Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
koje nema pravnog osnova u sistemu države koja je u pitanju. Međutim, ne bi bilo u skladu sa vladavinom
prava u jednom demokratskom društvu, ili sa osnovnim principom koji se nalazi u osnovi
člana 6, stav 1 – to jest da mora biti moguće podnijeti građansku tužbu sudiji na odlučivanje- ako bi,
naprimjer, država mogla, bez ograničavanja ili kontrole od strane tijela za sprovođenje Konvencije,
izbaciti iz jurisdikcije sudova cijeli niz građanskih tužbi ili dati imunitet od građanske odgovornosti
velikom broju grupa ili kategorija osoba (vidi presudu Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21.
septembra 1994, Serija A br. 294-B, stav 65).
Postupak koji je podnositelj namjeravao pokrenuti odnosio se na naknadu štete nastale zbog fizičke
povrede, dobro poznat razlog za tužbu po engleskom pravu. Sud za ljudska prava ne prihvaća tvrdnju
vlade da tužba podnositelja nije bila zasnovana na domaćem pravu, jer je svako materijalno
pravo koje je moglo postojati bilo potisnuto doktrinom o imunitetu države. Sud primjećuje da
tužba protiv države nije in limine zabranjena: ako se optužena država odrekne imuniteta, tužba
se nastavlja sve do suđenja i same presude. Na davanje imuniteta treba gledati ne kao nešto što
kvalificira materijalno pravo, nego kao na nešto što predstavlja proceduralnu prepreku za domaće
sudove kod određivanja tog prava.
Sud je prema tome uvjeren da se radilo o ozbiljnom i istinskom sporu u vezi građanskih prava. Iz
ovoga slijedi da je član 6, stav 1 bio primjenjiv na predmetni postupak.
(Vidi McElhinney protiv Irske, presuda od 21. novembra 2001, Predstavka br. 31253/96, stavovi
23-26.)
Ovo bi bio sažetak u vezi utjecaja proceduralnih pravila na pitanje građanskih «prava i
obaveza».
Bilo bi dobro da ovdje također navedemo i sudsku praksu koja je proistekla na temelju presude
u predmetu Pudas protiv Švedske (presuda od 21.oktobra 1987, Predstavka br. 10426/83,
Serija A br. 125-A, stav 34). U ovom predmetu je podnositelj dobio dozvolu za taksiranje na
određenim pravcima. Dozvola je važila do daljnjeg. Nakon toga jedna kompanija je dobila
dozvolu za iste pravce, te je dozvola prethodno izdata podnositelju oduzeta. Odgovorna vlada
je tvrdila da domaći zakon ne daje nikakvo pravo na takvu vrstu dozvole koja bi se izdala bilo
kome ko ispuni određene uvjete. Isto tako ni dozvola ne postavlja pitanje «prava» u korist
podnositelja, jer nije bila izdata na određeni period nego samo «do daljnjeg» i konačno, njeno
oduzimanje je u suštini bilo posljedica ocjene pitanja politike koja se ne mogu ili ne podliježu
sudskoj kontroli. Sud je utvrdio sljedeće:
Sud se slaže sa Komisijom da je podnositelj, time što je dobio dozvolu, stekao određena indirektna
prava.
Kao prvo što treba reći, dozvola je, pod rezervom da postoji mogućnost da se oduzme, davala «pravo»
podnositelju u formi odobrenja vršenja transportnih usluga u skladu sa zakonom propisanim
uvjetima koji su u njoj navedeni (vidi stavove 9, 16 i 17 gore). Tačno je da u dozvoli nisu navedeni
uvjeti pod kojima se ista može oduzeti, i da je zakonom dozvoljen određeni stupanj diskrecionog
prava u pogledu oduzimanja dozvole, ali ono što slijedi iz opće priznatih pravnih i upravnih principa
je da vlasti nisu imale neograničenu diskreciju u tom pogledu.
Podnositelj je mogao uvjerljivo i argumentirano tvrditi da je prema švedskim zakonima imao pravo
nastaviti sa svojim poslovanjem na temelju dozvole.
153