Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
(c) The “contestation” (spor) mora biti istinski i ozbiljne prirode (vidi presudu Sporrong and Lönnroth
od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 30, stav 81).
(d) Na osnovu presude u predmetu Ringeisen od 16. jula1971, “[…] izraz contestations sur (des)
droits et obligations de caractère civil’ [sporovi u vezi građanskih prava i obaveza] pokriva sve
postupke čiji je rezultat odlučujući za [takva] prava i obaveze” (Serija A br. 13, str. 39, stav 94).
Međutim, “slaba veza ili eventualne posljedice nisu dovoljne u svrhe člana 6, stav 1 (čl. 6-1) […]:
građanska prava i obaveze moraju biti predmet – ili jedan od predmeta – ‘contestation’ (spora); rezultat
postupka mora biti «direktno vezan za to pravo» (vidi gore spomenutu presudu Le Compte,
Van Leuven i De Meyere, Serija A br. 43, str. 21, stav 47).
U ovom predmetu spor između pojedinca i države u vezi izdavanje dozvole za ekploataciju
goriva predstavljao je spor (contestation) u značenju koje ovaj izraz ima po Konvenciji. Država je
tvrdila da takvo pravo još nije postojalo, te da se prema tome ne može govoriti ni o osporavanju.
Sud smatra da je podnositelj imao općinsku dozvolu da otpočne sa korištenjem pogona.
Potrebno je istaći da «spor» mora biti «određujući» kada je riječ o pravu na koje se poziva.
U svrhe «određujuće» prirode (za razliku od slabe veze ili eventualnih posljedica) postupka
kao neophodnog preduvjeta da bi se radilo o «sporu» u svrhe člana 6, stav 1, vidi presudu u
predmetu Balmer-Schafroth i ostali protiv Švicarske (26. august 1997, Report (Izvještaji) 1997-
IV, stav 40), u kojoj Sud naznačava:
Potrebno je podsjetiti da su podnositelji od Federalnog vijeća tražili da odbije produžetak licence za
rad na temelju da je, prema njihovom podnesku, pogonska stanica u Mühleberg-u imala značajne
neotklonjive izvedbene nedostatke i da nije zadovoljavala siguronosne kriterije, te da je njeno stanje
predstavljalo rizik veći od uobičajenog (vidi stav 9 gore). Oni su nastojali da dokažu na sve moguće
načine postojanje navodnih tehničkih nedostaka, kao i potrebu smanjivanja postojeće opasnosti
po stanovništvo i okoliš općenito. Međutim, oni nisu pokazali postojanje direktne veze između
radnih uvjeta pogona koje su oni osporavali i njihivog prava na zaštitu svog fizičkog integriteta,
jer nisu uspjeli pokazati da ih rad pogona u Mühlebergu izlaže opasnosti koja ne da je ozbiljna
nego i specifična i koja je, iznad svega, neizbježna. U odsustvu takvih nalaza, mjere koje je moglo
narediti Federalno vijeće i kako su se one mogle odraziti na stanovništvo u ovom predmetu ostaju
u granicama hipotetičnog. Pream tome, niti je opasnost, ni lijekovi bili takvi da su imali stupanj
vjerovatnoće koji bi učinio ishod postupka direktno odlučujućim u smislu sudske prakse Suda za
ljudska prava u odnosu na prava na koja su se pozivali podnositelji. Po mišljenju Suda, veza između
odluke Federalnog vijeća i prava na koje se pozivaju podnositelji bila je isuviše slaba i hipotetična.
Član 6. stav 1, prema tome, nije primjenjiv u ovom predmetu.
(Vidi presudu Athanassoglou i ostali protiv Švicarske od 6. aprila 2000, Predstavka br. 27644/
95.)
Kao rezime, pozvat ćemo se na presudu u predmetu Acquaviva protiv Francuske (21. no¬vembar
1995, Predstavka br. 19248/91, Serija A br. 333-A, stav 46), u kojoj Sud izjavljuje sljedeće:
Prema principu koji je uspostavljen na osnovu sudske prakse (vidi presude Zander protiv Švedske,
25. novembar 1993, Serija A br. 279-B, str. 38, stav 22, i Kerojärvi protiv Finske, 19. juli 1995, Serija
A br.322, str. 12, stav 32), Sud mora ustvrditi da li se radilo o sporu (“contestation”) u vezi “prava”
za koje se može reći da je relativno priznato po domaćem pravu. Spor mora biti pravi i ozbiljan; on
se ne treba odnositi samo na postojanje prava nego također i na obim i način na koji se ono uživa; i,
konačno, ishod postupka mora biti direktno odlučujući po pravo koje je u pitanju.
151