Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
«predloži sudu da odbije zahtjev». Nakon toga, 23. decembra 1994. on je podnio svoje ekspertno
mišljenje o zdravstvenom stanju podnositeljice u kojem je naveo da «ako se zdravstveno stanje ne
poboljša do datuma rasprave, predlaže odbijanje zahtjeva. Nakon pet dana, 28. decembra 1994,
Žalbena komisija je u upravnom postupku održala raspravu na kojoj su saslušani podnositeljeica i
druge osobe; svi suci su bili prisutni, uključivši i R.W. Na koncu, još uvijek 28. decembra, Žalbena
komisja je donijela odluku u kojoj su učestvovale sve sudije, uključujući i R.W.
S obzirom na ove različite aktivnosti, ovaj predmet se, po mišljenju Suda, razlikuje od postupka
u kojem je sudija izvjestitelj u poziciji da, nakon rasprave i tokom vjećanja, ispituje i komentira
dokaze, naprimjer mišljenje vještaka, koje sudu podnese vanjski ekspert. Ova situacija je također
drugačija od one u kojoj su bili delegati bivše Komisije koji, kod uzimanja iskaza nisu mogli informirati
strane u postupku u vezi bilo kojih prijedloga koje bi strane kasnije mogle iznijeti Komisiji,
jer je postupak pred Komisijom bio zatvorenog tipa (vidi bivši član 33. Konvencije).
Doista, iako se može očekivati da će vještak, kojeg sud postavi, prenijeti svoje stručno mišljenje, i
zaključke, kako sudu tako i stranama u postupku, nije uobičajeno da sudija ekspert, kao što je slučaj
u ovom predmetu, oformi svoje mišljenje i iznese ga stranama prije same rasprave.
Tačno je da je, prema sudskoj praksi Federalnog suda, položaj eksperta kada se radi o psihijatrijskom
pritvoru značajno drugačiji od onoga kada se eskpert konsultira u postupku u kojem se
izvode dokazi (vidi stav 26 gore). Međutim, po mišljenju Suda, u oba slučaja od eksperata se traži
da pomognu sudu sa savjetom koji dolazi na temelju njihovog specijalističkog znanja, bez da imaju
ikakvu sudsku funkciju. Sud i sudije su tu da ocijene takav savjet zajedno sa svim ostalim relevantnim
informacijama i dokazima. Problem nastaje, u vezi nepristrasnosti suda, ako se primijeni
objektivni test, ukoliko sud treba ocijeniti dokaze koje je predhodno dao jedan od sudija u formi
ekspertnog mišljenja ili savjeta. Prema tome, Sud mora ispitati bojazan koja se pojavila kod podnositeljice
tokom postupka.
Kada je podnositeljica prisustvovala raspravi pred Komisijom za žalbe u upravnom postupku 28.
decembra 1994, R.W. je već dva puta formulirao svoj zaključak – usmeno tokom razgovora 15. decembra,
i pismeno, u svom izvještaju od 23. decembra – da on, kao rezultat psihijatrijskog pregleda,
predlaže Komisiji za žalbe da odbaci njen zahtjev za otpust. Po mišljenju Suda, ova situacija je
dovela do opravdane bojazni kod podnositeljice da kao rezultat funkcije koju je R.W. imao u ovom
postupku on već ima predhodno stvoreno mišljenje u vezi njenog zahtjeva za otpust, te da prema
tome nije bio nepristrasan u njenom slučaju (vidi, mutatis mutandis, de Haan protiv Nizozemske,
presuda od 26. augusta 1997, Reports (Izvještaji)1997-IV, str. 1392-1393, stav 51).
Strah podnositeljice je tim bio veći što je R.W bio i član Komisje za žalbe u upravnom postupku,
u kojoj je bio jedini pshijatrijski ekspert među sudcima, kao i jedina osoba koja je s njom obavila
razgovor. Podnositeljica je imala sasvim legitiman razlog da se plaši da mišljenje R.W. ima posbenu
težinu kod donošenja ove odluke.
Ove okolnosti, po mišljenju Suda, uzete zajedno, mogu objektivno opravdati mišljenje podnositeljice
da R.W. u funkciji suca u Komisiji za žalbe u upravnom postupku nije imao potreban stupanj
nepristrasnosti.
Shodno tome, u ovom predmetu je došlo do kršenja člana 5, stava 4, Konvencije.
145