Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
alia, na «neovisan i nepristrasan sud». Sud, međutim, smatra da je neovisnost jedan od najbitnijih
konstitutivnih elemenata pojma «sud», koji se spominje u nekoliko članova Konvencije (vidi De
Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. juna 1970, Serija A br. 12, str. 41-42, stav 78).
Po mišljenju Suda, bilo bi nepojmljivo da član 5, stav 4 Konvencije, koji se, između ostalog, odnosi
na tako osjetljivo pitanje kao što je lišenje slobode «mentalno oboljelih osoba» u značenju koje taj
izraz ima po članu 5, stav1.e, ne predviđa isto tako, kao osnovni uvjet, nepristrasnost tog suda.
U ovom predmetu podnositeljica je tvrdila da je R.W. imao unaprijed oformljeno mišljenje, kada
je, u svojstvu jednog od pet članova Upravne komisije za žalbe, odlučivao o njenom zahtjevu za otpust
sa psihijatrijske klinike gdje se nalazila na obaveznoj mjeri lječenja. Podnositeljica je posebno
istakla da je R. W. vodio s njom razgovor i dao svoje mišljenje prije rasprave o njenom stanju.
Sud, ispitujući nepristrasnost R.W u funkciji sudije izvjestitelja, podsjeća da se nepristrasnost
određuje subjektivnim testom, tojest na osnovu ličnih uvjerenja nekog sudije u određenom predmetu,
ali također i objektivnim testom, utvrđivanjem da li je taj sudija pružio garancije koje su
dovoljne da isključe svaku opravdanu sumnju u tom pogledu (vidi, među ostalim izvorima, Castillo
Algar protiv Španjolske, presuda od 28. oktobra 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII,
str. 3116, stavovi 43 et seq.).
Mora se pretpostavljati da postoji lična nepristrasnost nekog sudije, sve dok nema dokaza o suprotnom,
a u ovom predmetu takvi dokazi nisu predočeni (vidi Hauschildt protiv Danske, presuda
od 24. maja 1989, Serija A br. 154, str. 21, stav 47).
U okviru objektivnog testa mora se odrediti da li, bez obzira na osobno ponašanje suca, postoje
činjenice koje se mogu ustvrditi a koje dovode u sumnju njegovu nespristrasnost. Posebnu pažnju
potrebno je posvetiti unutarnjoj organizaciji, iako sama činjenica da se državni službenici postavljaju
na temelju svog profesionalnog iskustva ne dovodi u sumnju nezavisnost i nepristrasnost suda
(vidi presudu u predmetu Piersack protiv Belgije od 1. oktobra 1982, Serija A Br. 53, str. 15, stav
30.d, i Stallinger i Kuso protiv Austrije, presuda od 23. aprila 1997, Reports (Izvještaji) 1997-II, str.
677, stav 37). U ovom pogledu čak je i dojam koji se ostavlja bitan u izvjesnoj mjeri. Ono što je
ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi moraju imati u očima javnosti u demokratskom društvu,
uključujući i strane u postupku. Prema tome, svaki sudija za kojeg postoji legitiman razlog sumnje
u pogledu njegove nepristrasnosti, dužan je povući se. Kod odlučivanja da li je u nekom slučaju bilo
osnove za tvrdnje da je određeni sudac pristrasan bitno je mišljenje strane u postupku, ali nije i
odlučujuće. Ono što je odlučujuće je da se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi,
mutatis mutandis, citiranu presudu Hauschildt, str. 21, stav 48).
Sud je uzeo u obzir obim i prirodu aktivnosti koje je obavljao R. W. Kao što je vlada naglasila, R.W.
je vršio istu tokom cijelog postupka. On je bio sudac izvjestitelj od koga se zahtijevalo da u potpunosti
ispita, ocijeni i da komentar o zdravstvenom stanju podnositeljice i na temelju toga odluči da
li ju se može pustiti sa obaveznog pshihijatrijskog lječenja.
I mišljenje vlade i oprečno mišljenje, koji su sadržani u izvještaju Komisije, ukazuju, pored toga,
da su aktivnosti koje je provodio R.W. bile tipične za suca izvjestitelja od kojeg su, s obzirom na
njegovo ekspertno znanje, sasvim logično tražili i da razmotri dokaza.
Štoviše, njegove aktivnosti bi se mogle usporediti sa onim što je bio zadatak delegata u nekadašnjoj
Komisiji, koji bi nakon svjedočenja i dokaza dali prijedlog u vezi primjene bivšeg člana 28, stava a,
Konvencije.
Sud je odvojio sljedeće aktivnosti R.W-a u svojstvu suca izvjestitelja. Prvo, on je 15. decembra
1994. obavio informativni razgovor sa podnositeljicom, a kao rezultat je bio njegov zaključak da
144