Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
i Aargau, gdje je proveo u pritvoru jedanaest, odnosno osamnaest i deset dana (vidi stavove 13,
14 i 20-21 gore). On je, međutim, u to vrijeme još uvijek čekao na presudu Žalbenog suda u Lucernu
i zapravo Federalnog suda i, kako je Sud već ranije primijetio, očekivao je da bude svakog
časa prebačen u drugi kanton. S obzirom na vrijeme koje je potrebno za takve zahtjeve, praktične
poteškoće koje osobe u pritvoru imaju da bi bile kvalificirano zastupljene, te osjećaj bespomoćnosti
koji nastaje kao posljedica svega toga, ne može se kriviti podnositelj što nije iskoristio ove pravne
lijekove.
[…]
Sud, s tim u vezi, ponovo naglašava, da cilj Konvencije nije da garantira prava koja su teoretska i
iluzorna, nego prava koja su provodiva i djelotvorna (vidi Artico protiv Italije, presudu od 13. maja
1980, Serija A br. 37, str. 16, stav 33). U ovom predmetu nije bilo sporno da li se g. R.M.D. mogao
obratiti sa zahtjevom za puštanje na slobodu u svakom kantonu. Da je bio u pritvoru u samo jednom
kantonu, ovaj postupak bi bez sumnje ispunio zahtjeve po članu 5, stav 4 Konvencije. Problem
nije bio u tome što pravni lijekovi nisu bili dostupni u svakom od kantona, nego što oni nisu bili
efikasni u ovom konkretnom slučaju. Nakon što je prebacivan iz jednog kantona u drugi, on nije
mogao, s obzirom na ograničenu jurisdikciju kantonalnih sudova, dobiti sudsku odluku o pritvoru,
na šta je imao pravo po članu 5, stav 4.
[…]
[…] međutim, Sud smatra da ove okolnosti ne opravdavaju činjenicu da je podnositelj bio lišen
svojih prava po članu 5, stav 4. Kada se osoba lišena slobode, kao što je ovdje slučaj, stalno prebacuje
iz jednog kantona u drugi, država je ta koja mora organizirati svoj sudski sistem na način
koji će omogućiti sudovima da postupaju u skladu sa zahtjevima po tom članu.
Sud, prema tome, odbacuje preliminarni prigovor vlade i odlučuje u meritumu da se radilo o
kršenju člana 5, stav 4.
Sada je potrebno razmotriti tri koncepta koja se spominju u stavu 4 člana 5: «u kratkom roku»,
«zakonitost» i «sud».
Lišenje slobode mora biti razmatrano «u kratkom roku»
“U kratkom roku” odnosi se na vrijeme u kojem osoba lišena slobode mora uložiti zahtjev za
razmatranje zakonitosti lišenja slobode. Ovaj izraz se također odnosi na vrijeme u kojem se
takav zahtjev ili žalba moraju razmotriti. Za svaki od ovih aspekata dat je po jedan primjer.
Postoji i treći aspekt: Sud zahtjeva da bude moguć veći broj zahtjeva ili žalbi.
Vrijeme u kojem se mora uložiti žalba
Gore spomenuta presuda de Jong, Baljet i Van den Brink (22. maj 1984, Serija A br. 77, str.
26, stav 58) bavi se ovim prvim aspektom. U ovom slučaju mogućnost ulaganja žalbe u vezi
pritvora bila je uvjetovana suđenjem. Sud je primijetio:
Pored toga, član 34 Vojnog zakona omogućuje u praksi odluku «u kratkom roku», ovisno od toga
koliko se brzo u određenim okolnostima predmet uputi na sud. G. Jong je proveo sedam dana u
pritvoru, g. Mr Baljet jedanaest, a g. Van den Brink šest dana, prije nego što su bili upućeni na
139