Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
2. Sadržaj prava osobe lišene slobode da uloži žalbu na produženje
pritvora
Pravo na djelotvoran pravni lijek
Presuda Soumare protiv Francuske bavi se pitanjem nedostatka pouzdanosti pravnih lijekova.
U ovom predmetu g. Soumare je presudom Žalbenog suda u Parizu od 10. juna 1991. osuđen
na kaznu od deset godina zatvora i na novčanu kaznu koju treba platiti carinskim organima,
pod prijetnjom kazne zatvora u slučaju neplaćanja (mjera lišenja slobode kao garancija
plaćanja novčane kazne). Nakon što je odslužio glavni dio kazne, zadržan je u zatvoru još skoro
šest mjeseci zbog neplaćanja novčane kazne carinskom vlastima. G. Soumare je tvrdio da se
različite žalbe koje je podnio (sudiji za hitni postupak, a potom Žalbenom sudu u Parizu) ne
mogu smatrati djelotvornim pravnim lijekom u svrhe člana 5, stav 4, pogotovo ne u svjetlu
obrazloženja Žalbenog suda u Parizu koji je naveo da nema jurisdikciju po pitanjima novčane
kazne koja je zamijenjena zatvorskom, i zato uputio predmet na odlučivanje građanskom odjelu
Kasacionog suda, koji je sam bio neupućen u sudsku praksu privrednog odjela Kasacionog
suda. Ovakvo zaključivanje je, u podnesku g. Soumare učinilo svaku žalbu iluzornom po
pitanjima primjene materijalnog prava. Sud je iznio sljedeće mišljenje (presuda od 24. augusta
1998, Predstavka br. 23824/94, Reports (Izvještaji) 1998-V, stavovi 38-44):
[…] Sud ističe da smatra da u svrhe člana 7 Konvencije kazna zatvora, kao alternativna kazna zbog
neplaćanja novčane kazne predstavlja kaznu (vidi presudu Jamil gore) i da se, prema tome, takvo
zatvaranje u cilju izvršenja glavne kazne može smatrati lišenjem slobode u svrhe člana 5, stav 4
Konvencije.
U ovom predmetu podnositelj se obratio 11. augusta 1994. predsjedniku Nancy Tribunal de Grande
Instance Žalbenog suda u Nancy-u sa zahtjevom po članu 752 Zakona o krivičnom postupku (vidi
stav 20 gore) da se povuče nalog za njegovo zatvaranje na temelju toga što je bio nesolventan. On
se pozivao na uvjerenje da nema nikakvih poreskih dažbina na prihode. Predsjednik je smatrao da
ovo uvjerenje nije dovoljan dokaz o njegovoj nesolventnosti i predmet je uputio Žalbenom sudu
u Parizu, koji ga je prvobitno osudio i koji je odbio ovaj zahtjev sa obrazloženjem da ne spada u
njegovu nadležnost.
Vlada je tvrdila da je Žalbeni sud u Parizu pogriješio u svom tumačenju odredbi Zakona o krivičnom
postupku jer nije slijedio jednu raniju odluku u kojoj je zaključeno, inter alia, da Kasacioni sud
ima nadležnost da odlučuje u predmetima u vezi kazne zatvora kao alternativne kazne. Međutim,
Sud ne smatra da se on mora određivati po tom pitanju francuskog zakona (vidi, među ostalim
izvorima i, mutatis mutandis, presudu Vasilescu protiv Rumunije od 22. maja 1998, Reports of
Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1998-III, str. 1075, stav 39), ili da
mora zauzimati stav o prikladnosti odabira politike domaćih sudova kada je riječ o sudskoj praksi.
Njegov zadatak je ograničen na određivanje da li su posljedice takvog odabira u saglasanosti sa
Konvencijom (vidi, mutatis mutandis, presudu Brualla Gómez de la Torre protiv Španjolske od 19.
decembra 1997, Reports (Izvještaji) 1997-VIII, str. 2955, stav 32). […]
Promjena u sudskoj praksi Kasacionog suda počela je 1994. i nakon toga je potvrđena. U ovakvim
okolnostima, ovo pitanje iz domaćeg prava može se smatrati za neizvjesno u relevantno vrijeme, a
sudska praksa na tu temu novom i u fazi nastajanja. […]
137