Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
Sud je već odlučio da propust da o dužini «tarife» (obaveznog dijela kazne) odlučuje nezavistan sud
u smislu člana 6, stav 1, dovodi do kršenja te odredbe (vidi stav 114 gore). Prema tome, s obzirom
da je izrečena kazna zatvora na neodređeno vrijeme, a obavezni dio kazne, «tarifu» je odredio
ministar unutarnjih poslova, a ne sudija koji je izricao kaznu, ne može se reći da je supervizija koju
zahtijeva član 5, stav 4 bila inkorporirana u presudu suda koji je sudio u postupku (vidi presudu De
Wilde, Ooms iVersyp i presudu Wynne citiranu u stavu 119 u tekstu gore).
Prema tome, sve zavisi od okolnosti. Sud je bio mišljenja da kontrola koja se zahtijeva stavom
4 nije nužno ista u svim slučajevima lišenja slobode koji su odobreni po članu 5 stav 1. U
predmetu Van Droogenbroeck protiv Belgije (presuda od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 24,
stav 47), Sud posebno izdvaja sljedeće:
Sud podsjeća da opseg obaveze koju je preuzela država ugovornica po stavu 4 člana 5. (art. 5-4) «ne
mora uvijek biti isti u svim okolnostima i u vezi svake kategorije lišenja slobode» (vidi gore spomenutu
presudu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 46, str. 22, stav 52). On nije prenebregao
činjenicu da je u vom predmetu lišenje slobode pokriveno samo tačkom a stava 1 (čl. 5-1-a),
a ne tačkom e (čl. 5-1-e), kao u slučajevima Winterwerp i De Wilde, Ooms i Versyp, ili sa obje ove
tačke uzete zajedno, kao u predmetu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (ibid., str. 17-18, stav 39).
Član 5, stav 4 i interakcija sa stavom 3 člana 5.
Što se tiče posljedica poštovanja člana 5, stav 3 i člana 5, stav 4 treba pogledati predmet de
Jong, Baljet i Van den Brink protiv Nizozemske (presuda od 22. maja 1984, Serija A br. 77,
str. 25-26, stav 57). U ovoj presudi Sud se pozvao na kumulativnu primjenu stavova 3 i 4. U
ovom predmetu osobe koje su bile uhapšene nisu samo imale pravo da «odmah budu izvedene
pred sudiju», nego također i pravo «uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio
zakonitost [njihovog] lišenja slobode»:
[…] garancija data u stavu 4 (čl. 5-4) je druge vrste i dodatna uz onu koja je predviđena stavom 3
(čl. 5-3). Sam Sud je u nekoliko predhodnih slučajeva ispitivao da li ista grupa činjenica dovodi do
kršenja i stava 3 i 4 člana 5 (čl. 5-3, čl. 5-4), a da nije nikada sugerirao da se ove garancije ne mogu
primijeniti istovremeno (vidi presudu Neumeister od 27. juna 1968, Serija A br. 8, str. 36-41 i 43-44,
stavovi 3-15 i 22-25; presudu Matznetter od 10. novembra 1969, Serija A br. 9, str. 31-35, stavovi 2-
13; gore spomenutu presudu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 25, str. 75-77, stavovi
199-200). Sud ne vidi razlog zbog kojeg se u ovom predmetu ne bi mogla primijeniti ova dva stava
istodobno.
Sud je također primijetio (ibid.):
Postupak koji slijedi za izvođenje neke osobe pred «nadležnu sudsku vlast» u skladu sa stavom
3 uzetog zajedno sa stavom 1.c (čl. 5-3 + 5-1-c) može se stvarno odraziti na poštovanje stava 4.
Naprimjer, kada se procedura završi odlukom «suda» kojom se naređuje ili potvrđuje lišenje slobode,
sudska kontrola zakonitosti koja se zahtijeva stavom 4 je inkorporirana u ovu inicijalnu odluku
(vidi De Wilde, Ooms i Versyp, presuda od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 40, stav 76 i gore
spomenutu presudu Van Droogenbroeck, Serija A br. 50, str. 23, stavovi 44-45). […]
136