Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse Izvodi iz sudske prakse

18.01.2015 Views

Evropska Konvencija o ljudskim pravima daje generalnu opservaciju: Sasvim odvojeno od usaglašenosti sa domaćim zakonom “nijedno lišenje slobode koje je proizvoljno ne nože se nikada smatrati 'zakonitim' u svrhe stava 1 (čl. 5-1)» (vidi, između ostalog, gore spomenutu presudu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 46, str. 19, stav 43). Ovo je granica koju ministar pravde ne smije preći u uživanju širokog stupnja diskrecionog prava koje ima u provođenju ili implementaciji, inicijalne sudske odluke. Ovaj zahtjev je tim obavezniji zbog ozbiljnosti onoga što je u pitanju, tojest mogućnosti da ova osoba može biti lišena slobode do deset godina (Dio 23 Zakona), ili čak i duže (Dio 22). Ova vrsta lišenja slobode ne bi više bila u saglasnosti sa Konvencijom ako se ne bi zasnivala na razlozima koji nisu uvjerljivi i nisu konzistentni sa ciljevima Zakona o socijalnoj zaštiti; ona bi postala «nezakonita» u svrhe člana 5 (čl. 5). Iz ovoga slijedi da osoba koja je u pitanju mora imati pravo da se obrati «sudu» koji ima jurisdikciju određivanja da li je bilo ili nije ove vrste kršenja; ova mogućnost mora biti otvorena cijelo vrijeme trajanja lišenja slobode – nakon što proteknei Izvjesno vrijeme od početka lišenja slobode i nakon toga u razumnim intervalima (vidi, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 46, str. 22-23, stav 52) – i, također, svaki put po ponovnom lišenju nakon što je pušten na slobodu. (Idem presuda Silva Rocha protiv Portugala od 15, novembra 1996, Reports (Izvještaji) 1996-V, stavovi 27-30; Iribarne Pérez protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1995, Serija A br. 325-C, stavovi 29-30; ili Winne protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. jula 1994, Predstavka br. 15484/89, Serija A br. 294-A, stav 33, u vezi diskrecione doživotne kazne zatvora koja se za razliku od obavezne doživotne kazne zatva primjenjuje ne zbog težine djela nego zbog prisustva faktora koji se mogu izmijeniti s vremenom, tj. mentalne nestabilnosti i opasnosti; i Hussain protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1996, Reports (Izvještaji) 1996-I.) Postoje čak slučajevi kada procedura koju je slijedio sud koji je osudio neku konkretnu osobu nije pružala »garancije koje se zahtijevaju kod te vrste lišenja slobode», kao što je predviđeno stavom 4 člana 5, (gore spomenuta presuda Winterwerp, stav 57). Tada se ne primjenjuje teorija o uključenosti i značenje kontrole predviđene stavom 4 člana 5 postaje u potpunosti očita. Sud je bio suočen sa takvim situacijama. U jednom novijem predmetu, V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (16. decembar 1999, Predstavka br. 24888/94, stavovi 119-120), podnositelj je proglašen krivim za ubojstvo a sud, postupajući u skladu sa zakonom, izrekao obaveznu mjeru sigurnosti. Sud u Strasbourgu je zauzeo sljedeći stav: Sud podsjeća da kada domaći sud, nakon što osudi neku osobu zbog počinjenog krivičnog djela, izrekne fiksnu kaznu zatvorom u svrhu kazne, supervizija koju zahtijeva član 5, stav 4 je uključena u tu sudsku odluku (vidi De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presudu citiranu gore od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 40-41, stav 76 i presudu Wynne citiranu gore, str.15, stav 36). Ovo nije međutim slučaj u pogledu svakog novog perioda lišenja slobode kada se mogu postaviti nova pitanja u vezi zakonitosti ovog lišenja (vidi presudu Weeks citiranu gore, str. 28, stav 56, i Thynne, Wilson i Gunnell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. oktobra 1990, Serija A br. 190- A, str. 26-27, stav 68). Tako je Sud u presudi Hussain (op. cit., str. 269-270, stav 54) odlučio u vezi sa mladim počiniteljem da obavezna mjera sigurnosti, nakon isteka obaveznog perioda kazne tj. «tarife», član 5 stav 4, zahtijeva pravo na preispitivanje da li je produžene lišenja slobode u skladu sa zakonom, jer je jedino opravdanje opasnost, karakteristika koja se može izmijeniti. U predmetu Hussain od Suda se nije tražilo da razmatra položaj po članu 5 stav 4 prije isteka obaveznog dijela kazne, tj. «tarife» (op. cit., str. 266, stav 44). 135

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava Sud je već odlučio da propust da o dužini «tarife» (obaveznog dijela kazne) odlučuje nezavistan sud u smislu člana 6, stav 1, dovodi do kršenja te odredbe (vidi stav 114 gore). Prema tome, s obzirom da je izrečena kazna zatvora na neodređeno vrijeme, a obavezni dio kazne, «tarifu» je odredio ministar unutarnjih poslova, a ne sudija koji je izricao kaznu, ne može se reći da je supervizija koju zahtijeva član 5, stav 4 bila inkorporirana u presudu suda koji je sudio u postupku (vidi presudu De Wilde, Ooms iVersyp i presudu Wynne citiranu u stavu 119 u tekstu gore). Prema tome, sve zavisi od okolnosti. Sud je bio mišljenja da kontrola koja se zahtijeva stavom 4 nije nužno ista u svim slučajevima lišenja slobode koji su odobreni po članu 5 stav 1. U predmetu Van Droogenbroeck protiv Belgije (presuda od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 24, stav 47), Sud posebno izdvaja sljedeće: Sud podsjeća da opseg obaveze koju je preuzela država ugovornica po stavu 4 člana 5. (art. 5-4) «ne mora uvijek biti isti u svim okolnostima i u vezi svake kategorije lišenja slobode» (vidi gore spomenutu presudu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 46, str. 22, stav 52). On nije prenebregao činjenicu da je u vom predmetu lišenje slobode pokriveno samo tačkom a stava 1 (čl. 5-1-a), a ne tačkom e (čl. 5-1-e), kao u slučajevima Winterwerp i De Wilde, Ooms i Versyp, ili sa obje ove tačke uzete zajedno, kao u predmetu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (ibid., str. 17-18, stav 39). Član 5, stav 4 i interakcija sa stavom 3 člana 5. Što se tiče posljedica poštovanja člana 5, stav 3 i člana 5, stav 4 treba pogledati predmet de Jong, Baljet i Van den Brink protiv Nizozemske (presuda od 22. maja 1984, Serija A br. 77, str. 25-26, stav 57). U ovoj presudi Sud se pozvao na kumulativnu primjenu stavova 3 i 4. U ovom predmetu osobe koje su bile uhapšene nisu samo imale pravo da «odmah budu izvedene pred sudiju», nego također i pravo «uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost [njihovog] lišenja slobode»: […] garancija data u stavu 4 (čl. 5-4) je druge vrste i dodatna uz onu koja je predviđena stavom 3 (čl. 5-3). Sam Sud je u nekoliko predhodnih slučajeva ispitivao da li ista grupa činjenica dovodi do kršenja i stava 3 i 4 člana 5 (čl. 5-3, čl. 5-4), a da nije nikada sugerirao da se ove garancije ne mogu primijeniti istovremeno (vidi presudu Neumeister od 27. juna 1968, Serija A br. 8, str. 36-41 i 43-44, stavovi 3-15 i 22-25; presudu Matznetter od 10. novembra 1969, Serija A br. 9, str. 31-35, stavovi 2- 13; gore spomenutu presudu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 25, str. 75-77, stavovi 199-200). Sud ne vidi razlog zbog kojeg se u ovom predmetu ne bi mogla primijeniti ova dva stava istodobno. Sud je također primijetio (ibid.): Postupak koji slijedi za izvođenje neke osobe pred «nadležnu sudsku vlast» u skladu sa stavom 3 uzetog zajedno sa stavom 1.c (čl. 5-3 + 5-1-c) može se stvarno odraziti na poštovanje stava 4. Naprimjer, kada se procedura završi odlukom «suda» kojom se naređuje ili potvrđuje lišenje slobode, sudska kontrola zakonitosti koja se zahtijeva stavom 4 je inkorporirana u ovu inicijalnu odluku (vidi De Wilde, Ooms i Versyp, presuda od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 40, stav 76 i gore spomenutu presudu Van Droogenbroeck, Serija A br. 50, str. 23, stavovi 44-45). […] 136

Evropska Konvencija o ljudskim pravima<br />

daje generalnu opservaciju:<br />

Sasvim odvojeno od usaglašenosti sa domaćim zakonom “nijedno lišenje slobode koje je pro<strong>iz</strong>voljno<br />

ne nože se nikada smatrati 'zakonitim' u svrhe stava 1 (čl. 5-1)» (vidi, <strong>iz</strong>među ostalog, gore<br />

spomenutu presudu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 46, str. 19, stav 43). Ovo je<br />

granica koju ministar pravde ne smije preći u uživanju širokog stupnja diskrecionog prava koje<br />

ima u provođenju ili implementaciji, inicijalne <strong>sudske</strong> odluke. Ovaj zahtjev je tim obavezniji zbog<br />

ozbiljnosti onoga što je u pitanju, tojest mogućnosti da ova osoba može biti lišena slobode do deset<br />

godina (Dio 23 Zakona), ili čak i duže (Dio 22). Ova vrsta lišenja slobode ne bi više bila u<br />

saglasnosti sa Konvencijom ako se ne bi zasnivala na razlozima koji nisu uvjerljivi i nisu konzistentni<br />

sa ciljevima Zakona o socijalnoj zaštiti; ona bi postala «nezakonita» u svrhe člana 5 (čl. 5). Iz<br />

ovoga slijedi da osoba koja je u pitanju mora imati pravo da se obrati «sudu» koji ima jurisdikciju<br />

određivanja da li je bilo ili nije ove vrste kršenja; ova mogućnost mora biti otvorena cijelo vrijeme<br />

trajanja lišenja slobode – nakon što proteknei Izvjesno vrijeme od početka lišenja slobode i nakon<br />

toga u razumnim intervalima (vidi, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu X. protiv Ujedinjenog<br />

Kraljevstva, Serija A br. 46, str. 22-23, stav 52) – i, također, svaki put po ponovnom lišenju<br />

nakon što je pušten na slobodu.<br />

(Idem presuda Silva Rocha protiv Portugala od 15, novembra 1996, Reports (Izvještaji) 1996-V,<br />

stavovi 27-30; Iribarne Pérez protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1995, Serija A br. 325-C,<br />

stavovi 29-30; ili Winne protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. jula 1994, Predstavka<br />

br. 15484/89, Serija A br. 294-A, stav 33, u vezi diskrecione doživotne kazne zatvora koja se za<br />

razliku od obavezne doživotne kazne zatva primjenjuje ne zbog težine djela nego zbog prisustva<br />

faktora koji se mogu <strong>iz</strong>mijeniti s vremenom, tj. mentalne nestabilnosti i opasnosti; i Hussain<br />

protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1996, Reports (Izvještaji) 1996-I.)<br />

Postoje čak slučajevi kada procedura koju je slijedio sud koji je osudio neku konkretnu osobu<br />

nije pružala »garancije koje se zahtijevaju kod te vrste lišenja slobode», kao što je predviđeno<br />

stavom 4 člana 5, (gore spomenuta presuda Winterwerp, stav 57). Tada se ne primjenjuje teorija<br />

o uključenosti i značenje kontrole predviđene stavom 4 člana 5 postaje u potpunosti očita.<br />

Sud je bio suočen sa takvim situacijama. U jednom novijem predmetu, V. protiv Ujedinjenog<br />

Kraljevstva (16. decembar 1999, Predstavka br. 24888/94, stavovi 119-120), podnositelj je<br />

proglašen krivim za ubojstvo a sud, postupajući u skladu sa zakonom, <strong>iz</strong>rekao obaveznu mjeru<br />

sigurnosti. Sud u Strasbourgu je zauzeo sljedeći stav:<br />

Sud podsjeća da kada domaći sud, nakon što osudi neku osobu zbog počinjenog krivičnog djela,<br />

<strong>iz</strong>rekne fiksnu kaznu zatvorom u svrhu kazne, superv<strong>iz</strong>ija koju zahtijeva član 5, stav 4 je uključena<br />

u tu sudsku odluku (vidi De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presudu citiranu gore od 18.<br />

juna 1971, Serija A br. 12, str. 40-41, stav 76 i presudu Wynne citiranu gore, str.15, stav 36). Ovo<br />

nije međutim slučaj u pogledu svakog novog perioda lišenja slobode kada se mogu postaviti nova<br />

pitanja u vezi zakonitosti ovog lišenja (vidi presudu Weeks citiranu gore, str. 28, stav 56, i Thynne,<br />

Wilson i Gunnell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. oktobra 1990, Serija A br. 190-<br />

A, str. 26-27, stav 68). Tako je Sud u presudi Hussain (op. cit., str. 269-270, stav 54) odlučio u vezi<br />

sa mladim počiniteljem da obavezna mjera sigurnosti, nakon isteka obaveznog perioda kazne tj.<br />

«tarife», član 5 stav 4, zahtijeva pravo na preispitivanje da li je produžene lišenja slobode u skladu<br />

sa zakonom, jer je jedino opravdanje opasnost, karakteristika koja se može <strong>iz</strong>mijeniti. U predmetu<br />

Hussain od Suda se nije tražilo da razmatra položaj po članu 5 stav 4 prije isteka obaveznog dijela<br />

kazne, tj. «tarife» (op. cit., str. 266, stav 44).<br />

135

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!