Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Član 5, stav 4 – Pravo na ulaganje žalbe u vezi lišenja slobode
Član 5, stav 4, glasi kao što slijedi:
4.Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo
uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja
slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
1. Mjesto člana 5, stav 4, i uzajamno djelovanje sa stavovima 1 i 3
Stav 4 člana 5 ima autonomno mjesto i ulogu unutar člana 5. On se primjenjuje na veliki broj
situacija, a posebno kumulativno sa stavovima 1 i 3.
Član 5, stav 4 i interakcija sa stavom 1 člana 5.
U presudi Kolompar protiv Belgije (24. septembar 1992, Predstavka br. 11613/85, Serija A br.
235-C, stav 45), Sud je, u predmetu koji se odnosi na izručenje, zauzeo sljedeći stav:
Sama činjenica da Sud nije našao nikakvo nepoštovanje zahtjeva iz stava 1 člana 5. (čl. 5-1) ne znači
da da ne može preispitivati poštivanje stava 4 (čl. 5-4) ; ova dva stava su dvije odvojene odredbe
i poštivanje prve ne mora nužno značiti i poštivanje druge (vidi, naprimjer, presudu De Wilde,
Ooms i Versyp protiv Belgije od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 39-40, stav 73). Štaviše, Sud dosljedno
naglašava značaj člana 5, stav 4 (čl. 5-4), posebno kada je riječ o ekstradiciji (vidi presudu
Sanchez-Reisse protiv Švajcarske od 21. oktobra 1986, Serija A br. 107, str. 16-22, stavovi 42-61).
U ovim okolnostima postavljaju se sljedeća pitanja: da li član 5, stav 4, da svaka osoba koja je
lišena slobode iz bilo kojih razloga ima pravo na razmatranja zakonitosti njenog lišenja slobode
pred sudom Ili je dovoljno da inicijalnu odluku o lišenju slobode donese organ koji ima sve
osobine sadržane u konceptu «suda» u značenju po članu 5, stav 4 (čl. 5-4) Da li je žalba u
kontekstu člana 5, stav 4, po tome ograničena u odnosu na odluke o lišenju slobode koje ne
donesu organi koji nemaju ta obilježja Odgovor na to pitanje nalazimo u presudi De Wilde,
Ooms i Versyp protiv Belgije od 18. juna 1971, Predstavke br. 2832/66, 2835/66 i 2899/66, Serija
A br. 12, stav 76):
Na prvi pogled formulacija člana 5, stav 4 (čl. 5-4), može navesti na razmišljanje kako on garantira
da osoba lišena slobode ima uvijek pravo na žalbu sudu u vezi zakonitosti ranije odluke kojom je
ta osoba lišena slobode. Dva zvanična teksta ne koriste iste termine: u engleskoj verziji se govori
o «postupku» a ne «žalbi», »prigovoru» ili »pravnom lijeku» (usporedi članove 13 i 26 (čl. 13, čl.
26)). Sem toga sasvim je jsano da je svrha člana 5, stav 4 (čl. 5-4), da osigura osobama koje su
uhapšene ili lišene slobode sudsku kontrolu zakonitosti mjere koja im je izrečene; riječ “sud” (“tribunal”)
je ovdje upotrebljena u jednini, a ne množini. Ako je odluku kojom se jedna osoba lišava
slobode donio upravni organ, nema sumnje da član 5, stav 4 (art. 5-4), obavezuje države članice
omoguće prigovor sudu osobi koja je lišena slobode, ali nema ničega što bi impliciralo da isto važi
ako je takvu odluku donio sud na kraju sudskog postupka. U ovom drugom slučaju supervizija ili
kontrola koju zahtijeva 5, stav 4 (čl 5-4), je inkorporirana u samu odluku; ovo je, naprimjer, slučaj
kada je kazna ztavorom izrečena nakon «presude nadležnog suda» (član 5, stav 1.a, Konvencije)
133