Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
postupku trajale isuviše dugo, vidi Cesky protiv Češke Republike, presuda od 6. juna 2000, stav 79.)
Na kraju još treba reći da član 5, stav 3 ne zahtijeva puštanje na slobodu iz zdravstvenih razloga
(Jablonski protiv Poljske, presuda od 21. decembra 2000, Predstavka br. 33492/96, stav 82):
Podnositelj je naveo kako smatra da su ga sudovi trebali pustiti na slobodu zbog lošeg zdravstvenog
stanja koje se stalno pogoršavalo zbog pritvora. Sud je međutim istakao kako član 5, stav 3 ne treba
shvatiti kao obavezu po domaće vlasti da pritvorenika oslobode iz zdravstvenih razloga. Pitanje da
li je zdravstveno stanje osobe u privoru kompatibilno sa produženim pritvorom je primarno stvar
odluke domaćih sudova i, kao što je Sud naveo u kontekstu člana 3 Konvencije, ovi sudovi nemaju
generalnu obavezu da takvu osobu puste na slobodu iz zdravstvenih razloga, ili ju upute u civilnu
bolnicu kako bi dobila određenu vrstu lječenja (vidi presudu Kudla protiv Poljske citiranu gore,
stav 93).
U kontekstu citiranja izvoda interesantno je pogledati na koji način Sud procjenjuje razloge
koje su naveli domaći sudovi kao opravdanje pritvora.
Ocjena Suda u vezi načina na koji su napisane odluke domaćih
sudova
U pogledu nepreciznosti razloga koje navode domaći sudovi može se pogledati presuda u
predmetu Labita protiv Italije (presuda od 6. aprila 2000, Predstavka br. 26772/95, stavovi
162-164):
Domaći sudovi pozivali su se na rizik od pritiska na svjedoke i i mogućnost interveniranja kod
dokaza, činjenicu da je okrivljeni opasan, kompleksnost predmeta i razloga istrage.
[…]
Sud primjećuje su ovi razlozi navedeni u relevantnim odlukama bili osnovani, barem inicijalno,
mada i vrlo općenito dati. Sudske vlasti su govorile o zatvorenicima općenito i samo apstraktno
spominjale prirodu samog djela. One nisu izdvalaje nijedan faktor koji bi mogao pokazati da je
rizik stvarno i postojao i nisu ustvrdile da je podnositelj, koji nije bio osuđivan i čija je uloga u
mafijaškoj organizaciji bila samo minorna (tužitelj je u ovom predmetu tražio kaznu od tri godine
zatvora), stvarno predstavljao opasnost. Činjenica da su optužbe protiv podnositelja bile zasnovane
na dokazima koji su s vremenom postajali sve slabije a ne jači, nije uopće uzeta u obzir.
Sud prema tome smatra da su razlozi navedeni u osporavanim odlukama bili nedovoljni da
opravdaju pritvor u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci.
U presudi I.A. protiv Francuske (23. septembar 1998, Predstavka br. 28213/95, stav 108), Sud je
ukazao na nedosljednost u pružanju razloga za nastavak pritvora tokom istrage:
Sud prihvaća da u nekim slučajevima sigurnost osobe pod istragom može zahtijevati nastavak pritvora,
barem na neko vrijeme. Međutim, ovo je moguće samo u izuzetnim slučajevima kada se to
zahtijeva prirodom počinjenog djela, uvjetima i kontekstom u kojem je počinjeno.
U ovom predmetu taj osnov se pojavljuje u nalogu od 9. decembra 1991, ali ne i u nalogu od 16.
128