Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Sud je svjestan da saradnja sa pokajnicima («pentiti») predstavlja vrlo bitno oružje u borbi talijanskih
vlasti protiv mafije. Međutim, korištenje svjedočenja ili izjave koja dolaze od pokajnika
predstavlja prilično veliki problem, jer je po prirodi stvari u slučaju takvih svjedočenja moguće manipuliranje
i ona mogu nekada biti data samo kako bi se stekle određene privilegije koje talijanski
zakon daje pokajnicima, ili je pak do njih došlo iz lične osvete. Dvosmislenost takvih izjava i rizik
da se neko okrivi i uhapsi na osnovu neprovjerenih optužbi koje ne moraju uvijek biti bez interesa,
ipak ne treba potcijenjivati (vidi Contrada protiv Italije Predstavka br. 27143/95, Odluka Komisije
od 14. januara 1997, Odluke i izvještaji 88-B, str. 112).
Upravo iz ovih razloga, kao što domaći sudovi prihvataju, svjedočenje pokajnika mora biti potkrijepljeno
i drugim dokazima. Nadalje, svjedočenje iz druge ruke mora biti popraćeno objektivnim
dokazima.
Po mišljenju Suda ovo je naročito važno kod odlučivanja o produženju pritvora do suđenja. Iako
osumnjičena osoba može sasvim ispravno biti pritvorena na početku postupka na temelju iskaza
pokajnika, takvi iskazi nužno postaju sve manje relevantni kako vrijeme prolazi, posebno ako se ne
otkriju nikakvi novi dokazi tokom istrage.
Sud primjećuje u ovom predmetu, s obzirom da su Okružni sud u Trapaniju i Žalbeni sud u Palermu
donijeli oslobađajuće presude, da nije bilo dokaza koji bi potkrijepili rekla-kazala dokaze
B.F-a. Čak štaviše, osoba koja je bila glavni izvor informacija B.F-a, iako indirektan, je umrla 1989.
a informacije je dobila indirektno od druge osobe koja je također ubijena prije nego što su ju mogli
ispitati. Nadalje, iskaze B-F-a je opovrgnuo drugi pokajnik koji je izjavio da nisu prepoznali podnositelja
(vidi stav 18 gore).
U takvim okolnostima trebali su postojati vrlo jaki razlozi koji bi opravdali dugotrajni pritvor (dvije
godine i sedam mjeseci) po članu 5, stav 3.
Sada ćemo se pozabaviti pitanjem rizika od bjekstva. U presudi Bebboub alias Hussein Ali
protiv Francuske (9. novembar 1999, Predstavka br. 37786/97, stavovi 41-42, dostupna samo na
francuskom – nezvaničan prevod), Sud je našao kršenje člana 5, stava 3. Sud primjećuje:
U svojim odlukama o privremenom pritvoru koji su odredili podnositelju, nadležni sudovi su
smatrali da postoji opasnost da podnostelj pobjegne, ukoliko bi se pustio na slobodu. Oni su se
uglavnom oslanjali na činjenicu da podnositelj nema stalno mjesto boravka u Francuskoj, da nema
stalne izvore prihoda i da je ilegalno u zemlji sa lažnim dokumentima. Ovo se navodi u presudama
Optužnog odjela Žalbenog suda u Parizu od 23. jula 1996, 15. novembra 1996. i 25. jula 1997. Nema
sumnje da ovo jesu okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Međutim, Sud smatra da su
sudske vlasti, kada se takva opasnost smanji s vremenom (Neumeister protiv Austrije, presuda od
27. juna 1968, Serija A br.8, str. 39, stav 10), propustile da navedu razlog zbog kojeg su smatrale da
je u ovom konkretnom slučaju opasnost od bjekstva i dalje postojala i nakon tri godine pritvora.
Sud dalje smatra da se presuda od 25. jula 1997. odnosi na neadekvatnost sudske supervizije i
prema tome priznaje da je razmatrao pitanje da li je podnositelj bio u stanju pružiti odgovarajuće
garancije da će se pojaviti na suđenju ako ga se pusti na slobodu. I ovdje Sud samo primjećuje da
nema obrazloženja u ovakavoj odluci francuskog suda. Ova mogućnost se nije spominjala u kasnijim
odlukama.
(O slučaju pritvora koji je trajao tri godine i tri mjeseca, za koji je Sud prihvatio da su navedeni
dovoljni razlozi o postojanju opasnosti od bjekstva, iako je smatrao da su različite faze u
127