Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
potvrđene, jer se ustanovilo da su krivi i bili su optuženi i osuđeni za «terorizam» (vidi stavove 16,
20 i 47 gore).
S tim u vezi Sud ponovo naglašava da eventualna osuđujuća presuda osumnjičenog može u
najboljem slučaju poslužiti kao potvrda da su sumnje koje su dovele do njegovog hapšenja (član
5, stav 1.c) bile zasnovane, ali nije nužna (vidi, naprimjer, ranije citiranu presudu Murray, str. 30,
stav 67). S druge strane ona nema nikakvog utjecaja na pitanje da li je situacija bila takva da je
zahtijevala smještaj podnositelja u samicu na tako duge vremenske periode, jer njihova preszda
kao takva, ne daje nikakve indicije ni o okolnostima njihovog lišenja slobode, ni istrage, ništa više
nego što može nakon samog događaja ukloniti rizik od proizvoljnog postupanja. što se želi spriječiti
članom 5, stav 3.
(Idem Dikme protiv Turske, presuda od 11. jula 2000, Predstavka br. 20869/92.)
U novijoj presudi Altay protiv Turske (22 May 2001, Predstavka br. 22279/93, stavovi 64-65,
dostupna samo na francuskom – nezvaničan prevod), Sud se poziva na jedan od ciljeva koji
je implicitan u pravu da osoba bude izvedena «odmah» pred sudiju, što, inter alia, omogučava
sprječavanje zlostavljanja:
Više puta u prošlosti Sud je prihvatao da istraga u slučaju terorizma predstavlja nesumnjivo specijalne
probleme za organe (vidi, među ostalim izvorima, presudu Brogan i ostali citiranu gore, str.
33, stav 61, Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 28 oktobra1994, Serija A br. 300-A, str.
27, stav 55, i presudu Dikme protiv Turske, Predstavka br. 208962/92, stav 64, ECHR 2000). Ovo,
međutim, ne znači da Vlasti imaju carte blanche po članu 5 da hapse osumnjičene i drže ih u polcijskom
pritvoru, bez ikakve djelotvorne kontrole domaćih sudova, i, na kraju, bez kontrole od
strane nadzornih institucija Konvencije, kadgod smatraju da se radi o dejlu terorizma (vidi, mutatis
mutandis, presudu Murray citiranu gore, str. 27, stav 58).
Sud također podsjeća na značaj koji član 5 ima unutar sistema Konvencije: on propisuje temeljno
ljudsko pravo, tojest zaštitu pojedinca od proizvoljnog mješanja države u njegovo pravo na slobodu.
Sudska kontrola mješanja od strane izvršne vlasti je osnovna karakteristika garancije ugrađene u
član 5, stav 3, čiji je cilj maksimalno smanjiti rizik ili proizvoljnost i osigurati vladavinu prava kao
«jednog od temeljnih principa demokratskog društva […], na koji se izričito poziva u Preambuli
Konvencije» (vidi, naprimjer, presudu u predmetu Sakik i ostali od 26. novembra 1997, Reports
(Izvještaji) 1997-VII, str. 2623-2624, stav 44). Nadalje, samo propmptna sudska intervencija može
dovesti do otkrivanja i sprječavanja ozbiljnih formi zlostavljanja – poput onih na koje žali g. Altay
(vidi stav 48 gore) – kojima osobe lišene slobode mogu biti izložene, naročito kao jednog od načina
prisilnog dobivanja priznanja (vidi presudu Dikme citiranu gore, stav 66).
U ovom predmetu Sud je našao kršenje člana 5, stav 3, jer je pritvor trajao petnaest dana, a
da podnositelj nije bio izveden pred sudiju. (idem stav 66). Sud je do istog zaključka došao
i u novijem predmetu O’Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda 16. oktobra 2001,
Predstavka br. 37555/97, stavovi 13-15 45-46), u kojem je podnositelj osumnjičen za djelo
terorizma bio u policijskom pritvoru šest dana i trinaest sati, a zatim pušten na slobodu bez
podizanja optužnice. S druge strane, hapšenje nakon kojeg je uslijedilo izvođenje pred sudiju
narednog dana smatra se u saglasnosti sa kriterijima koje postavlja član 5, stav 3. (Egmez protiv
Kipra, presuda od 21. decembra 2000, Predstavka br. 30873/96, stavovi 17-20 i 90); izvođenje
pred sudiju nakon četrdeset osam sati pritvora također se smatra dovoljnim (Aquilina protiv
Malte, presuda od 29. aprila 1999, Predstavka br. 5642/94, stav 51):
117