Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
pravu u međunarodnim sporazumima).
Upotreba riječi “aussitôt/odmah”, u francuskom tekstu, u ograničenoj konotaciji značenja odmah
ili neposredno, potvrđuje de je stupanj fleksibilnosti pojma «promptnosti» ograničen, čak ako
se prateće okolnosti ne mogu nikada zanemariti u svrhe procjene po stavu 3 (čl. 5-3). Kako se
promptnost procjenjuje u svakom predmetu ovisno od njegovih specijalnih karakteristika, (vidi
gore spomenutu presudu de Jong, Baljet i Van den Brink, Serija A br. 77, str. 25, stav 52), značaj
koji treba pripisati ovim karakteristikama ne smije nikada biti na štetu same suštine prava garantiranog
članom 5, stav 3 (čl. 5-3), što znači da ne smije biti u mjeri koja će negirati obavezu države da
osigura promptno puštanje na slobodu ili promptno izvođenje pred sudsku vlast.
[…] opseg fleksibilnosti u tumačenju i primjeni pojma «promptnosti» je vrlo ograničen. Po
mišljenju Suda, čak i najkraći od četiri perioda lišenja slobode, što znači četiri dana i šest sati
koje je g. McFadden proveo u policijskom pritvoru (vidi stav 18 gore), prelazi stroga vremenska
ograničenja dozvoljena u prvom dijelu člana 5, stav 3 (čl. 5-3). Pripisati takvu važnost specijalnim
karakteristikama u ovom predmetu kako bi se opravdala dužina pritvora bez izvođenja pred sudiju
ili drugo ovlašteno lice bila bi neodgovarajući široko tumačenje običnog značenja riječi «promptno/odmah».
Takvo tumačenje bi unjelo u član 5, stav 3 (čl. 5-3), značajno slabljenje proceduralne
garancije na štetu te osobe i imalo štetne posljedice po samu suštinu prava zaštićenog ovom odredbom.
Sud je prema tome morao zaključiti da nijedan od podnositelja nije bio «odmah» izveden
pred sudsku vlast, nit je «odmah» bio pušten na slobodu nakon hapšenja. Činjenica u koju niko ne
sumnja da su hapšenje i lišenje podnostelja slobode bili inspirirani legitimnim ciljem da se zaštiti
zajednica u cjelosti protiv terorizma nije, samo po sebi, dovoljna da osigura uasaglašenost sa posebnim
zahtjevima iz 5, stav 3 (čl. 5-3).
Slično ni činjenica da je pritvor zakonit po domaćim zakonima ne pruža osnov za odstupanje
od člana 5, stav 3. U predmetu Demir i ostali protiv Turske, vlada je tvrdila da su podnositelji
(koji su bili lišeni slobode najmanje dvadest tri dana, odnosno šesnaest dana) bili lišeni slobode
u kontekstu istrage koja je uključivala tridest i pet osumnjičenih osoba i koja je sprovedena u
skladu sa domaćim zakonskim propisima. Oni su izvedeni pred sudiju odmah po završetku
istrage. Vlada je tvrdila da «je to bilo neophodno kako bi se sprovela detaljna policijska istraga
u cilju dobivanja dokaza i njihove procjene u smislu određivanja činjenica i identificitranja
osoba koje su učestvivale»; bilo je « prirodno da će uslijediti duži periodi policijskog pritvora,
kako bi se omogućilo turskim vlastima da okončaju istragu povodom krivičnih djela i na taj
nači budu sigurni da su izveli pred nadležne sudove one koji su odgovorni za djela terorizma.
Štaviše, na osnovu podneska vlade ne samo da je istrage bila teška, nego je utvrđeno na kraju
da su podnositelji i bili krivi. Sud je izjavio sljedeće (presuda od 23. septembra 1998, Predstavke
br. 21380/93, 21381/93 i 21383/93, stavovi 52-53):
Po mišljenju Suda , puka činjenica da je lišenje slobode bilo u skladu sa domaćim zakonom –
činjenica koja nije osporavana (vidi stav 22 gore) – ne može opravdati po članu 15. mjere koje
derogiraju 5, stav 3.
Što se tiče tvrdnji vlade o «detaljnoj» istrazi policije koju je trebalo sprovesti, one ne daju odgovor
na centralno pitanje ovdje, tojest po čemu bi tačno sudska kontrola spriječila napredovanje u
policijskoj istrazi u odnosu na stvarne činjenice u ovom predmetu. U pogledu ovih dugih perioda
provedenih u policijskom pritvoru nije dovoljno pozivati se općenito na pribleme koje izaziva terorizam
i broj ljudi koji su uključeni u istragu..
Vlada je dalje tvrdila da su u ovom slučaju sumnje koje su ishodile hapšenjem podnositelje bile
116