Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
pritvaranje osoba osumnjičenih za terorizam, sud je iznio sljedeći stav (presuda od 29. novembra
1988, Serija A br. 145-B, str. 32, stav 58, do kraja):
[Član 5 (čl. 5)] sadrži temeljno ljudsko pravo, tojest zaštitu osoba protiv proizvoljnog mješanja
države u pravo te osobe na slobodu (vidi presudu Bozano od 18 decembra 1986, Serija A br. 111,
str. 23, stav 54). Sudska kontrola mješanja od strane izvršne vlasti u pravo na slobodu je osnovna
karakteristika garancije ugrađene u član 5, stav 3 (čl. 5-3), u cilju maksimalnong smanjenja rizika
od proizvoljnosti. Sudska kontrola se podrazumjeva pod vladavinom prava, «jednim od temeljnih
principa u demokratskom društvu […], na koje se izričito poziva u Preambuli Konvencije» (vidi,
mutatis mutandis,, the gore spomenutu presudu Klass i ostali, Serija A br. 28, str. 25-26, stav 55) i
«iz koje cijela Konvencija crpi svoju inspiraciju « (vidi, mutatis mutandis, presudu Engel i ostali od
8. juna 1976, Serija A br. 22, str. 28, stav 69).
Sud je iznio ovo gledište u presudi u predmetu Aquilina protiv Malte (29. april 1999, Predstavka
br. 25642/94, Reports (Izvještaji) 1999-III, stav 47):
[…] Upravo je suština člana 5, stav 3, koji čini cjelinu sa stavom 1.c, da se zahtijeva privremeno
puštanje na slobodu kada pritvor više nije opravdan. Činjenica da je uhapšena osoba imala pristup
sudskoj vlasti nije dovoljna da bi se ispoštovao uvodni dio člana 5, stava 3. Ova odredba obavezuje
službeno sudsko lice pred koje je izvedena uhapšena osoba da preispita okolnosti koje govore u
prilog ili protiv lišenja slobode kako bi odlučio, pozivajući se na zakonom propisane kriterije, da li
postoje razlozi koji opravdavaju lišenje slobode, i da naredi puštanje na slobodu ukoliko takvi razlozi
ne postoje (vidi presudu de Jong, Baljet i Van den Brink protiv Nizozemske od 22. maja 1984,
Serija A br. 77, str. 21-24, stavovi 44, 47 i 51). Drugim riječima, član 5, stav 3, zahtijeva od suda da
razmotri meritum lišenja slobode.
Ovo prvenstvo dato pravu da osoba bude izvedena «odmah pred sudiju» i da joj bude «suđeno u
razumnom roku ili da bude puštena na slobodu do suđenja» pokazuje, naprimjer, da se domaćim
zakonima ne može apsolutno isključiti princip oslobađanja uz jemstvo za određena krivična
djela. Ovo je bio stav Suda u dva predmeta, S.B.C. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od
19. juna 2001, Predstavka br. 39360/98) i Caballero protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od
8. februara 2000, Predstavka br. 32819/96, stav 18). Podnositelji su se žalili na kršenje člana 5,
stav 3, u svjetlu zakona koji propisuje da «nijedna osoba koja se u bilo kojem postupku tereti
ili koja je osuđena za krivično djelo na koje se odnosi ovaj dio [ubojstvo, pokušaj ubojstva
…] neće biti puštena na slobodu uz jemstvo u toku tih postupaka». Podnositelji su tvrdili da
«automatsko poricanje jemstva do suđenja prema Dijelu 25 Zakona o krivičnom pravosuđu i
javnom redu iz 1994. («Zakon iz 1994.») predstavlja kršenje člana 5, stav 3, Konvencije”. Sud je
podržao njihovu tvrdnju.
Treba još specificirati da se garancije po članu 5, stav 3 primjenjuju samo kada je lišenje slobode
zakonito u svrhe člana 5, stav 1.c. Ako postoji kršenje člana 5, stav 1.c, podnositelj se ne može u
isto vrijeme pozivati i na kršenje člana 5, stav 3 (vidi presudu Jecius protiv Litvanije od 31. jula
2000, Predstavka br. 34578/97, stav 75):
Sud kao prvo primjećuje da je od trenutka kada je bio uhapšen 8. februara do 14. marta 1996.
podnositelj bio u preventivnom pritvoru na koji se član 5, stav 1.c, Konvencije ne primjenjuje (vidi
stavove 51-52 gore). Prema tome, garancija da podnositelj bude odmah izveden pred nadležno
sudsko lice po članu 5, stav 3 nije primjenjiva na period preventivnog lišenja slobode.
114