Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Sud primjećuje da je period proveden u pritvoru koji je predhodio izručenju bio neuobičajeno
dug (vidi stav 36, do kraja, gore). Međutim, postupak ekstradicije završen je do 2. maja 1984, (vidi
stav 14 gore), manje od mjesec dana nakon odluke da se poništi nalog o pritvoru podnositelja u
vezi navodnih krivičnih djela počinjenih u Belgiji, u vrijeme kada mu još nije bilo suđeno pred
Krivičnim sudom u Antverpenu (vidi stav 13 gore). Pritvor se nastavio kao rezultat sukcesivnih
zahtjeva za obustavom izvršenja ili oslobađanjem koje je g. Kolompar uložio 29. oktobra 1984, 2.
januara 1985, 15. juna 1985, 21. juna 1985. i 17. septembra 1985. (vidi stavove 15-25 gore), kao i
vremena koje je bilo potrebno belgijskim vlastima da provjere alibi podnositelja u Danskoj (vidi
stavove 17 i 20 gore).
Vlasti i sudovi pred koje je ovaj predmet došao prije početka zahtjeva o hitnom postupku 17. septembra
1985. donosili su svoje odluke u normalnom roku (vidi stavove 15-23 gore). Što se toga tiče,
čini se da je van svake sumnje da su ispoštovani zahtjevi po članu 5, stav 1.f (čl. 5-1-f).
U pogledu perioda koji je uslijedio (vidi stavove 24-26 gore), Sud prihvaća argumente vlade zasnovane
na članovima 751 i 748, posljednja tačka, belgijskog Zakona o sudovima (vidi stav 38 gore).
On pored toga primjećuje da je na prvostepenom sudu g. Kolompar čekao skoro tri mjeseca prije
nego što je odgovorio na podneske belgijske države (24. decembar 1985.-19. mart 1986.); zatim je,
u žalbenom postupku, tražio da ročište bude odloženo i nije obavijestio vlasti da ne može platiti
usluge advokata.
Njegov nizozemski advokat, kada ga je Sud pitao za ove dvije činjenice na ročištu 23. marta 1992.
samo je odgovorio da je zahjtev za odgodu uložen na inicijativu belgijskog kolege koji je zastupao
podnositelja u to vrijeme i da po Zakonu o sudovima nije bilo moguće imenovati u ovom predmetu
advokata koji bi ga besplatno zastupao, iako je ovu posljednju tvrdnju vlada odbacila (vidi stav 38
gore).
Štagod da je slučaj, belgijska država se ne može smatrati odgovornom za kašnjenja do kojih je
došlo kao posljedica ponašanja podnositelja. On se ne može punopravno žaliti na situaciju koju je
uglavnom on sam stvorio.
Sud, prema tome, zaključuje, da nije bilo kršenja člana 5, stav 1 (čl. 5-1).
Protjerivanje
Presuda Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva odnosi se na slučaj protjerivanja (presuda od
15. novembra 1996, Predstavka br. 22414/93, Reports (Izvještaji) 1996-V, stavovi 112 i 117-
123):
Sud podsjeća da nije sporno da je g. Chahal pritvoren «u cilju deportacije» u značenju po članu 5,
stav 1.f (čl. 5-1-f) (vidi stav 109 gore). Član 5, stav 1.f (čl. 5-1-f), ne zahtjeva da pritvor osobe protiv
koje su poduzete radnje u cilju deportacije mora biti neophodan, naprimjer da bi se spriječilo
ponovno izvršenje krivičnog djela ili bjekstvo; u ovom pogledu član 5, stav 1.f (čl. 5-1-f), pruža
drugi nivo zaštite od one po članu 5, stav 1.c (čl. 5-1-c).
I doista, sve što se zahtijeva po ovoj odredbi (čl. 5-1-f) je da je «u toku postupak deportacije».
Prema tome potpuno je nevažno, u svrhe člana 5, stav 1.f (čl. 5-1-f), da li je odluka o protjerivanju
opravdana po domaćem zakonu ili Konvenciji.
Sud, međutim, podsjeća da je svako lišenje slobode po članu 5, stav 1.f (čl. 5-1-f), opravdanao
samo u slučaju postupka deportacije koji je u toku. Ako se takav postupak ne sprovodi sa dužnom
109