Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
Rampton bolnice bila preuranjena. Iako je tačno da je Tribunal bio siguran, na osnovu vlastite
procjene i medicinskih dokaza koje je imao (vidi stavove 17 i 18 gore), da posnositelj više ne boluje
od mentalne bolesti, on je ipak smatrao da je u datim okolnostima primjerenije bilo otpuštanje u
fazama. […] Iz tih razloga nije se moglo očekivati da će Tribunal smatrati, s obzirom na iznesena
mišljenja dr. Wilsona i dr. Camerona, da podnositelja treba staviti pod nadzor psihijatra i socijalnog
radnika i zahtijevati da prođe kroz određeni period rehabilitacije u domu zbog toga što «se ne
može isključiti recidiv u njegovom stanju i ponovna hospitalizacija» (vidi stav 18 gore). Tribunal
je u principu opravdano postupio odgađajući otpust podnositelja, kako bi omogućio vlastima da
pronađu dom koji najbolje odgovara njegovim potrebama i time mu pruži najpovoljnije uvjete za
uspješnu rehabilitaciju.
Što se tiče uvjeta za otpust g. Johnsona potrebno je primijetiti da zahtjev da on ostane pod psihijatrijskim
nadzorom dr. Camerona i socijalnog radnika, g. Pattersona, (vidi stav 19 gore) ne bi
spriječio njegovo promptno otpuštanje iz Rampton bolnice i uključenje u zajednicu i ne može se
kazati da bi se time postavilo pitanje po članu 5, stav 1, Konvencije.
Međutim, kod određivanja smještaja podnositelja u dom, kao uvjeta i odlaganjem njegovog
otpuštanja dok se ne nađe smještaj koji bi zadovoljavao, Tribunal nije bio ovlašten da pruži garanciju
da će podnositelj biti premješten u odgovarajući dom poslije otpuštanja za jedan razuman
vremenski period. Zadatak vlasti je bio da obezbijede dom koji je spreman primiti podnositelja.
Mora se primijetiti da se od njih očekivalo da postupe u okviru realne ekspeditivnosti u finaliziranju
aranžmana za njegov smještaj (vidi stav 44 gore). Iako su vlasti uložile dosta truda u tom
cilju, ova nastojanja su onemogućena zbog nespremnosti nekih domova da prime podnositelja,
kao i njegovog negativnog stava u pogledu izbora koji mu je bio na raspolaganju (vidi stavove 20 i
21 gore). Još jedna prepreka bila je i ograničen broj raspoloživih mjeta gdje je mogao biti smješten.
Mora se priznati da se mogao pronaći odgovarajući dom u razumnom vremenskom periodu da
je podnositelj imao pozitivniji pristup svojoj rehabilitaciji. Međutim, ovim se ne pobija zaključak
da ni Tribunal ni vlasti nisu imali dovoljno ovlasti da osiguraju sprovođenje nametnutog uvjeta u
razumnom vremenu. Nadalje, najraniji datum kada je mogla biti izvršena revizija produžetka pritvaranja
je bio dvanaest mjeseci nakon junske revizije Tribunala (vidi stav 44 gore).
[…] U ovakvim okolnostima mora se zaključiti da je uvjetovanje obaveznim smještajem u domu
koje je odredio Tribunal iz 1989. dovelo do odgode otpuštanja iz Rampton bolnice na neodređeno
vrijeme, pogotovo što je podnositelj poslije 1990. odbijao da dalje sarađuje s vlastima u njihovom
nastojanju da pronađu dom, i time isključio svaku mogućnost zadovoljavanja ovog uvjeta.[…]
S obzirom na situaciju koja je rezultirala i odluke koju je donio ovaj drugi Tribunal i nedostatka
odgovarajućih garancija, uključujući i sudsku reviziju koja bi osigurala da ne dođe do nepotrebnog
odugovlačenja u puštanju podnositelja, mora se zaključiti da se nastavak njegovog pritvaranja poslije
15. juna 1989. ne može opravdati na osnovu člana 5, stav 1.e, Konvencije (vidi stav 63 gore).
Pritvaranje alkoholičara
U predmetu Witold Litwa protiv Poljske, podnositelj je prisilno proveo nekoliko sati u centru
za otrežnjavanje, nakon što je službenik pošte u kojoj se zatekao pozvao policiju i rekao im kako
je ovaj pijan i drsko se ponaša. Zapravo, pošta je bila puna ljudi a podnositelj, koji je poluslijep,
je prosvjedovao (presuda od 4. aprila 2000, Predstavka br. 26629/95, stavovi 60-80). Sud se prvo
bavio pojmom «alkoholičar».
Sud primjećuje da riječ «alkoholičari», u svom uobičajenom značenju, označava osobe koje su
106