Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
poremećaja (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Stögmüller od 10. novembra 1969, Serija
A br. 9, str. 39-40, stav 4, i gore spomenutu presudu De Wilde, Ooms i Versypstr. 43, stav 82).
U presudi X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 5. novembra 1981, Serija A br. 46, str. 19, stav
41 Sud se posebno osvrnuo na «medicinsku ekspertizu»:
[…] niti se može zaključiti iz presude u predmetu Winterwerp da je izvodivo obaviti «objektivno
medicinsko vještačenje» u svim mogućim slučajevima prije, a ne poslije, zatvaranja neke osobe zbog
mentalnog oboljenja. Jasno je da u slučajevima kada domaći zakon, između ostalog, omogućava
zatvaranje osoba koje mogu predstavljati opasnost po druge, ne bi bilo izvodivo zahtijevatidetaljan
medicinski pregled prije hapšenja ili lišenja slobode. Domaći organi moraju imati široki stepen
diskrecije po prirodi stvari, kod određivanja pritvaranja u ovako hitnim slučajevima.
U slučaju pritvaranja bez prethodne ljekarske ekspertize, koje nije smatrano za opravdanim
po osnovu hitnosti, vidi presudu u predmetu Varbanov protiv Bugarske od 5. oktobra 2000,
Predstavka br. 31365/96, stav 48.
U predmetu Johnson protiv Ujedinjenog Kraljevstva, podnositelju je određeno obavezno
smještanje na psihijatrijsku kliniku s maksimalnom sigurnošću. Nakon izvjesnog vremena
komisija je naredila puštanje pod uvjetom da ponositelj bude pod psihijatrijskim nadzorom
dr... i socijalnog radnika za psihijatrijske slučajeve, kao i da bude smješten pod nadzor koji
odobre ove dvije osobe. Podnositelja nije trebalo pustiti sve dok se ne mađe odgovarajući
smještaj. Sud je smatrao sljedeće (presuda od 24 oktobra 1997, Reports (Izvještaji) 1997-VII,
stavovi 62-67):
Trebamo se podsjetiti da je Sud u presudi Luberti […] (citirana gore, str. 13-15, stav 29) prihvatio
da je prestanak ograničavanja slobode osobe za koju je sud prethodno utvrdio da je mentalno
oboljela i da predstavlja opasnost po društvo pitanje je koje se odnosi konkretno na tu osobu ali i na
zajednicu u kojoj će ta osoba živjeti ako bude puštena na slobodu. Uzimajući u obzir hitnu prirodu
interesa koji su u pitanju, a posebno težinu djela koje je g. Luberti kao mentalni bolesnik počinio,
prihvaćeno je da je u ovom slučaju nedležni organ imao pravo da postupi s krajnjim oprezom i da
mu je bilo potrebno izvjesno vrijeme za donošenje odluke o prestanku mjere, čak iako su medicinski
dokazi ukazivali na njegov oporavak.
Po mišljenju Suda mora se također prihvatiti da nadležne vlasti imaju pravo na sličnu diskreciju
u odlučivanju da li bi u svjetlu svih relevantnih okolnosti i interesa koji su u pitanju zapravo bilo
dobro donijeti odluku o apsolutnom i trenutnom otpuštanju osobe koja više ne pati od mentalnog
poremećaja koji je doveo do njegovog lišenja slobode.
Takav organ bi trebao zadržati određenu vrstu nadzora nad daljnim napredovanjem osobe koja je
u pitanju nakon što je otpuštena i živi u zejadnici i u tom cilju na izvjestan način uvjetovati taj otpust.
Ne može se isključiti ni činjenica da određeni uvjeti neće u određenim okolnostima opravdati
odlaganje s obzirom na prirodu takvih uvjeta i razloga za njihovo postavljanje. Međutim, vrlo je
bitno da se omoguće odgovarajuće garancije kako bi takvo odlaganje bilo u saglasnosti sa članom
5, stav 1 i sa ciljem restrikcije po tački e (vidi stav 60 gore), a naročito, da takvo otpuštanje ne bude
bezrazložno odgađano.
Uzimajući u obzir gore navedene razloge Sud smatra da je Tribunal iz 1989. mogao u donošenju
svoje presude s pravom zaključiti da je naredba da se g. Johnson odmah i apsolutno otpusti iz
105