Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
zasnovan na nekoj konkretnoj odredbi iz zakona ili sudskoj odluci sama po sebi u suprotnosti sa
principom pravne sihurnosti, principom koji se implicira u Konvenciji i koji čini jedan od osnovnih
elemenata vladavine prava.
Sud, u ovom kontekstu, također naglašava da, u svrhe člana 5, stav 1, Konvencije, pritvor koji traje
više mjeseci i koji nije naredio sud, ili sudija ili bilo koje drugo lice «ovlašteno da vrši sudsku vlast»,
ne može se smatrati «zakonitim» u smislu ove odredbe. Iako ovaj zahtjev nije eksplicitno propisan
u članu 5, stav 1, on se može izvesti iz člana 5 kada ga se čita u cjelosti, a naročito na temelju formulacije
u stavu 1.c («radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti») i stavu 3 (« mora odmah biti izveden
pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast»). Pored toga, garancija
habeas corpus u članu 5, stav 4 još više podržava gledište da pritvor koji je produžen u odnosu na
inicijalni period predviđen stavom 3 zahtjeva «sudsku» intervenciju kao zaštitu od bilo kakve proizvoljnosti.
Po mišljenju Suda, zaštita koju pruža član 5, stav 1 protiv proizvoljnog lišenja slobode bi
bila ozbiljno ugrožena ako bi se osoba lišila slobode samo na osnovu izvršnog rješenja koje je uslijedilo
nakon samog pojavljivanja pred sudskim vlastima koje se spominju u stavu 3 člana 5.
Sud, u svom zaključku i govoreći o činjenicama u ovom predmetu, smatra da pritvor podnositelja
nije bio «zakonit» u smislu člana 5, stav 1, Konvencije. Prema tome, radilo se okršenju ove odredbe.
(Vidi presudu u predmetu Grauslys protiv Litvanije od 10. oktobra 2000, Predstavka br. 36743/
97, stavovi 37-41.)
Poseban slučaj puštanja na slobodu po naredbi
U predmetu Labita protiv Italije, naređeno je puštanje na slobodu podnositelja. Presuda je
donešena uvečer, u približno 22 sata. Podnositelj, koji je bio prisutan u sudnici kad je izrečena
presuda, vraćen je u zatvor, sa lisicama na rukama, gdje je stigao u 00.25 te noći. Kako je
službeno lice u zatvorskoj prijavnici bilo odsutno u to vrijeme, čije se prisustvo zahtijevalo u
slučaju osobe protiv koje je primjenjena posebna mjera pritvora, podnositelj nije mogao biti
pušten na slobodu sve do 8.30 ujutro. Sud je zauzeo sljedeći stav (Labita protiv Italije, presuda
od 6. aprila 2000, Predstavka br. 26772/95, stavovi 171-173):
Sud ponovo naglašava da je spisak izuzetaka prava na slobodu predviđenih u članu 5, stav 1 konačan
i samo usko tumačenje ovih izuzetaka je u skladu sa ciljem ove odredbe, tojest da se osigura da
niko ne bude proizvoljno lišen slobode (vidi, među ostalim izvorima, Giulia Manzoni protiv Italije,
presuda od 1. jula 1997, Reports (Izvještaji) 1997-IV, str. 1191, stav 25, i Quinn protiv Francuske,
presuda od 22. marta 1995, Serija A br. 311, str. 17-18, stav 42).
Iako je tačno da u svrhe člana 5, stav 1.c pritvor prestaje biti opravdan “na dan kada je određena
optužnica” (vidi stav 147 gore) i da shodno tome pritvor nakon oslobađajuće presude nije više
pokriven ovom odredbom, «izvjesno kašnjenje u sprovođenju odluke o puštanju na slobodu je
često neizbježno, iako mora biti svedeno na minimum» (vidi Giulia Manzoni presudu citiranu gore,
str. 1191, stav 25, do kraja).
Sud, međutim, primjećuje, da se kašnjenje u ovom slučaju može samo djelimice pripisati potrebi
da se zadovolje relevantne administrativne formalnosti. Dodatno kašnjenje u puštanju na slobodu
podnositelja u periodu od 00.25 u noći do sljedećeg jutra 13. novembra 1993. bilo je uzrokovano
odsustvom službenog lica. Tek po njegovom povratku moglo se provjeriti da li postoje bilo koji
drugi razlozi da podnositelj ostane u pritvoru, kao i da se obave ostale administrativne formalnosti
102