Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse 

Evropski sud za ljudska prava 

Gilles Dutertre 

Publikacije Vijeća Evrope

Francuska verzija : 

Extraits clés de jurisprudence – Cour européenne des Droits de l’Homme 

ISBN 92-871-5054-0 

Mišljenja izražena u ovoj knjizi predstavljaju odgovornost autora i ne odražavaju 

neophodno i zvanične stavove Vijeća Evrope. 

Sva prava rezervirana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se prevoditi, reproducirati 

ili prenositi, u bilo kojem obliku ili na bilo koji način, elektronskim (CD-Rom, Internet, 

itd.) ili mehaničkim, uključujući fotokopiranje, snimanje ili bilo koji drugi sistem 

pohranjivanja, bez prethodne pismene dozvole Odjela za publikacije Direkcije za 

komunikacije i istraživanja. 

Izrada ove publikacije poduzeta je u okviru Zajedničkog projekta Evropske komisije 

i Vijeća Evrope na edukaciji pravnih stručnjaka u Bosni i Hercegovini o Evropskoj 

konvenciji o ljudskim pravima. 

Priredio: 

Hugh Chetwynd 

Sanel Karađuz 

Preveli: 

Spomenka Beus 

Amira Sadiković 

Grafičko uređenje: 

IMTEC d.o.o. Sarajevo 

Štampa: 

Bemust, Sarajevo 

Tiraž: 

1500 primjeraka 

Copyright ©2002 

Savjet/Vijeće Evrope 

IMTEC d.o.o. Sarajevo

Uvod 

Zadovoljstvo mi je što vidim da je ova publikacija, Key case-law extracts (Izvodi iz sudske 

prakse), objavljena. Ona je rezultat projekta koji je otpočeo Gilles Dutertre kada je bio 

pripravnik u Direkciji za ljudska prava sredinom 1990-ih. 

U godinama koje su uslijedile došlo je ogromnog porasta broja predstavki po Evropskoj 

konvenciji o ljudskim pravima koje su ulagane prvo Komisiji, a zatim, nakon stupanja na snagu 

Protokola br. 11 u novembru 1998, novo uspostavljenom Sudu. U periodu između 1995. i 2001. 

broj privremenih spisa i registriranih predstavki je porastao skoro tri puta, a broj presuda koje 

je donio Sud za relativno kratko vrijeme svog postojanja je porastao od 177, koliko je donešeno 

199 (u prvoj godini rada) do 844 u 2002. 

Izvodi iz sudske prakse su napisani s ciljem pružanja jednog racionalnog pristupa u razumjevanju 

sve obimnije sudske prakse ovog Suda. Ova publikacija predstavlja ključne presude Suda koje 

ilustriraju svaku od materijalnih odredbi Konvencije i protokola uz nju, prije nego što bi joj cilj 

bio iscrpna analiza jurisprudencije po Konvenciji. Primarni izvor su presude Suda, ali se isto 

tako navode i odluke Komisije, kada su relevantne za odlučivanje Suda. 

Struktura publikacije koja se temelji na članovima Konvencije, velikom broju izvoda iz sudske 

prakese, detaljnom sadržaju i indeksu pruža višestruke mogućnosti pristupa knjizi i time 

predstavlja korisno sredstvo kako za nekog koe tek počeo baviti pravom po Konvenciji, tako i 

za osobu sa iskustvom u naučno-istraživačkom radu. 

Pierre-Henri Imbert 

Generalni direktor 

Direkcija za ljudska prava Vijeća Evrope, 2003. 

3

Objavljena sudska praksa po Evropskoj konvencija o ljudskim 

pravima 

Evropska komisija za ljudska prava 

Zbirka odluka Evropske komisije za ljudska prava (“Collection of Decisions of the European 

Commission of Human Rights”, Vols. 1-46, 1959-74, Vijeće Evrope 

Odluke i izvještaji (Decisions and Reports, vols. 1-94, 1975-98, Council of Europe) 

Evropski sud za ljudska prava 

Serija A: Presude i odluke (Judgments and Decisions, Vols. 1-338, 1961-95, Carl Heymanns 

Verlag, Cologne ) 

Serija B: Dokazi, usmena obrazloženja i dokumentacija (Pleadings, Oral Arguments and 

Documents, Vols. 1-104, 1961-95, Carl Heymanns Verlag, Cologne 

Izvještaji o presudama i odlukama (Reports of Judgments and Decisions, 1996-I to 1998-VIII, 

1996-98, Carl Heymanns Verlag, Cologne) 

Komitet ministara 

“Zbirka rezolucija koje je usvojio Komitet ministara u primjeni članova 32 i 54 Evropske 

Konvencije o ljudskim pravima”, 1959-89, 1993, Vijeće Evrope 

Yearbook of the European Convention on Human Rights 

(Godišnjak Evropske konvencije o ljudskim pravima) 

Vols. 1-40, 1959-98, Martinus Nijhoff Publishers, The Hague/London/Boston. Sadrži odabir 

odluka Komisije za ljudska prava; sažetke presuda Evropskog suda za ljudska prava; i rezolucije 

Komiteta ministara u vezi ljudskuh prava (DH).

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava 

Sadržaj 

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 

Objavljena sudska praksa po Evropskoj konvencija o ljudskim pravima . . . . . . 4 

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 

Specijalni dodatak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 

1. Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 

2. Evropska konvencija o ljudskim pravima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 

3. Evropski sud za ljudska prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 

4. Bosna i Hercegovina i Evropska Konvencija o ljudskim pravima . . . . . . 19 

Pravni okvir i mehanizam primjene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 

5. Stepen stručnosti u oblasti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini . . . . . . 19 

6. Zajednički program saradnje između Evropske komisije i Vijeća Evrope . 19 

Ciljevi programa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 

Snaga Programa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 

Dio 1. Evropska konvencija o ljudskim pravima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 

Član 1 EKLJP – Obaveza poštivanja ljudskih prava . . . . . . . . . . . . . 21 

1. Konvencija se primjenjuje na «sva lica» . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 

2. Konvencija se primjenjuje na sva lica unutar 

“jurisdikcije Visokih strana ugovornica” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 

Jurisdikcija rationae loci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 

Jurisdikcija rationae materiae . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 

Jurisdikcija rationae materiae pokriva sve vrste propisa . . . . . . . . . . . 24 

Specifičan slučaj prijenosa ovlasti i međunarodni sporazumi . . . . . . . 25 

Član 2 EKLjP – Pravo na život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 

Član 2, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 

1. Smisao i opseg člana 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 

Smisao člana 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 

Opseg člana 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 

2. Specifične posljedice koje proističu iz člana 2, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . 29 

Materijalne obaveze koje prostiču iz člana 2, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . 29 

Napadi na život neke osobe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 

Ugrožene osobe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 

Osobe koje su umrle u pritvoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 

Osobe koje su nestale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 

Fizička tortura koja nije ishodila smrću žrtve . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 

Abortus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 

Protjerivanje oboljelih osoba sa kratkoročnom životnom prognozom . 39 

5


Propust informiranja javnosti o riziku od opasanosti . . . . . . . . . . . . 39 

Medicinska odgovornost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 

Proceduralne obaveze koje proističu iz člana 2, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 

Član 2, stav 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 

1. Opseg člana 2, stav 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 

2. Koncept “apsolutne potrebe” korištenja sile 

koja “opravdava” lišenje života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 

3. Primjeri primjene ovog člana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 

Operacije spašavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 

Operacije na očuvanju mira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 

Vojne operacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 

Član 3. EKLJP – Zabrana mučenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 

1.Opseg i koncepti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 

Opseg člana 3. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 

Koncepti sadržani u članu 3 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 

Koncept nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja . . . . . . . . . . . . . . 53 

Koncept mučenja/torture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 

2. Primjena člana 3. - primjeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 

Nečovječno postupanje, zlostavljanje i policijski postupak . . . . . . . . . . . . . 57 

Hapšenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 

Tokom pritvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 

Tokom pokušaja bjekstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 

Nečovječno postupanje, kazne, sankcije i kažnjavanje . . . . . . . . . . . . . . . 60 

Disciplinske sankcije i fizičko kažnjavanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 

Sudske procedure i krivične kazne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 

Nečovječno ili ponižavajuće postupanje i uvjeti u zatvoru . . . . . . . . . . . . . 63 

Opći aspekti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 

Osobe sa mentalnim problemima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 

Osobe sa onesposobljenjima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 

Nečovječno ili ponižavajuće postupanje i pacijenti 

kojima je izrečena obavezna mjera psihijatrijskog lječenja u bolnici . . . . . . 66 

Ponižavajuće postupanje i nepoštovanje ličnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 

Nečovječno ili ponižavajuće postupanje, ekstradicija i protjerivanje, 

političke izbjeglice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 

Ekstradicija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 

Protjerivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 

Udaljavanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 

Neaktivnost socijalne službe ili neadekvatnost zakona . . . . . . . . . . . . . . . 72 

Uništavanje materijalnih dobara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 

Sudbina bliskih članova obitelji žrtve kršenja člana 3 . . . . . . . . . . . . . . . 73 

Član 4. EKLjP – Zabrana ropstva i prinudnog rada . . . . . . . . . . . . . . . 74 

Član 4, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 

6


1. Koncept ropske zavisnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 

2. Pristanak i položaj ropske zavisnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 

Član 4, stav 2 – Zabrana prisilnog rada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 

Član 4, stav 3 – Derogirajuća klauzula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 

1. Rad nametnut osobama koje su lišene slobode po članu 5 . . . . . . . . . . . . 78 

2. Rad, obaveze i obaveza plaćanja građanskih lica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 

Član 5 EKLjP – Pravo na slobodu i sigurnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 

Član 5, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 

1. Koncept lišenja slobode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 

Lišenje slobode i ograničenje slobode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 

Nalog o kućnom pritvoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 

Zadržavanje stranaca u međunarodnoj zoni . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 

Disciplinske presude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82 

Hospitalizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82 

Saglasnost i lišenje slobode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 

2. Lišenje slobode dopušteno po Konvenciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 

Opći aspekti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 

Poštovanje postupaka propisanih zakonom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 

Opće primjedbe u vezi slučajeva predviđenih članom 5, stav 1 . . . . . . 86 

Detaljna prezentacija različitih slučajeva lišenja slobode . . . . . . . . . . . . . 88 

Član 5, stav 1.a – Pritvor nakon sudske presude . . . . . . . . . . . . . . 88 

Kauzalna veza između pritvora i presude uz koju se izriče . . . . . . . . . 88 

Priroda kazne koja opravdava lišenje slobode po članu 5, stav 1.a . . . . 91 

Primjena kazni i član 5, stav 1.a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 

Član 5, stav 1.b – Lišenje slobode u cilju osiguranja izvršenja 

bilo koje obaveze propisane zakonom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 

Član 5, stav 1.c – Lišenje slobode radi privođenja nadležnoj 

sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja 

da je ta osoba izvršila krivično djelo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 

Lišenje mora biti dio krivičnog konteksta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 

Hapšenje ili lišenje slobode mora biti opravdano «osnovanom sumnjom» 

da je ta osoba izvršila krvično djelo ili kada postoje valjani razlozi 

da je «potrebno» spriječiti da ta osoba izvrši krivično djelo . . . . . . . . 93 

Svrha hapšenja mora biti da se osoba koja je u pitanju izvede 

pred nadležu sudsku vlast . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 

Domaći zakon o hapšenju i lišenju slobode 

mora zadovoljavati određene kriterije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 

Poseban slučaj puštanja na slobodu po naredbi . . . . . . . . . . . . . . . 101 

Član 5, stav 1.d – Pritvor maljoljene osobe u kontekstu vaspitanja 

pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja 

nadležnoj sudskoj vlasti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 

Član 5, stav 1.e – Pritvaranje mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, 

osoba oboljelih od zaraznih bolesti ili skitnica . . . . . . . . . . . . . . . 103 

Pritvaranje mentalno oboljelih osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 

7


Pritvaranje alkoholičara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 

Zatvaranje skitnica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 

Član 5, stav1.f – Hapšenje i lišenje slobode osobe u cilju sprječavanja 

ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak 

protjerivanja ili ekstradicije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 

Ekstradicija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 

Protjerivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 

Član 5, stav 2 – Pravo na informaciju o optužbama . . . . . . . . . . . . . 110 

1. Djelokrug stava 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 

2. Primjena stava 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 

Sadržaj i forma informacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 

Kada se mora dati informacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 

Član 5, stav 3 – Pravo osoba koje su uhapšene da budu izvedene 

pred sudiju i suđene u razumnom roku ili puštene na slobodu . . . . . . 112 

1. Značaj, svrha i sadržaj prava garantiranog članom 5. stav 3 . . . . . . . . . . 112 

2. Pravo osobe koja je uhapšena da bude 

«odmah» izvedena pred sudiju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114 

Djelokrug prava da se bude izveden pred sudiju bez odlaganja . . . . . . . . 114 

Karakteristike izvođenja pred sudiju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114 

Promptnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114 

Osoba koja je uhapšena mora biti «automatski» izvedena pred sudiju 117 

Osoba koja je uhapšena treba biti izvedena pred sudiju samo jednom 117 

Osobine «službenog lica» ili «sudije» pred kojeg osoba 

lišena slobode mora biti izvedena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 

Principi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 

Primjena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 

3. Privremeno lišenje slobode i pravo na suđenje u razumnom roku 

ili na puštanje na slobodu do suđenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 

Značenje prava na suđenje u razumnom roku 

“ili” na puštanje na slobodu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 

Određivanje perioda koji se računa kao «privremeno lišenje slobode» 

u značenju po Konvenciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 

Opći pristup Suda u ocjenjivanju osnovanosti trajanja pritvora . . . . . . . . 123 

Primjeri o primjeni ovog pravila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 

Primjeri o trajanju pritvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 

Osnove za produženje pritvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 

Ocjena Suda u vezi načina na koji su napisane odluke domaćih sudova 127 

Ocjena efikasnosti domaćih vlasti od strane Suda . . . . . . . . . . . . . 129 

4. Razlozi koji se uzimaju u obzir kod garancija za puštanje na slobodu, 

posebno kod određivanja jemčevine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 

Član 5, stav 4 – Pravo na ulaganje žalbe u vezi lišenja slobode . . . . 132 

1. Mjesto člana 5, stav 4, i uzajamno djelovanje sa stavovima 1 i 3 . . . . . . . . 132 

Član 5, stav 4 i interakcija sa stavom 1 člana 5. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 

Član 5, stav 4 i interakcija sa stavom 3 člana 5. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 

8


2. Sadržaj prava osobe lišene slobode da uloži žalbu 

na produženje pritvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 

Pravo na djelotvoran pravni lijek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 

Lišenje slobode mora biti razmatrano «u kratkom roku» . . . . . . . . . . . . 138 

Vrijeme u kojem se mora uložiti žalba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 

Vremenski rok u kojem je potrebno odgovoriti na žalbu ili zahtjev . . 139 

Mora postojati mogućnost redovnog ulaganja zahtjeva ili žalbe . . . . 140 

Preispitivanje zahtjeva/žalbe mora biti u vezi sa 

«zakonitošću» lišenja slobode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141 

Zahtjev/žalbu mora razmotriti sud . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 

3. Proceduralne garancije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 

Član 5, stav 5 – Pravo na obeštećenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 

1. Djelokrug stava 5 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 

2. Koncept «obeštećenja» . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148 

Član 6 EKLJP – Pravo na pravično suđenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 

Član 6, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 

1. Sfera primjene «prava na sud» . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 

Pravo na sud radi «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» . . . . . . . . . 149 

Koncept «spora» (fr. contestation) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 

Pojam «građanska prava i obaveze» . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 

Pravo na sud u vezi sa “krivičnom optužbom” . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159 

Koncept krivične “optužbe” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159 

Pojam “krivična” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 160 

2. Opseg «prava na sud» . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 

Pravo koje garantira član 6, stav 1, je pravo pristupa sudu . . . . . . . . . . . 161 

Pravo na sud mora biti djelotvorno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162 

Pravo pristupa ne znači i obavezu osiguravanja suda više instance . . . . . . 164 

Ovo pravo uključuje implicitna ograničenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166 

Pravo na sud je također i pravo na izvršenje sudske odluke . . . . . . . . . . 168 

Pravo koje garantira član 6, stav 1, primjenjuje se 

prije nego što je pokrenut pred sudom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 

3. Svrha «prava na sud» . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 

Koncept nezavisnog i nepristrasnog suda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 

Koncept «suda» . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 

Koncept «nepristrasni sud» . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170 

Koncept «nezavisni sud» . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 

Koncept «odluka» . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 

4. Priroda sudskog postupka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174 

Uvjet o pravičnom postupku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174 

Opći aspekti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174 

Princip kontradiktornosti i jednakosti stranaka . . . . . . . . . . . . . . . 177 

Pravo na zaštitu od samooptuživanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180 

Pravo na advokata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183 

Uvjet trajanja sudskog postupka u “razumnom roku” . . . . . . . . . . . . . . 184 

9


Razumna dužina trajanja postupka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 184 

Računanje vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185 

Računanje vremena u krivičnim predmetima . . . . . . . . . . . . . . . . 185 

Računanje vremena u parničnom postupku . . . . . . . . . . . . . . . . . 186 

Javno suđenje i izricanje presude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186 

Značaj javne prirode sudjenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 

Javno «izricanje» presude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 

Odricanje od prava na javnu raspravu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 

Član 6, stav 2 – Pretpostavka nevinosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 

1. Područje primjene i opseg drugog stava člana 6 . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 

Definicija izraza "optužen za krivično djelo" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 

Opseg . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 

2. Snaga člana 6, st. 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190 

Član 6, stav 2, osuda i nedostatak dokaza, 

sumnja u korist optuženog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190 

Član 6, stav 2, pretpostavka krivice i 

objektivne krivične odgovornosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 

Član 6, stav 2, sadržaj presuda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 192 

3. Posebne situacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 

Pretpostavka nevinosti i naknada za zakonit istražni pritvor . . . . . . . . . 193 

Pretpostavka nevinosti i vrste pritvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 

Član 6, stav 3 – Precizna prava optuženog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 194 

1. Član 6, stav 3.a– Pravo da bude obaviješten o optužbi . . . . . . . . . . . . . . 194 

2. Član 6, stav 3.b– Pravo na vrijeme i uslove za pripremu odbrane . . . . . . . 196 

3. Član 6, stav 3.c – Pravo da se brani lično ili 

pravo na pomoć advokata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196 

Pravo na pomoć advokata iz ugla optuženog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196 

Trenutak u kojem optuženi mora imati pristup advokatu . . . . . . . . . . . . . 196 

Povjerljivost komunikacije s advokatom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197 

Pomoć i zastupanje na pretresu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198 

Pravo na pravnu pomoć iz ugla države . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198 

Pravo da se brani sam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 

4. Član 6, stav 3.d – Pravo da ispita svjedoke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 

5. Član 6, stav 3.e – Pravo na prevodioca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201 

Član 7 Evropske konvencije – Nema kazne bez zakona . . . . . . . . . . 202 

Član 7, stav 1 – Zabrana retroaktivne primjene krivičnog zakona . . . 202 

1. Polje primjene člana 7, stavi 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 202 

Član 7 ne primjenjuje se na "preventivne" zakonske propise . . . . . . . . . . 202 

Član 7 primjenjuje se na "kaznene" zakonske propise . . . . . . . . . . . . . . 202 

Pojam kazne u smislu člana 7 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 202 

Primjeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203 

2. Opseg i sadržaj člana 7, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 

Opći principi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 

10


Primjena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205 

Postojanje zakonskog teksta – Zabrana zaključivanja po analogiji . . . 205 

Zahtjev predvidivosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206 

Zastara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208 

Nepostojanje retroaktivnosti i koncepta kontinuirane kazne . . . . . . 209 

Kad jednu državu naslijedi druga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210 

3. Kazna u slučaju kršenja člana 7, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211 

Član 7, stav 2 – Odredba o derogaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211 

Član 8 Evropske konvencije – Pravo na poštivanje privatnog 

i porodičnog života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212 

Član 8, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212 

1. Opseg člana 8, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212 

Miješanje i nedjelovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212 

Odricanje prava koja proizilaze iz člana 8 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213 

2. Član 8, stav 1, i zaštita privatnog života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214 

Koncept privatnog života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214 

Primjeri primjene člana 8 u vezi s privatnim životom . . . . . . . . . . . . . . 219 

Član 8 i pravo na ime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 

Član 8 i seksualni život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 220 

Praćenje osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 226 

Lični podaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231 

Fizički integritet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233 

Različite hipoteze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 234 

3. Član 8, stav 1, i zaštita porodičnog života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235 

Koncept porodičnog života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235 

Član 8 primjenjuje se na porodice bez obzira na njihov status . . . . . 235 

Član 8 primjenjuje se na porodice koje već postoje . . . . . . . . . . . . . 235 

Ponovo sastavljene porodice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 238 

Porodične, šire porodične veze, i veze sa bakama i djedovima . . . . . 238 

Primjeri predstavki po članu 8 u stvarima vezanim za porodicu . . . . . . . 238 

Pomoć u obrazovanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 238 

Porodična prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241 

Protjerivanje, udaljavanje, zabrana ulaska na teritoriju, 

neobnavljanje dozvole boravka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 242 

Različite hipoteze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247 

4. Član 8, stav 1, i zaštita doma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249 

Koncept "doma" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249 

Član 8 i budući dom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249 

Dom i poslovni objekti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249 

Zakonska veza između stanovnika i njegovog doma . . . . . . . . . . . . 250 

Primjeri primjene člana 8 u vezi sa domom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250 

5. Član 8, stav 1 i zaštita prepiske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253 

Član 8, stav 2 – odredba o derogaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 

1.Miješanje "u skladu sa zakonom" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 

2. Miješanje na osnovu "legitimnog cilja" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 258 

11


3. Miješanje "neophodno u demokratskom društvu" . . . . . . . . . . . . 258 

Član 9 Evropske konvencije – Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti 260 

Član 9, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260 

1. Značaj i sadržaj slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti . . . . . . . . . . . . . 260 

2. Sloboda misli i savjesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 261 

3. Sloboda vjeroispovijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263 

Opće napomene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263 

Praktični primjeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265 

Član 9, stav 2 – Odredba o derogaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 268 

1. Ograničenja u primjeni odredbe o derogaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 268 

2. Razmatranja u vezi sa obavezom da ograničenje bude 

"propisano zakonom" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269 

3. Razmatranja vezana za zahtjev da takva ograničenja 

budu "neophodna" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269 

Član 10 Evropske konvencije – Sloboda izražavanja . . . . . . . . . . . . 272 

1. Temeljna priroda slobode izražavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 272 

2. Sadržaj slobode izražavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 272 

Sloboda mišljenja kao sastavni dio slobode izražavanja . . . . . . . . . . . . . 273 

Sloboda izražavanja kao sloboda da se primaju informacije . . . . . . . . . . 273 

Sloboda izražavanja kao sloboda davanja informacija i ideja . . . . . . . . . 274 

Sloboda izražavanja u obliku slobode sredstva komunikacije . . . . . . . . . 275 

3. Primjeri primjene člana 10 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275 

Sloboda političkog izražavanja, kritika političkih pitanja 

ili kritika zvaničnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 276 

Sloboda izražavanja i objavljivanje tajnih informacija . . . . . . . . . . . . . 279 

Sloboda izražavanja u kontekstu javne službe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 280 

Sloboda izražavanja u radio i televizijskom emitiranju, kinu i videu . . . . 281 

Radio i televizijsko emitiranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 281 

Kino . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 282 

Video . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283 

Sloboda izražavanja i sloboda štampe i objavljivanja . . . . . . . . . . . . . . . . . 284 

Zabrana publikacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 284 

Pljenidba i konfiskacija novina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 286 

Postupci protiv novinara: kleveta, primanje dokumenata, itd. . . . . . . 288 

Zaštita novinarskih izvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 291 

Član 11 Evropske konvencije – Sloboda okupljanja i udruživanja . . . 293 

Član 11, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293 

1. Sloboda okupljanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293 

Temeljna priroda slobode okupljanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293 

Sadržaj slobode okupljanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293 

Restrikcije i ograničenja koja država nameće 

12


na slobodu okupljanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 294 

2. Sloboda udruživanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 295 

Opće napomene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 295 

Pojam udruživanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 296 

Sadržaj slobode udruživanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 297 

Formiranje i rasformiranje udruženja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 297 

Sloboda neudruživanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299 

Pravo na pristupanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 300 

3. Pitanja posebno primjenjiva na sindikate . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301 

Šta ne pokriva sindikalna sloboda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 302 

Šta znači sindikalna sloboda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 302 

Član 11, stav 2 – Odredba o derogaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 303 

1. Član 11, stav 2, prva rečenica: obična ograničenja . . . . . . . . . . . . . . . . 303 

2. Član 11, stav 2, druga rečenica: legitimne restrikcije 

koje se tiču administracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 304 

Član 12 Evropske konvencije – Pravo na sklapanje braka . . . . . . . . . 306 

1. Osobe kojih se tiče prav na sklapanje braka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 306 

2. Snaga prava na sklapanje braka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 306 

3. Pravo na sklapanje braka i pravo na razvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 307 

Član 13 Evropske konvencije – Pravo na djelotvoran lijek . . . . . . . . 308 

1. Opći principi koji proizilaze iz člana 13 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 308 

2. Ograničenja primjene člana 13 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 310 

Član 14 Evropske konvencije – Zabrana diskriminacije . . . . . . . . . . 313 

1. Karakteristike člana 14 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 313 

Neautonomna priroda člana 14 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 313 

Neapsolutna priroda člana 14 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 314 

Član 14 i "pozitivna diskriminacija" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315 

2. Primjeri primjene člana 14 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 316 

Diskriminatorne razlike u postupanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 316 

U porodičnim stvarima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 316 

Druga pitanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 319 

Razlike u postupanju koje nisu diskriminacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 320 

Član 15 Evropske konvencije – Opća odredba o derogaciji . . . . . . . . 322 

1. Uslovi za primjenu člana 15 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 322 

Osnovni uslovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 322 

"Rat" ili "javna opasnost koja prijeti opstanku nacije" . . . . . . . . . . . 322 

Zahtjev da mjere budu primjerene situaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . 323 

Nedostatak konzistentnosti sa drugim obavezama 

po međunarodnom pravu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325 

Formalni uslovi za odstupanje od člana 15 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 326 

2. Opseg člana 15 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 327 

13


Član 16 Evropske konvencije – Ograničenja političke 

aktivnosti stranaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 328 

Član 17 Evropske konvencije – Zabrana zloupotrebe prava . . . . . . . 329 

1. Opseg člana 17 u vezi sa aktivnostima usmjerenim 

ka ukidanju prava priznatih Konvencijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 329 

2. Zabrana ograničenja prava i sloboda u mjeri većoj nego što je 

predviđeno Konvencijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 331 

Član 18 Evropske konvencije – Granice korištenja 

ograničenja prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 332 

2. dio – Dodatni protokoli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333 

Protokol br. 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333 

Član 1 Protokola br. 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333 

1. Opseg člana 1 Protokola br. 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333 

2. Opseg pravne garancije koja pokriva imovinu ustanovljenu članom 1 . . . . . . 336 

3. Član 1 Protokola br. 1, druga rečenica: lišenje imovine . . . . . . . . . . . . . 337 

Koncept "lišenja imovine" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 338 

Eksproprijacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 338 

Drugi slučajevi lišenja imovine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339 

Zahtjevi da lišenje bude definitivno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340 

Uslovi za primjenu člana 1, druga rečenica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340 

Zahtjev da lišenje bude "u javnom interesu" . . . . . . . . . . . . . . . . . 340 

Zahtjev da miješanje bude zakonito . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 342 

Potreba da se ispoštuju opći prinicipi međunarodnog prava . . . . . . . 342 

4. Član 1 Protokola br. 1, treća rečenica (drugi stav) . . . . . . . . . . . . . . . . . 343 

Uslovi za primjenu člana 1, treća rečenica (drugi stav) . . . . . . . . . . . . . 343 

Primjeri primjene člana 1, treća rečenica (drugi stav) . . . . . . . . . . . . . . 343 

Mjere poduzete u društvenom interesu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 343 

Kaznene i preventivne mjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 344 

Drugi slučajevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 344 

5. Član 1 Protokola br. 1, prva rečenica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 344 

Supsidijarna priroda prve rečenice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 344 

Provedba člana 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 345 

Odnos između poštivanja druge i treće rečenice 

i poštivanja prve rečenice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 345 

Primjena prve rečenice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 346 

Član 2 Protokola br. 1 – Pravo na obrazovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . 346 

1. Član 2 Protokola br. 1, prva rečenica – Pravo na obrazovanje . . . . . . . . . 347 

2. Član 2 Protokola br. 1, druga rečenica – Poštivanje vjerskih 

i filozofskih uvjerenja roditelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 348 

Značenje "vjerskih i filozofskih uvjerenja" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 348 

Opseg i posljedice druge rečenice člana 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 349 

Opseg druge rečenice iz ugla države . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 349 

14


Opseg druge rečenice člana 2 iz ugla roditelja . . . . . . . . . . . . . . . . 350 

Član 3 Protokola br. 1 – Pravo na izbore . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 351 

Protokol br. 4 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 356 



1. Član 2, stav 1, Protokola br. 4 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 356 

2. Član 2, stav 2 Protokola br. 4 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 359 

3. Član 2, stavovi 3 i 4, Protokola br. 4 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 359 

Članovi 3 i 4 Protokola br. 4 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 360 

Protokol br. 6 – Ukidanje smrtne kazne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 361 

Članovi 1 do 4 Protokola br.6 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 361 

Protokol br. 7 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 362 


Članovi 2, 3 i 4 Protokola br. 7 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 362 

Član 2 Protokola br. 7 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363 

1.Član 2, stav 1, Protokola br. 7 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363 

2. Član 2, stav 2, Protokola br. 7 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 364 

Član 3 Protokola br.7 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 365 


1. Opseg člana 4 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 365 

2. Primjena člana 4 ratione temporis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 366 

3. Saglasnost sa članom 4 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 366 

Član 5 Protokola br.7 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 367 

Indeks ključnih predmeta i država . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 368 

Zastupnici za prodaju publikacija Vijeća Evorpe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 374 

15

Evropska Konvencija o ljudskim pravima 

Predgovor 

“Konvencija je živi instrument koji […] se mora tumačiti u svjetlu sadašnjih uvjeta” (vidi, među 

ostalim izvorima, presudu Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. aprila 1978, Serija A Br. 

26, str. 15-16, stav 31, presudu Soering, str. 40, stav 102 i presudu Loizidou protiv Turske od 23. 

marta 1995, Serija A Br. 310, str. 26-27, stav 71). 

Prošlo je već šest godina otkada su učinjeni prvi koraci na prikupljanju ovih Izvoda iz ključnih 

presuda. Sud je za to vrijeme u nekim stvarima izmijenio svoju sudsku praksu, kao naprimjer 

u pogledu koncepta «torture» na koji se poziva član 3. U drugim stvarima je pak dodao nešto 

novo, kao što je koncept «alkoholičar» u okviru značenja člana 5, stav 1.e. 

Sve veći broj država strana potpisnica Konvencije omogućava Sudu da se bavi sve većim brojem 

predmeta, a stupanje na snagu Protokola br. 11 mu je pružilo još više resursa i omogućilo da 

se predmetima bavi na efikasniji način. Ovdje je potrebno uočiti da se broj izrečenih presuda 

znatno uvećao. Nadalje, i ovaj rad je morao biti revidiran i time približen sadašnjem trenutku. 

Cilj ažuriranja ovog rada je isti kao i onaj kojim je vođeno prvo izdanje koje je završeno u saradnji 

sa Jakob van der Veldom: dati u jednom dokumentu i onima kojima je to struka i studentima u 

svim državama članicama maksimalan broj citata iz presuda ovog Suda, a istovremeno, u mjeri 

u kojoj je moguće, svesti komentare na minimum. Na taj način se željelo omogućiti sintetski 

pristup «sirovom materijalu» sudske prakes Suda za ljudska prava. 

Potrebno je jednu stvar istaknuti: ja sam nastojao da ovaj rad bude po svom obimu u razumnim 

granicama. Iz tih razloga sam uključio samo presude u strogom smislu, za razliku od odluka 

Suda o prihvatljivosti predstavki, iako su neke od njih posebno interesantne, poput odluke o 

prihvatljivosti predstavke u predmetu Papon. 

Nadam se da će ovaj rad baciti korisno svetlo na djelokrug Konvencije i njenih Protokola, 

čiji je utjecaj u našim pravnim sistemima očigledan i čija je uloga u zaštiti ljudskih prava od 

ogromnog značaja. 

Gilles Dutertre 

17


SPECIJALNI DODATAK 

1. Uvod 

Zastava Bosne i Hercegovine zaviorila se 24. aprila 2002. godine pred zgradom Vijeća Evrope, 

kada je Bosna i Hercegovina postala 44-ta članica ove najstarije panevropske političke 

organizacije, osnovane 1949. godine. Osnovni ciljevi ove organizacije su jačanje demokracije, 

ljudskih prava i vladavine zakona, te izgradnja zajedničkih osnova za nove izazove u socijalnoj, 

kulturnoj i pravnoj oblasti u državama članicama. Odbrana i promovisanje ovih osnovnih 

vrijednosti nije samo unutrašnja stvar u ingerenciji vlada, nego je prihvaćena kao podijeljena 

kolektivna odgovornost država na koje se odnosi. Danas, na početku trećeg milenijuma, države 

članice Vijeća Evrope broje više od 800 miliona ljudi, od kojih su svi obuhvaćeni jurisdikcijom 

Evropskog suda za ljudska prava i trajnom nadgradnjom zajedničkog evropskog nasljeđa 

utemeljenog na vrijednostima na kojima se zasniva Vijeće Evrope. Prilikom prijema u Vijeće 

Evrope, Bosna i Hercegovina se pismeno obavezala ispuniti obaveze sadržane u Mišljenju 

Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, broj 234 (2002). Između ostalih, Bosna i Hercegovina 

se obavezala potpisati i ratifikovati Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, u prvoj godini 

nakon prijema (prije 24. aprila 2003. godine). Ova obaveza je ispunjena 13. jula 2002. godine. 

2. Evropska konvencija o ljudskim pravima 

U oblasti ljudskih prava, Evropska konvencija o ljudskim pravima ima izuzetno važnu ulogu 

u ostvarivanju postavljenih ciljeva Vijeća Evrope. Ovim izuzetno važnim instrumentom 

međunarodnog prava štite se individualna prava navedena u Odjeljku I Konvencije (članovi 

2-18) i Protokolima uz Konvenciju (Protokoli 1, 4, 6, 7 i 12). Evropska konvencija predstavlja 

obevazujući pravni akt za sve članice Vijeća Evrope. Ona ne samo da proklamira osnovna 

ljudska prava nego kreira i poseban sudski mehanizam njihove zaštite koji je jedinstven u 

svijetu i omogućava pojedincima podnošenje predstavke protiv države, ukoliko mogu potvrditi 

da su žrtve povrede nekih od prava garantovanih Konvencijom. 

3. Evropski sud za ljudska prava 

Evropski sud za ljudska prava nije vrhovni sud u odnosu na pravosudne sisteme država 

ugovornica. Sud ne može mijenjati odluku koju su donijele ili usvojile javne vlasti ili domaći 

sudovi, niti može davati uputstva zakonodavnim tijelima, niti obavlja bilo kakav apstraktni 

nadzor nad domaćim zakonodavstvom ili pravosudnom praksom. Sud isključivo ispituje 

konkretne predstavke da bi ustanovio da li je došlo do kršenja zahtijeva Konvencije. Sud nema 

ovlasti da poništava odluke domaćih vlasti, niti da nalaže mjere koje izazivaju takve posljedice. 

Sud, međutim, može naložiti ''pravično zadovoljenje'' u formi novčane kompenzacije za 

materijalnu i nematerijalnu štetu, kao i naknadu svih troškova podnositelja predstavke čija 

je predstavka bila uspješna. Iako su presude Suda obavezujuće samo u odnosu na državu koja 

je u datom predmetu odgovorna strana (vidi čl. 46 (1)), značaj presuda Suda često prevazilazi 

državne granice i utiče na zakonodavtsvo i sudsku praksu i drugih država potpisnica Konvencije. 

Evropski sud za ljudska prava očekuje da principi koje Sud utvrdi u bilo kojoj svojoj presudi 

budu primijenjeni i u svim državama ugovornicama. Suštinu tumačenja i primjene odredaba 

18


Konvencije Sud je utvrdio u više od 50.000 svojih presuda. Dok se Sud u ranom periodu 

prioritetno bavio utvrđivanjem principa, smjernica i pravnih stavova koji su najznačajniji za 

primjenu Konvencije, u kasnijem periodu Sud je nastavio da gradi svoju pravnu praksu na 

temelju ranije donesenih presuda, tako da pravna praksa konstantno evoluira uzimajući u obzir 

postignuti razvoj i napredak unutar evopskih društava. Kao što je i naprijed naznačeno, ova 

praksa, bazirana na primjeni precedenta donesenog u pojedinačnom predmetu, obavezuje Sud 

da prilikom odlučivanja u kasnijim predmetima uzima u obzir prethodno donesene presude 

u sličnim predmetima, što Sud uvijek i čini sa posebnom pažnjom. Samo postojanje ozbiljnih 

novih osnova može dovesti do različite odluke u odnosu na prethodno utvrđene precedente. 

Sud jasno vodi računa o tome što je već rečeno u ranijim presudama ali ga to potpuno ne 

obavezuje. 

4. Bosna i Hercegovina i Evropska Konvencija o ljudskim pravima 

Pravni okvir i mehanizam primjene 

Važnost primjene normi sadržanih u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima je izražena još 

od stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma (14. decembra 1995. godine). Pored 

toga što je direktno inkorporirao Konvenciju u domaći pravni sistem i dao joj prioritet nad 

svim drugim zakonima, Dejtonski sporazum je također Aneksom VI Sporazuma uspostavio 

Komisiju za ljudska prava koju su činili Ured ombudsmana Bosne i Hercegovine i Dom za 

ljudska prava. Ove dvije institucije uobličene su prema mehanizmu zaštite Evropske konvencije 

o ljudskim pravima koji je egzistirao u Strasbourgu. Način rada Doma za ljudska prava u 

velikoj mjeri je kopija načina rada Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Nadalje, 

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u donošenju svojih odluka se poziva na standarde u oblasti 

ljudskih prava utvrđenim od strane zaštitnog mehanizma Konvencije u Strasbourgu. Međutim, 

da bi zaštita ljudskih prava zaista bila efikasna i da bi se načelo supsidijarnosti Konvencije 

adekvatno provodilo, svi domaći sudovi (opšinski, kantonalni i vrhovni, odnosno, osnovni, 

okružni i vrhovni) bi trebali primjenjivati Evropsku konvenciju o ljudskim pravima u svom 

svakodnevnom radu. 

5. Stepen stručnosti u oblasti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini 

Uprkos činjenici da su institucije koje djeluju kao zaštitni mehanizmi u sferi Evropske konvencije 

u Bosni i Hercegovini izgradile značajnu pravnu praksu u ovoj oblasti koja se odnosi na situaciju 

u Bosni i Hercegovini, stepen pravne stručnosti o tome koji su pravni standardi u oblasti ljudskih 

prava i kako ih primjenjivati u svakodnevnom radu ostao je vrlo nizak. Odsustvo primjene ovih 

standarda negativno je uticalo na proces osnaživanja domaćih institucija da djeluju u skladu sa 

osnovnim principima zaštite ljudskih prava, poštivanja vladavine zakona i demokratije. 

6. Zajednički program saradnje između Evropske komisije i Vijeća 

Evrope 

Program edukacije pravnih stručnjaka Bosne i Hercegovine u oblasti ljudskih prava 

U okviru Evropske inicijative za demokratiju i ljudska prava - Zajednički program saradnje 

19


između Evropske komisije i Vijeća Evrope pruža pomoć Bosni i Hercegovini u ispunjavanju 

preuzetih postprijemnih obaveza, i u unaprijeđenju i pružanju podrške demokratskim 

institucijama. Krajem 2004. godine pokrenut je dvogodišnji program edukacije pravnih 

stručnjaka Bosne i Hercegovine o ljudskim pravima. 

Ciljevi programa 

Ciljevi programa su sljedeći: 

i) usklađivanje zakonodavstva Bosne i Hercegovine sa Evropskom konvencijom o ljudskim 

pravima u cilju jačanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava u Bosni i Hercegovini 

i osiguranju zaštite prava pojedinaca mehanizimima zaštite koji su im najdostupniji i 

najbliži; 

ii) da advokatima, članovima parlamenta i državnim službenicima Bosne i Hercegovine 

pruži praktičnu edukaciju i obuku o Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i 

protokolima uz Konvenciju i pravnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i drugim 

relevantnim instrumentima, kao i da približi pravnu praksu institucija koje u Bosni i 

Hercegovini djeluju kao zaštitni mehanizmi u oblasti ljudskih prava; 

iii) da pravnim stručnjacima i praktičarima obezbijedi značajan obim literature na 

domaćem jeziku koja se odnosi na pravnu praksu Evropskog suda za ljudska prava, 

uključujući i pravne biltene koji sadrže sažetke najnovijih presuda Evropskog suda za 

ljudska prava; da im pruži praktične informacije o načinu funkcionisanja zaštitnog 

mehanizma Konvencije, kao i komentare u ovoj oblasti; 

iv) da pruži osnov da se domaće zakonodavtsvo i praksa tumači i razvija u skladu sa 

evropskim pravnim standardima u oblasti ljudskih prava i vladavine zakona, što bi u 

konačnici doprinijelo poboljšanju funkcionisanja pravosuđa u cjelini. Personalni kapaciteti, 

uz izgrađen opus relevantne literature i dokumentacije može se smatrati vrijednim 

potencijalom za rad svih pravnih stručnjaka i praktičara u Bosni i Hercegovini. 

Snaga Programa 

Između ostalog, snaga ovog programa počiva na činjenici da se program oslanja na domaće 

pravne stručnjake – edukatore koji su imali intenzivnu obuku o načinu funkcionisanja 

zaštitnog mehanizma Konvencije, što je omogućavalo održavanje obuke o ljudskim pravima na 

domaćem jeziku. Ovaj program uključuje i pravnu praksu institucija Bosne i Hercegovine koje 

djeluju kao zaštitni mehanizmi u oblasti ljudskih prava, izradu materijala i, kao i briga i pažnja 

koja se pridaje zakonodavnim promjenama unutar Bosne i Hercegovine, pravosudnoj reformi i 

izboru učesnika radnih seminara nakon podnošenja prijave za učešće u programu. 

20


Dio 1. Evropska konvencija o ljudskim pravima 

Član 1 EKLJP – Obaveza poštivanja ljudskih prava 

Član 1 glasi kao što slijedi: 

Visoke strane ugovornice jamče svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i 

slobode utvrđene u Dijelu I ove konvencije. 

Ovim članom Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLjP) definira se djelokrug Dijela 

I. Dio I. primjenjuje se na «sva lica», pod uvjetom da osoba koja je u pitanju potpada pod 

«jurisdikciju» strane ugovornice. 

1. Konvencija se primjenjuje na «sva lica» 

Prema članu 1, strane ugovornice moraju garantirati «svim licima» prava i slobode predviđene 

u Dijelu I. Nikakva restrikcija nije data. Prema tome irelevantna je starosna dob neke osobe, 

njeno nacionalna, rasna pripadnost, prebivalište ili sposobnost. 

Međutim, u predmetu Lithgow protiv Ujedinjenog Kraljevstva (8. jula 1986, Serija A br. 102, str. 

48, stav 116), izražena je sljedeća rezerva: 

Kada je riječ o članu 1 (čl. 1) Konvencije, tačno je da po većini odredbi Konvencije i njenih protokola, 

državljani, kao i stranci, uživaju itu zaštitu, što ne isključuje izuzetke kada je to navedeno 

konkretno u samom tekstu (vidi naprimjer članovi 5 stav 1.f, i 16 (čl. 5-1-f, čl. 16) Konvencije, 

članove 3 i. 4 Protokola br. 4 (P4-3, P4-4)). 

2. Konvencija se primjenjuje na sva lica unutar “jurisdikcije Visokih 

strana ugovornica” 

Član 1. potom definira vezu koja mora postojati između neke osobe i države članice ukoliko 

se želi primijeniti Konvencija. Osoba na koju se ovo odnosi mora potpadati pod «jurisdikciju» 

države ugovrnice. Ovaj termin je prilično fleksibilan. Pojam «jurisdikcije» se može široko 

tumačiti i nije ograničen, naprimjer, samo na klasičnu teritorijalnu nadležnost. On obuhvaća 

bilo koju situaciju u kojoj je neka osoba pod vlašću ili kontrolom određene države. Time je ovaj 

termin ne toliko restriktivan uvjet koliko jedan sveobuhvatni kriterij. Pojam jurisdikcije ćemo 

ispitati u odnosu na njegove dvije komponente: jurisdikciju ratione loci i jurisdikciju rationae 

materiae. 

Jurisdikcija rationae loci 

Vodeća odluka se može naći u presudi Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (7. juli 1989, 

Serija A br. 161, stavovi 85-86, 88 i 90-91). Ovaj predmet se odnosi na postupak izručenja u 

21


SAD, pri čemu je podnositelj bio suočen sa mogućom smrtnom kaznom i «sindromom čekanja 

na izvršenje smrne kazne». Da li se tu može primijeniti član 3 Konvencije kojim se zabranjuje 

neljudsko postupanje Sud je zauzeo sljedeći stav: 

Kao što proističe iz člana 5 stav 1f (čl. 5-1-f), kojim je dozvoljeno “zakonito [...] hapšenje ili lišenje 

slobode osobe protiv koje je u toku postupak u cilju [...] deportacije”, nikakvo pravo na neizručenje 

kao takvo nije zaštićeeno Konvencijom. Međutim, ako mjera ektsradicije ima za posljedicu negativni 

efekat na uživanje nekog prava po Konvenciji ona može, pod pretpostavkom da posljedice nisu 

isuviše daleke, postavljati obavezu za državu članicu u odnosu na relevantnu garanciju po Konvenciji 

(vidi mutatis mutandis, presudu Abdulaziz, Cabales i Balkandali od 25. maja 1985, Serija A br. 

94, str. 31-32, stavovi 59-60 – u odnosu na prava na području imigracije). Glavno pitanje u ovom 

predmetu je zapravo da li se član 3 (čl. 3) može primijeniti kada će osoba biti, ili može biti, izložena 

negativnim posljedicama ekstradicije van jurisdikcije države koja vrši ekstradiciju, a koje porističu 

iz postupanja ili kazne u zemlji primateljici. 

Član 1 (čl. 1) Konvencije, kojim se propisuje da «Visoke strane ugovornice jamče svim licima pod 

svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Dijelu I. ove konvencije» postavlja i ograničenje, 

očigledno teritorijalne prirode, o tome dokle Konvencija doseže. Posebice se obaveza koju preuzima 

država ugovornica ograničava na «jamčiti» (“reconnaître”( priznati) u tekstu na francuskom 

jeziku) navedena prava i slobode osobama unutar vlastite »jurisdikcije». Nadalje, Konvencija ne 

upravlja postupcima država potpisnica niti predstavlja sredstvo kojim bi se tražilo da države ugovornice 

nameću standarde Konvencije drugim državama. Član 1 (čl. 1) se ne može tumačiti kao 

opravdanje općeg principa da, bez obzira na svoju obavezu u smislu ekstradicije, država ugovornica 

može i da ne preda određenog pojedinca ukoliko nije sigurna da uvjeti koji ga očekuju u zemlji 

odredišta nisu u potpunosti u skladu sa svakom od garancija po Konvenciji. Zapravo, kao što je i 

vlada Ujedinjenog Kraljevstva naglasila, pozitivni cilj ekstradicije kojim se sprječavaju počinitelji 

krivičnih djela u bjekstvu da izbjegnu pravdu ne može biti zanemaren kod određivanja djelokruga 

primjene Konvencije, a naročito člana 3 (čl. 3). 

U ovom konkretnom predmetu prihvaćeno je stajalište da Ujedinjeno Kraljevstvo nema nikakve 

ovlasti nad praksom i aranžmanima vlasti Virdžinije, koja je predmet pritužbi podnositelja. 

Ovi razlozi, međutim, ne mogu osloboditi državu ugovornicu od odgovornosti po članu 3 (čl. 3) u 

slučaju svih i svake predvidljive posljedice ekstradicije do koje može doći van njene jurisdikcije. 

Teško da bi bilo kompatibilno sa vrijednostima Konvencije da je «zajedničko nasljeđe političkih 

tradicija, ideala, slobode i vladavine prava» na koje se poziva u Preambuli, kada bi države ugovornice 

namjerno predavale bjegunce drugoj državi za koju postoje materijalni osnov da se vjeruje da 

bi oni bili realno izloženi mučenju, bez obzira koliko je težak zločin za koji se terete. Ekstradicija 

bi u takvim okolnostima, mada se na nju ne poziva ekplicitno u kratkom i općenitom tekstu člana 

3 (čl. 3), bila sasvim jasno u suprotnosti sa duhom i namjerom ovog člana, a po mišljenju Suda 

nerazdvojiva obaveza o neizručenju također se proteže i na slučajeve u kojima bi bjegunac u zemlji 

izručenja bio suočen sa realnim rizikom da bude izložen neljudskom ili ponižavajućem postupanju 

ili kažnjavanju koji su zabranjeni tim članom (čl. 3). 

Nije uobičajeno da institucije Konvencije izriču presudu o postojanju ili nekom drugom potencijalnom 

kršenju Konvencije. Međutim, ako podnositelj tvrdi da bi odluka o njegovom izručenju, 

ukoliko se provede, bila u suprotnosti sa članom 3 (čl.3) zbog predvidljivih posljedica u zemlji 

izručenja, odstupanje od ovog principa je nephodno zbog ozbiljne i nepopravljive prirode rizika 

od navodne patnje, kako bi se osigurala djelotvornost garancije predviđene tim članom (čl. 3) (vidi 

stav 87 gore). 

22


U zaključku, odluka države ugovornice da izruči bjegunca može dovesti do pitanja po članu 3 

(čl. 3), a time i odgovornost te države po Konvenciji, ako su iznešeni puzdani razlozi da će ta 

konkretna osoba, ako bude izručena, biti zložena stvarnom riziku od mučenja ili nečovječnog 

ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja u zemlji izručenja. Postavljanje takve odgovornosti 

neizbježno uključuje i procjenu uvjeta u zemlji izručenja u odnosu na standarde po članu 3 (čl. 3) 

Konvencije. No ipak, ne postavlja se pitanje odlučivanja o ili uspostavljanja odgovornosti zemlje 

izručenja, bilo po općem međunarodnom pravu, po Konvenciji ili na drugi način. U smislu odgovornosti 

po Konvenciji koja se snosi ili može snositi, to je dogovornost koju snosi država ugovornica 

koja vrši izručenje zbog toga što je poduzela radnju koja ima za direktnu posljedicu izlaganje neke 

osobe zabranjenom zlostavljanju. 

U predmetu Loizidou protiv Turske, podnositeljica, koja je živjela u južnom dijelu Kipra, žalila 

se da joj je bio uskraćen pristup posjedu u sjevernom dijelu Kipra.Ona je na osnovu toga tvrdila 

da je došlo do mješanja u njeno pravo na mirno uživanje imovine (presuda od 23. marta 

1995, Prethodni prigovori, Serija A br. 310, str. 23-24, stav 62). Sud je dao sljedeće rezimirano 

tumačenje koncepta «jurisdikcija»: 

U ovom pogledu Sud podsjeća da, iako član 1 (čl. 1) postavlja granice dokle doseže Konvencija, 

koncept «jurisdikcije» po ovoj odredbi nije ograničen na nacionalnu teritoriju Visokih ugovornih 

strana. U skladu sa svojom uspostavljenom sudskom praksom, Sud, naprimjer, smatra, da 

izručenje ili protjerivanje neke osobe od strane države ugovornice može dovesti do pitanja po članu 

3 (čl. 3), te, prema tome, i odgovornosti te države po Konvenciji (vidi presudu u predmetu Soering 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. jula 1989, Serija A br. 161, str. 35-36, stav 91; presudu u predmetu 

Cruz Varas i ostali protiv Švedske od 20, marta 1991, Serija A br. 201, str. 28, stavovi 69-70 i 

presudu u predmetu Vilvarajah i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 30. oktobra 1991, Serija A 

br. 215, str. 34, stav 103). Pored toga, može doći do odgovornosti ugovornih strana zbog postupaka 

njihovi vlasti, bez obzira da li su poduzeti unutar ili van nacionalnih granica, a koji imaju dejstvo 

van njihove teritorije (vidi presudu Drozd i Janousek protiv Francuske i Španjie od 26. juna 1992, 

Serija A br. 240, str. 29, stav 91). 

Imajući na umu cilj i svrhu Konvencije, odgovornost ugovorne strane može se također pojaviti i 

kada kao posljedica vojne akcije – bez obzira da li je zakonita ili ne – ona provodi efektivnu kontrolu 

nad područjem van svoje nacionalne teritorije. Obaveza da se osiguraju, na tom području, 

prava i slobode propisane Konvencijom proističe iz same činjenice takve kontrole, bez obzira da li 

se vrši direktno, preko njenih oružanih snaga, ili putem podređene lokalne uprave. 

Ostao je osnovni problem krivične odgovornosti zbog restrikcije prava na koje se podnositelj 

oslanjao. U istoj presudi (18. decembar 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o 

presudama i odlukama) 1996-VI, str. 2235-2236, stavovi 54 i 56) Sud je smatrao da: 

U ocjeni Suda po pitanju krivične odgovornosti važno je da je turska vlada priznala da gubitak kontrole 

podnositeljice nad njenom imovinom proizilazi iz okupacije sjevernog dijela Kipra od strane 

turskih trupa i uspostavljanja «Turske Republike Sjeverni Kipar» («TRSK») (vidi gore spomenutu 

presudu po prethodnim prigovorima, str. 24, stav 63). Nadalje, nije osporavano da su turske trupe u 

nekoliko navrata spriječile podnositeljicu u njenom pokušaju pristupa svojoj imovini (vidi stavove 

12-13 gore). 

Međutim, tokom cijelog postupka turska vlada je poricala odgovornost države po predmetu žalbe, 

tvrdeći da su njene oružane snage djelovale isključivo u vezi sa i u ime navodno nezavisnih i autonomnih 

vlasti «TRSK». 

23


Nije potrebno određivati da li je Turska, kao što je sugerirala podnositeljica i vlada Kipra, zapravo 

imala detaljnu kontrolu nad politikom i postupcima vlasti «TRSK». Očito je na temelju velikog broja 

vojnika aktivno angažiranih u sjevernom Kipru (vidi stav 16 gore) da je njena vojska provodila 

djelotvornu sveukupnu kontrolu nad tim dijelom otoka. Takva kontrola, prema relevantnom testu 

i u okolnostima predmeta, povlači za sobom i njenu odgovornost za politiku i postupke «TRSK» 

(vidi stav 52 gore). Oni koji su bili pogođeni takvom politikom ili postupcima, spadaju, prema 

tome, pod «jurisdikciju» Turske u svrhe člana 1 Konvencije (čl. 1). Obaveza Turske da osigura prava 

i slobode podnositeljice kao što su predviđeni Konvencijom, proteže se, prema tome, i na sjeverni 

dio Kipra. 

U smislu ovog zaključka nije potrebno da se Sud izjašnjava o obrazloženjima strana pred Sudom u 

vezi navodne zakonitosti ili nezakonitosti po međunarodnom pravu turske vojne intervencije na 

ovom otoku 1974. godine, jer, kao što je već spomenuto gore, uspostavljanje odgovornosti države 

po Konvenciji ne zahtjeva takvo preispitivanje (vidi stav 52 gore). Dovoljno je podsjetiti se u ovom 

kontekstu na nalaz Suda da međunarodna zajednica smatra Republiku Kipar za jedinu legitimnu 

vlast na otoku i da dosljedno odbija prihvatiti legitimitet «TRSK» kao državu u značenju koje daje 

međunarodno pravo (vidi stav 44 gore). 

Jurisdikcija rationae materiae 

Jurisdikcija rationae materiae pokriva sve vrste propisa 

U presudi Ujedinjena komunistička partija Turske i ostali protiv Turske (30. januar 1998, 

Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1998-I, str. 17-18, 

stavovi 29-31), Sud je jasno naznačio da svi zakonski propisi, čak i ustavni, potpadaju pod 

«jurisdikciju» države članice u svrhe člana 1 Konvencije. Odgovorna država je to osporavala 

tvrdeći da države ugovorne strane u Konvenciji nisu «niti u jednoj fazi imale namjeru izložiti 

svoje ustavne institucije, naročito ne principe koje su one smatrale za osnovne uvjete svog 

postojanja, reviziji strazburških institucija». Ovaj predmet se odnosio na ukidanju političke 

stranke po nalogu Ustavnog suda odgovorne države zbog statuta za koji se smatralo da je u 

suprotnosti sa turskim ustavom. Evropski sud za ljudska prava je u tom predmetu zauzeo 

sljedeći stav: 

Član 1 zahtijeva od Visokih ugovornih strana da «osiguraju svim osobama u svojoj jurisdikciji 

prava i slobode utvrđene u Dijelu I. ove konvencije.» Ova odredba, zajedno sa članovima 14, 2. do 

13. i 63, određuje djelokrug Konvencije ratione personae, materiae i loci (vidi presudu Irska protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 90, stav 238). Ona ne pravi nikakvu 

razliku u odnosu na vrstu propisa ili mjera koje su u pitanju i ne isključuje bilo koji dio «jurisdikcije» 

države članice iz kontrole po Konvenciji. Upravo zbog toga se države ugovornice i pozivaju da 

pokažu poštovanje Konvencije u odnosu na svoju «jurisdikciju» uzeto u cjelini - što se na prvom 

mjestu najčešće provodi kroz ustav. 

Politička i institucionalna organizacija država članica mora prema tome odražavati poštovanje prava 

i principa predviđenih Konvencijom. U ovom kontekstu malo je važno da li su konkretni propisi 

ustavni (vidi naprimjer Gitonas i ostali protiv Grčke, presuda od 1. jula 1997, Reports of Judgments 

and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1997-IV) ili samo zakonski (vidi, naprimjer, 

presudu Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, od 2. marta 1987, Serija A br. 113). Od momenta 

kada takvi propisi postaju sredstvo kojim konkretna država provodi svoju jurisdikciju, oni postaju 

predmet preispitivanja po Konvenciji. 

Štoviše, može se ponekad pokazati teškim, čak i vještački, pokušati u postupcima pred Sudom 

24


napraviti razliku između onog što predstavlja dio institicionalne strukture jedne države i onoga 

što se odnosi na temeljna prava strogo govoreći. Ovo je posebice tačno kada je u pitanju nalog za 

ukidanje, kao što je slučaj u ovom prdemetu. U svjetlu uloge koju su imale političke stranke (vidi 

stav 25 gore), takve mjere imaju posljedice i na slobodu udruživanja i, prema tome, na demokraciju 

u dotičnoj državi. 

Specifičan slučaj prijenosa ovlasti i međunarodni sporazumi 

Činjenica da neka država članica prenosi ovlasti na međunarodnu organizaciju ne isključuje 

njenu odgovornosti po Konvenciji. U presudi u predmetu Princ Hans-Adam II od Lihtenštajna 

protiv Njemačke (12. juli 200.1, stavovi 46-48), Sud je podsjetio: 

Član 1 ne pravi razliku u pogledu vrste propisa ili mjere koja je u pitanju i ne isključuje bilo koji 

dio «jurisdikcije» države članice iz kontrole po Konvenciji (vidi presudu Ujedinjena komunistička 

partija Turske i ostali protiv Turske od 30. januara 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998- 

I, str. 17-18, stav 29). 

Time se odgovornost država članica nastavlja i nakon preuzetih obaveza po međunarodnom sporazumu 

nakon stupanja na snagu Konvencije ili njenih Protokola u toj državi članici (vidi mutatis 

mutandis, Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], Br. 24833/94, stavovi 29 i 32-34, ECHR 

2000-I). 

U tom smislu Sud podsjeća da se, u slučaju kada države članice osnivaju međunarodne organizacije 

kako bi sprovodile ili jačale saradnju u određenim oblastima aktivnosti i kada ovim organizacijama 

daju određene ovlasti i imunitete, to sve može imati i implikacije u vezi zaštite temeljnih 

prava. Međutim, bilo bi nekompatibilno sa ciljem i svrhom Konvencije ako bi države članice bile 

oslobođene svoje odgovornosti po Konvenciji u odnosu na takvu vrstu aktivnosti. 

Upravo u tom svjetlu Sud je ponovo naglasio temeljne principe koji proističu iz njegovih odluka 

o tumačenju i primjeni domaćeg prava (ibid, stavovi 49-50): 

Zadatak Suda jeste, prema članu 19. Konvencije, da osigura poštovanje obaveza koje su preuzele 

strane ugovornice u Konvenciji, ali njegova funkcija nije da se bavi pogreškama koje su činjenične 

ili pravne prirode i koje su navodno počinili sudove neke konkretne države, ukoliko i do mjere do 

koje su prekršili prava i slobode zaštićene Konvencijom. 

Štoviše, zadatak je prvenstveno domaćih vlasti, sudova naročito, da tumače i primjenjuju domaće 

pravo. Ovo se također odnosi i na slučajeve kada se domaći zakoni pozivaju na pravila iz općeg 

međunarodnog prava ili međunarodnih sporazuma. Uloga Suda je ograničena na to da li su rezultati 

takvog tumačenja kompatibilni sa Konvencijom (vidi presudu Waite i Kennedy protiv Njemačke, 

citiranu u tekstu gore, stav 54; i, kao noviji standard, Streletz, Kessler i Krenz protiv Njemačke [GC], 

br. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, stav 49, ECHR 2000). 

U jednom ranijem predmetu, podnositelj je tvrdio da mu je bilo uskraćeno pravo djelotvornog 

pristupa sudu u vezi sa njegovim zahtjevom za restituciju slike koje su konfiscirale vlasti 

bivše Čehoslovačke. Njemački sudovi proglasili su njegovu tužbu neprihvatljivom na temelju 

Konvencije o nagodbi poslije rata i okupacije, koja je potpisana 23. oktobra 1954. i koja je 

isključivala jurisdikciju Njemačke. Sud je zauzeo sljedeće stanovište (stavovi 58-59, 65 i 69): 

Sud smatra da se, nakon što je proteklo pola stoljeća od završetka drugog svjetskog rata a konačno 

25


rješenje u odnosu na njemačku i ujedinjenje dvije njemačke države je na pomolu, položaj Savezne 

Republike Njemačke nije izmijenio. U pregovorima sa «tri sile», Savezna Republika Njemačka je 

morala prihvatiti da se nije ukinulo ovo specifično ograničenje njene jurisdikcije. 

Po mišljenju Suda, isključenje njemačke jurisdikcije na temelju Poglavlja 6, član 3 Konvencije o nagodbi 

predstavlja posljedicu posebnog statusa Njemačke po javnom međunarodnom pravu u periodu 

poslije drugog svjetskog rata. Rezultat Pariških sporazuma iz 1954. u vezi Savezne Republike 

Njemačke i Sporazuma o konačnoj nagodbi u odnosu na Njemačku iz 1990. su ti koji su omogućili 

da Savezna Republika osigura prestanak okupacionog režima i stekne suverenitet nad unutarnjim i 

vanjskim pitanjima jedne ujedinjene Njemačke. U ovakvim jedinstvenim okolnostima, ograničenje 

pristupa njemačkom sudu, kao posljedica Konvencije o nagodbi, imalo je legitimni cilj. 

U svjetlu ovih nalaza i imajući na umu ograničenu nadležnost revizije koju provodi Sud (vidi 

stavove 49-50 gore), ne može se reći da je tumačenje njemačkog suda Poglavlja 6, člana 3 Konvencije 

o nagodbi nekonzistentno sa njemačkom sudskom praksom ili da je njena primjena bila 

očigledno pogrešna ili takva da je dovela do proizvoljnih zaključaka. 

U svjetlu gore iznešenog Sud smatra da je interes podnositelja u pokretanju parnice u Saveznoj 

Republici Njemačkoj bio nedovoljan da prevagne vnad vitalnim javnim interesima koje su nosili 

ponovno sticanje suvereniteta i ujedinjenje Njemačke. Prema tome, odluka njemačkog suda kojom 

se tužba podnostelja u vezi ostvarivanja prava vlasništva proglašava neprihvatljivom ne može se 

smatrati neproporcionalnom u odnosu na cilj kojem se težilo i oni time nisu oštetili samu suštinu 

prava podnositelja na «pristup sudu» u onom značenju koje ima po sudskoj praksi Suda u Strasbourgu 

(vidi stavove 43-44 gore). 

Treba biti jasno da u interesu ispravnog shvatanja ovog dijela «pravo pristupa sudu», koje 

garantira član 6 Konvencije, dozvoljava implicitna ograničenja (vidi tekst gore). Sud je ovo 

naveo u stavovima 43-44 presude. Upravo u smislu svoje sudske prakse u vezi člana 6, a ne 

samo na osnovu međunarodnog sporazuma kojom se isključuje jurisdikcija Njemačke, Sud je 

prihvatio ovu vrstu ograničenja u ovom konkretnom slučaju. 

U jednom ranijem predmetu (Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], Br. 24833/94, 

stavovi 30-34, ECHR 2000-I), Sud je bio mišljenja da je došlo do kršenja člana 3 Protokola br. 1 

od strane Ujedinjenog Kraljevstva, zbog toga što nisu organizirali izbore za Evropski parlament 

na Gibraltaru. 

Sud primjećuje da strane ne osporavaju da se član 3 Protokola br. 1 primjenjuje na Gibraltar. On 

podsjeća da Konvencija obuhvaća i teritorij Gibraltara na temelju deklaracije Ujedinjenog Kraljevstva 

od 23. oktobra 1953. (vidi stav 19 gore), a Protokol br. 1 se primjenjuje na Gibraltar od 25. februara 

1988. Prema tome postoji jasna teritorijalna «jurisdikcija» u značenju člana 1 Konvencije. 

Sud ipak mora razmotriti, bez obzira na prirodu izbora u Evropski parlament kao organa EZ, da 

li se Ujedinjeno Kraljevstvo može smatrati odgovornim po članu 1 Konvencije zbog neodržavanja 

izbora za Evropski parlament na Gibraltaru, tojest, da li se od Ujedinjenog Kraljevstva zahtijeva da 

«osiguraju» održavanje izbora za Evropski parlament bez obzira na EZ karakter izbora. 

Sud primjećuje da se akti EZ kao takvi ne mogu biti sporiti pred Sudom jer EZ nije strana ugovornica. 

Konvencija ne isključuje prijenos ovlasti na međunarodne organizacije, pod uvjetom da da 

su prava po Konvenciji i dalje «osigurana». Odgovornost država članica se, prema tome, nastavlja 

i nakon takvog prijenosa. 

26


U ovom predmetu, navodno kršenje Konvencije proističe iz aneksa Akta iz 1976, koji je potpisalo 

Ujedinjeno Kraljevsto, i proširenjem nadležnosti Evropskog parlamenta do kojih je doveo Sporazum 

iz Mastrihta. Odluka vijeća i Akt iz 1976. (vidi stav 18 gore) i Sporazum iz Mastrihta, sa svojim 

izmjena Sporazuma o EEZ, tvorili su međunarodne instrumente koje je potpisalo Ujedinjeno 

Kraljevstvo. Akt iz 1976. ne može se osporavati pred Evropskim sudom pravde iz jednostavnog 

razloga što to nije «normalni» akt Zajednice, nego sporazum unutar pravnog poredka Zajednice. 

Sporazum iz Mastrihta također nije akt Zajednice nego međunarodni sporazum kojim se vrši revizija 

Sporazuma o EEZ. Ujedinjeno Kraljevstvo, zajedno sa svim ostalim stranama u Sporazumu 

iz Mastrihta, je ratione materiae po članu 1. Konvencije, a naročito po članu 3 Protokola br. 1, za 

posljedice tog sporazuma. 

Kod određivanje do koje mjere je Ujedinjeno Kraljevstvo odgovorno za «osiguravanje» prava iz 

člana 3 Protokola br. 1 u odnosu na izbore za Evropski parlament na Gibraltaru, Sud podsjeća da 

Konvencija ima za cilj garantiranje prava koja nisu teoretska ili ilizorna, nego realna i sprovodiva 

u praksi (vidi, naprimjer, gore spomenutu presudu u predmeu Ujedinjena komunistička partija 

Tursske i ostali, str 18-19, stav 33). Neosporno je da legislativa koja proističe iz zakonodavnog 

porcesa Evropske zajednice ima utjecaja na stnovništvo Gibraltara na isti način kao i zakoni koji 

ulaze u domaći pravni poredak isključivo preko Skupštinskog doma. U tom smislu nema nikakve 

razlike između evropske i domaće legislative i nema nikakvog razloga zbog kojeg se ne bi trebalo 

zahtijevati od Ujedinjenog Kraljevstva da «osigura» prava po članu 3 Protokola br. 1 u pogledu 

evropske legislative, na isti način kao što se zahtijeva da se ta prava «osiguraju» u odnosu na čisto 

domaće zakone. Tim prije što sugestija da Ujedinjeno kraljevsto možda nema djelotvornu kontrolu 

nad stanjem stvari na koje se žali ne može utjecati na ovaj položaj, jer odgovornost Ujedinjenog 

Kraljevstva potiče od preuzimanja obaveza po međunarodnom sporazumu nakon što se počeo 

primjenjivati član 3 Protokola br. 1 na Gibraltar, tojest Sporazum iz Mastrihta zajedno sa svim 

obavezama po Odluci Vijeća i Akta iz 1976. Nadalje, Sud primjećuje da pristupanjem Sporazumu o 

EZ, Ujedinjeno Kraljevstvo je odabralo, po članu 227 stav 4 Sporazuma da će omogućiti primjenu 

bitnih područja legislative EZ na Gibraltaru (vidi stavove 11-14 gore). 

Iz ovoga slijedi da je Ujedinjeno Kraljevstvo odgovorno po članu 1 Konvencije za osiguravanje 

prava garantiranih članom 3 Protokola br. 1 na Gibraltaru, bez obzira da li se radio o izborima koji 

su čisto domaći po svom karakteru ili evropski. 

27


Član 2 EKLjP – Pravo na život 

Član 2, stav 1 

Član2, stav 1, glasi kao što slijedi: 

1.Pravo na život svakog čovjeka je zaštićeno zakonom. Niko ne može biti 

namjerno lišen života, osim kod izvršenja smrtne kazne po presudi suda, kojom 

je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom. 

1. Smisao i opseg člana 2 

Smisao člana 2 

U presudi u predmetu McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (27. septembar 1995, 

Serija A br. 324, stavovi 146-147), Sud objašnjava kakvo po njegovom mišljenju treba biti 

tumačenje člana 2. 

Pristup Suda tumačenju člana 2. (čl.2.) mora biti vođen činjenicom da cilj i svrha Konvencije kao 

instrumenta zaštite ljudskih bića zahtijevaju da se njene odredbe tumače i primjenjuju na način 

da čine garancije koje su djelotvorne i sprovodive u praksi (vid, inter alia, presudu u predmetu 

Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. jula 1989, Serija A br. 161, str. 34, stav 87, i Loizidou 

protiv Turske (prigovori u prethodnom postupku), presuda od 23. marta 1995, Serija A br. 310, str. 

27, stav 72). 

Također se mora imati na umu da, kao odredba. (čl. 2), koja ne da samo garantira pravo na život 

nego i određuje okolnosti kada lišenje života može biti opravdano, član 2 (čl. 2) predstavlja jednu 

od najtemeljnijih odredbi Konvencije, zapravo onu koja, u vrijeme mira, ne dopušta nikakvo derogiranje 

po članu 15 (čl. 15). Zajedno sa članom 3 (čl. 15 + 3) Konvencije, on također propisuje jednu 

od temeljnih vrijednosti demokratskih društava koja čine Vijeće Evrope (vidi gore spomenutu Soering 

presudu, str 34, stav 88). Kao takav njegove odredbe se moraju strogo tumačiti. 

Opseg člana 2 

Presuda u predmetu Tanribilir protiv Turske od 16. novembra 2000. (predstavka br. 21422/93, 

dostupna samo na francuskom jeziku – nezvanični prevod) odnosi se na samoubojstvo jedne 

osobe u pritvoru. Sud je naglasio da u određenim okolnostima, član 2 postavlja pozitivnu 

obavezu državama da poduzmu konkretne mjere: 

Sud također smatra da član 2 može, u određenim precizno definiranim okolnostima, postaviti pozitivnu 

obavezu vlastima da moraju poduzeti konkretne preventivne mjere kako bi zaštitile određenu 

osobu od drugih, ili, u određenim posebnim okolnostima, od same sebe. 

Međutim, ovu obavezu je nužno tumačiti tako da ne nemeće nemoguć ili neproporcionalan teret 

28


vlastima, imajući na umu poteškoće s kojima se susreću snage sigurnosti u izvršavanju svojih zadataka 

u savremenim društvima, nepredvidljivost ljudskog ponašanja i operativne izbore koje je 

potrebno učiniti u smislu prioriteta i resursa. 

Ovo bi bilo kao dodatak legislativnim mjerama čija primjena se zahtijeva od država članica i o 

čemu će biti riječ u tekstu što slijedi. 

2. Specifične posljedice koje proističu iz člana 2, stav 1 

Materijalne obaveze koje prostiču iz člana 2, stav 1 

Napadi na život neke osobe 

Primarna posljedica člana 2 (koji se mora tumačiti zajedno sa Protokolom br. 6, citiranim u 

Dijelu II) je da države članice moraju donijeti krivične zakone kojima se kažnjavaju napadi na 

živote ljudi. 

Ugrožene osobe 

Predmet Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. oktobar 1998.) odnosi se na delikatno 

pitanje osoba koje tvrde da im se prijeti i zahtjevaju zaštitu policije. U tom predmetu nastavnik 

je pokazivao nezdravo interesovanje za jednog od svojih učenika. Odnosi između nastavnika 

i učenikove obitelji bili su zategnuti. Ova priča ima tragičan završetak, jer je nastavnik pucao i 

fatalno ranio učenika. Prilikom hapšenja upitao je: »Zašto me niste uhapsili prije nego što sam 

to učinio, davao sam vam sve znake upozorenja» Presuda sadrži sljedeće obrazloženje (Osman 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1998, Izvještaji 1998-VIII, stavovi 115- 

122): 

Sud primjećuje da prva rečenica člana 2, propisuje da se država mora ne samo uzdržavati od namjernog 

i nezakonitog oduzimanja života, nego mora također i poduzimati odgovarajuće korake 

kako bi sačuvala živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom. (vidi L.C.B. protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998, Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i 

odlukama)1998-III, str. 1403, stav 36). Opće je stanovište da se obaveza države članice u ovom pogledu 

proteže dalje od njene primarne dužnosti da osigura pravo na život donošenjem učinkovitih 

odredbi krivičnog zakona, kako bi se postiglo odvraćanje od krivičnih radnji uperenih protiv života 

drugih Oved odredbe moraju imati podršku u aparatu za sprovođenje zakona usmjerenih ka prevenciji, 

suzbijanju i sankcioniranju kršenja takvih odredbi. Time strane pred Sudom prihvaćaju da 

član 2 Konvencije može također podrazumjevati u određenim precizno definiranim okolnostima 

i pozitivnu obavezu po vlasti da su dužne poduzeti preventivene operativne mjere kako bi zaštitile 

osobu čiji je život u opasnosti usljed krivičnog djela neke druge osobe. Djelokrug ove obaveze je 

pitanje sporenja među stranama. 

Za Sud, imajući na umu poteškoće u održavanju reda i mira od strane policije u savremenim 

društvima, nepredvidljivost ljudskog ponašanja i operativne izbore koje je potrebno učiniti u 

smislu prioriteta i resursa, takvu obavezu treba tumačiti na način koji neće nametati nemoguć ili 

neproporcionalan teret vlastima. Prema tome, ne mora svaka opasnost po život na koju se poziva 

biti istovremeno i zahtjev po Konvenciji vlastima da moraju poduzeti operativne mjere kako bi 

29


sprječile materijalizaciju takve opasnosti. Još jedan relevantan razlog je potreba da se osigura da 

policija sprovodi svoje ovlasti kako bi kontrolirala i sprječavala kriminal na način koji u potpunosti 

poštuje zakonitost postupka i druge garancije koje legitimno ograničavaju djelokrug njihovog 

djelovanja u istraživanju zločina i privođenja počinitelja pravdi, uključujući i garancije sadržane u 

članovima 5 i 8 Konvencije. 

Po mišljenju Suda kada postoje navodi da su vlasti prekršile svoju pozitivnu obavezu da zaštite pravo 

na život u kontekstu svoje gore spomenute zadaće da spriječe zločin protiv neke osobe (vidi stav 

115 gore), mora se sa sigurnošću ustvrditi da su vlasti znale ili trebale znati u konkretno vrijeme za 

postojanje stvarne i direktne opasnosti po život identificirane osobe ili osoba usljed kriminalne radnje 

treće strane i da nisu poduzele odgovarajuće mjere u domenu svojih ovlasti koje bi, po razumnoj 

procjeni, mogle dovesti do toga da se takva opasnost izbjegne. Sud ne prihvata stav vlade da propust 

da se uoči opasnost po život u okolnostima koje su bile poznate u to vrijeme, ili nepoduzimanje 

preventivnih mjera kako bi se izbjegla takva opasnost, mora jednak grubom nemaru ili namjernom 

zanemarivanju dužnosti zaštite života (vidi stav 107 gore). Takav rigidan standard mora se smatrati 

nekompatibilnim sa uvjetima iz člana 1 Konvencije i obavezama država ugovornica po tom članu 

da osiguraju učinkovitu i sprovodljivu zaštitu prava i sloboda koja se njome garantiraju, uključujući 

član 2 (vidi, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu u predmetu McCann i ostali, str. 45, stav 

146). Za Sud, a imajući u vidu i prirodu prava zaštićenog po članu 2, prava koje je temeljno u šemi 

Konvencije, dovoljno je da podnositelj pokaže da vlasti nisu poduzele sve što se od njih moglo 

realno očekivati kako bi se izbjegla stvarna i direktna opasnost po život, za koju su znali ili trebali 

znati. Ovo je pitanje na koje se jedino može odgovoriti u svjetlu svih pojedinosti svakog konkretnog 

slučaja. 

Krenuvši od gore navedenog tumačenja, Sud će ispitati konkretne okolnosti ovog predmeta. 

Realno je […] prihvatiti da je policija bila obaviještena o svim relevantnim stvarima koje su se 

pojavile do 4. maja 1987. […]. 

Sud, sa svoje strane nije uvjeren da propust policije da to učini u toj fazi može biti kritiziran sa 

stanovišta člana 2, uzevši u obzir njihova saznanja u to vrijeme. Iako su policajci koji su posjetili 

školu mogli naklonost Paget Lewisa prema Ahmet Osmanu prosuditi kao nešto vrijedno svakog prijekora 

profesionalno gledajući, nije bilo nikakvih naznaka da je Ahmet Osman izložen bilo kakvom 

riziku od seksualnog zlostavljanja s njegove strane, a još manje da mu je život bio u opasnosti. 

Prema tome, u vezi sa tom okolnošću, procjena situacije od strane policije i njihova odluka da to 

tretiraju kao problem interne prirode same škole, ne može se smatrati za nerazumnu. 

Nastavniku je 7. augusta 1987. dozvoljeno da se vrati na posao, mada ne više u Homerton Housu 

(vidi stav 35 gore). Malo je vjerovatno da bi bila donešena odluka da mu se ukine suspenzija kao 

nastavniku, da se u to vrijeme vjerovalo da postoji i najmanji rizik od bilo kakve opasnosti po mlade 

ljude koji su mu bili povjereni. Podnositelji su posebno kritični kada je u pitanju pshihijatrijska 

ocjena Paget Lewisa koju je dao dr. Ferguson. Međutim, ova ocjena je data na temelju tri odvojena 

razgovora sa Paget-Lewisom i ako se profesionalnom psihijatru u to vrijeme činilo da on ne pokazuje 

nikakve znake mentalnog oboljenja ili sklonosti ka nasilju, bilo bi nerazumno očekivati da 

policija tumači postupke Paget-Lewisa, o kojima ih je obavijestila škola, kao ponašanje mentalno 

poremećene i krajnje opasne osobe. 

U ocjenjivanju do koje mjere se može reći da je policija bila upoznata sa situacijom u to vrijeme, 

Sud je, također, uzeo u razmatranje i cijeli niz vandalskih djela protiv doma i imovine Osmanovih u 

periodu maj-novembar 1987. (vidi stavove 30, 36 i 37 gore). On kao prvo primjećuje da se nijedan 

od ovih incidenata ne može opisati kao opasan po život i, drugo, nije bilo dokaza da je u njih bio 

30


uključen Paget-Lewis. […] 

Sud je također pažljivo ispitao jačinu argumenata podnositelja da je Paget-Lewis tri puta 

obaviještavao policiju, direktno ili indirektno, o svojim ubilačkim nakanama (vidi stav 105 gore). 

Međutim, po mišljenju Suda, ne može se realno uzeti da jer obitelj Osman bila meta njegovih prijetnji 

kako bi policija poduzela neke konkretne radnje. […] 

Po mišljenju Suda, podnositelji nisu ukazali na bilo koju odlučujuću fazu u cijelom slijedu događaja 

koji su doveli do tragične pucnjave, kad se moglo kazati da je policija znala ili da je trebala znati 

da su životi obitelji Osman u stvarnoj i direktnoj opasnosti od strane Paget-Lewisa. […] Kao što 

je već ranije primjećeno (vidi stav 116 gore), policija mora obavljati svoje zadatke na način koji je 

kompatibilan sa pravima i slobodama građana. U okolnostima ovog predmeta, njih se ne može 

kritizirati što su uzeli u obzir pretpostavku o nevinosti, ili što nisu iskoristili svoje ovlasti i izvršili 

hapšenje, pretres i oduzimanje uzevši u obzir njihovo razumno gledište da u tim relevantnim momentima 

oni nisu imali zadovoljen potreban kriterij sumnje koji bi ih naveo da iskoriste te ovlasti 

ili kako bi, zapravo, bilo koja poduzeta radnja dala i konkretne rezultate. 

Na temelju gore navedenih razloga, Sud zaključuje da nije bilo kršenja člana 2 Konvencije u ovom 

predmetu. 

U predmetu u kojem su okolnosti bile drugačije Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 2 

(Akkok protiv Turske, presuda od 10. oktobra 2000, Podnesci br. 22947/93 i 22948/93). 

Samoubojstvo u pritvoru 

U presudi u predmetu Tanribilir protiv Turske (16. novembar 2000, Podnesak br. 

21422/93, dostupno samo na francuskom – nezvaničan prevod), citiranoj u tekstu 

gore, koji se odnosi na samoubojstvo u pritvoru, Sud je zaključio : 

[…] po Konvenciji ne obavezuje svaka pretpostavljena prijetnja vlasti da preduzmu mjere kako bi 

sprječile njeno ostvarenje (vidi, mutatis mutandis, Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda 

od 28. oktobra 1998, Reports (Izvještaji) 1998-VIII, protiv 95, str. 3159-3160, stavovi 115-116). 

Sud smatra da, kada se nađe pred na navodima da vlasti nisu ispunile svoju pozitivnu obavezu i 

zaštitile život osobe koja se nalazi u pritvoru u kontekstu svoje zadaće da vrše nadzor nad pritvorenicima 

i spriječe samoubojstva, on mora biti uvjeren da su vlasti trebale znati du to vrijeme da 

postoji rizik da će ta osoba izvršiti takav čini da nisu, u okviru svojih ovlasti, poduzele mjere koje 

bi, realno gledajući, nesumnjivo uklonile takav rizik. Za Sud je dovoljno, uzevši u obzir prirodu 

prava zaštićenog članom 2, da podnositelj pokaže da vlasti nisu učinile sve što se od njih moglo 

realno očekivati da spriječe izvjestan i direktan rizik po život za koji su znale ili trebale znati da se 

može ostvariti. Odgovor na to pitanje ovisi od svih okolnosti konkretnog predmeta. Sud će, stoga, 

preispitati posebne okolnosti ovog predmeta. 

U ovom predmetu, Sud primjećuje da je, kao prvo, A.T. držan u pritvoru u žandarmerijskoj stanici 

i Cizri […]. Sud ponovo naglašava da svako lišenje fizičke slobode može po svojoj prirodi imati za 

posljedicu mentalno rastrojstvo pritvorenika i, shodno tome, izložiti ga riziku od samoubojstva. 

Sistemi pritvora uključuju mjere kojima se takav rizik po život pritvorenika nastoji izbjeći, kao što 

je uklanjanje svih oštrih predmeta, pojaseva ili vezica za cipele. 

Sud primjećuje da su žandari u ovom slučaju poduzeli rutinske mjere kako bi sprječili samoubo- 

31


jstvo osobe koju su držali u pritvoru: oni su pretresli A.T. po dolasku u žandarmerijsku stanicu i 

oduzeli mu pojas i vezice. Prema njihovoj izjavi pred sudskim vlastima, oni su provjeravali osobe u 

pritvoru, uključujući i A.T, svakih pola sata (stav 26 gore, izjava koju je dao Kuzucu pred sudijom 

Turanom; stav 29, iskazi Leyle Saglam i Behiye Bozkurt date istražitelju Tolgay). 

Da li su žandarmi trebali uzeti u obzir mjeru pojačanog nadzora nad A.T. u odnosu na uobičajene 

Sud nije uvjeren da se mjere koje su poduzeli žandari u ovom slučaju mogu dovesti u pitanje po 

članu 2, s obzirom na dokaze kojim su raspolagali tačno u to vrijeme. A.T. je bio miran kada je 

stigao u stanicu (stav 42 gore). Sredstvo kojim je izvršio samoubojstvo tako što je odrezao rukave 

košulje i od njih načinio uže, bilo je teško za predvidjeti. Pripreme i samoubojstvo izvršeni su u 

potpunoj tišini (stav 41 gore, izjava dr Bayika). 

Sud smatra da se žandari ne mogu kritizirati da nisu poduzeli posebne mjere, tako što će postaviti 

stražara 24 sata pred ćeliju podnositelja, ili mu oduzeti odjeću […]. 

[…] Sud primjećuje da nijedan od dokaza iz spisa ne navodi na mišljenje da su žandari mogli pretpostaviti 

da će A.T. izvršiti samoubojstvo, ili da su trebali postaviti stalnu stražu pred ćeliju. 

Iz gore navedenih razloga Sud zaključuje da nije bilo kršenja člana 2 Konvencije po ovom pitanju 

(dostupno samo na francuskom- nezvaničan prevod.) 

Vidi također, Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 3. aprila 2001, Podnesak br. 

27229/95). 

Osobe koje su umrle u pritvoru 

Presuda u predmetu Salman protiv Turske od 27. juna 2000. (Podnesak br. 21986/93, stavovi 

99-103) odnosi se na smrt osobe koja je bila u pritvoru. Odgovorna država je tvrdila da se 

radilo o srčanom udaru. Sud je zaključio: 

U svjetlu važnosti koju ima zaštita koju daje član 2, Sud mora podvrgnuti najpažljivijem ispitivanju 

lišenje života i uzeti u obzir u takvim slučajevima ne samo ono što su poduzeli predstavnici države 

nego i sve druge okolnosti. Osobe koje se nalaze u pritvoru su u vrlo ranjivom položaju i vlasti 

imaju obavezu da ih zaštite. Prema tome, ako je neka osoba zadržana u policijskom pritvoru u 

dobrom zdravstvenom stanju, a prilikom otpusta se ustanove povrede, onda je na državi da pruži 

uvjerljivo objašnjenje kako je došlo do takvih povreda (vidi, između ostalog, Selmouni protiv Francuske 

[GC], br. 25803/94, stav 87, EKLjP 1999-V). Obaveza vlasti da odgovaraju za postupanje 

prema nekoj osobi u pritvoru je naročito stroga u slučaju smrti takve osobe. 

Kod ocjenivanja dokaza Sud obično primjenjuje standard dokaza «van osnovane sumnje» (vidi 

Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 64-65, stav 

161). Međutim, takav dokaz može uslijediti iz paralenog postojanja dovoljno jakih, jasnih i saglasno 

izvedenih zaključaka ili sličnih neoborivih činjeničnih pretpostavki. Kada su događaji u pitanju 

u potpunosti, ili velikim dijelom, u okviru isključivog saznanja vlasti, kao što je slučaj sa osobama 

koje su pod njihovom kontrolom u pritvoru, jake činjenične pretpostavke nastaju u vezi povreda 

i smrti do kojih dođe tokom takvog pritvora i smatra se da teret dokaz leži na vlastima da pruže 

zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje. 

Sud smatra da je ocjena Komisije o činjenicama u ovom predmetu u skladu sa gore navedenim 

principima. 

32


Agit Salman doveden u pritvor u očigledno dobrom stanju i bez ikakvih ranijih povreda ili aktivnog 

oboljenja. O povredama na lijevom zglobu nije pruženo nikakvo zadovoljavajuće objašnjenje, kao 

ni o modricama i oteklinama na lijevoj nozi, modricama na grudnom košu i prelomu grudne kosti. 

Dokazi ne idu u prilog tvrdnje vlade da je do povreda moglo doći tokom hapšenja, ili da je slomljena 

grudna kost mogla biti posljedica masiranje zbog srčanog udara. Mišljenje dr. Kirangila da 

su modrice na grudnom košu nastale prije hapšenja i da je Agit Salman umro od srčanog udara 

izazvanog isključivo njegovim pritvorom i poslije dužeg perioda bez disanja pobijeno je dokazima 

koje su izložili profesori Pounder i Cordner. Prihvativši njihovo svjedočenje u vezi brzine smrti i 

vjerovatnoće da su modrice i slomljena grudna kost bile uzrokovane istim – udarcem u grudni koš 

- Komisija nije propustila da ukaže na pravu težinu svjedočenju dr. Korangila, niti je bezrazložno 

preferila dokaze koje su ponudili profesori Cordner i Pounder. Može se primijetiti da je dr Kirangil 

potpisao izvještaj Instituta za sudsku medicinu u Istanbulu, koji je predočen Komisiji i po tom osnovu 

ne može se tvrditi da je ni objektivan ni nezavisan. Nema štoviše nikakvog značaja ni tvrdnja 

Zastupnika vlade iznijeta na ročištu da se radilo o dosluhu između ova dva profesora. 

Sud, prema tome, nalazi da vlada nije na zadovoljavajućin način objasnila smrt Agit Salmana 

srčanim udarom tokom njegovog pritvora u Direkciji za sigurnost u Adani i da je odgovornost 

države uključena u njegovu smrt. 

Iz ovoga slijedi da se radi o kršenju člana 2 u ovom pogledu. 

Osobe koje su nestale 

U predmetu Kurt protiv Turske, podnositeljica je tvrdila da je došlo do kršenja člana 2 u 

slučaju nestanka njenog sina koji je bio uhapšen. Sud je sagledao dokaze i zaključio (presuda u 

predmetu Kurt protiv Turske, Reports ( Izvještaji) 1998-III, stavovi 99 i 106-109): 

Uzevši u obzir gore navedeno, a što se zasniva na pažljivoj procjeni dokaza i transkripata saslušanja 

predstavnika, Sud nije uvjeren da su postojale bilo kakve izuzetne okolnosti koje bi ga navele da 

zaključi drugačije od Komisije. On smatra da postoji dovoljno dokaza i činjenica na temelju kojih 

je Komisija mogla ispravno zaključiti, van osnovane sumnje, da je podnositeljica doista vidjela svog 

sina pokraj kuće Hasana Kiliça u jutro 25. novembra 1993, da je bio okružen vojnicima i seoskom 

stražom i da ga otad niko nije više vidio. 

[…] 

Na početku Sud želi podsjetiti da je prihvatio nalaze Komisije u vezi hapšenja sina podnositeljice 

koje su izvršili vojnici i pripadnici seoske straže 25. novembra 1993. Prošle su skoro četiri godine 

bez ikakvih informacija o tome gdje se nalazi ili šta se s njim dogodilo. U takvim okolnostima, ne 

može se reći da je bezrazložan strah podnositeljice da je njen sin umro mogao umrijeti zatočen 

an nepoznatom mjestu. On aje tvrdila da postoje jaki razlozi koji ju navode da zaključi kako je 

zapravo ubijen. 

Međutim, Sud, kao i Komisija, mora pažljivo i detaljno ispitati da doista postoje konkretni dokazi 

koji bi ga naveli da zaključi da su njenog sina, van svake osnovane sumnje, ubili organi vlasti dok je 

još bio u pritvoru u selu, ili nakon toga. Sud također primjećuje da u slučajevima kada on nalazi da 

država ugovornica ima pozitivnu obavezu po članu 2 da sprovede djelotvornu istragu okolnosti u 

vezi navodnog nezakonitog ubistva koje su počinili državni organi, da su u ovom slučaju postojali 

konkretni dokazi o tragičnoj pucnjavi koja je mogla dovesti do primjene ove obaveze (vidi gore 

spomenutu presudu McCann i ostali; i Kaya protiv Turske od 19. februara 1998, Reports (Izvještaji) 

33


1998-I). Ovdje također treba primijetiti da se argumenti podnositeljice u cjelosti zasnivaju na pretpostavkama 

izvedenim iz okolnosti o lišenju slobode njenog sina na samom početku, što je poduprto 

općom analizom navodno tolerirane prakse nestanaka i s njom povezanog zlostavljanja i nezakonitih 

ubojstava zatočenika, bez odluke suda, u odgovornoj državi. Sud sa svoje strane smatra da 

ovi argumenti sami po sebi nisu dovoljni da kompenziraju odsustvo uvjerljivijih indicija da je njen 

sin doista i stradao u zatvoru. Što se tiče argumenta podnositeljice da postoji praksa kršenja, inter 

alia, člana 2, Sud smatra smatra da dokazi koje je ona izvela ne potkrepljuju takvu tvrdnju. Uzveši 

u obzir gore navedene razloge, Sud smatra da tvrdnje podnositeljice kako odgovorna država nije 

izvršila svoju obavezu zaštite života njenog sina, u okolnostima kako su opisane, spadaju u procjenu 

u odnosu na član 5 Konvencije. 

S druge strane, u predmetu Ciçek protiv Turske, koji je novijeg datuma, Sud je prihvatio da 

su date okolnosti dovele do pretpostavke da su uhapšene osobe mrtve, tako da se radilo o 

odgovornosti odgovorne države (vidi Ciçek protiv Turske presudu od 27. februara 2001, 

Podnesak br. 25704/94, stavovi 146-147): 

Sud smatra da postoji više elemenata koji čine razliku između ovog predmeta od ostalih, kao što 

su predmeti Kurt protiv Turske (presuda od 25. maja 1998, Reports (Izvještaji) 1998-III, str. 1182, 

stav 108), u kojem je Sud našao da nema dovoljno uvjerljivih indicija da je sin podnositelja stradao 

u zatvoru. Kao prvo, šest i pol godina je sada već proteklo odkada su Tahsin i Ali Ihsan Çiçek 

uhapšeni i zatvoreni. Nadalje, ustanovljeno je da su dva brata odveli organi vlasti odgovorne države 

u mjesto pritvora u pokrajinskoj školi u vojnoj oblasti (Lice Regional Boarding School). Konačno, 

činjenica da vojnici nisu oslobodili Tahsina i Ali Ihsan Çiçeka zajedno sa ostalim seljanima nakon 

nekoliko dana, zajedno sa drugim elementima iz spisa, nagovještava da su obojica identificirani kao 

sumnjive osobe od strane vlasti (vidi stav 78 gore, naročito izjava Yaralija da u slučajevima kada su 

neke osobe smatrane za očigledno opasne ili kada se zahtjevala istraga, njih bi predavali istražnim 

jedinicama nakon kratkog perioda koji se zvao «period posmatranja»). U kontekstu opće situacije u 

jugoistočnoj Turskoj 1994, ne može se nikako isključiti da je ovakvo nepriznato hapšenje bilo opasno 

po život (vidi gore citiranu presudu Timurtas protiv Turske, stav 85). Treba se također podsjetiti 

da je Sud u ranijim presudama smatrao da su manjkavosti koje su negativno utjecale na zaštitu po 

krivičnom zakonu u jugoistočnom dijelu u vrijeme relevantno i za ovaj predmet dopuštale ili čak 

pomagale nepostojanje odgovornosti kod pripadnika snaga sigurnosti za njihova djela (vidi Cemil 

Kiliç protiv Turske, Br. 22492/93, stav 75, i Mahmut Kaya protiv Turske, Br. 22535/93, stav 98, obje 

objavljene u EKLjP 2000). 

Iz gore navedenih razloga i uzevši u obzir činjenicu da nikakve informacije nisu date o tome gdje 

se nalaze sinovi podnositelja tokom šest i pol godina, Sud je siguran da se može pretpostaviti da 

su Tahsin iAli Ihsan Çiçek mrtvi nakon što su ih odvele na nepoznato mjesto i zatvorile snage sigurnosti. 

Prema tome odgovorna država jeste odgovorna za njihovu smrt. Imajući na umu da vlasti 

nisu pružile bilo kakvo objašnjenje šta se dogodilo nakon hapšenja Tahsina i Ali Ihsana, i da nisu 

dale nikakvo obrazloženje za korištenje smrtonosne sile koje su upotrijebili njihovi organi, može 

se zaključiti da odgovornost za njihovu smrt počiva na odgovornoj državi (vidi Timurtas protiv 

Turske, citirano u tekstu gore, stav 86). Prema tome, u tom pogledu došlo je do kršenja člana 2. 

(Vidi također Kipar protiv Turske, prsuda od 10. maja 2001, u vezi nestanka grčkih Kiprana 

koji su nestali tokom vojnih operacija koje su izvodile turske snage na sjevernom Kipru u julu 

i augustu 1974, stavovi 110, 132 i 135-136.) 

34


Fizička tortura koja nije ishodila smrću žrtve 

Sud je također rješavao pitanje fizičkog nasilja koje nije rezultiralo smrću. U tom pogledu 

dogovoreno je da se razmatra mogućnost kršenja člana 2. i iz tog aspekta. Koristit ćemo presudu 

u predmetu Ihan protiv Turske od 27. juna 2000. za ilustraciju. U tom predmetu podnositelj je 

bio izložen potencijalno smrtonosnim udarcima kundaka pripadnika žandarmerije prilikom 

njegovog hapšenja. Sud je zaključio sljedeće (Podnesak Br. 22277/93, stavovi 75-78): 

Sud podsjeća da u ovom predmetu sila korištena protiv Abdüllatif Ilhana nije u konkretnom slučaju 

bila smrtonosna. Ovo ne isključuje ispitivanje navoda podnositelja po članu 2. Može se primijetiti 

da je Sud u tri prethodna predmeta isptivao navode žalbe po ovoj odredbi, kada se nije radilo o 

smrti navodne žrtve kao rezultatu spornog ponašanja. 

U predmetu Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 28.oktobra 1998, Reports 

(Izvještaji) 1998-VIII, str. 3159-3163, stavovi 115-22), podnositelj, Ahmet Osman, je pogođen i 

teško ranjen kada je jedan čovjek pucao iz vatrenog oružja iz velike blizine na njega i njegovog oca. 

Njegov otac je smrtno stradao. Sud je zaključio na osnovu činjenica predmeta da su vlasti poštovale 

svoje pozitivne obaveze po članu 2 da zaštite njiho pravo na život u značenju koje ima prva rečenica 

člana 2. U predmetu Yasa (citirana u gore navedenom tekstu, str. 2436-2441, stavovi 92-108), na 

podnositelja je na ulici nepoznata osoba ispalila devet metaka i ranila ga, no on je ipak preživio. Sud 

je, našavši da se ne radi o propustu vlasti da zaštite život podnositelja, ipak zaključio da one nisu 

ispoštovale proceduralne obaveze po članu 2 i sprovele djelotvornu istragu u slučaju ovog napada. 

U predmetu L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 9. juna 1998, Reports (Izvještaji) 

1998-III, str. 1403-1404, stavovi 36-41), u kojem je podnositeljica koja je bolovala od leukemije, bila 

kćerka vojnika koji je bio na Uskršnjim ostocima tokom nuklernih proba Ujedinjenog Kraljevstva, 

Sud je primijetio da ne želi sugerirati da je država namjerno pokušala da joj uskrati život, nego je 

ispitivao, po članu 2, da li je država učinila sve što je bilo potrebno kako bi spriječila opasnost po 

život podnositeljice. Zaključeno je da država u tom pogledu nije pogriješila. 

Sud primjećuje da su se ova tri predmeta odnosila na pozitivnu obavezu države da zaštiti život 

određene osobe od treće strane ili od rizika od bolesti prema prvoj rečenici člana 2 stav 1. On, 

međutim, smatra da samo u izuzetnim okolnostima fizičko zlostavljanje od strane službenih lica 

neke države, koje nema smrt za posljedicu, može postaviti pitanje kršenja člana 2 Konvencije. 

Tačno je da krivična odgovornost onih koji koriste silu ne predstavlja pitanje u postupcima koji 

se vode prema Konvenciji (vidi McCann i ostali presudu citiranu gore, str. 51, stav 173). No ipak, 

stupanj i vrsta sile koja je upotrebljena, kao i nedvosmislena namjera ili cilj iza te sile, među ostalim 

faktorima, mogu biti relevantni kod ocjene da li se u konkretnom slučaju postupak organa države, 

kojim su nanešene povrede koje nisu rezultirale smrću, nekompatibilan sa ciljem i svrhom člana 2 

Konvencije. U skoro svim slučajevima u kojima se radilo o napadu ili zlostavljanju neke osobe od 

strane policije ili vojnika, njihove pritužbe prije potpadaju pod ispitivanje po članu 3 Konvencije. 

Sud podsjeća da je Abdüllatif Ilhan pretrpio oštećenje mozga nakon najmanje jednog udarca kundakom 

u glavu koji su mu nanijeli žandari kojima je bilo naređeno da ga uhapse tokom jedne operacije 

i koji su ga udarali nogama i tukli kada su ga zatekli kako se krije u grmlju. Dva medicinska 

izvještaja iz tog vremena govore o povredama glave opasnim po život. Ovo je imalo za posljedicu 

dugotrajni gubitak funkcija. Težina njegovih povreda prema tome nije upitna. 

Međutim, Sud nije uvjeren da je u okolnostima ovog predmeta sila koju su upotrijebili žandari 

prilikom hapšenja Abdüllatif Ilhana bila po svojoj prirodi ili stupnju takva da predstavlja kršenje 

člana 2 Konvencije. Isto tako se ne postavlja nikakvo odvojeno pitanje u ovom kontekstu koje bi se 

odnosilo na navodnu medicinsku pomoć u slučaju njegovih povreda. Međutim, Sud će ove aspekte 

35


razmatrati po članu 3 Konvencije u tekstu koji slijedi. 

U zaključku, nije bilo kršenja člana 2 Konvencije u vezi nanošenja povreda Abdüllatif Ilhanu. 

(Vidi i Berktay protiv Turske, presudu od 1. marta 2001, Podnesak br. 22493/93.) 

Abortus 

Postavlja se također i delikatno pitanje zaštite života prije rođenja. 

U presudi u predmetu Open Door and Dublin Well Woman protiv Irske (29. oktobar 1992, 

Serija A Br. 246-A, str. 28, stav 66), dvjema kompanijama je zabranjeno davanje informacija 

trudnicama o mogućnosti abortiranja u inozemstvu. Abortus je bio zabranjen u Irskoj. Sud je 

izjavio: 

[...] da nije pozvan da u ovom predmetu ispituje da li je pravo na abortus garantirano po Konvenciji 

i da li je fetus obuhvaćen pravom na život, kao što je predviđeno članom 2 (čl. 2). Podnositelji se nisu 

pozivali na to da Konvencija sadrži pravo na abortus kao takvo, njihova pritužba se ograničavala na 

onaj dio sudskog naloga kojim se ograničava njihovo pravo davanja i primanja informacija u vezi 

abortusa u inozemstvu (vidi stav 20 gore). 

Sud prema tome nije zauzimao stav po pitanju abortusa iz ugla člana 2. Međutim, Komisija 

je imala priliku da se tim bavi. U predmetu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Podnesak br. 

8416/79, odluka od 13. maja 1980, Decisions and Reports (Odluke i izvještaji) 19, str. 248, stav 

4, i str. 253, stav 23): 

Komisija, prema tome, treba ispitati da li ova predstavka otkriva bilo kakvo kršenje odredbi Konvencije 

na koje se poziva podnositelj, a posebice članova 2i 8. Ona ovdje podsjeća da je zakon 

o abortusu visokih strana ugovornica u Konvenciji do sada bio predmet nekoliko podnesaka po 

članu 25. Podnositelji su ili tvrdili da navedeni zakoni krše pravo (nerođenog djeteta) na život (član 

2), ili da predstavljaju neopravdano mješanje u pravo (roditelja) na privatni život (član 8). Dvije 

predstavke po članu 2 Komisija je proglasila neprihvatljivim na temelju činjenice da podnositelji 

– u odsustvu bilo kakve mjere u vezi abortusa koja bi ih pogodila u smislu bliske veze sa fetusom 

- ne mogu tvrditi da su «žrtve» zakona o abortusu na koji se žale. (Predstavka br. 867/60, X. protiv 

Norveške, Collection of Decisions 6 (Zbirka Odluka 6), Yearbook of the European Convention 

on Human Rights 4, str. 270, i Predstavka br. 7045/75, X. protiv Austrije, Decisions and Reports 

7 (Odluke i izvještaji 7) str. 87). Jedan je predstavka (br.6959/75 – Brüggemann i Scheuten protiv 

Savezne Republike Njemačke), u kojoj se poziva na član 8, Komisija proglasila prihvatljivom, utoliko 

što su podnositelji bile dvije žene. Komisija, a nakon toga je Komitet Ministara, zaključio su da 

se nije radilo o kršenju člana 8 (Decisions and Reports Odluke i izvještaji) 10, str. 100-122). Ovakav 

zaključak zasnivao se na tumačenju člana 8 koje je, inter alia, uzelo u obzir zakon o abortusu viokih 

strana ugovornica kakav je bio u primjeni u vrijeme kada je Konvencija stupila na snagu (ibid, str. 

117, stav 64 Izvještaja Komisije). 

Nakon što je na ovaj način rezimirala precedente, Komisija je izložila razborit odgovor, 

fokusirajući se na neophodnoj zaštiti života majke, koju može osigurati abortus: 

Komisija smatra da se od nje u ovim okolnostima ne traži da odlučuje da li član 2 uopće ne pokriva 

36


prava fetusa, ili on priznaje «pravo na život» fetusa sa impliciranim ograničenjima. Ona smatra da 

dozvola za abortus koju su dale vlasti Ujedinjenog Kraljevstva u slučaju abortusa koji je predmet 

žalbe, jeste kompatibilna sa članom 2, stav 1, prva rečenica, jer, ako se pretpostavi da se ova odredba 

primjenjuje na ranu fazu trudnoće, abortus je pokriven ograničenjem koje se podrazumjeva, štiteći 

život i zdravlje te žene u toj fazi. 

Međutim, nakon toga u predmetu H. protiv Norveške (Predstavka br. 17004/90, odluka od 19. 

maja 1992, Decisions and Reports (Odluke i izvještaji) 73, str. 155), Komisija je prihvatila da se 

pitanju zaštite samog fetusa može pristupiti iz ugla člana 2. 

Komisija je, kao prvo, naglasila u ovoj osjetljivoj oblasti u vezi sa abortusom države ugovornice 

moraju zadržati određeni stepen diskrecionog prava. Međutim, to ne isključuje da bi u izvjesnim 

okolnostima ona mogla i odlučiti da se fetusu mora pružiti i izvjestan stupanj zaštite po članu 

2, bez obzira na činjenicu da države članice imaju različita mišljenja o djelokrugu zaštite prava 

na život nerođenog djeteta. 

U ovom predmetu, međutim, predstavka u vezi nepostojanja zaštite života nerođenog djeteta 

po norveškim zakonima proglašena je neprihvatljivim. Važno je primijetiti, da je predstavku 

uložio otac nerođenog djeteta, a ne majka. 

Protjerivanje oboljelih osoba sa kratkoročnom životnom 

prognozom 

U predmetu D. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 2. maja 1997.), podnositelj se žalio 

da njegovo protjerivanje u St Kitts povlači za sobom odgovornost Ujedinjenog Kraljevstva po 

članu 2. On je tvrdio da se nalazi u terminalnoj fazi bolesti i da bi se njegove šanse u pogledu 

života, koji je ionako već bio kratak, još više smanjile kada bi mu odjednom bio uskraćen 

sadašnji liječnički tretman i kada bi se vratio u zemlju destinacije. Podnositelj je tvrdio da 

postoji direktna uzročno-posljedična veza između njegovog protjerivanja i činjenice da bi do 

njegove smrti došlo ranije, što je značilo da postoji kršenje njegovog prava na život. On je 

tvrdio da član 2 za sobom povlači pozitivnu obavezu zaštite života, tako da se, u okolnostima 

ovog predmeta, od vlade zahtijeva da ne poduzima bilo kakve mjere koje bi dovele do daljnjeg 

skraćenja vjerovatnoće njegovog života. Sud se ograničio na ispitivanje ovog pitanja po članu 3 

Konvencije, tako da nije razmatrao ovu tačku (D. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. 

maja 1997, Reports(Izvještaji) 1997-III, stav 59). Sud je zaključio: 

Sud sa svoje strane dijeli stav vlade i Komisije da su pritužbe koje iznosi podnositelj po članu 2 (čl. 

2) neodvojive od suštine njegove tužbe po članu 3 (čl. 3) u pogledu posljedica osporavane odluke 

o njegovom životu, zdravlju i dobrobiti. On primjećuje da je podnositelj pred Sudom izjavio da je 

zadovoljan da svoj predmet zasnuje na članu 3 (čl. 3). S obzirom na nalaz Suda da bi slanje podnositelja 

u St Kitts dovelo do kršenja člana 3 (čl. 3) (vidi stav 54 gore), Sud smatra da nije neophodno 

preispitivati njegove navode po članu 2 (čl. 2). 

Propust informiranja javnosti o riziku od opasanosti 

Presuda u predmetu Guerra i ostali protiv Italije 19. februara 1998. (Reports (Izvještaji) 1998-I) 

37


bavi se pitanjem propusta o obavještavanju javnost o rizicima vezanim za kemijsku tvornicu 

u susjedstvu i o mjerama koje treba poduzeti u slučaju neke havarije u tvornici. U ovom 

predmetu Sud je našao da se radi o kršenju člana 8 zbog toga što ozbiljna ekološka šteta može 

utjecati na dobrobit ljudi i lišiti ih prava na uživanje vlastitog doma tako što će oštetiti njihov 

privatni i porodični život (podnositelji su ostali u mjestu dok proizvodnja vještačkog đubriva 

nije prestala, i čekali na bitne informacije koje su im mogle omogućiti da procjene moguće 

rizike po njih i blisku rodbinu ukoliko ostanu na teritoriju te općine koja je bila u opasnosti u 

slučaju neke nezgode u tvornici). Sud je stoga smtrao da nema potrebe da ispituje ovaj predmet 

po članu 2. 

U jednom kasnijem predmetu, podnositeljica se također žalila na nedovoljno informacija 

koje je trebala pružiti odgovorna država. Otac podnositeljice je tokom 1957. i 1958. boravio 

na Uskršnjim otocima gdje je služio kao pomoćnik logistike u Kraljevskim vazduhoplovnim 

snagama (RAF), kada su provođene nuklearne probe. On je također učestvovao u akcijama 

čišćenja nakon tih proba. Podnositeljica se rodila 1966. Negdje oko 1970. dijagnosticirano je 

da boluje od leukemije. Njen bolesnički karton po prijemu u bolnicu sadržavao je u rubrici 

«opis mogućih uzroka» «Otac - izloženost zračenju». Podnositeljica se pozivala na članove 2 

i 3 Konvencije navodeći da nije bila upozorena na posljedice koje može imati izloženost oca 

radijaciji, čime je bilo onemogućena prenatalna i post natalna kontrola njenog zdravlja koja je 

mogla dovesti do ranije dijagnoze i liječenja njene bolesti. Ona je smatrala da je nekontrolirana 

izloženost njenog oca zračenju predstavljala mogući uzrok leukemije od koje je bolovala u 

djetinjstvu. Sud je zauzeo stav (L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998, 

Reports (Izvještaji)1998-III, stavovi 37-41): 

U ovom predmetu, […] državni organi vlasti […] su mogli, u razumnoj mjeri, biti sigurni da otac 

[podnositeljice] nije bio opasno ozračen. 

No ipak, zbog nesigurnosti po ovom pitanju, Sud će također ispitati pitanje da li se od vlasti, u 

slučaju da su imale na raspolaganju informacije zbog kojih su mogle strahovati da je otac podnositeljica 

bio izložen zračenju, moglo osnovano očekivati, tokom relevantnog perioda vremena, da 

savjetuju njene roditelje i kontroliraju njeno zdravlje. 

Sud smatra smatra da se od države moglo jedino zahtijevati da samoincijativno poduzme korake u 

odnosu na podnositeljicu, da im se učinilo vjerovatnim u to vrijeme da je izloženost zračenju oca 

moglo izazvati posljedice po njeno zdravlje. 

Nakon što je ispitao nalaze sudskih vještaka koji su mu dostavljeni, Sud nije uvjeren da je dokazano 

da postoji uzročna veza između izloženosti oca zračenju i leukemije kod djeteta koje poslije toga 

začeto. Još 1993. sudija Višeg suda koji je zasjedao u Reay i Hope protiv British Nuclear Fuels PLC, 

nakon što je ispitao pozamašan izvještaj sudskih vještaka, našao je da je «vaga značajno prevagnula» 

na stranu nalaza da ne postoji takva uzročno-posljedična-veza (vidi stav 19 gore). Sud nije 

stoga mogao osnovano naći da su vlasti Ujedinjenog Kraljevstva krajem 1960-ih mogle, ili trebale, 

na temelju neosnoane veze, poduzeti radnje u vezi sa podnositeljicom. 

Konačno, u svjetlu suprotnih dokaza dr Brossa i profesora Edena (vidi stavovi 29 i 33 gore), a kao 

što je i Komisija našla (vidi stav 34 gore), sasvim je neizvjesno da bi kontrola zdravlja podnositeljice 

in utero i od rođenja dovela do ranije dijagnoze i medicinske intervencije koje bi smanjile težinu 

njenog oboljenja. Možda se može tvrditi da je postajao razlog za vjerovanje da je ona u opasnosti da 

dobije bolest opasnu po život zbog prisustva njenog oca na Uskršnjim otocima, da bi vlasti države 

38


bile pod obavezom staviti to na znanje njenim roditeljima, bez obzira da li su smatrale da će ta informacija 

biti od pomoći ili ne podnositeljici. Međutim, ovo nije pitanje za koje se očekuje od Suda 

da odlučuje u svetlu gore navedenih nalaza (vidi stavove 38-39). 

U zaključku, ne smatra se da je dokazano, s obzirom na informacije koje je država imala dostupne 

u relevantno vrijeme (vidi stav 37 gore) u pogledu vjerovatnoće je otac podnositeljice bio izložen 

opasnom stupnju radijacije i da je to izazvalo rizik po njeno zdravlje, da se od moglo države očekivati 

da samoinicijativno poduzme radnje kako bi obavijestila roditelje o tim stvarima ili poduzela bilo 

kakvu drugu posebnu radnju u odnosu na nju. 

Slijedi da nije bilo kršenja člana 2. 

Medicinska odgovornost 

U slučaju medicinske odgovornosti kao referentan predmet može se uzeti Calvelli i Ciglio 

protiv Italije, presuda od 17. januara 2002, Predstavka br. 32967/96, stavovi 48-50. 

Proceduralne obaveze koje proističu iz člana 2, stav 1 

U relativno novijoj presudi (Kipar protiv Turske, 10. maj 2001, Predstavka br. 25781/94, stav 

131, citrana gore), Sud je nastavio naglašavati pozitivnu obavezu daržave da poduzme istražne 

radne kod slučajeva smarti nakon upotrebe sile. On je zaključio: 

[...] obaveza da se zaštiti pravo na život po članu 2 Konvencije, zajedno sa općom obavezom države 

članice po članu 1 da «osigura svim osobama pod [svojom] jurisdikcijom prava i slobode definirane 

u [ovoj] Konvenciji”, implicite zahtijeva da treba postojati neki oblik djelotvorne zvanične istrage 

u slučaju smrti neke osobe koja je bila posljedica upotrebe sile od strane organa vlasti neke države 

(vidi, mutatis mutandis, McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, prsuda od 27. septembra 

1995, Serija A br. 324, str. 49, stav 161, i Kaya protiv Turske, presuda od 19. februara1998, Reports 

(Izvještaji) 1998-I, str. 329, stav 105), ili predstavnika nedržavnih institucija (vidi, mutatis mutandis, 

Ergi protiv Turske presuda od 28. jula 1998, Reports (Izvještaji) 1998-IV, str. 1778, stav 82; 

Yasa protiv Turske presuda od 2. septembra 1998, Reports (Izvještaji) 1998-VI, str. 2438, stav 100; i 

Tanrikulu protiv Turske [GC], Br. 23763/94, stav 103, ECHR 1999-IV). 

Sud je imao priliku da zaključi (Tanrikulu protiv Turske, presuda od 8. jula 1999, Reports 

(Izvještaji) 1999-IV, stav 103): 

Isto tako nije odlučujuće pitanje da li su članovi obitelji pokojnika ili drugi uložili formalnu tužbu 

u vezi ubojstva kod nadležnofg istražnog organa. U vom predmetu sama činjenica da su vlasti bile 

upoznate sa ubojstvom muža podnositeljice postavlja, ipso facto, obavezu po članu 2 da vlasti poduzmu 

učinkovitu istragu u vezi okolnosti koje dovele do smrti (vidi, mutatis mutandis, Ergi protiv 

Turske, presuda od 28. jula 1988, Reports (Izvještaji) 1998-IV, str. 1778, stav 82, i Yasa presudu 

citiranu gore, str. 2438, stav 100). 

Presuda u predmetu Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 4. maja 2001. (Predstavka 

br. 24746/94, stav 105) postavlja razlog za takvu obavezu: 

39


Osnovna svrha takve istrage je da se osigura učinkovita primjena domaćih zakona kojima se štiti 

pravo na život i, u slučajevima koji uključuju predstavnike državnih tijela, da osigura da odgovaraju 

za smrt do koje je došlo u okviru njihove odgovornosti. 

U presudi Kaya protiv Turske, Sud je iznio da veliki broj fatalnih incidentnih situacija ne mora 

utjecati na oslobađanje države njene obaveze da provede istragu (Kaya protiv Turske presuda 

od 19. februara 1998, Reports ( Izvještaji) 1998-I, stav 91): 

Sud primjećuje da gubitak života predstavlja tragičan i čest slučaj kada je riječ o pažljivoj analizi 

situacije u jugoistočnoj Turskoj (vidi gore spomenutu presudu Aydin, str. 1873, stav 14). Međutim, 

niti predominirajući žestoki oružani sukobi, niti velika broj žrtava ne može osloboditi obaveze po 

članu 2 da se osigura sprovođenje učinkovite, nezavisne istrage smrtnih slučajeva koji su nastali kao 

posljedica sukoba u kojima su učestvovale snage sigurnosti, tim više kada su okolnosti u cijelom 

nizu aspekata nejasne, kao što je slučaj u ovom predmetu. 

Sud redovno koristi ovu formulaciju, i navodi dalje da lokalne poteškoće u pribavljanju dokaza 

ne oslabađaju državu njene obaveze da sprovede istragu (Tanrikulu protiv Turske, presuda od 

8. jula 1999, Reports(Izvještaji) 1999-IV, stav 103): 

Sud je spreman uzeti u obzir, kao što je ukazano u predhodnim presudama u vezi (vidi, naprimjer, 

Kaya, Ergi i Yasa presude citirane gore, str. 326, stav 91, str. 1779, stav 85, i str. 2440, stav 104), 

činjenicu da gubitak života predstavlja tragičan i čest slučaj u kontekstu siguronosne situacije u 

jugoistočnoj Turskoj, koja je mogla otežavati traganje za odlučujućim dokazima. No ipak, ove okolnosti 

ne smiju oslobađati vlasti obaveze po članu 2. da sprovedu djelotvornu istragu. 

Predmet Güleç protiv Turske odnosi se na smrt jedne osobe tokom demonstracija u kojima 

je policija koristila oružje. U vezi toga Sud je izjavio da istrage koje trebaju rasvijetliti uzroke 

smrti moraju biti sprovedene od strane nezavisnih tijela (Güleç protiv Turske, presuda od 27. 

jula 1998, Reports (Izvještaji) 1998-IV, stavovi 80 i 82-83): 

Sud, nadalje, primjećuje da je Upravni odbor provincije Sirnak odlučio 18. oktobra 1991, da nema 

predmeta za krivični sud na temelju toga što nije bilo «moguće na osnovu dokaza iz spisa identificirati 

ko je ubio i ranio žrtve» (vidi stav 28 gore). Ovakav zaključak se ne može prihvatiti, s obzirom 

na subjektivnost koju je pokazao istražitelj Kurt i prirode upravne vlasti koja je bila u pitanju, a 

kojom je predsjedavao Guverner Provincije (koji je imenovao istražitelje i koji je bio zadužen za 

lokalnu žandarmeriju) ili njegov zamjenik, i koja se sastojala od lokalnih predstavnika izvršne vlasti 

(direktora Javnog zdravstva i direktora Poljoprivrede, naprimjer). Nakon toga, 13. novembra 1991, 

Vrhovni upravni sud je primijetio je da je Upravni odbor izdao nalog o obustavi. Shodno tome, 

pošto lica odgovorna za smrt i ranjavanja «nisu bila poznata» bilo je «nemoguće [za sud] da se bavi 

ovim predmetom i donese presudu” (vidi stav 29 gore). 

[…] Kod takvog stanja stvari, Sud, kao i Komisija, zaključuje da nije sprovedene detaljna istraga, 

niti su ju vodili nezavisni organi. Štaviše, ona je vođena bez prisustva bez oštećene strane, koja nije 

primila obavijest o nalogu od 18. oktobra, ni odluku od 13. novembra 1991. 

Prema tome bilo je kršenja člana 2 Konvencije zbog upotrebe neprimjerene sile i odsustva detaljne 

istrage u okolnosti smrti sina podnositeljice. 

U predmetu Yasa protiv Turske, podnositelj je tvrdio da je njegov ujak bio žrtva oružanog 

40


napada zato što je prodavao Özgür Gündem novine. Napad je bio jedan u nizu istih usmjeren 

protiv pro kurdskih i drugih publikacija, uz prećutno odobravanje ili pak direktno učešće 

državnih organa. Sud je zauzeo sljedeći stav (Yasa protiv Turske, presuda od 2. septembra 1998, 

Reports (Izvještaji) 1998-VI, stav 107): 

Ukratko, zbog toga što sprovedene istrage u ovom predmetu nisu dozvolile mogućnost da su u 

datim okolnostima predmeta snage sigurnosti mogle biti uključene u napade i zbog toga što sve do 

sada, pet godina nakon tih događaja, nije napravljen nikakv konkretan i vjerodostojan napredak, 

ove istrage se ne mogu smatrati učinkovitim kao što to zahtijeva član 2. 

Presuda u predmetu Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 4. maja 2001. (Predstavka 

br. 24746/94, stavovi 105-109 i 143) daje sažetak odluka u tom smislu: 

Obaveza zaštite prava na život po članu 2 Konvencije, tumačena zajedno sa općom obavezom 

države članice po članu 1 Konvencije da «osigura« u okviru (svoje) jurisdikcije prava i slobode kao 

što su definirane [ovom] Konvencijom», također implicite zahtijeva postojanje neke vrste djelotvorne 

zvanične istrage kada je nake osoba ubijena uslijed upotrebe sile (vidi, mutatis mutandis 

McCann presudu citiranu gore, str. 49, stav 161, Kaya protiv Turske, presudu od 19. februara 1998, 

Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama)1998-I, str. 324, stav 86). 

Osnovna svrha takve istrage je da osigura učinkovitu primjenu domaćih zakona koji štite pravo na 

život i da, u slučajevima koji uključuju državne organe ili tijela, osigura da odgovaraju za slučajeve 

smrti do koje je došlo u domenu njihove odgovornosti. Koji oblik istrage će ostvariti ovaj cilj ovisi 

od okolnosti. Međutim, bilo koji način da je uključen, vlasti moraju samoinicijativno postupiti, 

kada im se ukaže na takvo pitanje. Vlasti ne mogu prepuštati rodbini da ona buda ta koja će podnijeti 

formalnu žalbu ili preuzeti odgovornost za provođenje bilo kojeg istražnog postupka (vidi, 

naprimjer, mutatis mutandis, Ilhan protiv Turske [GC], Br. 22277/93, ECHR 2000-VII, stav 63). 

Da bi istraga navodnog ubistva koju sprovode državni organi bila djelotvorna, obično se smatra 

da osobe odgovorne za istragu i one koje u njoj učestvuju moraju biti neovisni od osoba koje su 

uključene u konkretan slučaj (vidi, naprimjer, Güleç protiv Turske, presuda od 27. jula 1998, Reports 

Izvještaji) 1998-IV, stavovi 81-82; Ögur protiv Turske [GC], Br. 21954/93, ECHR 1999-III, stavovi 

91-92). Ovo znači ne samo odsustvo hijerarhijske ili institucionalne veze, nego također operativnu 

nezavisnost (vidi naprimjer Ergi protiv Turske, presuda od 28. jula 1998, Report (Izvještaji) 1998- 

IV, stavovi 83-84, u kojoj javni tužitelj koji je vršio istragu smrti jedne djevojke tokom navodnog 

sukoba nije bio neovisan zbog toga što se u velikoj mjeri oslanjao na informacije koje su mu dali 

pripadnici žandarmerije koji su bili uključeni u ovaj incident). 

Istraga mora biti djelotvorna i u smislu da može dovesti do određivanja da li je upotrebljena sila u 

takvim slučajevima bila opravdana ili ne s obzirom na okolnosti (naprimjer, Kaya protiv Turske, 

presuda citirana gore, str. 324, stav 87) i identificiranja i kažnjavanja onih koji su odgovorni (Ögur 

protiv Turske, presuda citirana u tekstu gore, stav 88). Ovo ne predstavlja obavezu postizanja rezultata, 

nego obavezu načina. Vlasti su morale poduzeti razumne korake koji im stoje na raspolaganju 

kako bi osigurale dokaze u vezi ovog incidenta, uključivši, inter alia, svjedošenje očevidaca, 

forenzičke dokaze, i gdje je potrebno, nalaze autopsije koji uključuju kompletan i tačan izvještaj o 

vrsti povrede, kao i objektivnu analizu kliničkih nalaza, uključujući i uzrok smrti (u vezi autopsije 

vidi, naprimjer, Salman protiv Turske presudu citiranu gore, stav 106; u pogledu svjedoka, naprimjer, 

Tanrikulu protiv Turske [GC], Br. 23763/94, ECHR 1999-IV, stav 109; za forenzičke dokaze, vidi 

naprimjer, Gül protiv Turske [Dio IV], Br. 22676/93, stav 89). Svaki nedostatak u ovoj istrazi koji 

onemogućava ustanovljavanje uzroka smrti ili identificiranje osobe ili osoba odgovornih za nju, 

može se smatrati kao nepoštovanje ovog standarda. 

41


Zahtjev promptnosti i razumne brzine se podrazumjeva u ovom kontekstu (vidi Yasa protiv Turske, 

presuda od 2. septembra 1998, Reports (Izvještaji) 1998-IV, str. 2439-2440, stavovi 102-104; 

Çakici protiv Turske citirano gore, stavovi 80, 87 i 106; Tanrikulu protiv Turske, citirana gore, stav 

109; Mahmut Kaya protiv Turske [DioI], Br. 22535/93, ECHR 2000-III, stavovi 106-107). Mora se 

prihvatiti da mogu postojati prepreke ili poteškoće koje ometaju napredovanje u istrazi u određenoj 

situaciji. Međutim, promptno reagiranje vlasti u istrazi povodom korištenja smrtonosne sile može 

se općenito smatrati za osnovno u očuvanju povjerenja javnosti i poštovanju vladavine prava i u 

sprečavanju bilo kakvog dosluha ili tolerancaje nezakonitih radnji. 

Iz istih razloga mora postojati i dovoljan stupanj javne kontrole nad istragom ili rezultatima iste, 

kako bi se osigurala jednaka odgovornost u praksi kao i u teoriji. Stupanj javne kontrole koji se 

zahtijeva može varirati od slučaja do slučaja. Međutim, u svim slučajevima, bližnji žrtve moraju biti 

uključeni u postupak u mjeri koja je neophodna kako bi se zaštitili njihovi legitimni interesi (vidi 

Güleç protiv Turske, citirano gore, str. 1733, stav 82, gdje otac žrtve nije bio obaviješten o odluci da 

se ne podiže krivična optužba; Ögur protiv Turske, citirano gore, stav 92, gdje obitelj žrtve nije imala 

pristup istražnim i sudskim dokumentima; Gül protiv Turske presuda citirana gore, stav 93). 

[…] 

Nije na ovom Sudu da u detalje specificira procedure koje vlasti moraju usvojiti kako bi omogućile 

pravilno ispitivanje u slučaju ubistva koje su počinili predstavnici državnih organa. Iako se ovdje 

spominje, naprimjer, škotski model istrage koji provodi sudija sa krivičnom jurisdikcijom, nema 

razloga za pretpostavku da je ovo i jedini model. Isto tako ne može se reći ni da treba da postoji 

jedan jedini postupak koji pokriva sve slučajeve. Ako se ciljevi ustanovljavanja činjenica, krivične 

istrage i sudskog gonjenja ostvaruju ili dijele između više organa, kao što je slučaj u Sjevernoj Irskoj, 

Sud smatra da zahtjevi po članu 2 mogu biti zadovoljeni i kada je potrebno uzeti u obzir i druge 

legitimne interese, poput državne sigurnosti ili zaštite materijala relevantnog za druge istrage, ako 

se omogući neophodna garancija na dostupan i efikasan način. U ovom predmetu, međutim, procedure 

koje su bile na raspolaganju nisu bile dovoljne da se uspostavi tražena ravnoteža. 


Član 2, stav 2, glasi kao što slijedi: 

2. Lišenje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizilazi iz upotrebe 

sile koja je apsolutno neophodna: 

a u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja ; 

b prilikom zakonitog lišenja slobode ili sprječavanja bjekstva osobe koja je 

zakonito lišena slobode; 

c u akciji poduzetoj, u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili 

pobune. 

1. Opseg člana 2, stav 2 

U presudi u predmetu McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (27. septembar 1995, 

Serija A br. 324, stav 148), tri pripadnika Irske republikanske armije (IRA), za koje se sumnjalo 

da pripremaju bombaški napad, ubili su pripadnici snaga sigurnosti Ujedinjenog Kraljevstva. 

42


Sud je ovom prilikom pružio vrijedne informacije o djelokrugu člana 2 (i shodno tome o 

situacijama u kojima se uvjeti iz stava 2 tog člana moraju ispoštovati). 

Sud smatra da izuzeci dati u stavu 2 (čl. 2-2) ukazuju da se ova odredba (čl. 2-2) proteže i na, ali 

ne i isključivo, namjerno ubojstvo. Kao što je Komisija istakla, tekst čl. 2 (čl. 2), tumačen u cjelosti, 

pokazuje da stav 2 (čl. 2-2) ne definira prvenstveno slučajeve kada je namjerno ubostvo neke osobe 

dozvoljeno, nego opisuje situacije u kojima je dopušteno «koristiti silu» koja može imati za 

neželjenu posljedicu lišenje života. Upotreba sile, međutim, mora biti u najmanju ruku više nego 

«apsolutno neophodna» za postizanje jednog od ciljeva postavljenih u tačkama a, b ili c (čl. 2-2-a, 

čl. 2-2-b, čl. 2-2-c) (vidi Predstavku br. 10044/82, Stewart protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 10. juli 

1984, Decisions and Reports (Izvještaji i odluke) 39, str. 169-171). 

2. Koncept “apsolutne potrebe” korištenja sile koja “opravdava” lišenje 

života 

Sud je u istoj presudi definirao koncept «apsolutne potrebe» upotrebe sile (stav 149). On je 

također definirao mjeru u kojoj taj koncept podliježe njegovoj reviziji (stav 150): 

U ovom pogledu upotreba termina «apsolutno neophodno» u članu 2, stav 2 (čl. 2-2), ukazuje da 

je potrebno primijeniti stroži i obavezniji test neophodnosti od onog koji se normalno primjenjuje 

kod određivanja da li je postupanje države članice «neophodno u demokratskom društvu» po stavu 

2 članova 8 do 11 (čl. 8-2, čl. 9-2, čl. 10-2, čl. 11-2) Konvencije. Posebno, upotrebljena sila mora biti 

strogo proporcionalna postizanju ciljeva postvaljenih u tačkama 2.a, b i c. člana 2.(čl. 2-2-a-b-c). 

Čuvajući značaj ove odredbe (čl. 2.) u demokratskom društvu, Sud mora, kod donošenja svoje 

ocjene, svaki slučaj lišenja života podvrgnuti najstrožem preispitivanju, pogotovo kada je namjerno 

korištena smrtonosna sila, uzimajući u obzir ne samo akcije organa vlasti države koji zapravo upravljaju 

silom, nego također i sve okolnosti, uključivši planiranje i kontrolu akcija koje su predmet 

ispitivanja. 

Sud je u ovom predmetu, uzevši u obzir okolnosti predmeta, našao da se radi o povredi člana 

2 Konvencije. 

3. Primjeri primjene ovog člana 

Operacije spašavanja 

U predmetu Andronicou i Constantinou protiv Kipra, Sud je odlučivao o smrti koja je zadesila 

jedan vjerenički par u njihovoj kući nakon policijske intervencije zbog opasnog ponašanja 

mladića prema njegovom kolegi. Tom prilikom policajci su ispalili više od trinaest metaka. Sud 

je zaključio (Andronicou i Constantinou protiv Kipra, presuda od 9. oktobra 1997, Reports 

(Izvještaji) 1997-VI, stavovi 184¬186) u vezi pripreme za ovu operaciju: 

Mora se naglasiti da su ju jedan sat prije ponoći čuli kako više puta vrišti da će ju Lefteris Andronicou 

ubiti (vidi stav 59 gore) i da je Lefteris Andronicou već bio poznat po nasilničkom ponašanju 

43


i da ju je već nekoliko puta pretukao (vidi stav 16 gore). U ovakvim okolnostima i uz spoznaju 

da Lefteris Andronicou bio naoružan, organi su mogli osnovano smatrati da, kako se ponoć 

približavala a pregovaranje nije uspjelo, moraju pokušati ući u stan, razoružati ga i uhapsiti i osloboditi 

Elsie Constantinou. 

Po mišljenju Suda, odluka da se koriste pripadnici MMAD-a u okolnistima kakve su bile poznate 

u to vrijeme, bila je opravdana. Upotreba vještine visoko profesionalne i obučene jedinice poput 

MMAD-a čini se sasvim prirodnom s obzirom na operaciju koja je razmatrana. Upotreba pripadnika 

MMAD-a razmatrana je kao krajnja opcija. O njoj se diskutiralo i na najvišoj razini policijskog 

lanca komande i na ministarskoj razini (vidi stav 55 gore), a jedinica je upotrebljena tek kada 

su pregovori propali i, kao što je primjećeno gore, s obzirom na osnovano uvjerenje da je život 

mlade žene u neposrednoj opasnosti. Iako je tačno da su pripadnici jedinice koji su bili na zadatku 

bili obučeni da pucaju i ubiju ukliko se otvori vatra na njih, treba primijetiti da su dobili jasna 

naređenja kada smiju upotrijebiti oružje. Rečeno im je da koriste samo srazmjernu silu i pucaju 

jedino u slučaja da je život Elsie Constantinou ili njihov u opasnosti (vidi stav 38 gore). 

Treba primijetiti da upotreba oružja nije ni bila namjera i organi su željeli izbjeći sve kako ne bi 

došlo do pozljeđivanja ovog para (vidi stavove 38 i 54 gore). Međutim, ipak nije bilo bez osnova 

upozoriti pripadnike na opasnost koja ih čeka u upozoriti ih na pažljivu upotrebu oružja. Nadalje, 

potrebno je naglasiti, da pripadnici zapravo nisu znali da Lefteris Andronicou ima i drugo oružje 

pored pištolja. Rečeno im je da se ova mogućnost ne može isključiti (vidi stav 38 gore). Gledano u 

ovom svjetlu poruka se osnovano mogla tumačiti kao upozorenje da postupaju izuzetno oprezno 

tokom izvođenja operacije. 

Potrebno je naglasiti još jednom, u vezi odluke da se pripadnici naoružaju automatskim puškama, 

da upotreba bilo kakvog oružja nije bila planirana kao dio akcije. Međutim, s obzirom da je Lefteris 

Andronicou bio naoružan sa dvocjevkom, a nije bilo isključeno da je imao i drugo oružje, vlasti su 

morale predvidjeti sve moguće eventualnosti. Moglo bi se dodati da su automatske puške prednost 

što su bile opremljene uređajem za noćno gađanje što je trebalo omogućiti specijalcima da savladaju 

sve poteškoće u identificiranju preciznog mjesta na kojem se nalazila mlada žena u mračnoj 

prostoriji punoj suzavca, a da im ruke budu istovremeno slobodne kako bi imali kontrolu nad 

oružjem u slučaju da budu izloženi vatri. Nadalje, upotreba automatskih pušaka je bila predmetom 

jasnih instrukcija kao i kada da se koriste pištolji (vidi stav 38 gore). 

Uzevši u obzir gore navedeno, Sud smatra da nije dokazano da se radilo o akciji spašavanja koja nije 

bila planirana i organizirana tako da do najveće moguće mjere smanji rizik po život ovog para. 

Što se tiče ponašanja samih specijalaca, Sud je zaključio (Andronicou i Constantinou protiv 

Kipra, presuda od 9. oktobra 1997, Reports(izvještaji) 1997-VI, stavovi 191-193): 

Sud podsjeća na svoje ranije nalaze da je operacija spašavanja pokrenuta isključivo u jcilju 

oslobađanja Elsie Constantinou i hapšenja Lefterisa Andronicou, na način koji će do maksimuma 

smanjiti rizik po život do kojeg bi moglo doći usljed upotrebe smrtonosne sile (vidi stav 186 gore). 

Treba primijetiti da je upotreba smrtonosne sile od strane specijalaca bial rezultat nasilničke reakcije 

Lefterisa Andronicou na upad u stan. On je ciljao s namjerom da ubije prvog koji uđe u sobu. 

Istražna komisija je zaključila na temelju dokaza kojima je raspolagala da je Lefteris Andronicou zapravo 

ispalio drugi metak u Elsie Constantinou (vidi stav 134 gore). Njegova je reakcija time dovela 

do situacije kada suodluke morale biti donešene u djeliću sekunde kako bi se uklonila neposredna 

opasnost koju je on pretstavljao za Elsie Constantinou i priadnike tima za spašavanje. Specijalac br. 

2 je mislio da je Lefteris Andronicou smrtno pogodio jednog kolegu i da još uvijek nije ispraznio 

44


šaržer. Kada je ušao u sobu vidio je Lefterisa Andronicou kako drži Elsie Constantinou i pravi 

prijeteći pokret. On je također vjerovao da bi Lefteris Andronicou mogao imati i drugo oružje. Kao 

što se pokazalo, on nije imao nikakvo drugo oružje i nije držao pištolj kad je ušao specijalac br.2. 

Sud, međutim, prihvata, u skladu sa nalazima istražne komisije, da su specijalci br. 2 i 4 doista bili 

uvjereni kako ga se mora ubiti da bi spasili život Elsie Constantinou i svoje vlastite živote i da su 

rafalno pucali na njega kako bi uklonili opasnost da posegne za oružjem. U ovom pogledu Sud 

primjećuje da su organi države upotrijebili silu u postizanju jednog od ciljeva navedenih u stavu 

2 člana 2. Konvencije, što može biti opravdano po ovoj odredbi kada je zasnovano na istinskom 

uvjerenju koje se smatra, s dobrim razlozima, validnim u konkretno vrijeme, ali koje sa kasnije pokazalo 

pogrešnim. Smatrati drugačije značilo bi nametati nerealan teret državi i njenim organima 

sigurnosti u vršenju njihove dužnosti, možda i na štetu njihovih života i života drugih (vidi Mc- 

Cann i drugi, presuda citirana gore, str. 58-59, stav 200). 

Jasno je da je za žaljenje što je toliko vatre korišteno u datim okolnostima kako bi se neutralizirao 

svaki rizik koji je predstavljao Lefteris Andronicou. Međutim, Sud ne može, razmišljajući sa distance, 

zamijeniti vlastitu procjenu situacije sa onom koju su izveli specijalci od kojih se tražilo da 

reagiraju u tren oka u nečemu što je za njih predstavljalo jedinstvenu i dotad neviđenu operaciju 

spašavanja života. Oni su u tu svrhu imali pravo da otvaraju vatru i poduzimaju sve mjere koje su 

istinski i realno smatrali nužnim u uklanjanju opasnosti po život mlade žene ili vlastiti. Tokom istrage 

komisije pokazalo se da su samo dva od metaka koje su ispalili specijalci zapravo pogodili nju. 

Iako su se oni tragično pokazali za fatalne, mora se prihvatiti da je preciznost vatre specijalaca bila 

onemogućena zbog toga što ju Lefteris Andronicou držao uz sebe i time izložio opasnosti. 

Sud stoga smatra da upotreba smrtonosne sile u ovakvim okolnostima, kolikogod da je žaljenje, 

nije prešla mjeru koja je bila «apsolutno neophodna» u svrhu odbrane života Elsie Constantinou 

samih specijalaca i da nije predstavljala kršenje obaveza po članu 2, stav 2.a, Konvencije od strane 

odgovorne države. 

Suprotna odluka: Gül protiv Turske, presuda od 14. decembra 2000. (Predstavka br. 22676/93, 

stavovi 78-82). 

Operacije na očuvanju mira 

Predmet Güleç protiv Turske odnosi se na smrt jedne osobe na demonstracijama u kojima je 

policija upotrijebila oružje. Sud je izjavio sljedeće (Güleç protiv Turske, presuda od 27. jula 

1998, Reports (Izvještaji) 1998-IV, stavovi 70-83): 

[…] Kao što je Komisija s pravom istakla, ove demonstracije su bile sve samo ne mirne, što se vidjelo 

i na osnovu štete koja je nastala kako na pokretnoj tako i nepokretnoj imovini u gradu i povredama 

koje su pretrpjeli neki od žandara. Suočene sa nasiljem koje je bilo, kao što se mora priznati, 

vrlo ozbiljno, snage sigurnosti, koje nisu bile prisutne u dovoljnom broju, zatražile su pojačanje i 

45


upućena su najmanje dva oklopna vozila. Iako je vozač Kondora, zastavnik Nazim Ayhan tvrdio da je 

pucao u zrak, nekoliko svjedoka, uključivši i neke od istaknutih građana, su izjavili da su meci ispaljeni 

na gomilu. Mada je vlada ove optužbe kategorički pobijala, njih potvrđuje činjenica da su skoro svi 

od ranjenih demonstranata bili pogođeni u noge; ovo bi se savršeno uklapalo u ranjavanje od rikošet 

metaka čija je putanja išla prema dole, a koji su mogli biti ispaljeni sa tornja na oklopnom vozilu. 

Sud, kao i Komisija, prihvata da je upotreba sile mogla biti opravdana u ovom slučaju po stavu 2 c 

člana 2, ali se isto tako podrazumijeva da je potrebno uspostaviti ravnotežu između cilja kojem se 

težilo i sredstava koja su korištena da bi se taj cilj postigao. Žandari su koristili vrlo moćno oružje, 

jer očigledno nisu imali palice, štitove, topove za vodu, gumene metke ili suzavac. Neposjedovanje 

takve opreme je još manje razumljivo i prihvatljivo s obzirom na činjenicu da se provincija Sirnak, 

kao što je vlada istakla, nalazi u regiji u kojoj je proglašeno vanredno stanje, i gdje su se u to 

konkretno vrijeme mogli i očekivati nemiri. 

Kada je riječ o pitanju da li su se među demonstrantima nalazili i naoružani teroristi, Sud primjećuje 

da vlada nije pružila nikakve dokaze u prilog ovoj tvrdnji. Kao prvo, nijedan žandar nije bio ranjen 

od metka bilo na mjestu gdje je sin podnositelja poginu, ili na nekom drugom mjestu kojim su prolazili 

demonstranti. Drugo, na licu mjesta nisu nađene nikakve čahure ni oružje koje bi pripadalo 

pripadnicima PPK-a. Štaviše, optužnica podignute kod Suda za nacionalnu sigurnost u Diyarbakir-u 

protiv vlasnika trinaest pušaka koje su oduzete nakon incidenata, i čije su čahure prikupili 

pripadnici snaga sigurnosti završila se oslobađajućom presudom, jer optuženi nisu učestvovali u 

događajima koji su bili u pitanju (vidi stav 8 gore). 

Ukratko, Sud smatra da, u datim okolnostima predmeta, sila upotrebljena da bi se rastjerali demonstranti 

i koja je uzrokovala smrt Ahmeta Güleçea nije bila apsolutno neophodna u značenju člana 2. 

Vojne operacije 

Predmet Ergi protiv Turske (28. juli 1998, Reports(Izvještaji) 1998-IV) odnosi se na zasjedu 

koju su postavile snage sigurnosti pripadnicima PPK-a. Podnositelj je tvrdio da je njegova 

sestra poginula od metaka koje su ispalili pripadnici snaga sigurnosti koji su neprekidno pucali 

u potpuno drugom pravcu od onoga odakle je dolazila navodna opasnost. Sud je primijetio 

sljedeće (presuda Ergi protiv Turske od 28. jula 1998, Reports (Izvještaji)1998-IV, stavovi 79-81 

i 86): 

[…] Što se tiče vladinog tumačenja događaja, snage sigurnosti jesu postavile zasjedu i jesu ušle u 

oružani sukob sa PKK-om u blizini sela (vidi stavovi 16-17 gore). Kao što je spomenuto gore, vlada 

je osporavala, a ni Sud nije ne smatra da je potvrđeno da su metak koji je ubio Havvu Ergi ispalile 

snage sigurnosti. 

Nadalje, po članu 2 Konvencije, uzetog zajedno sa članom 1, od države se može zahtijevati da poduzme 

izvjesne mjere kako bi «osigurala» efikasno uživanje prava na život. 

46


U svjetlu gore navedenih razloga, Sud se slaže sa Komisijom da se odgovornost države ne ograničava na 

okolnosti za koje postoje značajni dokazi da su meci ispaljeni u pogrešnom prvacu od strane pripadnika 

državne službe, ubili civilo lice. Ova odgovornost postoji i u slučaju kada nisu poduzete sve realne mjere 

predostrožnosti kod izbora sredstava i metoda operacije koja se vodi protiv grupe oponenata kako bi se 

izbjegao, a, u svakom slučaju, sveo na minimum, slučajan gubitak života civila. 

Tako da iako nije ustanovljeno van svake osnovane sumnje da su metak koji je usmrtio Havvu Ergi 

ispalile snage sigurnosti, Sud mora uzeti u razmatranje da li je operacija snaga sigurnosti bila planirana 

i vođena na način koji je onemogućavao ili svodio na minimum svaku opasnost po život žitelja 

tog sela, uključujući i onu koja je dolazila od vatre PPK pripadnika koji su upali u zasjedu. 

[…] Svjedočenje žandara pred Komisijom sugeriše da je zasjeda bila planirana sjeverozapadno od 

sela, a da se nije znala udaljenost između sela i planiranog mjesta zasjede. Moglo se pretpostaviti 

da će teroristi PPKa prići selu ili putem sa sjeverne strane, ili niz rijeku na sjeveroistočnoj strani. U 

ovom drugom slučaju oni su mogli prodrijeti do ruba sela a da ih ne primijete snage sigurnosti koje 

su bile postavljene prema sjeverozapadnoj strani. 

[…] Sud, uzevši u obzir nalaze Komisije (vidi stavove 34-41 gore) i vlastitu procjenu, smatra da 

je bilo moguće je metak koji je usmrtio Havvu Ergi došao sa južne ili jugoistočne strane, da su 

snage sigurnosti bile prisutne u južnom dijelu i da je postojala stvarna opasnost po život civilnog 

stanovništva tako što su bili izloženi unakrsnoj vatri između snaga sigurnosti i PPK. U svjetlu 

neuspjeha organa vlasti odgovorne države da pruže direktne dokaze o planiranju i vođenju operacije 

sa zasjedom, Sud, složivši se sa Komisijom, smatra da se može puzdano zaključiti da nisu bile 

poduzete dovoljne mjere predostrožnosti kako bi se zašitili životi civilnog stanovništva. 

Prema tome, radi se o kršenju člana 2 

47


Član 3. EKLJP – Zabrana mučenja 

Član 3. glasi kao što slijedi: 

Niko neće biti podvrgnut torturi, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili 

kažnjavanju. 

1.Opseg i koncepti 

Opseg člana 3. 

Opseg ovog člana je apsolutan. Ovo proizilazi iz presude Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

(18. januar 1978, Serija A Br. 25, str. 65,stav 163): 

Konvencija apsolutno zabranjuje torturu i nečovječno ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje, 

bez obzira na ponašanje žrtve. Za razliku od većine supstancijalnih odredbi Konvencije i Protokola 

br. 1 i 4 (P1, P4), član 3 (čl. 3) nema odredbu koja uključuje izuzetke ni, po članu 15, stav 2 (čl. 15-2), 

nema odstupanja od ove odredbe čak ni u slučaju javne opasnoti po život ljudi u jednoj državi. 

Kao rezultat toga, presuda u predmetu Ribitsch protiv Austrije, od 4. decembra 1995. biila 

je prilika da Sud da iznese sljedeće (Ribitsch protiv Austrije, presuda od 4. decembra 1995, 

Predstavka br. 18896/91 Serija A br. 336, stav 38): 

[…] U pogledu osobe koja je lišena slobode, svako pribjegavanje fizičkoj sili koje nije strogo neophodno 

na osnovu ponašanja te osobe umanjuje ljudsko dostojanstvo i u principu predstavlja 

kršenje odredbi člana 3 (čl. 3) Konvencije. Sud naglašava da zahtjevi istrage i nesumnjive poteškoće 

do kojih dolazi u borbi protiv kriminala ne mogu opravdati postavljanje ograničenja na zaštitu 

koja se pruža u vezi fizičkog integriteta pojedinaca (vidi Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. 

augusta 1992, Serija A br. 241-A, str. 42, stav 115). 

Potrebno je posebno istaći da postoji pretpostavka o kršenju člana 3 u slučaju kada osoba koja 

je bila je dobrog zdravstvenog stanja u vrijeme lišenja slobode, ima povrede po puštanju na 

slobodu. S tim u vezi vrijedi pogledati presudu u predmetu Selmouni protiv Francuske od 28. 

jula 1999, Reports (Izvještaji) 1999-V, stav 87: 

Sud smatra da ako je neka osoba privedena u policijski pritvor u dobrom zdravstvenom stanju, a 

prilikom puštanja su konstatirane povrede, zadatak države je da pruži uvjerljivo objašnjenje kako 

je došlo do tih povreda. U slučaju da ne uspije, sasvim jasno je da se postavlja pitanje po članu 3 

Konvencije (vidi Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992, Serija A br. 241-A, str. 

40-41, stavovi 108-111, i Ribitsch protiv Austrije, presuda od decembra 1995, Serija A br. 336, str. 

25-26, stav 34). 

Rješenje prihvaćeno u predmetu Ribitsch protiv Austrije, u kojem je podnositelj imao modrice 

s unutarnje i vanjske strane desne ruke (Ribitsch protiv Austrije, presuda od 4. decembra 1995, 

Predstavka br. 18896/91, Serija A br. 336, stavovi 31 i 34) je sljedeće: 

48


Komisija je izrazila mišljenje da je država moralno odgovorna za svaku osobu koja je u pritvoru, 

jer se ona nalazi u potpunosti u rukama policije. U slučaju ozlijeda do kojih je došlo tokom policijskog 

pritvora, vlada je ta koja treba pružiti dokaze o činjenicama koje bi potvrdile verziju događaja 

drugačiju od one koju je dala žrtva, pogotovo ako je verzija žrtve podržana ljekarskim uvjerenjima. 

[…] Na osnovu materijala koji mu je predočen, Sud zaključuje da vlada nije pružila dovoljno dokaza 

da su povrede podnositelja mogle nastati – u potpunosti, uglavnom ili djelomično – i na 

drugi način a ne zbog postupanja kojem je bio izložen u policijskom pritvoru. 

(Vidi, s istim rezultatom, Berktay protiv Turske, presuda od 1. marta 2001, Predstavka br. 

22493/93, stav 167.) 

Važno je u ovom pogledu naglasiti da se Sud ne smatra vezanim nalazima internog sudskog 

postupka države članice u odnosu na činjenice na koje se žali podnositelj. U presudi Selmouni 

protiv Francuske (Selmouni protiv Francuske, presuda od 28. jula 1999, Reports (Izvještaji) 

1999-V, stav 87), Sud navodi: 

Ovo također pokazuje da je g. Selmouni, u svojoj krivičnoj žalbi i zahtjevu da se priključi postupku 

kao građansko lice, usmjerio svoje pritužbe protiv policajaca o kojima je riječ (vidi stav 28 gore) 

i da je pitanje njihove krivnje pitanje koje spada samo u jurisdikciju francuskih sudova, naročito 

krivičnih. Kakavgod da je ishod domaćeg postupka, osuda ili oslobađajuća presuda za policajce, on 

ne oslobađa odgovornu državu njene obaveze po Konvenciji (vidi presudu u predmetu Ribitsch 

citiranu gore). Ona je, prema tome, pod obavezom da pruži uvjerljivo objašnjenje kako su nastale 

povrede g. Selmouni-a. 

Ranije, u predmetu Ribitsch, citiranom gore (4. decembar 1995, Serija A br. 336, stavovi 34-38), 

Sud nije bio uvjeren vladinim objašnjenjem da su povrede podnositelja nastale uslijed udarca o 

vrata na vozilu. Vlada se samo pozivala na ishod domaćeg krivičnog postupka kako bi isključila 

svoju odgovornost po članu 3. 

U svakom slučaju, član 3 postavlja državi proceduralnu obavezu da sprovede istragu, isto kao 

i član 2. Presuda u predmetu Labita protiv Italije (Labita protiv Italije, 2000, Predstavka br. 

26772/95, stav 131) u tom pogledu sadrži sljedeće: 

Sud smatra da kada neka osoba pouzdano tvrdi da je bila podvrgnuta postupcima policije ili drugih 

državnih organa koji su u suprotnosti sa članom 3, ova odredba uzeta zajedno sa općom obavezom 

države po članu 1 Konvencije da “jamči svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene 

u [...] Konvenciji”, implicite zahtijeva i provođenje djelotvorne zvanične istrage. Kada je riječ o istrazi po 

članu 2, ona treba da dovede do identifikacije i kažnjavanja onih koji su odgovorni (vidi, u vezi sa članom 

2 Konvencije, McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 27. septembra 1995, Serija A 

br. 324, str. 49, stav 161; Kaya protiv Turske, presudu od 19. februara 1998, Reports (Izvještaji) 1998-I, 

str. 324, stav 86; i Yasa protiv Turske, presudu od 2. septembra 1998, Reports (Izvještaji) 1998-VI, str. 

2438, stav 98). Opća zakonska zabrana torture i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja bi 

inače bila, usporkos svoje fundamentalne važnosti (vidi stav 119 gore), nedjelotvorna u praksi i u nekim 

bi slučajevima bila moguće da državni organi zloupotrebe svoje ovlasti i prođu bez kazne (vidi presudu 

Assenov i ostali citiranu gore, str. 3290, stav 102). 

49


Presuda u predmetu Akkoc protiv Turske od 10. oktobra 2000, u tom pogledu postavlja osnovne 

uvjete koje mora ispoštovati medicinski pregled osoba koje su maltertirane u protvoru, odnosno 

zatvoru (Akkoc protiv Turske, presuda od 10. oktobra 2000, Predstavke br. 22947 i 22948/93, 

stav 118): 

Sud dalje podržava komentare koje je dala Komisija o tome koliko je važno da liječnički pregled 

osobe koja je puštena iz zatvora bude nezavisan i temeljit. […] Takve preglede mora obaviti ljekar sa 

potrebnim kvalifikacijama, bez prisustva policije, a ljekarski izvještaj mora uključivati ne samo detalje 

o svim povredama nego i objašnjenje koje je dao pacijent o njihovm nastanku, kao i mišljenje 

ljekara da li su povrede konzistentne sa tim objašnjenima. Praksa površnog i kolektivnog pregleda 

koja je ilustrirana ovim predmetom, onemogućava efikasnost i pouzdanost ove garancije. 

Naravno, sve ovo se primjenjuje jedino ako postoji minimum dokaza o nasilju nad žrtvom. 

Tako u presudi u predmetu Büyükdag protiv Turske [Dio IV] (21. decembar 2000, Predstavka 

br. 28340/95, stav 46, dostupna samo na francuskom – nezvaničan prevod), Sud primjećuje: 

Optužbe o zlostavljanju moraju pred Sudom biti potkrepljene odgovarajućim dokazima (vidi, mutatis 

mutandis, Klaas protiv Njemačke, presuda od 22. septembra 1993, Serija A br. 269, str. 17, stav 

30). U svrhu odlučivanja o činjenicama na koje se žali, Sud koristi standard dokaza «van osnovane 

sumnje»; takav dokaz može proisteći iz paralelnih, dovoljno jakih, jasnih i suglasnih zaključaka ili 

postojanja sličnih neospornih pretpostavki o činjenicama (Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

presuda od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 65, stav 161, na kraju). 

Sud nadalje iznosi (ista presuda, stav 53, dostupna samo na francuskom – nezvaničan 

prevod): 

Što se tiče drugog navodnog nasilja, Sud prihvata da takvo postupanje, ovisno od okolnosti, može 

spadati u djelokrug člana 3 Konvencije, čak iako nije takve prirode da nužno ostavlja fizičke ili 

pshihičke tragove koji se mogu otkriti ljekarskim pregledom. 

U ovom predmetu, žrtva je, inter alia, tvrdila da je naga bila izložene snažnim mlazevima 

vode. 

U predmetu Kurt protiv Turske, podnositeljica je tvrdila da je odgovorna država prekršila 

član 3, jer je njen sin nestao pod okolnostima u kojima nepostojanje najosnovnijih sudskih 

garancija nije isključivalo intenzivno fizičko mučenje. Ona je također tvrdila da je vlastitim 

očima vidjela tragove udaraca koje su zadali pripadnici snaga sigurnosti, što je samo po sebi 

vodilo do zaključka da je njen sin bio podvrgnut fizičkom mučenju nakon hapšenja. U ovom 

predmetu Sud je prihvatio da su sina podnositeljice uhapsili vojnici. Međutim Sud je zaključio: 

(Kurt protiv Turske, presuda od 25. maja 1998, Reports Iizvještaji) 1998-III, stavovi 116-117): 

Podnositeljica, naročito, nije pružila nikakve konkretne dokaze da je njen sin doista bio žrtva zlostavljanja 

koje je u suprotnosti sa članom 3; ona nije priložila bilo kakve dokaze koji bi potkrepljivali 

njenu tvrdnju da u odgovornoj državi postoji praksa da ljudi nestaju i koja je povezana sa 

zlostavljanjem osoba lišenih slobode a koju vlasti toleriraju. 

Sud, kao i Komisija, smatra da pritužbe podnositeljice u vezi navodnog kršenja člana 3 od strane 

50


odgovorne države u odnosu na njenog sina treba […] sagledati sa aspekta člana 5 Konvencije. 

Nadalje, član 3 se primjenjuje kada je ponižavajuće postupanje prouzrokovano radnjama i 

drugih osoba, a ne samo organa vlasti. U vezi s tim vidi, posebice, presudu Mahmut Kaya protiv 

Turske [Dio I] (28. mart 2000, Predstavka br. 22535/93, stavovi 115-116): 

Obaveza koju imaju države članice po članu 1 Konvencije da jamče svim licima pod svojom jurisdikcijom 

prava i slobode utvrđene u Konvenciji, uzeta zajedno sa članom 3, traži od država da 

poduzmu mjere s ciljem da osiguraju osobama pod njihovom jursdikcijom da ne budu podvrgnute 

mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, uključivši i zlostavljanje od strane privatnih 

lica (vidi A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1998, Reports (Izvještaji) 

1998-VI, str. 2699, stav 22). Prema tome, može se postaviti pitanje odgovornosti države kada zakonski 

okvir ne pruža dovoljnu zaštitu (vidi, naprimjer, A. presudu citiranu gore, str. 2700, stav 

24), ili ako vlasti ne poduznu realne korake kako bi se izbjegao rizik od zlostavljanja sa kojim su 

upoznate ili bi trebale biti upoznate (naprimjer, mutatis mutandis, presuda Osman citirana gore, 

str. 3159-3160, stavovi 115-116). 

Sud smatra da su vlasti znale, ili su trebale znati, da je Hasan Kaya izložen riziku kao potencijalna 

meta, jer je bio osumnjičen za pomaganje ranjenim pripadnicima PPK. Propust da mu se zaštiti 

život kroz specijalne mjere i opći propusti u okviru krivičnog zakona, doveli su ga u opasnost ne 

samo od vansudskog pogubljenja nego i opasnost od zlostavljanja od strane osoba koje nisu bile 

odgovorne za svoja djela. Slijedi da je država odgovorna za zlostavljanje Hasana Kaye nakon nestanke 

i prije smrti. 

Na kraju, pored posebnih zaštitnih mjera koje država treba poduzeti, od nje se također traži 

da donese dovoljne zakonske odredbe. Primjer ovoga se može vidjeti u predmetu A. Protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. septembra 1998, Reports(Izvještaji) 1998-VI, gdje je Sud izjavio 

sljedeće (stavovi 22-24): 

Sud smatra da obaveza koje imaju visoke strane ugovornice po članu 1 da jamče svim licima pod 

svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Konvenciji, uzeta zajedno sa članom 3, zahtijeva 

od država da poduzmu mjere u cilju osiguravanja da osobe pod njihovom jurisdikcijom ne 

budu podvrgnute mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, uključivši i zlostavljanje 

koje provode privatna lica (vidi, mutatis mutandis, H.L.R. protiv Francuske, presuda od 29. aprila 

1997, Reports (Izvještaji) 1997-III, str. 758, stav 40). Djeca i ostale ugrožene osobe imaju naročito 

pravo na zaštitu države, koja treba biti poduzeta u formi efikasnog odvraćanja protiv ozbiljnog 

ugrožavanja fizičkog integriteta (vidi, mutatis mutandis, X. i Y. protiv the Nizozemske, presuda 

od 26. marta 1985, Serija A br. 91, str. 11-13, stavovi 21-27; Stubbings i ostali protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996, Reports (Izvještaji) 1996-IV, str. 1505, stavovi 62-64; i, 

također, Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, članovi. 19 i 37). 

Sud podsjeća da se, po engleskom pravu, optužba za napad na dijete može braniti da je konkretno 

postupanje imalo dimenzije «razumne tjelesne kazne» (vidi stav 14 gore). Teret dokaza je na 

tžiteljstvu da dokaže van osnovane sumnje kako je ovaj napad bio više od zakonom dozvoljenog 

kažnjavanja. U ovom predmetu, usprkos činjenice da je podnositelj bio izložen postupanju koje je 

bilo dovoljno oštro da spada u djelokrug člana 3, porota je oslobodila dječakovog očuha, koji je na 

taj način kaznio dječaka (vidi stavovi 10-11 gore). 

Ovaj zakon, po mišljenju Suda, nije omogućio dovoljnu zaštitu podnositelju u smislu postupanja 

51


ili kažnjavanja koje je u suprotnosti sa članom 3. i doista, vlada je prihvatila da ovaj zakon, kakav je 

sada, ne osigurava adekvatnu zaštitu djece i da ga treba mijenjati. 

U okolnostima ovog predmeta, propust da se osigura adekvatna zaštita predstavlja kršenje člana 3 

Konvencije. 

Nadalje, član 3 se može primijeniti i na slučajeve kada postoji samo opasnost od nečovječnog 

postupanja, tojest, prije nego što se takvo postupanje i realizira. 

Kao što je poznato, u predmetu Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. februar 

1982, Serija A br. 48, str. 13-14, stav 30), Sud je zauzeo stav da rizik od podvrgavanja fizičkom 

kažnjavanju u školi nije imao dovoljan stepen ponižavanja ili degradiranja da bi dosegao onaj 

nivo koji je potreban da predstavlja kršenje člana 3. 

Međutim, kada postoji značajan osnov za vjerovanje da je neka osoba izložena stvarnom riziku 

da bude podvrgnuta mučenju, ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, Sud će primijeniti 

član 3. Tako, naprimjer, u predmetu Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (7 juli 1989, Serija A 

br. 161, str. 35-36, stav 91), Sud je smatrao da je opasnost koja je visila nad glavom podnositelja 

bila takva da je mogla za sobom povući kršenje tog člana. Ovaj predmet je u vezi ektradicije 

u jednu državu (SAD, konkretno u Virdžiniju) gdje bi se moglo desiti da podnositelj mora 

čekati na izvršenje smrtne kazne u izuzetno strogim uvjetima, koji se obično nazivaju «čekanje 

u redu na pogubljenje», a tužitelj Komonvelta za državu Virdžinija je odlučio da zahtijeva, i 

nastavio da zahtijeva, smrtnu kaznu, jer je po njegovom mišljenju to ovaj slučaj i zaslužio. Sud 

je primijetio (str. 39, stavovi 90 i 98-99) : 

Nije čest slučaj da se institucije Konvencije izjašnjavaju o potencijalnom kršenju Konvencije. 

Međutim, kada podnositelj tvrdi da bi odluka o njegovom izručenju, ako se primijeni, bila u suprotnosti 

sa članom 3 (čl. 3) zbog predvidljivih posljedica u zemlji izručenja, odstupanje od ovog 

principa je neophodno kako bi se osigurala efikasnost garancija predviđenih tim članom (čl. 3) 

(vidi stav 87 gore). 

[…] 

Ako vlasti jedne države, koje su odgovorne za krivično gonjenje u slučaju takvog djela zauzmu 

tako čvrst stav, teško da Sud može smtarti da nema osnova za vjerovanje da je podnositelj suočen 

sa stvarnim rizikom da bude osuđen na smrt, te prema tome i da bude izložen «čekanju u redu na 

smrt» . 

Prema tome, perspektiva osobe koja je u pitanju, a koja je izložena ovom «sindromu», je takva 

da zahtjeva razmatranje po članu 3. 

Potrebno je ovu proširenu primjenu člana 3 objasniti kroz preciznu analizu koncepata koje ona 

sa sobom nosi. 

52


Koncepti sadržani u članu 3 

Koncept nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja 

Ovi koncepti upotrebljeni u članu 3, su u suštini relativni. Presuda u predmetu B. Protiv 

Francuske (25. mart 1992, Serija A br. 232-C, str. 87, stav 83) nije vodeća presuda na ovu temu, 

ali prestavlja relativno noviju odluku koja rezimira definiciju Suda o tome šta je «nečovječno ili 

ponižavajuće postupanje»: 

Da bi određeno postupanje predstavljalo kršenje člana 3 ono mora doseći minimalan stupanj okrutnosti. 

Procjenjivanje ovog minimalnog stupnja je po svojoj suštini relativno; ono ovisi od svih 

okolnosti predmeta, a naročito od njegove prirode i konteksta, trajanja takvog postupanja, fizičkih i 

psihičkih posljedica, a ponekad i polne pripadnosti, starosne dobi i zdravstvenog stanja osobe koja 

je u pitanju (Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 

65, stav 162, i Tyrer protiv protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. aprila 1978, Serija A br. 

26, str. 14-15, stavovi 29-30). 

U jednom predmetu Sud je smatrao da je postupanje bilo i «nečovječno», zato što je bilo s 

predumišljajem i trajalo više sati u konitnuitetu i prouzrokovalo, «ako ne stvarne tjelesne povrede, 

onda barem jake psihičke patnje» i bilo je «ponižavajuće», jer jer je kod žrtava stvorilo osjećaje 

straha, duboke zabrinutosti i inferiornosti koji su ih ponižavali i vjerovatno slomili njihov fizički 

ili psihički otpor (Presuda Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, loc. cit, str. 66, stav 167, i Soering 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989, Serija A br. 161, str. 39, stav 100). 

U svjetlu ovakve definicije, Sud je vrlo lako zaključio da isključivanje iz obrazovne institucije 

nema dovoljan stupanj težine da bi se moglo okvalificirati kao nečovječno ili ponižavajuće 

(presuda u predmetu Efstratiou protiv Grčke od 18. decembra 1996, Reports Izvještaji) 1996- 

VI, stav 41). 

Slično ni element javnosti ne predstavlja nužno odlučujući faktor. U vezi s timi vidi presudu 

Raninen protiv Finske od 16. decembra 1997, Reports (Izvještaji) 1997-VIII, stav 55: 

[…] kod razmatranja da li je kažnjavanje ili postupanje «ponižavajuće» u značenju člana 3, Sud će 

se voditi tim da li je cilj bio da se ta konkretna osoba ponizi i da li je ono, u mjeri u kojoj su posljedice 

uključene, negativno utjecalo na njegovu ili njenu ličnost na način koji je nekompatibilan 

sa članom 3 (vidi Albert i Le Compte protiv Belgije, presuda od 10. februara 1983, Serija A br. 58, 

str. 13, stav 22). S tim u vezi treba istaći da javni karakter kažnjavanja ili postupanja može biti relevantan 

faktor. Istovremeno, treba se podsjetiti, da njegovo nepostojanje ne mora nužno značiti da 

takvo postupanje ne pripada ovoj kategoriji: može biti sasvim dovoljno da žrtva bude ponižena u 

vlastitim očima, ne mora biti i u očima drugih (vidi Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda 

od 25. aprila 1978, Serija A br. 26, str. 16, stav 32). 

Štaviše, da bi neko postupanje bilo ponižavajuće nije bitno i da mu je namjera bila da se ponizi 

osoba koja se na takvo postupanje žali. U tom smislu vidi V. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

(presuda od 16. decembra 1999, Predstavka br. 24888/94, stav 71): 

53


Kako bi se neko kažnjavanje ili postupanje povezalo sa «nečovječnim» ili «ponižavajućim», patnje 

ili poniženje moraju u svakom slučaju biti veće od onih koje su izazvane patnjama i poniženjem kod 

legitimnog postupanja ili kažnjavanja (ibid.). Pitanje da li svrha bila da se ponizi žrtva sljedeći faktor 

koji treba uzeti u obzir (vidi, naprimjer, Raninen protiv Finske, presuda od 16. decembra1997, 

Reports Izvještaji) 1997-VIII, str. 2821-2822, stav 55), ali isto tako, odsustvo takve svrhe ne mora 

nužno i isključivati zaključak da se radi o kršenju člana 3. 

Koncept mučenja/torture 

Ovoj definiciji nečovječnog i ponižavajućeg postupanja potrebno je dodati i definiciju mučenja. 

Mučenje je prvobitno bilo definirano u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (18. 

januar 1978, Serija A br. 25, str. 66, stav 167): 

Sud smatra […] da, iako postoji s jedne strane nasilje koje […] ne potpada pod član 3 (čl. 3) Konvencije, 

s druge strane čini se da je namjera Konvencije da, praveći razliku između «mučenja» i 

«nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja» prvim od ovih termina posebno žigoše namjerno 

nečovječno postupanje koje prouzrokuje vrlo teške i okrutne patnje. 

U pravilu, Sud prvo razmatra da li se konkretno ponašanje može okvalificirati za «nečovječno 

ili ponižavajuće», a potom određuje da li i dostiže stupanj težine potreban da bi se okvalificiralo 

kao «mučenje». U presudi u predmetu Adkoy protiv Turske (18. decembar 1996, Reports of 

Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1996-VI, str. 2279, stav 64), 

Sud je prvi put zaključio da se takvo postupanje prema podnositelju može jedino smatrati 

«torturom». 

Sud podsjeća da je Komisija, između ostalog, našla da je podnositelj bio podvrgnut «palestinskom 

vješanju», drugim rječima, bio je skinut dogola, ruke su mu vezali na leđa i objesili ga o njih (vidi 


Po mišljenju Suda ovakvo postupanje je moglo biti samo s namjerom; i doista, potrebne su određene 

pripreme i napor da bi se sprovelo. Dobija se dojam da je provedeno u cilju iznuđivanja priznanja ili 

informacija od podnositelja. Pored toga, moralo je i prouzročiti strašnu bol, ljekarski nalazi govore 

da je dovelo do paralize obje ruke koja je trajala izvjesno vrijeme (vidi stav 23 gore). Sud smatra da 

je ovakvo postupanje imalo tako ozbiljan i okrutan karakter ad se može okvalificirati kao tortura. 

Posebnu pažnju potrebno je obratiti na presudu u predmetu Selmouni protiv Francuske, koja 

je označila bitan pomak u sudskoj praksi. U ovom predmetu Sud je, zasjedajući u Velikom 

vijeću, dao novu, širu definiciju «mučenja» u sljedećem odlomku (Selmouni protiv Francuske, 

presuda od 28. jula 1999, Reports (Izvještaji) 1999-V, stavovi 96-106): 

Kako bi odredio da li se određena forma zlostavljanja može okvalificirati kao mučenje, Sud mora 

obratiti pažnju na razliku, ugrađenu u član 3, između ovog pojma i onog koji označava nečovječno 

ili ponižavajuće postupanje. Kao što je Evropski Sud ranije ustanovio, čini se da je namjera Konvencija 

bila da pomoću ove distinkcije posebno žigoše nečovječno postupanje koje uzrokuje vrlo 

teške i okrutne patnje (vidi presudu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva citiranu gore, str. 66-67, 

stav 167). 

Konvencija Ujedinjenih naroda protiv torture i drugog okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg 

54


postupanja ili kažnjavanja, koja je stupila na snagu 26. juna 1987. godine, također pravi ovu razliku, 

kao što se može vidjeti iz članova 1 i 16: 

Član 1 

“1.U ovoj konvenciji izraz «tortura» označava svaki akt kojim se jednoj osobi namjerno nanosi 

bol ili teška tjelesna ili duševna patnja da bi se od te osobe ili neke treće osobe dobile obavijesti ili 

priznanja, ili da bi se ta osoba kaznila za djelo što ga je ona ili neka treća osoba počinila ili za čije je 

izvršenje osumnjičena, da bi se ta osoba zastrašila ili da bi se na nju izvršio pritisak, ili zbog bilo kojeg 

drugog razloga utemeljenog na bilo kojem obliku diskriminacije, ako ta bol ili te patnje nanosi 

službena osoba ili bilo koja druga osoba koja djeluje u službenom svojstvu . […]” 

Član 16 stav 1 

“1. Svaka država članica obavezuje se da će zabraniti na teritoriji pod svojom jurisdikcijom djela 

surovog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja koji nisu akti torture utvrđeni 

u članu 1, kada takva djela počini službena osoba, ili su počinjena na podsticaj ili uz saglasnost 

službene osobe ili drugih osoba koje nastupaju u službenom svojstvu. Posebno, obaveze navedene 

u članovima 10, 11, 12, i 13 primjenjuju se tako što će pojam torture biti zamjenjen pojmom drugih 

oblika surovih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja». 

Sud smatra da sve povrede unešene u razna ljekarska uvjerenja (vidi stavovi 11-15 and 17-20 gore), 

kao i svjedočenje podnositelja o zlostavljanju kojem je bio podvrgnut dok se nalazio u policijskom 

pritvoru (vidi stavove 18 i 24 gore) uspostavljaju dokaze o fizičkom i – nesumnjivo mentalnom 

bolu i patnjama (bez obzira na propust da se naredi vještaćenje psihologa o stanju g. Selmouinia 

nakon događaja na koje se žali). Ovi događaji također pokazuju da su bol ili patnje bili naneseni 

namjerno kako bi ga se, između ostalog, natjeralo da prizna djelo za koje je bio osumnjičen. Na 

kraju, ljekarska uverenja iz sudskog spisa jasno pokazuju da su policijaci izvršili cijeli niz nasilnih 

akata u vršenju svoje dužnosti. 

Djela na koja se žali bila su takva da su kod podnositelja izazvala osjećaj straha, snažne zabrinutosti 

i inferiornosti, što je bilo ponižavajuće i vjerovatno slomilo njegov fizički i moralni otpor. Sud, 

stoga u ovome nalazi elemente koji su dovoljno teški da mogu ovakvo postupanje okvalificirati kao 

nečovječno i ponižavajuće (vidi the Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda citiranad gore, 

str. 66-67, stav 167, i presudu u predmetu Tomasi citiranu gore, str. 42, stav 115). U svakom slučaju, 

Sud ponovo naglašava u vezi osobe koja je lišena slobode, da pribjegavanje fizičkoj sili koja nije strogo 

neophodna zbog ponašanja takve osobe, umanjuje njeno dostojanstvo i u principu predstavlja 

kršenje prava iz člana 3 (vidi presudu u predmetu Ribitsch citiranu gore, str. 26, stav 38, presudu 

Tekin protiv Turske od 9. juna 1998, Reports( Izvještaji) 1998-IV, str.1517-1518, stav 53). 

Drugim riječima, u ovom predmetu ostaje da se utvrdi da li se «bol i patnje» naneseni g. Selmouniu 

mogu definirati kao «surovi». Sud smatra da je ova «okrutnost», kao i «minimum okrutnosti» 

koji zahtijeva primjena člana 3 Konvencije, po prirodi stvari, relativna; ona ovisi od svih okolnosti 

predmeta, kao što je trajanje takvog postupanja, od fizičkih ili psihičkih posljedica i, u nekim 

slučajevima, od pola, starosne dobi i zdravstvenog stanja žrtve, itd. 

Sud je ranije ispitivao predmete u kojima je zaključio da se radi o postupanju koje se jedino može 

opisati kao mučenje (vidi presudu u predmetu Aksoy citiranu gore, str. 2279, stav 64, prsudu Aydin 

citiranu gore, str. 1891-1892, stavovi 83-84 i 86). Međutim, s obzirom da je Konvencija «instrument 

koji živi i koji se mora tumačiti u svjetlu sadašnjih uvjeta», (vidi, među ostalim izvorima, 

sljedeće presude: Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. april 1978, Serija A br. 26, str. 15-16, 

stav 31; Soering, citiranu gore, str. 40, stav 102; i Loizidou protiv Turske, 23. mart 1995, Serija A 

br. 310, str. 26-27, stav 71), Sud smatra da neka djela koja su u prošlosti bila okvalificirana kao 

55


«nečovječno i ponižavajuće postupanje», za razliku od «mučenja», mogu biti drugačije okvalificirana 

u budućnosti. Sud je zauzeo stav da se traži sve viši standard u ovoj oblasti zaštite ljudskih prava 

i temeljnih sloboda koji, prema tome, zahtijeva i veću strogost u procjenjivanju kršenja osnovnih 

vrijednosti u demokratskim društvima. 

Sud je uvjeren da je veliki broj udaraca nanesen g. Salmouniu. Kakvogod da je zdravlje neke osobe, 

može se pretpostaviti da će tako snažni udarci izazvati veliku bol. Štaviše, udarac ne mora automatski 

ostavljati vidljiv trag na tijelu. Međutim, iz ljekarskog nalaza dr. Garniera od 7. decembra 

1991. može se vidjeti da je skoro cijelo tijelo g. Selmounia bilo prekriveno tragovima udaraca koje 

je pretrpio (vidi stavovi 18-20 gore). 

Sud također primjećuje da su podnositelja vukli za kosu; da su ga tjerali da trči niz hodnik u kojem 

su sa svake strane stajali policajci i podapinjali mu noge; da su ga tjerali da kleči pred jednom mladom 

ženom kojoj se neko obratio rječima «Evo, sad ćeš čuti kako neko pjeva», zatim mu je jedan 

policajac pokazao svo penis i rekao «na, liži», prije nego što je urinirao po njemu; da su mu prijetili 

let-lampom i špricom (vidi stav 24 gore). Sud mora primijetiti, da bi ovakvi postupci, pored toga što 

su bili akti nasilja, bili niski i ponižavajući za svakoga, bez obzira na stanje takve osobe. 

Sud, na kraju, primjećuje, da se gore navedeni postupci nisu svodili samo na jedan period vremena 

proveden u policijskom pritvoru tokom kojeg bi – bez da ih opravdavaju na bilo koji način 

– povišene tenzije i emocije mogle dovesti do ovakvih ekscesa. Sasvim je jasno utvrđeno da je g. 

Selmouni bio izložen ponovljenim nasrtajima veći broj dana tokom ispitivanja (vidi stavove 11-14 

gore). 

U ovakvim okolnostima, Sud je uvjeren da fizičko i psihičko nasilje, uzeto u cjelini, na integritet 

podnositelja jeste prouzrokovalo jaku bol i patnju i da je bilo izuzetno teško i okrutno. Ovakvo 

ponašanje mora se smatrati kao čin mučenja u svrhe člana 3 Konvencije. 

[…] 

Prema tome, radi se o kršenju člana 3. 

Sud će ponovo koristiti ovu definiciju i ići u cijeli niz detalja. Vidi, naprimjer presudu u predmetu 

Salman protiv Turske (27. juni 2000, Predstavka br. 21986/93, stavovi 114-115): 

Pored okrutnosti ovakvo postupanje sadrži i element namjere, kako je definirano u UN Konvenciji 

protiv torture i drugog okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, koja je 

stupila na snagu 26. juna 1987. godine i koja definira torturu kao namjerno nanošenje jake boli i 

patnje u cilju, inter alia, dobijanja informacija, kažnjavanja ili zastrašivanja (član 1 UN Konvencije). 

Uzimajući u obzir prirodu i stupanj zlostavljanja (falaka i udarac u grudi) i zaključke koji se mogu 

izvesti iz dokaza da se onodogodilo tokom ispitivanja Agita Salmana o učestvovanju u aktivnostima 

PPK za koje su ga sumnjičili, Sud smatra da se radilo o vrlo ozbiljnim i okrutnim patnjama 

koje se mogu okarakterizirati kao tortura (vidi također presudu Selmouni citiranu gore, stavovi 

96-105). 

Treba primijetiti da je Sud obratio pažnju da istakne kako je koncept jake patnje relativan. Tako u predmetu 

Dikme protiv Turske [Dio I] presuda od 11. jula 2000, (Predstavka br. 20869/92, stavovi 94-96) Sud iznosi: 

56


Kao što je Sud već ranije ustanovio, kriterij “intenziteta” na koji se poziva u članu citiranom gore 

je, po prirodi stvari, relativan, kao što je i «minimum okrutnosti» koji je potreban da se primijeni 

član 3 (ibid, stav 100); on ovisi od svih okolnosti predmeta, a ponekad i od spola žrtve, godina, i 

zdravstvenog stanja (vidi, među ostalim izvorima, Labita presudu citiranu gore, stav 120). 

U ovom predmetu radi se o prvom podnositelju koji je nesumnjivo živio u stalnom stanju fizičke 

boli i jake uznemirenosti zbog svoje neizvjesne sudbine i udraca koji su mu se neprestano nanosili 

tokom dugotrajnih sesija ispitivanja kojima je bio podvrgnut kada je bio u policijskom pritvoru. 

Sud je smatrao da je ovakvo postupanje s podnositeljem bilo namjerno i da su akteri bili državni 

organi u vršenju svoje dužnosti, kako bi izvukli priznanje i dobili informacije o djelu za koje je bio 

osumnjičen. 

Sud nalazi da je u ovim okolnostima nasilje nad podnositeljem, uzeto u cjelosti i obzirom na svrhu 

i trajanje, bilo posebno ozbiljno i okrutno i da je moglo izazvati «veliku» bol i patnje. Prema tome, 

ono je imalo dimenziju torture u značenju člana 3 Konvencije. 

Za klasifikaciju nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja moraju neizbježno postojati i 

posljedice. 

2. Primjena člana 3. - primjeri 

Član 3 se primjenjuje na veliki broj situacija. U tekstu dolje slijedi nekoliko primjera. 

Nečovječno postupanje, zlostavljanje i policijski postupak 

Hapšenje 

Postavlja se pitanje da li hapšenje i stavljanje u pritvor bez proceduralnih garancija može samo 

po sebi spadati u djelokrug člana 3. U predmetu Ciçek protiv Turske, podnositeljica nije imala 

nikakvih daljnjih vijesti o svojim sinovima koji su nestali nakon hapšenja. Sud je došao do 

zaključka da se mora pretpostaviti da su mrtvi i našao da se radi o kršenju člana 2. Podnositeljica 

je također tvrdila da je došlo i do kršenja člana 3. Mišljenje Suda je bilo sljedeće (Ciçek protiv 

Turske, presuda od 27. februara 2001, Predstavka br. 25704/94, stavovi 152, 154-156 i 158): 

Oslanjajući se, mutatis mutandis, na argumente koje je koristila da potkrijepi svoje navode po članu 

2, podnositeljica tvrdi da je odgovorna država prekršila član 3 Konvencije već samom činjenicom 

nestanka njenih sinova u kontekstu lišenom najosnovnije sudske zaštite, što ih je moralo izložiti 

akutnoj psihičkoj torturi. Pored toga, njoj su rekli kako su joj sinove maltretirali u zgradi lokalne 

škole. Podnositeljica iznosi da se ova pretpostavka mora smatrati još vjerovatnijom zbog učestale 

torture osoba lišenih slobode u odgovornoj državi […]. 

Uzveši u obzir stroge standarde koji se primjenjuju na tumačenje člana 3 Konvencije, prema kojima 

zlostavljanje mora doseći minimum okrutnosti da bi spadalo u djelokrug ove odredbe, kao i 

prakse organa Konvencije koja zahtjeva poštivanje standarda dokaza «van osnovane sumnje» da se 

radilo o zlostavljanju tog intenziteta, Sud nije uvjeren da se nestanak sinova podnopsiteljice u datim 

okolnostima iz ovog predmeta može okvalificirati terminima iz ove odredbe (vidi Irska protiv 

57


Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 65, stavovi 161-62, Kurt 

protiv Turske, presuda citirana gore, izvještaj Komisije, str. 1216, stav 195). 

Kada jedan očigledan slučaj prisilnog nestanka karakterizira potpuno odsutvo informacija da li 

je ta osoba živa ili mrtva, postupanje kojem je on ili ona bila izložena je samo stvar nagađanja. U 

tom pogledu, Sud prvo želi potsjetiti na svoje nalaze o činjenicama tj. da nakon njihovog hapšenja 

10. maja 1994. zatočenici nisu bili maltretirani u lokalnoj školi (vidi stav 141 gore). Štaviše, podnositeljice 

nije iznijela nikakve konkretne dokaze da su njeni sinovi doista i bili žrtve zlostavljanja, te 

da je time došlo do kršenja člana 3; isto tako se ne može reći da su dokazane njene tvrdnje o tome 

kako su njeni sinovi bili žrtve zvanično tolerirane prakse nestnaka i s njom povezanog zlostavljanja 

osoba lišenih slobode. 

Sud podsjeća da akutna zabrinutost, do koje mora doći u vezi postupanja sa osobama koje se 

očigledno drže u zatvoru bez zvaničnog izvještaja i bez potrebne sudske garancije, predstavlja dodatni 

i otežavajući aspekt ovog pitanja po članu 5 (vidi gore citiranu presudu Kurt protiv Turske, 

str. 1183, stav 115) […]. 

Prema tome, Sud zaključuje da se ne radi o kršenju člana 3 Konvencije u odnosu na predmet Tahsin 

Çiçek i Ali Ihsan Çiçek. 

Tokom pritvora 

Postoji sasvim jasno kršenje člana 3 u slučaju nanošenja fizičke povrede osobi koja se nalazi u 

pritvoru. 

Sud ovo iznosi i u predmetu Tomasi protiv Francuske, gdje kaže da «niko nije tvrdio da su 

tragovi primjećeni na tijelu podnositelja mogli biti iz perioda koji je prethodio njegovom 

pritvaranju, ili da su nastali kao posljedica nečega što je sam podnositelj uradio ili pak kao 

posljedica pokušaja bjekstva» (Tomasi protiv Francuske, 27. august 1992, Serija A br. 241-A, str. 

40-42, stavovi 110 i 115). Ova presuda, zapravo, (prethodila je presudi u predmetu Salmouni 

protiv Francuske) rezimira pristup Suda u vezi osoba podvrgnutih policijskoj istrazi. Sud 

primjećuje da: 

On ne smatra da je dužan ispitivati sistem policijskog pritvora u Francuskoj i njegove propise, ili, 

u ovom slučaju, dužinu i vrijeme ispitivanja podnositelja. On smatra dovoljnim što je primijetio 

da ljekarska uvjerenja i izvještaji, koje su sačinili potpuno neovisni ljekari, govore o velikom broju 

udaraca koji su nanešeni g. Tomasiu, kao i njihovoj jačini; ovo su dva elementa koja su dovoljno ozbiljna 

da ovakvo postupanje bude nečovječno i ponižavajuće. Zahtjevi istrage i nesporne poteškoće 

koje su povezane s borbom protiv kriminala, pogotovo u odnosu na terorizam, ne mogu rezultirati 

ograničenjima zaštite koju treba pružiti u vezi fizičkog integriteta osoba. 

U predmetu Berktay protiv Turske [Dio IV] (1. mart 2001, Predstavka br. 22493/93, stavovi 

168-170) došlo je do pada podnositelja sa balkona tokom pretresa koji je izvodilo šest policajaca 

u prisustvu podnositelja: 

Sud naglašava da činjenica što su policajci oslobođeni u krivičnom postupku ne oslobađa odgovrnu 

državu njene obaveze po Konvenciji. Prema tome na vladi je da pruži uvjerljivo objašnjenje 

58


porijekla povreda kod drugog podnositelja. Međutim, vlada se samo pozvala na ishod domaćeg 

sudskog postupka, u kojem se veliki značaj pridavo objašnjenju koje su dali policajci o tome kako 

se drugi podnostielj sam bacio s balkona. Sud smatra da je ovo objašnjenje neuvjerljivo i poziva se 

na svoje nalaze kao u tekstu gore (stavovi 130-136). 

Podsjećajući na obavezu vlasti po kojoj su odgovorni za osobe koje su stavljene pod njihovu kontrolu, 

Sud smatra da je u okolnostima ovog predmeta država odgovorna za povrede koje su nastale 

uslijed pada drugog podnositelja s balkona dok je bio pod kontrolom šest policajaca […]. 

Prema tome, zaključak Suda je da se radi o kršenju člana 3 Konvencije. 

Međutim, Sud ne nalazi kršenje člana 3 u svim situacijama u kojima je došlo do fizičkih 

povreda. U predmetu Klaas protiv Njemačke (presuda od 22. septembra 1993, Serija A br. 

269, str. 17-18, stav 30), Sud je smatrao da «povrede koje je pretrpio […] podnositelj […] 

odgovaraju policijskoj verziji događaja». Kako, poput domaćih sudova, nije našao da se radi o 

nedozvoljenom ponašanju policije, ovaj Sud smatra da nije bilo kršenja člana 3: 

Nikakvi materijalni dokazi nisu podastrti u postupku pred Sudom u Starsbourgu koji bi mogli 

opovrgnuti nalaze domaćih sudova i prevagnuti u korist navoda podnositelja pred Komisijom ili 

Sudom. 

Kao što je već rečeno, sve je stvar dokaza. Potrebno je, više od svega, odrediti porijeklo povreda. 

U predmetu Klass Sud je također primijetio: 

Sud bi želio napraviti razliku između ovog predmeta i predmeta Tomasi protiv Francuske (vidi 

presudu od 27. augusta 1992, Serija A br. 241-A, str. 40-42, stavovi 108-115), gdje se mogu izvući 

određeni zaključci iz činjenice da je g. Tomasi pretrpio povrede tokom četrdesetosmosatnog pritvora 

u policiji za koje nije dato objašnjenje. 

Nisu pruženi nikakvi uvjerljivi elementi koji bi mogli navesti Sud da odstupi od nalaza domaćih 

sudova. 

U slučaju upotrebe lisica, vidi presudu u predmetu Raninen protiv Finske od 16. decembra 

1997, Reports (Izvještaji) 1997-VIII, stavovi 52-59 (nema kršenja u ovom predmetu). 

Tokom pokušaja bjekstva 

Predmet Caloc protiv Francuske od 20. jula 2000. odnosi se na upotrebu sile od stane žandara 

tokom pokušaja bjekstva iz pritvora. Sud je zauzeo sljedeći stav (presuda Caloc protiv Francuske 

od 20. jula 2000, Predstavka br. 33951/96, stavovi 97-101): 

[…] Sud ne uočava nikakve činjenice koje bi mogle dovesti u sumnju nalaze domaćih sudova u 

vezi uzroka fizičke boli i njenih posljedica kao što su opisane gore; prema tome može se smatrati 

da je ovo bila posljedica sile upotrebljene tokom pokušaja bjekstva (vidi presudu u predmetu Klaas 

citiranu gore, str. 17, stav 30, i, u svrhu poređenja, presudu u predmetu Ribitsch citiranu gore, str. 

25-26, stav 34). 

59


Prema tome, zadatak Suda je da odredi da li je sila koja je bila upotrebljena u ovom predmetu bila 

proporcionalna. S tim u vezi Sud posebnu pažnju pridaje težini povreda do kojih je došlo. U ovom 

slučaju Sud […] primjećuje da je […] dr Cayol, u svom nalazu kao vještak od 29. septembra 1989. 

zaključio da su problemi koji su nastali kao posljedica intervencije policije prouzročili « potpunu 

fizičku nesposobnost tokom tri dana [i] i privremenu radnu nesposobnost u periodu od devetnaest 

dana”. 

Mišljenje ovog Suda je da se u pogledu povreda podnositelja, koje su uglavnom bile u predjelu 

desnog ramena, može pretpostaviti da je odluka da ga se proglasi nesposobnim za rad u periodu 

od dvadeset dana bila uvjetovana posebnom prirodom njegovog posla koji je obavljao kao vozač 

teškog vozila. 

Sud ističe da u ovom predmetu podnositelj nije poricao svoj pokušaj bjekstva. Pored toga, očigledno 

je iz zapisnika sa informativnih razgovora od 29. i 30. septembra 1988. da je podnositelj priznao da 

se «opirao» i «hrvao» s policijom dok je pokušavao pobjeći. Na temelju zapisnika od 28. februara 

1989. također se vidi da je prizmao kako je «pružao izvjestan otpor» policajcima koji su pokušavali 

da ga sputaju. Nadalje, na temelju dokaza koje je dao dr. Tomas 1. marta 1989. ne vidi se da su podnositelja 

tukli dok je bio u policijskom pritvoru. Isto tako ni dr Kéclard u ljekarskom uvjerenju ne 

navodi da je na tijelu podnositelja primijetio ikakve znakove udaraca. 

Sud prema tome, isto kao i Komisija, ne smatra da je sila upotrebljena u ovom incidentu bila 

pretjerana ili neproporcionalna. 

Prema tome nije bilo kršenja člana 3 Konvencije u vezi sile koja je upotrebljena protiv podnositelja 

tokom njegovog pokušaja bjekstva. 

Nečovječno postupanje, kazne, sankcije i kažnjavanje 

Disciplinske sankcije i fizičko kažnjavanje 

Sud je došao do zaključka da tjelesnu kazna koja je izvršena nad maloljetnim delinkventom 

– tri udarca šibom – treba anlizirati kao ponižavajuću sankciju u svrhe člana 3 (Tyrer protiv 

Ujedinjenog Kraljevsrva, presuda od 25. aprila 1978, Serija A br. 26). 

No ipak, prijetnja tjelesnim kažnjavanjem u školama u svrhe disciplinskog kažnjavanja nije 

dovoljna da predstavlja ponižavajuće postupanje (Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, presuda od 25. februara 1982, Serija A br. 48). 

Sud je također zaključio da «disciplinska sankcija» koju je nametnuo direktor škole (tri «udarca» 

patikom s gumenom potplatom po stražnjici preko pantalona) nema minimum okrutnosti 

koji je potreban da bi se razmatrala u okviru člana 3 (Costello-Roberts protiv Ujedinjenog 

Krakjevstva, presuda od 25. marta 1993, Serija A br. 247-C). 

Sudske procedure i krivične kazne 

U predmetu V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, podnositelj, koji je bio maloljetan kada je 

pred sudom za odrasle osuđen za krivično djelo, žalio se na kumulativne posljedice nekoliko 

60


faktora – starosnu dob kod krivične odgovornosti, akuzatorni i javni postupak pred sudom za 

odrasle, dužinu sudskog postupka, sastav porote, koja je imala dvanaest nepoznatih odraslih 

osoba, raspored u sudnici, veliko prisustvo medija i javnosti, javne napade na vozilo koje ga je 

dovezlo u sudnicu, kao i otkrivanje njegovog identiteta, u kombinaciji sa nizom drugih faktora 

u vezi kazne – što je predstavljalo kršenje člana 3. Sud je našao sljedeće (V. Protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, presuda od 16. decembra 1999, Predstavka br. 24888/94, stavovi 71-75 i 77-80): 

Sud smatra da je ovo postupanje «nehumano» zato što je bilo, inter alia, s predumišljajem, što je 

trajalo više sati u kontinuitetu i prouzrokovalo ili stvarnu fizičku povredu ili intenzivnu fizičku i 

psihičku patnju, a bilo je, također, i «ponižavajuće» jer je kod žrtve stvorilo osjećaj straha, uznemirenosti 

i inferiornosti koji ga je mogao poniziti. Da bi se neko kažnjavanje ili postupanje povezalo 

sa «nečovječnim» ili «ponižavajućim», patnje i poniženje o kojem je riječ moraju u svakom slučaju 

biti veće od onih koje su proistekle kao posljedica legitimnog postupanja ili kažnjavanja (ibid). 

Pitanje da li je svrha postupanja bila da se ponizi žrtva je sljedeći faktor koji treba razmotriti (vidi, 

naprimjer, presudu Raninen protiv Finske od 16. decembra 1997, Reports (Izvještaji) 1997, -VIII, 

str. 2821-2822, stav 55), što ne znači da odsustvo ovakve svrhe definitivno isključuje nalaz o kršenju 

člana 3. 

Sud je prvo razmatrao da li je pripisivanje krivične odgovornosti podnositelju za djela koje je 

počinio kada mu je bilo deset godina moglo, kao takvo, predstavljati kršenje člana 3. Pri tome je 

Sud uzeo u obzir ustaljeni princip iz svoje sudske prakse da pošto Konvencija predstavlja jedan živi 

instrument, sasvim je legitimno u odlučivanju da li je neka mjera prihvatljiva po jednoj od njenih 

odredbi uzeti u obzir i standarde koje prevladavaju u državama članicama Vijeća Evrope (vidi presudu 

Soering citiranu gore, str. 40, stav 102; i također Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

presuda od 22. oktobra 1981, Serija A br. 45, i X, Y. i Z. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 

22. aprila 1997, Reports (Izvještaji) 1997-II). 

S tim u vezi Sud primjećuje da ne postoji minum godina koji bi bio univerzalno prihvaćen kada se 

radi o krivičnoj odgovornosti u evropskim zemljama. 

Sud zaključuje da pripisivanje krivične odgovornosti podnositelju samo po sebi ne predstavlja 

kršenje člana 3 Konvencije. Drugi dio pritužbe podnositelja po članu 3 u vezi suđenja odnosi se 

na činjenicu da je krivični postupak vođen preko tri tjedna u javnosti pred Krunskim sudom za 

odrasle, uz sve popratne formalnosti i da je njegovo ime, nakon osude, objavljeno u javnosti. 

[…] Sud smatra da postoji međunarodna tendencija u korist zaštite privatnosti maloljetnih 

optuženika […]. Međutim, iako ovu tendenciju treba uzeti kao jedan faktor u ocjenjivanju da li je 

postupanje prema podnositelju bilo prihvatljivo po drugim članovima Konvencije, on ne može biti 

odlučujući kod pitanja da li je javno suđenje imalo stupanj zlostavljanja s minimumom okrutnosti 

koja je potrebna da bi se razmatralo u okviru člana 3 (vidi stav 70 gore). 

Sud prihvata da krivični postupak protiv podnositelja nije bio motiviran namjerom državnih vlasti 

da ga se ponizi ili da mu prouzrokuju patnju […] 

Čak ako i ima dokaza da se može očekivati da postupci poput ovog koji se primjenio na podnositelja 

imaju štetno djestvo na dijete od jedanaest godina (vidi stavove 17-19 gore), Sud smatra da 

bilo koji postupak ili istraga kod određivanja okolnosti djela koje su izvršili T. i podnositelj, da li je 

takva istraga bila javna ili ne, uz formalnosti na Krunskom sudu ili neformalna na sudu za maloljetnike, 

mogla isprovocirati kod podnositelja osjećaj krivnje, mentalne boli, uznemirenosti i straha. 

Psihijatrijski nalazi govore da je on prije suđenja patio od posttraumatskih posljedica zbog djela 

61


koje je počinio, da je neutješno plakao i da mu je bilo teško i stresno da govori o onome što su on 

i T. uradili dvogodišnjem djetetu i da se plašio od kazne i užasne osvete (vidi stavove 11-12 gore). 

Iako je javnost postupka mogla pobuditi u izvjesnoj mjeri ovu vrstu osjećaja kod podnositelja, Sud 

nije uvjeren da su ove konkretne karakteristike sudskog postupka protiv njega prouzrokovale, u 

značajnijoj¸ mjeri, patnju koja bi bila veća od one koja bi nastala na osnovu bilo kojeg postupka 

vlasti u odnosu na podnositelja nakon što je izvršio djelo o kojem je riječ (vidi stav 71 gore). 

Prema tome, kao zaključak, Sud ne smatra da je suđenje podnositelju dovelo do kršenja člana 3 

Konvencije. 

U ovom predmetu podnositelj je osuđen na zatvorsku kaznu na neodređeno vrijeme. Shodno 

tome, ministar je pismeno obavijestio podnositelja da treba da odsluži kaznu od petnaest godina 

kako bi se zadovoljili zahtjevi o kažnjavanju i što bi poslužilo za primjer drugima. Podnositelj 

se nakon toga obratio sa zahtjevom za sudsku reviziju te odluke, tvrdeći posebno da je dužina 

kazne koju je odredio ministar bila neproporcionalna i određena bez uzimanja u obzir zahtjeva 

o korekciji. Zahtjev je odobren. Viši apelacioni sud je podržao žalbu podnositelja u jednom 

njenom dijelu. Apelacioni sud je odbio žalbu ministra. Gornji dom je odbio žalbu ministra i 

dopustio protiv-žalbu podnositelja. Gornji dom je smatrao da je odluka ministra, u kontekstu 

provođenja procedure o određivanju dužine kazne, koja čak ni u izuzetnim okolnostima 

ne uzima u obzir napredak i razvoj djeteta kojem je izrečena obavezna mjera lječenja, bila 

proizvoljna. Većina u Gornjem domu je pored toga smatarala da ministar kod određivanja 

dužine kazne ima ovlast sličnu sudiji i da isto kao i on mora zanemariti pritisak javnosti. 

Ministar je pogriješio zato što je dopustio da javni protesti prevagnu kod određivanja dužine 

kaznenog dijela koji podnositelj treba da odsluži i nije pokazao pravičnost iz proceduralne 

perspektive, čime je njegova odluka proizvoljna. Njegovu odluku treba iz tih razloga poništiti. 

Ministar je poslije toga obavijestio Parlament da je on u svjetlu odluke Gornjeg doma usvojio 

novu politiku u vezi mladih osoba osuđenih za ubojstvo kojima je izrečena kazna zatvora na 

neodređeno vrijeme, tj. da će kazneni period inicijalno određen ponovo razmotriti u svjetlu 

razvoja i napretka osobe koja je u pitanju. Ministar je pozvao zastupnike podnositelja da daju 

svoje opservacije u vezi određivanja novog perioda služenja kazne. U vrijeme kada je Evropski 

sud za ljudska prava donio svoju odluku, nikakva odluka u pogledu kazne podnositelju nije 

donešena. Sud je zauzeo sljedeći stav (V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. 

decembra 1999, Predstavka br. 24888/94, stavovi 95-101): 

Komisija se složila s vladom. Ona se pozvala na presudu u predmetu Hussain protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva od 21. februara 1996. (Reports (Izvještaji) 1996-I), u kojoj Sud nalazi da je kazna zatvorom 

na određeno vrijeme primarno preventivnog karaktera, i prema tome ima garancije po članu 

5 stav 4 (vidi stavove 115 i 119 u tekstu dolje). Prema tome ne može se kazati da je podnositelju 

uskraćeno pravo na život ili da je njegovo lišenje slobode predstavljalo kršenje člana 3. 

Sud podsjeća da je nakon osude podnositelja za ubojstvo u novembru 1993. on automatski podlijegao 

kazni zatvora ne neodređeno vrijeme. Prema engleskom pravu i praksi, maloljetnici koji su 

osuđeni na kaznu zatvora na neodređreno vrijeme moraju inicijalno odslužiti jedan dio zatvorske 

kazne, «tarifu» da bi se zadovolji zahtjevi kažnjavanja, koje bi poslužilo i za primjer. Nakon toga 

dozvoljeno je lišiti slobode optuženog samo ako je to u interesu zaštite javnosti (vidi stavove 40- 

42 gore i presudu Hussain citiranu gore, str. 269-270, stav 54). Tarifa je podnositelju inicijalno 

određena na petnaest godina odlukom Ministra unutarnjih poslova 22. jula 1994. Međutim ovu 

odluku je poništio Gornji dom 12. juna 1997. godine, a na dan donošenja presude ovog Suda nije 

određena nova tarifa. Podnositelj se ne žali na sadašnje uvjete u zatvoru, iako tvrdi da bi njegovo 

62


prebacivanje u Zavod za maloljetne prestupnike u dobi od osamnaest, a potom u zatvor za odrasle, 

moglo postaviti pitanja po članu 3. 

U ocjenjivanju da li gore navedene činjenice čine zlostavljanje dovoljno jakim da bi se time prekršio 

član 3 (vidi stav 70 gore), Sud je uzeo u obzir činjenicu da član 37 UN Konvencije zabranjuje kaznu 

doživotnog zatvora bez mogućnosti ranijeg otpusta za osobe koje su počinile krivična djela u dobi 

ispod osamnaest godina i propisuje da zatvor u slučaju djeteta «mora biti mjera krajnjeg izbora i 

na najkraći mogući period», kao i da Pravilo 17.1.b Pekinških propisa preporučuje da «restrikcije 

slobode maloljetnika “[moraju biti svedene na najmanju moguću mjeru […]” (vidi stavove 45-46 

gore). 

Sud podsjeća da države članice imaju obavezu po Konvenciji da poduzmu mjere zaštite javnosti od 

nasilja i kriminala (vidi, naprimjer, presudu u predmetu A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 23. 

septembra 1998, Reports(Izvještaji) 1998-VI, str. 2699, stav 22, i presudu Osman protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva od 28. oktobra 1998, Reports (Izvještaji)1998-VIII, str. 3159, stav 115). Sud ne 

smatra da kazneni element, koji se podrazumjeva u tarifi, kao pristup predstavlja kršenje člana 3, 

ili da Konvencija zabranjuje državama članicama da podvrgnu dijete ili neku mladu osobu koja je 

osuđena za težak zločin na kaznu zatvora na neodređeni period vremena i time omoguće kontinuirano 

lišenje slobode ili ponovno određivanje zatvorske kazne po puštanju na slobodu, ukoliko je to 

potrebno radi zaštite javnosti (vidi presudu Hussain citiranu gore, str. 269, stav 53). 

Podnositelj još uvijek nije došao u kaznenu fazu presude, kada mu se može revidirati kontuirana 

kazna zatvora s obzirom na pitanje opasnosti, i iako nije još uvijek obavješten o novoj tarifi, može 

se pretpostaviti da je trenutno u zatvoru u svrhe kažnjavanja, a što treba i da posluži za primjer 

drugima. Sve dok se ne odredi nova tarifa, nije moguće donositi zaključke u vezi dužine trajanja 

kaznenog perioda koji podnositelju ostaje da odsluži. U vrijeme donošenja ove presude on je već 

proveo u zatvoru 6 godina od presude o kazni u novembru 1993. Sud ne smatra da je, u okolnostima 

predmeta, uključujući i starost podnositelja i uvjete u zatvoru, kazna zatvora na period ove 

dužine nečovječno ili ponižavajuće postupanje. 

I na kraju, Sud primjećuje da se ne može isključiti, naročito ne u odnosu na dijete u dobi u kojoj je 

podnositelj bio u vrijeme kada je osuđen, da neopravdano i uporno propuštanje da se odredi tarifa, 

čime se osoba lišena slobode drži u neizvjesnosti tokom više godina, ne bi moglo postaviti pitanje 

primjene člana 3. U ovom predmetu, međutim, s obzirom na relativno kratak period vremena u 

kojem nije postojala tarifa na snazi i potrebe za revizijom u slučaju i podnositelja i T-a. (vidi stav 28 

gore), ovo pitanje se ne postavlja. 

Slijedi da nije bilo kršenja člana 3 u pogledu kazne koja je izrečena podnositelju. 

Nečovječno ili ponižavajuće postupanje i uvjeti u zatvoru 

Opći aspekti 

Općenito govoreći, treba primijetiti da je Sud u presudi u predmetu Kudla protiv Poljeske (26. 

oktobar 2000, Predstavka br. 30210/96, stavovi 92-94) izložio sljedeće: 

S druge strane, Sud dosljedno naglašava da patnja i ponižavanje koji su uključeni moraju u svakom 

slučaju biti veći nego što je neizbježna patnja i poniženje povezani sa zakonitim postupanjem ili 

kažnjavanjem (vidi, mutatis mutandis, presuda Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. aprila 

63


1978, Serija A br. 26, str. 15, stav 30; Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. jula 1989, Serija 

A br. 161, str. 39, stav 100; i V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citirana gore). 

Mjere kojima se neka osoba lišava slobode mogu uključivati ovaj element. Pa ipak, ne može se reći 

da istražni pritvor kao takav postavlja pitanja po članu 3. Konvencije. Isto tako se ne može tumačiti 

da ovaj član pretpostavlja opću obavezu puštanja na slobodu iz zdravstvenih razloga ili kako bi se 

omogućila posebna vrsta lječenja. 

No, država je ipak, na temelju ove odredbe, obavezna osigurati da osoba lišena slobode bude u uvjetima 

koji poštuju ljudski dignitet, da način i metod izvršenja ove mjere ne izlaže tu osobu stresu 

ili nevoljama čiji intenzitet prelazi neizbježan nivo patnji koji neminovno dolazi sa svakim pritvorom 

i da, s obzirom na praktičnu stranu zatvora, zadravlje i dobrobit takve osobe budu zajamčeni 

na odgovarajući način, između ostalog i tako što će joj se pružiti potrebna medicinska briga (vidi, 

mutatis mutandis, presudu u predmetu Aerts protiv Belgije od 30. juna 1998, Reports (Izvještaji) 

1998-V, str. 1966, stavovi 64 et seq.). 

U predmetu Dougoz protiv Grčke, podnositelj je bio osuđen za krivično djelo u vezi sa drogom, 

pušten iz zatvora i stavljen u pritvor do protjerivanja. On se žalio na uvjete tokom boravka u 

pritvoru (Dougoz protiv Grčke [Dio III], presuda od 6. marta 2001, Predstavka br. 40907/98, 

stavovi 45-46 i 48): 

U ovom predmetu Sud primjećuje da je podnositelj prvo držan u pritvoru nekoliko mjeseci u policijskoj 

stanici Drapetsona, koja je centar za pritvor po zakonu o strancima. On tvrdi, između ostalog, 

da je bio zatvoren u pretrpanu i prljavu ćeliju sa nedovoljno sanitarija i neuvjetnu za spavanje, malo 

tople vode, bez svježeg zraka ili prirodnog osvjetljenja i bez dvorišta za fizičku rekreaciju. Čak nije 

mogao ni čitati jer je ćelija bila tako pretrpana. U aprilu 1998. prebačen je u Policijsku upravu u 

Aveniji Alexandras, gdje su uvjeti bili slični onima iz Drapetsone i gdje su ga držali do 3. decembra 

1998. godine kada je protjeran u Siriju. 

[…] 

Sud smatra da uvjeti pritvora mogu u nekim slučajevima imati dimenzije nečovječnog i 

ponižavajućeg postupanja. U Grčkom predmetu (Godišnjak Evropske konvencije o ljudskim pravima 

broj 12, 1969.), Komisija je došla do ovakvog zaključka s obzirom na neodgovarajuće grijanje, 

sanitarije, uvjeta za spavanje, hranu, rekreaciju i kontakte s vanjskim svijetom. Kada se ocjenjuju 

uvjeti pritvora mora se uzeti u obzir kumulativni učinak ovih uvjeta, kao i konkretne pritužbe podnositelja. 

U ovom predmetu, iako Sud nije bio na licu mjesta, on primjećuje da navode podnositelja 

podržavaju zaključci iz izvještaja CPT-a od 29. novembra 1994. godine u vezi Policijske uprave 

u Aveniji Alexandras. CPT u svom izvještaju naglašava da su ćelijski smještaj i pritvorski režim 

prilično neadekvatni za period duži od nekoliko dana, da je broj osoba u jednoj ćeliji pretjerano 

veliki a da su sanitarni uvjeti užasavajući. Iako u isto vrijeme CPT nije obišao i pritvorski centar u 

Drapetsoni, Sud primjećuje da je vlada opisala da su uvjeti u Alexandrasu isti kao i u Draptesoni, 

a da je podnositelj izjavio da su ovi prvi malo bolji u pogledu dnevnog svjetla, zračnosti ćelija i 

dovoljno tople vode. 

U svjetlu gore iznesenog, Sud smatra da su uvjeti pritvora u kojima je držan podnositelj u Policijskoj 

upravi u Alexandrasu i pritvorskom centru u Draptesoni, naročito zabrinjavajuća pretrpanost 

i neadekvatni uvjeti za spavanje, u kombinaciji sa pretjerano dugim trajanjem pritvora u takvim 

uvjetima, doveli do ponižavajućeg postupanja koje je u suprotnosti sa članom 3. 

64


Vidi, sa istim zaključkom, Peers protiv Grčke [Dio II], presuda od 19. aprila 2001. (Predstavka 

br. 28524/95, stav 75): 

Sud posebno uzima u obzir činjenicu da je podnositelj tokom najmanje dva mjeseca značajan dio 

perioda u toku svakih 24 sata bio praktično vezan za krevet u ćeliji bez ventilacije i prozora koja je 

znala povremeno biti i nepodnošljivo vruća. On je također bio prisiljen koristiti toalet u prisustvu 

drugog zatvorenika, kao i prisustvovati kada ga je ovaj koristio. Sud nije uvjeren vladinim tvrdnjama 

da se ovakvi uvjeti nisu odrazili na podnositelja na način koji je nekompatibilan sa članom 3. 

Dapače, Sud je mišljenja da su zatvorski uvjeti na koje se žali podnositelj srozavali ljudski dignitet 

i stvarali kod njega osjećaj straha i inferiornosti koji je bio ponižavajući i vjerovatno slamao njegov 

fizički i moralni otpor. Kao zaključak, Sud smatra da uvjeti pritvora u kojem je držan podnositelj 

u izdvojenoj jedinici u Delta krilu Koridallos zatvora predstavljali su ponižavajuće postupanje u 

smislu člana 3 Konvencije. 

Vidi također presudu Akdeniz i ostali protiv Turske [Dio II] od 31. maja 2001. (Predstavka br. 

23954/94, stav 98) u vezi osoba koje su držane u pritvoru na otvorenom. 

Osobe sa mentalnim problemima 

Sud je imao priliku da usvoji stav o uvjetima pritvora i disciplinskim mjerama u slučaju osobe 

koja je imala mentalne probleme. U predemetu Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, koja se 

odnosi na osobu u zatvoru koja je umrla od gušenja nakon što se objesila dok je služila kaznu 

od četiri mjeseca (presuda od 3. aprila 2001, [Dio III], Predstavka br. 27229/95, stavovi 110-113 

i 115), Sud je našao sljedeće: 

U kontekstu ove predstavke relevantno je podsjetiti se također da vlasti imaju obavezu da zaštite 

zdravlje osoba lišenih slobode (Hurtado protiv Švicarske, Izvještaj Komisije od 8. jula 1993, Serija 

A br. 280, str. 16, stav 79). Nedovoljna odgovarajuća medicinska briga može dovesti do postupanja 

koje je u suprotnosti sa članom 3 (vidi Ilhan protiv Turske [GC], br. 22277/93, ECHR 2000-VII, 

stav 87). Kod procjene da li je postupanje ili kažnjavanje nekompatibilno sa standardima iz člana 3 

u slučaju mentalno oboljelih osoba, od posebne važnosti je uzeti u obzir njihovu ugroženost i nesposobnost, 

u nekim slučajevima, da se koherentno ili uopće požale na koji način ih pogađaju neki 

određeni vidovi postupanja (vidi naprimjer Herczegfalvy protiv Austrije, presuda od 24. septembra 

1992, Serija A br. 244, stav 82; i Aerts protiv Belgije, presuda od 30. jula 1998, Reports (Izvještaji) 

1998-V, str. 1966, stav 66). 

Sud podsjeća da je Mark Keenan bolovao od hroničnog psihičkog poremećaja koji je uključivao 

psihotične epizode i paranoju. Također mu je dijagnosticiran i poremećaj ličnosti. Historijat njegovog 

boravka u zatvoru u Exeteru od 14. aprila 1993. otkriva epizode pormećaja u ponašanju, nakon 

što je premješten iz bolničkog krila na normalnu lokaciju. Pokazivao je suicidalne tendencije, strah 

mogućeg paranoidnog tipa i napade agresivnosti i nasilničkog ponašanja. Van svake sumnje je da je 

u ovom periodu pa sve do svoje smrti patio od stresa i anksioznosti. […] Njegovo pismo upućeno 

ljekaru, koje je primio nakon njegove smrti, otkriva snažno očajanje (stav 44 gore). Međutim, kao 

što je Komisija iznijela, na osnovu mišljenja većine, nije moguće sa sigurnošću reći u kojoj su mjeri 

simptomi koje je pokazivao u to vrijeme, i uostalom sama smrt, bili posljedica uvjeta u zatvoru koji 

su mu odredile vlasti. 

Sud međutim smatra da ova poteškoća nije presudna u pitanje da li su vlasti ispunile svoju obavezu 

65


po članu 3 kako bi zaštitile Mark Keenana od postupanja ili kažnjavanja koje je u suprotnosti s 

ovim članom. Iako je tačno da intenzitet patnji, fizičkih ili psihičkih, koji se može pripisati nekoj 

određenoj mjeri zauzimao značajno mjesto u razmatranjima velikog broja predmeta po članu 3 od 

strane Suda, postoje okolnosti kada dokaz o posljedicama ne mora biti glavni faktor. Naprimjer, 

kada je riječ o osobi lišenoj slobode, pribjegavanje fizičkoj sili koje nije bilo strogo neophodno na 

temelju ponašanja te osobe umanjuje ljudsko dostojanstvo i u principu predstavlja kršenje prava 

garantiranog članom 3 (vidi Ribitsch protiv Austrije, presuda od 4. decembra 1995, Serija A br. 

336, str. 26, stav 38, i Tekin protiv Turske presuda citirana gore, str. 1517-1518, stav 53). Isto tako, 

postupanje prema mentalno bolesnoj osobi može biti nekompatibilno sa standardima koje nameće 

član 3. u zaštiti osnovnoh ljudskog dostojanstva, čak iako ta osoba ne može ili nije u stanju ukazati 

na neke konkretne negativne posljedice takvog postupanja. 

U ovom predmetu Sud je izuzetno iznenađen nedostatkom medicinskih primjedbi o Mark Keenanu, 

za kojeg se znalo da postoji potencijalni rizik od samoubojstva i koji je bio izložen dodatnom 

stresu koji se mogao očekivati kao posljedica segregacije i kasnije, disciplinske kazne. Od 5. maja do 

15. maja 1993, kada je umro, nema nikakvih komentara u njegovom zdravstvenom kartonu. S obzirom 

na više zatvorskih ljekara koji su se brinuli o Mark Keenanu, nevođenje potpunih i detaljnih 

podataka o njegovom mentalnom stanju ukazuje na neadekvatnu brigu i govori o neefikasnosti bilo 

kakvog monitoringa ili nadzora […]. 

Neefikasno praćenje stanja Mark Keenana i nepostojanje podataka koje bi unio upućeni psihijatar 

u ocjenu njegovog stanja i preporuke o postupanju, ukazuju na značajne propuste u medicinskom 

zbrinjavanju mentalno oboljele osobe za koju se zna da može izvršiti samoubojstvo. Zakašnjela 

ozbiljna disciplinska kazna u ovakvim okolnostima koja je izvršena dva tjedna nakon onog što 

se desilo i samo devet dana prije otpusta – što je moglo ugroziti njegovu fizičku i moralnu otpornost 

– nije komaptibilno sa standardima postupanja prema mentalno oboljelim osobama. Ovakvo 

postupanje mora se smatrati za nečovječno i ponižavajuće postupanje i kažnjavanje u smislu člana 

3 Konvencije. 

Osobe sa onesposobljenjima 

U vezi osobe lišene slobode koja je onesposobljena, vidi Price protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

[Dio III] presuda od 10. jula 2001, stavovi 21-30. 

Nečovječno ili ponižavajuće postupanje i pacijenti kojima je izrečena 

obavezna mjera psihijatrijskog lječenja u bolnici 

U vezi postupanja sa osobama koje se nalaze na obaveznom psihijatrijskom lječenju u bolnici, 

Sud je iznio niz vrlo bitnih principa u predmetu Herczegfalvy protiv Austrije, presuda od 24. 

septembra 1992, Serija A br. 244, str. 25-26, stav 82): 

Sud smatra da inferioran položaj i nemoć koji su tipični za pacijente koji su na obaveznom lječenju 

u psihijatrijskim bolnicama zahtijeva pojačanu budnost kod ispitivanja da li je ispoštovana Konvencija. 

Iako su medicinski autoriteti ti koju odlučuju, na osnovu prihvaćenih pravila medicinske 

znanosti, o terapeutskim metodama koje će se koristiti, ako je potrebno i uz upotrebu sile, da bi 

se očuvalo fizičko i mentalno zdravlje pacijenata koji nisu u stanju da odlučuju o sebi i koji prema 

tome nisu odgovorni, takvi pacijenti, bez obzira na prethodno, uživaju zaštitu po članu 3 (čl. 3), čiji 

zahtjevi ne dopuštaju nikakvo odstupanje. 

66


U principu, uspostavljeni medicinski principi su odlučujući u ovim slučajevima; kao opće pravilo, 

mjera koja je terapeutska nužnost ne može se smatrati nečovječnom ili ponižavajućom. 

Sud je s razlogom dodao da: 

Sud, ipak, mora biti siguran, da je dokazano kako je takva medicinska potreba doista i postojala. 

U ovoj oblasti treba obratiti pažnju na presudu u predmetu Aerts protiv Belgije od 30. jula 1998, 

Reports (Izvještaji) 1998-V, stavove 65-66, u kojoj Sud nije našao kršenje člana 3 usprkos uvjeta 

koji nisu bili zadovoljavaći i nisu vodili do efikasnog lječenja, ali je istakao da nema dokaza da 

je primjećeno pogoršanje mentalnog zdravlja podnositelja. 

Ponižavajuće postupanje i nepoštovanje ličnosti 

U slučajevima kada razlika u postupanju ukazuje na prezir ili nepoštovanje ličnosti osobe koja je 

u pitanju i ima tendenciju da ju ponizi ili osramoti, može se raditi o kršenju člana 3 (Abdulaziz, 

Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985, Serija A br. 

94). Suprotna presuda: Smith i Grady protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 27. septembra 1999, 

Predstavke br. 33985/96 i 33986/96, stav 122. 

Nečovječno ili ponižavajuće postupanje, ekstradicija i protjerivanje, 

političke izbjeglice 

Ekstradicija 

Još jednom ćemo se vratiti na Soering predmet citiran gore i na pitanje poznato kao «čekanje 

u redu na smrt». Ovaj put to neće biti s ciljem da pokažemo kako se član 3 primjenjuje na 

«opasnost» od nečovječnog postupanja, nego da bismo ilustrirali primjenu istog člana u odnosu 

na ekstradiciju, čak iako zemlja koja vrši ekstradiciju nije članica u Konvenciji (vidi također 

član 1 gore). Sud primjenjuje član 3 pod uvjetom da postoji rizik od nečovječnog postupanja u 

zemlji podnositelja, u ovom slučaju u SAD-u. Sud smatra (presuda od 7. jula 1989, Serija A br. 

161, str. 35 i 44-45, stavovi 90-91 i 111) da: 

Nije normalno da institucije Konvencije donose presudu ili se na drugi način očituju o potencijalnom 

kršenju Konvencije. Međutim, podnositelj tvrdi da bi odluka o izručenju, ako se sprovede, 

bila u suprotnosti sa članom 3 (čl. 3) zbog predvidljivih posljedica u zemlji koja zahtjeva izručenje, 

potrebno je odstupiti od ovog principa s obzirom na ozbiljnu i nepopravljivu prirodu navodne 

patnja koja je moguća, kako bi se osigurala djelotvornost i zaštita koju pruža ovaj član (čl. 3) (vidi 


[…] odluka visoke strane ugovornice da izruči bjegunca može dovesti do pitanja po članu 3 (čl. 

3), i time uključiti odgovornost te države po Konvenciji, kada se pokaže da postoje i razlozi za 

vjerovanja da bi konkretna osoba, ako se izruči, bila suočena sa stvarnom opasnošću od mučenja 

ili nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja u zemlji koja traži izručenje. Ovakva 

67


odgovornost neizbježno uključuje ocjenjivanje uvjeta u zemlji izručenja u odnosu na standarde iz 

člana 3 (čl. 3) Konvencije. To ipak ne znači da se sudi ili određuje odgovornost zemlje u koju se 

vrši izručenje po principima općeg međunarodnog prava, po Konvenciji, ili na neki drugi način. 

Sve dok se radi o odgovornosti po Konvenciji, koja postoji ili do koje može doći, to je odgovornost 

države članice koja vrši izručenje zbog toga što je poduzela mjeru koja ima direktne posljedice na 

osobu koja je izložena zabranjenom zlostavljanju. 

[…] 

[…] uzimajući u obzir dugi vremenski period čekanja u redu na smrt u tako ekstremnim uvjetima, 

sa sve većim strahom od izvršenja kazne, kao i s obzirom na ličene okolnnosti podnositelja, osobito 

njegove godine i psihičko stanje u vrijeme izvršenja zločina, izručenje podnositelja u SAD bi ga 

izložilo stvarnoj opasnosti od postupanja koje prelazi prag postavljen članom 3 (čl. 3). 

[…] 

Prema tome, odluka Državnog sekretara da se podnositelj izruči SAD-u bi, ako se sprovede, predstavljala 

kršenje člana 3 (čl. 3). 

Protjerivanje 

U presudi u predmetu Cruz Varas i ostali protiv Švedske, (20. mart 1991, Serija A br. 201, str. 

28, stav 70), Sud je odlučio da se ovi principi primjenjuju i na odluke o protjerivanju. Još jedan 

primjer naći ćemo u presudi Ahmed protiv Austrije od 17. decembra 1996. U ovom predmetu 

podnositelj, koji je porjeklom iz Somalije nastanjen u Austriji, izgubio je pravo kao politički 

izbjeglica nakon što je počinio krivično djelo. Prije nego što je ustanovio da bi ga protjerivanje 

izložilo nečovječnom postupanju, Sud je pozvao na nekoliko osnovnih stvari koje treba uzeti 

obzir (Ahmed protiv Austrije, presuda od 17. decembra 1996, Reports (Izvještaji) 1996-VI, 

stavovi 38-41): 

Sud ponovo na prvom mjestu naglašava da države članice imaju ovo pravo utemeljeno na 

međunarodnom pravu i prema njihovim obavezama kao strana ugovornica u međunarodnim 

sporazumima, uključivši i Konvenciju, da kontroliraju ulazak, boravak i protjerivanje stranih 

državljana. Sud također primjećuje da pravo na politički azil nije sadržano ni u Konvenciji, niti u 

njenim Protokolima (vidi presudu Vilvarajah i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 30. oktobra 

1991, Serija A br. 215, str. 34, stav 102). 

Međutim, u slučaju kada jedna država članica protjera stranog državljanina, može doći do problema 

po članu 3 (čl. 3), i otuda odgovornost te države po Konvenciji ako se pokaže da postoji značajan 

temelj uvjerenja kako bi protjerivanje neke konkretne osobe rezultiralo stvarnom opasnošću da ta 

osoba bude podvrgnuta postupanju koje je u suprotnosti sa članom 3 (čl. 3) u zemlji primanja. U 

takvim okolnostima član 3 (čl. 3) podrazumjeva obavezu neprotjerivanja u tu zemlju (vidi presudu 

Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. jula 1989, Serija A br.161, str. 35, stavovi 90-91 Cruz 

Varas i ostali protiv Švedske od 20. marta 1991, Serija A br. 201, str. 28, stavovi 69-70; gore spomenutu 

presudu Vilvarajah i ostali, str. 34, stav 103; i presudu Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

od 15. novembra 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji i presudama i odlukama) 

1996-V, str. 1853, stavovi 73-74). 

Sud zatim ponovo naglašava da član 3 (čl. 3), koji uključuje jednu od temeljnih vrijednosti u de- 

68


mokratskom društvu, (vidi gore spomenutu presudu Soering, str. 34, stav 88), apsolutno zabranjuje 

torturu ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, bez obzira na ponašanje žrtve. 

Za razliku od većine suštinskih odredbi Konvencije i Protokola br. 1 i 4 (P1, P4), član 3 (čl. 3) ne 

uključuje i odredbu o izuzecima, a odstupanje od ovog člana nije dozvoljeno ni po članu 15 (čl. 

15), čak ni u slučaju opasnoti po život nacije (vidi Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 

18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 65, stav 163; Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 

1992, Serija A br. 241-A, str. 42, stav 115; i gore navedenu presudu Chahal, str. 1855, stav 79). 

Gornji princip je jednako valjan kada se radi o pitanjima po članu 3 (čl. 3) u slučaju protjerivanja. 

Prema tome, aktivnosti ove konkretne osobe, ma kako da su nepoželjne ili opasne, ne mogu biti 

materijalni razlog. Zaštita koju daje član 3 (čl. 3) je, prema tome, šira od one po članu 33 Konvencije 

iz 1951. koja se odnosi na status izbjeglica (vidi stav 24 gore i gore spomenutu presudu Chahal, str. 

1855, stav 80). 

U presudi u predmetu D. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2. maj 1997, Reports of Judgments 

and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1997-III, str. 791, stavovi 46 i 48-50), Sud 

sasvim jasno navodi da je uključena odgovornost država članica da li postupanje na koje se žali 

dolazi direktno ili indirektno od javnih vlasti zemlje destinacije. 

[…] u provođenju prava na protjerivanje stranaca, države ugovornice moraju voditi računa o članu 

3 Konvencije (čl. 3), koji uključuje jednu od temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Upravo 

iz ovog razloga Sud je više puta naglašavao u vezi svoje nadležnosti po pitanjima ekstradicije, protjerivanja 

i deportacije u treće zemlje da član 3 (čl. 3) apsolutno zabranjuje torturu, nečovječno 

ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje i da se njegove garancije primjenjuje bez obzira na 

ponašanje konkretne osobe ma koliko ono bilo za osudu […]. 

[…] 

Tačno je da je Sud ovaj princip do sada primjenjivao u kontekstu rizika koji postoji u odnosu na tu 

osobu da će biti podvrgnuta bilo kojem obliku zabranjenog postupanja i do kojeg dolazi na osnovu 

postupaka javnih vlasti zemlje primatelja ili postupaka nedržavnih tijela u toj zemlji kada vlasti nisu 

u stanju pružiti odgovarajuću zaštitu (vidi, naprimjer, presudu Ahmed, loc. cit, str. 2207, stav 44). 

Mimo ovih situacija, a s obzirom na fundamentalni značaj člana 3 (čl. 3) u sistemu Konvencije, Sud 

mora sebi ostaviti dovoljno fleksibilnosti kada se bavi pitanjem primjene ovog člana (čl. 3) na druge 

kontekste koji se mogu pojaviti. Upravo iz tih razloga je dozvoljeno pomno analiziranje zahtjeva 

podnositelja po članu 3 (čl. 3), kada rizik od zabranjenog postupanja u zemlji primatelju proističe 

iz faktora koji ne uključuju direktnu ili indirektnu odgovornost javnih vlasti te zemlje, ili koji uzeti 

izdvojeno, ne predstavljalju sami po sebi kršenje standarda člana 3 (čl. 3). Ograničiti primjenu člana 

3 (čl. 3) na ovaj način značilo bi ugroziti apsolutni karakter njegove zaštite. U takvim situacijama, 

Sud je primoran pomno analizirati sve okolnosti predmeta, osobito ličnu situaciju podnositelja u 

zemlji koja vrši protjerivanje. 

Sud će, u ovom kontekstu, odlučiti da li postoji stvarni rizik da li bi udaljavanje podnositelja bilo 

u suprotnosti s članom 3 (čl. 3) u svjetlu njegovog sadašnjeg zdravstvenog stanja. Sud će, pri tome, 

procijeniti rizik u svjetlu materijala koje ima u vrijeme razmatranja ovog predmeta, uključujući i 

najnovije informacije o njegovom zdravlju (vidi presudu Ahmed, loc. cit, str. 2207, stav 43). 

U ovom predmetu podnositelj imao dijagnozu HIV pozitivan i bolovao je od AIDS-a. Vlada 

je htjela da ga protjera u St. Kitts, nakon što je osuđen na kaznu zatvorom zbog krijumčarenja 

69


drogom. Sud je u svojoj presudi primjetio da «je podnositelj [bio] u poodmakloj fazi smrtonosne 

i neizlječive bolesti« i da «nije bilo sporno da bi njegovo udaljavanje ubrzalo smrt. Postojao je 

ozbiljan rizik da bi nepovoljni uvjeti koji ga čakaju u St Kittsu mogli još više skratiti ionako 

kratki period života koji mu je preostao i izvrgnuti ga akutnim psihičkim i fizičkim patnjama» 

(stavovi 51 i 52-54). 

U svjetlu ovih izuzetnih okolnosti i imajući na umu kritičnu fazu bolesti u koju je sada dospio, 

provođenje odluke da se pošalje u St. Kitts bi predstavljalo nečovječno postupanje odgovorne 

države i time kršenje člana 3 (čl. 3). 

Sud u ovom pogledu također primjećuje da je odgovorna država preuzela odgovornost za lječenje 

podnositelja od augusta 1994. On se oslanja na medicinsku i palijativnu njegu koju trenutno prima 

i nesumnjivo je da je psihološki pripremljen na smrt u ambijentu koji mu je i poznat i koji je pun 

razumjevanja. Iako se ne može reći da bi uvjeti na koje bi naišao u zemlji primatelju bili kao takvi 

kršenje standarda člana 3. (čl.3.), njegovo udaljavanje iz odgovorne države bi ga izložilo stvarnom 

rizku od umiranja u najžalosnijim okolnostima i na taj način bilo nehumano postupanje. 

[…] 

Sud, u ovom svjetlu, naglašava da stranci koji su odslužili zatvorsku kaznu i podliježu mjeri protjerivanja 

ne mogu, u principu, zahtijevati bilo kakvo pravo ostanka na teritoriji države članice kako 

bi nastavili koristiti medicinsku, socijalnu i druge vrste pomoći koje im je pružala ta država tokom 

njihovog boravka u zatvoru. 

Međutim, u izuzetnim okolnostima u ovom predmetu, i s obzirom na jake razloge humane prirode, 

mora se zaključiti da bi provođenje ove mjere bilo kršenje člana 3 (čl. 3). 

Mišljenje Suda je bilo drugačije [Dio III] u predmetu Bensaid protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

(presuda od 6. februara 2001). U ovom predmetu, podnositelj je trebao biti protjeran iz 

Ujedinjenog Kraljevstva, jer su vlasti smatrale da je njegov brak bio iz interesa. Podnositelj se 

pozivao na svoje mentalno zdravlje (skizofreniju), poteškoće da u Alžiru dobije potrebno lječenje 

koje je ovdje imao a koje ne bi bilo institucionalnog tipa, posljedice po zdravlje i na poltitičku 

situaciju u toj zemlji. Sud je zaključio sljedeće (Bensaid protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda 

od 6. februara 2001, Predstavka br. 44599/98, stavovi 34 i 36-41): 

Iako je tačno da Sud primjenjuje član 3 češće u kontekstu u kojem rizik da će neka osoba biti 

izložena bilo kojem obliku zabranjenog postupanja koje proističe iz namjernih postupaka vlasti ili 

nedržavnih tijela u zemlji primatelju (naprimjer, presuda Ahmed protiv Austrije, loc. cit, stav 44), 

Sud je, u svjetlu fundamentalnog značaja člana 3, sebi ostavio dovoljno fleksibilnosti u primjeni tog 

člana u drugim kontekstima koji se mogu pojaviti. Prema tome, njega ništa ne sprječava da pomno 

analizira zahtjev podnositelja po članu 3 kada rizik od zabranjenog postupanja u zemlji primatelju 

proističe iz faktora koji ne uključuju, direktno ili indirektno, odgovornost javnih vlasti te zemlje, ili 

koji, uzeti zasebno, ne predstavljajuj sami po sebi kršenje standarda tog člana. Ograničiti primjenu 

člana 3 na ovaj način značilo bi ugroziti apsolutni karakter zaštite koju on pruža. U svakom takvom 

kontekstu, međutim, Sud mora podvrgnuti sve okolnosti predmeta strogoj analizi, naročito ličnu 

situaciju podnositelja u zemlji koja vrši protjerivanje (vidi D. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda 

od 2. maja 1997, Reports (Izvještaji)1997-III, stav 49). 

[…] 

70


U ovom predmetu radi se o podnositelju koji pati od dugotrajnog mentalnog oboljenja, skizofrenije. 

Trenutno prima ljekove, olanzapin, koji mu pomaže kod simptoma. Ako se vrati u Ažir, ovaj lijek 

neće više moći dobijati ambulantno i besplatno. On nema nikakvo socijalno osiguranje i ne može 

tražiti besplatan lijek po toj osnovi. Bilo bi, međutim, moguće da lijek dobije ambulantno i da ga 

plaća, ako prije toga bude primljen na bolničko lječenje. Također je moguće dobiti druge ljekove, 

koji se koriste u lječenju mentalnih oboljenja. Najbliža bolnica koja liječi ovu vrstu pacijenata nalazi 

se u Blidi, nekih 75-80 km udaljena od mjesta u kojem mu živi obitelj. 

Poteškoće vezane za dobijanje ljekove i stres zbog povratka u ovaj dio Alžira, gdje vlada nasilje i 

aktivni terorizam navode se kao prijetnja njegovom zdravlju. Pogoršanje već postojeće bolesti moglo 

bi dovesti do recidiva halucinacija i pshihotične sumanutosti koje uključuju samopovređivanje 

i povređivanje drugih, kao i ograničene socijalne funkcije […]. Sud smatra da patnje u vezi takvih 

recidiva bi mogle, u principu, potpadati pod član 3. 

Sud, međutim, primjećuje da je pacijent suočen sa istim takvim epizodama čak ako i ostane u 

Ujedinjenom Kraljevstvu, jer je njegova bolest dugoročna i zahtijeva stalnu kontrolu. Njegovo 

udaljavanje bi sigurno prouzrokovalo rizik, kao i razlika u podršci osoblja i dostupnosti lječenja. 

Podnositelj tvrdi, posebno, da mu drugi ljekovi neće pomoći na isti način, a da opcija pacijenta na 

bolničkom lječenju predstavlja krajnji izbor. No ipak, medicinsko lječenje pacijenta je moguće u 

Alžiru. Činjenica da će uvjeti za pacijenta u Alžiru biti manje povoljni nego oni koje ima u Ujedinjenom 

Kraljevstvu nije odlučujuća iz ugla člana 3 Konvencije. 

Sud smatra da je rizik od pogoršanja stanja ukoliko se podnositelj vrati u Alžir, i što u tom slučaju 

neće imati dovoljnu pomoć i brigu, uveliko stvar nagađanja […] Malo je vjerovatno da će podnositelj 

sam biti meta terorističke aktivnosti. Čak i da njegova obitelj nema automobil, postoji 

mogućnost drugih aranžmana. 

Sud prihvaća ozbiljnost zdravstvenog stanja podnositelja. Međutim, uzevši u obzir, visoki prag koji 

postavlja član 3, pogotovo kada slučaj ne predstavlja izravnu odgovornost države članice za prouzrokovanje 

štete, Sud ne nalazi da postoji dovoljno realan rizik da bi slanje podnositelja u ovim 

okolnostima bilo u suprotnosti sa članom 3. Ovaj slučaj ne ukazuje na izuzetne okolnosti koje su 

postojale u predmetu D. (citiranom gore) u kojem je podnositelj bio u finalnoj fazi smrtonosne 

bolesti, AIDSa, i nije imao perspektivu nikakve medicinske brige ili pomoći obitelji u slučaju protjerivanja 

u St. Kitts. 

Sud stoga nalazi da sprovođenje odluke da se podnositelj protjera u Alžir ne bi prekršilo član 3 

Konvencije. 

Potrebno je uočiti da je kod utvrđivanja postojanja rizika od nečovječnog ili ponižavajućeg 

postupanja potrebno kao prioritet uzeti u obzir okolnosti kojih je država na koju se ovo odnosi 

bila ili morala biti svjesna u vrijeme protjerivanja (udaljavanja), što ne sprječava Sud da uzme u 

obzir i naknadne informacije; one mogu potvrditi ili opovrgniti način na koji je država članica 

odlučivala da li je strah podnositelja razložan (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu 

Cruz Varas i ostali protiv Švedske od 20. marta 1991, Serija A br. 201, str. 30, stav 76). 

Udaljavanje 

O slučaju udaljavanja devetogodišnje djevojčice u zemlju porjekla vidi Nsona protiv Nizozemske, presuda od 

28. novembra 1996, Predstavka br. 23366/94, Reports (Izvještaji) 1996-V, stavovi 103-104): nema kršenja. 

71


Neaktivnost socijalne službe ili neadekvatnost zakona 

Presuda u predmetu Z. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva odnosi se na propust socijalne 

službe da zaštiti maloljetnu osobu. Zaključak Suda je bio sljedeći (presuda od 10. maja 2001, 

Predstavka br. 29392/95, stavovi 73-74): 

[…] Ove mjere [članovi 1 i 3] trebaju pružiti efikasnu zaštitu, posebno, djece i drugih ugroženih 

osoba i uključuju razumne korake u sprječavanju zlostavljanja s kojima su vlasti upoznate ili su 

trebale biti upoznate (mutatis mutandis, Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. 

oktobra 1998, Reports (Izvještaji) 1998-VIII, stav 116). 

Nesporno je da je u ovom predmetu zanemarivanje i zlostavljane kroz koje je prošlo četvero djece 

doseglo prag nečovječnog i ponižavajućeg postupanja (kao što je navedeno u stavovima 11 do 36 

gore). Vlasti su bile upoznate sa ovakvim postupanjem već u oktobru 1987. One su bile pod zakonskom 

obavezom zaštititi djecu i imale su cijeli niz ovlasti na raspolaganju, uključivši i odvođenje 

djece iz kuće. Djeca su, međutim, samo bila odvedena u centar za hitne slučajeve, i to na insistiranje 

majke, 30. aprila 1992. U periodu od četiri i pol godine ona su bila kod kuće izložena najužasnijem 

iskustvu, kako je to nazvao psihijatar savjetnik koji ih je pregledao (vidi stav 40 gore). Odbor za 

obeštećenja u slučaju povreda kod krivičnih djela je također našao da su djeca bila strahovito 

zanemarivana tokom dužeg vremenskog perioda i da su pretrpjela fizičke i psihičke povrede koje 

se mogu direktno pripisati krivičnom djelu nasilja (vidi stav 49 gore). Sud priznaje da su odluke 

socijalne službe teške i osjetljive prirode kada se odlučuje o istovremenom poštovanju principa 

očuvanja porodičnog i privatnog života. Ovaj predmet, međutim, ne ostavlja nimalo sumnje da se 

radi o propustu sistema da se zaštite podnositelji od teškog, dugotrajnog zanemarivanja i zlostavljanja. 

Ova presuda je slična presudi u predmetu A. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 23. septembra 

1998, Reports (Izvještaji) 1998-VI citiranoj gore. 

Uništavanje materijalnih dobara 

U jednom broju predmeta postavilo se pitanje da li uništavanje materijalnih dobara može 

predstavljati kršenje člana 3. 

U presudi Mentes i ostali protiv Turske, Sud nije razmatrao ovaj aspekt obrazlažući to 

činjenicom da je već razmatrao uništenje kuća podnositelja po članu 8. Komisija je u ovom 

predmetu zaključila da se radi o kršenju člana 3 ( Mentes i ostali protiv Turske, presuda od 28. 

novemnra 1997, Reports (Izvještaji) 1997-VIII, stavovi 74-77). 

S druge strane, u presudi Selçuk i Asker protiv Turske, Sud se složio da je bilo kršenja člana 3, 

jer su snage sigurnosti spalile domove podnositelja (Selçuk i Asker, presuda od 24. aprila 1998, 

Reports (Izvještaji) 1998-II, stavovi 77-80): 

Sud se poziva na činjenice koje smatra ustanovljenim u ovom predmetu (vidi stavove 27, 28, 30 i 

57 gore). On podsjeća da su gđa. Selçuk i g. Asker imali 54, odnosno 60 godina u to vrijeme i da su 

živjeli u selu Islamköy cijeli svoj život (vidi stav 8 gore). Snage sigurnosti uništile su njihove domove 

i većinu imovine i time lišile podnositelje sredstava za život i natjerale ih da moraju otići iz sela. 

Može izgledati da je ovo učinjeno s predumišljanjem i prezirom, bez ikakvog poštovanja prema 

72


osjećanjima podnositelja. Oni su bili zatečeni nespremni; morali su stajati i gledati kako im spaljuju 

kuće; nedovoljne mjere predostrožnosti su poduzete u pogledu sigurnosti g. i gđe. Asker; protesti 

gđe. Selçuk su ignorirani, a kasnije im nije pružena nikakva pomoć. 

Imajući posebno u vidu način na koji su uništeni domovi (vidi gore spomenutu presudu Akdivar i 

ostali, str. 1216, stav 91) i njihove osobne okolnosti, jasno je da su bili izloženi patnjama dovoljno 

jakim da se postupci snaga sigurnosti mogu okvalificirati kao nečovječno postupanje u značenju 

po članu 3. 

[…] Međutim, čak i da se radilo o postupcima koji su poduzeti bez ikakve namjere kažnjavanja 

podnositelja, već prije sprječavanja da njihove domove koriste teroristi, ili kao znak obeshrabrivanja 

drugih, ovo ne bi bilo opravdanje konkretnog zlostavljanja. 

Sud, u zaključku, smatra da posebne okolnosti ovog predmeta govore o kršenju člana 3. 

Vidi, također s istim zaključkom, presudu Bilgin protiv Turske od 16. novembra 2000, 

Predstavka br. 23819/94, stav 103. 

Sudbina bliskih članova obitelji žrtve kršenja člana 3 

Sud je odlučivao o primjeni člana 3 u pogledu bliskih članova obitelji osoba koje tvrde da su 

žrtve kršenja članova 2 i 3. Tako je Sud u predmetu Çakici protiv Turske (8. juli 1999, Predstavka 

br. 23657/94, stavovi 98-99), zaključio: 

Sud primjećuje da je u predmetu Kurt (Kurt presuda citirana gore, str.1187-1188, stavovi 130- 

134), koja se odnosi na nestanak sina podnositeljice tokom nepriznatog privođenja, zaključio 

da je podnositeljica bila izložena kršenju člana 3 s obzirom na konkretne okolnosti predmeta. 

On se posebno poziva na činjenicu da je podnositeljica bila majka žrtve teškog kršenja ljudskih 

prava, kao i to da je sama bila žrtva samozadovoljstva vlasti pred njenim strahom i nevoljom. 

Predmet Kurt, međutim, ne uspostavlja nikakav opći princip po kojem je član obitelji «nestale 

osobe» samim tim i žrtva postupanja koje je u suprotnosti sa članom 3. 

Da li je član obitelji takva žrtva ovisi o postajanju cijelog niza faktora koji toj patnji podnositelja 

daju dimenziju i karakter koji se izdvaja od emocionalnog stresa za koji se smatra da je 

neizbježno prouzrokovan kod rodbine žrtava teškog kršenja ljudskih prava. Relevantni elementi 

uključuju bliskost rodbinske veze – u tom kontekstu specijalnu težinu ima veza roditelj-dijete 

– posebne okolnosti odnosa, mjere u kojoj je član obitelji bio svjedokom događaja koji su u 

pitanju, angažiranost člana obitelji u pokušaju dobijanja informacija o nestaloj osobi i o način 

na koji su vlasti odgovorile na takve upite. Sud, će, zatim naglasiti da suština takvog kršenja 

ne počiva toliko na činjenici «nestanka» člana obitelji, koliko se odnosi na reakcije i stavove 

vlasti prema ovoj situaciji kada su s njom upoznate. Rođak može, naročito u pogledu ovog 

posljednjeg, tvrditi da je direktna žrtva ponašanja vlasti. 

U ovom predemetu podnositelj je bio brat nestale osobe. Za razliku od podnositelja u predmetu 

Kurt, on nije bio prisutan kada su snage sigurnosti odvele njegovog brata, jer je sa svojom obitelji 

živio u drugom gradu. Čini se, također, da podnositelj, iako se angažirao u upućivanju raznih 

73


peticija i upita vlastima, nije podnio najveći teret jer je njegov otac, Tevfik Çakici, preuzeo 

inicijativu u peticijama od 22. decembra 1993. koje su upućene Sudu za nacionalnu sigurnost 

u Diyarbakiru. Isto tako nisu ni nikakve otežavajuće stvari proizišle iz odgovora vlasti iznesene 

pred ovaj Sud u tom pogledu. Shodno tome, Sud primjećuje da nema posebnih elemenata u 

ovom predmetu koji bi opravdavali nalaz od dodatnom kršenju člana Konvencije u odnosu 

na samog podnositelja. Prema tome, nije bilo kršenja člana 3 u ovom predmetu u pogledu 

podnositelja. 

74


Član 4. EKLjP – Zabrana ropstva i prinudnog rada 



1. Niko neće biti držan u ropstvu ili položaju ropske zavisnosti. 

1. Koncept ropske zavisnosti 

Predmet Van Droogenbroeck protiv Belgije daje indikaciju pojma «ropske zavisnosti». U 

ovom predmetu, podnositelj je bio osuđen za krađu i dobio kaznu od dvije godine zatvora i 

stavljen je na raspolaganje vlade na period od deset godina. Po belgijskom zakonu, «stavljanje 

na raspolaganje mora se analizirati kao kazna, a ne mjera sigurnosti; ona se izriče uz glavnu 

zatvorsku kaznu i u isto vrijeme s njom, a počinje sa istekom zatvorske kazne. Ono traje onoliko 

vremena koliko je propisano zakonom. Po belgijskom zakonima «recidivisti i česti perstupnici 

koji su na raspolaganju Ministarstva pravde bit će zatvoreni u instituciju, ako je potrebno. 

Izraz «ako je potrebno» pokazuje da zakon ostavlja široki stupanj diskrecionog prava u izboru 

mjera koje se sprovode: zatvaranje, polu-sloboda, sloboda pod nadzorom, itd. Ministar može 

odobriti uvjetni otpust ili po isteku glavne kazne, ili tokom izdržavanja kazne zatvora; on može 

i opozvati tu mjeru kasnije. 

Podnositelj se na Sudu pozivao na član 5 (vidi tekst dolje) Konvencije u slučajevima lišenja 

slobode i tvrdio da periodi kada je bio zatvoren nisu bili na osnovu odluke «nadležnog suda», 

nego odluka ministra pravde. On se stoga žalio na činjenicu da je stavljanje na raspolaganje vladi 

i to što je ovisio od dobre volje vlasti njega stavilo u položaj ropske zavisnosti suprotno članu 

4, stav 1. Sud je krenuo od principa da poštovanje člana 5, stav 1 na samom početku isključuje 

stanje ropske zavisnosti, izuzev u okolnostima koje su njime definirane (Van Droogenbroeck 

protiv Belgije, presuda od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 32, stav 58): 

Situacija na koju se ovdje žali ne predstavlja kršenje člana 5, stav 1 (čl. 5-1) (vidi stav 42 gore). Prema 

tome, ona bi se mogla smatrati za položaj ropske zavisnosti jedino kad bi uključivala «izuzetno 

ozbiljnu» formu «uskraćivanja slobode» (vidi stavovi 79-80 Izvještaja Komisije), što nije slučaj u 

ovom predmetu. 

U predmetu Kipar protiv Turske (presuda od 10. maja 2001), Veliko vijeće Suda je ispitivalo 

tužbu zasnovanu na članu 4. Sud se međutim ograničio na ispitivanje sa aspekta dokaza. 

Činjenice koje su navedene u predstavci odnose se na vojne operacije Turske na sjevernom 

Kipru u julu i augustu 1974. i na još uvijek postojeću teritorijalnu podjelu Kipra. Vlada, koja je 

u ovom predmetu podnositelj, tvrdila je da se otprilike 1491 grčki Kipranin još uvijek smatra 

nestalim, 20 godina nakon prestanka neprijateljstava. Ove osobe su posljednji put viđene žive 

kada su ih privele vlasti Turske, a odgovorna država nije nikada pružila nikakvo objašnjenje 

o njihovoj daljnoj sudbini. Vlada podnositelj tvrdi da se, u odsustvu neoborivog zaključka da 

su nestale osobe sada mrtve, mora pretpostaviti da su još uvijek zatvorene u uvjetima koji se, 

75


s obzirom na vrijeme proteklo od tih događaja 1974. godine, moraju okvalificirati kao stanje 

ropske zavisnosti. Sud je zauzeo sljedeći stav (Kipar protiv Turske, presuda od 10. maja 2001, 


Komisija je ustanovila da se ne radi o kršenju člana 4, ne našavši nikakve dokaze u korist pretpostavke 

da su u toku relevantnog perioda nestale osobe još uvijek bile u turskom zatvoru i da se 

drže u uvjetima kojima se krši član 4. 

Sud se slaže sa nalazima Komisije. On u tom pogledu ističe, isto kao i Komisija, da odbija da nagađa 

o sudbini ili o tome gdje se nalaze ove nestale osobe. Nadalje, on prihvata činjenice kako ih je 

Komisja ustanovila. 

Iz ovoga slijedi da nije ustanovljeno kršenje člana 4. 

2. Pristanak i položaj ropske zavisnosti 

Komisija je rješavala u predmetu mladića iz Engleske koji su kao maloljetnici pristali da služe u 

britanskoj mornarici. Vojska je odbila da ih razriješi obaveze. Oni su zatim poveli postupak koji 

se temeljio na činjenici da to predstavlja položaj ropske zavisnosti, s obzirom na njihove godine 

kada su preuzeli tu obavezu. Iako član 4, stav 3, izričito kaže da se služenje u vojsci ne smatra 

prisilnim radom, Komisija se složila da preispita da li je u ovom konkretnom slučaju vojna služba 

predstavljala «položaj ropske zavisnosti», da bi na kraju zaključila da nije (predmet W, X, Y. i Z. 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Predstavke br. 3435-3438/67, Collection of Decisions(Zbirka 

odluka) 1968-IV, str. 20-21): 

Mišljenje Komisije je da se «položaj ropske zavisnosti» i «prinudni ili obavezni rad» razlikuju u 

članu 4 i, mada se često moraju preklapati, ipak se ne mogu tretirati kao jedno te isto, a da klauzula 

koja izričito isključuje vojnu službu iz djelokruga izraza «prisilni ili obavezni rad» ne isključuje u 

svim okolnostima takvu službu od preispitivanja u svjetlu zabrane koja se odnosi na «ropstvo ili 

položaj ropske zavisnosti»; 

[…] 

[…] kako izraz služiti vojsku, ukoliko nije položaj ropske zavisnosti za odrasle vojnike, ne može 

imati taj karakter ni za dječake koji stupaju u vojnu službu uz sagalsnost roditelja. 

Član 4, stav 2 – Zabrana prisilnog rada 


2.Niko neće biti primoravan da obavlja prinudni ili obavezni rad. 

Sud je bio u prilici da tumači koncept »obaveznog rada». U predmetu Van der Mussele protiv 

Belgije, podnositelj, belgijski državljanin rođen 1952, živio je u Antewerpenu, gdje je radio kao 

advokat. Primljen je na posao kao pripravnik 27. septembra 1976. i završio pripravnički staž 1. 

oktobra 1979. od kada radi kao advokat. Dok je bio na stažu sud ga je imenovao za advokata 

76


odbrane po službenoj dužnosti. Advokati koje imenuje sud nemaju pravo na naknadu za rad 

ili naknadu troškova. Podnositelj se žalio na ovo imenovanje u mjeri u kojoj odbijanje istog 

povlači sankcije, kao i na onaj dio koji se odnosi na neplaćanje naknade i troškova. On je 

na ovo gledao kao na «prinudni ili obavezni rad» koji je nekompatibilan sa članom 4, stav 2. 

Mišljenje Suda je bilo sljedeće (presuda od 23. novembra 1983, Serija A br.70, str. 16, stavovi 

32-36 i 38): 

Član 4 (čl. 4) ne nudi definicju «prinudnog ili obaveznog rada»), a u raznim dokumentima Vijeća 

Evrope nema nikakvih smjernica koje bi se odnosile na pripremni rad na izradi Evropske konvencije. 

Kao što su Komisja i vlada ukazale, očigledno je da su se autori Evropske konvencije – slijedivši 

primjer autora člana 8 nacrta Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima – oslanjali 

u velikoj mjeri na raniji sporazum o Međunarodnoj organizaciji rada, tj. na Konvenciju br. 29 u vezi 

prinudnog ili obaveznog rada 

[…] 

Sud će […] uzeti u obzir gore spomenute ILO (MOR) konvencije – koje su obvezujuće po skoro 

sve članice Vijeća Evrope, uključujući i Belgiju – a posebno Evropsku konvenciju br. 29. Zapravo, 

postoji ogromna sličnost, koja nije slučajna, između stava 3 člana 4 (čl. 4-3) Evropske konvencije i 

stava 2 člana 2. Konvencije br. 29. stav 1 posljednje spomenutog člana propisuje da «u svrhe» ove 

posljednje spomenute konvencije izraz «prinudni ili obavezni rad» znači »sav rad ili usluge koje 

se iznuđuju od neke osobe pod prijetnjom kazne i za koje se navedena osoba nije dobrovoljno 

ponudila». Ova definicija može dati polazište u tumačenju člana 4 (čl. 4) Evropske konvencije. 

Međutim, ne smiju se izgubiti iz vida da posebne karakteristike ove Konvencije, kao ni činjenica da 

ona predstavlja živi instrument koji treba tumačiti «u svjetlu pojmova koji trenutno preovladavaju 

u demokratskim državama» (vidi, inter alia, presudu Guzzardi od 6. novembra 1980, Serija A br.39, 

str. 34, stav 95). 

Zajednički je stav strana pred Sudom da su usluge koje je g. Van der Mussele pružio g. Ebrimu bile 

«rad» u smislu člana 4, stav 2 (čl. 4-2). Tačno je da se engleska riječ “labour” (rad) često koristi u 

uskom značenju fizičkog rada, ali ima i šire značenje kao francuska “travail” (posao), i upravo ovu 

drugu treba prihvatiti u ovom kontekstu. […] 

Ostaje da se utvrdi da li je bilo «prinudnog ili obaveznog» rada. Prvi od ova dva pridjeva se odnosi 

na pojam fizičke ili psihičke prisile, faktor koji je izvjesno bio odsutan u ovom predmetu. Što se tiče 

drugog pridjeva, on se ne može odnositi samo na bilo koju formu zakonske prinude ili obaveze. 

Naprimjer, ne može se smatrati da rad koji treba obaviti u cilju slobodno sklopljenog ugovora potpada 

pod član 4 (čl. 4) samo zbog toga što je jedna strana preuzela obavezu u odnosu na drugu 

stranu da će obaviti taj rad/posao i da, prema tome podliježe sankcijama ukoliko ne ispoštuje svoje 

obećanje. Po ovoj tačci manji dio Komisije se složio s većinom. Preostaje još rad «koji je iznuđen 

[…]. pod prijetnjom bilo koje kazne» i koji se također obavlja mimo volje dotične osobe, tj. rad za 

koji se «ta osoba nije dobrovoljno ponudila». 

[…] 

Da je g. Van der Mussele odbio s valjanim razlogom da brani g. Ebrimu, njegovo odbijanje ne bi bilo 

kažnjivo nikakvim sankcijama krivičnog karaktera. S druge strane, on bi se izložio riziku da mu se 

ime skine sa spiska pripravnika, ili da mu se odbije zahtjev da se registrira kao advokat (vidi stav 19 

gore); ovakvi izgledi su dovoljno teški da mogu predstavljati «prijetnju kaznom», imajući na umu i 

77


atribuciju «bilo koje» u samoj definiciji, kao i standarde koje je usvojio ILO po tom pitanju («Ukidanje 

prinudnog rada»: Opći pregled, Ekspertna komisija za primjenu konvencija i perporuka, 

1979, stav 21). 

Sljedeće što treba uraditi je odrediti se po pitanju da li se «podnositelj »dobrovoljno ponudio» za 

dati posao. 

Prema većini Komisije, podnositelj je unaprijed pristao na situaciju na koju se žali, tako da nije u 

redu da se na nju naknadno žali. 

[…] 

Ovaj argument, koji je podržala vlada, sasvim ispravno odražava jedan aspekt ove situacije, no 

ipak, Sud mu ne može pridati odlučujuću težinu. G. Van der Mussele je van svake sumnje odlučio 

da radi kao advokat, što je slobodna profesija u Belgiji, znajući da će po propisima i u skladu sa 

dugom tradicijom, biti obavezan da povremeno daje svoje usluge besplatno i bez naknade troškova. 

Međutim, on je morao prihvatioti ovaj uvjet, bez obzira da li je to želio ili ne […]. 

[…] Sud preferira da usvoji sljedeći pristup: imajući na umu da jeste postojao rizik koji se može 

usporediti sa «prijetnjom kazne» (vidi stav 35 gore), kao i da se relativni značaj mora pripisati argumentu 

koji se odnosi na «predhodni pristanak» (vidi stav 36 gore), Sud će razmotriti sve okolnosti 

predmeta u svjetlu ciljeva koje podrazumjeva član 4 (čl. 4) Evropske konvencije kako bi ocijenio da 

li usluge koje su se tražile od g. Van der Mussela potpadaju pod zabranu obaveznog rada. Ovo bi 

mogao biti slučaj kada se određeno vršenje usluga traži kako bi se odobrio pristup određenoj profesiji, 

kada takva usloga za sobom povlači teret koji je pretjeran ili neproporcionalan u odnosu na 

koristi od budućeg bavljenja tom strukom, i kada se takva usluga ne bi mogla smatrati za unaprijed 

dobrovoljno prihvaćenu; ovo bi se, naprimjer, moglo primijeniti na usluge koje nisu povezane sa 

konkretnom profesijom. 

Struktura člana 4 (čl. 4) je po ovom pitanju informativne prirode. Namjera stava 3 (čl. 4-3) nije da 

«ograničava» uživanje prava koje garantira stav 2 (čl. 4-2), nego da “ograniči” samu sdaržinu ovog 

prava, jer ona čini cjelinu sa stavom 2 (čl. 4-2) i ukazuje šta «izraz ‘prinudni ili obavezni rad’ ne 

uključuje” (ce qui “n’est pas considéré comme ‘travail forcé ou obligatoire (ono što 'se ne smatra za 

'prinudni ili obavezni rad'”). Uzevši to u obzir, stav 3 (čl. 4-3) služi kao pomoć u tumačenju stava 

2 (čl. 4-2). 

Četiri tačke stava 3 (čl. 4-3-a, čl. 4-3-b, čl. 4-3-c, čl. 4-3-d), bez obzira na njihovu različitost, temelje 

se na glavnim pojmovima od općeg interesa, socijalne solidarnosti i onim što je normalno ili 

uobičajeno u takvim poslovima. Posljednja tačka, tačka d (čl. 4-3-d) koja isključuje «bilo koji rad ili 

službu koji su dio uobićajenih građanskih obaveza» iz djelokruga prinudnog ili obaveznog rada, je 

od posebnog zančaja u kontekstu ovog predmeta. 

Slijedeći ove razloge i s obzirom na situaciju podnositelja, Sud je odlučio da zadatak pružanja 

besplatne pomoći koja se nameće u kontekstu slobodno odabrane profesije ne mora obavezno 

predstavljati prinudni rad. Presuda se nastavlja kao što slijedi (str. 21, stav 40): 

Sud želi podsjetiti da je g. Van der Mussele dobrovoljno odabrao profesiju advokata, zanjući za 

praksu na koju se žali. S obzirom na ovo, značajan i nerazložan disbalans između cilja kojem se 

teži – dobiti status advokata- i obaveza preuzetih kako bi se ostvario taj cilj bi mogli sami dovesti 

do zaključka da su usluge iznuđene od g. Van der Mussele u vezi pravne pomoći bile obavezne, bez 

obzira na njegov pristanak. Međutim, Sud nije ustanovio na temelju dokaza da takva neravnoteže 

postoji, bez obzira na činjenicu što nije bio plaćen za svoj rad i da mu nisu nadoknađeni troškovi 

– što samo po sebi nije nimalo zadovoljavajuće. 

78


Nadalje, uzevši u obzir standarde koji još uvijek prevladavaju u Belgiji i drugim demokratskim 

društvima, u ovom predmetu nije bilo obaveznog rada u svrhe člana 4 stav 2 (čl. 4-2), Konvencije. 

Član 4, stav 3 – Derogirajuća klauzula 


3. Za potrebe ovog člana izraz »prinudni ili obavezni rad» ne uključuje: 

a bilo koji rad koji se normalno zahtijeva od osobe koja se nalazi u zatvoru u 

skladu sa odredbama člana 5 ove konvencije, ili za vrijeme uvjetnog otpusta; 

b bilo koju službu vojne prirode ili, u slučaju odbijanja služenja vojne obaveze 

u zemljama gdje se to dozvoljava, bilo koju drugu službu umjesto služenja vojne 

obaveze; 

c bilo koju službu koja se zahtijeva u slučaju izvanredne situacije ili katastrofe 

koja ugrožava život ili blagostanje zajednice; 

d bilo koji rad ili službu koji su dio uobićajenih građanskih obaveza. 

1. Rad nametnut osobama koje su lišene slobode po članu 5 

Što se tiče rada osoba na služenju zatvorske kazne (predmet Van Droogenbroeck protiv Belgije, 

24. juni 1982, Serija A br. 50, str. 33, stavovi 59-60, u kojem je osoba koja je bila u zatvoru 

navedena da radi kako bi zaradila sumu novca određenu kao uvjet za puštanje iz zatvora) Sud 


U praksi, kada je otpust uvjetovan novcem zarađenim od rada u zatvoru (vidi stavovi 13, 16 i17 

gore), nismo daleko od obaveze u strogom značenju te riječi. 

Međutim, to ne znači da je takva tužba zasnovana, jer propust da se ispoštuje član 5, stav 4 (čl. 5-4) 

(vidi stav 56 gore), ne znači automatski da nije ispoštovan i član 4 (čl. 4): ovaj drugi član dopušta, u 

stavu 3.a (čl. 4-3-a), rad tokom uobičajene kazne zatvora, kao što je i ovdje slučaj, na način koji ne 

krši stav 1 člana 5 (čl. 5-1). Štaviše, rad koji se zahtijevao od g. Van Droogenbroeck nije išao dalje 

od «uobičajenog» u ovom kontekstu, jer je bio sračunat da mu pomogne u reintegraciji u društvo 

i imao je za osnov odredbu u zakonu, kakva postoji i u nekim drugim državama članicama Vijeća 

Evrope (vidi stav 25 gore i, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu u predmetu De Wilde, 

Ooms i Versyp, Serija A br.12, str. 44-45, stavovi 89-90). 

Prema tome, belgijske vlasti nisu postupile u suprotnosti sa zahtjevima iz člana 4 (čl. 4). 

Potrebno je istaći da je Sud u donošenju odluke ispitivao i poštovanje člana 5 u vezi zakonitosti 

prinudnog rada. To je, također, već uradio i u predmetu the De Wilde, Ooms i Versyp protiv 

Belgije, u kojem su podnositelji lišeni slobode bili prinuđeni da rade uz novčanu naknadu. 

Iako je u tom predmetu Sud našao da se radi o kršenju člana 5, stav 4, on nije smatrao da ima i 

kršenja člana 4 (presuda od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 44, stavovi 89-90. Član 5, stav 1, 

su bili ispoštovani. Sud primjećuje: 

Sud je u ovom predmetu, također, ustanovio kršenje prava garantiranih članom 5, stav 4 (čl. 5-4) 

(vidi stavovi 74 do 80 gore), ali ne smatra da iz toga treba izvesti i kršenje člana 4 (čl. 4). Sud zapravo 

79


smatra da stav 3.a člana 4. (čl. 4-3-a) dozvoljava rad koji se obično zahtjeva od osoba koje su lišene 

slobode po članu 5, stav 1.e (čl. 5-1-e). Nadalje, on ne nalazi, na osnovu informacija koje ima, da 

se radi o kršenju člana 5, stav 1.e (čl. 5-1-e), u odnosu na De Wilda, Oomsa i Versypa (vidi stavove 

67 do 70 gore). 

Štaviše, rad koji je nametnut ovoj trojici podnositelja nije prešao granice »uobičajenog» u značenju 

po članu 4, stav 3.a (čl. 4-3-a), Konvencije, jer je bio usmjeren ka njihovoj rehabilitaciji i zasnivao 

se na općem standardu, Dio 6 Zakona iz 1891, koji ima svoj ekvivalent u nekoliko država članica 

Vijeća Evrope (vidi stav 38 gore i Dodatke IV i V na Izvještaj Komisije). 

Belgijske vlasti su, prema tome, postupile u skladu sa zahtjevima iz člana 4. (čl. 4). 

2. Rad, obaveze i obaveza plaćanja građanskih lica 

U predmetu Karlheinz-Schmidt protiv Njemačke (presuda od 18. jula 1994, Serija A br. 291-B, 

str. 32, stav 23), predstavka se odnosi na obavezu koja je nametnuta samo muškarcima da služe 

u vatrogasnoj četi ili da plaćaju novčani doprinos. 

[…] Sud smatra da obavezna vatrogasna služba kao što je ona koja postoji u Baden-Württembergu 

predstavlja jednu od «normalnih građanskih obaveza» predviđenih članom 4, stav 3.d (čl. 4-3-d). 

On, dalje, primjećuje, da novčani doprinos koji se daje – umjesto učešća - jeste, prema Saveznom 

ustavnom sudu (vidi stav 15 gore), «kompenzacijski teret». Sud prema tome zaključuje da, u vezi 

obaveze učeštvovanja, obaveza plaćanja također spada u domen člana 4, stav 3.d […]. 

(U pogledu obaveze učestvovanja u službi vatrogasne čete ili plaćanja novčanog doprinosa u 

vezi sa članom 14 Konvencije, vidi, pod članom 14, Diskriminatorne razlike u postupanju.) 

80


Član 5 EKLjP – Pravo na slobodu i sigurnost 


Član 5, stav 1 Konvencije glasi kao što slijedi: 

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen 

slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim 

postupkom: 

a zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda; 

b zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu 

suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom; 

c zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj 

vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili 

kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, 

nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; 

d lišenja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod 

nadzorom ili zakonitog pritvaranja radi privođenja nadležnoj vlasti; 

e zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne 

bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholočara ili narkomana ili 

skitnica; 

f Zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog 

ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili 

ekstradicije. 

1. Koncept lišenja slobode 

Član 5, stav 1 se specifično odnosi na slučajeve lišenja slobode. Ovaj koncept «lišenja slobode» 

treba jasno definirati. 

Lišenje slobode i ograničenje slobode 

Nalog o kućnom pritvoru 

U presudi Guzzardi protiv Italije (6. novembar 1980, Serija A br. 39, str. 33-35, stavovi 92-93 i 

95), Sud se bavio razlikom između ograničenja i lišenja slobode, koje spada u djelokrug člana 

5, stav 1. U ovom predmetu je g. Guzzardiu naređeno da boravi na malom talijanskom ostrvu 

u okolnostiama, koje u kombinaciji s ostalim, «postavljaju pitanje kategorizacije sa stanovišta 

člana 5«. Ovo pitanje postavilo se da li, bez obzira na činjenicu što on nije bio u pritvoru, nalog 

o prinudnom boravku može biti smatran za stvarno lišenje slobode. U presudi se kaže: 

Sud podsjeća da se u proklamaciji «prava na slobodu», stav 1 člana 5 (čl. 5-1) misli na fizičku slobodu 

osobe; cilj je osigurati da niko ne bude lišen ove slobode na proizvoljan način. Kao što su ukazale 

strane pred Sudom, ovaj stav se ne odnosi samo na puke restrikcije slobode ili kratanja; te restrikcije 

81


su pokrivene članom 2. Protokola br. 4 (P4-2), koji Italija nije ratificirala. Da bi se odredilo da li je 

neko «lišen slobode» u smislu člana 5 (čl. 5), mora se krenuti od konkretne situacije te osobe i uzeti 

u obzir cijeli niz kriterija poput, tipa, trajanja, efekta i načina sprovođenja date mjere (vidi Engel i 

ostali, presuda od 8. juna 1976, Serija A br. 22, str. 24, stavovi 58-59). 

Razlika između lišenja i ograničenja slobode je samo u stupnju ili intenzitetu, a ne u prirodi ili 

suštini. Iako ponekad proces klasifikacije u jednu ili drugu kategoriju može biti nimalo lagan zadatak 

zato što su neki granični slučajevi samo stav mišljenja, Sud ipak mora napraviti izbor onoga 

o čemu ovisi da li se član 5 (čl.5.) primjenjuje ili ne. 

[…] 

Iako je područje po kojem se podnositelj mogao kretati bilo daloko većih dimenzija od ćelije i nije 

bilo ograničeno nikakvom fizičkom barijerom, ono je ipak pokrivalo samo jedan mali dio ostrva 

kojem je bilo teško prići, a na devet desetina teritorije nalazio se zatvor. G. Guzzardi je bio smješten 

u zaseoku Cala Reale, koji su uglavnom činile zgrade nekadašnje medicinske institucije van funkcije 

i koje su bile u ruševnom stanju, stanica u kojoj su bili karabinjeri, škola i kapela. On je tu živio 

praktično u društvu drugih osoba kojima je izrečena ista mjera i policajaca. 

[…] 

Sud smatra da se ovaj slučaj može smatrati za lišenje slobode. 

Sud će se zato baviti ocjenom činjenica predmeta. 

Zadržavanje stranaca u međunarodnoj zoni 

U vezi zadržavanja azilanata u zoni tranzita ili međunarodnoj zoni na aerodromu (u ovom 

slučaju radi se o Orly aerodromu u Parizu) Sud je bio sljedećeg mišljenja (Amuur protiv 

Francuske, presuda od 25. juna 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o 

presudama i odlukama) 1996-III, br. 11, str. 847-848, stavovi 41 i 43): 

Sud kao prvo primjećuje da je u četvrtom stavu Preambule Ustava od 27. oktobra 1946. (koja je 

inkorporirana u Ustav od 4. oktobra 1958.), Francuska proglasila pravo na azil na «teritorijama 

Republike» za «sve koji se krivično gone zbog borbe za slobodu». Francuska je također strana u 

Ženevskoj konvenciji iz 1951. o statusu izbjeglica, čiji član 1 definira «izbjeglicu» kao «svakoga ko s 

razlogom strahuje da će biti proganjan na rasnoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, ili zbog pripadanja 

određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja». 

Sud također primjećuje da je veliki broj država članica Vijeća Ecrope već izvjestan broj godina 

suočen sa sve većim prilivom azilanata. Svjestan je poteškoća u prijemu azilanata na većini velikih 

aerodroma u Evropi i u obradi njihovih zahtjeva, Izvještaj Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope 

od 12. septembra 1991. otkriva pravu situaciju (vidi stav 26 gore). 

Države članice imaju neopozivo suvereno pravo kontrole ulaska stranaca i njihov boravak na njihovoj 

teritoriji. Sud, međutim, ističe da se ovo pravo mora sprovoditi u saglasnoti sa odredbama 

Konvencije uključivši i član 5 (čl. 5). 

[…] (Vidi Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, str. 33, stav 92.). 

Zadržavanje stranaca u međunarodnoj zoni odista uključuje ograničavanje slobode, ali ono koje 

82


se ne može u svakom pogledu usporediti sa centrima za pritvor stranaca prije deportacije. Ova 

vrsta ograničavanja slobode, uz odgovarajuće garancije, prihvatljiva je samo kako bi se omogućilo 

državama da spriječe nezakonitu imigraciju, a da pri tome poštuju druge međunarodne obaveze, 

naročito one koje proističu iz Ženevske konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. i Evropske konvencije 

o ljudskim pravima. Legitimni interes država da osujete sve veći pokušaj izbjegavanja restrikcija 

na imigraciju ne smije lišiti azilante zaštite koju im pružaju ove konvencije. Ovakvo zadržavanje ne 

smije biti pretjerano dugotrajno, jer bi se onda pretvorilo u čisto ograničenje slobode – neizbježno s 

perspektivom organiziranja praktičnih detalja repatriacije ili, ako se radi o zahtjevu za azil, u lišenje 

slobode dok se zahtjev za dozvolu ulaska na tu teritoriju ne riješi. S tim u vezi treba uzeti u obzir 

i činjenicu da se ova mjera primjenjue ne na one koji su počinili krivično djelo, nego na strance 

koji su, često u strahu za vlastiti život, pobjegli iz vlastite zemlje. Iako silom prilika ovu odluku o 

zadržavanju moraju donijeti upravni ili policijski organi, njeno produžavanje zahtijeva hitnu reviziju 

od strane sudova, koji su tradicionalni čuvari ličnih sloboda. Povrh svega, takvo lišenje ne smije 

uskratiti pravo azilanta na efikasan pristup procedurama za rješavanje statusa izbjeglice. 

U ovom predmetu, francuska vlada i Komisija su dijelile zajednički stav da se nije radilo o lišenju 

slobode pridajući «poseban značaj činjenici da su se podnositelji mogli u bilo koje vrijeme 

ukloniti iz domena primjene mjere o kojoj je riječ». Međutim, Sud je zaključio sljedeće: 

Sama činjenica da azilanti mogu dobrovoljno napustiti zemlju u kojoj žele naći pribježište ne 

isključuje ograničenje slobode, pravo da se napusti bilo koja zemlja, uključujući i vlastitu, je, štaviše, 

garantirano Protokolom br. 4 uz Konvenciju (P4). Nadalje, ova mogućnost postaje samo teorijska 

ako nijedna druga zemlja ne ponudi zaštitu koja se može usporediti sa onom koju očekuju u zemlji 

od koje traže azil i koja je spremna primiti ih. 

Sud je zaključio da «zadržavanje podnositelja u zoni tranzita na pariškom aerodromu Orly 

je zapravo, s obzirom na restrikcije kojima su bili podvrgnuti, bilo jednako lišenju slobode. 

Podnositelji, koji su stigli 9. marta 1992. držani su u zoni tranzita na aerodromu dvadeset dana, 

ostavljeni da se sami snalaze kako znaju, bili su pod strogom i neprekidnom kontrolom policije 

i nije im bila pružena nikakva pravna ili socijalna pomoć. Sud je također istakao da «do 29. 

marta nijedan sud nije razmatrao ni dužinu ni potrebu takvog lišenja slobode». 

Disciplinske presude 

Sud je zauzeo stav da zatvarnje vojnika u njihovim stanovima ili vojnim zgradama i objektima 

ne predstavlja lišenje slobode (Engel i ostali protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976, Serija 

A br. 22). 

Ovo nije slučaj kod svih disciplinskih mjera. 

Hospitalizacija 

U predmetu Nielsen protiv Danske (presuda od 28. novembra 1988, Serija A br. 144), Sud 

smatra da hospitalizacija maloljetnika na odjel za dječiju psihijatriju, na zahtjev majke, ne 

predstavlja lišenje slobode u značenju po članu 5, nego praktični korak majke koja je svjesna 

svojih odgovornosti roditelja poduzeti u interesu djeteta. 

83


Saglasnost i lišenje slobode 

Činjenica da postoji saglasnot o zatvaranju ne mora značiti da nema lišenja slobode: činjenica 

da se neka osoba sama preda vlastima i složi da bude zatvorena, ne oslobađa te vlasti obaveze 

poštivanja člana 5 (De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 28. maja 1970, Serija 

A br. 12). 

2. Lišenje slobode dopušteno po Konvenciji 

Opći aspekti 

Član 5, stav 1, propisuje da niko neće biti lišen slobode, izuzev u «sljedećim slučajevima» i u 

skladu sa «postupkom propisanim zakonom». 

Poštovanje postupaka propisanih zakonom 

U pogledu «postupaka propisanih zakonom», Sud uglavnom ima na umu poštivanje domaćih 

zakona. U predmetu Wassink protiv Nizozemske (presuda od 27. septembra 1990, Predstavka 

br. 12535/86, stav 24), Sud kaže: 

U vezi pitanja da li je pritvor, odnosno zatvor «zakonit», uključujući i pitanje da li je u saglasnosti sa 

«postupkom propisanim zakonom», Konvencija zapravo poziva na domaći zakon i postavlja obavezu 

poštivanja materijalnih i proceduralnih zakonskih propisa. Međutim, ona pored toga zahtijeva 

da svako lišenje slobode bude i u skladu sa svrhom člana 5 (čl. 5), tojest da se osigura zaštita od 

proizvoljnosti (vidi, kao najnoviji izvor, Van der Leer presudu od 21. februara 1990, Serija A br.170, 

str. 12, stav 22). 

Ista formula korištena je i u predmetu Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 10. 

juna 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1996-III, 

str. 765, stav 40): 

Glavno pitanje u ovom predmetu jeste da li je osporavani pritvor bio «zakonit», uključivši i 

poštovanje zakonskih proceduralnih propisa. Konvencija se ovdje poziva na domaće zakone, ali 

dodaje da pored toga lišenje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 (čl. 5), tojest da se pruži 

zaštita od samovolje (vidi Quinn protiv Francuske, presuda od 22. marta 1995, Serija A br. 311, str. 

18, stav 47). 

U sljedećem stavu (stav 41), međutim, Sud također navodi da nepoštovanje domaćih zakona 

povlači za sobom kršenje člana 5 i da je on stoga dužan ustvrditi da li su domaći zakoni ispravno 

primjenjeni: 

Treba istaći da je prvenstveno uloga domaćih vlasti, poglavito sudova, da tumače i primjenjuju 

domaće zakone. Međutim, pošto pod članom 5 stav 1 (čl. 5-1), nepoštivanje domaćih zakona ima 

za posljedicu kršenje Konvencije, slijedi da ovaj Sud može i treba imati određene ovlasti u preispitivanju 

da li su ovi zakoni ispoštovani (vidi Bouamar protiv Belgije, presuda od 29. februara 1988, 

Serija A br.129, str. 21, stav 49). [vidi neznatno drugačiju formulaciju u presudi u predmetu Wloch 

84


protiv Poljske od 19. oktobra 2000, Predstavka br. 27785/95, stav 110.] 

U predmetu Wassink protiv Nizozemske, državni tužitelj je tražio od predsjednika suda da 

produži mjeru obaveznog psihijatrijskog lječenja u zatvorenoj instituciji koja je izrečena 

podnositelju. Predsjednik je produžio pritvor, ali bez prisustva registrara, kao što se zahtijeva 

zakonom. Predsjednik je objasnio da zbog organizacije suda registrar ne može prisustvovati 

kod svih slučajeva hitnog pritvora: na ovom području nalaze se tri velike psihijatrijske bolnice 

u nadležnosti suda, a sam sud je imao nedovoljno uposlenih. Podnositelj je poveo postupak 

protiv ove odluke, uglavnom temeljeći ga na gore iznešenoj činjenici. U svom podnesku, 

državni tužitelj pri kasacionom sudu iznosi da je drugi dio žalbe podnositelja (odsustvo 

registrara) utemeljen, ali kasacioni sud je proglasio žalbu neprihvatljivom obrazlažući to time 

što podnositelj nije više imao interesa da traži poništenje sporne odluke, jer je već svakako 

istekao rok hitnog pritvora. Sud je smatrao da: 

[…] činjenica što registrar nije bio prisutan na ročištu predstavlja kršenje člana 72 Propisa i Zakona 

o sudovima (organizaciji) (vidi stav 18 gore), što je bilo i mišljenje javnog tužitelja. 

Prema tome, u ovom pogledu se radilo o propustu poštovanja «postupka propisanog zakonom», što 

je dovelo do kršenja člana 5, stava 1 (čl. 5-1), Konvencije. Vlada je ovo prihvatila. 

Ostaje nam da napravimo razliku između slučajeva u kojima se radi o greški i onih u kojima 

je riječ o namjernom kršenju postupaka propisanih zakonom. U predmetu Bozano protiv 

Francske, Sud je naveo sljedeće (Bozano protiv Francuske presuda od 18. decembra 1986, Serija 

A br. 111, str. 23, stav 55): 

Podnositelj je tvrdio da je policijska akcija od 26. do 27. oktobra 1979. godine automatski bila bez 

svake zakonske osnove, kada je Upravni sud u Limogesu reotroaktivno poništio nalog za deportaciju. 

Delegat Komisije se nije složio sa ovom tvrdnjom. Vlada je tvrdila da ovo nije konsistentno sa 

sudskom praksom Komisije (izvještaj od 17. jula 1980. o Predstavci br. 6871/75, Caprino protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva, str. 23, stav 65), ali nije bila kategorična; po njihovom mišljenju radilo se o 

kompleksnom pitanju za koji podnositelj nije dao priliku francuskim sudovima da ga razmatraju. 

Argument koji je izložen u ime g. Bozana nije u potpunosti uvjerljiv ni Sudu, bez obzira na nespornu 

logiku. Može se desiti da se predstavnici države ugovornice ponašaju nezakonito u dobroj namjeri. 

U takvim slučajevima, naknadni nalaz suda o propustu da se ispoštujje domaći zakon ne mora 

nužno imati retroaktivni efekat po validnost, po domaćem zakonu, bilo koje mjere o provođenju 

koja je poduzeta u međuvremenu. 

S druge strane, shvatljivo je da bi stvari bile drugačije kada bi vlasti u samom startu svjesno postupile 

u suprotnosti sa pozitivnim zakonom i, naročito, kad bi njihova originalna odluka bila zloupotreba 

ovlasti. 

Sud je tako u presudi u predmetu Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva (10. juni 1996, 

Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama)1996-III, str. 765, stav 

42), zaključio: 

Period lišenja slobode je u principu zakonit ukoliko je izvršen na osnovu sudske naredbe. Naknadni 

85


nalaz da je sud pogriješio po domaćem zakonu što je izdao takvu naredbu ne mora nužno imati 

retroaktivni efekat na validnost interventnog perioda pritvora. Zbog ovog razloga, organi u Strasbourgu 

konzistentno odbijaju da podrže predstavke osoba koje su osuđene za krivično djelo, a koje 

se žale da su apelacioni sudovi proglasili da su se njihove osude ili presude zasnivale na činjeničnim 

ili pravnim greškama (vidi Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986, Serija A br. 

111, str. 23, stav 55, i izvještaj Komisije od 9. marta 1978. o Predstavci br. 7629/76, Krzycki protiv 

Njemačke, Decisions and Reports(Odluke i izvještaji) 13, str. 60-61). 

U predmetima u kojima poštovanje i tumačenje zakona ne predstavlja nikave poteškoće, 

poput poštovanja određenih vremenskih rokova, kršenje zakonom propisanih uvjeta za sobom 

povlači kršenje člana 5. U tom pogledu, jedan predmet je posbeno intersantan za one koji se 

bave praksom: prekoračenje propisanog perioda pritvora kao takvo predstavlja kršenje člana 

5, stav 1.c (the K.-F. protiv Njemačke, presuda od 27. novembra 1997, Predstavka br. 25629/94, 

Reports 1997-VII, stavovi 70-73): 

Sud, u vezi s ovim, ponovo naglašava da je spisak izuzetaka u odnosu na pravo na slobodu koje 

garantira član 5, stav 1 konačan i samo usko tumačenje ovih izuzetaka konzistentno je sa ciljem te 

odredbe, tojest da se osigura da niko ne bude proizvoljno lišen svoje slobode (vidi, kao najnovoji 

izvor, Giulia Manzoni presudu citiranu gore, str. 1191, stav 25). 

Tačno je da je Sud prihvatio da, u izvjesnim okolnostima, može doći do ograničenog kašnjenja u 

puštanju osobe iz pritvora. Međutim, do ovoga je dolazilo u slučajevima kada trajanje pritvora nije 

unaprijed propisano zakonom i kada je bilo rezultat naloga suda. Praktični razlozi u vezi funkcioniranja 

sudova i ispunjavanje posebnih formalnosti znače da izvršenje ovog sudskog naloga može 

potrajati (vidi Quinn protiv Francuske, presuda od 22. marta 1995, Serija A br. 311, str. 17, stav 42, 

i Giulia Manzoni presudu citiranu gore, str. 1191, stav 25). 

Međutim, u ovom predmetu, maksimalni period od 12 sati pritvora u svrhe provjere identiteta je 

propisan zakonom i apsolutan. S obzirom da se maksimalna dužina pritvora znala unaprijed, odgovorni 

organi su bili obavezni poduzeti sve potrebne mjere predostrožnosti kako bi osigurali da se 

dozvoljeno trajanje pritvora ne prekorači. Ovo se također odnosi i na unošenje osobnih podataka 

g. K.-F-a, koje je, kao jedna od mjera provjere identiteta, trebalo biti obavljeno tokom trajanja pritvora 

koji je određen u tu svrhu.. 

Imajući na umu ove faktore, Sud smatra da je maksimalni period trajanja pritvora predviđen zakonom 

bezrazložno produžen, te da je time prekršen član 5, stav 1.c. 

Na kraju u predmetu Kawka protiv Poljske (presuda od 9. januara 2001, Predstavka br. 25874/ 

94, stav 48), Sud primjećuje, po svojoj uobičajenoj praksi: 

Međutim, «zakonitost» pritvora u domaćem zakonu je primarna, mada ne i uvijek odlučujuća. 

Sud mora, pored toga, biti siguran da je pritvor u trajanju koje je predmet našeg razmatranja kompatibilan 

sa svrhom člana 5 stav 1, Konvencije, kojom se treba spriječiti lišenje slobode osoba ba 

proizvoljan način. 

Međutim, u vezi poštovanja procedura propisanih zakonom, Sud je također istakao (stavovi 

48, do kraja, i 49): 

Nadalje, Sud se mora uvjeriti da li je domaći zakon sam po sebi u saglasnosti sa Konvencijom, 

86


uključujući opće principe koji su iznešeni ili koji se podrazumjevaju u njenom tekstu (vidi, među 

brojnim drugim izvorima, Winterwerp protiv Nizozemske, presuda od 24. oktobra 1979, Serija A 

br. 33, str. 19-20, stav 45; i Erkalo protiv Nizozemske, presuda od 2. septembra 1998, Reports of 

Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1998-VI, str. 2477, stav 52). 

U vezi s ovim Sud naglašava da kada je u pitanju lišenje slobode posebno je bitno da opći princip 

pravne sigurnosti bude zadovoljen. Prema tome, od suštinskog značaja je da uvjeti za lišenje 

slobode po domaćim zakonima budu jasno definirani i da je primjena tog zakona predvidiljiva, 

tako da se zadovolji standard «zakonitosti» postavljen u Konvenciji, standard koji zahtijeva da svi 

zakoni budu dovoljno precizni da omoguće konkretnoj osobi da dobije odgovarajući savjet, ako je 

potrebno,da može predvidijeti u mjeri u kojoj je to realno u datim okolnostima, posljedice koju 

neka konkretna radnja može proizvesti (vidi S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. 

novembra 1995, Serija A br. 335-B, str. 41-42, stavovi 35-36, i, mutatis mutandis, Sunday Times 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Br. 1), presuda od 26. aprila 1979, Serija A br. 30, str. 31, stav 49; 

Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. juna 1997, Reports(Izvještaji) 1997-III, str. 

1017, stav 49; Steel i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1998, Reports 

(Izvještaji) 1998-VII, str. 2735, stav 54). 

Formulacija presude u predmetu Dougoz protiv Grčke od 6. marta 2001, Predstavka br. 40907/ 

98, savršeno rezimira ovu situaciju (stav 55): 

[…] Sud podsjeća da Član 5, stav 1, kod propisivanja da svako lišenje slobode mora biti «u skladu 

sa zakonom propisanim postupkom», prvenstveno zahtijeva da svako hapšenje ili pritvor moraju 

imati pravni osnov u domaćem zakonu. međuti, ovim riječima se ne poziva samo na domaći zakon; 

one se odnose i na kvalitet zakona i traže da bude kompatibilan sa vladavinom prava, konceptom 

koji je inherentan u svim članovima Konvencije. Kvalitet u ovom smislu podrazumjeva kada je po 

domaćem zakonu dozvoljeno lišenje slobode, takav zakon mora biti dovoljno pristupačan i precizan 

kako bi se izbjegao rizik proizvoljnog odlučivanja (vidi Amuur protiv Francuske, presuda od 

25. juna 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1996-III, 

stav 50). 

Opće primjedbe u vezi slučajeva predviđenih članom 5, stav 1 

Slučajevi lišenja slobode predviđeni članom 5, stav 1 zahtjevaju sljedeće primjedbe opće 

prirode. 

Ovi slučajevi lišenja su iscrpno pobrojani. Sud stoga smatra da moraju biti strogo tumačeni. U 

presudi u predmetu Ciulla protiv Italije (22. februar 1989, Serija A br. 148, str. 18, stav 41), Sud 

iznosi sljedeće: 

Sud sigurno ne podcjenjuje značaj koji Italija pridaje borbi protiv organiziranog kriminala, ali on 

također primjećuje da se iscrpni spisak dozvoljenih izuzetaka u stavu 1 člana 5. (čl. 5-1) Konvencije 

mora strogo tumačiti (vidi, kao najnoviji izvor, presudu Bouamar od 29. februara 1988, Serija A br. 

129, str. 19, stav 43). 

Jasno, ovo ne isključuje iz primjene više osnova za pritvor po članu 5. Sud je često bio u poziciji da 

iznese sljedeće (vidi, naprimjer, Eriksen protiv Norveške, presuda od 27. maja 1997, Predstavka br. 

17391/90, Reports (Izvještaji) 1997-III, stavovi 76 i 85-86): 

87


Sud ponovo naglašava da član 5, stav 1, Konvencije (čl. 5-1) sadrži spisak dopuštenih osnova za 

lišenje slobode koji je konačan. Međutim, primjenjivost jednog od osnova ne isključuje nužno i 

primjenu drugog; pritvor može, ovisno od okolnosti, biti opravdan na osnovu više od jedne tačke 

(vidi, naprimjer, X. protiv the Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981, Serija A br. 

46, str. 17-18, stavovi 36-39). 

[…] 

U svjetlu gore navedenog, Sud je siguran da je pritvor o kojem je riječ bio direktno povezan sa inicijalnom 

osudom podnositelja 1984, te se prema tome može smatrati «zakonitim lišenjem […] po 

presudi nadležnog suda» u svrhe člana 5, stav 1.a, Konvencije (čl. 5-1-a). Sud je došao do zaključka 

da se, u izuzetnim okolnostima ovog predmeta, sudski pritvor podnositelja može također opravdati 

na osnovu stava 1.c of člana 5 (čl. 5-1-c), kao pritvor osobe «kada postoje valjani razlozi da se osoba 

spriječi da izvrši krivično djelo». 

Međutim, Sud ne ulazi sistematično u detaljno preispitivanje po svim tačkama člana 5, stav 1. 

U istom predmetu, on zaključuje (stavovi 87-88): 

Sud, prema tome, zaključuje da je lišenje slobode podnositelja od 25. februara do 15 maja 1990. bilo 

opravdano i po tački a i c člana 5, stav 1, Konvencije (čl. 5-1-a, čl. 5-1-c). 

Nako što je došao do ovog zaključka, Sud ne nalazi za potrebno da ispituje j i primjenu tačke e (čl. 

5-1-e) u ovom predmetu. 

Još uvijek ostaje da pritvor nije zakonit po članu 5 ako uistinu nije bio u jednom od ciljeva 

iz ove odredbe. Provođenje mjere pritvora mora ukazivati na opravdanost u smislu ciljeva o 

kojima govori član 5 stav 1, na šta se poziva odgovorna država. Sud je uvjeren da gledano iz 

tog ugla nije bilo zloupotrebe postupka. Ovaj pristup je sasvim jasan u presudi Quinn protiv 

Francuske u kojoj se radi o lišenju slobode propisanom tačkom f. Sud iznosi sljedeće mišljenje 

(presuda od 22. marta 1995, Serija A br. 311, str. 19, stav 47): 

[…] Sud ne vidi u ovom predmetu nikakve dokaze koji bi navodili na zaključak da je pritvor 

do ekstradicije bio u drugom cilju od onog u kojem naređen, i da je to bio prikriveni pritvor do 

suđenja. Okolnosti hapšenja g. Quinna naročito i činjenica da su postupci vođeni istovremeno ne 

mogu sami po sebi garantirati zaključak da se radilo o zloupotrebi postupka ekstradicije, te da je 

prema tome naređeni pritvor kao odgovor na zahtjev istražnog suca iz Ženeve bio nezakonit. 

Time Sud ne samo da zahtijeva poštovanje postupaka propisanih zakonom u gore navedenom 

smislu, nego također traži da svako lišenje slobode bude u skladu sa ciljem kojem se teži u 

članu 5: zaštita od proizvoljnosti. Sud utvrđuje da li su vlasti koristile mogućnost pritvora, 

koja je predviđena članom 5, u lošoj namjeri. U presudi Kemmache protiv Francuske (br. 3), 

Serija A br. 296-C, str. 89, stav 45), Sud, nakon što je ispitao odluke o privremenom pritvoru, 


[Takve odluke] ne otkrivaju ni zloupotrebu nadležnosti, niti zlu namjeru ili proizvoljnost. 

U nekim predmetima Sud je našao da pritvor nije bio zakonit, u svrhe člana 5 da budemo 

precizni, zbog proizvoljnog postupanja države. Presuda u predmetu Bozano protiv Francuske 

88


(18. decembar 1986, Serija A br. 111, str. 23, stav 54, istr. 26, stav 60) je jedan od primjera. 

Ovaj predmet je u vezi osobe koja je bila osuđena u Italiji, a koja živi u Francuskoj; pokušaj 

ektradicije nije uspio jer su francuski sudovi odbijali da izdaju nalog za ekstradiciju, francuske 

vlasti su ga potom uhapsile u namjeri da ga protjeraju u Švicarsku, na kraju je završio u Italiji, 

gdje služi kaznu. Postupak se odnosio na kratkotrajni pritvor u Francuskoj. 

U ovom predmetu Sud je prvo podsjetio na zahtjev o zakonitosti postavljen u članu 5 i zaključio 

da je on u pogledu pritvora u suštini zadovoljen poštivanjem, na razini države, proceduralnih i 

materijalnih pravila u oblasti raznih formi lišenja slobode predviđenim članom 5 Konvencije. 

Međutim, Sud je u ovoj presudi također zaključio da se zakonitost ne može odvojiti od dobre 

namjere u pogledu cilja na koji se oslanja i koji je odobren članom 5. Ako postoji proizvoljnost, 

postoji i nezakonitost. U ovom predmetu Sud je primjetio (ibid.): 

Glavno pitanje prema koje se treba odrediti je da li je osporavani pritvor bio «zakonit», uključivši 

i da li je bio u skladu sa «zakonom propisanim postupkom». Konvencija se ovdje poziva poglavito 

na domaći zakon i postavlja potrebu primjene pravila iz tog zakona, ali isto tako zahtijeva da svaka 

mjera kojom se neka osoba lišava slobode mora biti kompatibilna sa svrhom člana 5 (čl. 5), tojest 

zaštitom pojedinca od proizvoljnog postupanja (vidi, kao najnoviji izvor, presudu u predmetu Ashingdane 

od 28. maja 1985, Serija A br. 93, str. 21, stav 44). Ovdje se ne radi samo o «pravu na slobodu» 

nego također i o «pravu na sigurnost osoba». 

Gledajući na okolnosti predmeta u cjelini i s obzirom na količinu materijala koji ukazuje na isti 

pravac, Sud zaključuje da lišenje slobode podnositelja u noći od 26. na 27. oktobar 1975. nije bilo ni 

«zakonito» u značenju po članu 5, stav 1.f (čl. 5-1-f), niti kompatibilno sa «pravom na sigurnost». 

Lišenje g. Bozano slobode je na ovaj način zapravo poprimilo formu prikrivene ekstradicije u cilju 

zaobilaženja negativne odluke od 15. maja 1979. koju je donio Optužni odjel Apelacionog suda u 

Limogesu i nije predstavljalo «pritvor» neophodan pri uobičajenoj «radnji […] poduzetoj u cilju 

ekstradicije». 

Detaljna prezentacija različitih slučajeva lišenja slobode 

Član 5, stav 1.a – Pritvor nakon sudske presude 

Kauzalna veza između pritvora i presude uz koju se izriče 

Gore spomenuta presuda u predmetu Bozano protiv Francuske (18. decembar 1986, Serija 

A br. 111, str. 22-23, stav 53) nudi tumačenje izraza «zadržan u pritvoru nakon» i kauzalnu 

vezu koju taj izraz podrazumjeva. Nakon što je osudio lišenje g. Bozano slobode u kontekstu 

navodnog protjerivanja (član 5, stav 1.f, vidi gore), Sud ide dalje i kaže da se Francuska nije 

mogla oslanjati na član 5, stav 1.a, kako bi opravdala pritvor koji je određen u namjeri da se g. 

Bozano udalji u Švicarsku: 

Osporavano prisilno udaljavanje je stupilo na snagu «nakon» gore spomenute presude samo 

u hronološkom smislu. U kontekstu člana 5, stav 1.a (čl. 5-1-a), međutim, prepozicija “nakon” 

označava kauzalnu vezu pored one u značenju redosljeda događaja; ona služi da označi pritvor «kao 

posljedicu» odluke krivičnog suda a ne samo «nakon» odluke krivičnog suda (vidi, kao najnoviji 

89


izvor, Van Droogenbroeck presudu od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 19, stav 35). Ovo nije bio 

slučaj kod ovog predmeta, jer francuske vlasti kao takve nemaju moralnu obavezu da izvršavaju 

presudu Porotnog apelacionog suda u Đenovi od 22. maja 1975. 

U predmetu Eriksen protiv Norveške, Sud je imao još jednu priliku da odlučuje o kauzalnoj 

vezi između pritvora i prethodne presude. Kragerø regionalni sud je 20. septembra 1984. našao 

da je podnositelj kriv po navodima optužnice i osudio ga na dvadeset dana zatvora. Ovaj sud 

je također odobrio optužbu da može koristiti bilo koju od mjera sigurnosti iz člana 39, stav 

1, Krivičnog zakona, maksimalno do pet godina. Smatrao je da ne može spriječiti nadležne 

organe da pribjegnu zatvaranju, ako je potrebno, iz razloga sigurnosti, u zatvor ili na odjel za 

sigurnost, u skladu sa članom 39, stav 1.e i f, s obzirom na fizičku snagu g. Eriksena i njegovo 

zapravo potpuno odsustvo samokontrole u određenim situacijama. Vlasti su to morale uraditi. 

Podnositelj se nakon toga žalio na zatvor iz sigurnosnih razloga pred Vrhovnim sudom. 

Odlukom od 12. januara 1985 potvrđena je ranija odluka. Institucija u kojoj je bio zatvoren 

podnositelj je 26. oktobra 1989. razmatrala produženje mjere sigurnosti, jer je sudsko odobrenje 

isticalo 25. februara 1990. i odlučila da tužiteljstvu predloži produženje tog odobrenja. 7. 

februara 1990, šef policije je zatražio od regionalnog suda da smjesti podnositelja u privremeni 

pritvor u skladu sa odredbama člana 171 Zakona o krivičnom postupku iz 1981, kako bi dobio 

medicinsko mišljenje za ročište po zahtjevu za produžetak mjere sigurnosti. Bilo je jasno 

da predhodno odobrenje ističe 25. februara 1990. Dana 12. februara 1990, regionalni sud je 

razmatrao pitanje privremenog pritvora. Podnositelj je tvrdio da bi takav pritvor nakon 25. 

februara 1990. značio dvostruko kažnjavanje za ista djela. On je, dalje, tvrdio da su vlasti tražile 

privremeni pritvor samo zato što nisu poduzele potrebne proceduralne mjere, iako su pet 

godina bile svjesne kada ističe odobrenje o kojem je riječ. Dana 12. februara 1990. regionalni 

sud u Kragerø-u je odredio podnositelju pritvor od 4 sedmice poslije 25. februara 1990. Dana 

14. maja 1990, javni tužitelj (Riksadvokaten) je povukao svoj zahtjev za produženje odobrenja 

mjere sigurnosti. G. Eriksen je pušten na slobodu. On je nakon toga izvršio nova krivična 

djela. Sud u Starsbourgu u presudi iznosi (Eriksen protiv Norveške, presuda od 27. maja 1997, 

Reports (Izvještaji 1997-III, stav 68): 

Po mišljenju Komisije ovaj pritvor je neopravdan po tački a (čl. 5-1-a). Delegat je predočio da 

po ovoj odredbi (čl. 5-1-a) ne može biti odlučujuće to što je postojala formalna i kauzalna veza 

izmerđu pritvora i inicijalne presude kojom se traži odobrenje po članu 39. Inače bi to imalo za 

nesretnu posljedicu da vlasti te države mogu zadržati u pritvoru neku osobu na duži vremenski period, 

u ovom slučaju skoro tri mjeseca, nakon isticanja maksimalnog perioda čak i da nije ustanovljeno 

da su uvjeti iz bilo koje tačke člana 5, stav 1 (čl. 5-1), bili ispunjeni. Kriterij kauzalne veze je 

Sud ranije primjenjivao na predmete sasvim drugačije prirode, zapravo u vezi naloga za ponovni 

pritvor tokom perioda sudskog odobrenja izdatog na na osnovu incijalne osuđujuće presude (vidi 

Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 21-22, stav 40, i 

Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987, Serija A br. 114, str. 26, stav 49). 

Međutim, ovaj predmet se odnosi na pritvor nakon isteka takvog odobrenja. 

Podnositelj je tvrdio da u odsustvu novog djela, odluka da se produži odobrenje korištenja 

mjere sigurnosti nije uključivalo procjenu krivične odgovornosti ili «presudu» u značenju po 

tački a (čl. 5-1-a). Lišenje slobode kao posljedica takve odluke ne može stoga biti pritvor «poslije 

presude» u svrhe te odredbe (čl. 5-1-a). Sud u istoj presudi nastavlja (stavovi 78-85): 

90


Nema sumnje da ako sud odluči da produži pritvor u svrhe prevencije tako što će izreći mjeru 

sigurnosti prije isteka odobrenog perioda, takvo produženje u principu spada u domen člana 5, 

stav 1.a (čl. 5-1-a), kao «pritvor osobe nakon presude nadležnog suda». Normalno je da će s vremenom 

veza između inicijalne presude i produženja postajati sve slabija i može, na kraju, sasvim i 

nestati, kada produženje više nema nikakve veze sa ciljevima inicijalne odluke, ili je bilo zasnovano 

na procjeni koja je nerazumna u smilsu tih ciljeva (vidi, mutatis mutandis, gore spomenuta Van 

Droogenbroeck presuda, str. 21-22, stav 40). 

Nije uvijek moguće dobiti sudsku odluku po zahtjevu za produženje prije isteka prvobitnog perioda, 

ili zbog toga što je takav period relativno kratak- što je obično slučaj – ili zato što je potrebno 

pribaviti svježe medicinske nalaze, što ne mora biti ostvarivo do datuma isteka. Upravo iz tih razloga 

drugi stav člana 17 Zakona o krivičnom postupku predviđa da se osobu koja je u pitanju 

može zadržati u pritvoru kada je predložen produžetak pritvora na maksimalno vrijeme kao mjera 

sigurnosti […]. 

Komisija nije našla razlog za sumnju da su ispoštovani proceduralni zahtjevi norveškog zakona […]. 

Komisija je, nadalje, izrazila mišljenje da predmetne činjenice otkrivaju da strahovanje vlasti da bi 

podnositelj, ukoliko bude oslobođen, mogao počiniti krivična djela, nije bilo bez osnova. S druge 

strane, ona je također našla da se pritvor određen podnositelju nakon 25. februara 1990 u skladu 

sa članom 171. Zakona o krivičnom postupku nije zasnivao, ili odnosio, na bilo koje krivično djelo 

koje je on izvršio i da nalozi o pritvoru nisu imali nikakve veze po zakonu sa bilo kojom istragom 

koja je u tom smislu vođena. 

Sud, međutim, primjećuje da je, u odluci od 26. januara 1996, u sličnom predmetu, Vrhovni sud 

Norveške naglasio značaj veze između inicijalnog krivičnog djela koje je ishodilo odobrenjem za 

upotrebu mjere sigurnosti i svako dalje produžavanje te mjere. Vrhovni sud je naglasio da se ne 

može pripisati u drugi stav člana 171 Zakona o krivičnom postupku sumnja u izvršenje novog 

krivičnog djela. Pošto inicijalno krivično djelo može opravdati produženje odobrenja za primjenu 

mjere sigurnosti, to djelo može također biti i osnov za pritvor po toj odredbi, pod uvjetom da su 

zadovolejni i drugi uvjeti, kao što je rizik od ponovnog izvršenja krivičnog djela. Kada je donešena 

odluka o pritvoru, kao korak u postupku u vezi produženja mejre sigurnosti, Vrhovni sud je smatrao 

da pritvor ima nužnu vezu sa krivičnim djelima koja su počinjena (i sa njihovim krivičnim 

gonjenjem). Ovo tumačenje člana 171 ne bi, po mišljenju Vrhovnog suda, bilo u suprotnosti sa 

Konvencijom; u tom pogledu on se pozvao na član 5, stav 1.a and c (čl. 5-1-a, čl. 5-1-c) (vidi stav 

57 gore). 

Sud za ljudska prava je razmatrao da li se ovaj pristup Vrhovnog suda Norveške tumačenju primjene 

člana 5, stava 1.a and c (čl. 5-1-a, čl. 5-1-c), u vezi pritvora po odredbama o kojima je riječ, 

može također slijediti u odnosu na pritvor u posebnim okolnostima ovog predmeta. 

Nalog za pritvor podnositelja od 25. februara do 15. maja 1990. dat je dok je postupak za odobrenje 

produženja mjere sigurnosti bio u toku. Da se produženje odobrilo, ono bi bilo zasnovano, kao 

što se vidi iz relevantnih sudskih odluka (vidi stavove 37-39 i 41 gore), na djelima za koja je bila 

izrečena inicijalna presuda podnositelju. […]. 

Nadalje, ovaj pritvor je bio konzitentan sa tim odobrenjem (vidi stav 20 gore). […] Upravo zbog 

navedenih okolnosti i vjerovatnoće da će odobrenje po članu 39 biti produženo, Okružni sud je 

izdao nalog za pritvor po članu 171 Zakona o krivičnom postupku, što su i potvrdili apelacioni 

sudovi (vidi stavove 37-39, 41 i 46 gore). 

U svjetlu gore navedenog, Sud je siguran da je pritvor o kojem je ovdje riječ bio u direktnoj vezi 

sa incijalnom presudom podnositelja iz 1984. i na način koji se može smatrati «zakonitim […] po 

91


presudi nadležnog suda» u svrhe člana 5, stav 1.a, Konvencije (čl. 5-1-a). 

Priroda kazne koja opravdava lišenje slobode po članu 5, stav 1.a 

U presudi V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je razmatrao slučaj maloljetnika proglašenog 

krivim za ubojstvo i kojeg je sudija osudio, u skladu sa zakonom, kaznu zatvora na određeno 

vrijeme. Podnositelj se žalio da je takva odluka proizvoljna i da se radi o kršenju člana 5, stav 

1. U njegovom podnesku on tvrdi da je proizvoljno nametati istu kaznu- kazna zatvora na 

neodređeno vrijeme – svim mladim osobama koje su proglašene krivim za ubojstvo, a da se 

ne uzima u obzir njihova osobna historija i potrebe. U tom pogledu on se pozivao na član 37, 

stav b, UN Konvencije o pravima djeteta i na Pravila 16 i 17, stav 1.a i b, Pekinških pravila, koji 

inter alia, zahtjevaju da kazna lišenja slobode djece mora biti što je moguće kraća i da se kod 

takve kazne mora voditi računa o onome što je dobrobit djeteta. Sud je odbacio ovaj argument 

i pozvao se na član 3 Konvencije (V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. decembra 

1999, Predstavka br. 24888/94, stavovi 103-104): 

Vlada, s kojom se Komisija složila, poricala je da je kazna zatvora na neodređeno vrijeme nezakonita 

i proizvoljna i istakla da je njena svrha bila omogućiti uvažavanje posebnih okolnosti u 

slučaju ovog podnositelja, tako da će on biti lišen slobode samo onoliko vremena koliko je potrebno 

u odnosu na potrebu za kažnjavanjem, rehabilitacijom i zaštitom zajednice. 

Sud primjećuje da je podnositelj lišen slobode nakon presude nadležnog suda; drugim rječima, 

njegovo lišenje slobode potpada pod djelokrug člana 5, stav 1.a, Konvencije. Ne postavlja se uopće 

pitanje da li je kazna lišenjem slobode bila zakonita po engleskom zakonu i izrečena u skladu sa 

postupkom propisanim zakonom. Štaviše, ne može se reći da lišenje slobode podnositelja nije bilo 

u skladu sa svrhama lišenja slobode dozvoljenim po članu 5, stav 1.a, i na taj način bilo proizvoljno 

(vidi Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987, Serija A br. 114, str. 23, stav 

42; i Hussain presudu citiranu gore, str. 269, stav 53, u kojoj se Sud poziva na pitanje doživotnog 

lišenja slobode maloljetnika kao mogućeg spornog pitanja po članu 3, a ne članu 5, stav 1). 

Iz ovoga slijedi da u ovom predmetu nije bilo kršenja člana 5, stava 1, Konvencije.. 

Primjena kazni i član 5, stav 1.a 

Sud je imao priliku da razmatra kompatibilnost mjera za provođenje kazni sa članom 5, stav 1, 

u vezi sa članom 14. U predmetu Gerger protiv Turske, podnositelj je tvrdio da zbog toga što 

mu je izrečena kazna zatvora po odredbama Zakona br. 3713, Zakona protiv terorizma, on nije 

mogao dobiti uvjetno puštanje na slobodu nakon što odsluži tri četvrtine kazne, dok oni koji 

su osuđeni po općem zakonu mogu koristiti ovu odredbu kada odsluže polovinu kazne. On je 

ovo smatrao diskriminacijom. Sud je istakao sljedeće (Gerger protiv Turske, presuda od 8. jula 

1999, Predstavka br. 24919/94, stavovi 67-69): 

Sud smatra da se ovo pitanje odnosi na «zakonito lišenje slobode nakon presude nadležnog suda» i da ga 

stoga treba razmatrati po članu 14 uzetog zajedno sa članom 5, stav 1.a, Konvencije. […] 

Vlada je tvrdila da član 5, stav 1.a, ne garantira osuđenim zatvorenicima automatsko pravo na uvjetni 

otpust. Oni su dodali da su u svakom slučaju restrikcije na pravo uvjetnog otpusta za osobe osuđene za 

krivično djelo po Zakonu o sprječavanju terorizma rezultat izuzetne težine tih krivičnih djela. 

92


Sud smatra da, kao prvo, iako član 5, stav 1.a, Konvencije ne garantira automatski pravo na uvjetni 

otpust, ipak se može postaviti pitanje po toj odredbi uzetoj zajedno sa članom 14. Konvencije, ukoliko 

ustaljena politika kažnjavanja ima negativne diskriminirajuće posljedice. 

Sud primjećuje da je u principu cilj Zakona br. 3713 kažnjavanje osoba koje su izvršile krivično 

djelo terorizma i da svako ko je osuđen po tom zakonu ima manje povoljan tretman kod uvjetnog 

otpusta od osoba koje su osuđene po običnom zakonu. Može se zaključiti da se razlika pravi ne 

među različitim grupama ljudi, nego međtu različitim vrstama krivičnih djela, na osnovu zakonske 

kvalifikacije težine djela. Sud ne vidi nikakav osnov za zaključak kako ovakva praksa predstavlja 

jednu formu «diskriminacije» koja je u suprotnosti sa Konvencijom. Prema tome, nije bilo kršenja 

člana 14 razmatranog zajedno sa članom 5, stav 1.a, Konvencije. 

Član 5, stav 1.b – Lišenje slobode u cilju osiguranja izvršenja bilo 

koje obaveze propisane zakonom 

Presuda u predmetu Lawless (1. juli 1961, Serija A br. 3, str. 47, stav 9) postavlja uvjete za 

primjenu tačke b. Sud je smatrao da su u ovoj presudi «obaveze propisane zakonom», po kojima 

je moguće lišenje slobode, posebne obaveze, a ne obaveze opće prirode (kao što su obaveze 

poštovanje postojećeg pravnog poretka). U ovom predmetu, g. Lawless je bio uhapšen zato što 

je bio pripadnik IRA-e. Sud je primjetio da: 

[…] u vezi člana Član 5, stav 1.b (čl. 5-1-b), ukratko, lišenje slobode g. Lawlessa po nalogu ministra 

zbog sumnje da je bio uključen u aktivnosti štetne po očuvanje javnog mira i reda i državnu sigurnost 

ne može se smatrati za mjeru poduzetu «u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane 

zakonom», jer ova klauzula ne govori o hapšenju ili lišenju slobode u cilju sprječavanja krivičnih 

djela protiv javnog mira i reda ili sigurnosti, nego o osiguravanju izvršenja posbenih zakonom 

propisanih obaveza. 

Sud je također specificirao da, u slučaju potrebe, ova obaveza mora postojati prije zatvaranja 

kojim bi se trebalo sankcionirati kršenje te obaveze. U predmetu Ciulla protiv Italije, podnositelj 

je bio zatvoren do pravosnažnosti odluke kojom se od njega zahtijeva da stanuje na određenom 

mjestu, kako bi se osiguralo da on to ne izbjegne. Sud je iznio sljedeće mišljenje (presuda od 22. 

februara 1989, Serija A br. 148, stav 36): 

Vlada nije tvrdila da postoji «nepovinovanje […] izvršenju naloga suda», nego je izjavila da su 

hapšenje i lišenje slobode g. Ciulla imali za cilj «osiguranje izvršenja obaveze propisane zakonom. 

Ove posljednje riječi označavaju obavezu, koja je specifična i konkretna po svojoj prirodi (vidi presudu 

u predmetu Guzzardi od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, stav 101), koja je već obavezujuća 

za osobu koja je u pitanju. Ova obaveza, koja je kao takva specifična i konkretna, otići i živjeti na 

lokalitetu koji je u te svrhe određen, nastala je tek 24. maja 1984. (vidi stav 17 gore), a ne još 8. maja 

1984. kada je donešena osporavan odluka. 

U slučaju zatvaranja zbog neplaćanja poreza vidi presudu u predmetu Benham protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva (10. juni 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o 

presudama i odlukama) 1996-III, str. 765, stavovi 35-47), ili presudu Peerks i ostali protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva (12. oktobar 1999, Predstavke br. 25277/94 i 25279/94) (nema kršenja 

člana 5, stav 1). 

93


Član 5, stav 1.c – Lišenje slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj 

vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično 

djelo 

Lišenje mora biti dio krivičnog konteksta 

U predmetu Ciulla protiv Italije (presuda od 22. februara 1989, Serija A br. 148, stav 38), Sud 

je smatrao da: 

[…] tačka c (čl. 5-1-c), dopušta lišenje slobode samo u vezi sa krivičnim postupkom. Ovo je 

očigledno na osnovu njene formulacije koja se mora tumačiti zajedno sa tačkom a i stavom 3 (čl. 5- 

1-c + 5-1-a, čl. 5-1-c + 5-3), koji zajedno čine jednu cjelinu (u vezi ovog posljednjeg vidi, inter alia, 

ranije citiranu presudu de Jong, Baljet and Van den Brink, Serija A br.77, str. 22, stav 44). 

U predmetu Wloch protiv Poljske (presuda od 19. oktobra 2000, Predstavka br. 27785/95, stav 

109) Sud je smatrao da: 

[…] Član 5, stav 1.c, zahtijeva da se činjenice na koje se poziva moraju s osnovom razmotriti kao 

one koje potpadaju pod jedan od dijelova koji opisuju krivično postupanje u Krivičnom zakonu. Na 

taj način će se izbjeći «opravdana sumnja» da konkretna djela ili činjenice koje se stavljaju na teret 

osobe lišene slobode nisu bile krivično djelo u vrijeme kada su nastale. 

U ovom predmetu podnositelju je određeno privremeno lišenje slobode zbog sumnje da je 

uključen u trgovinu djecom, koja je u suprotnosti sa članom IX privremenih odredbi Zakona 

iz 1969, i da je naveo određene osobe na lažno svjedočenje tokom sudskom postupka. Do 

vremena relevantnog za ovaj predmet, poljski sudovi nisu nikada primijenjivali ovu odredbu, 

tako da je ona dovela do značajnih problema u tumačenju jer sadrži neke elemente krivičnog 

djela. Sud je smatrao da, ukupno gledajući, nema dokaza da je tumačenje zakonskih odredbi na 

koje su se pozivale domaće vlasti bilo proizvoljno ili neopravdano da bi moglo učiniti pritvor 

određen podnositelju nezakonitim. 

Hapšenje ili lišenje slobode mora biti opravdano «osnovanom sumnjom» 

da je ta osoba izvršila krvično djelo ili kada postoje valjani razlozi da je 

«potrebno» spriječiti da ta osoba izvrši krivično djelo 

U presudi u predmetu Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (30. august 

1990, Serija A br. 182, str. 16, stavovi 32 i 34), koja se odnosi na hapšenja koje je sprovela 

policija Sjeverne Irske na osnovu zakonskih odredbi, Sud je definirao «osnovanu sumnju» koja 

opravdava hapšenje na sljedeći način: 

«Opravdanost» sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini glavni dio garancije protiv proizvoljnog 

hapšenja i lišenja slobode propisanih članom 5, stav 1.c (čl. 5-1-c). Sud se slaže sa Komisijom 

i vladom da «osnovana sumnja» pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje mogu 

uvjeriti objektivnog promatrača kako je ta konkretna osoba mogla izvršiti krivično djelo. Ono što 

će se smatrati za «osnovano» ovisit će o svim okolnostima. 

94


U ovom pogledu zločin terorizma spada u posebnu kategoriju. Policija je zbog pratećeg rizika od 

gubitka ljudskih života i patnje prisiljena da djeluje s maksimalnom hitnosću u praćenju svih informacija, 

uključivši i informacije koje dolaze iz tajnih izvora. Nadalje, policija može često doći u 

situaciju da uhapsi osobu osumnjičenu za terorizam na osnovu informacija koje su pouzdane ali 

koje ne mogu biti otkrivene osumnjičenom ili prezentirane na sudu u potkrepljivanju optužbe, a da 

se pri tome ne ugrozi izvor takvih informacija. 

Kao što je vlada istakla, u pogledu poteškoća koje su uključene u istragu i krivično gonjenje djela 

terorizma u Sjevernoj Irskoj, «osnovanost» sumnje koja opravdava takva hapšenja ne može se uvijek 

prosuđivati po istim kriterijima koji važe za konvencionalna krivična djela. No ipak, urgentnost, 

kada je u pitanju terorizam, ne opravdava proširenje pojma «osnovanosti» do tačke kada bi bila 

ugrožena suština ove garancije po članu 5, stav 1.c (čl. 5-1-c) (vidi, mutatis mutandis, Brogan i 

ostali, presuda predhodno citirana, Serija A br. 145-B, str. 32-33, stav 59). 

Većina Komisije, s kojom se podnositelj složio, bila je mišljenja da vlada nije pružila nikakve informacije 

koje bi navele Komisiju na zaključak da je sumnja u podnositelje u vrijeme njihovog 

hapšenja bila «opravdana» u značenju po članu 5, stav 1.c (čl. 5-1-c), Konvencije, ili da se njihovo 

hapšenje zasnivalo na bilo čemu jačem od «iskrene sumnje» koja se zahtijeva po zakonu Sjeverne 

Irske (vidi stav 61 izvještaja Komisije). 

Vlada je tvrdila da nije mogla otkriti izuzetno osjetljiv materijal na kojem se zasnivala sumnja 

protiv tri podnositelja zbog rizika da bi otkrivanje izvora moglo dovesti u opasnost život i sigurnost 

drugih osoba. U prilog svojoj tvrdnji da se ipak radi o opravdanoj sumnji oni su ukazali na 

činjenice da su prva dva podnositelja već bili osuđivani za teška djela terorizma u vezi sa Privremenom 

IRA-om (vidi stav 12 gore) i da su sva trojica ispitivani dok su bili u pritvoru o konkretnim 

terosrističkim djelima za koja su bili osumnjičeni (vidi stavove 10 i 14 gore). Po navodima vlade ove 

činjenice su bile dovoljne da potvrde da je službeno lice koje je izvršilo hapšenje nastupilo u dobroj 

namjeri i na osnovu prave sumnje i tvrdili su da ne postoji razlika između postupanja bona fide ili 

prave sumnje i opravdane sumnje. Vlada je, štaviše, primijetila da sami podnositelji nisu osporavali 

da su bili uhapšeni i lišeni slobode u vezi sa terorizmom (vidi stav 55 Izvještaja Komisije). 

Vlada je također tvrdila da, iako nisu mogli otkriti informacije ili identitet izvora informacija koje 

su dovele do hapšenja podnositelja, u slučaju prvog i drugog podnositelja postojali su jaki osnovi 

koji su navodili na zaključak da su u vrijeme njihovog hapšenja oni bili angažirani na prikupljanju 

obavještajnih saznanja i obavljali kurirski posao za Privremenu IRA-u, a da je u slučaju trećeg 

podnositelja policija imala na raspolaganju materijal koji ga je povezivao sa pokušajem otmice, o 

čemu je bio i ispitivan. 

Izvjesno je da član 5, stav 1.c (čl. 5-1-c), Konvencije ne treba primjenjivati na način koji bi postavio 

neproprcionalne poteškoće pred policiju države ugovornice u poduzimanju efikasnih mjera u 

brobi protiv terorizma (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Klass i ostali od 6. septembra 

1978, Serija A br. 28, str. 27 i 30-31, stavovi 58 i 68). Slijedi da se od država ugovornica ne može 

zahtijevati da postignu osnovanost sumnje koja je temelj za hapšenje osumnjičenog teroriste tako 

što će otkriti povjerljive izvore informacija, ili čak i činjenice koje bi mogle ukazati na te izvore ili 

otkriti njihov identitet. 

No i pored toga, Sud mora biti uvjeren da je osigurana garancija po članu 5, stav 1.c (čl. 5-1-c). 

Prema tome, odgovorna vlada mora barem ponuditi neke činjenice ili informacije koje će uvjeriti 

Sud da je uhapšena osoba osnovano osumnjičena da je izvršila navodno krivično djelo. To je tim 

prije potrebno kada se, kao što je slučaj u ovom predmetu, po domaćem zahtjevu ne traži osnovana 

sumnja, nego se postavlja niži prag time što se traži samo iskrena sumnja. 

95


Sud prihvata je hapšenje i lišenje slobode svakog od podnositelja bilo utemeljeno na bona fide 

sumnji da je on ili ona terorista i da je svako od njih, uključujući i g. Hartleya, bio ispitivan tokom 

pritvora o konkretnim terorističkim djelima za koje je on ili ona osumnjičen/a. 

Činjenica da su i g. Fox i gđa. Campbell već bili osuđivani za terorizam povezan sa IRA-om (vidi 

stav 12 gore), iako može povećati sumnju koja ih povezuje sa krivičnim djelima tipa terorizma, ipak 

ne može biti jedini osnov sumnje koja opravdava njihovo hapšenje 1986, odnosno nakon sedam 

godina. 

Činjenica da su svi podnositelji, tokom pritvora, bili ispitivani o konkretnim terorističkim djelima, 

samo potvrđuje da je lice koje je izvršilo hapšenje gajilo stvarnu sumnju da su oni bili uključeni u ta 

djela, ali ne može uvjeriti objektivnog promatrača da su podnositelji možda i izvršili ta djela. 

Gore spomenuti elementi su sami po sebi nedovoljni da potkrijepe zaključak da se radilo o «osnovanoj 

sumnji». 

Sud je primjenio ove principe u još jednom novijem predmetu u kojem se radi o terorizmu 

(O’Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001, Predstavka br. 37555/97, 


U ovom predmetu Sud podsjeća da je podnositelja uhapsio policijski inspektor S. zbog sumnje da je 

izvršio djelo terorizma, tojest da je ubio g. Koniga. Nakon šest dana i trinaest sati provedenih u pritvoru, 

tokom kojih ga je policija ispitivala ali on nije davao nikakve odgovore, podnositelj je pušten 

na slobodu. Podnositelj se žalio u domaćem postupku na nezakonito hapšenje, a sud je odbacio njegovu 

tužbu. Sud za ljudska prava primjećuje, kao prvo, da je kriterij za sumnju po domaćem zakonu 

iskrena sumnja zasnovana na valjanim razlozima (Dio 12, stav 1.b, Zakona iz 1984, vidi stavove 

23-24 gore). Ova predstavka se prema tome mora razlikovati od predhodnih slučajeva Fox, Campbell 

i Hartley i Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (citirano gore) gdje je Sud ispitivao žalbu na 

hapšenje koje je sprovedeno po odredbama koje zahtijevaju samo iskrenu sumnju. U slučaju ovog 

podnositelja, njegove žalbeni navodi da hapšenje nije bilo opravdano sumnjom, koja je postojala 

na opravdanom osnovu, da je on počinio krivično djelo, bili su predmet ispitivanja na tri stupnja 

domaćih sudova. U tim postupcima, lice koje je izvršilo hapšenje, inspektor S. dao je svoj iskaz o 

okolnostima hapšenja, a podnositelj je imao priliku da provede unakrsno ispitivanje. Ovo se mora 

smatrati da samo po sebi daje dovoljnu garanciju protv proizvoljnosti hapšenja. 

Što se tiče osnova za hapšenje podnositelja, policajac koji je izvršio hapšenje, inspektor S. je 

posvjedočio da je dobio informacije od svog nadređenog, na informativnom sastanku prije 

hapšenja, da je podnositelj osumnjičen za učestvovanje u ubojstvu Kurta Koniga. […] U mjeri 

u kojoj se podnositelj žali da nikakva informacija nije data u vezi ovog sastanka u postupku pred 

domaći sudom, ovaj Sud smatra da je to bila posljedica načina na koji je podnositelj nastupao u 

svojim navodima. 

Vlada je, u postupku pred Sudom, objasnila da su informacije koje su navele policiju da poduzme 

hapšenje podnositelja bile dobivene neovisno od četiri odvojena informanta, koji su se već ranije 

pokazali kao pouzdani i čije su informacije u vezi ubojstva bile suglasne. Upravo ta informacija je 

bila osnov odluke za hapšenje podnositelja i u odnosu na koju su na informativnom sastanku date 

upute inspektoru S. koji je kasnije izvršio hapšenje. Podnositelj je osporavao da je takva informacija 

bila primljena i da se može smatrati za pouzdanu, jer on nije učestvovao u tom incidentu. On je tvrdio 

da je njegovo hapšenje bilo dio proizvoljne politike policije koja je njega označila kao istaknutog 

člana Sinn Feina. Sud međutim podsjeća, da u postupku pred domaćim sudom podnositelj nije 

osporavao dobru namjeru nijednog od policajaca koji su bili uključeni u njegovo hapšenje ili lišenje 

96


slobode. […] Podnositelj nije osporavao da je bilo informativnog sastanka policajaca na kojem je 

prenešena informacija u vezi identiteta osoba koje su bile uključene u ubojstvo Kurta Koniga i da 

su poduzeti koraci za planiranje hapšenja više lica. 

Sud podsjeća da su u slučaju Fox, Campbell i Hartley (presuda citirana gore gore, str. 8-9, stavovi 

8-14), dvojica od podnositelja bili uhapšeni kada im je zaustavljen i pretresen automobil. Navodno 

je postojala informacija s kojom je policija bila upoznata prije ovog incidenta da se oni sumnjiče da 

su pripadnici IRA-e i da su učestvovali u pripkupljanju obavještajnih informacija. Treći podnositelj 

je uhapšen na osnovu sumnje da je učestvovao u kidnapovanju, bez ikakvih indicija o osnovu za 

takvu sumnju, sem pozivanja na osjetljiv materijal koji je bio na raspolaganju policije i koji ga je 

povezivao sa ovim incidentom. Sud je našao da ovo u pogledu sva tri podnositelja ne zadovoljava 

minimum standarda postavljenih članom 5, stav 1, da bi hapšenje neke osobe bilo opravdano. S 

druge strane, u predmetu Murray (presuda citirana gore, str. 28, stavovi 61-62) ovaj standard je 

zadovoljen kada je hapšenje podnositelja, zbog sumnje da je umješan u prikupljanje sredstava za 

kupovinu oružja, bilo zasnovano na informaciji koju je dobilo službeno lice koje je izvršilo hapšenje 

da su braća podnositelja bila osuđena za slična djela u SAD, što je podrazumjevalo suradnju sa 

osobama «od povjerenja» u Sjevernoj Irskoj. Znalo se također da je posjetio SAD i održavao kontakte 

s braćom, mada su sve ovo bili elementi koji nisu morali inkriminirati podnositelja. Prema 

tome može se raditi o jednoj finoj crti koja razdvaja slučajeve u kojima sumnja na kojoj se temelji 

hapšenje nije dovoljno zasnovana na objektivnim činjenicama od onih gdje je to slučaj. Da li je 

potrebni standard zadovoljen i da li su garancije protiv proizvoljnog hapšenja propisane članom 5, 

stav 1.c, na taj način zadovoljene, ovisit će o posebnim okolnostima svakog predmeta. 

Sumnja se u ovom predmetu zasnivala na informaciji dobivenoj od informanata koji su identificirali 

podnositelja kao jednog od većeg broja osoba osumnjičenih da su umješani u posebno 

terorističko djelo tj. ubojstvo g. Koniga. Ova informacije je prenešena na informativnom sastanku 

policije. U meterijalu koji je podnešen Sudu nema nikakvog osnova za odbacivanje navoda vlade po 

ovom pitanju. Hapšenje je, prema tome, bila unaprijed planirana operacija, sličnija onoj u Murray 

predmetu, i zasnivala se na malo specifičnijem detalju nego što je to bio slučaj u predmetu Fox, 

Campbell i Hartley. U ovakvim okolnostima i s obzirom na dodatne drugačije elemente spomenute 

gore (vidi stavove 38-40), Sud smatra da je pristup domaćih sudova – kako sudija ima pravo na osnovu 

oskudnog materijala koji mu je bio predočen zaključiti da postoje opravdani razlozi za sumnju 

– bio nekompatibilan sa standardom postavljenim u članu 5, stav 1.c, Konvencije. 

Podnositelj je tvrdio da se policajci ne bi trebali skrivati iza pozivanja na anonimne informante u 

pravdanju zloupotrebe ovlasti koje su imali. Sud ponovo naglašava da podnositelj nije u domaćem 

postupku ni pokušao da postavi pitanje u vezi zle namjere ili represije. […] 

Sud, prema tome, ne nalazi da je pristup domaćih sudova standardu sumnje u ovom predmetu oslobodio 

policiju odgovornosti za proizvoljno hapšenje ili joj dodijelio status nekažnjivosti u odnosu 

na hapšenje koje je sprovedeno na temelju povjerljivih informacija. U ovim okolnostima, sumnja 

usmjerena protiv podnositelja imala je dovoljan stupanj jačine jer se zasnivala na specifičnim informacijama 

da je bio umješan u ubojstvo Kurta Koniga, a cilj lišenja slobode bio je da potvrdi ili 

rasprši tu sumnju. Shodno ovome, može se reći da je podnositelj bio uhapšen i lišen slobode na 

temelju »osnovane sumnje» da je počinio krivično djelo, u značenju po tački c člana 5, stav 1. 

Predmet Berktay protiv Turske pruža još jedan primjer primjene ovih principa (presuda od 

1. marta 2001, Predstavka br. 22493/93, stavovi 197-201, dostupna samo na francuskom 

– nezvaničan prevod): 

Sud će se sad posvetiti posebnim okolnostima u ovom predmetu: drugi podnositelj kojem je bilo 

97


sedamnaest godina u vrijeme relevanto za ovaj predmet, bio je pod nadzorom pet policajaca i lišen 

slobode tokom pretresa njegove kuće (stavovi 128-129 gore). Međuti, razlozi za njegovo hapšenje 

se ne vide iz dokumentacije u spisu. Zapisnik sa hapšenja 3. februara 1993. spominje da je drugi 

podnositelj bio uhapšen zbog separatističke propagande; podnositelji i Esma Berktay su izjavili da 

je Devrim bio uhapšen i odveden u policijski pritvor jer nije imao ličnu kartu kod sebe. 

Član 13, stav g, zakona o dužnostima i ovlastima policije, na koji se vlada poziva, ovlašćuje svakog 

policajca da može uhapsiti, bez naloga, bilo koju osobu ako postoje ozbiljne indicije ili dokazi da je 

ta osoba izvršila ili pokušala izvršiti krivično djelo (stav 117 gore). 

Sud, u tom pogledu, naglašava da «uvjerljivost» sumnje na kojoj se hapšenje mora zasnivati predstavlja 

osnovni element zaštite koja se pruža po članu 5, stav 1.c, od proizvoljnog lišenja slobode. 

Činjenica da postoje uvjerljive sumnje predpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje mogu 

uvjeriti objektivnog promatrača da je ta konkretna osoba mogla izvršiti krivično djelo. Sud ponovo 

naglašava da je na odgovornoj vladi da pruži barem neke činjenice ili informacije dovoljno 

uvjerljive kako ima opravdanog osnova za sumnju da je osoba koja je uhapšena izvršila navodno 

krivično djelo (vidi, među ostalim izvorima, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

presuda od 30. augusta 1990, Serija A br. 182, str. 16, stav 32). 

U pogledu procjene dokaza u vezi hapšenja i lišenja slobode drugog podnositelja (stavovi 125- 

129 gore), Sud primjećuje da dokazi iz spisa ne idu u prilog zaključka kako se radilo o uvjerljivoj 

sumnji. Nadalje, izuzev zapisnika sa hapšenja, vlada nije pružila bilo kakve druge indikacije koje bi 

podržale sumnju u drugog podnositelja i vladinina objašnjenja ne zadovoljavaju minimum standarda 

po članu 5, stav 1.c. 

U ovakvim okolnostima Sud ne smatra da je prisilno lišenje slobode Devrima Berktaya tokom pretresa 

njegove kuće bilo «zakonito lišenje» koje je sprovedeno zato što su postojali «uvjerljivi razlozi 

za sumnju da je [ova osoba] izvršio krivično djelo”. 

Presuda u predmetu Eriksen protiv Norveške, citirana gore (u pogledu činjenica pogledati 

član 5, stav 1.a) ilustrira situaciju u kojoj je potrebno spriječiti nekoga da izvrši krivično djelo 

(Eriksen protiv Norveške, presuda od 27. maja 1997, Reports(Izvještaji) 1997-III, stavovi 70-71 

i 86-87): 

Vlada je tvrdila da se lišenje slobode podnositelja od 25. februara do 15. maja može opravdati i na 

osnovu tačke c (čl. 5-1-c), utoliko što je sprovedeno u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodio 

protiv podnositelja i što se moglo «shvatiti za opravdano kako bi ga se spriječilo da izvrši krivično 

djelo». 

Komisija je imala suprotno mišljenje. Lišenje slobode nije se ni zasnivalo, niti je bilo u vezi bilo 

kojeg krivičnog djela koje je izvršio podnositelj, niti u vezi bilo kakve istrage u tom pogledu. Isto 

tako nije bila naređeno u kontekstu krivičnog postupka koji se vodio protiv podnositelja. Cilj 

ovog lišenja je prije bio zadržati u pritvoru podnositelja dok vlasti ne pribave dovoljno dokaza za 

predstojeće saslušanje po pitanju produžetka odobrenja mjere sigurnosti po članu 39 Krivičnog zakona. 

Zahtjev šefa policije od 7. februara 1990. se samo oslanjao na potrebu pribavljanja lječničkog 

mišljenja do saslušanja po pitanju iz člana 39 (vidi stav 35 gore). Delegat je, u svakom slučaju, 

istakao, da u mjeri u kojoj je lišenje slobode podnositelja bilo u vezi sa presudom podnositelju iz 

1984, što je Komisija osporavala, radi se tački a (čl. 5-1-a), a ne c (čl. 5-1-c), koja je relevantna. On 

se, s tim u vezi, pozvao na presudu u predmetu Wemhoff protiv Njemačke (27. juni 1968, Serija A 

br. 7, str. 23, stav 9). 

Nadalje, Komisija primjećuje da relevantne sudske odluke ne spominju nikakvo konkretno ili 

98


posebno krivično djelo čije je izvršenje trebalo spriječiti. One se prije pozivaju na opći rizik od 

prijetećeg i nasilnog ponašanja podnositelja zbog njegovog mentalnog poremećaja. Da li je njegovo 

psihičko stanje bilo takvo da zahtijeva mjere sigurnosti ostaje da se vidi u jednoj kasnijoj fazi (vidi 

stavove 37-39, 41 i 44 gore). U ovakvim okolnostima pritvor podnositelja nije imao osnova u članu 

5, stav 1.c (čl. 5-1-c), koji se mora vrlo usko tumačiti (vidi presudu Guzzardi protiv Italije od 6. 

novembra 1980, Serija A br. 39, str. 38-39, stav 102). 

[…] Sud je došao do zaključka da se, u izuzetnim okolnostima u ovom predmetu, pritvor određen 

posnositelju može opravdati i na osnovu stava 1.c člana 5. (čl. 5-1-c), kao lišenje slobode osobe 

“kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo». 

U pogledu prirode i veličine ranijih osuda podnositelja za opasno ponašanje i fizički napad i njegovo 

mentalno stanje u relevantno vrijeme (vidi stavove 6-19, 22, 26, 28, 30, 32 i 37 gore), postajao 

je značajan osnov za vjerovanje da će on izvršiti slična krivična djela i ubuduće. On je zapravo 

to i uradio nakon puštanja na slobodu 15. maja 1990. (vidi stavovi 50-51 gore). Ova djela su bila 

dovoljno konkretna i specifična da zadovolje standarde Suda u gore spomenutoj Guzzardi presudi 

(str. 38-39, stav 102). 

U pravilu, član 5, stav 1.c (čl. 5-1-c), ne daje opravdanje za ponovni pritvor ili kontinuirano lišenje 

slobode neke osobe koja je osuđena za krivično djelo, ako postoji sumnja da bi ta osoba mogla 

izvršiti slično djelo. 

Međutim, po mišljenju Suda, situacija je sasvim drugačija kada je neka osoba pritvorena dok se ne 

odluči da li će joj, po isteku maksimalnog perioda koji odredi sud, biti određen dalji period lišenja 

slobode iz razloga sigurnosti nakon osude za krivično djelo. U situaciji u ovom predmetu, vlasti 

su imale pravo s obzirom na psihičko stanje podnositelja i njegov historijat, kao i na dokazanu i 

predvidiljivu sklonost ka nasilju, podnositelja lišiti slobode do odluke suda o zahtjevu tužitelja za 

produženje odobrenja po članu 39. 

Ovo lišenje slobode, koje je svojevrsno «premošćavanje», bilo je kratkotrajno i određeno kako bi se 

podnositelj izveo pred sudske vlasti, a bilo je potrebno i u svrhe pribavljanja najnovojih medicinskih 

izvještaja o mentalnom zdravlju podnositelja, kao i radi cijelog niza ozbiljnih poteškoća koje 

bi vlasti imale u oraganiziranju nadzora van zatvora zbog agresivnog ponašanja i njegovog protivljenja 

takvom nadzoru (vidi stavove 17, 19, 24, 26, 28, 33 i 49 gore). 

U ovom kontekstu period proveden u pritvoru o kojem je riječ može se smatrati usko povezanim sa 

originalnim krivičnim postupkom iz 1984. i rezultirajućom presudom i mjerama sigurnosti (vidi, 

mutatis mutandis, presuda Ciulla protiv Italije od 22. februara 1989, Serija A br.148, str. 16, stav 

38). 

Sud, prema tome, zaključuje, da je lišenje slobode podnositelja od 25. februara do 15. maja 1990. 

bilo opravdano i po tački a i c člana 5, stav 1, Konvencije (čl. 5-1-a, čl. 5-1-c). 

U jednoj ranijoj presudi također je bila riječ o kompatibilnosti između lišenja slobode i zahtjeva 

po članu 5, stav 1.c, u vezi potrebe sprječavanja krivičnog djela (vidi presudu Ciulla protiv 

Italije od 22. februara 1989, Serija A br. 148, stav 40). 

99


Svrha hapšenja mora biti da se osoba koja je u pitanju izvede pred 

nadležu sudsku vlast 

Presuda K.-F. protiv Njemačke (od 27. novembra 1997, Predstavka br. 25629/94, Reports 

(Iizvještaji)1997-VII, stavovi 59-60), kaže: 

[…] Član 5, stav 1.c, […] [zahtijeva] […] da hapšenje ili lišenje slobode [bude] radi privođenja 

nadležnoj sudskoj vlasti. 

U starijoj presudi Lawless se kaže da se ovaj zahtjev odnosi na sve osobe koje su uhapšene ili 

lišene slobode u vezi sa ovom tačkom (presuda od 1. jula 1961, Serija A br. 3, str. 47, stav 14): 

[…] formulacija člana 5, stav 1.c (čl. 5-1-c), je dovoljno jasna […] očito je da izraz «radi privođenja 

nadležnoj sudskoj vlasti» kvalificira svaku kategoriju hapšenja ili lišenja slobode na koje se poziva 

u toj tački (čl. 5-1-c); međutim slijedi da navedena klauzula dopušta lišenje slobode samo kada je 

takvo lišenje u svrhe privođenja osobe pred nadležne sudske vlasti, bez obzira da li je ta osoba i 

osoba za koju postoji osnovana sumnja da je izvršila krivično djelo, ili osoba za koju se osnovano 

smatra da ju treba spriječiti da ne izvrši krivično djelo, ili osoba za koju se osnovano smatra da ju 

treba spriječiti da ne pobjegne nakon što je izvršila krivično djelo; 

Nadalje, stav 1.c člana 5 (čl. 5-1-c) može se tumačiti samo ako se uzme zajedno sa stavom 3 istog 

člana (čl. 5-3), sa kojim čini jednu cjelinu; stav 3 (čl. 5-3) propisuje kategorički da “svako ko je 

uhapšen ili lišen slobode prema odredbama 1.c ovog člana (čl. 5-1-c) mora odmah biti izveden 

pred sudiju […]” i “mora imati pravo na suđenje u razumnom roku”; on jasno za sobom povlači 

obavezu da svako ko je uhapšen ili lišen slobode pod bilo kojim od okolnosti iz odredbi stava 1.c (čl. 

5-1-c) mora biti izveden pred sudiju radi ispitivanja pitanja lišenja slobode ili u svrhu odlučivanja 

po meritumu; iako je tako jasno i prirodno značenje formulacije i stava 1.c, i stava 3 člana 5 (čl. 

5-1-c, čl. 5-3). 

Potrebno je istaći da hapšenje nakon kojeg je uslijedio pritvor, a potom puštanje na slobodu 

bez optužnice ili bez privođenja pred nadležne sudske vlasti, u odsustvu dovoljnih osnova, 

nema samo po sebi za posljedicu kršenje člana 5. U presudi Brogan i ostali protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva od 29. novembra 1998, Predstavke br. 11209/84, 11234/84, 11266/84 i 11386/85, 

Serija A br. 145-B, stav 53), Sud primjećuje: 

Činjenica da podnositelji nisu bili ni optuženi ni izvedeni pred sud ne mora obavezno značiti da svrha njihovog lišenja 

slobode nije bila u skladu sa članom 5, stav 1.c (čl. 5-1-c). Kao što su vlada i Komisija izjavili, postojanje takve svrhe mora se 

posmatrati neovisno od njenog ostvarenja, a tačka c člana 5, stav 1 (čl. 5-1-c) ne pretpostavlja da je policija trebala pribaviti 

dovoljno dokaza da podigne optužnicu u vrijeme hapšenja ili dok su podnositelji bili u pritvoru. 

Možda nije bilo moguće pribaviti takve dokaze ili je, s obzirom na prirodu djela za koja se sumnjiče, bilo nemoguće izvesti 

ih pred sud, a da se ne ugroze životi drugih. Nema razloga da se vjeruje da policijska istraga u ovom predmetu nije bila u dobroj 

namjeri ili da lišenje slobode podnositelja nije bilo u cilju pomaganja u istrazi, tako što bi potvrdilo ili raspršilo konkretne 

sumnje koje su, kao što je Sud našao, bile osnov za njihovo hapšenje (vidi stav 51 gore). Može se peretpostaviti da bi policija, 

da je bilo moguće, optužila podnositelje i oni bi bili izvedeni pred nadležnu sudsku vlast. 

Njihovo se hapšenje i lišenje slobode mora stoga shvatiti kao nešto što je urađeno u svrhu koja je definirana u 1.c (čl. 5-1-c). 

100


Domaći zakon o hapšenju i lišenju slobode mora zadovoljavati određene 

kriterije 

Što se tiče zahtjeva na koji se domaći zakon pozivao kao na osnov za hapšenje i lišenje slobode 

i koji mora biti dovoljno jasan, Sud je u predmetu Jecius protiv Litvanije (presuda od 31. jula 

2000, Predstavka br. 34578/97, stav 59) našao sljedeće: 

Sud primjećuje da pismo tužitelja od 13. juna 1996. (stav 16 gore), odluka Ombudsmana od 21. novembra 

1996. (stav 23 gore), pismo predsjednika Krivičnog odjela Vrhovnog suda od 30. decembra 

1996. (stav 27 gore) i podnesci odgovorne vlade ovom Sudu (stav 54 gore) predstavljaju tri različita 

odgovora na pitanje koji dio lišenja slobode podnositelja je bio pokriven bivšim članom 226, stav 

6, Zakona o krivičnom postupku čiji je rezultat da se lišenje slobode podnositelja može značenjski 

opravdati tom odredbom do 4, 14, ili 21. juna 1996. Sud smatra da nije potrebno riješavati ovu razliku 

što se tiče praktičnih posljedica nekadašnjeg člana 226, stav 6 Zakona o krivičnom postupku, 

jer se već pokazao dovoljno nejasnim da je izazvalo određenu konfuziju čak i među nadležnim vlastima 

države. Prema toma, ono je bilo nekompatibilno sa zahtjevima «zakonitosti» po članu 5, stav 1 

Konvencije. Štaviše, gore spomenuta odredba dopustila je lišenje slobode pozivanjem na stvari koje 

su bile potpuno nebitne u odnosu na član 5, stav 1. 

Iz ovoga slijedi da lišenje slobode podnositelja pozivanjem na nekadašnji član 226, stav 6, 

Zakona o krivičnom postupku nije bilo propisano zakonom u značenju po članu 5, stav 1, 

Konvencije. 

Sud je također razmatrao slučaj osobe koja je bila optužena, lišena slobode prije izvođenja pred 

sud, a nalog za pritvor je istekao i gdje takva situacija nije bila predviđena zakonom (predmet 

Baranowski protiv Poljske, presuda od 28. marta 2000, Predstavka br. 28358/95, stavovi 53- 

58): 

Kada govori o okolnostima u ovom predmetu, Sud primjećuje da se strane slažu da u periodu od 

30. decembra 1993.- zapravo 31. januara 1994. kada je istekao nalog za pritvor, i odluke regionalnog 

suda u Lódzu 24. maja 1994, kojom se podnositelj pušta na slobodu, nije bilo nikakve sudske 

oduke kojom se odobrava lišenje slobode podnositelja. Obje strane se također slažu da je u ovom 

periodu podnositelj bio u pritvoru samo na osnovu činjenice da je u međuvremenu uložen optužni 

prijedlog kod suda nadležnog za taj predmet. 

Sud primjećuje da domaća praksa po kojoj se neka soba drži u pritvoru na osnovu optužnog prijedloga 

nije bila zasnovana na nikakvoj specifičnoj zakonskoj odredbi ili sudskoj praksi, što je Komisija 

ustanovila i s čim su se strane složile. Ova je praksa, kao što Sud primjećuje, proistekla iz činjenice 

da u vrijeme relevantno za ovaj predmet poljski krivični zakoni nisu imali jasno propisana pravila 

koja su se odnosila na pritvorenika u sudskom postupku kome je istekao pritvor po posljednjem 

nalogu izdatom u fazi istrage. 

U ovakvom kontekstu Sud smatra, kao prvo, da relevantni zakonski propisi u Poljskoj, zabog nepostojanja 

precizne odredbe kojom se propisuje - i ako se propisuje, pod kojim uvjetima se pritvor 

koji je određen na ograničeni vremenski period u fazi istrage može ispravno produžiti i u fazi sudskog 

postupka, ne zadovoljavaju test «predviđenog zakonom» u svrhe člana 5. stav 1, Konvencije. 

Dugo, Sud smatra da je praksa nastala kao odgovor na prazninu u zakonima, po kojoj se neka 

osoba može držati u pritvoru na neograničeno i nepredvidiljivo vrijeme, a da taje pritvor ne bude 

101


zasnovan na nekoj konkretnoj odredbi iz zakona ili sudskoj odluci sama po sebi u suprotnosti sa 

principom pravne sihurnosti, principom koji se implicira u Konvenciji i koji čini jedan od osnovnih 

elemenata vladavine prava. 

Sud, u ovom kontekstu, također naglašava da, u svrhe člana 5, stav 1, Konvencije, pritvor koji traje 

više mjeseci i koji nije naredio sud, ili sudija ili bilo koje drugo lice «ovlašteno da vrši sudsku vlast», 

ne može se smatrati «zakonitim» u smislu ove odredbe. Iako ovaj zahtjev nije eksplicitno propisan 

u članu 5, stav 1, on se može izvesti iz člana 5 kada ga se čita u cjelosti, a naročito na temelju formulacije 

u stavu 1.c («radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti») i stavu 3 (« mora odmah biti izveden 

pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast»). Pored toga, garancija 

habeas corpus u članu 5, stav 4 još više podržava gledište da pritvor koji je produžen u odnosu na 

inicijalni period predviđen stavom 3 zahtjeva «sudsku» intervenciju kao zaštitu od bilo kakve proizvoljnosti. 

Po mišljenju Suda, zaštita koju pruža član 5, stav 1 protiv proizvoljnog lišenja slobode bi 

bila ozbiljno ugrožena ako bi se osoba lišila slobode samo na osnovu izvršnog rješenja koje je uslijedilo 

nakon samog pojavljivanja pred sudskim vlastima koje se spominju u stavu 3 člana 5. 

Sud, u svom zaključku i govoreći o činjenicama u ovom predmetu, smatra da pritvor podnositelja 

nije bio «zakonit» u smislu člana 5, stav 1, Konvencije. Prema tome, radilo se okršenju ove odredbe. 

(Vidi presudu u predmetu Grauslys protiv Litvanije od 10. oktobra 2000, Predstavka br. 36743/ 

97, stavovi 37-41.) 

Poseban slučaj puštanja na slobodu po naredbi 

U predmetu Labita protiv Italije, naređeno je puštanje na slobodu podnositelja. Presuda je 

donešena uvečer, u približno 22 sata. Podnositelj, koji je bio prisutan u sudnici kad je izrečena 

presuda, vraćen je u zatvor, sa lisicama na rukama, gdje je stigao u 00.25 te noći. Kako je 

službeno lice u zatvorskoj prijavnici bilo odsutno u to vrijeme, čije se prisustvo zahtijevalo u 

slučaju osobe protiv koje je primjenjena posebna mjera pritvora, podnositelj nije mogao biti 

pušten na slobodu sve do 8.30 ujutro. Sud je zauzeo sljedeći stav (Labita protiv Italije, presuda 

od 6. aprila 2000, Predstavka br. 26772/95, stavovi 171-173): 

Sud ponovo naglašava da je spisak izuzetaka prava na slobodu predviđenih u članu 5, stav 1 konačan 

i samo usko tumačenje ovih izuzetaka je u skladu sa ciljem ove odredbe, tojest da se osigura da 

niko ne bude proizvoljno lišen slobode (vidi, među ostalim izvorima, Giulia Manzoni protiv Italije, 

presuda od 1. jula 1997, Reports (Izvještaji) 1997-IV, str. 1191, stav 25, i Quinn protiv Francuske, 

presuda od 22. marta 1995, Serija A br. 311, str. 17-18, stav 42). 

Iako je tačno da u svrhe člana 5, stav 1.c pritvor prestaje biti opravdan “na dan kada je određena 

optužnica” (vidi stav 147 gore) i da shodno tome pritvor nakon oslobađajuće presude nije više 

pokriven ovom odredbom, «izvjesno kašnjenje u sprovođenju odluke o puštanju na slobodu je 

često neizbježno, iako mora biti svedeno na minimum» (vidi Giulia Manzoni presudu citiranu gore, 

str. 1191, stav 25, do kraja). 

Sud, međutim, primjećuje, da se kašnjenje u ovom slučaju može samo djelimice pripisati potrebi 

da se zadovolje relevantne administrativne formalnosti. Dodatno kašnjenje u puštanju na slobodu 

podnositelja u periodu od 00.25 u noći do sljedećeg jutra 13. novembra 1993. bilo je uzrokovano 

odsustvom službenog lica. Tek po njegovom povratku moglo se provjeriti da li postoje bilo koji 

drugi razlozi da podnositelj ostane u pritvoru, kao i da se obave ostale administrativne formalnosti 

102


potrebne kod puštanja na slobodu. (vidi stav 24 gore). 

U ovakvim okolnostima produžetak pritvora podnositelja po njegovom povratku u Termini Imerese 

zatvor nije predstavljao prvi korak u izvršenju naredbe o puštanju i prema tome ne potpada pod 

tačku 1.c, ili bilo koju od tačaka člana 5. 

Član 5, stav 1.d – Pritvor maljoljene osobe u kontekstu vaspitanja 

pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj 

sudskoj vlasti 

U vezi vaspitanja pod nadzorom vidi presudu Bouamar (29. februar 1988, Serija A br. 129, stav 

11, str. 21, stavovi 50-51, istr. 22, stav 53) koja ilustrira tačku d. U ovom predmetu podnositelj, 

koji je maloljetnik i koji je počinio više teških krivičnih djela, proveo je u pritvoru devet puta, 

a svaki od njih nije duže trajao od dvije sedmice. Belgijski zakon dozvoljava pritvor kada 

nije moguće pronaći osobu ili instituciju koja bi odmah primila maloljetno lice. Sud je našao 

sljedeće: 

Treće slanje u zatvor Lantin bilo je po nalogu suda za maloljetnike od 4. marta 1980. nakon što je 

podnositelj izvršio «svježa krivična djela» u periodu između 1. januara i 27. februara. 

U nalogu se navodi da podnositelj «tvrdoglavo ne reagira na bilo koje starateljske, zaštitne ili odgojne 

mjere». Opravdavajući fizičku nemogućnost nalaženja «institucije koja bi odgovarala [njegovom] 

ponašanju”, u nalogu se navodi činjenica da su «državni popravni domovi institucije otvorenog 

tipa». 

[…] 

[…] zatvaranje maloljetne osobe u pritvor za maloljetnike ne mora nužno biti u suprotnosti sa 

tačkom d (čl. 5-1-d), čak iako kao takvo nije u svrhe «odgoja pod nadzorom» te osobe. Kao što je 

očito iz izraza «radi» (na francuskom “pour”), «lišenje slobode» u ovom tekstu je sredstvo osiguravanja 

da osoba koja je pitanju bude stavaljena pod «nadzor u svrhu odgoja», ali takvo stavljanje ne 

mora nužno biti i trenutačno. Isto kao što i član 5, stav 1, priznaje – u tačkama c i a (čl. 5-1-c, čl. 5- 

1-a) – razliku između lišenja slobode prije suđenja i lišenja slobode nakon osuđujuće presude, tako 

i tačka d (čl. 5-1-d) ne isključuje privremenu mjeru pritvora koja se koristi prije režima odgoja pod 

nadzorom. Međutim, u takvim okolnostima, vrlo brzo nakon zatvaranja mora uslijediti stvarna 

primjena tog režima u ambijentu (otvorenog ili zatvorenog tipa) koji je specijalno namijenjen i koji 

ima dovoljno resursa za tu svrhu. 

U ovom predmetu, međutim, podnositelja su stalno premještali iz pritvorske jedinice u zatvoru 

da bi ga smjestili kod njegove obitelji, i obratno. Samo u 1980. sudovi za maloljetnike naredili su 

pritvor devet puta, da bi ga zatim puštali na slobodu po isteku zakonom predviđenog vremena od 

petnaest dana, ili čak i ranije; sve u svemu u periodu od 291 dana od 18. januara do 4. novembra 

1980. on je proveo 119 dana lišen slobode (vidi stav 8 gore). 

Prema navodima vlade u podnesku, ova zatvaranja na koja se žali bila su dio odgojnog programa 

koji su odredili sudovi, a ponašanje g. Bouamara u relevantnom periodu omogućilo im je da dobiju 

potpuniju sliku o njegovoj ličnosti. 

Sud se ne slaže sa ovim stavom. Belgijska država se opredjelila za sistem odgoja pod nadzorom 

103


kako bi sprovela svoju politiku u vezi maloljetničke delinkvencije. Ona je prema tome bila i obavezna 

da uspostavi odgovarajuće institucije koje zadovoljavaju zahtjeve sigurnosti i odgojne ciljeve 

predviđene Aktom iz 1965. kako bi zadovoljila zahtjeve po članu 5, stav 1.d (čl. 5-1-d), Konvencije 

(vidi, među ostalim izvorima i, mutatis mutandis, presudu Guincho od 10. jula 1984, Serija A br. 81, 

str. 16, stav 38 i presudu De Cubber od 26. oktobra 1984, Serija A br. 86, str. 20, stav 35). 

Ništa od dokaza, međutim, ne govori ovome u prilog. U relevantno vrijeme po ove događaje Belgija 

nije imala – barem ne na francuskom govornom području gdje je živio podnositelj – bilo kakvu 

instituciju zatvorenog tipa za smještaj maloljetnika sa izrazitim poremećajima u ponašanju (vidi 

stav 28 gore). Zatvaranje mlade osobe u pritvorsku jedinicu u zatvoru u uvjetima prave izolacije i 

bez pomoći osoblja sa kvalifikacijama odgajatelja ne može se smatrati mjerom postizanja vaspitnog 

cilja. 

Primjećeni napredak u ponašanju g. Bouamara sigurno nije rezultat uzastopnih perioda boravka u 

zatvoru, na šta se u ovoj predstavci žali, nego prije brige koja mu je pružena u sasvim drugačijem 

ambijentu nakon puštanja iz zatvora Lantin (vidi stav 18 gore). 

Sud prema tome zaključuje da devet naloga za pritvaranje, uzetih zajedno, nisu bili kompatibilni sa 

tačkom d (čl. 5-1-d). Njihovo beskorisno ponavljanje činilo ih je sve manje i manje «zakonitim» po 

tački d (čl. 5-1-d), pogotovo jer nikada nije proveden krivični postupak protiv podnositelja u vezi 

krivičnih djela za koje se teretio. 

Prema tome, radilo se o kršenju člana 5, stav 1 (čl. 5-1) Konvencije. 

Član 5, stav 1.e – Pritvaranje mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, 

osoba oboljelih od zaraznih bolesti ili skitnica 

Pritvaranje mentalno oboljelih osoba 

Presuda u predmetu Winterwerp protiv Nizozemske od 24. oktobra 1979, Serija A br. 33, str. 

16, stav 37, ilustrira djelokrug tačke e u vezi koncepta «mentalno oboljele osobe»: 

Konvencija ne navodi šta se podrazumjeva pod pojmom «mentalno oboljele osobe». Ovaj izraz 

nije od onih koji ima definitivno tumačenje: kao što je ukazala Komisija, vlada i podnositelj, ovo je 

termin čije značenje stalno evoluira sa napretkom u psihijatriji i s obzirom na sve veću fleksibilnost 

u lječenju i promjene u stavu društva prema mentalnim oboljenjima, a naročito usljed sve veće 

potrebe za što rasprostranjenijim razumjevanja problema mentalnih pacijenta. 

U svakom slučaju, tačka e člana 5, stav 1 (čl. 5-1-e), se očigledno ne može uzeti kao dopuštanje 

pritvaranje neke osobe samo zbog toga što njeni stavovi ili ponašanje odstupaju od normi koje 

prevladavaju u nekom konkretnom društvu. 

Sud je u ovoj presudi također dao i definiciju tri mininimalna uvjeta koji se moraju zadovoljiti 

kako bi zatvaranje mentalno oboljelih osoba bilo «zakonito» (stav 39): 

Po mišljenju Suda, izuzev u izvanrednim situacijama, osoba ne bi trebala biti lišena slobode ukoliko 

doista nije pouzdano dokazano da se radi o «mentalno oboljeloj» osobi. Sama priroda onoga što 

se mora utvrditi pred nadležnom vlasti države tj. istinski mentalni poremećaj, zahtijeva objektivnu 

medicinsku ekspertizu. Nadalje, takav mentalni poremećaj mora biti od one vrste i u onoj mjeri 

koja traži obaveznu mjeru sigurnosti. Štaviše, legalnost takvog zatvaranja ovisi od trajanja samog 

104


poremećaja (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Stögmüller od 10. novembra 1969, Serija 

A br. 9, str. 39-40, stav 4, i gore spomenutu presudu De Wilde, Ooms i Versypstr. 43, stav 82). 

U presudi X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 5. novembra 1981, Serija A br. 46, str. 19, stav 

41 Sud se posebno osvrnuo na «medicinsku ekspertizu»: 

[…] niti se može zaključiti iz presude u predmetu Winterwerp da je izvodivo obaviti «objektivno 

medicinsko vještačenje» u svim mogućim slučajevima prije, a ne poslije, zatvaranja neke osobe zbog 

mentalnog oboljenja. Jasno je da u slučajevima kada domaći zakon, između ostalog, omogućava 

zatvaranje osoba koje mogu predstavljati opasnost po druge, ne bi bilo izvodivo zahtijevatidetaljan 

medicinski pregled prije hapšenja ili lišenja slobode. Domaći organi moraju imati široki stepen 

diskrecije po prirodi stvari, kod određivanja pritvaranja u ovako hitnim slučajevima. 

U slučaju pritvaranja bez prethodne ljekarske ekspertize, koje nije smatrano za opravdanim 

po osnovu hitnosti, vidi presudu u predmetu Varbanov protiv Bugarske od 5. oktobra 2000, 

Predstavka br. 31365/96, stav 48. 

U predmetu Johnson protiv Ujedinjenog Kraljevstva, podnositelju je određeno obavezno 

smještanje na psihijatrijsku kliniku s maksimalnom sigurnošću. Nakon izvjesnog vremena 

komisija je naredila puštanje pod uvjetom da ponositelj bude pod psihijatrijskim nadzorom 

dr... i socijalnog radnika za psihijatrijske slučajeve, kao i da bude smješten pod nadzor koji 

odobre ove dvije osobe. Podnositelja nije trebalo pustiti sve dok se ne mađe odgovarajući 

smještaj. Sud je smatrao sljedeće (presuda od 24 oktobra 1997, Reports (Izvještaji) 1997-VII, 


Trebamo se podsjetiti da je Sud u presudi Luberti […] (citirana gore, str. 13-15, stav 29) prihvatio 

da je prestanak ograničavanja slobode osobe za koju je sud prethodno utvrdio da je mentalno 

oboljela i da predstavlja opasnost po društvo pitanje je koje se odnosi konkretno na tu osobu ali i na 

zajednicu u kojoj će ta osoba živjeti ako bude puštena na slobodu. Uzimajući u obzir hitnu prirodu 

interesa koji su u pitanju, a posebno težinu djela koje je g. Luberti kao mentalni bolesnik počinio, 

prihvaćeno je da je u ovom slučaju nedležni organ imao pravo da postupi s krajnjim oprezom i da 

mu je bilo potrebno izvjesno vrijeme za donošenje odluke o prestanku mjere, čak iako su medicinski 

dokazi ukazivali na njegov oporavak. 

Po mišljenju Suda mora se također prihvatiti da nadležne vlasti imaju pravo na sličnu diskreciju 

u odlučivanju da li bi u svjetlu svih relevantnih okolnosti i interesa koji su u pitanju zapravo bilo 

dobro donijeti odluku o apsolutnom i trenutnom otpuštanju osobe koja više ne pati od mentalnog 

poremećaja koji je doveo do njegovog lišenja slobode. 

Takav organ bi trebao zadržati određenu vrstu nadzora nad daljnim napredovanjem osobe koja je 

u pitanju nakon što je otpuštena i živi u zejadnici i u tom cilju na izvjestan način uvjetovati taj otpust. 

Ne može se isključiti ni činjenica da određeni uvjeti neće u određenim okolnostima opravdati 

odlaganje s obzirom na prirodu takvih uvjeta i razloga za njihovo postavljanje. Međutim, vrlo je 

bitno da se omoguće odgovarajuće garancije kako bi takvo odlaganje bilo u saglasnosti sa članom 

5, stav 1 i sa ciljem restrikcije po tački e (vidi stav 60 gore), a naročito, da takvo otpuštanje ne bude 

bezrazložno odgađano. 

Uzimajući u obzir gore navedene razloge Sud smatra da je Tribunal iz 1989. mogao u donošenju 

svoje presude s pravom zaključiti da je naredba da se g. Johnson odmah i apsolutno otpusti iz 

105


Rampton bolnice bila preuranjena. Iako je tačno da je Tribunal bio siguran, na osnovu vlastite 

procjene i medicinskih dokaza koje je imao (vidi stavove 17 i 18 gore), da posnositelj više ne boluje 

od mentalne bolesti, on je ipak smatrao da je u datim okolnostima primjerenije bilo otpuštanje u 

fazama. […] Iz tih razloga nije se moglo očekivati da će Tribunal smatrati, s obzirom na iznesena 

mišljenja dr. Wilsona i dr. Camerona, da podnositelja treba staviti pod nadzor psihijatra i socijalnog 

radnika i zahtijevati da prođe kroz određeni period rehabilitacije u domu zbog toga što «se ne 

može isključiti recidiv u njegovom stanju i ponovna hospitalizacija» (vidi stav 18 gore). Tribunal 

je u principu opravdano postupio odgađajući otpust podnositelja, kako bi omogućio vlastima da 

pronađu dom koji najbolje odgovara njegovim potrebama i time mu pruži najpovoljnije uvjete za 

uspješnu rehabilitaciju. 

Što se tiče uvjeta za otpust g. Johnsona potrebno je primijetiti da zahtjev da on ostane pod psihijatrijskim 

nadzorom dr. Camerona i socijalnog radnika, g. Pattersona, (vidi stav 19 gore) ne bi 

spriječio njegovo promptno otpuštanje iz Rampton bolnice i uključenje u zajednicu i ne može se 

kazati da bi se time postavilo pitanje po članu 5, stav 1, Konvencije. 

Međutim, kod određivanja smještaja podnositelja u dom, kao uvjeta i odlaganjem njegovog 

otpuštanja dok se ne nađe smještaj koji bi zadovoljavao, Tribunal nije bio ovlašten da pruži garanciju 

da će podnositelj biti premješten u odgovarajući dom poslije otpuštanja za jedan razuman 

vremenski period. Zadatak vlasti je bio da obezbijede dom koji je spreman primiti podnositelja. 

Mora se primijetiti da se od njih očekivalo da postupe u okviru realne ekspeditivnosti u finaliziranju 

aranžmana za njegov smještaj (vidi stav 44 gore). Iako su vlasti uložile dosta truda u tom 

cilju, ova nastojanja su onemogućena zbog nespremnosti nekih domova da prime podnositelja, 

kao i njegovog negativnog stava u pogledu izbora koji mu je bio na raspolaganju (vidi stavove 20 i 

21 gore). Još jedna prepreka bila je i ograničen broj raspoloživih mjeta gdje je mogao biti smješten. 

Mora se priznati da se mogao pronaći odgovarajući dom u razumnom vremenskom periodu da 

je podnositelj imao pozitivniji pristup svojoj rehabilitaciji. Međutim, ovim se ne pobija zaključak 

da ni Tribunal ni vlasti nisu imali dovoljno ovlasti da osiguraju sprovođenje nametnutog uvjeta u 

razumnom vremenu. Nadalje, najraniji datum kada je mogla biti izvršena revizija produžetka pritvaranja 

je bio dvanaest mjeseci nakon junske revizije Tribunala (vidi stav 44 gore). 

[…] U ovakvim okolnostima mora se zaključiti da je uvjetovanje obaveznim smještajem u domu 

koje je odredio Tribunal iz 1989. dovelo do odgode otpuštanja iz Rampton bolnice na neodređeno 

vrijeme, pogotovo što je podnositelj poslije 1990. odbijao da dalje sarađuje s vlastima u njihovom 

nastojanju da pronađu dom, i time isključio svaku mogućnost zadovoljavanja ovog uvjeta.[…] 

S obzirom na situaciju koja je rezultirala i odluke koju je donio ovaj drugi Tribunal i nedostatka 

odgovarajućih garancija, uključujući i sudsku reviziju koja bi osigurala da ne dođe do nepotrebnog 

odugovlačenja u puštanju podnositelja, mora se zaključiti da se nastavak njegovog pritvaranja poslije 

15. juna 1989. ne može opravdati na osnovu člana 5, stav 1.e, Konvencije (vidi stav 63 gore). 

Pritvaranje alkoholičara 

U predmetu Witold Litwa protiv Poljske, podnositelj je prisilno proveo nekoliko sati u centru 

za otrežnjavanje, nakon što je službenik pošte u kojoj se zatekao pozvao policiju i rekao im kako 

je ovaj pijan i drsko se ponaša. Zapravo, pošta je bila puna ljudi a podnositelj, koji je poluslijep, 

je prosvjedovao (presuda od 4. aprila 2000, Predstavka br. 26629/95, stavovi 60-80). Sud se prvo 

bavio pojmom «alkoholičar». 

Sud primjećuje da riječ «alkoholičari», u svom uobičajenom značenju, označava osobe koje su 

106


ovisne o alkoholu. S druge strane, član 5, stav 1, Konvencije ovaj izraz postavlja u kontekst kojim se 

poziva i na nekoliko drugih kategorija osoba, tj. osoba koje šire zarazne bolesti, mentalno oboljele 

osobe, narkomane i skitnice. Postoji jedna veza među svim tim osobama po tome što one mogu biti 

lišene slobode kako bi im se pružilo adekvatno lječenje ili iz razloga koje diktira socijalna politika, 

ili pak na osnovu medicinskih i socijalanih razloga. Prema tome, sasvim je legitimno zaključiti iz 

ovoga konteksta da dominantan razlog zbog kojeg Konvencija dozvoljava da osobe spomenute u 

stavu 1.e člana 5 budu lišene slobode nije jedino zato što su opasne po javnu sigurnost, nego i zato 

što je to u njihovom vlastitom interesu (vidi Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980, 

Serija A br. 39, str. 37, stav 98, do kraja). 

Ovaj ratio legis ukazuje na način na koji treba shvatiti izraz «alkoholičari» u svjetlu cilja i svrhe 

člana 5, stav 1.e, Konvencije. On ukazuje da se cilj i svrha ove odredbe ne mogu tumačiti samo kao 

dopuštenje za lišenje slobode «alkoholičara» u ograničenom značenju osoba u kliničkom stanju 

«alkoholizma». Sud smatra da, po članu 5, stav 1.e, Konvencije, osobe koje nemaju medicinsku 

dijagnozu kao «alkoholičari», ali čije je ponašanje pod utjecajem alkohola, predstavljaju opasnost 

po javni red ili same sebi, mogu biti privedene u pritvor u cilju zaštite javnosti ili njihovih vlastitih 

interesa, poput zdravlja ili osobne sigurnosti. 

Ovo ne znači da se član 5, stav 1.e, Konvencije može tumačiti kao dozvola za pritvaranje neke 

osobe samo zbog toga što je konzumirala alkohol. Međutim, Sud smatra da u tekstu člana 5 nema 

ničega što bi sugeriralo da ova odredba sprječava državu da primijeni takvu mjeru na osobu koja 

zloupotrebljava alkohol kako bi time smanjila mogućnost nanoešenja štete sebi ili javnosti, ili da 

bi spriječila opasno ponašanje izazvano konzumiranjem alkohola. S tim u vezi Sud primjećuje da 

nema sumnje kako štetna upotreba alkohola predstavlja opasnost po društvo i da osoba koja je u 

stanju intoksikacije može predstavljati opasnost za sebe i za druge, bez obzira da li je takva osoba 

ovisnik o alkoholu ili ne. 

Sud dalje nalazi da je ovo značenje izraza «alkoholičari» potvrđeno i u pripremnim radovima na 

Konvenciji (vidi stavove 33 do 39 gore). U tom smislu Sud primjećuje da u prpremnom nacrtu Konvencije 

stoji da tekst ovog člana pokriva pravo države potpisnice da poduzima mjere u borbi protiv 

skitnje i «pijanstva» («alkoholizma» na francuskom). Nadalje se primjećuje da Ekspertna komisija 

nije imala nikakvih rezervi o slaganju s istim «jer takve restrikcije su opravdane zbog uvjeta koje 

postavljaju javni red i moral». 

U tom pogledu Sud ima izvjesnih sumnji da li se može kazati da se podnositelj ponašao, pod 

utjecajem alkohola, na način koji je predstavljao opasnost za javnost ili njega samog, njegovo zdravlje, 

ili da su njegova dobrobit ili osobna sigurnost bile ugrožene. Ovakve sumnje Suda su još jače na 

zbog prilično trivijalnog činjenjičnog osnova pritvaranja i činjenice da je podnositelj skoro slijep. 

Sud ponovo naglašava da je nužan element «zakonitosti» pritvaranja u značenju po članu 5, stav 1.e, 

odsustvo svake proizvoljnosti. Lišenje slobode osobe je vrlo ozbiljna mjera koja je opravdana jedino 

kada su druge manje stroge mjere razmotrene i kada su se pokazale nedovoljnim da zaštite osobni 

ili javni interes, što je moglo zahtijevati pritvaranje osobe koja je u pitanju.To znači da nije dovoljno 

da lišenje slobode bude u skladu sa domaćim zakonima, nego da ono mora biti i neophodno u tim 

okolnostima. 

Međutim, u ovom predmetu izgleda da se zanemarila činjenica da po Dijelu 40 Zakona od 26. 

oktobra 1982. postoji nekoliko različitih mjera koje se mogu primijeniti na osobu u intoksiranom 

stanju, od kojih je pritvaranje u centru za otriežnjavanje najekstremnija. I doista, u istom dijelu stoji 

da intoksirana osoba ne mora nužno biti i lišena slobode, jer ju policija može isto tako odvesti u 

ustanovu za javnu brigu ili vlastitoj kući (vidi stav 26). 

107


Odsustvo ovakvog razmišljanja u ovom predmetu, iako je je izričito predviđeno domaćim zakonom, 

je konačno uvjerilo Sud da se zatvaranje podnositelja ne može smatrati za «zakonito» po 

članu 5, stav 1.e. Prema tome, ovdje se radi o kršenju te odredbe. 

Zatvaranje skitnica 

Presuda u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp od 18. juna 1971. (Predstavke br. 2832/66, 2835/ 

66 i 2899/66, Serija A br. 12, stavovi 68-69) odnosi se na skitnju i daje definiciju tog izraza: 

Konvencija ne sadrži definiciju izraza «skitnica». Definicija po članu 347 belgijskog Krivičnog zakona 

glasi: «skitnice su osobe bez stalnog mjesta boravka, bez sredstava za život i bez redovnog posla 

ili zanimanja». Ako su ovi uvjeti zadovoljeni, nadležne vlasti mogu narediti da se takve osobe stave 

na raspolaganje vladi kao skitnice. Čini se da citirana definicija nije u suprotnosti sa uobičajenim 

značenjem riječi «skitnica» i Sud smatra da osoba koja je skitnica u značenju člana 347 u principu 

potpada pod izuzetak predviđen članom 5, stav 1.e (čl. 5-1-e), Konvencije. 

U gore spomenutim slučajevima nepostojanje stalnog mjesta boravka i sredstava za život nisu rezultirali 

samo na osnovu toga što su se osobe u pitanju dobrovoljno prijavile policiji, nego i na osnovu 

njihovih izjava koje su dale u to vrijeme: svo troje je tvrdilo da su bez zaposlenja (vidi stavove 

16, 23 i 28 gore). Što se tiče ove uobičajene karakteristike nezaposlenosti, sudije osnovnog suda u 

Charlerou, Namuru i Briselu su ju mogle izvesti iz informacija koje su im bile na raspolaganju u 

vezi sa ovim podnositeljima. Na ovo još više ukazuje i činjenica da, iako su oni tvrdili da su radnici, 

nijedan od njih trojice nije mogao dokazati minimalni broj radnih dana tokom određenog perioda 

koji je potreban u skladu sa Kraljevskim dekretom od 20. decembra 1963 (članovi 118 et seq.), da 

bi se mogli prijaviti za beneficije u slučaju nezaposlenosti. 

Pošto su se time tretirali kao «skitnice», podnositelji su mogli, po članu 5, stav 1.e (čl. 5-1-e), Konvencije, 

biti pritvoreni pod uvjetom da postoji naredba nadležnih vlasti i da je takvo pritvaranje u 

skladu sa postupkom koji propisuje belgijski zakon. 

Član 5, stav1.f – Hapšenje i lišenje slobode osobe u cilju sprječavanja 

ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak 

protjerivanja ili ekstradicije 

Ekstradicija 

U presudi Quinn protiv Francuske, Sud je u vezi ekstradicije izjavio sljedeće (22. mart 1995, 

Serija A br. 311, str. 19, stav 48): 

Jasno je na osnovu formulacije člana 5, stava 1.f (čl. 5-1-f), i na engelskom i na francuskom jeziku, 

da je lišenje slobode po ovoj tački opravdano samo ako se sprovede postupak ekstradicije. To znači 

da, ukoliko se takav postupak ne sprovede dovoljno hitro, lišenje slobode prestaje biti opravdano 

po članu 5, stav 1.f. 

Međutim, potrebno je uočiti da ponašanje osobe kojoj predstoji izručenje može prouzročiti 

kašnjenje za koje država koja je u pitanju nije odgovorna (Kolompar protiv Belgije, presuda od 

24. septembra 1992, Serija A br. 235-C, stavovi 40-43): 

108


Sud primjećuje da je period proveden u pritvoru koji je predhodio izručenju bio neuobičajeno 

dug (vidi stav 36, do kraja, gore). Međutim, postupak ekstradicije završen je do 2. maja 1984, (vidi 

stav 14 gore), manje od mjesec dana nakon odluke da se poništi nalog o pritvoru podnositelja u 

vezi navodnih krivičnih djela počinjenih u Belgiji, u vrijeme kada mu još nije bilo suđeno pred 

Krivičnim sudom u Antverpenu (vidi stav 13 gore). Pritvor se nastavio kao rezultat sukcesivnih 

zahtjeva za obustavom izvršenja ili oslobađanjem koje je g. Kolompar uložio 29. oktobra 1984, 2. 

januara 1985, 15. juna 1985, 21. juna 1985. i 17. septembra 1985. (vidi stavove 15-25 gore), kao i 

vremena koje je bilo potrebno belgijskim vlastima da provjere alibi podnositelja u Danskoj (vidi 

stavove 17 i 20 gore). 

Vlasti i sudovi pred koje je ovaj predmet došao prije početka zahtjeva o hitnom postupku 17. septembra 

1985. donosili su svoje odluke u normalnom roku (vidi stavove 15-23 gore). Što se toga tiče, 

čini se da je van svake sumnje da su ispoštovani zahtjevi po članu 5, stav 1.f (čl. 5-1-f). 

U pogledu perioda koji je uslijedio (vidi stavove 24-26 gore), Sud prihvaća argumente vlade zasnovane 

na članovima 751 i 748, posljednja tačka, belgijskog Zakona o sudovima (vidi stav 38 gore). 

On pored toga primjećuje da je na prvostepenom sudu g. Kolompar čekao skoro tri mjeseca prije 

nego što je odgovorio na podneske belgijske države (24. decembar 1985.-19. mart 1986.); zatim je, 

u žalbenom postupku, tražio da ročište bude odloženo i nije obavijestio vlasti da ne može platiti 

usluge advokata. 

Njegov nizozemski advokat, kada ga je Sud pitao za ove dvije činjenice na ročištu 23. marta 1992. 

samo je odgovorio da je zahjtev za odgodu uložen na inicijativu belgijskog kolege koji je zastupao 

podnositelja u to vrijeme i da po Zakonu o sudovima nije bilo moguće imenovati u ovom predmetu 

advokata koji bi ga besplatno zastupao, iako je ovu posljednju tvrdnju vlada odbacila (vidi stav 38 

gore). 

Štagod da je slučaj, belgijska država se ne može smatrati odgovornom za kašnjenja do kojih je 

došlo kao posljedica ponašanja podnositelja. On se ne može punopravno žaliti na situaciju koju je 

uglavnom on sam stvorio. 

Sud, prema tome, zaključuje, da nije bilo kršenja člana 5, stav 1 (čl. 5-1). 

Protjerivanje 

Presuda Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva odnosi se na slučaj protjerivanja (presuda od 

15. novembra 1996, Predstavka br. 22414/93, Reports (Izvještaji) 1996-V, stavovi 112 i 117- 

123): 

Sud podsjeća da nije sporno da je g. Chahal pritvoren «u cilju deportacije» u značenju po članu 5, 

stav 1.f (čl. 5-1-f) (vidi stav 109 gore). Član 5, stav 1.f (čl. 5-1-f), ne zahtjeva da pritvor osobe protiv 

koje su poduzete radnje u cilju deportacije mora biti neophodan, naprimjer da bi se spriječilo 

ponovno izvršenje krivičnog djela ili bjekstvo; u ovom pogledu član 5, stav 1.f (čl. 5-1-f), pruža 

drugi nivo zaštite od one po članu 5, stav 1.c (čl. 5-1-c). 

I doista, sve što se zahtijeva po ovoj odredbi (čl. 5-1-f) je da je «u toku postupak deportacije». 

Prema tome potpuno je nevažno, u svrhe člana 5, stav 1.f (čl. 5-1-f), da li je odluka o protjerivanju 

opravdana po domaćem zakonu ili Konvenciji. 

Sud, međutim, podsjeća da je svako lišenje slobode po članu 5, stav 1.f (čl. 5-1-f), opravdanao 

samo u slučaju postupka deportacije koji je u toku. Ako se takav postupak ne sprovodi sa dužnom 

109


revnošću, pritvor prestaje biti u okviru onog što ke dopušteno po članu 5, stav 1.f (čl. 5-1-f) (vidi 

presudu Quinn protiv Francuske od 22. marta 1995, Serija A br. 311, str. 19, stav 48 i također presudu 

Kolompar protiv Belgije od 24. septembra 1992, Serija A br. 235-C, str. 55, stav 36). 

Prema tome, ono što je potrebno je odrediti da li je dužina postupka deportacije bila pretjerana. 

[…] 

U ovom kontekstu i imajući na umu koliko je to bilo od značaja za podnositelja i koliko je bilo njegovom 

interesu da o njegovim zahtjevima odluči sud, nijedan od perioda na koje se on žali ne može 

se smatrati pretjeranim, bilo da se uzmu pojedinačno ili zajedno. Prema tome, nije bilo kršenja 

člana 5, stav 1.f, Konvencije (čl. 5-1-f) po pitanju ekspeditivnosti, ili njenog odsustva, kada je riječ 

o provođenju domaćih postupaka. 

Zadatak Suda je također da preispita da li je pritvor g. Chahala bio «zakonit» u svrhe člana 5, stav 

1.f (čl. 5-1-f), posebno u odnosu na zaštitu koju pruža sistem ove države. 

Kada je riječ o «zakonitosti», uključujući i pitanje da li je «zakonom predviđen postupak» ispoštovan, 

Konvencija se u suštini poziva na obavezu poštovanja materijalnih i proceduralnih pravila u 

domaćem zakonu, ali i zahtjeva dodatno da svako lišenje slobode bude u skladu sa svrhom člana 5 

(čl. 5), toj. zaštitom osoba od proizvoljnosti. 

Nema sumnje da je po domaćim zakonima pritvor g. Chachala bio «u skladu sa zakonom propisanim 

postupkom» (vidi stavove 43 i 64 gore). Međutim, u pogledu izuzetno dugog perioda koliko 

je trajao pritvor g. Chachala, potrebno je također razmotriti da li su postojale dovoljne garancije 

protiv proizvoljnosti. 

Sud u ovom kontekstu primjećuje da je podnositelj bio u pritvoru od 16. augusta 1990, zapravo na 

temelju tvrdnje nekoliko uzastopnih Državnih sekretara da se ne može pustiti na slobodu s obzirom 

na opasnost koju predstavlja po državnu sigurnost (vidi stav 43 gore). 

[…] 

Međutim, u kontekstu člana 5, stav 1, Konvencije (čl. 5-1), postupak Savjetodavnog vijeća (vidi 

stavove 29-32 i 60 gore) pružio je važnu garanciju protiv proizvoljnosti. Ovo vijeće, koje je 

uključivalo istaknute sudije sa iskustvom (vidi stav 29 gore), bilo je u poziciji da preispita dokaze u 

vezi opasnosti po državnu sigurnost koju je predstavljao podnositelj. 

Na kraju, Sud podsjeća da nema nikakve sumnje kako je dužina pritvora u kojem je bio g. Chachal 

sigurno razlog za ozbiljnu zabrinutost. Međutim, s obzirom na izuzetne okolnosti u ovom predmetu 

i činjenice da su domaće vlasti postupale sa dužnom revnošću u toku postupka deportacije i 

da je bilo dovoljno garancija protiv prozvoljnosti u slučaju njegovog lišenja slobode, pritvor na koji 

se žali bio je u skladu sa zahtjevima iz člana 5, stav 1.f (čl. 5-1-f). 

110


Član 5, stav 2 – Pravo na informaciju o optužbama 

Član 5, stav 2, glasi kao št slijedi: 

2.Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o 

razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega. 

1. Djelokrug stava 2 

U predmetu Van der Leer protiv Nizozemske, gradonačelnik je izdao naredbu o zatvaranju 

podnositeljice u psihijatrijsku kliniku. Podnositeljica je pred Sudom tvrdila da nije bila odmah 

obaviještena o ovoj naredbi. Vlada je odgovorila da se «stav 2 […] ne primjenjuje na ovaj 

predmet jer riječi 'hapšenje' i 'optužba' pokazuju da se to odnosi samo na krivične predmete». 

Sud je imao drugačije mišljenje (presuda Van der Leer protiv Nizozemske od 21. februara 1990, 

Serija A br. 170-A, str. 13, stavovi 27 i 28): 

Sud je svjestan konotacije po krivičnom pravu riječi upotrebljenih u članu 5, stav 2 (čl. 5-2). On se, 

međutim slaže sa Komisijom da te riječi treba tumačiti «autonomno», posebno u skladu sa ciljem i 

svrhom člana 5 (čl. 5) kojima se štiti pravo svake osobe da ne bude proizvoljno lišena slobode. Na taj 

nači «hapšenje» u stavu 2 člana 5. (čl. 5-2) ima značenje koje ide dalje od okvira mjera predviđenih 

krivičnim zakonima. Slično je i sa upotrebom izraza « sve optužbe» (“toute accusation”) u ovoj 

odredbi: Namjera autora nije bila postavljanje uvjeta za primjenu, nego ukazati na mogućnost do 

koje može dovesti ono o čemu ova odredba govori. 

Bliska veza između stavova 2 i 4 člana 5 (čl. 5-2, čl. 5-4) podržava ovakvo tumačenje. Svaka osoba 

koja ima pravo povesti postupak kako bi se o utvrđivanju zakonitosti njenog lišenja slobode 

odlučilo na ekspeditivan način ne može djelotvorno iskoristiti to pravo ukoliko nije promptno i 

ispravno obaviještena o razlozima za to lišenje slobode (vidi, mutatis mutandis, X. protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981, Serija A br. 46, str. 28, stav 66). 

2. Primjena stava 2 

Sadržaj i forma informacije 

U presudi Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. oktobar 1994, Predstavka br. 14310/88, 

Serija A br. 300-A, stav 76), Sud je istakao da samo pozivanje na zakonski osnov hapšenja, bez 

ikakvih drugih informacija, nije ispravno: 

Jasno je da je […] službeno lice koje je izvršilo hapšenje, policajac D, također gđi. Murray pročitao 

odjeljak Zakona iz 1978. po kojem je izvršeno hapšenje (vidi stavove 12 i 36 gore). Ova puka naznaka 

zakonske osnove hapšenja, uzeta sama za sebe, nije dovoljna u svrhe člana 5, stav 2 (čl. 5-2) (vidi 

gore spomenutu presudu Fox, Campbell i Hartley, str. 19, stav 41). 

U predmetu Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 30. augusta 

1990, Serija A br. 182, str. 19, stav 40), Sud je bio mišljenja da se informacije koje se daju 

osobama kod hapšenja moraju podjednako odnositi i na zakon i na činjenice: 

111


Stav 2 člana 5 (čl. 5-2) sadrži elementarnu zaštitu svake osobe koja je uhapšena da zna razloge svog 

lišenja slobode. Ova odredba čini sastavni dio sheme zaštite po članu 5 (čl. 5): po stavu 2 (čl. 5-2), 

svakoj osobi koja je uhapšena moraju se reći, jednostavnim jezikom koji nije suviše tehnički da bi 

ga mogla razumjeti, osnovne činjenice i zakonski razlozi hapšenja, tako da se može, ako smatra za 

potrebno, obratiti sudu za utvrđivanje zakonitosti takvog hapšenja po stavu 4 (čl. 5-4) (vidi presudu 

Van der Leer od 21. februara 1990, Serija A br. 170, str. 13, stav 28). 

S druge strane, informacije koje se daju osobi koja je uhapšena ne moraju biti ni u kakvoj 

posebnoj formi. Specifična pitanja koja se postavljaju u cilju istrage mogu poslužiti za 

informiranje te osobe o osnovama za njeno lišenje slobode; činjenica da je osoba praktično 

zatečena u izvršenju djela je faktor, koji zajedno sa ostalim, ukazuje da je ta osoba dovoljno 

informirana o djelu za koje se okrivljuje. Presuda u predmetu Dikme (11. juli 2000, Predstavka 

br. 20869/92, stavovi 54-57) ilustrira ovu hipotezu: 

U ovom predmetu Sud primjećuje da je razlog hapšenja podnositelja bio davanje lažnih dokumente 

tokom jedne provjere identiteta koju je provela policija. Sud smatra, da s obzirom na kriminalnu 

prirodu i namjeru djela, prvi podnositelj ne može tvrditi da nije shvatio zbog čega je uhapšen i 

priveden u lokalnu policijsku stanicu u 7.30 sati 10. februara (vidi stav 12 gore). 

Isto važi i za razloge zbog kojih je prvi podnositelj morao čekati u policijskoj stanici i zašto je bio 

odveden u policijski pritvor, gdje su ga navodno ispitivali policajci u namjeri da otkrije svoj pravi 

identitet (vidi stav 12 gore). 

Što se ostalog dijela tiče, prvi podnositelj je izjavio da su ga ispitivali tokom svih šesnaest dana 

pritvora. On je tvrdio da su policajci koji su počeli sa ispitivanjem bili pripadnici “anti-Dev-Sol” jedinice 

(vidi stav 12 gore) i da mu je nakon prvog kruga ispitivanja, oko 19 sati, jedan od pripadnika 

tajne službe prijetio govoreći: »Ti pripadaš Devrimci Solu i ako nam ne budeš dao informacioje 

koje tražimo odavde ćeš izaći s nogama naprijed!» (vidi stav 13 gore). 

Po mišljenju Suda ova izjava je dosta precizno ukazivala na sumnje prvog podnositelja. Na osnovu 

ovoga i s obzirom na ilegalnu prirodu organizacije o kojoj je riječ i razloge koje je mogao imati 

da sakrije svoj identitet i da se plaši policije (njegova sestra je ubijena u jednom sukobu sa policijom 

– vidi stav 23 gore), Sud smatra da je g. Dikme trebao ili mogao već u ovoj fazi shvatiti da je 

osumnjičen za učestvovanje u zabranjenim aktivnostima poput Dev-Sola. 

Kada se mora dati informacija 

U predmetu Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva podnositelji su se žalili 

da «u vrijeme hapšenja nisu dobili tačne i razumljive informacije o razlozima za njihovo 

hapšenje». Sud je u svojoj presudi (30. august 1990, Serija A br. 182, str. 19, stav 40), dao 

sljedeće tumačenje člana 5, stav 2: 

Stav 2 člana 5 (čl. 5-2) sadrži elementarnu garanciju da svaka osoba treba znati zašto […]. Iako se 

ovakva informacija mora dati «odmah» (na francuskom: “dans le plus court délai” (što je moguće 

prije), nju ne mora službeno lice koje vrši hapšenje dati u cjelosti u samom ternutku hapšenja. 

Da li su sadržina i propmptnost informacije bili dovoljni ovisi od posebnih karakteristika svakog 

pojedinačnog slučaja. 

112


U ovom predmetu Sud je bio mišljenja da su podnositelji, što se tiče činjenica, bili obaviješteni 

zbog čega su uhapšeni. Sud prema tome smatra da su zahtjevi po članu 5, stav 2, bili ispunjeni 

(ibid, str. 19-20, stavovi 41-43): 

Kad su odvođeni u pritvor, g. Fox, gđi. Campbell i g. Hartleyu je policajac koji ih je uhapsio rekao 

da se hapse po Odjeljku 11, stav 1, Zakona iz 1978. zbog sumnje da su teroristi (vidi stavovi 9 i 13 

gore). Ova gola naznaka zakonskog osnova za hapšenje, uzeta sama za sebe, nije dovoljna u svrhe 

5, stav 2 (čl. 5-2), s čim se vlada složila. 

Međutim, nakon hapšenja policija je svo troje podnositelja ispitivala u vezi sumnji u njihovu 

umješanost u konkretna krivična djela i pripadnost zabranjenim organizacijama (vidi stavove 9, 

10 i 14 gore). Nema razloga da se ne pretpostavi da su ova ispitivanja omogućila podnositeljima da 

shvate zbog čega su uhapšeni. Razlozi zbog kojih su osumnjičeni da su teroristi su im prema tome 

dati na znaje tokom ispitivanja. 

G. Fox i gđa. Campbell su uhapšeni u 15.40, 5. februara 1986. na stanici u Woodbournu a zatim, 

istog dana, odvojeno ispitivani u periodu između 20.15 i 22.00 sata u policijskoj stanici u Castlereaghue 

(vidi stav 9 gore). G. Hartley je uhapšeni u svojoj kući 18. augusta 1986. u 7.55 i priveden u 

policijsku stanicu Antrim, gdje su ga ispitivali od 11.05 do 12.15 sati (vidi stav 13 gore). U kontekstu 

ovog predmeta, ovi intervali od nekoliko sati ne mogu se smatrati za kršenje ograničenja u pogledu 

vremena koje ima koncept promptnosti po članu 5, stav 2 (čl. 5-2). 

Sud na kraju zaključuje da nije bilo kršenja članae 5, stav 2 (čl. 5-2) u odnosu na bilo kojeg od 

podnositelja. 

Treba također primijetiti da je Sud u jednoj ranijoj presudi, X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

presuda od 16. jula 1980, naveo da smatra da osoba koja je bolesna bude odmah po dolasku 

u bolnicu obaviještena o relevantnim razlozima. Za noviju primjenu vidi presudu u predmetu 

H.B. protiv Švajcarske od 5. aprila 2001, Predstavka br. 26899/95, stavovi 44-49. 

Član 5, stav 3 – Pravo osoba koje su uhapšene da budu 

izvedene pred sudiju i suđene u razumnom roku ili puštene 

na slobodu 


3.Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbma stava 1 (c) ovog 

člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom 

ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku 

ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati 

garancijama o pojavljivanju na suđenju. 

1. Značaj, svrha i sadržaj prava garantiranog članom 5. stav 3 

Sud je u više prilika naglasio temeljni značaj prava osobe koja je uhapšena da bude «odmah 

izvedena pred sudiju» i da joj bude «suđeno u razumnom roku ili na puštanje na slobodu 

do suđenja». U predmetu Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, koji se odnosi na 

113


pritvaranje osoba osumnjičenih za terorizam, sud je iznio sljedeći stav (presuda od 29. novembra 

1988, Serija A br. 145-B, str. 32, stav 58, do kraja): 

[Član 5 (čl. 5)] sadrži temeljno ljudsko pravo, tojest zaštitu osoba protiv proizvoljnog mješanja 

države u pravo te osobe na slobodu (vidi presudu Bozano od 18 decembra 1986, Serija A br. 111, 

str. 23, stav 54). Sudska kontrola mješanja od strane izvršne vlasti u pravo na slobodu je osnovna 

karakteristika garancije ugrađene u član 5, stav 3 (čl. 5-3), u cilju maksimalnong smanjenja rizika 

od proizvoljnosti. Sudska kontrola se podrazumjeva pod vladavinom prava, «jednim od temeljnih 

principa u demokratskom društvu […], na koje se izričito poziva u Preambuli Konvencije» (vidi, 

mutatis mutandis,, the gore spomenutu presudu Klass i ostali, Serija A br. 28, str. 25-26, stav 55) i 

«iz koje cijela Konvencija crpi svoju inspiraciju « (vidi, mutatis mutandis, presudu Engel i ostali od 

8. juna 1976, Serija A br. 22, str. 28, stav 69). 

Sud je iznio ovo gledište u presudi u predmetu Aquilina protiv Malte (29. april 1999, Predstavka 

br. 25642/94, Reports (Izvještaji) 1999-III, stav 47): 

[…] Upravo je suština člana 5, stav 3, koji čini cjelinu sa stavom 1.c, da se zahtijeva privremeno 

puštanje na slobodu kada pritvor više nije opravdan. Činjenica da je uhapšena osoba imala pristup 

sudskoj vlasti nije dovoljna da bi se ispoštovao uvodni dio člana 5, stava 3. Ova odredba obavezuje 

službeno sudsko lice pred koje je izvedena uhapšena osoba da preispita okolnosti koje govore u 

prilog ili protiv lišenja slobode kako bi odlučio, pozivajući se na zakonom propisane kriterije, da li 

postoje razlozi koji opravdavaju lišenje slobode, i da naredi puštanje na slobodu ukoliko takvi razlozi 

ne postoje (vidi presudu de Jong, Baljet i Van den Brink protiv Nizozemske od 22. maja 1984, 

Serija A br. 77, str. 21-24, stavovi 44, 47 i 51). Drugim riječima, član 5, stav 3, zahtijeva od suda da 

razmotri meritum lišenja slobode. 

Ovo prvenstvo dato pravu da osoba bude izvedena «odmah pred sudiju» i da joj bude «suđeno u 

razumnom roku ili da bude puštena na slobodu do suđenja» pokazuje, naprimjer, da se domaćim 

zakonima ne može apsolutno isključiti princip oslobađanja uz jemstvo za određena krivična 

djela. Ovo je bio stav Suda u dva predmeta, S.B.C. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 

19. juna 2001, Predstavka br. 39360/98) i Caballero protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 

8. februara 2000, Predstavka br. 32819/96, stav 18). Podnositelji su se žalili na kršenje člana 5, 

stav 3, u svjetlu zakona koji propisuje da «nijedna osoba koja se u bilo kojem postupku tereti 

ili koja je osuđena za krivično djelo na koje se odnosi ovaj dio [ubojstvo, pokušaj ubojstva 

…] neće biti puštena na slobodu uz jemstvo u toku tih postupaka». Podnositelji su tvrdili da 

«automatsko poricanje jemstva do suđenja prema Dijelu 25 Zakona o krivičnom pravosuđu i 

javnom redu iz 1994. («Zakon iz 1994.») predstavlja kršenje člana 5, stav 3, Konvencije”. Sud je 

podržao njihovu tvrdnju. 

Treba još specificirati da se garancije po članu 5, stav 3 primjenjuju samo kada je lišenje slobode 

zakonito u svrhe člana 5, stav 1.c. Ako postoji kršenje člana 5, stav 1.c, podnositelj se ne može u 

isto vrijeme pozivati i na kršenje člana 5, stav 3 (vidi presudu Jecius protiv Litvanije od 31. jula 

2000, Predstavka br. 34578/97, stav 75): 

Sud kao prvo primjećuje da je od trenutka kada je bio uhapšen 8. februara do 14. marta 1996. 

podnositelj bio u preventivnom pritvoru na koji se član 5, stav 1.c, Konvencije ne primjenjuje (vidi 

stavove 51-52 gore). Prema tome, garancija da podnositelj bude odmah izveden pred nadležno 

sudsko lice po članu 5, stav 3 nije primjenjiva na period preventivnog lišenja slobode. 

114


Pored ove osnovne prirode člana 5, stav 3, ove dvije odredbe koje su tu sadržane moraju se 

odvojeno razmotriti: 

– pravo osobe da bude “odmah” izvedena pred sudiju; i 

– pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. 

2. Pravo osobe koja je uhapšena da bude «odmah» izvedena pred 

sudiju 

Prvo pravo koje se spominje u članu 5, stav 3 je pravo svake osobe koja je uhapšena da bude 

«odmah» izvedena pred sudiju. 

Djelokrug prava da se bude izveden pred sudiju bez odlaganja 

Sud je u predmetu Brogan (citiran gore, str. 31, na početku stava 58) definirao djelokrug ratione 

temporis prava postavljenog članom 5, stav 3. Osoba koja je lišena slobode može se pozvati na 

to pravo pod uvjetom da se njen pritvor nastavlja i da nije odmah puštena na slobodu: 

Činjenica da osoba nije optužena ili izvedena pred sud ne predstavlja sama po sebi kršenje prvog 

dijela člana 5, stav 3 (čl. 5-3). Nikakvo kršenje člana 5, stav 3 (čl. 5-3), ne nastaje ako je uhapšena 

osoba «odmah» puštena na slobodu prije bilo kakve sudske kontrole njenog lišenja slobode (vidi 

presudu de Jong, Baljet i Van den Brink od 22. maja 1984, Serija A br. 77, str. 25, stav 52). Ukoliko 

se uhapšena osoba ne pusti na slobodu odmah, ona tada ima pravo da bude odmah izvedena pred 

sudiju ili ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast. 

Karakteristike izvođenja pred sudiju 

Promptnost 

Ako se uhapšena osoba ne pusti odmah na slobodu, ona mora biti promptno izvedena 

pred sudiju. Ostaje da se razmotri značenje izraza promptno/odmah (“aussitôt”(odmah) na 

francuskom). U presudi Brogan, citiranoj gore, Sud nalazi da je period pritvora u trajanju od 

četiri dana i šest sati u policiji, bez izvođenja pred sudiju prekoračio granice dopustive po članu 

5, stav 3, čak iako se radilo o delikatnom pitanju terorizma. Sud smatra sljedeće (str. 33, stavovi 

59 i 62): 

Obaveza izržena rječju «promptno» na engleskom jeziku i «odmah» na francuskom, se jasno razlikuje 

od manje strogog zahtjeva u drugom dijelu stava 3 (čl. 5-3) (“razumnom roku”/“délai raisonnable”), 

pa čak i od onog u stavu 4 člana 5. (čl. 5-4) (“speedily”/“à bref délai” (u kratkom roku)). 

Izraz “odmah” se također javlja i u engleskom tekstu stava 2 (čl. 5-2), gdje francuski tekst koristi 

riječi “dans le plus court délai”(«u što je moguće kraćem roku»). Kao što je ukazano u presudi Irska 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva, (18. januar 1978, Serija A br. 25, str. 76, stav 199), “promptno” 

u stavu 3 (čl. 5-3) može biti shvaćeno da ima šire značenje od “aussitô/odmah”, koje bukvalno 

znači odmah. Suočen na ovaj način sa dvije verzije teksta međuarodnog sporazuma koje su obje 

autentične ali ne i u potpunosti iste, Sud ih mora tumačiti tako da će ih pomiriti što je više moguće 

i što najviše odgovara ostvarivanju cilja ovog sporazuma (vidi, inter alia, presudu Sunday od 26. 

aprila 1979, Serija A br. 30, str. 30, stav 48, i član 33, stav 4 Bečke konvencije od 23. maja 1969. o 

115


pravu u međunarodnim sporazumima). 

Upotreba riječi “aussitôt/odmah”, u francuskom tekstu, u ograničenoj konotaciji značenja odmah 

ili neposredno, potvrđuje de je stupanj fleksibilnosti pojma «promptnosti» ograničen, čak ako 

se prateće okolnosti ne mogu nikada zanemariti u svrhe procjene po stavu 3 (čl. 5-3). Kako se 

promptnost procjenjuje u svakom predmetu ovisno od njegovih specijalnih karakteristika, (vidi 

gore spomenutu presudu de Jong, Baljet i Van den Brink, Serija A br. 77, str. 25, stav 52), značaj 

koji treba pripisati ovim karakteristikama ne smije nikada biti na štetu same suštine prava garantiranog 

članom 5, stav 3 (čl. 5-3), što znači da ne smije biti u mjeri koja će negirati obavezu države da 

osigura promptno puštanje na slobodu ili promptno izvođenje pred sudsku vlast. 

[…] opseg fleksibilnosti u tumačenju i primjeni pojma «promptnosti» je vrlo ograničen. Po 

mišljenju Suda, čak i najkraći od četiri perioda lišenja slobode, što znači četiri dana i šest sati 

koje je g. McFadden proveo u policijskom pritvoru (vidi stav 18 gore), prelazi stroga vremenska 

ograničenja dozvoljena u prvom dijelu člana 5, stav 3 (čl. 5-3). Pripisati takvu važnost specijalnim 

karakteristikama u ovom predmetu kako bi se opravdala dužina pritvora bez izvođenja pred sudiju 

ili drugo ovlašteno lice bila bi neodgovarajući široko tumačenje običnog značenja riječi «promptno/odmah». 

Takvo tumačenje bi unjelo u član 5, stav 3 (čl. 5-3), značajno slabljenje proceduralne 

garancije na štetu te osobe i imalo štetne posljedice po samu suštinu prava zaštićenog ovom odredbom. 

Sud je prema tome morao zaključiti da nijedan od podnositelja nije bio «odmah» izveden 

pred sudsku vlast, nit je «odmah» bio pušten na slobodu nakon hapšenja. Činjenica u koju niko ne 

sumnja da su hapšenje i lišenje podnostelja slobode bili inspirirani legitimnim ciljem da se zaštiti 

zajednica u cjelosti protiv terorizma nije, samo po sebi, dovoljna da osigura uasaglašenost sa posebnim 

zahtjevima iz 5, stav 3 (čl. 5-3). 

Slično ni činjenica da je pritvor zakonit po domaćim zakonima ne pruža osnov za odstupanje 

od člana 5, stav 3. U predmetu Demir i ostali protiv Turske, vlada je tvrdila da su podnositelji 

(koji su bili lišeni slobode najmanje dvadest tri dana, odnosno šesnaest dana) bili lišeni slobode 

u kontekstu istrage koja je uključivala tridest i pet osumnjičenih osoba i koja je sprovedena u 

skladu sa domaćim zakonskim propisima. Oni su izvedeni pred sudiju odmah po završetku 

istrage. Vlada je tvrdila da «je to bilo neophodno kako bi se sprovela detaljna policijska istraga 

u cilju dobivanja dokaza i njihove procjene u smislu određivanja činjenica i identificitranja 

osoba koje su učestvivale»; bilo je « prirodno da će uslijediti duži periodi policijskog pritvora, 

kako bi se omogućilo turskim vlastima da okončaju istragu povodom krivičnih djela i na taj 

nači budu sigurni da su izveli pred nadležne sudove one koji su odgovorni za djela terorizma. 

Štaviše, na osnovu podneska vlade ne samo da je istrage bila teška, nego je utvrđeno na kraju 

da su podnositelji i bili krivi. Sud je izjavio sljedeće (presuda od 23. septembra 1998, Predstavke 

br. 21380/93, 21381/93 i 21383/93, stavovi 52-53): 

Po mišljenju Suda , puka činjenica da je lišenje slobode bilo u skladu sa domaćim zakonom – 

činjenica koja nije osporavana (vidi stav 22 gore) – ne može opravdati po članu 15. mjere koje 

derogiraju 5, stav 3. 

Što se tiče tvrdnji vlade o «detaljnoj» istrazi policije koju je trebalo sprovesti, one ne daju odgovor 

na centralno pitanje ovdje, tojest po čemu bi tačno sudska kontrola spriječila napredovanje u 

policijskoj istrazi u odnosu na stvarne činjenice u ovom predmetu. U pogledu ovih dugih perioda 

provedenih u policijskom pritvoru nije dovoljno pozivati se općenito na pribleme koje izaziva terorizam 

i broj ljudi koji su uključeni u istragu.. 

Vlada je dalje tvrdila da su u ovom slučaju sumnje koje su ishodile hapšenjem podnositelje bile 

116


potvrđene, jer se ustanovilo da su krivi i bili su optuženi i osuđeni za «terorizam» (vidi stavove 16, 

20 i 47 gore). 

S tim u vezi Sud ponovo naglašava da eventualna osuđujuća presuda osumnjičenog može u 

najboljem slučaju poslužiti kao potvrda da su sumnje koje su dovele do njegovog hapšenja (član 

5, stav 1.c) bile zasnovane, ali nije nužna (vidi, naprimjer, ranije citiranu presudu Murray, str. 30, 

stav 67). S druge strane ona nema nikakvog utjecaja na pitanje da li je situacija bila takva da je 

zahtijevala smještaj podnositelja u samicu na tako duge vremenske periode, jer njihova preszda 

kao takva, ne daje nikakve indicije ni o okolnostima njihovog lišenja slobode, ni istrage, ništa više 

nego što može nakon samog događaja ukloniti rizik od proizvoljnog postupanja. što se želi spriječiti 

članom 5, stav 3. 

(Idem Dikme protiv Turske, presuda od 11. jula 2000, Predstavka br. 20869/92.) 

U novijoj presudi Altay protiv Turske (22 May 2001, Predstavka br. 22279/93, stavovi 64-65, 

dostupna samo na francuskom – nezvaničan prevod), Sud se poziva na jedan od ciljeva koji 

je implicitan u pravu da osoba bude izvedena «odmah» pred sudiju, što, inter alia, omogučava 

sprječavanje zlostavljanja: 

Više puta u prošlosti Sud je prihvatao da istraga u slučaju terorizma predstavlja nesumnjivo specijalne 

probleme za organe (vidi, među ostalim izvorima, presudu Brogan i ostali citiranu gore, str. 

33, stav 61, Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 28 oktobra1994, Serija A br. 300-A, str. 

27, stav 55, i presudu Dikme protiv Turske, Predstavka br. 208962/92, stav 64, ECHR 2000). Ovo, 

međutim, ne znači da Vlasti imaju carte blanche po članu 5 da hapse osumnjičene i drže ih u polcijskom 

pritvoru, bez ikakve djelotvorne kontrole domaćih sudova, i, na kraju, bez kontrole od 

strane nadzornih institucija Konvencije, kadgod smatraju da se radi o dejlu terorizma (vidi, mutatis 

mutandis, presudu Murray citiranu gore, str. 27, stav 58). 

Sud također podsjeća na značaj koji član 5 ima unutar sistema Konvencije: on propisuje temeljno 

ljudsko pravo, tojest zaštitu pojedinca od proizvoljnog mješanja države u njegovo pravo na slobodu. 

Sudska kontrola mješanja od strane izvršne vlasti je osnovna karakteristika garancije ugrađene u 

član 5, stav 3, čiji je cilj maksimalno smanjiti rizik ili proizvoljnost i osigurati vladavinu prava kao 

«jednog od temeljnih principa demokratskog društva […], na koji se izričito poziva u Preambuli 

Konvencije» (vidi, naprimjer, presudu u predmetu Sakik i ostali od 26. novembra 1997, Reports 

(Izvještaji) 1997-VII, str. 2623-2624, stav 44). Nadalje, samo propmptna sudska intervencija može 

dovesti do otkrivanja i sprječavanja ozbiljnih formi zlostavljanja – poput onih na koje žali g. Altay 

(vidi stav 48 gore) – kojima osobe lišene slobode mogu biti izložene, naročito kao jednog od načina 

prisilnog dobivanja priznanja (vidi presudu Dikme citiranu gore, stav 66). 

U ovom predmetu Sud je našao kršenje člana 5, stav 3, jer je pritvor trajao petnaest dana, a 

da podnositelj nije bio izveden pred sudiju. (idem stav 66). Sud je do istog zaključka došao 

i u novijem predmetu O’Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda 16. oktobra 2001, 

Predstavka br. 37555/97, stavovi 13-15 45-46), u kojem je podnositelj osumnjičen za djelo 

terorizma bio u policijskom pritvoru šest dana i trinaest sati, a zatim pušten na slobodu bez 

podizanja optužnice. S druge strane, hapšenje nakon kojeg je uslijedilo izvođenje pred sudiju 

narednog dana smatra se u saglasnosti sa kriterijima koje postavlja član 5, stav 3. (Egmez protiv 

Kipra, presuda od 21. decembra 2000, Predstavka br. 30873/96, stavovi 17-20 i 90); izvođenje 

pred sudiju nakon četrdeset osam sati pritvora također se smatra dovoljnim (Aquilina protiv 

Malte, presuda od 29. aprila 1999, Predstavka br. 5642/94, stav 51): 

117


Sud dijeli mišljenje strana u postupku da se izvođenje podnositelja pred osnovni sud dva dana nakon 

hapšenja (vidi stav 9 gore) može smatrati «promptnim» u svrhe člana 5, stav 3. 

(Idem Grauzinis protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000, Predstavka br. 37975/97, stav 

25.) 

Osoba koja je uhapšena mora biti «automatski» izvedena pred 

sudiju 

Nije dovoljno da osoba bude odmah izvedena pred sudiju; ovaj postupak mora biti automatski. 

Sud je taj stav zauzeo u presudi u predmetu Aquilina protiv Malte (29. april 1999, Predstavka 

br. 25642/94, Reports(Izvještaji) 1999-III, stav 49): 

Pored toga što mora biti promptna, sudska kontrola pritvora mora biti i automatska (vidi presudu 

de Jong, Baljet i Van den Brink citiranu gore, str. 24, stav 51). Ona ne smije ovisiti od predhodnog 

zahtjeva koji uloži osoba lišena slobode. Takav uvjet bi ne samo izmijenio prirodu garancije koju 

pruža član 5, stav 3, garanciju koja je drugačija od one po članu 5, stav 4, kojim se garantira pravo 

da se povede postupak kako bi sud preispitao zakonitost pritvora (vidi presudu de Jong, Baljet i 

Van den Brink citiranu gore, str. 25-26, stav 57). On bi čak mogao i uništiti svrhu garancije po 

članu 5, stav 3, a to je zaštita pojedinca od proizvoljnog lišenja slobode tako što lišenje slobode 

podliježe nezavisnoj sudskoj kontroli (vidi, mutatis mutandis, presudu Kurt protiv Turske od 25. 

maja 1998, Reports (Izvještaji) 1998-III, str. 1185, stav 123). Promptno sudsko preispitivanje pritvora 

je također vrlo važna garancija protiv zlostavljanja osobe koja je privedenea u pritvor (vidi 

presudu Aksoy protiv Turske od 18. decembra 1996, Reports (Izvještaji) 1996-VI, str. 2282, stav 

76). Štoviše, uhapšene osobo koje su izložene takvom postupanju ne moraju biti u stanju uložiti 

zahtjev kojim sa traži sudska revizija njihovog pritvora. Isto vrijedi i za druge ugrožene kategorije 

uhapšenih osoba, poput mentalno poremećenih ili onih koji govore samo strani jezik. 

(Idem presuda Niedbala protiv Poljske od 4. jula 2000, Predstavka br. 27915/95, stav 50.) 

Osoba koja je uhapšena treba biti izvedena pred sudiju samo 

jednom 

Na kraju, treba uočiti da član 5, stav 3, ne zahtijeva da osoba koja je uhapšena bude izvedena 

pred sudiju više od jednog puta. Tako je Sud u presudi Jecius protiv Litvanije našao sljedeće 

(presuda od 31. jula 2000, Predstavka 34578/97, stav 84): 

Sud smatra da riječi «izveden odmah» u članu 5, stav 3 impliciraju da se pravo na izvođenje pred odgovarajuće 

službeno lice odnosi na vrijeme kada je neka osoba po prvi put lišena slobode po članu 5, stav 1.c. Obaveza 

država ugovornica po članu 5, stav 3, je prema tome ograničena na izvođenje pritvorenika odmah pred 

odgovarajuće službeno lice u inicijalnoj fazi, mada član 5, stav 4 Konvencije može u izvjesnim slučajevima 

zahtijevati da ta osoba nakon toga bude izvedena pred sudiju u svrhu efikasnog osporavanja zakonitosti 

njenog pritvora, ukoliko isti traje duže vremena (vidi, mutatis mutandis, Evropska komisija za ljudska prava, 

Trzaska protiv Poljske, br. 25792/94, Izvještaj od 19. maja 1998, stavovi 71-81). 

118


Principi 

Osobine «službenog lica» ili «sudije» pred kojeg osoba lišena 

slobode mora biti izvedena 

Koncept «službenog lica «je od ključnog značaja za primjenu člana 5. Ovaj je princip 

uspostavljen presudom u predmetu Schiesser protiv Švajcarske (4. decembar 1979, Serija A br. 

34, str. 11-12, stavovi 25-26; str. 13-14, stav 31; str. 16, stav 38). Nema potrebe za opisivanjem 

činjenica, izuzev što treba spomenuti da je g. Schiesser bio izveden pred službeno lice javnog 

tužiteljstva. Može li se tužitelj u ovom slučaju smatrati za «službeno lice zakonom ovlašteno 

da vrši sudsku vlast» Sud je preispitao koncept «službenog lica» i «sudije» i postavio sljedeće 

kriterije prije nego što je objavio svoju odluku: 

[…] Sud mora utvrditi samo da li je navedeni tužitelj imao osobine «službenog lica ovlaštenog 

zakonom da vrši sudsku vlast». 

Posljednja fraza sadrži tri komponente. 

Druga komponenta («ovlašten zakonom da vrši») ne predstavlja nikakvu poteškoću: tužitelj za 

okrug Winterthur je u ovom predmetu vršio ovlasti koje je imao po kantonalnom zakonu (vidi 

stavove 7, 12 i 15-17 gore); Ovo nije osporavala ni Komisija, ni vlada, niti podnositelj. 

Prva i treća komponenta («službeno lice», «sudska vlast») moraju se zajedno razmatrati. 

[…] 

[…] «službeno lice» nije isto što i «sudija», ali ipak mora imate neke od karakteristika ovog drugog, 

što znači da mora zadovoljavati određene uvjete od kojih svaki predstavlja garanciju za osobu koja 

je uhapšena. 

Prvi od tih uvjeta je neovisnost od izvršne vlasti i od strana u postupku (vidi, mutatis mutandis, 

gore spomenutu presudu Neumeister, str. 44). Ovo ne znači da «službeno lice» ne može biti u 

izvjesnoj mjeri podređeno drugim sudijama ili službenim licima, pod uvjetom da oni sami imaju 

sličnu neovisnost. 

Pored toga, po članu 5, stav 3 (čl. 5-3), postoji i proceduralni i materijalni zahtjev. Proceduralni 

zahtjev postavlja obavezu za «službeno lice» da sam sasluša osobu koja je izvedena pred njega (vidi, 

mutatis mutandis, gore spomenutu presudu Winterwerp, str. 24, stav 60) materijalni zahtjev nameće 

obaveze preispitivanja okolnosti koje idu u prilog i koje su protiv pritvora, odlučivanja, pozivanjem 

na zakonske kriterije, da li postoje razlozi koji opravdavaju pritvor i naređivanja puštanja na slobodu 

ako takvi razlozi ne postoje (gore spomenuta presuda u predmetu Irska protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, str. 76, stav 199). 

U provjeravanju da li su zadovoljeni ovi razni uvjeti, Sud se ne mora baviti pitanjima koja se ne 

postavljaju u ovom predmetu, naprimjer da li službeno lice odgovara, po svojim kvalifikacijama i 

iskustvu, da vrši sudsku vlast. 

[…] 

Sud prema tome smatra da je u ovom predmetu tužitelj za okrug Winterthur pružio garancije o 

119


neovisnosti, kao i proceduralne i materijalne garancije koje idu uz pojam »službeno lice zakonom 

ovlašteno da vrši sudsku vlast». Prema tome, nije bilo kršenja člana 5, stav 3 (čl. 5-3). 

Potrebno je također naglasiti da Sud pridaje najveću važnost objektivnom nastupanju u vrijeme 

kada se donosi odluka o lišenju slobode. Sud je ovo izričito naveo u presudi Nikolova protiv 

Bugarske (25, mart 1999, Predstavka br. 31195/96, Reports (Izvještaji) 1999-II, stavovi 49, 51 

i 53): 

[…] objektivno nastupanje u vrijeme kada se donosi odluka o lišenju slobode je materijalne prirode: 

ukoliko se čini u to vrijeme da bi službeno lice moglo kasnije intervenirati ispred tužiteljstva u 

krivičnom postupku koji će uslijediti, nejgova neovisnost i nepristrasnost mogu biti dovedene u 

sumnju (vidi Huber protiv Švajcarske, presuda od 23. oktobra 1990, Serija A br. 188, str. 18, stav 43 

i Brincat protiv Italije. presuda od 26. novembra 1992, Serija A br. 249-A, str. 12, stav 21) […]. 

Primjena 

Sud je ovakav pristup imao, između ostalih, i u predmetu Assenov i ostali protiv Bugarske 

(presuda od 28. oktobra 1998, Predstavka br. 24760/94, Reports(Izvještaji) 1998-VIII, stavovi 

148-150): 

Sud podsjeća da je 28. jula 1995 g. Assenov izveden pred istražitelja koji ga je ispitivao, formalno 

optužio i donio odluku o pritvoru (vidi stav 33 gore). Sud primjećuje da, po bugarskom zakonu, 

istražitelji nemaju ovlasti da donose zakonski obavezujuće odluke o pritvaranju ili puštanju na slobodu 

osumnjičenih osoba. Umjesto toga, svaku odluku koju donese istražitelj može tužitelj opovrgnuti, 

a može i oduzeti nekom konkretnom istražitelju predmet, ako nije zadovoljan njegovim 

pristupom (vidi stavove 66-69 gore). Slijedi da istražitelj nije bio dovoljno neovisan da bi zadovoljio 

definiciju po članu 5, stav 3 «službenog lica zakonom ovlaštenog da vrši sudsku vlast». 

Tužitelj A, koji je odobrio odluku istražitelja (vidi stav 33 gore), nije nikada osobno saslušao g. Assenova, 

niti su ga saslušali drugi tužitelji koji su kasnije odlučili da treba ostati u pritvoru. U svakom 

slučaju, pošto je svaki od ovih tužitelja mogao kasnije nastupiti u krivičnom postupku protiv podnositelja 

(vidi stav 66 gore), oni nisu bili dovoljno neovisni ili nepristrasni da bi zadovoljili svrhu 

člana 5, stav 3. 

Sud, prema tome, smatra, da je došlo do kršenja člana 5, stav 3 zbog toga što podnositelj nije bio 

izveden pred «službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast». 

Sud je imao priliku i da razmatra posebne postupke koji se primjenjuju na pripadnike oružanih 

snaga. Presuda u predmetu de Jong, Baljet i Van den Brink protiv Nizozemske je jedan od takvih 

primjera (22. maj 1984, Serija A br. 77, str. 24, stavovi 48-49). U ovom predemetu Sud se bavio 

pitanjem da li se auditeur militaire može smatrati ovlaštenim da donosi odluke o pritvoru. Sud 

je smatrao da ne može i tom smislu izdvojio dvije stvari: 

Pored toga, auditeur militaire nije imao onu vrstu neovisnosti koja se zahtijeva po članu 5, stav 

3 (čl. 5-3). Iako nezavisan od vojnih vlasti, od istog auditeur militaire se moglo zatražiti da vrši 

funkciju krivičnog gonjenja nakon što se predmet uputi na vojni sud (član 126, prvi stav Vojnog 

zakona – vidi stav 19, prva tačka, gore). On, prema tome, ne bi bio nezavisan u krivičnom postupku 

koji bi uslijedio protiv ovog vojnika čiji je pritvor odredio prije nego što je predmet upućen na 

120


suđenje. Ukratko, auditeur militaire ne bi bio «neovisan od strana u postupku (vidi izvod iz presude 

Schiesser citirane gore u stavu 47) u ovoj prethodnoj fazi upravo zbog toga što bi bio obavezan da 

bude jedna od strana u narednoj fazi postupka (vidi presudu u predmetu Duinhof i Duijf, Serija A 

br. 79, stav 38). 

(Idem Hood protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. februara 1999, Predstavka br. 27267/ 

95, Reports (Izvještaji) 1999-I, stavovi 56-57, gdje je zapovjednik naredio hapšenje podnositelja 

prije izvođenja pred vojni sud, a zamjenik komandanta je bio u funkcije pomoćnika tužitelja u 

postupku; vidi također Stephen Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 14. marta 

2000, Predstavka br. 30280/96, stav 27.) 

U jednom novijem predmetu, H.B. protiv Švajcarske (presuda od 5. aprila 2001, Predstavka br. 

26899/95, stavovi 55-64), Sud je razmatrao poseban slučaj jedne osobe koja je bila privedena 

pred istražnog sudiju. Po završetku sudske istrage, predmet se može uputiti na suđenje na 

okružni sud ili predsjedniku okružnog suda ili žalbenom sudu ili vratiti krivičnom sudu 

kantona Solothurn. Ako se predmet uputi okružnom sudu ili predsjedniku okružnog suda, 

istražni sudac koji je odredio da uputi ovaj predmet mora u svojoj odluci navesti sažetak 

činjenica, zakonsku klasifikaciju djela i zakonske odredbe koje se primjenjuju. Tada niko ispred 

tužiteljstva ne prisustvuje suđenju. Sud u Strasbourgu je primjetio sljedeće: 

[…] Prije nego što se za «službeno lice» može reći da vrši «sudsku vlast» u značenju po ovom 

članu [član 5, stav 3], on ili ona mora zadovoljiti određene uvjete koji pružaju garanciju osobi koja 

je u pritvoru protiv prozvoljnog ili neopravdanog lišenja slobode. Po tome «službeno lice» mora 

biti neovisno i od izvršne vlasti od strana u postupku. U tom smislu objektivno pojavljivanje pred 

sudom u vrijeme donošenja odluke o pritvoru je od materijalnog značaja: ako postoji mogućnost 

da to «službeno lice» intervenira u ime tužiteljstva u krivičnom postupku koji će kasnije uslijediti, 

njegova nepristrasnost je dovedena u pitanje. «Službeno lice» mora osobno saslušati osobu koja 

mu je privedena i presispitati, pozivajući se na kriterije po zakonu, da li je taj pritvor opravdan ili 

nije. Ako nije opravdan, «službeno lice» mora biti ovlašteno da izda obavezujući nalog za puštanje 

te osobe na slobodu (vidi Assenov i ostali protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998, Izvještaji 

o presudama i odlukama, 1998-VIII, str. 3298, stav 146, i Huber protiv Švajcarske, presuda od 23. 

oktobra 1990, Serija A br. 188, str. 18, stav 43). 

Sud primjećuje u ovom predmetu da je podnositelja po hapšenju osobno saslušao istražni sudac. 

Štaviše, podnositelj nije osporavao da je mogao biti pušten na slobodu u bilo koje vrijeme, kao što 

je i predviđeno Odjeljkom 50 Zakona o krivičnom postupku kantona Solothurn. 

Međutim, problem nastaje u pogledu neovisnosti i nepristrasnosti istražnog suca, pogotovo u pogledu 

pitanja da li je ispunjavao uvjete za «službeno lice ovlašteno zakonom da vrši sudsku vlast» 

kao što zahtijeva član 5, stav 3. U razmatranju ovog pitanja Sud mora vidijeti da li će istražni sudac, 

u jednoj kasnijoj fazi, imati pravo da intervenira ispred tužiteljstva. 

Strane se slažu da je nakon hapšenja i lišenja slobode podnositelja ostalo otvoreno pitanje pod čiju 

krivičnu jurisdikciji u okviru kantona Solothurn će eventualno potpasiti ovaj predmet, ako bude 

upućen na suđenje, da li će to biti okružni sud, predsjednik okružnog suda, žalbeni sud ili kantonalni 

sud u Solothurnu. 

Sud je prvo preispitao da li je suđenje koje je uslijedilo bilo pred okružnim sudom. Strane se nisu 

složile u pogledu položaja istražnog suca u tom postupku. 

121


Sud primjećuje da u takvim slučajevima istražni sudac, kada zaključuje preliminarnu istragu, priprema 

konačnu naredbu koja sadrži sažeti opis činjenica, zakonsku kvalifikaciju djela i odredbe 

krivičnog zakona u primjeni. Tačno je da su se i Federalni sud u svojoj presudi od 13. aprila 1999. i 

vlada pred ovim Sudom pozivali samo na deklaratornu prirodu ove naredbe u svrhe orijentacije. 

No ipak, na suđenju koje slijedi pred okružnim sudom nema zvanične optužnice, niti je zvanično 

lice ispred tužiteljstva prisutno. Istražni sudac je taj koji u konačnoj naredbi daje činjenični okvir 

i pravnu kvalifikaciju u okviru kojih okružni sud vodi suđenje. Nareba mora sadržavati najvažnije 

elemente i ima vrlo bitnu funkciju u optužnici. 

U ovakvim okolnostima Sud smatra da je predmet bio upućen na okružni sud, kada je istražni 

sudac donio odluku o hapšenju i pritvaranju podnositelja, a čini se da njegov predmet bio upućen 

na okružni sud, da bi sudac koji nerđije pritvor «imao pravo da intervenira u slučaju krivičnog 

postupka koji bi uslijedio kao predstavnik tužilaštva» (vidi presudu Huber citiranu gore, str. 18, 

stav 43). 

U svjetlu svega iznešenog, nije potrebno preispitivati, pored toga, i situaciju da je predmet bio 

upućen na suđenje u okviru drugih jurisdikcija, posebno na krivični sud ili apelacioni sud kantona 

Solothurn, ili da li je istražni sudac zapravo bio neovisan od javnog tužiteljstva. 

Sud, prema tome, smatra da se radilo o kršenju člana 5, stav 3 Konvencije zbog toga što podnositelj 

nije bio izveden pred «službeno lice ovlašteno zakonom da vrši sudsku vlast». 

3. Privremeno lišenje slobode i pravo na suđenje u razumnom roku ili 

na puštanje na slobodu do suđenja 

Član 5, stav 3, uspostavlja sljedeće pravo: «pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje 

na slobodu”. 

Značenje prava na suđenje u razumnom roku “ili” na puštanje na 

slobodu 

U predmetu Neumeister protiv Austrije (presuda od 27. juna 1968, Serija A br. 8, str. 37, stavovi 

4-5; str. 38, stav 8; str. 40, stav 12; i str. 41, stav 15), Sud je objasnio djelokrug ove odredbe. On je 

isključio svaku mogućnost alternative između prava na suđenje u razumnom roku osobe lišene 

slobode i prava na puštanje na slobodu koja bi se mogla sugerirarti upotrebom riječi «ili»: 

Po mišljenju Suda ova ovdredba se ne može shvatiti kao da pruža sudskim vlastima mogućnost 

biranja da li će okrivljenu osobu izvesti na suđenje u razumnom roku ili mu odrediti privremeno 

puštanje na slobodu čak ako ono i podliježe garancijama. Ovaj razumni period vremena koji okrivljena 

osoba provede u pritvoru do početka suđenja mora biti ocijenjen nasuprot same činjenice 

lišenja slobode. Do presude, mora se pretpostavljati da je osoba nevina, a svrha ove odredbe je je 

zapravo da se njome zahtijeva privremeno puštanje na slobodu, kada produženi pritvor prestaje 

biti osnovan.[…] 

(Idem presuda u predmetu Jablonski protiv Poljske od 21. decembra 2000, Predstavka br. 

33492/96, stavovi 83-84.) 

122


Određivanje perioda koji se računa kao «privremeno lišenje slobode» u 

značenju po Konvenciji 

U presudi Muller protiv Francuske, Sud je smatrao da period koji je relevantan počinje sa 

trenutkom lišenja slobode konkretne osobe. Relevantan datum je datum na koji je ta osoba 

odvedena u pritvor, ne kasnije od datuma kada je sudija izdao nalog o pritvoru (presuda od 17. 

marta 1997, Predstavka br. 21802/92, Reports (Izvještaji) 1997-II, stav 34): 

Vrijeme koje treba uzeti u razmatranje je počelo 13. decembra 1988, kada je podnositelj priveden 

u policijski pritvor […]. 

U presudi Labita protiv Italije, Sud smatra da se pritvor završava onda kada je odluka o 

krivnji donešena, čak iako je ona prvostepena (Labita protiv Italije, presuda od 6. aprila 2000, 


Sud ponovo naglašava da je kraj perioda na koji se poziva u članu 5, stav 3, « dan kda je podignuta 

optužnica, čak iako je to bilo na prvostepenom sudu» (vidi Wemhoff protiv Njemačke. presuda od 

27. juna 1968, Serija A br. 7, str. 23, stav 9). 

(Idem presuda Olstowski protiv Poljske od 15. novembra 2001, Predstavka br. 34052/96, stav 

67.) 

Međutim, šta se dešava sa lišenjem slobode u slučaju «žalbe» Vremenski period između dana 

osude i dana kada se presuda ukida po žalbi, a predmet vraća na ponovno suđenje, mora 

biti isključen iz vremenskog perioda koji se uzima u obzir. Ovakva sitiuacija je razmatrana u 

predmetu Kudla, u kojem je podnositelj bio uhapšen i zatvoren 4. oktobra 1993, bio izveden 

pred sud i osuđen 1. juna 1995, žalio se na presudu, koja je bila poništena 22. februara 1996, da 

bi na kraju bio oslobođen uz jamstvo 29. oktobra 1996, prije ponovnog suđenja (Kudla protiv 

Poljske, presuda od 26. oktobra 2000, Predstavka br. 30210/96, stav 104): 

[…] Sud ponovo naglašava, da se s obzirom na bitnu vezu između člana 5, stava 3, Konvencije i stava 

1.c istog člana, osoba osuđena na temelju odluke prvostepenog suda ne može smatrati lišenom slobode» 

u svrhe izvođenja pred nadležnu vlast zbog osnovane sumnje da je počinila krivično djelo», 

kao što je specificirano odredbom koja slijedi, nego da se nalazi u položaju prediđenim članom 5, 

stav 1.a, koji odobrava lišenje slobode “nakon osude nadležnog suda” (vidi naprimjer, B. protiv 

Austrije. presudu od 28 marta 1990, Serija A br.175, str. 14-16, stavovi 36-39). Prema tome, period 

lišenja slobode podnositelja od 1. juna 1995, dan na koji je donešena prvostepena odluka do 22. 

februara 1996, dana kada je ta odluka poništena i predmet vraćen, ne može se uzeti u obzir u svrhe 

člana 5, stav 3. 

U takvim okolnostima vrijeme lišenja slobode može se sastojati od više odvojenih perioda. U 

istoj presudi Sud je naznačio (stav 105): 

Sud, prema tome, nalazi da se vrijeme koje treba uzeti u razmatranje sastojalo od dva odvojena 

perioda od kojih je prvi trajao od 4. oktobra 1993. do 1. juna 1995, a drugi od 22. februara do 29. 

oktobra 1996. što ukupno znači dvije godine, četiri mjeseca i tri dana. 

123


Za identično rješenje vidi tpresudu Vaccaro protiv Italije od 16. novembra 2000, Predstavka br. 

41852/98, stavovi 31-33. Slično se i više perioda lišenja slobode koji su prekidani puštanjem na 

slobodu uzimaju zbirno (Bouchet protiv Francuske, presuda od 20. marta 2001, Predstavka br. 

33591/96, stav 33, dostupna samo na francuskom – nezvaničan prevod): 

Periodi koje treba uzeti u obzir počeli su 8. januara 1996, dana na koji je izdat nalog o pritvoru, do 

18. marta 1996, kada je sudskom odlukom pušten na slobodu, te od 26. marta 1996, kada je ponovo 

odveden u pritvor, do 3. jula 1997, kada je presudom porotnog suda osuđen na kaznu zatvora 

od godinu dana. Ukupan period zatvaranja je prema tome bio sedamnaest mjeseci i sedamnaest 

dana. 

Opći pristup Suda u ocjenjivanju osnovanosti trajanja pritvora 

U predmetu W. protiv Švajcarske (presuda od 26. januara 1993, Serija A br. 254, str. 15, stav 30), 

podnositelj protiv kojeg je pokrenut postupak zbog više djela u oblasti privrednog kriminala, 

žalio se na dužinu pritvora, koji je trajao četiri godine i tri dana. Sud je isključio ideju o 

maksimalnom trajanju lišenja slobode koja je predviđena članom 5, stav 3. 

Mišljene Komisije se zasnivalo na ideji da član 5, stav 3 (čl. 5-3), implicira maksimalnu dužinu pritvora 

do suđenja. Sud se ne slaže sa ovim stavom, koji čak štoviše nema uporišta u njegovoj sudskoj 

praksi. Po toj praksi zapravo razumno vrijeme se ne može in abstracto ocjenjivati (vidi, mutatis 

mutandis, Stögmüller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969, Serija A br. 9, str. 40, stav 

4). Kao što je Sud već ustanovio u presudi Wemhoff protiv Njemačke od 27. juna 1968, osnovanost 

nastavljanja pritvora neke osobe mora se procjenivati u svakom slučaju pojedinačno na temelju 

posebnih karakteristika tog predmeta (Serija A br. 7, str. 24, stav 10). 

Presuda u predmetu Erdem protiv Njemačke (5. juli 2001, Predstavka br. 38321/97, stav 39, 

dostupna samo na francuskom – nezvaničan prevod) počinje pozivanjem na taj princip i 

rezimira pristup Suda u preispitivanju osnovanosti dužine trajanja pritvora: 

Sud podsjeća da se osnovanost vremena provedenog u pritvoru ne može apstraktno procjenjivati. 

Zakonitost produženja pritvora okrivljene osobe mora se ocjenjivati u svakom slučaju na temelju 

posebnih karakteristika tog predmeta. Produženi pritvor je opravdan u nekom određenom slučaju 

ako ima indicija koje govore u prilog da je takav pritvor u javnom interesu, bez obzira na pretpostavku 

o nevinosti, i koji preteže nad pravilom kojim se zahtijeva poštovanje slobode dato u 

članu 5 Konvencije (vidi, među ostalim izvorima, presudu Labita protiv Italije [GC] br. 26772/95, 

stavovi 152 et seq, ECHR 2000-IV, i Kudla protiv Poljske [GC] br. 30210/96, stav 110, ECHR 2000- 

XI). 

Domaće sudske vlasti su te koje moraju primarno osigurati da u određenom slučaju trajanje pritvora 

nekoj okrivljenoj osobi ne pređe granice onoga što je osnovano ili razumno. One moraju, u tom 

cilju, preispitati sve okolnosti koje ukazuju na ili isključuju javni interes, uzimajući u obzir i pretpostavku 

o nevinosti, te na taj način opravdati izuzetak od pravila kojem se zahtijeva poštovanje 

slobode ličnosti i pozvati na isto u svojim odlukama po zahtjevima za puštanje na slobodu. Sud 

zapravo na temelju razloga koji su navedeni u tim odlukama, kao i na temelju istinitih činjenica 

koje okrivljena osoba navodi u svojoj molbi, određuje da li je bilo ili nije kršenja člana 5, stava 3, 

Konvencije. 

124


Postojanje uvjerljivih razloga za sumnju da je uhapšena osoba izvršila krivično djelo je uvjet sine 

qua non u pogledu zakonitosti produženog pritvora, ali nakon izvjesnog vremena koje je proteklo, 

ni to nije dovoljno: Sud mora tada utvrditi da li je lišenje slobode i dalje zakonito po ostalim osnovama 

koje su vlasti prihvatile. Ako se one pokažu «relevantnim» i «dovoljnim», Sud prelazi na 

utvrđivanje da li su nadležni organi vlasti bili «posebno revnosni» u provođenju postupka (vidi, 

posebno, Tomasi protiv Francuske, presuda 27. augusta 1992, Serija A br. 241-A, str. 35, stav 84, I.A. 

protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998, Reports of Judgments and Decision (Izvještaji o 

presudama i odlukama)1998-VII, str. 2978-2979, stav 102 i Amiram Bar protiv Francuske, presuda 

br. 37863/97, 7. septembar 1999.). 

Sud je specificirao koji pristup moraju domaći sudovi usvojiti kod ispitvanja šta opravdava ili 

ne opravdava produžetak pritvora. Oni moraju ocijeniti faktore (garancije, policijski nadzor) 

koji dopuštaju puštanje na slobodu. U presudi Jablonski protiv Poljske (21. decembar 2000, 

Predstavka br. 33492/96, stavovi 83-84) se iznosi sljedeće: 

[…] Sud primjećuje da su vlasti obavezne, po članu 5, stav 3, kod odlučivanja da li neku osobu 

treba osloboditi ili zadržati u pritvoru, razmotriti i alternativne mjere kojima se može osigurati 

pojavljivanje te osobe na suđenju. Ovaj član doista propisuje ne samo pravo na «suđenje u razumnom 

roku li puštanje na slobodu do suđenja», nego također i da «puštanje na slobodu može biti 

uvjetovano garancijama o pojavljivanju na suđenju» (vidi, mutatis mutandis, Neumeister protiv 

Austrije, presuda od 27. juna 1968, Serija A br. 8, str. 3, stav 3). 

Ova odredba ne pruža sudskim vlastima mogućnost izbora između privođenja okrivljenog u razumnom 

vremenu ili privremenog puštanja na slobodu – čak i pod garancijama. Sve do presude on 

se mora smatrati nevinim, a svrha 5, stav 3, zapravo zahtijeva privremeno puštanje na slobodu kada 

produženje pritvora prestaje biti osnovano (vidi presudu Neumeister citiranu gore, stav 4). 

Vraćajući se na okolnosti u ovom konkretnom predmetu, Sud primjećuje da izgleda kako tokom 

tih nekoliko godina koje je podnositelj proveo u pritvoru do suđenja nije uopće razmatrana 

mogućnost izricanje bilo kakve druge «preventivne mjere» - poput puštanja uz jemčevinu ili stavljanja 

pod policijski nadzor- koja je izričito predviđena poljskim zakonom kako bi se osiguralo 

pravilno provođenje krivičnog postupka (vidi stav 60 gore). 

Primjeri o primjeni ovog pravila 

Sud uvijek ima globalan pristup kod određivanja osnovanosti trajanja pritvora. Izvodi iz 

pojedinih predmeta ne mogu uvijek objasniti razmatranje Suda u cjelosti. Pod ovom rezervom, 

oni ipak daju određene indicije. 

Primjeri o trajanju pritvora 

Sud je više puta bio u prilici da iznese kako pritvor u trajanju više od četiri godine mora 

odgovarati posebnim okolnostima: vidi, naprimjer, Richet protiv Francuske, presuda od 13. 

februara 2001, Predstavka br. 34947/97, stav 60, dostupna samo na francuskom – nezvaničan 

prevod: 

[…] trajanje privremenog pritvora više od četiri godine i osam mjeseci mora biti popraćeno izuzet- 

125


no jakim razlozima koji ga opravdavaju. 

U pogledu pritvora maloljetnog lica u trajanju od približno dvije godine, presuda u predmetu 

Assenov i ostali protiv Bugarske sadrži i sljedeći odlomak (presuda od 28. oktobra 1998, 


Sud primjećuje kako je 28. jula 1995. g. Assenov okrivljen za šesnaest ili više provala i pljački, od 

kojih su ove posljednje uključivale i upotrebu sile (vidi stav 33 gore). Iako su ga u početku ispitivali 

u vezi sa istragom povodom serije krađa u januaru 1995. (vidi stav 32 gore), više krivičnih 

djela za koje je okrivljen počinjena su kasnije; posljednja pljačka izvršena je 24. jula, tri dana prije 

hapšenja. 

Sud smatra da nije bilo nesonovano što su domaće vlasti, u ovakvim okolnostima, smatrale da 

postoji opasnost da podnositelj ponovo počini krivična djela ukoliko bude pušten na slobodu. 

Međutim, Sud podsjeća da je podnositelj bio maloljetna osoba i da je prema tome, prema bugarskim 

zakonima, mogao biti pritvoren samo u izuzetnim okolnostima (vidi stav 69 gore). Prema 

tome, bilo je važno da vlasti postupe, više nego što je uobičajenono, sa posebnom prilježnošću kako 

bi osigurale da bude izveden na suđenje u razumnom roku. 

Vlada je u svom podnesku iznijela kako je period od dvije godine bio posljedica izuzetne kompleksnosti 

predmeta koja je zahtijevala dugotrajnu istragu. Međutim, na temelju inoformacija kojima 

je Saud raspolagao, izgleda da praktično tokom jedne od tih godina, u periodu od septembra 1995. 

do septembra 1996. zapravo nije ništa bilo poduzeto u vezi sa tom istragom: nikakvi novi dokazi 

nisu prikupljeni, a g. Assenova su ispitivali samo jedanput, 21. marta 1996. (vidi stavove 34 i 42 

gore). Štaviše, s obzirom na značaj koji ima pravo na slobodu, i mogućnost, naprimjer, kopiranja 

relevantne dokumentacije umjesto da se šalje originalni spis nadležnom organu svaki put, mnogobrojni 

zahtjevi podnositelja za puštanje na slobodu nisu trebali imati za posljedicu obustavljanje 

istrage i time odgodu suđenja (vidi gore spomenutu presudu Toth, str. 21, stav 77). 

U ovakvom kontekstu Sud smatra da je g. Assenovu bilo uskraćeno “suđenje u razumnom roku”, te 

da je time došlo do kršenja člana 5, stav 3. 

Osnove za produženje pritvora 

U daljnjem tekstu zadržat ćemo se na dva tipa osnova. 

Prvo ćemo razmotriti postojanje uvjerljivih razloga sumnje u osobu lišenu slobode, uvjet koji 

mora postojati da bi došlo do produžetka pritvora. U presudi Labita protiv Italije (6. april 2000, 

Predstavka br. 26772/95, stavovi 156-161), koja se odnosi na informacije o umješanosti koje su 

došle od pokajnika, Sud je zauzeo sljedeći stav: 

Međutim, da bi sumnja bila osnovana, moraju postijati činjenice ili informacije koje mogu uvjeriti 

objektivnog promatrača da je neka konkretna osoba možda počinila krivično djelo (vidi presudu 

Erdagöz citiranu gore, str. 2314, stav 51, in fine, i Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990, Serija A br.182, str. 16-17, stav 32). 

U ovom predmetu navodi protiv podnositelja su dolazili iz jednog jedinog izvora, od pokajnika 

koji je 1992. izjavio kako je indirektno saznao da je podnositelj blagajnik u jednoj mafijaškoj organizaciji 

(vidi stav 10 gore). Vlasti su u maju 1992. smatrale ove uzjave dovoljnim dokazom da se 

opravda pritvor podnositelja […]. 

126


Sud je svjestan da saradnja sa pokajnicima («pentiti») predstavlja vrlo bitno oružje u borbi talijanskih 

vlasti protiv mafije. Međutim, korištenje svjedočenja ili izjave koja dolaze od pokajnika 

predstavlja prilično veliki problem, jer je po prirodi stvari u slučaju takvih svjedočenja moguće manipuliranje 

i ona mogu nekada biti data samo kako bi se stekle određene privilegije koje talijanski 

zakon daje pokajnicima, ili je pak do njih došlo iz lične osvete. Dvosmislenost takvih izjava i rizik 

da se neko okrivi i uhapsi na osnovu neprovjerenih optužbi koje ne moraju uvijek biti bez interesa, 

ipak ne treba potcijenjivati (vidi Contrada protiv Italije Predstavka br. 27143/95, Odluka Komisije 

od 14. januara 1997, Odluke i izvještaji 88-B, str. 112). 

Upravo iz ovih razloga, kao što domaći sudovi prihvataju, svjedočenje pokajnika mora biti potkrijepljeno 

i drugim dokazima. Nadalje, svjedočenje iz druge ruke mora biti popraćeno objektivnim 

dokazima. 

Po mišljenju Suda ovo je naročito važno kod odlučivanja o produženju pritvora do suđenja. Iako 

osumnjičena osoba može sasvim ispravno biti pritvorena na početku postupka na temelju iskaza 

pokajnika, takvi iskazi nužno postaju sve manje relevantni kako vrijeme prolazi, posebno ako se ne 

otkriju nikakvi novi dokazi tokom istrage. 

Sud primjećuje u ovom predmetu, s obzirom da su Okružni sud u Trapaniju i Žalbeni sud u Palermu 

donijeli oslobađajuće presude, da nije bilo dokaza koji bi potkrijepili rekla-kazala dokaze 

B.F-a. Čak štaviše, osoba koja je bila glavni izvor informacija B.F-a, iako indirektan, je umrla 1989. 

a informacije je dobila indirektno od druge osobe koja je također ubijena prije nego što su ju mogli 

ispitati. Nadalje, iskaze B-F-a je opovrgnuo drugi pokajnik koji je izjavio da nisu prepoznali podnositelja 


U takvim okolnostima trebali su postojati vrlo jaki razlozi koji bi opravdali dugotrajni pritvor (dvije 

godine i sedam mjeseci) po članu 5, stav 3. 

Sada ćemo se pozabaviti pitanjem rizika od bjekstva. U presudi Bebboub alias Hussein Ali 

protiv Francuske (9. novembar 1999, Predstavka br. 37786/97, stavovi 41-42, dostupna samo na 

francuskom – nezvaničan prevod), Sud je našao kršenje člana 5, stava 3. Sud primjećuje: 

U svojim odlukama o privremenom pritvoru koji su odredili podnositelju, nadležni sudovi su 

smatrali da postoji opasnost da podnostelj pobjegne, ukoliko bi se pustio na slobodu. Oni su se 

uglavnom oslanjali na činjenicu da podnositelj nema stalno mjesto boravka u Francuskoj, da nema 

stalne izvore prihoda i da je ilegalno u zemlji sa lažnim dokumentima. Ovo se navodi u presudama 

Optužnog odjela Žalbenog suda u Parizu od 23. jula 1996, 15. novembra 1996. i 25. jula 1997. Nema 

sumnje da ovo jesu okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Međutim, Sud smatra da su 

sudske vlasti, kada se takva opasnost smanji s vremenom (Neumeister protiv Austrije, presuda od 

27. juna 1968, Serija A br.8, str. 39, stav 10), propustile da navedu razlog zbog kojeg su smatrale da 

je u ovom konkretnom slučaju opasnost od bjekstva i dalje postojala i nakon tri godine pritvora. 

Sud dalje smatra da se presuda od 25. jula 1997. odnosi na neadekvatnost sudske supervizije i 

prema tome priznaje da je razmatrao pitanje da li je podnositelj bio u stanju pružiti odgovarajuće 

garancije da će se pojaviti na suđenju ako ga se pusti na slobodu. I ovdje Sud samo primjećuje da 

nema obrazloženja u ovakavoj odluci francuskog suda. Ova mogućnost se nije spominjala u kasnijim 

odlukama. 

(O slučaju pritvora koji je trajao tri godine i tri mjeseca, za koji je Sud prihvatio da su navedeni 

dovoljni razlozi o postojanju opasnosti od bjekstva, iako je smatrao da su različite faze u 

127


postupku trajale isuviše dugo, vidi Cesky protiv Češke Republike, presuda od 6. juna 2000, stav 79.) 

Na kraju još treba reći da član 5, stav 3 ne zahtijeva puštanje na slobodu iz zdravstvenih razloga 

(Jablonski protiv Poljske, presuda od 21. decembra 2000, Predstavka br. 33492/96, stav 82): 

Podnositelj je naveo kako smatra da su ga sudovi trebali pustiti na slobodu zbog lošeg zdravstvenog 

stanja koje se stalno pogoršavalo zbog pritvora. Sud je međutim istakao kako član 5, stav 3 ne treba 

shvatiti kao obavezu po domaće vlasti da pritvorenika oslobode iz zdravstvenih razloga. Pitanje da 

li je zdravstveno stanje osobe u privoru kompatibilno sa produženim pritvorom je primarno stvar 

odluke domaćih sudova i, kao što je Sud naveo u kontekstu člana 3 Konvencije, ovi sudovi nemaju 

generalnu obavezu da takvu osobu puste na slobodu iz zdravstvenih razloga, ili ju upute u civilnu 

bolnicu kako bi dobila određenu vrstu lječenja (vidi presudu Kudla protiv Poljske citiranu gore, 

stav 93). 

U kontekstu citiranja izvoda interesantno je pogledati na koji način Sud procjenjuje razloge 

koje su naveli domaći sudovi kao opravdanje pritvora. 

Ocjena Suda u vezi načina na koji su napisane odluke domaćih 

sudova 

U pogledu nepreciznosti razloga koje navode domaći sudovi može se pogledati presuda u 

predmetu Labita protiv Italije (presuda od 6. aprila 2000, Predstavka br. 26772/95, stavovi 

162-164): 

Domaći sudovi pozivali su se na rizik od pritiska na svjedoke i i mogućnost interveniranja kod 

dokaza, činjenicu da je okrivljeni opasan, kompleksnost predmeta i razloga istrage. 

[…] 

Sud primjećuje su ovi razlozi navedeni u relevantnim odlukama bili osnovani, barem inicijalno, 

mada i vrlo općenito dati. Sudske vlasti su govorile o zatvorenicima općenito i samo apstraktno 

spominjale prirodu samog djela. One nisu izdvalaje nijedan faktor koji bi mogao pokazati da je 

rizik stvarno i postojao i nisu ustvrdile da je podnositelj, koji nije bio osuđivan i čija je uloga u 

mafijaškoj organizaciji bila samo minorna (tužitelj je u ovom predmetu tražio kaznu od tri godine 

zatvora), stvarno predstavljao opasnost. Činjenica da su optužbe protiv podnositelja bile zasnovane 

na dokazima koji su s vremenom postajali sve slabije a ne jači, nije uopće uzeta u obzir. 

Sud prema tome smatra da su razlozi navedeni u osporavanim odlukama bili nedovoljni da 

opravdaju pritvor u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci. 

U presudi I.A. protiv Francuske (23. septembar 1998, Predstavka br. 28213/95, stav 108), Sud je 

ukazao na nedosljednost u pružanju razloga za nastavak pritvora tokom istrage: 

Sud prihvaća da u nekim slučajevima sigurnost osobe pod istragom može zahtijevati nastavak pritvora, 

barem na neko vrijeme. Međutim, ovo je moguće samo u izuzetnim slučajevima kada se to 

zahtijeva prirodom počinjenog djela, uvjetima i kontekstom u kojem je počinjeno. 

U ovom predmetu taj osnov se pojavljuje u nalogu od 9. decembra 1991, ali ne i u nalogu od 16. 

128


juna 1992; on se ponavlja u nalozima od 14. septembra, 17. novembra i 4. decembra 1992, dok ne 

postoji u nalogu od 13. januara 1993; ponovo se pojavljuje u nalozima od 5. marta i 2. aprila 1993, 

da ga više ne bi bilo u odlukama od 21. aprila, 10. maja i 4, 18. i 25. juna; ponovo se citira 9. jula 

1993, ali ne i u odluci od 23. jula 1993, da bi se ponovo pojavio u sedam naloga u periodu između 

13. augusta i 5. novembra 1993; ne spominje se u odlukama od 22. i 23. novembra i 10. decembra 

1993, ali se spominje u odluci od 17. decembra 1993, nema ga u odluci od 7. januara 1994, ali se 

ponovo nalazi u odlukama od 21. januara i 4, 14 i 22. februara 1994; odluke od 4. i 11. marta se više 

ne pozivaju na ovaj osnov, da bi se isti ponovo pojavio u odluci od 18. marta 1994. 

Ovaj osnov sudske vlasti navode s vremena na vrijeme, kao da je opasnost po podnositelja redovno 

prestajala i ponovo se pojavljivala. Štaviše, ono nekoliko odluka koje se pozivaju na faktore koji bi 

mogli objasniti zašto je postojala potreba da se zaštiti podnositelj, spominju rizik od «osvete porodice 

žrtve» ili «odmazdu» (nalozi od 9. decembra 1991. i 4. decembra 1992.), ili «bojazan» koju 

je izrazio podnositelj zbog »često barbarskih i nepravednih [libanskih] običaja» (nalozi od 14. septembra 

i 17. novembra 1992.). Posebno nedostaje specifikacija zbog čega je postojala takva potreba, 

kada je skoro cijela obitelj žrtve živjela u Libanu. 

U presudi Erdem protiv Njemačke, Sud je naglasio upadljivo ponavljanje razloga za produženje 

pritvora (presuda od 5. jula 2001, Predstavka br. 38321/97, stavovi 43-45, dostupna samo na francuskom 

– nezvaničan prevod): 

Sud primjećuje u pogledu težine djela koja se pripisuju podnositelju i sumnji s njim u vezi, da je 

jedino sumnja da je pripadao terorističkoj organizaciji koja je zahtjevala maksimalnu kaznu od 

deset godina zatvora, a ne sumnja u vezi sa ubojstvom, ona koja se navodi u nalozima o produžetku 

pritvora; nadalje, podnositelj je na kraju i bio osuđen zbog pripadnosti terorističkoj organizaciji i 

osuđen na šest godina zatvora. Njegov pritvor je prema tome trajao isto koliko i izrečena kazna 

zatvora. 

U pogledu rizika od bjekstva, Sud smatra da su nadležni sudovi mogli sasvim legitimno vjerovati 

da takav rizik postoji, što se temelji na činjenici da je podnositelj bio stranac i da nije imao nikakvih 

osobnih veza ni stalnog mjesta boravka u Njemačkoj, kao i na njegovim čestim putovanjima na 

Srednji istok i u Francusku (vidi stav 17 gore). Međutim, Sud smatra, da iako su ovi razlozi bili 

relevantni, barem u početku pritvora, oni sami po sebi nisu bili dovoljni da bi opravdali tako dug 

period lišenja slobode. 

Nadalje, sudovi su samo reproducirali ranije razloge, i to skoro bukvalno, a da nisu specificirali 

nikakve nove faktore koji bi opravdali produženje pritvora za podnositelja. 

Na kraju, u vezi potrebe da se navedu razlozi zbog kojih bi druge mjere osim pritvaranja 

bile nedovoljne, vrijedi spomenuti i presudu u predmetu Kreps protiv Poljske (26 July 2001, 

Predstavka br. 34097/96, stav 43): 

Sud primjećuje da su relevantne sudske vlasti u ovom predmetu iznijele dva glavna razloga za 

produženje pritvora, tojest ozbiljnu prirodu samih djela za koje se teretio podnositelj i potrebu da 

se osigura neometan sudski postupak (vidi stavove 17-18 i 22 gore). 

Sud prihvaća da su sumnje da je podnositelj mogao biti izvršitelj teških krivičnih djela za koje se 

teretio mogle u početku opravdati njegov pritvor. Međutim, on ne može prihvatiti da su iste mogle 

predstavljati «relevantan i dovoljan» osnov da ga se drži u pritvoru skoro četiri godine. 

U pogledu provođenja sudskog postupka, Sud primjećuje da vlasti nisu, iako su ponavljale isti ar- 

129


gument, navele nijednu okolnost koja bi sugerirala, da bi podnositelj, ukoliko se pusti na slobodu, 

pobjegao ili izbjegao pravdi, niti su navele nijednu sankciju protiv njega, niti na koji drugi način bi 

on mogao utjecati na tok suđenja (vidi stavove 17-18, 22 i 25 gore). 

Sud, u istom kontekstu, dalje primjećuje da ni regionalni sud ni žalbeni sud nisu uzeli u obzir 

nikakvu drugu moguću garanciju da će se podnositelj pojaviti na suđenju, kao što je jemčevina ili 

puštanje na slobodu uz policijski nadzor, koje su izričito predviđene poljskim zakonom kako bi se 

osiguralo neometano vođenje sudskog postupka (vidi stav 33 gore). Ovi sudovi isto tako nisu ni 

spomenuli zbog čega takve mjere, ako uopće, ne bi osigurale prisutvo podnositelja na suđenju ili 

zbog čega bi, ako ga se pusti na slobodu, to utjecalo na sam tok sudskog postupka. 

Ovaj Sud zbog toga nije uvjeren da su razlozi koji su ponuđeni kao opravdanje za pritvor podnositelja 

bili «dovoljni» i «relevantni», kao što se zahtijeva članom 5, stav 3. 

Ocjena efikasnosti domaćih vlasti od strane Suda 

U pogledu revnosti koja mora postojati u vođenju postupka, Sud je više puta ukazao na sljedeće 

(Erdem protiv Njemačke, presuda od 5. jula 2001, Predstavka br. 38321/97, stav 46, dostupna 

samo na francuskom – nezvaničan prevod): 

Kada je riječ o vođenju postupka, Sud je svjestan da određena brzina sudskog preispitivanja predmeta, 

na koju okrivljeni koji je u pritvoru ima pravo, ne smije štetno utjecati na sud u provođenju 

svog zadatka sa dužnom pažnjom (presuda Tomasi citirana gore, stav 102). 

Tako je Sud smatrao da su istrage vođene u predmetu u vezi sa mafijom, koje su dovele do 

pritvora podnositelja u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci, bile sprovedene s dovoljnom 

brzinom (presuda u predmetu Contrada protiv Italije od 24. augusta 1998, Predstavka br. 

27143/95, Reports (Izvještaji) 1998-V, stavovi 66-68): 

Sud primjećuje da je g. Contrada proveo u pritvoru dvije godine, sedam mjeseci i sedam dana do 

suđenja, otprilike četrnaest mjeseci tokom istrage, a preostalo vrijeme tokom suđenja (vidi stav 53 

gore). On također primjećuje da je javni tužitelj morao poduzeti cijeli niz izuzetno kompleksnih 

koraka tokom istrage, uključivši i detaljnu provjeru izjava pokajnika, pribavljanje velikog broja dokaznog 

materijala, a naročito saslušanja svjedoka, policajaca i sudija koji su bili uključeni u borbu 

protiv mafije, kao i pribavljanje međunarodne sudske pomoći. Tokom te iste faze sudskog postupka, 

drugi pokajnici svjedočili su u prilog uključenosti podnositelja, što je zahtijevalo dodatne istražne 

mjere. Na kraju sud je saslušao 250 svjedoka ili osoba kojima se sudilo za djela u vezi sa onim za 

koje je bio okrivljen podnositelj. Sedam pokajnika su ispitivani, zbog sigurnosti, u zatvorima u 

Rimu i Padovi, gdje su se to vrijeme nalazili.Tri suočavanja su organizirana. U periodu između 4. 

novembra i 29. svih trinaest ročišta bila su u vezi saslušanja dokaza koje je predočio podnositelj 


Pravo okrivljene osobe koja se nalazi u pritvoru na posebnu efikasnost u postupku ne smije spriječavati 

sudove u njihovim nastojanjima da sa dužnom pažnjom obave svoj zadatak (vidi presudu W. protiv 

Švajcarske citiranu gore, str. 19, stav 42). Sud u ovom predmetu, sa izuzetkom analiziranja podataka 

dobivenih na osnovu mobilnih telefona g. Contrade, što je moglo i trebalo biti obavljeno ranije, i 

izuzetnog obima posla (vidi stavovi 23 and 26 gore), ne vidi nikakav poseban razlog zbog kojeg bi uputio 

kritike na račun domaćih vlasti u vođenju ovog predmeta, naročito ne što je sud, kada je produžen 

maksimalni pritvor do suđenja, predložio da ubrza ročišta, što je odbrana odbila (vidi stav 32 gore). 

130


Nadalje, iako su istražne mjere poput saslušanja svjedoka i suočavanje sasvim uobičajene u krivičnim 

predmetima, ne smije se zaboraviti da suđenje osobama za koje se pretpostavlja da su pripadnici 

mafije, ili da su, kao što je bio slučaj u ovom predmetu, osobe osumnjičenje za pomaganje ove 

organizacije dolazile iz samih državnih institucija, jeste izuzetno osjetljivo i komplicirano. Mafija, 

sa svojom strogom hijerarhijskom strukturom i pravilima i praktičnom moći zastrašivanja koja 

se bazira na zakonu šutnje i time poteškoća u identificiranju njenih sljedbenika, predstavlja jednu 

vrstu opozicione snage koja je u stanju utjecati na javni život, direktno ili indirektno, i infiltrirati 

se u same institucije države. Upravo zbog ovih razloga potrebne su vrlo detaljne istrage kako bi se 

omogućilo podrivanje «organizacije» kroz informacije bivših «članova». 

[…] U svjetlu gore iznešenog Sud smatra da su vlasti koje su bile zadužene za ovaj predmet mogle 

imati osnovane razloge za pritvor i da su provele postupak bez nepotrebnog odugovlačenja. 

Prema tome, nije bilo kršenja člana 5, stav 3. 

Sud je tkođer u više navrata osuđivao nedostatak dovoljne brzine u vođenju sudskog postupka. 

On je našao da je period od deset mjeseci između odlaganja presude i ponovnog ispitivanja bio 

duži od vremena koje se zahtijeva članom 5, stav 3 (presuda Punzelt protiv Češke Republike od 

25. aprila 2000, Predstavka br. 31315/96, stavovi 81-83) : 

Što se tiče vođenja postupka pred domaćim vlastima, Sud posebno primjećuje da je proteklo više od 

osam mjeseci između podnošenja optužnice i rasprave pred Gradskim sudom 28. juna 1994. Ovaj 

period izgleda nije bio, kao takav, pretjeran jer je Gradski sud za to vrijeme morao riješiti nekoliko 

zahtjeva podnositelja o dodatnim dokazima, bez obzira što je on na kraju istrage izričito izjavio 

kako nema nikakvih zahtjeva u tom pravcu. 

Međutim, Gradski sud je morao odložiti tri sljedeće rasprave kako bi omogućio da se ti dokazi prikupe. 

Posljedica je bila ta što je sud donio svoju prvu presudu sa kašnjenjem od još šest mjeseci. 

Nakon toga je kasacioni sud poništio presudu od 10. januara 1995, obrazlažući svoju odluku 

time što Gradski sud nije utvrdio ili uopće razmatrao sve relevantne činjenice u predmetu, da je 

pogrešno primjenio zakon i da njegova presuda nije bila jasna. Usprkos intervenciji Vrhovnog suda 

da se ubrza postupak, Gradski sud nije donio svoju drugu presudu sve do 16. januara 1996, što će 

reći deset mjeci nakon što je poništena njegova prva presuda. 

Sud smatra dau ovim okolnostima nije bilo «posebne revnosti» u vođenju sudskog postupka. 

Prema tome, došlo je do kršenja člana 5, stava 3, Konvencije kao posljedica trajanja pritvora podnositelja. 

4. Razlozi koji se uzimaju u obzir kod garancija za puštanje na slobodu, 

posebno kod određivanja jemčevine 

Presuda u poredmetu Iwanczuk protiv Poljske (15. novembar 2001, Predstavka br. 25196/94, 

stavovi 66-70) odnosi se na principe određivanja i postupke pribavljanja potrebnih garancija: 

Sud podsjeća da se, prema njegovj sudskoj praksi, iznos jemčevine «u principu procjenjuje u odnosu 

na osobu na koju se ta jemčevina odnosi, u odnosu na njena sredstva […], drugim rječima u 

odnosu na stupanj vjerovatnoće mogućeg nepojavljivanja na suđenju i uklanjanja svakog rizika 

131


od potencijalnog bijega» (vidi presudu Neumeister protiv Austrije od 27. juna 1968, Serija A, str. 

40, stav 14). Okrivljeni kojeg su sudske vlasti spremene pustiti na slobodu uz položenu jemčevinu 

mora vjerodostojno pružiti dovoljno informacija da ga se može provjeriti, ako je potrebno, u vezi 

iznosa jemčevine koja će se odrediti. S obzirom da se radi o temeljnom pravu na slobodu koju garantira 

član 5 Konvencije, vlasti moraju s dužnom pažnjom odlučivati da li je jemčevina neophodna 

u slučaju produžavanja pritvora (Evropska komisija za ljudska prava, br. 8339/78, izvještaj od 11. 

decembra 1980, Decisions and Reports (Odluke i izvještaji) 23, str. 137). 

U ovom predmetu Sud primjećuje da je Regionalni sud u Wroclawu odlučio da pusti podnositelja 

uz jemčevinu 21. decembra 1993. Jemčevina je utvrđena u iznosu od 2.000.000.000 (starih) 

zlota. Žalbeni sud je nakon toga potvrdio iznos jemčevine i našao da nema nikakvih prepreka 

da jemčevina bude položena u vidu obveznica ili hipoteke na nekretnine u posjedu podnositelja. 

Regionalni sud je 18. januara 1994. smanjio jemčevinu na iznos od 1.500.000.000 (starih) zlota. 

Podnositelj je nakon toga uputio zahtjev da se jemčevina položi u formi hipoteke i priložio nalaz 

vještaka o vrijednosti nekretnine. Nakon toga uslijedilo je više odluka, pri čemu je izmijenjen iznos 

i forma jemčevine. Konačno je u aprilu odlučeno da jemčevina treba biti 100.000.000 (starih) zlota 

u gotovini, a prihvaćeno je 750 miliona koliko je iznosila hipoteka. Podnositelj je pušten na slobodu 

5. maja 1994. nakon što je položena jemčevina, tojest četiri mjeseca i četrnaest dana nakon što je 

donešena odluka o puštanju na slobodu. 

Sud primjećuje da su vlasti već u decembru 1993, što se vidi iz odluke Regionalnog suda Wroclawu, 

ustanovile da puštanje podnositelja na slobodu neće ugroziti dalji tok postupka. Međutim, podnositelj 

je pušten na slobodu tek u maju 1994, a u toku tog perioda odluke o formi i iznosu jemčevine 

su mijenjane više puta. 

Sud primjećuje da je podnositelj odmah ispoštovao svoje obaveze kako bi pružio relevantne informacije 

o svojim sredstvima. Samo je bilo pitanje procjene konkretne sume jemčevine koju treba 

položiti, koju su sudovi stalno mijenjali. Glavna poteškoća je, međutim bila u određivanju forme 

jemčevine, tojest da li se ona može položiti u gotovini, državnim obveznicama ili u vidu hipoteke 

na nekretnine podnositelja. Mora se uzeti u obzir i činjnica da su vlasti u izvjesnom trenutku odbile 

jemčevinu u formi hipoteke, bez postavljanja pitanja o pravu podnositelja na konkretnu imovinu. 

Ovo je, po mišljenju Suda, značilo da vlasti nisu spremne prihvatiti jemčevinu, koja bi, u sličaju 

nepojavljivanja podnositelja na suđenju, iziskivala određene formalnosti u smislu pljenidbe njegove 

imovine. Ovo je, samo po sebi, po mišljenju Suda, bilo nedovoljno da se smatra za osnov 

pritvora koji se već ionako smatrao neosnovanim na temelju odluke nedležne sudske vlasti 

S obzirom da je postupak u vezi iznosa i načina plaćanja trajao četiri mjeseca i četrnaest dana, 

tokom kojeg vremena je podnositelj bio cijelo vrijeme u pritvoru, nakon što je donešena odluka da 

je produženje njegovog pritvora nepotrebno i da vlasti nisu pružile nikakve razloge koji bi opravdavali 

jednu promjenu za drugom u vezi odluke o formi u kojoj treba položiti jemčevinu, Sud nalazi 

da se radilo o kršenju člana 5, stava 3, Konvencije. 

132


Član 5, stav 4 – Pravo na ulaganje žalbe u vezi lišenja slobode 


4.Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo 

uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja 

slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. 

1. Mjesto člana 5, stav 4, i uzajamno djelovanje sa stavovima 1 i 3 

Stav 4 člana 5 ima autonomno mjesto i ulogu unutar člana 5. On se primjenjuje na veliki broj 

situacija, a posebno kumulativno sa stavovima 1 i 3. 

Član 5, stav 4 i interakcija sa stavom 1 člana 5. 

U presudi Kolompar protiv Belgije (24. septembar 1992, Predstavka br. 11613/85, Serija A br. 

235-C, stav 45), Sud je, u predmetu koji se odnosi na izručenje, zauzeo sljedeći stav: 

Sama činjenica da Sud nije našao nikakvo nepoštovanje zahtjeva iz stava 1 člana 5. (čl. 5-1) ne znači 

da da ne može preispitivati poštivanje stava 4 (čl. 5-4) ; ova dva stava su dvije odvojene odredbe 

i poštivanje prve ne mora nužno značiti i poštivanje druge (vidi, naprimjer, presudu De Wilde, 

Ooms i Versyp protiv Belgije od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 39-40, stav 73). Štaviše, Sud dosljedno 

naglašava značaj člana 5, stav 4 (čl. 5-4), posebno kada je riječ o ekstradiciji (vidi presudu 

Sanchez-Reisse protiv Švajcarske od 21. oktobra 1986, Serija A br. 107, str. 16-22, stavovi 42-61). 

U ovim okolnostima postavljaju se sljedeća pitanja: da li član 5, stav 4, da svaka osoba koja je 

lišena slobode iz bilo kojih razloga ima pravo na razmatranja zakonitosti njenog lišenja slobode 

pred sudom Ili je dovoljno da inicijalnu odluku o lišenju slobode donese organ koji ima sve 

osobine sadržane u konceptu «suda» u značenju po članu 5, stav 4 (čl. 5-4) Da li je žalba u 

kontekstu člana 5, stav 4, po tome ograničena u odnosu na odluke o lišenju slobode koje ne 

donesu organi koji nemaju ta obilježja Odgovor na to pitanje nalazimo u presudi De Wilde, 

Ooms i Versyp protiv Belgije od 18. juna 1971, Predstavke br. 2832/66, 2835/66 i 2899/66, Serija 

A br. 12, stav 76): 

Na prvi pogled formulacija člana 5, stav 4 (čl. 5-4), može navesti na razmišljanje kako on garantira 

da osoba lišena slobode ima uvijek pravo na žalbu sudu u vezi zakonitosti ranije odluke kojom je 

ta osoba lišena slobode. Dva zvanična teksta ne koriste iste termine: u engleskoj verziji se govori 

o «postupku» a ne «žalbi», »prigovoru» ili »pravnom lijeku» (usporedi članove 13 i 26 (čl. 13, čl. 

26)). Sem toga sasvim je jsano da je svrha člana 5, stav 4 (čl. 5-4), da osigura osobama koje su 

uhapšene ili lišene slobode sudsku kontrolu zakonitosti mjere koja im je izrečene; riječ “sud” (“tribunal”) 

je ovdje upotrebljena u jednini, a ne množini. Ako je odluku kojom se jedna osoba lišava 

slobode donio upravni organ, nema sumnje da član 5, stav 4 (art. 5-4), obavezuje države članice 

omoguće prigovor sudu osobi koja je lišena slobode, ali nema ničega što bi impliciralo da isto važi 

ako je takvu odluku donio sud na kraju sudskog postupka. U ovom drugom slučaju supervizija ili 

kontrola koju zahtijeva 5, stav 4 (čl 5-4), je inkorporirana u samu odluku; ovo je, naprimjer, slučaj 

kada je kazna ztavorom izrečena nakon «presude nadležnog suda» (član 5, stav 1.a, Konvencije) 

133


(čl. 5-1-a). Prema tome, može se zaključiti da je član 5, stav 4 (art. 5-4), ispoštovan ako je hapšenje 

ili lišenje slobode neke skitnice, predviđeno stavom 1.e (art. 5-1-e), naredio “sud” u značenju koje 

ima po stavu 4 (art. 5-4). 

Međutim, iz svrhe i cilja člana 5. (čl. 5), kao i na osnovu samih izraza upotrebljenih u stavu 4 (čl. 

5-4) (“žalba”, “prigovor” u engleskom i francuskom tekstu) proizilazi da bi neki organ predstavljao 

«sud» on mora pružati temeljne garancije procedure koja se primjenjuje u slučajevima lišenja 

slobode. Ako procedura nadležne vlasti ne pruža ove garancije, država nije oslobođena obaveze 

da učini dostupnim osobi koja je u pitanju drugi organ vlasti koji će pružiti sve garancije sudskog 

postupka. 

Sud iznosi teoriju da je kontrola koja se zahtijeva po članu 5, stav 4, ugrađena u kontrolu po 

članu 5, stav 1, naročito kada je riječ o krivičnim presudama. 

Međutim, činjenica da inicijalna odluka o lišenju slobode potiče od suda u značenju po članu 

5, stav 4, ne mora nužno i uskratiti osobi lišenoj slobode pravo na naknadni postupak pred 

sudom na osnovu ove odredbe. Tako je Sud našao u presudi u predmetu Van Droogenbroeck 

protiv Belgije (24. juni 1982, Predstavka br. 7906/77, Serija A br. 50, stav 45), sljedeće: 

[…] bilo bi u suprotnosti sa ciljem i svrhom člana 5 (art. 5) […] tumačiti stav 4 […] kao da ovu 

kategoriju lišenja slobode oslobađa naknadne revizije u pogledu zakonitosti, samo po tome što je 

incijalno sud bio taj koji je donio odluku. 

Može se posebno desiti da osnovi po kojima je pritvor opravdan u svrhe člana 5, stav 1 prestanu 

postojati, kada je potrebno izvršiti naknadnu reviziju po članu 5, stav 4. Ovo je slučaj kod lišenja 

slobode koje je opravdano po stavu 1.e, a odnosi se na zatvaranje metalno oboljelih osoba. Iako 

su odlukom suda zatvorene, ove osobe moraju imati pravo žalbe jer se njihovo mentalno stanje 

može promijeniti, kao što je bio slučaj u predmetu Winterwerp protiv Nizozemske (presuda od 

24. oktobra 1979, Serija A br. 33, str. 22-23, stav 55): 

Sama priroda lišenja slobode koja je predmet našeg razmatranja u ovom slučaju zahtijeva reviziju 

zakonske osnovanosti u razumnim vremenskim intervalima. 

(Idem X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda citirana gore, Serija A br. 33, str. 23, stav 55, 

i br. 46, str. 22-23, stav 52.) 

Nadalje, ovo može biti primjenjeno kada je inicijalna odluka osuđujuća presuda u značenju 

koje ima po članu 5, stav 1.a. Zapravo, nakon presude osoba se može i pustiti na slobodu, pod 

rezervom mogućeg kasnijeg zatvaranja, ili može biti lišena slobode na neodređeni vremenski 

period. Presuda u predmetu Van Droogenbroeck protiv Belgije (24. juni 1982, Serija A br. 

50, str. 26, stav 48) se upravo odnosila na takvu situaciju. U ovom predmetu, krivični sud je 

osudio podnositelja prvenstveno na zatvorsku kaznu i također naredio da mora biti stavljen na 

raspolaganje vladi. Ovo «stavljanje na raspolaganje vlade» uključuje mogućnost da ga ministar 

pravde može lišiti slobode ukoliko bude predstavljao «opasnost za društvo» nakon što odsluži 

glavnu kaznu. Nema nikakve sumnje da se inicijalno radilo o sudskoj odluci; međutim Sud 

je smatrao da je postojao rizik od proizvoljnosti kada je ministar donio odluku procjenjući 

«opasnost» koja opravdava ponovno zatvaranje. Ovo je zahtjevalo primjenu člana 5, stav 4. Sud 

134


daje generalnu opservaciju: 

Sasvim odvojeno od usaglašenosti sa domaćim zakonom “nijedno lišenje slobode koje je proizvoljno 

ne nože se nikada smatrati 'zakonitim' u svrhe stava 1 (čl. 5-1)» (vidi, između ostalog, gore 

spomenutu presudu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 46, str. 19, stav 43). Ovo je 

granica koju ministar pravde ne smije preći u uživanju širokog stupnja diskrecionog prava koje 

ima u provođenju ili implementaciji, inicijalne sudske odluke. Ovaj zahtjev je tim obavezniji zbog 

ozbiljnosti onoga što je u pitanju, tojest mogućnosti da ova osoba može biti lišena slobode do deset 

godina (Dio 23 Zakona), ili čak i duže (Dio 22). Ova vrsta lišenja slobode ne bi više bila u 

saglasnosti sa Konvencijom ako se ne bi zasnivala na razlozima koji nisu uvjerljivi i nisu konzistentni 

sa ciljevima Zakona o socijalnoj zaštiti; ona bi postala «nezakonita» u svrhe člana 5 (čl. 5). Iz 

ovoga slijedi da osoba koja je u pitanju mora imati pravo da se obrati «sudu» koji ima jurisdikciju 

određivanja da li je bilo ili nije ove vrste kršenja; ova mogućnost mora biti otvorena cijelo vrijeme 

trajanja lišenja slobode – nakon što proteknei Izvjesno vrijeme od početka lišenja slobode i nakon 

toga u razumnim intervalima (vidi, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu X. protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, Serija A br. 46, str. 22-23, stav 52) – i, također, svaki put po ponovnom lišenju 

nakon što je pušten na slobodu. 

(Idem presuda Silva Rocha protiv Portugala od 15, novembra 1996, Reports (Izvještaji) 1996-V, 

stavovi 27-30; Iribarne Pérez protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1995, Serija A br. 325-C, 

stavovi 29-30; ili Winne protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. jula 1994, Predstavka 

br. 15484/89, Serija A br. 294-A, stav 33, u vezi diskrecione doživotne kazne zatvora koja se za 

razliku od obavezne doživotne kazne zatva primjenjuje ne zbog težine djela nego zbog prisustva 

faktora koji se mogu izmijeniti s vremenom, tj. mentalne nestabilnosti i opasnosti; i Hussain 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1996, Reports (Izvještaji) 1996-I.) 

Postoje čak slučajevi kada procedura koju je slijedio sud koji je osudio neku konkretnu osobu 

nije pružala »garancije koje se zahtijevaju kod te vrste lišenja slobode», kao što je predviđeno 

stavom 4 člana 5, (gore spomenuta presuda Winterwerp, stav 57). Tada se ne primjenjuje teorija 

o uključenosti i značenje kontrole predviđene stavom 4 člana 5 postaje u potpunosti očita. 

Sud je bio suočen sa takvim situacijama. U jednom novijem predmetu, V. protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva (16. decembar 1999, Predstavka br. 24888/94, stavovi 119-120), podnositelj je 

proglašen krivim za ubojstvo a sud, postupajući u skladu sa zakonom, izrekao obaveznu mjeru 

sigurnosti. Sud u Strasbourgu je zauzeo sljedeći stav: 

Sud podsjeća da kada domaći sud, nakon što osudi neku osobu zbog počinjenog krivičnog djela, 

izrekne fiksnu kaznu zatvorom u svrhu kazne, supervizija koju zahtijeva član 5, stav 4 je uključena 

u tu sudsku odluku (vidi De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presudu citiranu gore od 18. 

juna 1971, Serija A br. 12, str. 40-41, stav 76 i presudu Wynne citiranu gore, str.15, stav 36). Ovo 

nije međutim slučaj u pogledu svakog novog perioda lišenja slobode kada se mogu postaviti nova 

pitanja u vezi zakonitosti ovog lišenja (vidi presudu Weeks citiranu gore, str. 28, stav 56, i Thynne, 

Wilson i Gunnell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. oktobra 1990, Serija A br. 190- 

A, str. 26-27, stav 68). Tako je Sud u presudi Hussain (op. cit., str. 269-270, stav 54) odlučio u vezi 

sa mladim počiniteljem da obavezna mjera sigurnosti, nakon isteka obaveznog perioda kazne tj. 

«tarife», član 5 stav 4, zahtijeva pravo na preispitivanje da li je produžene lišenja slobode u skladu 

sa zakonom, jer je jedino opravdanje opasnost, karakteristika koja se može izmijeniti. U predmetu 

Hussain od Suda se nije tražilo da razmatra položaj po članu 5 stav 4 prije isteka obaveznog dijela 

kazne, tj. «tarife» (op. cit., str. 266, stav 44). 

135


Sud je već odlučio da propust da o dužini «tarife» (obaveznog dijela kazne) odlučuje nezavistan sud 

u smislu člana 6, stav 1, dovodi do kršenja te odredbe (vidi stav 114 gore). Prema tome, s obzirom 

da je izrečena kazna zatvora na neodređeno vrijeme, a obavezni dio kazne, «tarifu» je odredio 

ministar unutarnjih poslova, a ne sudija koji je izricao kaznu, ne može se reći da je supervizija koju 

zahtijeva član 5, stav 4 bila inkorporirana u presudu suda koji je sudio u postupku (vidi presudu De 

Wilde, Ooms iVersyp i presudu Wynne citiranu u stavu 119 u tekstu gore). 

Prema tome, sve zavisi od okolnosti. Sud je bio mišljenja da kontrola koja se zahtijeva stavom 

4 nije nužno ista u svim slučajevima lišenja slobode koji su odobreni po članu 5 stav 1. U 

predmetu Van Droogenbroeck protiv Belgije (presuda od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 24, 

stav 47), Sud posebno izdvaja sljedeće: 

Sud podsjeća da opseg obaveze koju je preuzela država ugovornica po stavu 4 člana 5. (art. 5-4) «ne 

mora uvijek biti isti u svim okolnostima i u vezi svake kategorije lišenja slobode» (vidi gore spomenutu 

presudu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 46, str. 22, stav 52). On nije prenebregao 

činjenicu da je u vom predmetu lišenje slobode pokriveno samo tačkom a stava 1 (čl. 5-1-a), 

a ne tačkom e (čl. 5-1-e), kao u slučajevima Winterwerp i De Wilde, Ooms i Versyp, ili sa obje ove 

tačke uzete zajedno, kao u predmetu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (ibid., str. 17-18, stav 39). 

Član 5, stav 4 i interakcija sa stavom 3 člana 5. 

Što se tiče posljedica poštovanja člana 5, stav 3 i člana 5, stav 4 treba pogledati predmet de 

Jong, Baljet i Van den Brink protiv Nizozemske (presuda od 22. maja 1984, Serija A br. 77, 

str. 25-26, stav 57). U ovoj presudi Sud se pozvao na kumulativnu primjenu stavova 3 i 4. U 

ovom predmetu osobe koje su bile uhapšene nisu samo imale pravo da «odmah budu izvedene 

pred sudiju», nego također i pravo «uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio 

zakonitost [njihovog] lišenja slobode»: 

[…] garancija data u stavu 4 (čl. 5-4) je druge vrste i dodatna uz onu koja je predviđena stavom 3 

(čl. 5-3). Sam Sud je u nekoliko predhodnih slučajeva ispitivao da li ista grupa činjenica dovodi do 

kršenja i stava 3 i 4 člana 5 (čl. 5-3, čl. 5-4), a da nije nikada sugerirao da se ove garancije ne mogu 

primijeniti istovremeno (vidi presudu Neumeister od 27. juna 1968, Serija A br. 8, str. 36-41 i 43-44, 

stavovi 3-15 i 22-25; presudu Matznetter od 10. novembra 1969, Serija A br. 9, str. 31-35, stavovi 2- 

13; gore spomenutu presudu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 25, str. 75-77, stavovi 

199-200). Sud ne vidi razlog zbog kojeg se u ovom predmetu ne bi mogla primijeniti ova dva stava 

istodobno. 

Sud je također primijetio (ibid.): 

Postupak koji slijedi za izvođenje neke osobe pred «nadležnu sudsku vlast» u skladu sa stavom 

3 uzetog zajedno sa stavom 1.c (čl. 5-3 + 5-1-c) može se stvarno odraziti na poštovanje stava 4. 

Naprimjer, kada se procedura završi odlukom «suda» kojom se naređuje ili potvrđuje lišenje slobode, 

sudska kontrola zakonitosti koja se zahtijeva stavom 4 je inkorporirana u ovu inicijalnu odluku 

(vidi De Wilde, Ooms i Versyp, presuda od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 40, stav 76 i gore 

spomenutu presudu Van Droogenbroeck, Serija A br. 50, str. 23, stavovi 44-45). […] 

136


2. Sadržaj prava osobe lišene slobode da uloži žalbu na produženje 

pritvora 

Pravo na djelotvoran pravni lijek 

Presuda Soumare protiv Francuske bavi se pitanjem nedostatka pouzdanosti pravnih lijekova. 

U ovom predmetu g. Soumare je presudom Žalbenog suda u Parizu od 10. juna 1991. osuđen 

na kaznu od deset godina zatvora i na novčanu kaznu koju treba platiti carinskim organima, 

pod prijetnjom kazne zatvora u slučaju neplaćanja (mjera lišenja slobode kao garancija 

plaćanja novčane kazne). Nakon što je odslužio glavni dio kazne, zadržan je u zatvoru još skoro 

šest mjeseci zbog neplaćanja novčane kazne carinskom vlastima. G. Soumare je tvrdio da se 

različite žalbe koje je podnio (sudiji za hitni postupak, a potom Žalbenom sudu u Parizu) ne 

mogu smatrati djelotvornim pravnim lijekom u svrhe člana 5, stav 4, pogotovo ne u svjetlu 

obrazloženja Žalbenog suda u Parizu koji je naveo da nema jurisdikciju po pitanjima novčane 

kazne koja je zamijenjena zatvorskom, i zato uputio predmet na odlučivanje građanskom odjelu 

Kasacionog suda, koji je sam bio neupućen u sudsku praksu privrednog odjela Kasacionog 

suda. Ovakvo zaključivanje je, u podnesku g. Soumare učinilo svaku žalbu iluzornom po 

pitanjima primjene materijalnog prava. Sud je iznio sljedeće mišljenje (presuda od 24. augusta 

1998, Predstavka br. 23824/94, Reports (Izvještaji) 1998-V, stavovi 38-44): 

[…] Sud ističe da smatra da u svrhe člana 7 Konvencije kazna zatvora, kao alternativna kazna zbog 

neplaćanja novčane kazne predstavlja kaznu (vidi presudu Jamil gore) i da se, prema tome, takvo 

zatvaranje u cilju izvršenja glavne kazne može smatrati lišenjem slobode u svrhe člana 5, stav 4 

Konvencije. 

U ovom predmetu podnositelj se obratio 11. augusta 1994. predsjedniku Nancy Tribunal de Grande 

Instance Žalbenog suda u Nancy-u sa zahtjevom po članu 752 Zakona o krivičnom postupku (vidi 

stav 20 gore) da se povuče nalog za njegovo zatvaranje na temelju toga što je bio nesolventan. On 

se pozivao na uvjerenje da nema nikakvih poreskih dažbina na prihode. Predsjednik je smatrao da 

ovo uvjerenje nije dovoljan dokaz o njegovoj nesolventnosti i predmet je uputio Žalbenom sudu 

u Parizu, koji ga je prvobitno osudio i koji je odbio ovaj zahtjev sa obrazloženjem da ne spada u 

njegovu nadležnost. 

Vlada je tvrdila da je Žalbeni sud u Parizu pogriješio u svom tumačenju odredbi Zakona o krivičnom 

postupku jer nije slijedio jednu raniju odluku u kojoj je zaključeno, inter alia, da Kasacioni sud 

ima nadležnost da odlučuje u predmetima u vezi kazne zatvora kao alternativne kazne. Međutim, 

Sud ne smatra da se on mora određivati po tom pitanju francuskog zakona (vidi, među ostalim 

izvorima i, mutatis mutandis, presudu Vasilescu protiv Rumunije od 22. maja 1998, Reports of 

Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1998-III, str. 1075, stav 39), ili da 

mora zauzimati stav o prikladnosti odabira politike domaćih sudova kada je riječ o sudskoj praksi. 

Njegov zadatak je ograničen na određivanje da li su posljedice takvog odabira u saglasanosti sa 

Konvencijom (vidi, mutatis mutandis, presudu Brualla Gómez de la Torre protiv Španjolske od 19. 

decembra 1997, Reports (Izvještaji) 1997-VIII, str. 2955, stav 32). […] 

Promjena u sudskoj praksi Kasacionog suda počela je 1994. i nakon toga je potvrđena. U ovakvim 

okolnostima, ovo pitanje iz domaćeg prava može se smatrati za neizvjesno u relevantno vrijeme, a 

sudska praksa na tu temu novom i u fazi nastajanja. […] 

137


Pored toga, činjenica da se Žalbeni sud u Parizu izričito oslanjao na odluku Kasacionog suda 

kod odbacivanja zahtjeva za poništenje naloga kao neosnovanog po materijalnom pravu bila je 

odlučujući faktor u stvaranju uvjerenja kod podnositelja da je bespredmetno tražiti zadovoljštinu 

putem žalbe Kasacionom sudu. S obzirom da, kako je navedeno u podnesku Vlade, specijalizirane 

sudije Žalbenog suda u Parizu nisu ispravno primijenile ovaj zakon i nisu slijedile odluke privrednog 

odjela Kasacionog suda, bilo bi neprimjereno zahtijevati da podnositelj i njegov advokat koji 

mu je dodjeljen po službenoj dužnosti smatraju žalbu Kasacionom sudu djelotvorim pravnim lijekom. 

U tom pogledu Sud ponovo naglašava da postojanje pravnog lijeka mora biti dovoljno pouzdano, a 

ako toga nema onda nema ni dostupnosti ni djelotvornosti koja se zahtijeva u svrhe člana 5, stav 4 

(vidi, među ostalim iszvorima, i, mutatis mutandis, presudu Van Droogenbroeck citiranu gore, str. 

30, stav 54 i presudu Sakik i ostali protiv Turske od 26. novembra 1997, Reports (Izvještaji) 1997- 

VII, str. 2625, stav 53). 

Sud nadalje primjećuje da se podnositelj žalio Kasacionom sudu, a njegovu žalbu, pošto se radi o 

žalbi u krivičnom predmetu, razmatralo bi krivično odjelenje koje, u relevantno vrijeme još uvijek 

nije usaglasilo svoju sudsku praksu sa onom koju je imalo privredno odjelenje. 

Što se tiče djelotvornosti postupka pred sudijom za hitne postupke koji je odlučivao o solventnosti 

g. Soumare, Sud primjećuje da je sudija u ovom predemetu razmatrao samo prima-facie pitanje 

validnosti njegovog lišenja slobode. Tačno je da je odluka suca da vrati predmet sudu koji je donio 

inicijalnu presudu (vidi stav 16 gore) bila u saglasnosti sa članom 710, prvi stav, Zakona o krivičnom 

postupku (vidi stav 20 gore). Međutim, ova odluka se mora analizirati u svjetlu tadašnje sudske 

prakse čija je karakteristika bila velika nesigurnost u pogledu ovlasti sudije za hitne postupke da 

odlučuje o likvidnosti dužnika (vidi stav 25 gore). U takvim okolnostima odluka ovog sudije je 

mogla biti efikasna u svrhe člana 5, stav 4 samo u slučaju da je Žalbeni sud u Parizu prihvatio da 

ima jurisdikciju. 

[…] 

Prema tome, Sud smatra […] da je došlo do kršenja člana 5, stava 4. 

(Idem Sakik i ostali protiv Turske, presuda od 26, novembra 1997, Predstavke br. 23878/94, 

23879/94, 23880/94, 23881/94, 23882/94 i 23883/94, Reports (Izvještaji) 1997-VII, stavovi 49- 

53). 

Za predmet u kojem nije bila moguća nikava žalba vidi presudu For Varbanov protiv Bugarske 

(5. oktobar 2000, Predstavka br. 31365/96, stav 61). 

Presuda u predmetu R.M.D. protiv Švajcarske (26, septembar 1997, Predstavka br. 19800/92, 

Reports (Izvještaji) 1997-VI, stavovi 48-49, 51-52 i 54-55) odnosi se na poteškoće koje je imao 

podnositelj da se njegov zahtjev razmotri. On je prebacivan iz jednog kantona u drugi prije 

nego što su njegovi zahtjevi razmatrani. Sud je primijetio sljedeće: 

Prema ustaljenoj sudskoj praksi švajcarskih sudova […] zahtjev za puštanje na slobodu mora biti 

odbačen kada osoba koja je lišena slobode nije više u jurisdikciji tog kantona. Ovo su uradili i sudac 

Žalbenog suda u Lucernu (vidi stav 25 gore) i istražni sudac ciriškog kantona (vidi stav 8 gore). 

Podnositelj se mogao obratiti sa zahtjevom na puštanje na slobodu u kantonima Glarus, St Gall 

138


i Aargau, gdje je proveo u pritvoru jedanaest, odnosno osamnaest i deset dana (vidi stavove 13, 

14 i 20-21 gore). On je, međutim, u to vrijeme još uvijek čekao na presudu Žalbenog suda u Lucernu 

i zapravo Federalnog suda i, kako je Sud već ranije primijetio, očekivao je da bude svakog 

časa prebačen u drugi kanton. S obzirom na vrijeme koje je potrebno za takve zahtjeve, praktične 

poteškoće koje osobe u pritvoru imaju da bi bile kvalificirano zastupljene, te osjećaj bespomoćnosti 

koji nastaje kao posljedica svega toga, ne može se kriviti podnositelj što nije iskoristio ove pravne 

lijekove. 

[…] 

Sud, s tim u vezi, ponovo naglašava, da cilj Konvencije nije da garantira prava koja su teoretska i 

iluzorna, nego prava koja su provodiva i djelotvorna (vidi Artico protiv Italije, presudu od 13. maja 

1980, Serija A br. 37, str. 16, stav 33). U ovom predmetu nije bilo sporno da li se g. R.M.D. mogao 

obratiti sa zahtjevom za puštanje na slobodu u svakom kantonu. Da je bio u pritvoru u samo jednom 

kantonu, ovaj postupak bi bez sumnje ispunio zahtjeve po članu 5, stav 4 Konvencije. Problem 

nije bio u tome što pravni lijekovi nisu bili dostupni u svakom od kantona, nego što oni nisu bili 

efikasni u ovom konkretnom slučaju. Nakon što je prebacivan iz jednog kantona u drugi, on nije 

mogao, s obzirom na ograničenu jurisdikciju kantonalnih sudova, dobiti sudsku odluku o pritvoru, 

na šta je imao pravo po članu 5, stav 4. 

[…] 

[…] međutim, Sud smatra da ove okolnosti ne opravdavaju činjenicu da je podnositelj bio lišen 

svojih prava po članu 5, stav 4. Kada se osoba lišena slobode, kao što je ovdje slučaj, stalno prebacuje 

iz jednog kantona u drugi, država je ta koja mora organizirati svoj sudski sistem na način 

koji će omogućiti sudovima da postupaju u skladu sa zahtjevima po tom članu. 

Sud, prema tome, odbacuje preliminarni prigovor vlade i odlučuje u meritumu da se radilo o 

kršenju člana 5, stav 4. 

Sada je potrebno razmotriti tri koncepta koja se spominju u stavu 4 člana 5: «u kratkom roku», 

«zakonitost» i «sud». 

Lišenje slobode mora biti razmatrano «u kratkom roku» 

“U kratkom roku” odnosi se na vrijeme u kojem osoba lišena slobode mora uložiti zahtjev za 

razmatranje zakonitosti lišenja slobode. Ovaj izraz se također odnosi na vrijeme u kojem se 

takav zahtjev ili žalba moraju razmotriti. Za svaki od ovih aspekata dat je po jedan primjer. 

Postoji i treći aspekt: Sud zahtjeva da bude moguć veći broj zahtjeva ili žalbi. 

Vrijeme u kojem se mora uložiti žalba 

Gore spomenuta presuda de Jong, Baljet i Van den Brink (22. maj 1984, Serija A br. 77, str. 

26, stav 58) bavi se ovim prvim aspektom. U ovom slučaju mogućnost ulaganja žalbe u vezi 

pritvora bila je uvjetovana suđenjem. Sud je primijetio: 

Pored toga, član 34 Vojnog zakona omogućuje u praksi odluku «u kratkom roku», ovisno od toga 

koliko se brzo u određenim okolnostima predmet uputi na sud. G. Jong je proveo sedam dana u 

pritvoru, g. Mr Baljet jedanaest, a g. Van den Brink šest dana, prije nego što su bili upućeni na 

139


suđenje (vidi stavove 23 i 27 gore), te prema tome bez pravnog lijeka. Po mišljenju Suda, čak imajući 

na umu i prijeke potrebe vojske i vojnu pravadu, dužina perioda za koji podnositelj nije imao pristup 

sudu bila je u svakom od ovih slučajeva takva da je lišila podnositelja njegovog prava na žalbu 

kako bi postigao preispitvanje zakonitosti lišenja slobode «u kratkom roku. 

Vremenski rok u kojem je potrebno odgovoriti na žalbu ili zahtjev 

Presuda u predmetu Sabeur Ben Ali protiv Malte (29. juni 2000, Predstavka br. 35892/97, stav 

38) odnosi se na drugi aspekt: kratki vremenski rok u kojem se mora razmotriti žalba ili 

zahtjev. U ovoj presudi Sud je naveo da je, čini se, period od osam tjedana isuviše dug: 

Sud je, naprimjer, našao da je period od približno osam tjedana koji su protekli od ulaganja žalbe do 

presude prima facie teško poistovjetiti sa pojmom «u kratkom roku» (presuda E. protiv Noprveške 

od 29. augusta 1990, Serija A Br. 181-A, str. 27, stav 64). 

Nadalje, u presudi G.B. protiv Švajcarske koja se odnosi na osobu koja je bila uhapšena pod 

sumnjom da je učestvovala u terorističkim napadima (30. novembar 2000, Predstavka br. 

27426/95, stavovi 28-39), Sud je našao da period od jednog mjeseca ne zadovoljava zahtjev u 

vezi kratkoće vremena po članu 5, stav 4; a u presudi Rehbock protiv Slovenije (28. novembar 

2000, Predstavka br. 29462/95, stavovi 84-88), Sud je smatrao da je period od dvadeset i tri 

dana isuviše dug. 

U presudi u predmetu Letellier protiv Francuske (26. juni 1991, Serija A br. 207, str. 22, stav 56), 

Sud je smatrao da preispitivanje zahtjeva uloženog po stavu 4 ponekad relativno dugo traje jer 

je moguće uložiti žalbu na rješenje. Ovo ne mora značiti kršenje uvjeta da takav zahtjev/žalba 

budu razmatrani «u kratkom roku, pod uvjetom da je bilo moguće podnijeti nove zahtjeve u 

bilo koje vrijeme i da su oni razmatrani u kratkom roku. U ovom predmetu radilo se o više 

zahtjeva koji su podnešeni. Presuda sadrži pasus koji se vremenski periodi razmatranja mogu 

smatrati razumnim: 

Sud je imao određenih nedoumica u pogledu sveukupnog trajanja preispitivanja drugog zahtjeva 

za puštanje na slobodu, pred odjelima za optužbe koji su trebali presuditi nakon što je predhodna 

odluka poništena pred Kasacionim sudom; potrebno je, međutim imati na umu da je podnositeljica 

i dalje imala pravo da se obrati sa novim zahtjevom u bilo koje vrijeme. Ona je to i učinila 14. februara 

1986. do 5. augusta 1987. kada je uložila šest novih zahtjeva, koji su svi razmotreni unutar 

osam do dvadeset dana (vidi stav 23 gore). 

U žalbi koja se odnosila na upućivanje u psihijatrijsku instituciju Sud je našao kršenje zbog 

perioda od dvadeset mjeseci koliko je trebalo da se pregleda podnositelj i sačine izvještaji 

vještaka. Ovo je bio predmet Musial protiv Poljske (presuda od 25. marta 1999, Predstavka br. 

24557/94, Reports (Izvještaji)1999-II, stav 43): 

Ovako dug period vremena, zapravo jedna godina osam mjeseci i osam dana, su inkompatibilni 

sa konceptom kratkog vremenskog roka u značenju po članu 5, stav 4 Konvencije, ukoliko nema 

izutenih razloga koji bi ga opravdali. Sud će, prema tome, razmotriti da li su takvi razlozi postojali 

u ovom predmetu u svjetlu argumenata koje je predočila vlada. 

140


[…] Isto tako ni činjenica da je Pokrajinski sud u Katowicama postavio vještaje na poseban zahtjev 

podnositelja ne oslobađa sama po sebi taj sud obaveze da donese odluku u kratkom vremenu po njegovom 

zahtjevu za puštanje na slobodu. Ovaj Sud ne vidi nikakav razlog u okolnostima ovog predmeta 

zbog kojeg bi odstupio od svog uobičajenog principa da primarna odgovornost za kašnjenje 

koje je uslijedilo kao posljedica izrade vještakvoh nalaze u konačnici leži na državi (vidi, mutatis 

mutandis, presuda Capuano protiv Italije od 25. juna1987, Serija A br. 119, str. 14, stav 32). 

[…] Sud prihvaća da je u postupku koji se odnosi na reviziju obavezne mjere psihijatrijskog lječenja, 

kompleksnost medicinskih pitanja faktor koji se može uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja da li su 

zahtjevi po članu 5, stav 4 Konvencije ispoštovani. No ipak, kompleksnost medicinske historije 

bolesti, ma kako da je izuzetna, ne oslobađa domaće vlasti njihove suštinske odgovornosti po ovoj 

odredbi. Štaviše, u ovom predmetu nije niukom slučaju dokazano da je postojala kauzalna veza 

između kompleksnosti medicinskih pitanja koja su mogla biti uključenau ocjenu stanja podnositelja 

i kašnjenja u izradi miljenja vještaka. 

Prema tome, vlada nije dokazala da su u ovom predmetu postojali razlozi koji bi mogli opravdati 

ovaj period.. 

(Idem presuda Baranowski protiv Poljske od 28. marta 2000, Predstavka br. 28358/95, stavovi 

70-77.) 

Mora postojati mogućnost redovnog ulaganja zahtjeva ili žalbe 

Preostaje, posebno, naglasiti, da Sud zahtijeva da se žalbe ili zahtjevi za preispitivanje zakonitosti 

lišenja slobode moraju moći redovno podnositi. Tako je, naprimjer, u presudi Assenov i ostali 

protiv Bugarske (28. oktobar 1998, Predstavka br. 24760/94, Reports (Izvještaji) 1998-VIII, 

stavovi 162 i 164-165), Sud našao da je odredba kojom se ograničava pravo osobe lišene slobode 

da podnese samo jednu žalbu, nekompatibilna sa članom 5 stav 4: 

[…] Članom 5, stav 4, zahtijeva se da osoba koja je u pritvoru mora imati pravo na žalbu/postupak, 

u razumnim intervalima, kako bi se preispitila zakonitost njenog lišenja slobode (vidi Bezicheri 

protiv Italije, presudu od 25. oktobra 1989, Serija A br. 164, str. 10-11, stavovi 20-21). Pod pretpostavkom 

po Konvenciji da takav pritvor mora biti strogo ograničen (vidi stav 154 gore), zahtijeva 

se periodična revizija u kratkim intervalima (vidi gore spomenuti Bezicheri predmet, loc. cit.). 

[…] Sud primjećuje da po bugarskom zakonu osoba koja se nalazi u pritvoru ima pravo samo 

jedanput zahtijevati da sud preispita zakonitost takvog pritvora (vidi stav 75 gore). Tako da je 

Okružni sud u Shoumenu odbacio po tom osnovu drugi zahtjev podnositelja 19. septembra 1995. 


U zaključku, posebno u pogledu nemogućnosti da podnositelj, tokom dvije godine pritvora koji 

je prethodio suđenju, može tražiti od suda da preispita produženje takvog pritvora više od jednog 

puta, kao i propusta suda da održi usmeno saslušanje, Sud smatra da je prekršen član 5 stav 4 

Konvencije. 

(Idem presuda Oldham protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. septembra 2000, Predstavka br. 

36273/97, stav 30, u vezi opoziva, na osnovu diskrecionog prava vlade, osoba osuđenih na 

doživotnu kaznu koje su puštene na slobodu uz dozvolu nakon što su odslužili obavezni dio 

kazne («tarifu»). 

141


U vezi upućivanja u psihijatrijsku instituciju vidi presudu u predmetu Megyeri protiv Njemačke 

koja sadrži sljedeći pasus (presuda od 12. maja 1992, Predstavka br. 13770/88, Serija A br. 237- 

A, stav 22): 

[…] Mentalno oboljela osoba koja je prisilno smještena na obavezno lječenje u psihijatrijskoj instituciji 

na neodređeno vrijeme ima, u principu, pravo, ako ne postoji automatska periodična revizija 

sudskog karaktera, da zahtijeva sudsko preispitivanje «zakonitosti» u «razumnim vremenskim intervalima» 

- u značenju koje ima po Konvenciji – takvog lišenja slobode (vidi, inter alia, X. protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981, Serija A br. 46, str. 23,stav 52). 

(Idem Musial protiv Poljske, presuda od 25, marta 1999, Predstavka br. 24557/94, Reports 

(Izvještaji) 1999-II, stav 43; i Egmez protiv Kipra, presuda od 21. decembra 2000, stav 94.) 

Preispitivanje zahtjeva/žalbe mora biti u vezi sa «zakonitošću» lišenja 

slobode 

Drugi važan koncept je «zakonitost». U presudi Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

(29. novembar 1988, Serija A br. 145-B, str. 34-35, stav 65), data je određena indikacija značenja 

ovog koncepta: 

Prema uspostavljenoj sudskoj praksi ovog Suda, pojam «zakonitost» po stavu 4 (čl. 5-4) ima isto 

značenje kao i u stavu 1 (čl. 5-1) (vidi presudu Ashingdane od 28. maja 1985, Serija A br. 93, str. 

23, stav 52); da li se «hapšenje» ili «lišenje slobode» može smatrati za «zakonito» mora se odrediti 

ne samo u kontekstu domaćeg zakona, nego također i u odnosu na Konvenciju, opće principe koji 

su njome postovljeni i cilj restrikcija koje su dozvoljene članom 5, stav 1 (čl. 5-1) (vidi gore spomenutu 

presudu Weeks, Serija A br. 114, str. 28, stav 57). Prema stavu 4 člana 5 (čl. 5-4), uhapšene ili 

pritvorene osobe imaju pravo na reviziju proceduralnih i materijalnih uvjeta koji su suštinski po 

«zakonitost», u značenju koje ima po Konvenciji, njihovog lišenja slobode. To znači da su, u ovom 

predmetu, podnositelji trebali imati na raspolaganju pravni lijek koji bi omogoćio nadležnom sudu 

da preispita ne samo da li su ispoštovani proceduralni uvjeti iz Dijela 12 Zakona iz 1984, nego 

također i osnovanost sumnje na kojoj se temeljilo hapšenje, kao i legitimitet svrhe koja se željela 

postići hapšenjem i pritvorom koji je uslijedio. 

Ova sudska praksa se kasnije često citira u drugim presudama, kao što je slučaj sa presudom 

Assenov i osatli protiv Bugarske (28. oktobar 1998, Predstavka br. 24760/94, Reports (Izvještaji) 

1998-VIII, stav 162): 

Sud podsjeća da prema članu 5, stav 4, uhapšena ili pritvorena osoba ima pravo na žalbu/zahtjev 

nadležnom sudu da preispita proceduralne i materijalne uvjete bitne po «zakonitost», u smislu 

člana 5, stav (vidi stav 139 gore), njegovog ili njenog lišenja slobode (vidi gore spomenutu presudu 

Brogan i ostali, str. 34, stav 65). 

Nimalo ne iznenađuje što su presudi Nikolova protiv Bugarske (25, mart 1999, Predstavka br. 

31195/96, Reports(Izvještaji) 1999-II, stav 61) nailazimo na sljedeće: 

Pokrajinski sud u Plovdivu je u razmatranju žalbe podnositeljice na pritvor očigledno slijedio sudsku 

praksu Vrhovnog suda u to vrijeme i time se ograničio na verifikaciju da li su istražitelj i tužitelj 

142


teretili podnositeljicu za «težak zločin s predumišljajem» u značenju po Krivičnom zakonu i da li 

njeno zdravstveno stanje zahtijeva puštanje na slobodu (vidi stavove 19 i 30-31 gore). 

U svojoj žalbi od 14. novembra 1995, međutim, podnositeljica je iznijela bitne argumente koji 

su doveli u pitanje osnovanost optužbi protiv nje i njenog pritvora. Ona se pozvala na konkretne 

činjenice, poput onih da ona nije pokušavala pobjeći niti ometati istragu tokom mjeseci kada je bila 

upoznata sa krivičnim postupkom koji se vodio protiv nje, kao i da vodi stabilan obiteljski život. 

Podnositeljica je također tvrdila da su dokazi protiv nje slabi i da se tereti samo na temelju revizorskog 

izvještaja. U njenom podnesku nije bilo ničega što bi podržalo optužbu da je ona, a ne bilo ko 

drugi od od ostalih šest osoba koje su imale ključeve od blagajne, zapravo prisvojio sredstva koja 

su nestala. U svojoj odluci od 11. decembra 1995. Pokrajinski sud nije uopće uzeo u razmatranje 

nijedan od ovih argumenata, smatrajući ih očigledno nebitnim u pogledu zakonitosti pritvora koji 

je određen podnositeljici (vidi stavove 16 i 19 gore). 

Iako član 5, stav 4, Konvencije ne nameće oabvezu sudiji koji vodi postupak po žalbi u vezi pritvora 

da razmatra svaki argument koji je sadržan u podnesku osobe koja se žali, njegove garancije ne bi 

imale svrhe kada bi sudija, oslanjajući se na domaće pravo i praksu, smatrao nebitnim ili zanemario 

konkretne činjenice na koje se poziva osoba lišena slobode, a koje mogu dovesti u sumnju uvjete 

od suštinskog značaja po «zakonitost» u značenju po Konvenciji, takvog lišenja slobode. Žalba 

podnositeljice od 14. novembra 1995. sadržavala je upravo takve činjenice i nije djelovala neuvjerljivo, 

niti beznačajno. Time što nije uzeo u obzir ove zahtjeve Pokrajinski sud nije omogućio sudsku 

reviziju u onom djelokrugu kako se zahtijeva članom 5, stavom 4 Konvencije. 

Zahtjev/žalbu mora razmotriti sud 

U presudi De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije od 18. juna 1971, Predstavke br. 2832/66, 

2835/66 i 2899/66, Serija A br. 12, stav 78, Sud je naznačio da se “sud” u značenju po članu 5, 

stav 4, mora tumačiti kao: 

[…] tijelo(a) koje mora posjedovati ne samo osnovne karakteristike, od kojih je najvažnija neovisnost 

od izvršne vlasti i strana u postupku (vidi presudu Neumeister od 27. juna 1968, Serija A, str. 

44, stav 24), nego također pružati i garancije sudske procedure. 

U istoj presudi Sud je također naglasio (stav 76) da: 

[…] da bi neki organ vlasti bio […] «sud» [u značenju po članu 5, stav 4], on mora pružati osnovne 

garancije postupka koji se primjenjuje na pitanja lišenja slobode. 

U presudi D.N. protiv Švajcarske, Sud se bavio pitanjem nepristrasnosti «suda» u značenju po 

članu 5, stav (presuda od 29. marta 2001, Predstavka br. 27154/95, stavovi 41-46 i 48-57): 

Prema sudskoj praksi ovog Suda, iako nije uvijek neophodno za postupak po članu 5, stav 4 da bude 

popraćen istim garancijama kao što se zahtijevaju članom 6, stav 1, kod krivičnih ili građanskih 

predmeta, postupak mora biti sudski i pružati garancije koje su prikladne lišenju slobode koje je u 

pitanju (vidi Niedbala protiv Poljske, Predstavka br. 27915/95, stav 66, 4. juli 2000, nije uvrštena u 

Izvještaje). 

Tačno je da član 5, stav 4 Konvencije koji propisuje pravo da se «uloži žalba sudu» ne propisuje uvjet 

da taj sud bude neovisan i nepristrasan i time se razlikuje od člana 6, stava 1, koji se poziva, inter 

143


alia, na «neovisan i nepristrasan sud». Sud, međutim, smatra da je neovisnost jedan od najbitnijih 

konstitutivnih elemenata pojma «sud», koji se spominje u nekoliko članova Konvencije (vidi De 

Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. juna 1970, Serija A br. 12, str. 41-42, stav 78). 

Po mišljenju Suda, bilo bi nepojmljivo da član 5, stav 4 Konvencije, koji se, između ostalog, odnosi 

na tako osjetljivo pitanje kao što je lišenje slobode «mentalno oboljelih osoba» u značenju koje taj 

izraz ima po članu 5, stav1.e, ne predviđa isto tako, kao osnovni uvjet, nepristrasnost tog suda. 

U ovom predmetu podnositeljica je tvrdila da je R.W. imao unaprijed oformljeno mišljenje, kada 

je, u svojstvu jednog od pet članova Upravne komisije za žalbe, odlučivao o njenom zahtjevu za otpust 

sa psihijatrijske klinike gdje se nalazila na obaveznoj mjeri lječenja. Podnositeljica je posebno 

istakla da je R. W. vodio s njom razgovor i dao svoje mišljenje prije rasprave o njenom stanju. 

Sud, ispitujući nepristrasnost R.W u funkciji sudije izvjestitelja, podsjeća da se nepristrasnost 

određuje subjektivnim testom, tojest na osnovu ličnih uvjerenja nekog sudije u određenom predmetu, 

ali također i objektivnim testom, utvrđivanjem da li je taj sudija pružio garancije koje su 

dovoljne da isključe svaku opravdanu sumnju u tom pogledu (vidi, među ostalim izvorima, Castillo 

Algar protiv Španjolske, presuda od 28. oktobra 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII, 

str. 3116, stavovi 43 et seq.). 

Mora se pretpostavljati da postoji lična nepristrasnost nekog sudije, sve dok nema dokaza o suprotnom, 

a u ovom predmetu takvi dokazi nisu predočeni (vidi Hauschildt protiv Danske, presuda 

od 24. maja 1989, Serija A br. 154, str. 21, stav 47). 

U okviru objektivnog testa mora se odrediti da li, bez obzira na osobno ponašanje suca, postoje 

činjenice koje se mogu ustvrditi a koje dovode u sumnju njegovu nespristrasnost. Posebnu pažnju 

potrebno je posvetiti unutarnjoj organizaciji, iako sama činjenica da se državni službenici postavljaju 

na temelju svog profesionalnog iskustva ne dovodi u sumnju nezavisnost i nepristrasnost suda 

(vidi presudu u predmetu Piersack protiv Belgije od 1. oktobra 1982, Serija A Br. 53, str. 15, stav 

30.d, i Stallinger i Kuso protiv Austrije, presuda od 23. aprila 1997, Reports (Izvještaji) 1997-II, str. 

677, stav 37). U ovom pogledu čak je i dojam koji se ostavlja bitan u izvjesnoj mjeri. Ono što je 

ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi moraju imati u očima javnosti u demokratskom društvu, 

uključujući i strane u postupku. Prema tome, svaki sudija za kojeg postoji legitiman razlog sumnje 

u pogledu njegove nepristrasnosti, dužan je povući se. Kod odlučivanja da li je u nekom slučaju bilo 

osnove za tvrdnje da je određeni sudac pristrasan bitno je mišljenje strane u postupku, ali nije i 

odlučujuće. Ono što je odlučujuće je da se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi, 

mutatis mutandis, citiranu presudu Hauschildt, str. 21, stav 48). 

Sud je uzeo u obzir obim i prirodu aktivnosti koje je obavljao R. W. Kao što je vlada naglasila, R.W. 

je vršio istu tokom cijelog postupka. On je bio sudac izvjestitelj od koga se zahtijevalo da u potpunosti 

ispita, ocijeni i da komentar o zdravstvenom stanju podnositeljice i na temelju toga odluči da 

li ju se može pustiti sa obaveznog pshihijatrijskog lječenja. 

I mišljenje vlade i oprečno mišljenje, koji su sadržani u izvještaju Komisije, ukazuju, pored toga, 

da su aktivnosti koje je provodio R.W. bile tipične za suca izvjestitelja od kojeg su, s obzirom na 

njegovo ekspertno znanje, sasvim logično tražili i da razmotri dokaza. 

Štoviše, njegove aktivnosti bi se mogle usporediti sa onim što je bio zadatak delegata u nekadašnjoj 

Komisiji, koji bi nakon svjedočenja i dokaza dali prijedlog u vezi primjene bivšeg člana 28, stava a, 

Konvencije. 

Sud je odvojio sljedeće aktivnosti R.W-a u svojstvu suca izvjestitelja. Prvo, on je 15. decembra 

1994. obavio informativni razgovor sa podnositeljicom, a kao rezultat je bio njegov zaključak da 

144


«predloži sudu da odbije zahtjev». Nakon toga, 23. decembra 1994. on je podnio svoje ekspertno 

mišljenje o zdravstvenom stanju podnositeljice u kojem je naveo da «ako se zdravstveno stanje ne 

poboljša do datuma rasprave, predlaže odbijanje zahtjeva. Nakon pet dana, 28. decembra 1994, 

Žalbena komisija je u upravnom postupku održala raspravu na kojoj su saslušani podnositeljeica i 

druge osobe; svi suci su bili prisutni, uključivši i R.W. Na koncu, još uvijek 28. decembra, Žalbena 

komisja je donijela odluku u kojoj su učestvovale sve sudije, uključujući i R.W. 

S obzirom na ove različite aktivnosti, ovaj predmet se, po mišljenju Suda, razlikuje od postupka 

u kojem je sudija izvjestitelj u poziciji da, nakon rasprave i tokom vjećanja, ispituje i komentira 

dokaze, naprimjer mišljenje vještaka, koje sudu podnese vanjski ekspert. Ova situacija je također 

drugačija od one u kojoj su bili delegati bivše Komisije koji, kod uzimanja iskaza nisu mogli informirati 

strane u postupku u vezi bilo kojih prijedloga koje bi strane kasnije mogle iznijeti Komisiji, 

jer je postupak pred Komisijom bio zatvorenog tipa (vidi bivši član 33. Konvencije). 

Doista, iako se može očekivati da će vještak, kojeg sud postavi, prenijeti svoje stručno mišljenje, i 

zaključke, kako sudu tako i stranama u postupku, nije uobičajeno da sudija ekspert, kao što je slučaj 

u ovom predmetu, oformi svoje mišljenje i iznese ga stranama prije same rasprave. 

Tačno je da je, prema sudskoj praksi Federalnog suda, položaj eksperta kada se radi o psihijatrijskom 

pritvoru značajno drugačiji od onoga kada se eskpert konsultira u postupku u kojem se 

izvode dokazi (vidi stav 26 gore). Međutim, po mišljenju Suda, u oba slučaja od eksperata se traži 

da pomognu sudu sa savjetom koji dolazi na temelju njihovog specijalističkog znanja, bez da imaju 

ikakvu sudsku funkciju. Sud i sudije su tu da ocijene takav savjet zajedno sa svim ostalim relevantnim 

informacijama i dokazima. Problem nastaje, u vezi nepristrasnosti suda, ako se primijeni 

objektivni test, ukoliko sud treba ocijeniti dokaze koje je predhodno dao jedan od sudija u formi 

ekspertnog mišljenja ili savjeta. Prema tome, Sud mora ispitati bojazan koja se pojavila kod podnositeljice 

tokom postupka. 

Kada je podnositeljica prisustvovala raspravi pred Komisijom za žalbe u upravnom postupku 28. 

decembra 1994, R.W. je već dva puta formulirao svoj zaključak – usmeno tokom razgovora 15. decembra, 

i pismeno, u svom izvještaju od 23. decembra – da on, kao rezultat psihijatrijskog pregleda, 

predlaže Komisiji za žalbe da odbaci njen zahtjev za otpust. Po mišljenju Suda, ova situacija je 

dovela do opravdane bojazni kod podnositeljice da kao rezultat funkcije koju je R.W. imao u ovom 

postupku on već ima predhodno stvoreno mišljenje u vezi njenog zahtjeva za otpust, te da prema 

tome nije bio nepristrasan u njenom slučaju (vidi, mutatis mutandis, de Haan protiv Nizozemske, 

presuda od 26. augusta 1997, Reports (Izvještaji)1997-IV, str. 1392-1393, stav 51). 

Strah podnositeljice je tim bio veći što je R.W bio i član Komisje za žalbe u upravnom postupku, 

u kojoj je bio jedini pshijatrijski ekspert među sudcima, kao i jedina osoba koja je s njom obavila 

razgovor. Podnositeljica je imala sasvim legitiman razlog da se plaši da mišljenje R.W. ima posbenu 

težinu kod donošenja ove odluke. 

Ove okolnosti, po mišljenju Suda, uzete zajedno, mogu objektivno opravdati mišljenje podnositeljice 

da R.W. u funkciji suca u Komisiji za žalbe u upravnom postupku nije imao potreban stupanj 

nepristrasnosti. 

Shodno tome, u ovom predmetu je došlo do kršenja člana 5, stava 4, Konvencije. 

145


3. Proceduralne garancije 

U presudi Megyeri protiv Njemačke, Sud je zauzeo sljedeći stav (presuda od 12. maja 1992, 

Predstavka br. 13770/88, Serija A br. 237-A, stav 22): 

Principi koji proističu iz sudske prakse Suda u vezi člana 5, stav 4 (art. 5-4), uključuju sljedeće: 

[…] 

(b) Član 5, stav 4 (čl 5-4), zahtijeva da postupak ima sudski karakter i da daje osobi koja je u pitanju 

garancije koje odgovaraju vrsti lišenja slobode koja je u pitanju; kod određivanja da li je neki postupak 

dao potrebne garancije mora se voditi računa o posebnoj prirodi okolnosti u kojima se takav 

postupak odvija (vidi, kao najnoviji izvor, presuduWassink protiv Nizozemske od 27. septembra 

1990, Serija A br. 185-A, str. 13, stav 30). 

(c) Sudski postupak o kojem se govori u članu 5, stav 4 (čl. 5-4), ne mora uvijek bit popraćen istim 

garancijama kao što su one koje se zahtjevaju po članu 6, stav 1 (čl 6-1), kada se radi o građanskim 

ili krivičnim predmetima. No ipak, da osoba koja je u pitanju ima pristup sudu i mogućnost da ju se 

saluša ili osobno, ili kada je to potrebno, preko neke forme zastupnika. Može se ukazati potreba za 

specijalnim proceduralnim garancijama kako bi se zaštitili interesi osoba koje, zbog svoje mentalne 

nesposobnosti, nisu u potpunosti sposobne da nastupaju u vlastito ime (vidi Winterwerp protiv 

Nizozemske, presuda od 24. oktobra 1979, Serija A br. 33, str. 24, stav 60). 

Kada je riječ o osobama koje su upućene u psihijatrijske institucije, presuda u predmetu 

Winterwerp protiv Nizozemske (presuda od 24. oktobra 1979, Serija A br. 33, str. 24, stav 60) 

je već uključivala mišljenje iznijeto u sljedećem pasusu: 

[…] Mentalno oboljenje može zahtijevati restrikcije ili modifikacije načina na koji se ovo pravo 

uživa (vidi, u pogledu člana 6, stav 1 (čl. 6-1), gore spomentu presudu Golder, str. 19, stav 39), što 

ne smije štetiti suštini samog prava. […] 

Sud ide dalje i kaže (stavovi 66, 61 i 67): 

[…] Član 5, stav 4 (čl. 5-4), ne zahtijeva da osobe koje su upućene na skrb zbog «mentalne nesposobnosti» 

moraju same preuzeti inicijativu kako bi bile pravno zastupane prije nego što se obrate 

sudu. 

[…] 

Što se tiče posebnih činjenica, podnositelj nije nikada imao nikakve veze, osobno ili preko zatupnika, 

sa postupkom koji je doveo do naloga o pritvoru; on nije nikada bio obaviješten o postupku 

ili o njegovom ishodu; isto tako nije nikada saslušan pred bilo kakvim sudom, niti mu je pružena 

mogićnost da zastupa svoj slučaj. 

[…] 

G. Winterwerp je, prema tome, bio žrtva kršenja člana 5, stav 4 (čl. 5-4). 

Sud je, u vezi postupka koji pokrene osoba koja je lišene slobode u skladu sa članom 5, stav 1.c, 

u presudi Assenov i ostali protiv Bugarske istakao da se po članu 5 stav 4 mora održati rasprava 

146


(28. oktobar 1998, Predstavka br. 24760/94, Reports (Izvještaji) 1998-VIII, stavovi 162 i 165): 

U slučaju osobe čije lišenje slobode potpada pod član 5, stav 1.c, potrebno je održati raspravu/ 

saslušanje (vidi gore spoemnutu presudu Schiesser, str. 13, stavovi 30-31, presudu Sanchez-Reisse 

protiv Švajcarske od 21. oktobra 1986, Serija A br. 107, str. 19, stav 51, i presudu Kampanis protiv 

Grčke od 13. jula 1995, Serija A br. 318-B, str. 45, stav 47). 

[…] [s obzirom da] […] sud nije sproveo usmeno saslušanje, ovaj Sud smatra da je bilo kršenja 

člana 5, stava 4 Konvencije. 

U presudi Lamy protiv Belgije, u vezi privremenog lišenja slobode, (presuda od 30. marta 1989, 

Serija A br. 151, str. 17, stav 29), Sud je razmatrao da pristup dokumentima iz sudskog spisa i 

poštovanje principa kontradiktornosti. Sud u tom pogledu primjećuje: 

Procjena potrebe pritvora i ocjena krivnje koja slijedi su isuviše povezane sa pristupom dokumentima 

da bi se on mogao odbiti u slučaju ovog prvog, kada se to po zakonu zahtijeva u drugom 

slučaju. 

Iako je državni odvjetnik bio upoznat sa cijelim spisom, procedura nije dopuštala podnositelju da 

na odgovarajući način ospori razloge kojima se opravdavao pritvor. S obzirom da na taj način procedura 

nije omogućavala jednakost strana u postupku ona po svojoj suštini, nije ispoštovala pricip 

kontradiktornosti (vidi, mutatis mutandis, Sanchez-Reisse presudu predhodno citiranu, Serija A 

br. 107, str. 19, stav 51). 

Prema tome, prekršen je član 5, stav 4 (art. 5-4). 

(Idem Nikolova protiv Bugarske, presuda od 24. marta 1999, Predstavka br. 31195/96, Reports 

(Izvještaji) 1999-II, stav 61; Sanchez-Reisse protiv Švajcarske, presuda od 21. oktobra 1986, 

Serija A br. 107, str. 19, stav 51, Toth protiv Austrije, presuda od 12. decembra 1991, Serija A br. 

224, str. 23, stav 84 i Kampanis protiv Grčke, od 13. jula 1995, Serija A br. 318-B, str. 45, stav 47; 

i Wloch protiv Poljske, presuda od 19. oktobra 2000, stav 127.) 

U presudi Lietzow protiv Njemačke, Sud je smatrao da član 5, stav 4, sprječava da osumnjičena 

osoba lišene slobode bude lišena prava na pristup određenim dokumentima zbog toga što bi to 

moglo biti suprotno interesima istrage (presuda od 13. februara 2001, Predstavka br. 24479/94, 


Sud je svjestan da je javni tužitelj odbio zahtjev pristupa dokumentima iz sudskog spisa na temelju 

člana 147, stava 2 Zakona o krivičnom postupku, tvrdeći da bi postupiti suprotno uključivalo posljedice 

po uspješnost istrage koja je bila u toku i koja je bila vrlo kompleksna i uključivala veliki 

broj drugih osumnjičenih osoba. Ovu tvrdnju je podržao i Žalbeni sud u Frankfurtu u svojoj odluci 

od 24. aprila 1992. (vidi stav 19 gore). 

Sud prihvaća potrebu provođenja učinkovite krivične istrage, što može implicirati da dio informacija 

koje se prikupe tokom takvih istraga moraju ostati povjerljive kako bi se sprječilo mješanje 

osumnjičenih u dokaze i ometanje toka istrage. Međutim, ovaj legitimni cilj ne može se ostvarivati 

na štetu suštinskog ograničenja prava na odbranu. Prema tome, informacije koje su bitne za procjenu 

zakonitosti pritvora trebaju biti dostupne na odgovarajući način i advokatu osumnjičenog. 

147


U ovakvim okolnostima i s obzirom na važnost obrazloženja Okružnog suda povodom svedočenja 

g. W i g. N, koje podnositelj nije mogao adekvatno osporavati, jer mu nisu bili dostavljena, postupak 

pred Okružnim sudom u Frankfurtu, koji je vodio postupak revizije zakonske osnovanosti 

odluke o pritvoru, nije bio u skladu sa garancijama iz člana 5, stav 4. Prema tome, ova odredba je 

prekršena. 

Na kraju treba primijetiti da se članom 5, stav 4 ne zahtijeva žalba, pod uvjetom da je pritvor 

određenen «sudskim» putem u značenju po tom članu. S tim u vezi treba pogledati presudu 

Grauzinis protiv Litvanije od 10. oktobra 2000 (Predstavka br. 37975/97, stav 32): 

Član 5, stav 4, ne garantira pravo na žalbu, kao takvo, protiv odluka kojima se nalaže ili produžava 

pritvor, jer ta odredba govori o «postupku», a ne «žalbi». Intervencija jednog organa zadovoljava 

član 5, stav 4, pod uvjetom da je taj postupak imao sudski karakter i pruža odgovarajuće garancije 

osobi koja je u pitanju u vezi sa ovom vrstom lišenja slobode (vidi presudu Jecius citiranu u tekstu 

gore, stav 100). Međutim, ako domaći sistem predviđa žalbeni sistem, apelaciono tijelo mora 

također zadovoljavati zahtjeve po članu 5, stav 4 ( vidi Toth protiv Austrije, presuda od 12. decembra 

1991, Serija A br. 224, stav 84). 

Član 5, stav 5 – Pravo na obeštećenje 

Član 5, stav 5 glasi kao što slijedi: 

5.Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog 

člana ima pravo na obeštećenje. 

1. Djelokrug stava 5 

U presudi u predmetu Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (29. novembar 1988, 

Serija A br. 145-B, str. 35, stavovi 66- 67), Sud je primijetio: 

Vlada je, između ostalog, tvrdila da je cilj stava 5 (čl. 5-5) osigurati da žrtva “nezakonitog” hapšenja 

ili lišenja slobode treba imati izvršno pravo na odštetu. Oni su u vezi ovoga također tvrdili da «zakonit» 

u svrhe raznih stavova člana 5 (čl. 5.) treba tumačiti kao nešto što se poziva na domaće pravo 

i kao nešto što pored toga isključuje svaki element proizvoljnosti. U zaključku oni su iznijeli da čak 

i da se ustanovi kršenje bilo kojeg od prva četiri stava, ipak nije bilo kršenja stava 5, jer je lišenje 

slobode podnositelja bilo u skladu sa zakonima Sjeverne Irske i nije bilo proizvoljno. 

Sud, kao i Komisija, smatra da takvo restriktivno tumačenje nije kompatibilno sa stavom 5 (čl. 5-5) 

i poziva se na hapšenje ili lišenje slobode «protivno odredbama ovog člana». 

U ovom predmetu radi se o podnositeljima koji su bili uhapšeni i lišeni slobode u skladu sa domaćim 

zakonom, ali u suprotnosti sa stavom 3 člana 5. (čl. 5-3). Ovo kršenje nije moglo rezultirati, ni prije 

ni poslije nalaza od strane Evropskog suda u ovoj presudi, u pravosnažnom zahtjevu za obeštećenje 

žrtava pred domaćim sudovima. Ovo Vlada nije osporavala. 

Prema tome, ovdje se radilo i o kršenju stava 5 (čl. 5-5) u odnosu na sva četiri podnositelja. 

148


2. Koncept «obeštećenja» 

U predmetu Wassink protiv Nizozemske, podnositelju je određeno lječenje na psihijatrijskoj 

klinici pod okolnostima koje nisu zadovoljavale uvjete «postupka propisanog zakonom» po 

članu 5, stav 1. On je tvrdio da je mogo dobiti obeštećenje za to kršenje člana 5, stav 1 samo 

na temelju odredbi člana o građanskoj odgovornosti Zakona o građanskoj odgovornosti 

Nizozemske. Ta odredba se primjenjuje samo u slučaju da se stvarna šteta može i pokazati. 

Podnositelj je tvrdio da je «u ovom slučaju postojanje štete bilo skoro nemoguće dokazati jer 

se nije moglo potvrditi sa apsolutnom sigirnošću da bi postupak vođen u skladu sa članom 5 

Konvencije doveo do željenog rezultata». 

Sud je istako sljedeće (presuda Wassink protiv Nizozemske od 27. septembra 1990, Serija A br. 

185-A, str. 14, stav 38): 

Po mišljenju Suda, stav 5 člana 5 (čl. 5-5) je ispoštovan kada je moguće zahtijevati obeštećenje u vezi 

lišenja slobode koje je izvršeno u uvjetima koji su u suprotnosti sa stavovima 1, 2, 3 ili 4 (čl. 5-1, 

čl. 5-2, čl. 5-3 ili čl. 5-4). Ovim se ne zabranjuje državama ugovornicama da dodijele obeštećenje 

ovisno od sposobnosti osobe koja je u pitanju da dokaže štetu koja je nastala kao posljedica tog 

kršenja. U kontekstu člana 5, stava 5 (čl. 5-5), a u vezi sa članom 25 (čl. 25) (vidi, inter alia, presudu 

Huvig 24. aprila 1990, Serija A br.176-B, str. 56-57, stav 35), status «žrtve» može postojati i kada 

nema nikakve štete, ali u tom slučaju se ne postavlja pitanje obeštećenja, ako nema materijalne ili 

nematerijalne štete koju treba naknaditi. 

149


Član 6 EKLJP – Pravo na pravično suđenje 


Član 6, stav 1, postavlja opće odredbe o sprovođenju pravde. On glasi kao što slijedi: 

1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve 

krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu 

raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom 

ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu 

isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda 

ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi 

maloljetnika, ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra 

izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao 

nanijeti štetu interesima pravde. 

1. Sfera primjene «prava na sud» 

Na «pravo na sud», kao što je definirano u članu 6, možemo se oslanjati kod «određivanja 

građanskih prava i obaveza [neke osobe]« (na francuskom: «contestations sur ses droits et 

obligations de caractère civil») ili u slučaju «bilo kakve krivične optužbe» protiv osobe koja 

se poziva na to pravo (na francuskom: «accusa¬tion en matière pénale»). Pojmovi «sporovi 

(fr. contestations) u vezi građanskih prava i obaveza» i «krivična optužba» bit će objašnjeni 

pojedinačno. 

Pravo na sud radi «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» 

Izraz «spor» (fr. contestation) u vezi «građanskih prava i obaveza» zahtijeva detaljnu analizu 

svakog od ovih elemenata. 

Koncept «spora» (fr. contestation) 

U predmetu Benthem protiv Nizozemske (presuda od 23. oktobra 1985, Serija A br. 97, str. 15, 

stav 32), Sud je je dao sažetak svoje sudske prakse u vezi pojma «spor»: 

Principi koji su nastali na temelju sudske prakse Suda za ljudska prava uključiju sljedeće: 

(a) Poštivanje duha Konvencije zahtijeva da se riječ “contes¬tation” (spor) ne tumači « isuviše 

tehnički» i da joj se da «više suštinsko nego formalno značenje» (vidi presudu Le Compte, Van 

Leuven and De Meyere od 23. juna 1981, Serija A br. 43, str. 20, stav 45). 

(b) «Contestation» (spor) može da se odnosi ne samo na «stvarno postojanje […] prava» nego 

također i na njegov opseg ili na način na koji se ono uživa (vidi istu presudu, loc. cit, str. 22, stav 

49). Ovaj izraz može uključivati podjednako i «pitanja u vezi činjenica» kao i ona «u vezi primjene 

pozitivnih zakona» (vidi istu presudu, loc. cit, str. 23, stav 51, in fine, i presudu Albert i Le Compte 

od 10. februara 1983, Serija A br. 58, str. 16, stav 29, in fine, i str. 19, stav 36). 

150


(c) The “contestation” (spor) mora biti istinski i ozbiljne prirode (vidi presudu Sporrong and Lönnroth 

od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 30, stav 81). 

(d) Na osnovu presude u predmetu Ringeisen od 16. jula1971, “[…] izraz contestations sur (des) 

droits et obligations de caractère civil’ [sporovi u vezi građanskih prava i obaveza] pokriva sve 

postupke čiji je rezultat odlučujući za [takva] prava i obaveze” (Serija A br. 13, str. 39, stav 94). 

Međutim, “slaba veza ili eventualne posljedice nisu dovoljne u svrhe člana 6, stav 1 (čl. 6-1) […]: 

građanska prava i obaveze moraju biti predmet – ili jedan od predmeta – ‘contestation’ (spora); rezultat 

postupka mora biti «direktno vezan za to pravo» (vidi gore spomenutu presudu Le Compte, 

Van Leuven i De Meyere, Serija A br. 43, str. 21, stav 47). 

U ovom predmetu spor između pojedinca i države u vezi izdavanje dozvole za ekploataciju 

goriva predstavljao je spor (contestation) u značenju koje ovaj izraz ima po Konvenciji. Država je 

tvrdila da takvo pravo još nije postojalo, te da se prema tome ne može govoriti ni o osporavanju. 

Sud smatra da je podnositelj imao općinsku dozvolu da otpočne sa korištenjem pogona. 

Potrebno je istaći da «spor» mora biti «određujući» kada je riječ o pravu na koje se poziva. 

U svrhe «određujuće» prirode (za razliku od slabe veze ili eventualnih posljedica) postupka 

kao neophodnog preduvjeta da bi se radilo o «sporu» u svrhe člana 6, stav 1, vidi presudu u 

predmetu Balmer-Schafroth i ostali protiv Švicarske (26. august 1997, Report (Izvještaji) 1997- 

IV, stav 40), u kojoj Sud naznačava: 

Potrebno je podsjetiti da su podnositelji od Federalnog vijeća tražili da odbije produžetak licence za 

rad na temelju da je, prema njihovom podnesku, pogonska stanica u Mühleberg-u imala značajne 

neotklonjive izvedbene nedostatke i da nije zadovoljavala siguronosne kriterije, te da je njeno stanje 

predstavljalo rizik veći od uobičajenog (vidi stav 9 gore). Oni su nastojali da dokažu na sve moguće 

načine postojanje navodnih tehničkih nedostaka, kao i potrebu smanjivanja postojeće opasnosti 

po stanovništvo i okoliš općenito. Međutim, oni nisu pokazali postojanje direktne veze između 

radnih uvjeta pogona koje su oni osporavali i njihivog prava na zaštitu svog fizičkog integriteta, 

jer nisu uspjeli pokazati da ih rad pogona u Mühlebergu izlaže opasnosti koja ne da je ozbiljna 

nego i specifična i koja je, iznad svega, neizbježna. U odsustvu takvih nalaza, mjere koje je moglo 

narediti Federalno vijeće i kako su se one mogle odraziti na stanovništvo u ovom predmetu ostaju 

u granicama hipotetičnog. Pream tome, niti je opasnost, ni lijekovi bili takvi da su imali stupanj 

vjerovatnoće koji bi učinio ishod postupka direktno odlučujućim u smislu sudske prakse Suda za 

ljudska prava u odnosu na prava na koja su se pozivali podnositelji. Po mišljenju Suda, veza između 

odluke Federalnog vijeća i prava na koje se pozivaju podnositelji bila je isuviše slaba i hipotetična. 

Član 6. stav 1, prema tome, nije primjenjiv u ovom predmetu. 

(Vidi presudu Athanassoglou i ostali protiv Švicarske od 6. aprila 2000, Predstavka br. 27644/ 

95.) 

Kao rezime, pozvat ćemo se na presudu u predmetu Acquaviva protiv Francuske (21. no¬vembar 

1995, Predstavka br. 19248/91, Serija A br. 333-A, stav 46), u kojoj Sud izjavljuje sljedeće: 

Prema principu koji je uspostavljen na osnovu sudske prakse (vidi presude Zander protiv Švedske, 

25. novembar 1993, Serija A br. 279-B, str. 38, stav 22, i Kerojärvi protiv Finske, 19. juli 1995, Serija 

A br.322, str. 12, stav 32), Sud mora ustvrditi da li se radilo o sporu (“contestation”) u vezi “prava” 

za koje se može reći da je relativno priznato po domaćem pravu. Spor mora biti pravi i ozbiljan; on 

se ne treba odnositi samo na postojanje prava nego također i na obim i način na koji se ono uživa; i, 

konačno, ishod postupka mora biti direktno odlučujući po pravo koje je u pitanju. 

151


(Vidi također presudu u predmetu Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije od 

23. juna 1981, Serija A br. 43, str. 21, stav 47; Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. 

septembra 1994, Serija A br. 294-B, str. 46, stav 56; i Masson i Van Zon protiv the Nizozemske 

od 28. septembra 1995, Serija A br. 327-A, str. 17, stav 44.) 

Pojam «građanska prava i obaveze» 

Bitno je da spor mora biti u vezi «građanskih prava i obaveza». U svrhu 

definiranja «građanskih prava i obaveza» prvo ćemo definirati sam koncept 

«prava/obaveza», a potom objasniti koncept «građanskog». 

Pojam prava i obaveze 

Sud je ukazao na brojne situacije koje (vidi, naprimjer, presudu Al-Adsani protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva od 21. novembra 2001, Predstavka br. 35763/97, stav 46) u kojoj se kaže da: 

Član 6, stav 1, sam po se bi ne pruža garancije za «građanska prava ili obaveze» po materijalnom 

pravu država ugovornica. On se odnosi samo na sporove u vezi «građanskih prava i obaveza» za 

koje se može reći da su barem priznata po domaćem pravu, mada i to može biti sporno (vidi Z. i 

ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 29392/95, stav 87, ECHR 2001, kao i izvore koji su 

tu navedeni). 

Ova formula je vrlo slična onoj koja je primjenjena u presudi James i ostali protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva (21. februar 1986, Serija A br. 98, str. 46, stav 81), po kojoj «građanska prava i 

obaveze», da bi bili svrstani u domen člana 6, pored svog specifičnog sadržaja, moraju biti, ako 

ništa drugo, priznati po domaćem pravu. 

Član 6, stav 1 (član 6-1), obuhvata samo “contestations” (sporove) u vezi (građanskih) “prava i 

obaveza” za koja se može tvrditi, barem na osnovu argumenata, da su priznati u domaćem pravu; 

on sam po sebi ne daje nikakve posebne garancije o tome šta ta «prava i obaveze» treba da sadrže 

po materijalnom pravu država ugovornica. 

Prema tome, potrebno je pozvati se na pravni poredak odgovorne države kako bi se odredilo 

da li se radi o «pravima i obavezama». 

Međutim, ovaj princip uključuje i nekoliko vrlo suptilnih distinkcija. 

Uzmimo, kao prvo, presudu Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gdje se Sud poziva 

na argument vlade po kojem princip imuniteta, koji se u ovom predmetu zasnivao na 

međunarodnom pravu, isključuje primjenu člana 6 stav 1 (stavovi 47-49): 

Da li osoba ima utuživo pravo po domaćem pravu ovisi ne samo o materijalnoj sadržine, zapravo, o 

relevantnom građanskom pravu kako je definirano u domaćem pravu, nego također i o postojanju 

proceduralnih barijera koje sprječavaju ili ograničavaju mogućnost podnošenja tužbe sudu. U ovom 

drugom slučaju, moguće je primijeniti član 6 stav 1. Izvjesno je da tijela zadužena za sprovođenje 

Konvencije ne mogu, kroz tumačenje člana 6. stava 1, kreirati neko materijalno građansko pravo 

152


koje nema pravnog osnova u sistemu države koja je u pitanju. Međutim, ne bi bilo u skladu sa vladavinom 

prava u jednom demokratskom društvu, ili sa osnovnim principom koji se nalazi u osnovi 

člana 6, stav 1 – to jest da mora biti moguće podnijeti građansku tužbu sudiji na odlučivanje- ako bi, 

naprimjer, država mogla, bez ograničavanja ili kontrole od strane tijela za sprovođenje Konvencije, 

izbaciti iz jurisdikcije sudova cijeli niz građanskih tužbi ili dati imunitet od građanske odgovornosti 

velikom broju grupa ili kategorija osoba (vidi presudu Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. 

septembra 1994, Serija A br. 294-B, stav 65). 

Postupak koji je podnositelj namjeravao pokrenuti odnosio se na naknadu štete nastale zbog fizičke 

povrede, dobro poznat razlog za tužbu po engleskom pravu. Sud za ljudska prava ne prihvaća tvrdnju 

vlade da tužba podnositelja nije bila zasnovana na domaćem pravu, jer je svako materijalno 

pravo koje je moglo postojati bilo potisnuto doktrinom o imunitetu države. Sud primjećuje da 

tužba protiv države nije in limine zabranjena: ako se optužena država odrekne imuniteta, tužba 

se nastavlja sve do suđenja i same presude. Na davanje imuniteta treba gledati ne kao nešto što 

kvalificira materijalno pravo, nego kao na nešto što predstavlja proceduralnu prepreku za domaće 

sudove kod određivanja tog prava. 

Sud je prema tome uvjeren da se radilo o ozbiljnom i istinskom sporu u vezi građanskih prava. Iz 

ovoga slijedi da je član 6, stav 1 bio primjenjiv na predmetni postupak. 

(Vidi McElhinney protiv Irske, presuda od 21. novembra 2001, Predstavka br. 31253/96, stavovi 

23-26.) 

Ovo bi bio sažetak u vezi utjecaja proceduralnih pravila na pitanje građanskih «prava i 

obaveza». 

Bilo bi dobro da ovdje također navedemo i sudsku praksu koja je proistekla na temelju presude 

u predmetu Pudas protiv Švedske (presuda od 21.oktobra 1987, Predstavka br. 10426/83, 

Serija A br. 125-A, stav 34). U ovom predmetu je podnositelj dobio dozvolu za taksiranje na 

određenim pravcima. Dozvola je važila do daljnjeg. Nakon toga jedna kompanija je dobila 

dozvolu za iste pravce, te je dozvola prethodno izdata podnositelju oduzeta. Odgovorna vlada 

je tvrdila da domaći zakon ne daje nikakvo pravo na takvu vrstu dozvole koja bi se izdala bilo 

kome ko ispuni određene uvjete. Isto tako ni dozvola ne postavlja pitanje «prava» u korist 

podnositelja, jer nije bila izdata na određeni period nego samo «do daljnjeg» i konačno, njeno 

oduzimanje je u suštini bilo posljedica ocjene pitanja politike koja se ne mogu ili ne podliježu 

sudskoj kontroli. Sud je utvrdio sljedeće: 

Sud se slaže sa Komisijom da je podnositelj, time što je dobio dozvolu, stekao određena indirektna 

prava. 

Kao prvo što treba reći, dozvola je, pod rezervom da postoji mogućnost da se oduzme, davala «pravo» 

podnositelju u formi odobrenja vršenja transportnih usluga u skladu sa zakonom propisanim 

uvjetima koji su u njoj navedeni (vidi stavove 9, 16 i 17 gore). Tačno je da u dozvoli nisu navedeni 

uvjeti pod kojima se ista može oduzeti, i da je zakonom dozvoljen određeni stupanj diskrecionog 

prava u pogledu oduzimanja dozvole, ali ono što slijedi iz opće priznatih pravnih i upravnih principa 

je da vlasti nisu imale neograničenu diskreciju u tom pogledu. 

Podnositelj je mogao uvjerljivo i argumentirano tvrditi da je prema švedskim zakonima imao pravo 

nastaviti sa svojim poslovanjem na temelju dozvole. 

153


U odsustvo izričito priznatog prava, dovoljno je, prema tome, iznijeti uvjerljive i argumentirane 

razloge o postojanju takvog prava prema domaćim zakonima (vidi također presudu u predmetu 

Editions Périscope protiv Francuske od 26. marta 1992, Serija A br. 234-B, str. 64, stav 35). 

Presuda u predmetu Anne-Marie Andersson protiv Švedske (27. august 1997, Predstavka 

br.20022/92, Reports (Izvještaji) 1997-IV, stavovi 35-37) ilustrira situaciju kada je Sud 

prihvatio da podnositeljica nije imala građansko «pravo ili obavezu». U ovom predmetu radi 

se o psihijatru koji je socijalnoj službi dao informacije o pacijentici čije je zdravstveno stanje 

imalo štetne posljedice po njeno dijete. On je, prema švedskom zakonu, to bio obavezan učiniti. 

Podnositeljica se žalila da se nije mogla žaliti na izvještaj psihijatra pred sudom prije nego što je 

ovaj bio upućen Vijeću za socijalno staranje. Sud je iznio sljedeće mišljenje: 

U ovom predmetu ako je glavni psihijatar imao na raspolaganju informaciju o pacijentici, koja je 

podnositeljica, koja je išla u prilog neophodne intervencije Vijeća za socijalno staranje kako bi se 

zaštitio njen maloljetni sin, onda je taj psihijatar bio obavezan da o tome odmah izvijesti Vijeće. Ta 

obaveza je uključivala i sve podatke koje je on imao i koji su mogli biti eventualno relevantni za 

istragu Vijeća za socijalno staranje o potrebi poduzimanja zaštitnih mjera u vezi njenog sina (vidi 

stavove 17-19 gore) i ovisila je isključivo o relevantnosti takvih podataka (Dio 71.2 i 4, Zakona o 

socijalnoj službi). 

Sud, pored opsega ove obaveze, kao što je navedena u tekstu gore, primjećuje da je psihijatar uživao 

širok stepen diskrecionog prava u ocjeni koji su podaci bitni za istragu Vijeća za socijalno staranje 

(ibid). U tom pogledu on nije bio u obavezi da sasluša mišljenje podnositeljice prije nego što je 

prenio informacije (vidi stav 21 gore). Prema tome, na temelju zakona koji je u pitanju ne može 

se zaključiti da je «pravo» na sprječavanje prenošenja takvih podataka bilo priznato po domaćem 

pravu (vidi presudu Masson i Van Zon protiv Nizozemske od 28. septembra September 1995, Serija 

A br. 327-A, str. 19-20, stavovi 49-52). Nikakvi dokazi koji bi svjedočili suprotno nisu bili izvedeni 

pred Sudom. 

S obzirom na gore rečeno, Sud je došao do zaključka da se član 6, stav 1 ne može primijeniti na 

postupak koji se razmatra i da, prema tome, nije bilo kršenja u ovom preedmetu. 

U predmetu Kervoêlen protiv Francuske (presuda od 27. marta 2001, Predstavka br. 35585/97, 

stavovi 23-30), Sud je smatrao da se u slučaju kada je istekla dozvola za držanje kafića ne može 

tvrditi da se radilo o odluci o pravu na koje se može primijeniti član 6. stav 1 (presuda Tre 

Traktörer AB Švedske od 7. jula 1989, Serija A br. 159, stav 43). 

Građansko «pravo» ili obaveza 

Prava i obaveze moraju po svojoj prirodi biti «građanska». Ovo je koncept koji je prilično teško 

definirati i koji se mijenja s vremenom. 

Kao prvo, potrebno je uočiti da je Sud istakao autonomiju ovog pojma u odnosu na domaće 

pravo i definirao da je pravo država članica odigralo izvjesnu ulogu u definiranju ovog koncepta. 

U predmetu König protiv Njemačke (28. juni 1978, Serija A br. 27, str. 29-30, stavovi 88-89), 

Sud je posebno istakao: 

[…] koncept «građanskih prava i obaveza» ne može se tumačiti samo pozivanjem na domaće pravo 

odgovorne države […] Iako na ovaj način Sud zaključuje da je koncept «građanskih prava i obaveza 

154


« autonoman, on ipak ne smatra da su, u ovom kontekstu, zakoni države koja je u pitanju bez 

važnosti. Da li će se neko pravo smatrati građanskim u značenju ovog izraza po Konvenciji mora se 

određivati u odnosu na materijalni sadržaj i posljedice tog prava – ne u odnosu na njegovu pravnu 

klasifikaciju - po zakonima države koja je u pitanju. 

Sud je, međutim, izričito odbio da pruži opću definiciju «građanske» prirode prava i obaveza 

po članu 6. U gore spomenutoj presudi Benthem (ibid, str. 16, stav 35), Sud kaže: 

Sud ne smatra da ovom prilikom mora davati apstraktnu definiciju koncepta «građanskih prava i 

obaveza». 

Sud je samo smatrao potrebnim da navede kako se izraz «građanska» prava i obaveze ne 

smije uzeti tako da odražava razliku između pitanja koja potpadaju pod privatno pravo i onih 

koje spadaju u domen javnog prava, kao što može biti slučaj u domaćem pravu, ili kao nešto 

što ograničava primjenu člana 6, stava 1 samo na sporove između pojedinaca. Bez obzira na 

oznaku koja je data po domaćem zakonu i osobinu strana u postupku, ono što je najbitnije je 

priroda samog prava o kojem je riječ. U gore spomenutoj presudi König (str. 30, stav 90), Sud 

je smatrao da: 

Član 6, stav 1 (čl. 6-1), obuhvata sporove iz privatnog prava u klasičnom smislu, to jest sporove 

između pojedinaca ili između pojedinca i države u mjeri u kojoj ova nastupa kao privatna osoba 

koja podliježe privatnom pravu; [a ne] sporove između pojedinca i države koja nastupa u svom 

suverenom svojstvu. 

[…] 

Samo je karakter tog prava (koje je u pitanju) relevantan. 

Sud se poziva na svoju sudsku praksu nastalu u predmetu Ringeisen protiv Austrije (presuda 

od 16. jula 1971, Serija A br. 13, str. 39, stav 94), u kojoj je već ranije primijetio: 

Karakter zakona kojima se uređuje određivanje ove materije (parnični, privredni, upravni […]), 

kao i organa vlasti koji ima jurisdikciju u toj sferi (obični sud, upravni organ, […]) imaju […] malo 

značaja. 

Prema tome, ono što je bitno za Sud je prirođena osobina prava ili obaveze koja je u pitanju, 

koja mora biti «privatna». Formulacija presude u predmetu Pudas protiv Švedske (presuda od 

21. oktobra 1987, Predstavka br.10426/83, Serija A br. 125-A, stav 35) se u cjelosti pridržava 

ovakvih odluka (stav 35). Sud je u ovoj presudi istakao: 

Član 6, stav 1 (čl. 6-1), primjenjuje se bez obzira na status strana u postupku, kao i na karakter 

zakona kojima se uređuje pitanje rješavanja spora i karakter organa vlasti koji ima jurisdikciju po 

tom pitanju; dovoljno je da je ishod postupka odlučujući po privatna prava i obaveze (vidi naročito 

presudu u predmetu Deumeland od 29, maja 1986, Serija A br.100, str. 22, stav 60, presudu Baraona 

od 8. jula 1987, Serija A br.122, str. 17-18, stav 42). 

U stvarnosti zapravo, Sud će ustanovit da je konkretno pravo «građansko» ili «privatno», pod 

155


uvjetom da su interesi koji su u pitanju ekonomske prirode. 

Ovo se, prirodno, primjenjuje na procedure kojima se uređuje provođenje prava na imovinu 

(vidi presudu u predmetu Mahieu protiv Francuske od 19. juna 2001, Predstavka br. 43288/98, 

o prethodnom odobrenju za vođenje farme). 

Međutim, ovo se primjenjuje i na zakone iz socijalnog domena. Tako je, u predmetu Francesco 

Lombardo protiv Italije (presuda od 26. novembra 1992, Serija A br. 249-B), jedan policajac 

(karabinjer) koji je zbog invaliditeta povučen iz službe tvrdio da je njegov invaliditet bio 

posljedica «profesionalnog» oboljenja i na osnovu toga zahtijevao «uvećanu penziju». Sud je 

smatrao da navodi žalbe podnositelja nisu u vezi sa «angažiranjem» odnosno «zapošljavanjem» 

i da se samo indirektno tiču «prekida radnog odnosa» jednog službenika, jer su se odnosili 

na potraživanje u vezi čisto materijalnog prava koje je nastalo nakon što je napustio službu. U 

takvim okolnostima i pošto kod ispunjavanja svoje obaveze isplate penzija o kojima je riječ 

Italija kao država nije koristila «diskrecione ovlasti» i može se usporediti sa poslodavcem 

koji predstavlja jednu od strana u postupku, Sud je zaključio da je tužba podnositelja imala 

«građanski» karakter u svrhe člana 6 stav 1 (vidi gore spomenutu presudu Neigel, str. 410-411, 

stav 43). 

Sud slično i u presudi u predmetu Schuler-Zgraggen protiv Švicarske (24. juni 1993, Serija A br. 

263, str. 17, stav 46) ističe u vezi invalidske penzije i socijalne zaštite: 

Najvažnije [razmatranje] zasniva se na činjenici da usprkos karakteristika javnog prava koje je 

istakla vlada, podnosteljica nije bila samo pogođena u svojim odnosima sa upravnim organima 

vlasti, nego je bila izložena posljedicama miješanja u sredstva svog izdržavanja; ona je zahtijevala 

individualno, ekonomsko pravo koje proističe iz posebnih propisa regulisanim federalnim zakonom 


(Vidi također i presudu u predmetu Feldbrugge protiv Nizozemske od 29. maja 1986, Serija A 

br. 99, str. 12-16, stavovi 26-40; i presudu Salesi protiv Italije od 26. februara 1993, Serija A br. 

257-E, str. 59-60, stav 19.) 

Da rezimiramo: 

Član 6, stav 1 (čl. 6-1) se primjenjuje kada je tužba “materijalne” prirode i zasniva se na navodnom 

kršenju prava koja su isto tako materijalna prava, bez obzira na porijeklo spora i činjenicu da 

upravni sudovi imaju jurisdikciju (vidi, među ostalim izvorima, ranije citiranu presudu Editions 

Périscope, str. 66, stav 40, i presudu Beaumartin protiv Francuske od 24. novembra 1994, Serija A 

br. 296-B, str. 60-61, stav 28). 

(Vidi: presuda Procola protiv Luksemburga od 28. septembra 1995, Serija A br. 326, stav 38; 

Editions Périscope protiv Francuske, od 26. marta 1992, Serija A br. 249-B; De Sanra protiv 

Italije od 2. septembra 1997, Reports(Izvještaji) 1997-V, stavovi 16-18; presuda u predmetu 

Beaumartin, str. 60-61, stav 28; Ortenberg protiv Austrije od 25. novembra 1994, Serija A br. 

295-B, str. 48-49, stav 28 i, također, implicite, Van de Hurk protiv Nizozemske od 19. aprila 

1994, Serija A br. 288, str. 16, stav 43; i Znatta protiv Francuske, presuda od 28. marta 2000, 

Predstavka br. 38042/97, u vezi postupka za poništenje dekreta načelnika kojim se naređuje 

eksproprijacija u javnom interesu.) 

156


Ovo, međutim, ne znači da Sud zanemaruje osnovne razlike koje pravi domaći zakon kojim se 

dodiruje suština funkcioniranja država i njihova diskreciona ovlast. Tako, u predmetu Atgento 

protiv Italije, (2. septembar 1997, Reports (Izvještaji) 1997-V, stav 18), Sud iznosi: 

Sud primjećuje da zakoni velikog broja država članica Vijeća Evrope prave osnovnu razliku između 

državnih službenika i uposlenika koji podliježu privatnom pravu. Ovo je dovelo Sud do zaključka 

da «sporovi u vezi upošljavanja, napredovanja i prekida radnog odnosa državnih službenika u 

pravilu ne spadaju u djelokrug člana 6, stav 1» (vidi presudu Massa protiv Italije od 24. augusta 

1993, Serija A br. 265-B, str. 20, stav 26 i presudu Neigel protiv Francuske od 17. marta March 1997, 

Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1997-II, str. 410-411, stav 

43). 

Sud, zapravo, primjenjuje i test koji je drugačiji od onog koji potiče iz materijalnog aspekta. 

On pokušava ustvrditi u predmetu o kojem odlučuje da li je država kao nosilac javne vlasti 

odgovorna za zaštitu javnih interesa (vidi presudu Fogarty protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 

21. novembra 2001, Predstavka br. 37112/97, stav 28): 

Sud podsjeća da je u gore spomenutoj presudi Pellegrin usvojio jedan funkcionalni test u svrhe 

određivanja primjenjivosti člana 6, stava 1 na sporove u vezi upošljavanja u koje su uključeni 

državni službenici a koji se odnose na prirodu obaveza i odgovornosti uposlenika. Radni spor bit 

će isključen iz djelokruga člana 6, stav 1 ako se odnosi na javnog/državnog službenika ukoliko on 

nastupa kao depozitar javne vlasti odgovorne za zaštitu općih interesa države. 

Očigledan primjer predstavljaju oružane snage i policija. U predmetu R. protiv Belgije (presuda 

od 27. februara 2001, Predstavka br. 33919/96, stavovi 44-45, dostupna samo na francuskom 

- nezvaničan prevod), Sud primjećuje sljedeće: 

U svjetlu takve sudske prakse, Sud smatra da se zahtjev podnositelja za isplatu mirovine putem 

odštete za povrede koje je pretrpio u izvršavanju svojih vojnih obaveza kao rezervni oficir ne tiče 

građanskog prava u značenju koje mu daje član 6, stav 1, Konvencije. Sud nalazi da u slučaju kada 

se od pripadnika rezervnog sastava traži da odsluži period aktivne službe, onda ta osoba u tom 

periodu ima vojni status. Ako se uzmu u obzir principi koji su postavljeni u gore spomenutoj 

presudi Pellegrin, ne može se praviti razlika između njegove situacije i službe u redovnom sastavu 

oružanih snaga, te prema tome po svojim karakteristikama spada u specifične aktivnosti javne 

službe, u mjeri u kojoj ona nastupa kao depozitar javne vlasti koja je odgovorna za zaštitu općih 

interesa države. Ovakav zaključak je tim više neizbježan u ovom slučaju, s obzirom na opis poslova 

koji je dao podnositelj i koje je obavljao kao rezervni oficir. Sud, prema tome, smatra da se ovaj spor 

ne tiče nekog građanskog prava ili obaveze. 

Shodno tome član 6, stav 1, se ne može primijeniti na ovaj predmet. 

(Vidi također presudu Devlin protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 30. oktobra 2001, Predstavka 

br. 29545/95, stavovi 23-26; u svrhu primjene člana 6. na domara u jednoj općinskoj školi, vidi 

presudu Procaccini protiv Italije od 30. marta 2000, Predstavka br. 31631/96.) 

U svjetlu svih ovih faktora i kako bismo se vratili na test o «materijalnom« interesu, bilo bi 

dobro citirati malo duži odlomak iz nedavne i vrlo interesantne presude u predmetu Ferrazzini 

protiv Italije (12. juli 2001, Predstavka br. 44759/98, stavovi 24-31) koja se odnosi na poreski 

157


spor, u kojoj je Sud, zasjedajući u Velikom vijeću, objavio sljedeće: 

Prema sudskoj praksi ovog Suda, koncept «građanskih prava i obaveza» ne može se tumačiti 

isključivo pozivanjem na domaće pravo odgovorne države. Sud je u više navrata potvrdio princip 

po kojem je ovaj koncept «autonoman» u značenju koje ima po članu 6, stav 1, Konvencije 

(vidi, među ostalim izvorima, presudu König protiv Savezne Republike Njemačke od 28. juna 1978, 

Serija A br. 27, str. 29-30, stavovi 88-89, i presudu Baraona protiv Portugala od 8. jula 1987, Serija 

A br. 122, str. 17-18, stav 42). U ovom predmetu Sud potvrđuje svoju sudsku praksu. On smatra da 

bi svako drugo rješenje dovelo do rezultata koji su inkompatibilni sa ciljem i svrhom Konvencije 

(vidi, mutatis mutandis, presudu König citiranu gore, stav 88, i Maaouia protiv Francuske [GC], br. 

39652/98, stav 34, ECHR 2000-X). 

Kada se radi o postupcima u vezi poreza jasno je da su u pitanju materijalni interesi, ali pokazati 

samo da je spor «materijalne» prirode nije dovoljno da bi se primijenio član 6, stav 1, u svom 

«građanskom« dijelu (vidi presudu Pierre-Bloch protiv Francuske od 21. oktobra 1997, Reports 

of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1997¬VI, str. 2223, stav 51, i 

Pellegrin protiv Francuske [GC], br. 28541/95, stav 60, ECHR 1999-VIII, vidi presudu Editions 

Périscope protiv Francuske od 26. marta 1992, Serija A br. 234-B, str. 66, stav 40). Kada je riječ o 

tradicionalnoj sudskoj praksi institucija po Konveciji, treba posebno istaći sljedeće: 

“Mogu postojati «materijalne» obaveze prema državi ili njoj podređenim organima za koje, u 

svrhu člana 6 stava 1, treba smatrati da pripadaju isključivo u sferu javnog prava, te da prema 

tome nisu obuhvaćene pojmom «građanska prava i obaveze». Izuzev novčanih kazni koje se 

nameću kao «krivične sankcije», ovo je osobito slučaj kada neka obaveza, koja je po svojoj 

prirodi materijalna, proističe iz poreskih zakona i propisa, ili na drugi način predstavlja dio 

uobičajenih građanskih dužnosti u demokratskom društvu» (vidi, među ostalim izvorima, 

presudu Schouten i Meldrum protiv Nizozemske od 9. decembra 1994, Serija A br. 304, str. 

21, stav 50; Predstavka br.11189/84, Odluka Komisije od 11. decembra 1986, Decisions and 

Reports (Odluke i izvještaji) 50, str. 121 i 140; i Predstavka br. 20471/92, Odluka Komisije od 

15. aprila 1996, Decisions and Reports (Odluke i izvještaji) 85, str. 29 i 46). 

Konvencija je, međutim, živi instrument koji treba tumačiti u svjetlu sadašnjih uvjeta (vidi, među 

ostalim izvorima, presudu Johnston i ostali protiv Irske, Serija A br.112, str. 25, stav 53), a zadatak 

Suda je da preispita da li je potrebno, u svjetlu izmijenjenih stavova u društvu u vezi pravne zaštite 

koju pojedinac treba imati u odnosima sa državom, proširiti djelokrug člana 6, stava 1, kako bi se 

njime obuhvatili i sporovi između građana i javne vlasti u pogledu zakonitosti, po domaćem pravu, 

odluka koje donose poreske vlasti. 

Jasno je da su se odnosi između pojedinca i države razvili u mnogim sferama tokom pedeset godina 

od usvajanja Konvencije, a regulativa države se sve više miješa u privatno - pravne odnose. Ovo je 

Sud dovelo do stava da postupke, koji su po domaćem pravu klasificirani kao dio «javnog prava», 

tretira u okviru «građanskog dijela» člana 6, ukoliko je konačni ishod odlučujući po privatna prava 

i obaveze u pitanjima kao što je, naprimjer, prodaja zemljišta, vođenje privatne klinike, imovinski 

interesi, davanje upravnih dozvola u vezi uvjeta privatne prakse ili dozvola za služenje alkoholnih 

pića (vidi, među ostalim izvorima, presudu Ringeisen protiv Austrje od 16. jula 1971, Serija A br. 

13, str. 39, stav 94; gore citiranu presudu König, str. 32, stavovi 94-95; presudu Sporrong i Lönnroth 

protiv Švedske od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str.19, stav 79; presudu Allan Jacobsson 

protiv Švedske od 25. oktobra 1989, Serija A br.163, str. 20-21, stav 73; presudu Benthem protiv 

Nizozemske od 23. oktobra 1985, Serija A br. 97, str. 16, stav 36; i presudu Tre Traktörer Aktiebolag 

protiv Švedske od 7. jula 1989, Serija A br.159, str. 19, stav 43). Nadalje, sve veće miješanje države u 

svakodnevni život pojedinca, u smislu socijalne zaštite naprimjer, zahtijeva od Suda da ocijeni koje 

158


su osobine javnog, a koje privatnog prava, prije nego što zaključi da se neko pravo može klasificirati 

kao «građansko» (vidi, među ostalim izvorima, presudu Feldbrugge protiv Nizozemske od 29. maja 

1986, Serija A br. 99, str. 16, stav 40; presudu Deumeland protiv Njemačke od 29. maja 986, Serija 

A br. 100, str. 25, stav 74; presudu Salesi protiv Italije od 26. februara 1993, Serija A br. 257-E, str. 

59-60, stav 19; i presudu Schouten i Meldrum citiranu gore, str. 24, stav 60). 

Međutim, prava i obaveze koje postoje u odnosu na pojedinca ne moraju nužno biti i građanska po 

svojoj prirodi. Tako politička prava i obaveze, poput prava na kandidiranje na izborima za narodnu 

skupštinu (vidi gore citiranu presudu Pierre-Bloch, str. 2223, stav 50), iako je u ovom postupku bio 

u pitanju materijalni interes podnositelja, (ibid, stav 51), nisu građanska po svojoj prirodi, što ima 

za posljedicu da se član 6, stav 1, ne primjenjuje. Isto tako se ova odredba ne primjenjuje ni na sporove 

između upravnih organa i njihovih uposlenika koji su na položajima na kojima imaju ovlasti 

na temelju javnog prava (vidi Pellegrin protiv Francuske [GC], br. 28541/95, stavovi 66-67, ECHR 

1999-VIII). Slično i protjerivanje stranaca ne dovodi do spora (contestations) u vezi građanskih 

prava u svrhe člana 6, stava 1, Konvencije, koji član se prema tome i ne može primijeniti (vidi gore 

citiranu presudu Maaouia judgment, stavovi 37-38). 

U oblasti poreza, razvoj do kojeg je došlo u demokratskom društvu ne utječe, međutim, na temeljnu 

obavezu pojedinaca ili firme da plaćaju porez. U poređenju sa situacijom kada je Konvencija usvojena, 

ovakav razvoj događaja nije imao za posljedicu šire miješanje države u «građansku» sferu 

života pojedinca. Sud smatra da poreska pitanja još uvijek čine dio same jezgre prerogativa javne 

vlasti u kojoj dominira javna priroda odnosa između poreskog obveznika i poreskih organa vlasti. 

Imajući na umu da se Konvencija i njeni Protokoli moraju tumačiti u cjelini, Sud također ističe da 

član 1 Protokola br. 1, koji se odnosi na zaštitu imovine, stavlja pod rezervu pravo države da može 

donijeti one zakone koje smatra potrebnim u svrhu osiguravanja plaćanja poreza (vidi, mutatis 

mutandis, presudu Gasus Dosier i Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske od 23. februara 1995, 

Serija A br. 306-B, str. 48-49, stav 60). Iako Sud ne pridaje odlučujuću važnost ovom faktoru, ipak 

ga uzima u obzir. Sud smatra da su poreski sporovi izvan djelokruga građanskih prava i obaveza, 

usprkos materijalnim posljedica koje nužno postoje po poreskog obveznika. 

Princip po kojem se autonomni koncepti iz Konvencije moraju tumačiti u svjetlu sadašnjih uvjeta 

koji vladaju u demokratskim društvima ne daje pravo Sudu da tumači član 6, stav 1 kao da atribut 

«građanski» (uz restrikciju koju taj atribut obavezno postavlja na kategoriju «građanskih prava i 

obaveza» na koju se taj član primjenjuje) ne postoji u tekstu. 

Prema tome, član 6, stav 1, se ne može primijeniti na ovaj predmet. 

Ova presuda (idem Ferrazzini protiv Italije od 12. jula 2001, Predstavka br. 44759/98) zahtijeva 

detaljnije čitanje. 

(Za primjenu člana Article 6, stav 1, na tužbu za naknadu štete pred krivičnim sudom, zbog 

mogućih posljedica po tužbu u parničnom postupku, vidi presudu Callvelli i Ciglio protiv 

Italije od 17. januara 2002, Predstavka br. 32967/96, stav 62.) 

Prema tome, član 6. se primjenjue na sporove u vezi građanskih prava i obaveza kao što smo ih 

definirali u tekstu gore. On se također primjenjuje na krivične optužbe (samo da podsjetimo, 

odluke u vezi ulaska, boravka i deportaciji stranaca ne predstavljaju sporove u vezi građanskih 

prava i obaveza i ne tiču se krivične optužbe: presuda Maaouia protiv Francuske od 5. oktobra 

2000). 

159


Pravo na sud u vezi sa “krivičnom optužbom” 

Koncept krivične “optužbe” 

Potrebno je kao prvo razmotriti kakvo značenje ima koncept «optužba». U predmetu Deweer 

protiv Belgije (presuda od 27. februara 1980, Serija A br. 35, str. 22-24, stavovi 42 i 44), 

Sud je naznačio da ovaj izraz ima autonomno značenje po Konvenciji i da treba preferirati 

supstancijalni koncept ovog izraza: 

Kocept koji je ugrađen u francuski termin “accusation en matière pénale” (krivična optužba) je, 

međutim, «autonoman»; treba ga shvatati u značenju koje mu daje Konvencija (vidi posebno presudu 

König od 28. juna 1978, Serija A br. 27, str. 29, stav 88).[…] 

[…] prominentno mjesto koje u demokratskom društvu zauzima pravo na pravično suđenje (vidi 

naročito gore spomenutu presudu Airey, str. 12-13, stav 24) navodi Sud da radije prihvati “suštinsko”, 

a ne “formalno”, poimanje “optužbe” koje razmatra član 6, stav 1 (čl. 6-1). Sud je prisiljen da ide 

dalje od onog što se pojavljuje kao forma i istražuje realitete postupka o kojem je riječ. 

U skladu s tim Sud je istakao (ibid, stav 46) : 

Izraz «optužba» u svrhe člana 6, stav 1 (čl. 6-1), može biti definiran kao zvanična obavijest koju daje 

pojedincu nadležni organ vlasti o navodima da je počinio krivično djelo. U više odluka i mišljenja 

Komisija je primijenila test koji je, čini se, prilično usko povezan, to jest da li je «situacija [u kojoj se 

našao osumnjičeni] značajno ugrožena” (predmet Neumeister, Serija B br. 6, str. 81; predmet Huber 

protiv Austrije, Yearbook of the European Convention on Human Rights (Godišnjak EKLJP) 18, 

str. 356, stav 67); […]. 

U ovom predmetu radi se o nalogu o privremenom zatvaranju mesnice u vlaništvu podnositelja, 

nakon što je on navodno prekršio zakonske propise u vezi cijena. Zatvaranje radnje se trebalo 

obustaviti nakon plaćanja garancije u formi nagodbe ili, ako do toga ne dođe, na dan kada 

o tome bude odlučio sud. Sud za ljudska prava je smatrao da je podnositelj bio suočen sa 

krivičnom optužbom, u značenju koje ima po Konvenciji, od vremena kada je izdat taj nalog. 

Treba primijetiti da je već u ovoj presudi Sud došao na ideju o «situaciji» u kojoj se nalazi osoba 

koja je «značajno ugrožena» (naprimjer zbog pretresa i sl.). Bilo je potrebno uspostaviti ovu 

ideju kao definiciju «optužbe», što je učinjeno u predmetu Foti i drugi protiv Italije (presuda 

od 10. decembra 1982, Serija A br. 56, str. 18, stav 52); i u presudi Serves protiv Francuske, koja 

se odnosi na situacije u kojoj se našla jedna osoba u krivičnom postupku, kada je dokument o 

pokretanju postupka bio poništen (presuda od 20. oktobra 1997, Reports (Izvještaji) 1997-VI, 

stav 42), gdje je Sud iznio sljedeće: 

On [koncept optužbe] može na taj način biti definiran kao «zvanična obavijest koju daje pojedincu 

nadležni organ vlasti o navodima da je počinio krivično djelo», što je definicija koja također odgovara 

testu da li je «situacija [u kojoj se nalazi osumnjičeni] značajno ugrožena» (vidi, naprimjer, 

presudu Deweer protiv Belgije od 27. februara 1980, Serija A br. 35, str. 22, stav 42, i str. 24, stav 46; 

presudu Eckle protiv Njemačke od 15. jula 1982, Serija A br. 51, str. 33, stav 73). 

U predmetu Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 5. maja 1995, Serija A br. 

160


316-A, stavovi 52-55), carinski organi su zaplijenili avion koji je pripadao kompaniji u kojem 

su našli kontejner bez avio tovarnog lista u kojem je bio kanabis. Avion je vraćen nakon što je 

plaćena novčana kazna. Sud je u tom predmetu iznio sljedeće: 

[…] faktori koji su spomenuti u tekstu gore – nepostojanje krivične optužbe ili odredbe koja bi 

po prirodi bila «krivična» - zajedno razmatrano sa činjenicom da nije bilo prijetnje pokretanja 

krivičnog postupka u slučaju neplaćanja, dovoljno je da ovaj predmet bude drugačije tretiran od 

predmeta Deweer protiv Belgije (presuda od 27. februara 1980, Serija A br. 35), u kojem je podnositelj 

bio obavezan platiti određeni iznos pod prinudom privremenog zatvaranja radnje kako se 

protiv njega ne bi pokrenuo krivični postupak. 

Sud, dalje, podsjeća da je sličan argument koristio podnositelj u predmetu AGOSI (loc. cit.). Ovdje 

je Sud smatrao da pljenidba robe od strane domaćeg suda predstavlja mjeru koja je uslijedila kao 

posljedica djela krijumčarenja koje je izvršilo drugo lice, te da s tim u vezi nije podnešena krivična 

optužba protiv AGOSI-a. Činjenica da je ovo imalo negativne posljedice na imovinska prava AGO- 

SI-a ne može sama po sebi navoditi na zaključak da se može smatrati da je «krivična optužba» u 

svrhe člana 6 podnešena protiv podnositelja (kompanije) (loc. cit, str. 22, stavovi 65-66). 

Imajući na umu da se, za razliku od predmeta AGOSI, od ove kompanije koja je bila podnositelj 

zahtjeva tražilo da plati određeni iznos novca i da njena imovina nije bila konfiskovana, Sud 

predlaže da se zauzme isti stav. Prema tome, problem na koji se podnositelj žali nije uključivao 

«utvrđivanje krivične optužbe». 

Važno je da se definira pojam «optužba», jer upravo onog momenta kada je podignuta optužba 

tada i počinje teći vrijeme u svrhu suđenja u «razumnom roku». 

Pojam “krivična” 

Optužba po članu 6. mora se odnositi na krivična djela. U predmetu Campbell i Fell protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 28. juna 1984, Serija A br. 80, str. 35, stav 68), Sud podsjeća 

na principe koje je postavio u predmetu Engel: 

Sud je bio suočen sa sličnim pitanjem u predmetu Engel i ostali. U presudi od 8. juna 1976. u ovom 

predmetu (Serija A br. 22, str. 33-35, stavovi 80-82), Sud, nakon što je ukazao na «autonomnost» 

pojma «krivična optužba» po članu 6 (čl. 6), postavlja sljedeće principe koje je ponovo potvrdio u 

svojoj presudi u predmetu Öztürk od 21. februara 1984. (Serija A br. 73, str. 17-18, stavovi 48-50). 

(a) Konvencija ne sprječava države ugovornice da prave razliku između krivičnog zakonodavstva 

i disciplinskog tako što će napraviti striktno razgraničenje, ali iz toga ne slijedi da je kategorizacija 

napravljena na taj način i odlučujuća u svrhe Konvencije. 

(b) Da su države ugovornice u stanju, po vlastitoj diskreciji, da isključe primjenu temeljnih odredbi 

člana 6 i 7 (čl. 6, čl. 7), tako što će neko djelo okvalificirati kao disciplinsko a ne krivično, primjena 

ovih odredbi bi bila podređena njihovoj suverenoj volji. Širina koja bi išla tako daleko mogla bi 

dovesti do rezultata koji nisu kompatibilni sa ciljem i svrhom Konvencije. 

U nastojanju da utvrdi prirodu djela, Sud će zatim ispitati «na koji način je to djelo opisano u 

domaćim zakonima, njegovu prirodu, težinu kazne i njen cilj» (presuda Engel i ostali protiv 

Nizozemske od 8. juna 1976, Serija A br. 22, str. 34-35, stav 82). Sličnu formulaciju možemo 

161


naći i u presudi J.B. protiv Švicarske (3. maj 2001, Predstavka br. 31827/96, stav 44): 

U svojoj ranijoj praksi Sud je postavio tri kriterija koja treba uzeti u obzir kod odlučivanja da li 

je neka osoba «optužena za krivično djelo» u svrhe člana 6. Ti kriteriji su klasifikacija djela po 

domaćem zakonu, priroda samog djela i priroda i stupanj težine kazne kojoj se izlaže ta konkretna 

osoba (vidi, među ostalim izvorima, presudu Öztürk protiv Njemačke od 21. februara 1984, Serija 

A br. 73, str. 18, stav 50). U presudi A.STR, M.STR. i T.STR. protiv Švicarske, Sud je našao da 

novčanu kaznu za krivično djelo izbjegavanja plaćanja poreza u principu treba preispitati u odnosu 

na član 6, stav 1, Konvencije (vidi gore citiranu presudu). 

U predmetu Weber protiv Švicarske (presuda od 22. maja 1990, Serija A br. 177, str. 17-18, 

stavovi 31-34), Sud ponovo naglašava da klasifikacija djela po pravnim metodama odgovorne 

države ima relativnu težinu i služi samo kao polazna tačka. Drugi i treći test – priroda djela i 

priroda i težina kazne – igraju daleko veću ulogu. 

Općenito govoreći, ako kazna za sobom povlači lišenje slobode, Sud smatra da je takvo djelo 

krivično. U predmetu Engel, upućivanje u disciplinsku jedinicu u vojsci je, u svrhe Konvencije, 

spadalo u krivičnu materiju (vidi također predmet Joao José Brandao Ferreira protiv Portugala, 

Predstavka br. 41921/98, odluka od 28. septembra 2000, koja se odnosi na «obično hapšenje» 

u vojsci). Sud je u predmetu Weber smatrao da je kazna – za kršenje povjerljivosti sudske 

istrage – u iznosu do 500 Švicarskih franaka, koja se mogla pretvoriti u kratku kaznu zatvora u 

određenim uvjetima, dovoljna da bi imala atribuciju krivičnog u svrhe Konvencije. 

U predmetu Ravnsborg protiv Švedske (presuda od 23. marta 1994, Serija A br. 283-B, str. 31, 

stav 35), s druge strane, djelo koje je u pitanju i za koje je bila predviđena novčana kazna, 

Sud nije okvalificirao kao «krivično. Na temelju trećeg testa – priroda i težina kazne – svaka 

novčana kazna, koji je mogla iznositi najviše 1.000 kruna i koja se, prema švedskom zakonu, 

mogla pretvoriti u kaznu zatvora, nije imala takvu težinu da se može svrstati pod «krivičnom 

sankcijom» (vidi također presudu Inocêncio protiv Portugala od 11. januara 2001, Predstavka 

br. 43862/98). 

Bilo je potrebno definirati koncepte «utvrđivanje […] građanskih prava i obaveza» i «krivična 

optužba», jer upravo ta definicija određuje opseg člana 6, stava 1, to jest one situacije u kojima 

postoji pravo na «sud». 

2. Opseg «prava na sud» 

Nakon što smo ispitali područje primjene prava na sud, potrebno je analizirati njegov opseg. 

Pravo koje garantira član 6, stav 1, je pravo pristupa sudu 

Sud je izdvojio prvu bitnu značajku u vezi opsega prava sudskog ispitivanja predmeta. 

U jednom predmetu koji se odnosi na spor u vezi građanskih prava (presuda Golder protiv 

Ujedinjenog Kraljevstava od 21. februara 1975, Serija A br. 18, str. 12, stav 25, i str. 17-18, 

stavovi 35-36), Sud je odlučivao po pitanju da li je «član 6, stav 1, zapravo u suštini ograničen 

162


na garanciju prva na pravično suđenje u sudskom postupku koji je već u toku, ili pored toga 

garantira i pravo pristupa sudu svakoj osobi koja želi uložiti tužbu, kako bi se sud odredio po 

pitanju njenih građanskih prava i obaveza»: 

Kada bi se član 6, stav 1 (čl. 6-1), shvatio tako da se odnosi isključivo na postupak koji je već pred 

sudom, država ugovornica bi mogla, bez da prekrši bilo šta iz ovog teksta, postupati i bez sudova, ili 

im oduzeti jurisdikciju u određenoj vrsti građanskih postupaka i dati ih umjesto toga u nadležnost 

organa koji su ovisni od vlade. Takve pretpostavke, koje je nemoguće odvojiti od opasnosti koju 

donosi mogućnost proizvoljnog odlučivanja, imale bi ozbiljne posljedice koje su nespojive sa ranije 

spomenutim principima i koje Sud ne može zanemariti (presuda Lawless od 1. jula 1961, Serija A 

br. 3, str. 52 i presuda Delcourt od 17. januara 1970, Serija A br.11, str. 14-15). 

[…] 

[…] iz ovog slijedi da pravo pristupa predstavlja element koji je inherentan u pravu koje garantira 

član 6, stav 1 (čl. 6-1). Ovo nije nikakvo ekstenzivno tumačenje koje nameće nove obaveze državi 

ugovornici: ono se temelji upravo na prvoj rečenici člana 6, stava 1 (čl. 6-1), koju treba gledati u 

njenom kontekstu imajući na umu cilj i svrhu Konvencije, međunarodni ugovor sa snagom zakona, 

(vidi presudu Wemhoff od 27. juna 1968, Serija A br. 7, str. 23, stav 8) i opće pravne principe. 

Sud time zaključuje […] da član 6, stav 1 (čl. 6-1), osigurava svim licima pravo na pokretanje bilo 

kakvog postupka pred sudom ili tribunalom u vezi bilo kojeg građanskog prava i obaveze. Na taj 

način ovaj član uključuje «pravo na sud», unutar kojeg je i pravo pristupa, tojest pravo pokretanja 

sudskog postupka u građanskim predmetima, koje prestavlja samo jedan aspekt. 

(Vidi također, naprimjer presudu Tsironis protiv Grčke od 6. decembra 2001, Predstavka br. 

44584/98, stav 28.) 

U tom svjetlu član 6 se primjenjuje i na domaće pravne ljekove (žalbe, žalbe zbog pogrešne 

primjene materijalnog prava, itd.) kao što je predviđeno domaćim zakonima (vidi presudu 

Rodriguez Valin protiv Španije od 1. oktobra 2001, Predstavka br. 47792/99, stavovi 23-28; 

presudu Tricard protiv Francuske od 10. jula 2001, Predstavka br. 40472/98, stavovi 25-34), 

kao i pravila o poštivanju rokova (presuda Stubbings i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 

22. oktobra 1996, Reports(Izvještaji) 1996-IV, stavovi 50-57; i presudu Yagtzilar i ostali protiv 

Grčke od 6. decembra 2001, Predstavka br. 41727/98, stavovi 20-28) i sudske takse (presuda 

Kreuz protiv Poljske od 19. juna 2001, Predstavka br. 28249/95). 

Pravo na sud mora biti djelotvorno 

Nije dovoljno da pravo na sud samo postoji kao takvo: ono mora biti i djelotvorno. Nije dovoljno 

da je pravo pristupa sudu samo moguće. 

U odluci Airey protiv Irske (9. oktobar 1979, Serija A br. 32, str. 12-14, stav 24), Sud je iskoristio 

priliku i naglasio da države članice moraju garantirati djelotvoran pristup sudovima. U ovom 

predmetu, podnositeljica, koja nije imala pravnu pomoć i nije mogla finansijiski snositi 

troškove angažiranja advokata, nije bila u stanju naći advokata koji bi ju zastupao. Mogla je 

zastupati samu sebe, ali postupak o kojem je riječ bio je izuzetno složen. Sud je našao da se 

ovdje radilo o kršenju člana 6, stava 1: 

163


Sud ne smatra ovu mogućnost (pojavljivanja pred Visokim sudom pravde bez pomoći advokata) 

samu po sebi za bitnu. Cilj Konvencije nije da garantira prava koja su teoretska i iluzorna, nego 

prava koja postoje u stvarnoj praksi i koja su djelotvorna (vidi, mutatis mutandis, presudu od 23. 

jula 1968. u “Belgijskom jezičkom” predmetu, Serija A br. 6, str. 31, stavovi 3, na kraju, i 4; gore 

spomenutu Golder presudu, str. 18, stav 35, na kraju; presudu Luedicke, Belkacem i Koç od 28. novembra 

1978, Serija A br. 29, str. 17-18; stav 42; i presudu Marckx od 13. juna 1979, Serija A br. 31, 

str. 15, stav 31). Ovo se posebno odnosi na pravo pristupa sudovima u svjetlu prominentnog mjesta 

koje u demokratsom društvu zauzima pravo na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, presudu 

Delcourt od 17. januara 1970, Serija A br. 11, str. 15, stav 25). Potrebno je, prema tome, utvrditi da 

li je pojavljivanje gđe. Airey pred Visokim sudom pravde bez advokata djelotvorno, u smislu da li je 

ona bila u stanju da sama sebe zastupa na odgovarajući i zadovoljavajući način. 

[…] Sud smatra malo vjerovatnim da bi osoba koja bi se našla u položaju gđe. Airey (vidi stav 8 

gore) bila u stanju zastupati vlastiti predmet. 

[…] 

Iz gore navedenog Sud zaključuje da mogućnost da sama sebe zastupa pred Visokim sudom pravde 

nije dalo podnositeljici djelotvorno pravo pristupa. […] 

Sud je objasnio posljedice koje ovakav zaključak ima po obavezu države uspostavo program 

pravne pomoći (ibid, str. 15-16, stav 26. do kraja): 

Ovaj zaključak, koji se pojavljuje na kraju stava 24 gore, prema tome ne implicira da država mora 

osigurati besplatnu pravnu pomoć u svakom sporu koji se odnosi na neko «građansko pravo». 

Smatrati da ovako dalekosežna obaveza postoji bilo bi, Sud se slaže, u neskladu sa činjenicom da 

Konvencija ne sadrži nikakvu odredbu o pravnoj pomoći za ovakvu vrstu postupka. Član 6, stav 3.c 

(čl. 6-3-c) govori samo o krivičnim postupcima. Međutim, iako ovakva slična odredba ne postoji 

u parnici, član 6, stav 1 (čl. 6-1), može ponekad zahtijevati od države da osigura pomoć advokata, 

kada je takva pomoć neophodna u svrhu djelotvornog pristupa sudu zbog toga što je pravno zastupanje 

obavezno u raznim vrstama parnica, kao što je slučaj na osnovu domaćih zakona u nekim od 

država ugovornica, ili zbog složenosti samog predmeta. 

(Vidi također presudu R.D. protiv Poljske od 18. decembra 2001, Predstavka br. 29692/96, 

stavovi 43-52.) 

Presuda u predmetu Bellet protiv Francuske (4. decembar 1995, Serija A br. 333-B, stavovi 37- 

38) odnosi se na odštetu u slučaju hemofiličara koji su se zarazili preko transfuzije krvi. Strane 

se nisu složile da li su se žrtve prihvatanjem odštete Fonda za kompenzacije odrekle svakog 

prava na bilo kakvu daljnju tužbu. Pariški apelacioni sud je tužbu proglasio neprihvatljivom u 

nedostatku interesa za pokretanje postupka. Sud za ljudska prava je iznio sljedeće: 

Sve u svemu, ovaj sistem nije dovoljno jasan ili dovoljno popraćen garancijama da bi se spriječio 

nesporazum u vezi procedura za korištenje pravnih lijekova na raspolaganju i restrikcija koje 

proizilaze iz paralenog korištenja istih. 

Uzimajući u obzir sve okolnosti ovog predmeta, Sud smatra da podnositelj nije imao djelotvorno pravo pristupa 

sudu u postupku pred Pariškim žalbenim sudom. Prema tome, ovdje se radilo o kršenju člana 6, stava 1 (čl. 6-1). 

164


(Vidi također presudu Dulaurans protiv Francuske od 21. marta 2000, Predstavka br. 34553/97, 

u vezi odbijanje žalbe zbog primjene materijalnog prava nastalog usljed očigledne greške u 

procjeni (kršenje).) 

Pravo pristupa ne znači i obavezu osiguravanja suda više instance 

U presudi Guérin protiv Francuske (29. juli 1998, Reports (Izvještaji) 1998-V, stav 44), Sud je 

primijetio da član 6 ne nameće obavezu osiguravanja pravnog lijeka. Međutim, on je također 

rekao da, ukoliko takvi lijekovi postoje, oni moraju biti u skladu sa garancijama predviđenim 

u članu 6: 

Član 6, stav 1, Konvencije, istina je, ne prisiljava države ugovornice da osnuju žalbene sudove ili kasacione. 

No ipak, od države koja nema takve sudove zahtijeva se da osigura da osobe koje podliježu 

zakonu uživaju pred takvim sudovima osnovne garancije po članu 6. (vidi presudu Delcourt protiv 

Belgije od 17. januara 1970, Serija A br. 11, str. 14, stav 25). 

Nadalje, u presudi De Cubber protiv Belgije (26. oktobar 1984, Predstavka br. 9186/80, Serija A 

br. 86, stav 32), Sud je savim jasno naznačio da postojanje žalbenih ili kasacionih sudova koji 

su u saglasnosti sa garancijama koje dolaze iz člana 6 ne oslobađa prvostepene sudove da te iste 

garancije poštuju: 

Član 6, stav 1 (čl. 6-1), tiče se prvenstveno prvostepenih sudova; njime se ne zahtijeva postojanje sudova 

više instance. Tačno je da njegove temeljne garancije, uključivši i nepristrasnost, mora pružati 

svaki žalbeni ili kasacioni sud koji država ugovornica odluči osnovati (vidi gore spomenutu Delcourt 

presudu, Serija A br. 11, str. 14, do kraja, i, kao najnoviji izvor, presudu Sutter od 22. februara 

1984, Serija A br. 74, str. 13, stav 28). Međutim, čak i kada je ovo slučaj to ne znači da nižestepeni 

sudovi ne moraju pružati tražene garancije. Takav rezultat bi bio u sukobu sa namjerom koja stoji 

iza uspostavljanja više instanci, uglavnom da bi se ojačala zaštita strana u postupku. 

U ovom slučaju radilo se o krivičnom predmetu. 

Potrebno je istaći jednu stvar. U stvarnosti Sud ima fleksibilan pristup u primjeni ovih 

principa (dok postavlja branike sigurnosti). On ima takav pristup u tehničkim pitanjima kao 

što je davanje (presuda British-American Tobacco Company Ltd protiv Nizozemske od 20. 

novembra 1996, Serija A br. 331, stav 77) urbanističko planiranje (presuda Chapman protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva od 18. januara 2001, Predstavka br. 27238/95, stav 124) i u disciplinskim 

postupcima pred profesionalnim disciplinskim tijelima (Sud je smatrao da je postupak pred 

National Council of the Ordre des Médecins (Udruženjem medicinskih radnika) bio spor u 

vezi građanskih prava i baveza); vidi presudu Diennet protiv Francuske od 26. septembra 1995, 

Serija A br. 325-A, stav 27). U presudi Albert i Le Compte (10. februar 1983, Serija A br. 58, str. 

16, stav 29), Sud je zauzeo sljedeći stav: 

U velikom broju država članica Vijeća Evrope, zadatak presuđivanja u disciplinskim predmetima 

dat je pravosudnim organima profesionalnih udruženja. Čak i u slučajevima u kojima se primjenjuje 

član 6, stav 1 (čl. 6-1), davanje ovih ovlasti samo po sebi ne predstavlja kršenje Konvencije […]. 

No ipak, u takvim okolnostima Konvencija zahtijeva najmanje jedan od dva sistema koja slijede: 

ili će sami pravosudni organi kao takvi postupati po zahtjevima iz člana 6, stav 1 (čl. 6-1), ili ne, ali 

165


zato podliježu naknadnoj kontroli sudskog tijela koje ima punu jurisdikciju i obezbjeđuje garancije 

po članu 6, stav 1 (čl. 6-1). 

Prema tome, kada sudsko tijelo odgovorno za sporove u vezi «građanskih prava i obaveza» ne 

zadovoljava sve zahtjeve člana 6, stav 1, nema kršenja Konvencije, ako je postupak pred takvim 

tijelom podlijegao «naknadnoj kontroli od strane sudskog tijela koje ima punu juriosdikciju i 

pruža garancije po članu 6». Već u presudi Le Compte, Van Leuven i De Meyere (23. Juni 1981, 

Serija A br. 43, str. 22-23, stavovi 50-51), Sud je naveo: 

Iako član 6, stav 1 (čl. 6-1), propisuje “pravo na sud” […], on ipak ne obavezuje države da «contestations» 

(sporovi) u vezi «građanskih prava i obaveza» moraju podlijegati proceduri koja će se 

u svakoj i svim fazama voditi pred «tribunalom» koji zadovoljava razne zahtjeve po ovom članu. 

Fleksibilnost i efikasnost su zahtjevi koji su u potpunosti u saglasnosti sa zaštitom ljudskih prava 

i mogu opravdati prethodno interveniranje od strane upravnih ili strukovnih tijela i, a fortiori, 

sudskih tijela koja ne zadovoljavaju navedene zahtjeve u svakom pogledu; ovdje se može pozvati na 

pravnu tradiciju velikog broja država članica Vijeća Evrope kao podršku takvom jednom sistemu. 

Nadalje, čak i u klasičnim sporovima poput krivičnih predmeta, Sud uvodi istu fleksibilnost kada 

primjenjuje član 6, stav 1, na različite razine suda u sudskom poretku (vidi presudu Tolstoy Miloslavsky 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 13. jula 1995, Serija A br. 316-B, stav 59). Tako je Sud 

u presudi Botten protiv Norveške (19. februar 1996, Reports (Izvještaji) 1996-I, stav 39), naveo 

sljedeće u vezi žalbenog postupka: 

Sud ponovo naglašava da način primjene člana 6. (čl. 6) na postupke pred žalbenim sudovima 

ovisi od posebnih karakteristika postupka koji je u pitanju. U obzir se mora uzeti sveukupnost 

sudskog postupka u domaćem pravnom poretku i uloga žalbenog suda unutar njega. Kada je javna 

rasprava održana na prvostepenom sudu, izostajanje takve rasprave u žalbenoj fazi može biti 

opravdano posebnim karakteristikama konkretnog postupka, vodeći računa o prirodi domaćeg 

žalbenog sistema, opsegu ovlasti žalbenog suda i načinu na koji su interesi podnositelja stvarno 

predstavljeni i zaštićeni pred žalbenim sudom, posebno u svjetlu prirode problema o kojem taj sud 

odlučuje (vidi, inter alia, presudu Fejde protiv Švedske od 29. oktobra 1991, Serija A br. 212-C, str. 

67-69, stavovi 27 i 31; i presudu Kremzow protiv Austrije od 21. September 1993, Serija A br. 268-B, 

str. 43, stavovi 58-59). 

Prema sudskoj praksi ovog Suda, postupci za podnošenje žalbe i postupci koji uključuju samo pitanja 

primjene materijalnog prava, za razliku pitanja o činjeničnom stanju, mogu biti u saglasnosti 

sa zahtjevima člana 6 (čl. 6), iako podnositelj žalbe nije imao priliku da bude osobno saslušan pred 

žalbenim ili kasacionim sudom (vidi presudu Axen protiv Njemačke od 8. decembra 1983, Serija A 

br. 72, str. 12-13, stavovi 27-28; presudu Kremzow citiranu u tekstu gore, str. 43-44, stavovi 60-61). 

Nadalje, čak i ako žalbeni sud može imati punu jurisdikciju da ispituje i pitanja primjene materijalnog 

prava i pitanja u vezi činjeničnog stanja, član 6 (čl. 6) ne zahtijeva uvijek i pravo na javnu 

raspravu ili, ako dođe do rasprave, pravo osobe na prisustvovanje pred sudom (vidi, naprimjer, 

presudu Fejde citiranu gore, str. 69, stav 33). 

(Idem presuda Haan protiv Nizozemske od 26. augusta 1997, Predstavka br. 22839/93, Reports 

(Izvještaji) 1997-IV, stavovi 51-55; i presuda Kerojärvi protiv Finske od 19. jula 1995, Reports 

(Izvještaji) A322, stav 40.) 

Po pitanju osnove proceduralnih zahtjeva predviđenih članom 6, stav 1, vidi tekst koji slijedi. 

166


Ovo pravo uključuje implicitna ograničenja 

Potrebno je jasno istaći da Sud ne smatra «pravo pristupa sudu» apsolutnim pravom. U tom 

smislu Sud navodi sljedeće (gore spomenuta presuda Golder, str. 18-19, stav 38): 

Sud smatra, prihvatajući stavove Komisije i alternativni podnesak vlade, da pravo pristupa sudovima 

nije apsolutno. Kako je ovo pravo koje Konvencija propisuje (vidi članove 13, 14, 17 i 25) (čl. 13, 

čl. 14, čl. 17, čl. 25) bez da ga, u užem smislu, definira, ostaje prostor, mimo onih granica koje po 

sadržaju ograničavaju svako pravo, i za ograničenja koja su implicite dozvoljena. 

U vezi sa “implicitnim ograničenjima”, Sud je u presudi Ashingdane protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva (28. maj 1985, Serija A br. 93, str. 24-25, stav 57) ustvrdio sljedeće: 

[…] pravo pristupa sudovima […] može podlijegati ograničenjima; ona su implicitno dozvoljena 

jer pravo pristupa «zahtijeva da bude regulirano od strane države, što može varirati u pogledu 

vremena i mjesta ovisno od potreba i resursa zajednice i pojedinaca» (vidi the gore spomenutu 

presudu Golder, str. 19, stav 38, u kojoj se citira presuda “Belgijski jezički slučaj”¹ od 23. jula 1968, 

Serija A br. 6, str. 32, stav 5). Države ugovornice kod donošenja takvih propisa uživaju određeni 

stupanj slobodne procjene. Iako konačna odluka po pitanju poštivanja Konvencije počiva na Sudu, 

nije uloga Suda da zamijeni domaće organe vlasti u procjenjivanju onoga što je najbolja politika 

u ovoj oblasti (vidi, mutatis mutandis, presudu Klass i ostali od 6. septembra 1978, Serija A br. 28, 

str. 23, stav 49). 

No ipak, ograničenja koja se primjenjuju ne smiju ograničavati ili smanjivati pristup koji je dat 

pojedincu na način ili u mjeri koji bi doveli u pitanje samu suštinu ovog prava (vidi gore spomenute 

presude Golder i “Belgijski jezički slučaj” ibid, i također gore spomenutu presudu Winterwerp, 

Serija A br. 33, str. 24 and 29, stavovi 60 and 75). Nadalje, neko ograničenje neće biti kompatibilno 

sa članom 6, stavom 1 (čl. 6-1), ako nije u legitimnom cilju i ako ne postoji razložna proporcionalnost 

između sredstava i cilja koji se želi postići. 

Iz toga proističe (Prince Hans-Adam II od Lihtenštajna protiv Njemačke, presuda od 12. jula 

2001, Predstavka br. 42527/98, stav 44): 

Ako je restrikcija u saglasnosti sa ovim principima, onda nema kršenja člana 6. 

Međutim, sasvim je izvjesno da Sud postavlja visoke standarde u prihvatanju ovakvih restrikcija 

ili ograničenja. U predmetu Ashingdane, odobrenje ministra koje se po engleskom sistemu 

zahtjeva prije nego što se zatvoreniku dozvoli da kontaktira svog advokata nije moglo bit 

uskraćeno g. Golderu, koji je nastojao da dokaže da je nevin za optužbe u vezi događaja koji su 

se desili u vrijeme kada je on bio u zatvoru i koji su se negativno odrazili na njegov zatvorski 

režim (idem, str. 19-20, stav 40). Ovakvo odbijanje davanja odobrenja predstavljalo je kršenje 

člana 6, stava 1. 

U presudi Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva (21. septembar 1994, Serija A br. 294-B, str. 56, 

stav 83), s druge strane, Sud je smatrao (uzevši u obzir stupanj slobodne procjene koji uživaju 

države) da: 

¹Predmet koji se odnosi na određene aspekte Zakona o upotrebi jezika u obrazovanju u Belgiji. 

167


[…] ograničenje mogućnosti podnositelja, prije i poslije objavljivanja izvještaja inspektora, da 

pokrenu postupak pred sudom kako bi osporili nalaze tog inspektora koji su bili štetni po njihovu 

reputaciju nije uključivalo neopravdano uskraćivanje «prava na sud» po članu 6, stav 1 (čl. 6-1). 

U presudi Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva (21. novembar 2001, Predstavka br. 35763/ 

97, stavovi 56 i 66-67), Sud je prihvatio da imunitet koji imaju države po međunarodnom pravu, 

uključujući i ovaj slučaj imuniteta u odnosu na pitanja koja mogu spadati u opseg člana 3, 

predstavlja dozvoljeno ograničenje prava koje proističe iz člana 6: 

Iz ovoga slijedi da se ne može u principu smatrati da mjere koje je poduzela visoka strana ugovornica 

i koje odražavaju opće prihvaćena pravila međunarodnog javnog prava o imunitetu države 

nameću neproporcionalnu restrikciju na pravo pristupa sudu kao što je predviđeno članom 6, stav 

1. Isto kao što se i pravo pristupa sudu mora smatrati za nerazdvojiv dio garancije na pravično 

suđenje, tako i neke restrikcije na pristup moraju na sličan način biti smatrane za nerazdvojive, 

a kao primjer mogu poslužiti ona ograničenja koje obično prihvaćaju zajednice naroda kao dio 

doktrine o imunitetu države. 

[…] 

Sud, iako prihvatajući sve veći značaj i važnost zabrane torture, još uvijek ne smatra da je u 

međunarodnom pravu prihvaćen prijedlog da države nemaju pravo na imunitet u pogledu 

građanskih tužbi za naknadu štete u slučaju navodne torture koja je počinjena van date države. Akt 

iz 1978, kojim se daje imunitet državama u pogledu potraživanja naknade za ličnu štetu, izuzev ako 

je ta šteta počinjena u Ujedinjenom Kraljevstvu, nije u nesuglasnosti sa ovim ograničenjima opće 

prihvaćenim kao doktrina o imunitetu države od strane zajednica naroda. 

U ovakvim okolnostima, primjena odredbi Akta iz 1978. od strane engleskih sudova kako bi se 

podržao zahtjev Kuvajta za imunitet ne može se smatrati za neopravdanu restrikciju na pravo podnositelja 

na pristup sudu. 

Iz ovoga slijedi da se u ovom predmetu nije radilo o kršenju člana 6, stava 1. 

(Idem presuda Fogarty protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. novembra 2001, Predstavka br. 

37112/97, stavovi 32-39, u vezi otkaza uposleniku u jednoj ambasadi i presuda McElhinney 

protiv Irske od 21. november 2001, Predstavka br. 31253/96, stavovi 33-40; Presuda Princ Hans- 

Adam II od Lihtenštajna protiv Njemačke od 12. jula 2001, Predstavka br. 42527/98, stavovi 

51-70; i presuda Waite i Kennedy protiv Njemačke od 18. februara 1999, Predstavka br. 26083/ 

94). 

Pored toga implicitna ograničenja mogu se odnositi i na zastaru, naredbe o plaćanju garancije 

za troškove ili pravila koja se odnose na maloljetne ili hendikepirane osobe (presuda Stubbings 

i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. oktobra 1996, Reports (Izvještaji) 1996-IV, str. 

1502-1503, stavovi 51-52; presuda Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 13. 

jula 1995, Serija A br. 316-B, str. 80-81, stavovi 62-67; i gore spomenuta Golder presuda, str. 19, 

stav 39), i ostale pravne lijekove. 

168


Pravo na sud je također i pravo na izvršenje sudske odluke 

Pravo «pristupa» je jedan aspekt «prava na sud». U presudi Hornsby protiv Grčke (19. mart 

1997, Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1997-II, str. 

510-511, stav 40), Sud ističe da se član 6 ne odnosi samo na pravo na podnošenje predmeta na 

sudsko rješavanje u pitanjima iz oblasti građanskog prava. «Pravo» na provođenje, odnosno 

izvršenje presude ili odluke predstavlja integralni dio člana 6. U ovoj presudi Sud je ustvrdio: 

Sud ističe da, prema sudskoj praksi koju je ustanovio, član 6, stav 1 (čl. 6-1), osigurava svakome 

pravo da povede postupak pred sudom u vezi svojih građanskih prava i obaveza: na taj način ovaj 

član uključuje «pravo na sud", od čega pravo pristupa, to jest pravo na pokretanje postupka u 

građanskim predmetima, predstavlja jedan aspekt (vidi presudu Philis protiv Grčke od 27. augusta 

1991, Serija A br. 209, str. 20, stav 59). Ovo bi pravo, međutim, bilo iluzorno kada bi pravni sistem 

države ugovornice dopuštao da konačne, obavezujuće sudske odluke ostanu neizvršene na štetu 

jedne strane. Bilo bi neshvatljivo da član 6, stav 1 (čl. 6-1), u detalje opisuje proceduralne garancije 

koje imaju parničari – postupke koji su pravični, javni, ekspeditivni – a da ne štiti provođenje sudskih 

odluka; tumačiti član 6. (čl. 6.) kao da se odnosi isključivo na pristup sudu i vođenje postupka 

bi vjerovatno dovelo do situacija koje su nekompatibilne sa principom vladavine prava na koji su 

se obavezale države ugovornice kada su ratificirale Konvenciju (vidi, mutatis mutandis, presudu 

Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21 February 1975, Serija A br. 18, str. 16-18, stavovi 34- 

36). Izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora se, prema tome, smatrati za integralni dio 

«suđenja» u svrhe člana 6. (čl. 6); nadalje, sud je već prihvatio ovaj princip u predmetima koji se 

odnose na dužinu postupka (vidi, kao najnoviji izvor, presude Di Pede protiv Italije i Zappia protiv 

Italije od 26. septembra 1996, Reports of Judgments and Decisions(Izvještaji o presudama i odlukama) 

1996-IV, str. 1383-1384, stavovi 20-24, odnosno str. 1410-1411, stavovi 16-20. 

U iste svrhe, vidi i: presudu Logothetis protiv Grčke (12. april 2001, Predstavka br. 46352/99, 

stavovi 11-16) ili presudu Georgiadis protiv Grčke od 28. marta 2000. (Predstavka br. 41209/ 

98), u vezi neizvršenja konačne presude. Vidi također i presudu Scollo protiv Italije od 28. 

septembra 1995, Serija A br. 315-C, stavovi 41-45, u vezi postupka prisilnog iseljenja i presudu 

Lunari protiv Italije od 11. januara 2000. u vezi odbijanja da se dozvoli korištenje pomoći 

izvršnih organa kod prinudnog iseljenja na temelju sudske odluke; presuda Comingersoll S.A. 

protiv Portugala od 6. aprila 2000, Predstavka br. 35382/97, u vezi razumnog roka u postupku 

izvršenja odluke o povratu sredstava plativih po osnovu mjenica. Vidi također i presudu 

Antonakopoulos protiv Grčke od 14. decembra 1999, Predstavka br. 37098/97, u vezi odbijanja 

organa vlasti da postupi prema odluci suda. 

U pogledu izvršenja potrebno je također istaći da sud koji naređuje izvršenje mora osigurati da 

su prethodni postupci bili u skladu sa članom 6. kada odluka o izvršenju dolazi od države koja 

nije članica Konvencije. Tako je Sud, naprimjer, u presudi Pellegrini protiv Italije (20. juli 2001, 

Predstavka br. 30882/96, stav 40), iznio sljedeći stav: 

Sud želi istaći na samom početku da je brak podnositelja bio poništen odlukom vatikanskih sudova, 

koja je proglašena izvršnom od strane talijanskih sudova. Vatikan nije ratificirao Konvenciju, 

a pored toga predstavka je podnešena protiv Italije. Zadatak ovog Suda se prema tome ne 

sastoji u preispitivanju da li je postupak pred crkvenim sudovima bio u saglasnosti sa članom 6. 

Konvencije, nego da ustanovi da li su talijanski sudovi, prije nego što su odobrili izvršenje odluke 

kojom se poništava brak, poduzeli sve da se uvjere kako predmetni postupak ispunjava garancije 

169


po članu 6. Ova vrsta kontrole potrebna je kada odluka čije izvršenje zahtijeva dolazi od sudova koji 

ne primjenjuju Konvenciju. Takva kontrola je naročito potrebna kada su implikacije proglašenja 

izvršvivosti od kapitalnog značaja za strane u postupku. 

Pravo koje garantira član 6, stav 1, primjenjuje se prije nego što je pokrenut 

pred sudom 

U presudi Magee protiv Ujedinjenog Kraljevstva (6. juni 2000, Predstavka br. 28135/95, stav 

41), Sud primjećuje: 

[…] iako je primarna svrha člana 6, kada se radi o krivičnim slučajevima, osigurati pravično 

suđenje na sudu koji je nadležan da odlučuje o «krivičnim optužbama», to ne znači da se ovaj član 

ne primjenjuje na postupak prije suđenja. Tako član 6 – naročito stav 3- može biti relevanatn prije 

nego što je predmet upućen na suđenje, u mjeri u kojoj postoji ozbiljan stupanj vjerovatnoće da 

će pravičnost suđenja biti ugrožena incijalnim propustom poštovanje ovih odredbi (vidi presudu 

Imbrioscia protiv Švicarske od 24. novembra 1993, Serija A br. 275, str. 13, stav 36). 

Međutim, Sud je također u jednoj drugoj presudi (Maillard Bous protiv Portugala od 28. juna 

2001, Predstavka br. 41288/98, stav 19, dostupna samo na francuskom – nezvanični prevod) 

naveo sljedeće: 

Sud, međutim, podsjeća da se član 6, stav 1 ne primjenjuje na postupak odlučivanja o zaštitnim 

mjerama. Ovi postupci imaju za cilj privremeno rješavanje situacije do donošenja odluke u glavnom 

postupku, te im prema tome nije cilj odluka o građanskim pravima i obavezama (vidi Moura Carreira 

i Lourenço Carreira protiv Portugala (dec.), br. 41237/98, ECHR 2000-VIII). 

3. Svrha «prava na sud» 

Svrha prava na sud je da se osigura «odluka» kojom se rješava pitanje prava strana u postupku 

a koju donosi tijelo koje se sastoji od «nezavisnog i nepristrasnog suda». U daljnjem tekstu 

razmatrat ćemo pojmove «nezavisan i nepristrasan sud» i pojam «odluka». 

Koncept nezavisnog i nepristrasnog suda 

Analiza pojma «nezavisan i nepristrasan sud» zahtijeva analizu izraza »sud», «nezavisan» i 

«nepristrasan». 

Koncept «suda» 

Od raznih odluka koje govore o konceptu «sud» izdvojit ćemo dvije koje zaslužuju posebnu 

pažnju. Kao prvo, presudom Belilos protiv Švicarske (29. april 1988, Serija A br. 132, str. 29, 

stav 64) postavljaju se kriteriji koje Sud koristi u određivanju da li se radi o instituciji koja je 

«sud» u značenju po članu 6. Sud je istakao: 

Prema praksi ovog Suda, sudska funkcija je osnovno svojstvo «suda», u suštinskom smislu te riječi; 

170


to znači da odlučuje o pitanjima u okviru svoje nadležnosti na temelju pravnih pravila i nakon 

postupka koji se sprovodi na način kao što je propisano (vidi, kao najnoviji izvor, presudu od 30. 

novembra 1987. u predmetu H. protiv Belgije, Serija A br. 127, str. 34, stav 50). On mora također 

zadovoljavati i cijeli niz druguh kriterija – nezavisnost, naročito od izvršne vlasti; nepristrasnost; 

dužinu mandata članova suda; garancije koje pruža procedura pred tim sudom – nekoliko njih se 

pojavljuje u tekstu člana 6, stava 1 (čl. 6-1), (vidi, inter alia, presudu Le Compte, Van Leuven i De 

Meyere od 23. juna 1981, Serija A br. 43, str. 24, stav 55). 

U presudi Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. juni 1984, Serija A br. 80, str. 39, 

stav 76) Sud iznosi: 

Riječ «sud» u članu 6, stav 1 (čl. 6-1), ne treba nužno shvatiti kao da označava sud pravde u klasičnom 

smislu, koji je integriran u standardni sudski aparat jedne određene zemlje (vidi, mutatis mutandis, 

presudu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 5. novembra 1981, Serija A br. 46, str. 23, stav 53). 

(Vidi također i presudu Coeme i ostali protiv Belgije od 22. juna 2000, Predstavka br. 32492/96, 

u vezi koncepta suda «uspostavljenog zakonom».) 

Koncept «nepristrasni sud» 

U pogledu «nepristrasnosti» koja mora biti obavezna karakteristika suda, Sud je svoj pristup 

opisao u predmetu Saraiva de Carvalho protiv Portugala (presuda od 22. aprila 1994, Serija A 

br. 286-B, str. 38, stav 33): 

Sud ističe da postojanje nepristrasnosti u svrhe člana 6, stava 1 (čl. 6-1), mora biti određeno na 

temelju subjektivnog testa, to jest na temelju osobnog uvjerenja nekog određenog suca u datom 

predmetu, a također i prema objektivnom testu, kojim se utvrđuje da li je sudac pružio garancije 

koje su dovoljne da isključe svaku legitimnu sumnju u tom pogledu (vidi, među ostalim izvorima, 

presudu Fey protiv Austrije od 24. februara 1993, Serija A br. 255-A, str. 12, stav 28). 

U ovom kontekstu, važan je dojam koji se ostavlja. U presudi Coeme i ostali protiv Belgije (22. 

juni 2000, Predstavka br. 32492/96, stav 121), Sud podsjeća: 

U ovom pogledu […] čak i pojava, odnosno dojam koji sud ostavlja može biti od značaja. Ono što je 

bitno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu bude kod javnosti i, iznad svega, kada 

su u pitanju krivični postupci, kod optuženog (vidi, među ostalim izvorima, presudu Hauschildt 

protiv Danske od 24. maja 1989, Serija A br. 154, str. 21, stav 48 i presudu Pullar protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva od 10. juna 1996, Reports (Izvještaji) 1996-III, str. 794, stav 38). U odlučivanju da li 

postoji opravdan razlog za strah da sud nije nezavisan i nepristrasan, način na koji to vidi optuženi 

je vrlo važan ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je da li takav strah može objektivno opravdati 

(vidi, mutatis mutandis, gore citiranu presudu Hauschildt , str. 21, stav 48 i presudu Gautrin i 

ostali citiranu gore, str. 1030-1031, stav 58). 

U slučaju drugih različitih situacija moguće je pozvati se na sljedeće presude: 

– u slučaju kada je predsjedavajući sudac bio suočen sa suprotnim mišljenjem u vezi odluke 

za koju je on osobno bio odgovoran: presuda De Haan protiv Nizozemske od 26. august 1997, 

171


Predstavka br. 22839/93, Reports (Izvještaji) 1997-IV, stavovi 51-55: kršenje člana 6, stav 1; u 

slučaju kada je sudac koji je učestvovao u donošenju prvostepene presude također učestvovao 

i u preispitivanju iste presude po žalbi: presuda Oberschlick protiv Austrije (Br. 1) od 23. maja 

1991, Serija A br. 204; 

– u slučaju kada je sudac već odlučio po istom pitanju u predmetu u kojem je druga osoba bila 

optužena zajedno sa podnositeljima i kada se u donošenju prve presude pozvao na njihovo 

zajedničko učestvovanje: presuda Ferrantelli i Santangelo protiv Italje od 7. augusta 1996, 

Reports (Izvještaji) 1996-III, stavovi 54-60; vidi također i presudu Gregory protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva od 25. februara 1997, Predstavka br. 22299/93, Reports (Izvještaji) 1997-I, stavovi 

48-50; 

– presuda Kress protiv Francuske od 7. juna 2001, Predstavka br. 39594/98, stavovi 77-87, u vezi 

kršenja člana 6. zbog prisustva pravnika ispred vlade na vijećanju Državnog savjeta; presuda 

Procola protiv Luksemburga od 28. septembra 1995, Serija A br. 326, stavovi 40-45; presuda 

Wettstein protiv Švicarske od 21. decembra 2000, Predstavka br. 33958/96 u slučaju kada je 

advokat koji je zastupao drugu stranu bio sudija u povezanom postupku u kojem je podnositelj 

bio jedna od strana u postupku: kršenje člana 6, stav 1; 

– presuda Morel protiv Francuske od 6. juna 2000, Predstavka br. 34130/97, u vezi uloge sudije 

za predmete nelikvidnosti u komercijalnim slučajevima; presuda Buscemi protiv Italije od 16. 

septembra 1999, Predstavka br. 29569/95, u vezi sudije koji je odlučivao o pitanju starateljstva 

nad djetetom i koji je vodio spor u prisutvu oca, koji je bio među novinarima. 

Koncept «nezavisni sud» 

Na kraju, u pogledu nezavisnosti suda u okviru značenja po članu 6, Sud je odlučivao više 

puta. U gore spomenutoj presudi Campbell i Fell (str. 40, stav 78) Sud je postavio i određene 

kriterije: 

Kod određivanja da li se neko tijelo može smatrati «nezavisnim» - uglavnom od izvršne vlasti i 

stranaka u predmetu (vidi, inter alia, presudu Le Compte, Van Leuven i De Meyere od 23. juna 

1981, Serija A br. 43, str. 24, stav 55) – Sud je vodio računa o načinu imenovanja članova u tom tijelu 

i dužini njihovog mandata (ibid, str. 24-25, stav 57), garancijama protiv vanjskog pritiska (vidi presudu 

Piersack od 1. oktobra 1982, Serija A br. 53, str. 13, stav 27) i pitanju da li to tijelo daje dojam 

nezavisnosti (vidi presudu Delcourt od 17. januara 1970, Serija A br. 11, str. 17, stav 31). 

Sud je, iz ovog aspekta, zauzeo stav o prisutvu državnih službenika unutar suda. U predmetu 

Sramek (22. oktobar 1984, Serija A br. 84, stavovi 41-42), Sud se bavio pitanjem hijerahijske 

podređenosti. Nakon razmatranja pitanja profesionalnih sudija, on je primijetio: 

Ostaju tri državna službenika iz kabineta Zemaljske vlade koji su, u skladu sa Zakonom iz 1970/ 

1973. (vidi stav 24. gore), bili i trebali biti uključeni u članove Pokrajinske vlasti. 

Razmatrajući njihov položaj, mora se napomenuti da je u gore spomenutoj presudi Ringeisen zauzet 

stav da je prisustvo državnih službenika u Pokrajinskoj komisiji za gornju Austriju u skladu sa 

Konvencijom (Serija A br. 13, str. 39-40, stavovi 95-97). Nadalje, u postupku ove vrste, vlada Tirola 

ne može po zakonu davati upute svojim državnim službenicima kako će obavljati svoje sudske 

funkcije. 

172


Međutim, ovaj predmet se razlikuje od Ringeisen predmeta po tome što je Zemaljska vlada, koju 

je predstavljalo službeno lice zaduženo za transakcije, imala status strane u postupku kada su se 

žalili regionalnim vlastima na prvostepenu odluku u korist gđe. Sramek i po tome što je jednom 

od tri državna službenika ovo lice zaduženo za transakcije bilo nadređeno (vidi stav 12 gore). Ovaj 

službenik je bio na ključnom položaju u vlastima. 

[…] 

Kada je, kao što je slučaj u ovom predmetu, član suda lice koje je na podređenoj funkciji jednoj 

od strana u postupku, u smislu poslova i organizacije službe, stranke mogu s pravom sumnjati u 

nezavisnost takve osobe. Ovakva situacija značajno utječe na povjerenje koje sudovi moraju uživati 

u demokratskom društvu (vidi, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu Piersack, Serija A br. 

53, str. 14-15, stav 30). 

Sud je stoga našao da se radilo o kršenju člana 6, stava 1. 

Presuda Altay protiv Turske (21. maj 2001, Predstavka br. 22279/93, stavovi 72-75, dostupna 

samo na francuskom – nazvaničan prevod) bila je u vezi činjenice da su Sudovi za nacionalnu 

sigurnost imali među svojim članovima pripadnike oružanih snaga, a podnositelj je bio civilna 

osoba. Sud je u tom pogledu iznio sljedeće mišljenje: 

Sud podsjeća da je, u gore spomenutoj presudi Incal i presudi Çiraklar protiv Turske od 28. oktobra 

1998. (Reports (Izvještaji) 1998-VII), razmatrao argumente slične onim koje je vlada iznijela u 

ovom predmetu (vidi, kao najnoviji izvor, presudu Gerger protiv Turske [GC], br. 24919/94, 8. juli 

1999, stav 61). Sud je u ovim presudama istakao da status vojnih sudija koji su članovi Sudova za 

nacionalnu sigurnost daje izvjesne garancije nezavisnosti i nepristrasnosti, (vidi gore spomenutu 

presudu Incal, str. 1571, stav 65). Međutim, Sud je također primijetio da određeni aspekti statusa 

ovih sudija, poput još uvijek aktivne službe u vojsci, koja naređenja dobiva od izvršne vlasti, dovode 

u pitanje njihovu nezavisnost i nepristrasnost (ibid, stav 68), kao i činjenice da oni i dalje podliježu 

vojnoj disciplini, a njihovo imenovanje i postavljanje uveliko ovisi od državne uprave i vojske. 

Zadatak Suda nije da određuje in abstracto da li je bilo neophodno uspostaviti takve sudove u 

svjetlu opravdanja kojeg je iznijela vlada, nego da utvrdi da li je način na koji je funkcionirao Sud 

nacionalne sigurnosti u Istanbulu prekršio pravo g Altay-a na pravično suđenje i, naročito da li 

je g.Altay objektivno imao legitimnih razloga za strah da onaj dio suda koji mu je sudio nije bio 

nezavisan i nepristrasan ( gore spomenuta presuda Incal, str. 1572, stav 70). 

U tom pogledu Sud ne vidi nikakvog razloga da zaključi isto što je zaključio i u pogledu g. Incala i 

g. Çiraklara koji su obojica, kao i podnositelj, bili civilne osobe. Razumljivo je da je g. Altay, suočen 

pred Sudom za nacionalnu sigurnost sa optužbama za kršenje ustavnog poretka i nacionalnog 

jedinstva (stavovi 25 and 27 gore), imao određeni strah što mora izaći pred sudije među kojima 

je bio i profesionalni pripadnik vojske. Zbog toga je imao razloga da se plaši da bi Nacionalni sud 

Istanbula mogao biti bezrazložno pod utjecajem razloga koji nisu bili u vezi sa prirodom njegovog 

predmeta. Drugim rječima, podnositeljev strah uzrokovan mogućim odsustvom nepristrasnosti i 

nezavisnosti tog suda može se smatrati objektivno opravdanim. 

Prema tome, Sud zaključuje da se radilo o kršenju člana 6, stava 1, Konvencije. 

(Vidi također presudu Bryan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. novembra 1995, Serija A br. 

335-A, stav 38; presudu Hood protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. februara 1999, Predstavka 

173


br. 27267/95; preudu Kipar protiv Turske od 10. maja 2001, Predstavka br. 25781/94, stavovi 

358-359; presudu Sadak i ostali protiv Turske od 10. jula 2001, Predstavke br. 29900/96 i 29903/ 

96, stavovi 39-40; i presudu McGonnell protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 8. februara 2000, 

Predstavka br. 28488/95.) 

Koncept «odluka» 

Prema tome, da bi se osigurala svrha člana 6. potrebno je postojanje nepristrasnog i nezavisnog 

suda. Isto tako je neophodno da taj sud donosi odluke u značenju koje imaju po tom istom 

članu. U predmetu Benthem protiv Nizozemske (presuda od 23. oktobra 1985, Serija A br. 97, 

str. 17, stav 40), Sud je naglasio važnost ovlasti donošenja odluka kao atribuciju takvog jednog 

suda: 

[…] ovlast odlučivanja inherentna je pojmu «suda» u značenju po Konvenciji (vidi presudu Sramek 

od 22. oktobra 1984, Serija A br. 84, str. 17, stav 36). 

U presudi Albert i Le Compte protiv Belgije (10. februar 1983, Serija A br. 58, str. 16, stav 

29), Sud je specificirao domet, te ovlasti odlučivanja i istakao da se preko nje mora osigurati 

podnositeljima da imaju: 

[…] korist od “prava na sud” (vidi gore spomenutu presudu Golder, Serija A br. 18, str. 18, stav 36) i 

od odlučivanja suda o predmetu spora (vidi gore spomenutu presudu König, Serija A br. 27, str. 34, 

stav 98, do kraja), kako u pogledu činjenica tako i u pogledu primjene materijalnog prava. 

Iz ovoga slijedi da «sud» mora biti barem kompetentan da ispituje i rješava pitanja činjenica i 

primjene prava. 

Na kraju, potrebno je sasvim jasno naznačiti da koncept »odluka» pretpostavlja konačno 

rješenje spora pred sudom. Tako je Sud u predmetu Eckle protiv Njemačke (15. juli 1982, Serija 

A br. 51, str. 35, stav 77) iznio sljedeći stav: 

U slučaju osuđujuće presude, nema nikakvog “odlučivanja […] po pitanjima bilo kakvih optužbi”, 

u značenju po članu 6, stav 1 (čl. 6-1), sve dok kazna nije definitivno određena. Tako je u presudi 

Ringeisen od 16. jula 1971. Sud uzeo za završetak postupka datum na koji je sudsko vijeće odlučilo, 

nakon žalbenog postupka, kao i da cijeli period koji je podnositelj proveo u pritvoru mora biti 

uračunat u kaznu (Serija A br. 13, str. 20 and 45, stavovi 48 i 110). 

Govoreći još uvijek o odlukama, Sud je podsjetio na sljedeće u presudi Hiro Balani protiv 

Španjolske (9. decembar 1994, Serija A br. 303-B, str. 29-30, stav 27) : 

Sud naglašava da član 6, stav 1 (čl. 6-1), obavezuje sudove da daju obrazloženja svojih presuda, ali 

to ne treba shvatiti kao detaljni odgovor na svaki argument (vidi presudu Van de Hurk protiv Nizozemske 

od 19. aprila 1994, Serija A br. 288, str. 20, stav 61). Mjera u kojoj se ova obaveza iznošenja 

razloga primjenjuje može varirati ovisno od prirode odluke. 

Na kraju treba još reći da ovo ne isključuje princip tajnosti vjećanja u krivičnim predmetima. 

174


Tako je Sud u presudi Gregory protiv Ujedinjenog Kralevstva (25. februar 1997, Predstavka br. 

22299/93, Reports (Izvještaji) 1997-I, stav 44), istakao: 

Sud prihvata da je pravilo o tajnosti vijećanja porote glavna i legitimna karakteristika engleskog 

sudskog sistema čiji je cilj ojačati ulogu porote kao konačnog arbitra u vezi činjenica i pružiti garanciju 

otvorenih i slobodnih rasprava među porotnicima o dokazima koje su čuli. 

4. Priroda sudskog postupka 

Bez obzira na obim, djelokrug ili svrhu «prava na sud» sve, u konačnici, ovisi od prirode samog 

postupka. Postupak mora bit pravičan, mora bit održan u razumnom roku i mora zadovoljavati 

određene kriterije u pogledu rasprave i proglašenja presude. Ovo se primjenjuje na građanske 

postupke i također kod krivične optužbe, u pogledu čega je Sud naznačio (presuda Saunders 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 17. decembra 1996, Reports (Izvještaji) 1996-VI, stav 74): 

[…] [Sud] smatra da se opći uvjeti pravičnosti koji su sadržani u članu 6 (čl. 6), uključujući i pravo 

zaštite od samoinkriminacije, primjenjuju bez razlike na krivične postupke u vezi svih vrsta djela, 

od onih najjednostavnijih do najsloženijih. 

Uvjet o pravičnom postupku 

Potrebno je istaći da se uvjeti po članu 6, stav 3 (vidi tekst gore), mogu rasčlaniti na pojedinačne 

elemente prava na pravično suđenje kao što proističe iz člana 6, stav 1. 

Opći aspekti 

Sud naglašava da postupak predviđen stavom 1 mora biti pravičan. U predmetu Unterpertinger 

protiv Austrije (24. novembar 1986, Serija A br. 10, str. 14, stav 29), on podsjeća da: 

Oni koji su izašli pred sud dali su svoje podneske prvo u vezi sa stavom 3.d člana 6. (čl. 6-3-d), a 

zatim u vezi stava 1 (čl. 6-1). Sud podsjeća da garancije sadržane u stavu 3 (čl. 6-3) predstavljaju 

posebne aspekte općeg koncepta pravičnog suđenja predviđenog članom 1 (čl. 6-1) (vidi, kao najnoviji 

izvor, presudu Bönisch od 6. maja 1985, Serija A br. 92, str. 14-15, stav 29). 

Sud je u ovom predmetu zaključio da je činjenica što je podnositelj bio osuđen a da nije imao 

priliku da sam ispituje svjedoke (svoju suprugu i pastorku) značila da se radilo o kršenju člana 

6. (ibid, str. 15, stav 33). 

Primjenjući ovaj princip, Sud je donio nekoliko interesantnih odluka. On je definirao granice 

korištenja anonimnih svjedoka sa aspekta Konvencije. Iz predmeta Kostovski (20. oktobar 

1989, Serija A br.166, str. 20-21, stavovi 41 i 44), izdvojit ćemo sljedeće: 

U principu svi dokazi moraju biti podastrijeti u prisustvu optuženog na javnoj raspravi uz poštivanje 

principa kontradiktornosti (vidi gore spomenutu presudu Barberà, Messegué i Jabardo Serija A br. 

146, str. 34, stav 78). Ovo, međutim, ne znači da se izjave svjedoka trebaju uvijek uzimati na javnoj 

raspravi na sudu kako bi se mogle koristiti u svrhu dokaza: korištenje takvih izjava koje su date u 

175


posupku prije suđenja nije samo po sebi u suprotnosti sa stavovima 3.d i 1 člana 6 (čl. 6-3-d, čl. 6-1), 

pod uvjetom da se poštuju prava odbrane. 

U pravilu, ova prava zahtijevaju da optuženi ima odgovarajuću mogućnost da osporava navode i 

ispituje svjedoka optužbe, ili u vrijeme kada svjedok daje izjavu ili u nekoj kasnijoj fazi postupka 

(vidi, mutatis mutandis, presudu Unterpertinger od 24. novembra 1986, Serija A br. 110, str. 14-15, 

stav 31). 

Iako širenje organiziranog kriminala bez sumnje traži uvođenje odgovarajućih mjera, Sudu se ne 

čini da podnesak vlade daje dovoljnu težinu onome što je advokat podnositelja nazvao «interesom 

svakoga u civiliziranom društvu u postupku pred sudom koji se može kontrolirati i koji je 

pravičan». Pravo na pravično suđenje zauzima tako istaknuto mjesto u demokratskom društvu 

(vidi presudu Delcourt od 17. januara 1970, Serija A br. 11, str. 15, stav 25) da se ne može žrtvovati 

radi ekspeditivnosti. Konvencija ne isključuje oslanjanje, u istražnoj fazi krivičnog postupka, na 

izvore poput anonimnih doušnika. Međutim, korištenje takvih anonimnih izjava kao dokaza na 

kojima se zasniva presuda, kao što je slučaj u ovom predmetu, predstavlja nešto sasvim drugo. To je 

predstavljalo ograničavanje prava odbrane, što je u suprotnosti sa garancijama sadržanim u članu 

6. (čl. 6). Zapravo, vlada je prihvatila da se osuda podnositelja zasniva u «odlučujućoj mjeri» na 

anonimnim izjavama. 

U presudi Van Mechelen i ostali protiv Nizozemske (23. april 1997, Reports of Judgments and 

Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1997-III, str. 711-712, stavovi 52-55), slijedeći 

pristup koji je imao kod odlučivanja u predmetu Doorson protiv Nizozemske (presuda od 26. 

April 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1996-II, 

str. 446), Sud se ponovo bavio pitanjem anonimnih svjedoka: 

Kao što je Sud već imao priliku da iznese u svojoj presudi u predmetu Doorson (ibid, str. 470, stav 

69), korištenje izjava koje su dali anonimni svjedoci, kako bi se na njima zasnivala osuda, nije, u 

svim okolnostima, u suprotnosti sa Konvencijom. 

Sud nastavlja u istoj presudi i kaže: 

Tačno je da član 6 (čl. 6) ne zahtijeva eksplicitno da se interesi svjedoka općenito govoreći, kao i 

interesi žrtava koje su pozvane da svjedoče, trebaju uzeti u obzir. Međutim, njihov život, njihova 

sloboda ili osobna sigurnost mogu biti ugroženi, kao i interesi koji generalno potpadaju pod član 

8 Konvencije (čl. 8). Takvi interesi svjedoka i žrtava su u principu zaštićeni drugim bitnim odredbama 

Konvencije, što podrazumijeva da države ugovornice trebaju organizirati svoje krivične 

postupke na način koji neće bezrazložno dovodite te interese u opasnost. U tom svjetlu i principi 

pravičnog suđenja također zahtijevaju da u u odgovarajućim slučajevima interesi odbrane budu 

uravnoteženi sa interesima svjedoka ili žrtava koji su pozvani da (vidi gore spomenutu presudu 

Doorson, str. 470, stav 70). 

Međutim, ako se sačuva anonimnost svjedoka optužbe, odbrana će biti suočena sa poteškoćama 

koje krivični postupak obično ne uključuje. Sud je, prema tome, prihvatio da u takvim slučajevima 

član 6, stav 1, uzet zajedno sa članom 6, stav 3.d, Konvencije (čl. 6-1 + 6-3-d) zahtijeva da poteškoće 

kojima je izložena odbrana budu dovoljno nadomještene procedurom koju provode sudske vlasti 

(ibid, str. 471, stav 72). 

Potrebno je, na kraju, podsjetiti da se osuđujuća presuda ne smije zasnivati samo, ili u odlučujućoj 

mjeri, na anonimnim izjavama (ibid, str. 472, stav 76). 

176


(Vidi presudu Luca protiv Italije od 27. februara 2001, Predstavka br. 33354/96, stav 41.) 

Princip pravičnog suđenja ima i druge posljedice. One uključuju zabranjivanje zakonodavcu 

da utječe na predmet donošenjem zakona čiji će jedan član «biti dodatna odredba koja je u 

stvarnosti usmjerena protiv [podnositelja] – iako se on ne spominje po imenu” (presuda Stran 

grčke rafinerije i Stratis Andreadis protiv Grčke od 9. decembra 1994, Serija A br. 301-B, str. 

81, stav 47). 

Za druge primjere posljedica koje princip pravičnosti za sobom povlači, vidi: 

–presudu Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španjolske (6. december 1988, Serija A br. 146), ili 

presudu Coeme i ostali protiv Belgije (22. juni 2000, Predstavka br. 32492/96, stavovi 94-104); 

–o dobrovoljnom odlasku u pritvor po francuskom zakonu: presudu Khalfaoui protiv Francuske 

od 14. decembra 1999, Predstavka 34791/97, stavovi 41-54; o nepostojanju audio ili video zapisa 

o postupku tokom pritvora: presuda Brennan Ujedinjenog Kraljevstva od 16. oktobra 2001, 

Predstavka br. 39846/98, stavovi 51-53; i presuda Eliazer protiv Nizozemske od 16. oktobra 

2001, Predstavka br. 38055/97, u vezi žalbe na primjenu materijalnog prava. 

U pogledu dokaza koji su pribavljeni nezakonito prema domaćim zakonima, Sud je opisao svoj 

pristup određivanju pravičnosti suđenja u presudi Schenk protiv Švicarske, (12 juli 1988, Serija 

A br. 140, str. 29, stav 46) u kojoj naglašava da njegova ocjena predstavlja dio cjelokupnog 

pristupa: 

Iako se članom 6. (čl. 6) Konvencije daje garancija pravičnog suđenja, on ne propisuje nikakva 

pravila o prihvatljivosti dokaza kao takvih, iz čega slijedi da je to materija koju prvenstveno reguliraju 

države svojim zakonima. 

Sud prema tome ne može isključiti u principu i apstraktno govoreći da nezakonito pribavljeni 

dokazi ove vrste mogu biti prihvatljivi. On može jedino ocijeniti da li je suđenje g. Schenku bilo, 

gledano u cjelosti, pravično. 

U ovom predmetu snimani su telefonski razgovori podnositelja, a da za to nije bilo odgovarajućeg 

naloga nadležnog suca (vidi također presudu Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 12. maja 

2000. u vezi dokaza pribavljenih kršenjem Konvencije koji su korišteni u krivičnom postupku 

(član 8. ): nema kršenja člana 6.). 

Zapravo, zadatak ovog Suda nije da ocjenjuje dokaze. U gore spomenutoj presudi Van Mechelen 

i ostali, Sud ponovo naglašava (stav 50.) sljedeće: 

Sud ponovo naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno materija koju reguliraju zakoni pojedinih 

država i da kao opće pravilo važi da su domaći sudovi ti koji procjenju dokaze koji su im 

podastrijeti. Zadatak ovog Suda, po Konvenciji, nije da odlučuje da li su izjave svjedoka bile prihvatljive 

u smislu dokaza, nego da utvrdi da li je postupak u cjelosti gledano, uključujući i način 

na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan (vidi, među ostalim izvorima, gore spomenutu presudu 

Doorson, str. 470, stav 67). 

177


Princip kontradiktornosti i jednakosti stranaka 

Sud je, u više novijih presuda, zauzeo stav da pravo na «pravično suđenje» za sobom povlači, 

inter alia, i princip kontradiktornosti kao karakteristiku postupka zajedno sa principom o 

jednakosti stranaka u postupku (jadnakost oružja). Ovo je aspekt koji zaslužuje našu pažnju. 

U presudi F.R. protiv Švicarske, u vezi dokumenata koji nisu dostavljeni podnositelju (28. juni 

2001, Predstavka br. 37292/97, stav 36), Sud je podsjetio: 

[…] koncept pravičnog suđenja podrazumijeva također u principu i pravo strana u postupku da 

budu upoznate i daju svoj komentar na sve izvedene dokaze ili komentare uključene u spis (vidi 

presude Lobo Machado protiv Portugala i Vermeulen protiv Belgije od 20. februara 1996, Reports 

(Izvještaji)1996-I, str. 206, stav 31, odnosno str. 234, stav 33). 

[…] 

Ono što je ovdje od posebnog značaja jeste povjerenje stranaka u sporu u funkcioniranje pravde, 

koje se zasniva, inter alia, na spoznaji da su imali priliku iskazati svoje mišljenje o svakom dokumentu 

iz spisa (vidi presudu Nideröst-Huber gore citiranu, str. 108, stav 29 [Nideröst-Huber protiv 

Švicarske, 18. decembar 1997, Reports (Izvještaji)1997-I, str. 108, stav 27]). 

U predmetu Mantovanelli protiv Francuske (presuda od 18. marta 1997, Reports of Judgments 

and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1997-II, str. 436, stav 33), podnositelji su 

se žalili da nisu imali priliku da sudjeluju u izradi izvještaja sudskog medicinskog vještaka, niti 

da daju svoj komentar na taj dokument i dokaze u vezi smrti njihove kćerke koja je uslijedila 

nakon nekoliko operacija. 

Sud ističe da je jedan od elemenata pravičnog suđenja u značenju koje ima po članu 6, stav (čl. 

6-1) pravo na primjenu principa kontradiktornosti u postupku: svaka strana u postupku mora, u 

principu, imati priliku ne samo da bude upoznata sa svim dokazima koji su neophodni kako bi 

njena žalba bila uspješna, nego i da zna i može komentarisati sve dokaze koji su izvedeni ili davati 

primjedbe koje su uložene u spis u smislu uticanja na odluku suda (vidi, mutatis mutandis, presude 

Lobo Machado protiv Portugala i Vermeulen protiv Belgije od 20. februara 1996, Reports of Judgments 

and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1996-I, str. 206-207, stav 31, odnosno str. 

234, stav 33, i presudu Nideröst-Huber protiv Švicarske od 18. februara 1997, Reports (Izvještaji) 

1997-I, str. 108, stav 24). 

S ovim u vezi, Sud na samom početku jasno naznačuje da se kao i poštivanje drugih proceduralnih 

garancija predviđenih u članu 6, stav 1 (čl. 6-1), poštivanje principa kontradiktornosti odnosi na 

postupak na «sudu»; nikakv apstraktni princip ne može se, prema tome, izvući iz ove odredbe (čl. 6- 

1) tako da, ako nekog vještaka postavi sud, strankama se svaki put mora dati prilika da prisustvuju 

saslušanju ili razgovorima koje on vodi ili da imaju uvid u dokumente koje on uzima u obzir. Ono 

što je ključno je da stranke trebaju u pravom smislu učestvovati u postupku pred «sudom» (vidi, 

mutatis mutandis, presudu Kerojärvi protiv Finske od 19. jula 1995, Serija A br. 322, str. 16, stav 

42, do kraja). 

Sud, u istom predmetu, nastavlja (stav 36): 

Međutim, ako su g. i gđa. Mantovanelli mogli uložiti svoje podneske upravnom sudu u vezi 

178


sadržaja i nalaza izvještaja nakon što su ga primili, Sud nije uvjeren da im je ovo doista pružilo 

priliku i da daju efikasan komentar. Pitanje na koje je vještak trebao odgovoriti bilo je identično 

onom o čemu je sud odlučivao, to jest da li su okolnosti pod kojim je halothane (vrsta narkoze) 

dat kćerci podnositelja ukazivao na nehat od strane CHRN. Ovo je spadalo u područje struke 

koja nije bila u domenu znanja sudija. Tako, iako upravni sud nije bio vezan nalazima eksperta, 

njegov izvještaj je vjerovatno imao velikog značaja u ocjenjivanju činjenica od strane tog suda. U 

ovakvim okolnostima i u svjetlu odbijanja od strane upravnih sudova u prvostepenom postupku 

i po žalbi (vidi stavove 19-22 gore) g. i gđa. Mantovanelli su mogli efikasno iznijeti svoje stavove 

jedino prije podnošenja izvještaja od strane vještaka. Nije bilo nikakve praktične prepreke da oni 

budu uključeni u proces izrade izvještaja, jer se on sastojao od razgovora sa svjedocima i od uvida 

u dokumente. Njima je ipak bilo onemogućeno da učestvuju u tim razgovorima, iako je pet osoba 

sa kojima je ekspert obavio razgovore bilo zaposleno u CHRN, uključivši i kirurga koji je posljednji 

operirao gđicu. Mantovanelli, kao i anestetičara. Prema tome, podnositelji nisu mogli unakrsno 

ispitivati ovih pet osoba, od kojih se realano moglo očekivati da će svjedočiti slično kao CHRN, 

koji je bio suprotna strana u ovom postupku. Što se tiče dokumenata koje je ekspert razmatrao, 

podnositelji su za njih saznali tek nakon što je izvještaj završen i podnesen. 

G. i gđa. Mantovanelli na taj način nisu mogli efikasno kometirati glavni dokazni materijal. Prema 

tome, postupak nije bio pravičan, kao što se zahtijeva članom 6, stavom 1, Konvencije (čl. 6-1) i 

radilo se o kršenju te odredbe (čl. 6-1). 

U presudi Voisine protiv Francuske, ponositelj, koji nije imao advokata, žalio se da – u kontekstu 

žalbe uložene Krivičnom vijeću Kasacionog suda na primjenu materijalnog prava – nije bio u 

prilici da konsultira mišljenje generalnog pravobranitelja i odgovori na njega. Sud je zauzeo 

sljedeći stav (presuda od 8. februara 2000, Predstavka br. 27362/95, stavovi 30-34, dostupna 

samo na francuskom – nezvaničan prevod): 

Pravo na primjenu principa kontradiktornosti u značenju koje ima po članu 6, stav 1 i kao što 

je tumačeno u ovoj sudskoj praksi «znači u principu pravo strana u krivičnom ili parničnom 

postupku da budu upoznate i da mogu dati svoj komentar na sve dokaze koji su izvedeni ili na 

opservacije koje su uložene, čak i od strane nezavisnog pripadnika državne pravne službe, kako bi 

mogli utjecati na odluku suda (vidi, u vezi krivičnih pitanja, presudu J.J. protiv Nizozemske od 27. 

marta 1998, Reports (Izvještaji) 1998-II, str. 613, stav 43, do kraja). 

Podnositelj u ovom predmetu nije imao pristup mišljenju generalnog pravobranitelja. Prema tome, 

s obzirom «na značaj koji je to imalo za podnositelja u ovom postupku i na prirodu savjetodavnog 

mišljenja generalnog pravobranitelja, činjenica da podnositelj nije mogao dati svoj odgovor na to 

mišljenje pred Vrhovnim sudom (koji je odbio njegovu žalbu) predstavlja kršenje njegovog prava 

na primjenu principa kontradiktornosti« (ibid.). 

Iako je tačno da podnositelj nije tražio pravnu pomoć kako bi ga zastupao advokat specijaliziran za 

ovu vrstu predmeta, on se nije odrekao garancije na primjenu principa kontradiktornosti, za razliku 

od onoga što vlada tvrdi. Ovo slijedi na temelju dosljednosti u odlukama po kojima odricanje 

od prava koje je garantirano Konvencijom mora biti nedvosmisleno postavljeno (presuda Colozza 

protiv Italije od 12. februara 1985, Serija A br. 89, str. 14-15, stav 28). 

Jasno je da posebna priroda postupka pred Kasacionim sudom može opravdati rezerviranje prava 

zastupanja samo na advokate-specijaliste. Međutim, ova posebna priroda ne opravdava da podnosilac 

žalbe na temelju primjene prava, koji po domaćem zakonu ima pravo da sam sebe zastupa, 

nema proceduralnu mogućnost koja će mu garantirati pravično suđenje pred tim sudom. Sud 

179


podsjeća da se na temelju njegove sudske prakse, od države koja ima kasacioni sud, zahtijeva da osobe 

koje podliježu zakonu imaju pred tim istim sudom fundamentalne garancije sadržane u članu 

6. (presuda Ekbatani protiv Švedske od 26. maja 1988, Serija A br. 134, str. 12, stav 24). S obzirom 

da podnositelj nije mogao ispitivati po principu kontradiktornosti svoj predmet pred Kasacionim 

sudom, zaključuje se da se radilo o kršenju člana 6, stava 1. 

(Idem presuda Adoud i Bosoni protiv Francuske od 27. februara 2001; vidi također presudu 

Coeme i ostali protiv Belgije od 22. juna 2000, Predstavka br. 32492/96, stavovi 128-130.) 

Presuda G.B. protiv Francuske (2. oktobar 2001, Predstavka br. 44069/98) odnosi se na 

podnošenje novih dokumenata od strane tužiteljstva na početku suđenja pred porotnim sudom 

u vezi pitanja morala. U ovom predmetu podnositelj je tvrdio da nije imao pravično suđenje. 

Njegova žalba se sastojala iz tri dijela: prvo, podnositelj je tvrdio da se radilo o kršenju principa 

jedankosti strana u postupku i prava na odbranu zbog okolnosti u kojima je tužiteljstvo, na 

početku rasprave pred porotnim sudom uložilo nove dokumente i zbog izuzetno kratkog 

vremena koje je njegov advokat imao na raspolaganju da pripremi odbranu nakon što su ovi 

dokumenti priloženi; drugo, on se žalio da je ekspert imao samo pola sata na raspolaganju da 

prouči nove dokumente što je rezultiralo u kompletnoj promjeni mišljenja; i na kraju, podnositelj 

je smatrao da je odbijanje njegovog zahtjeva da pobije svjedočenje eksperta bilo nepravično, 

čak iako je promjena mišljenja eksperta snažno utjecala na stav porote protiv podnositelja. Sud 

je prvo razmatrao vrijeme koje je ostavljeno advokatu da se pripremi za odbranu u svjetlu 

predočenih dokumenata. Sud je tom prilikom izjavio (stavovi 60-63): 

Sud je istakao da je bilo sasvim zakonito da tužiteljstvo, na početku suđenja, uloži nove dokumente 

koji se odnose na ličnost podnositelja; ovi dokumenti du dati odbrani i nakon toga je ona bila u 

prilici da ih pobija po principu kontradiktornosti. Sud također ističe, da sam podnositelj nije negativno 

komentirao predočavanje istih dokumenta. Sud, prema tome nalazi da se nije radilo o bilo 

kakvom kršenju principa jednakosti stranaka. 

Sud je također pažljivo analizirao redoslijed dogđaja opisanih u zapisniku sa postupka pred porotnim 

sudom, itičući da je na početku suđenja, u 10.00 sati 13. marta 1997. zamjenik javnog tužitelja 

iznio nove dokaze, za koje je advokat neuspješno tražio od suda da ih ne uključi u spis. Ispitivanje 

okrivljenih uslijedilo je 13, 14. i 15. marta, kao i saslušanje svedoka i sudskog vještaka, dokazi 

strana u civilnom postupku, podnesci zamjenika javnog tužitelja, dokazi advokata su-optuženih 

i na kraju dokazi od strane advokata glavno optuženog, zapravo optuženog, koji su podneseni u 

vremenu od 07.05. do 08.45h 15. marta 1997, čime je saslušanje završeno (sud i porita su se nakon 

toga povukli na vijećanje o presudi, koju su donijeli nakon neka tri sata, tj. u 11.45). 

Sud, s tim u vezi, želi istaći da nije tačno da je advokat podnositelja imao samo pola sata na raspolaganju 

da pročita nove dokaze (dok je pratio nastavak postupka), kao što je u svom podnesku 

naveo podnositelj. Pola dana o kojem je riječ bilo je vrijeme između podastriranja dokaza i početka 

dokaza od strane eksperta, a značaj ovoga se mora izdvojeno preispitati (vidi stavovi 68 et seq, u 

tekstu dolje). 

U svjetlu gore iznesenog, Sud smatra da je podnositelj imao dovoljno vremena i mogućnosti da 

pripremi svoju odbranu kada je bio suočen sa novim dokazima i smatra, da u predmetnom slučaju, 

nije bilo kršenja člana 6, stava 1, Konvencije razmatranog zajedno sa članom 6, stavom 3.b. 

U pogledu vremena koje je stavljeno na raspolaganje vještaku da prouči nove dokumente i 

180


odbacivanja optužbe, Sud je izjavio sljedeće (stavovi 65-70): 

Sud nadalje želi istaći da je usred izvođenja dokaza pred porotnim sudom Dr. G-u dato petnaest 

minuta odgode kako bi mogao preispitati nove dokumente koje je predočilo tužiteljstvo u vezi 

ponašanja podnositelja u dobi od šesnaest odnosno sedamnaest godina. Ekspert je na taj način 

mogao proučiti izjavu iz 1979. kojom podnositelj spontano priznaje da je desetak puta bio umiješan 

u seksualne radnje sa djecom oba pola. 

Podnositelj izjavljuje da, kada je nastavljeno saslušanje, je ekspert naveo optužujuće mišljenje o 

njemu koje je bilo u potpunosti u suprotnosti sa njegovim pismenim izvještajem od prije tri i po 

godine. Ekspert je, navodno, izjavio sljedeće: 

“G.B. je pedofil, kojem je potrebna psiho-terapija, ali koja neće biti efikasna jer G.B. nema 

osjećaj krivice. Dužina zatvorske kazne nema nikakvog efekta na osobe ovog tipa i postoji 

veliki rizik od ponavlajnje ovakvih djela.” 

Sud se slaže da je nemoguće znati tačno šta je vještak rekao, jer ne postoji zapisnik sa salušanja 

pred porotnim sudom. Međutim, Sud ističe da vlada nije nikada osporavala kratko vrijeme koje 

je vještak imao na raspolaganju da prouči nove dokumente usred svjedočenja; oni su jednostavno 

ukazali na činjenicu da je pismeni izvještaj već usmjerio pažnju na psihopatske osobine optuženog 

i na znakove seksualne preverzije. 

Sud želi istaći da sama činjenica da vještak daje mišljenje koje je drugačije od onog datog u njegovoj 

pismenoj izjavi u obraćanju porotnom sudu ne predstavlja kao takvo kršenje principa pravičnog 

suđenja (vidi, mutatis mutandis, gore citiranu presudu Bernard protiv Francuske, stav 40). Slično 

i pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da sudovi u određenoj državi moraju, na zahtjev odbrane, 

imenovati novog sudskog vještaka u slučaju kada mišljenje koje da vještak, kojeg je imenovala 

odbrana, ide u prilog tužiteljstva (vidi presudu Brandstetter protiv Austrije od 28. augusta 1991, 

Serija A br. 211, stav 46). 

Prema tome, odbijanje izdavanja naloga o davanju drugog mišljenja ne može samo po sebi smatrati 

se nepravičnim. 

Međutim, Sud ističe da u ovom predmetu vještak nije samo iznio drugačije mišljenje u svom 

obraćanju sudu od onog koje je dao u svom pismenom izvještaju, nego je potpuno promijenio 

mišljenje tokom jednog te istog saslušanja (usporedi nasuprot ovoga presudu Bernard protiv Francuse 

citiranu u tekstu gore). Sud također ističe da je zahtjev za drugim mišljenjem koji je uložio 

podnositelj uslijedio nakon ove promjenje mišljenja vještaka, kada je ovaj brzo sagledao nove dokaze, 

poprimivši izuzetno nepovoljan stav prema podnositelju. Iako je teško utvrditi utjecaj koji je 

mišljenje sudskog vještaka moglo imati na porotu, Sud smatra da je vrlo vjerovatno da takav nagli 

obrat neizbježno daje poseban značaj mišljenju sudskog vještaka. 

S obzirom na ove posebne okolnosti, poglavito promjenu mišljenja od strane sudskog vještaka, 

u kombinaciji sa odbijanjem zahtjeva za novim vještačenjem, Sud smatra da su prekršeni uvjeti 

parvičnog suđenja, kao i da prava odbrane nisu bila ispoštovana. Prema tome, radilo se o kršenju 

člana 6, 1 i 3.b, Konvencije zajedno razmatranih. 

Pravo na zaštitu od samooptuživanja 

Iako se ne spominju izričito u članu 6, pravo na odbranu šutnjom, kao i pravo na zaštitu od 

181


samooptuživanja također su garantirani članom uvjetom o pravičnom suđenju. 

Ovo znači, kao prvo, da neka osoba ne može biti osuđena zato što je odbila da odgovara na 

postavljena pitanja. U predmetu Heaney i McGuinness protiv Irske (presuda od 21. decembra 

2000.), domaćim zakonom (Dio 52. Zakona o djelima protiv države iz 1939.) o djelima 

usmjerenim protiv državne sigurnosti zahtijeva se od osumnjičenih da prijave svoje kretanje. 

Svaki osumnjičeni koji to ne uradi suočava se sa prijetnjom kazne zatvora. Sud je tim povodom 

izjavio (Predstavka br. 34720/97, stavovi 55-59): 

[Sud] smatra da je “stupanj prinude”, koji je bio nametnut podnositeljima primjenom Dijela 52. 

ovog zakona kako bi ih se prinudilo da otkriju informacije u vezi optužbi protiv njih na osnovu 

ovog zakona zapravo uništio samu suštinu privilegije da se ne mogu su-optužiti i njihovog prava 

da se brane šutnjom. 

Vlada je tvrdila da Dio 52. Zakona iz 1939. i predstavlja samo srazmjeran odgovor na opasnost od 

terorizma i prijetnje sigurnosti zemlje s obzirom na potrebu osiguravanja pravilnog funkcioniranja 

pravde i očuvanja javnog reda i mira. 

Sud je primio k znanju detalje koje je vlada izložila u vezi onoga što je u interesu sigurnosti i javnog 

reda. Međutim, on podsjeća da […] Sud […] smatra da se opći uvjeti pravičnosti sadržani u članu 

6, uključujući i pravo na zaštitu od samooptuživanja, «primjenjuju na krivični postupak u pogledu 

svih vrsta krivičnih djela bez razlike, od onih najjednostavnijih do najsloženijih». Sud zaključuje 

da se ne može pozivati na javni interes kako bi se opravdalo korištenje odgovora dobivenih pod 

prisilom u vansudskoj istrazi kako bi se optuženi inkriminirao u toku sudskog postupka. 

Sud nadalje podsjeća na predmet Brogan (presuda Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

od 29. novembra 1988, Serija A br. 145-B) koji se odnosi na slučaj hapšenja i pritvora, na osnovu 

ovlasti datih posebnim zakonom, osoba koje su bile osumnjičene za terorizam u Sjevernoj Irskoj. 

Vlada Ujedinjenog Kraljevstva se pozivala na poseban kontekst sigurnosti u Sjevernoj Irskoj kako bi 

opravdala dužinu osporavanog vremena provedenog u pritvoru (član 5, stav 3). Sud je smatrao da 

bi čak i najkraći periodi pritvora o kojima je riječ u ovom predmetu imali posljedice štetne po samu 

suštinu relevantnog prava zaštićenog članom 5, stav 3. On zaključuje da činjenica što su hapšenje i 

pritvor podnositelja nastali u legitimnom cilju zaštite zajednice kao cjeline od terorizma nije, sama 

po sebi bila dovoljna da osigura poštivanje specifičnih uvjeta iz člana 5, stava 3 Konvencije. 

Sud, prema tome, smatra da interesi sigurnosti i javnog reda koje je istakla vlada ne mogu opravdati 

odredbu kojom se poništava sama bit prava podnositelja ne šutnju i zaštitu od samooptuživanja 

kao što je garantirano u članu 6, stav 1 Konvencije. 

Sud prema tome zaključuje da je bilo kršenja prava podnositelja na šutnju kao i njihovog prava na 

zaštitu od samooptuženja kao što je garantirano članom 6, stav 1 Konvencije. 

Pravo na zaštitu od samoptuživanja također zabranjuje korištenje dokaza koji su dobiveni pod 

prinudom, U presudi Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva (17. decembar 1996, Reports 

of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1996-VI, str. 2064-2065, 

stavovi 68-69), podnositelj je po sili zakona natjeran da svjedoči tokom zakonom propisane 

istrage prevare u preduzeću. Istragu su vodili nezavisni inspektori u skladu sa Zakonom o 

preduzećima. Svjedočenje podnositelja je nakon toga upotrebljeno protiv njega u krivičnom 

postupku. Sud je zauzeo sljedeći stav: 

182


Sud podsjeća, iako nisu posebeno spomenuti u članu 6. Konvencije (čl. 6), pravo na šutnju i pravo 

zaštite od saamoptuženja predstavljaju opće priznate međunarodne standarde koji su sama srž 

pojma pravičnog suđenja po članu 6. (čl. 6). Njihova logika leži, inter alia, u zaštiti optuženog od 

prinude od strane organa vlasti kako bi se na taj način doprinijelo izbjegavanju nepravde i pomoglo 

ispunjenju ciljeva člana 6. (čl. 6) (vidi gore spomenutu presudu John Murray, str. 49, stav 45, i 

gore spomenutu presudu Funke, str. 22, stav 44). Pravo na zaštitu od saoptuženja posebno pretpostavlja 

da tužiteljstvo u krivičnim predmetima nastoji dokazati svoje tvrdnje protiv optuženog 

bez oslanjanja na dokaze koji bi bili pribavljeni korištenjem metoda prisile ili pritiska i suprotno 

volji optuženog. U tom smislu ovo pravo je usko povezano sa pretpostavkom nevinosti sadržanoj u 

članu 6, stavu 2, Konvencije (čl. 6-2). 

Pravo na zaštitu od samooptuživanja se, međutim, prvenstveno odnosi na poštovanje volje optužene 

osobe da se brani šutnjom. Kao što je opće prihvaćeno u pravnim sistemima država ugovornica u 

Konvenciji i drugdje, ono u krivičnim postupcima ne obuhvata korištenje koji se može dobiti od 

optuženog kroz primjenu metoda prisile na temelju zakonom dozvoljenih ovlasti, a koje su protiv 

volje osumnjičenog poput, između ostalog, dokumenata do kojih se došlo na temelju sudskog naloga, 

alko-testa, uzimanja uzoraka krvi ili urina ili tkiva u svrhe DNK analize. 

Potrebno je također istaknuti da je Sud u ovoj presudi smatrao da pravo na zaštitu od 

samooptuživanja uzeto kao pravo na odbranu šutnjom ne pokriva samo priznanje nekog djela. 

U ovoj presudi Sud iznosi sljedeće (stavovi 71 i 74): 

U svakom slučaju, imajući na umu koncept pravičnosti iz člana 6 (čl. 6), pravo na zaštitu od 

samooptuživanja može se realno svesti na priznanje nekog krivičnog djela ili na primjedbe koje 

imaju direktne inkriminirajuće posljedice. Svjedočenje pod prinudom, koje naizgled ne djeluje 

kao optužujuće – poput ekskulpatornih (oslobađajućih) opaski ili samo informacija o činjenicama 

– može kasnije biti iskorišteno u krivičnom postupku kao podrška tvrdnjama tužiteljstva, naprimjer, 

da bi se suprotstavilo ili bacila sumnja na druge izjave ili dokaze koje je dao optuženi tokom 

suđenja, ili da bi se na drugi način narušio njegov kredibilitet. 

[…] 

Ne može se pozivati na javni interes kako bi se opravdala upotreba odgovora koji su iznuđeni u vansudskoj 

istrazi i time inkriminirao optuženi u sudskom postupku. U ovom pogledu vrijedi istaknuti 

da po relevantnim zakonima izjave koje su dobivene pod prinudom na osnovu ovlasti Odjela za 

velike privredne prevare, ne mogu biti izvedeni kao dokazi na suđenju koje će uslijediti. Štaviše, 

činjenica da je takve izjave dao podnositelj prije nego što je optužen, ne spriječava da njihovo kasnije 

korištenje u krivičnom postupku ne predstavlja kršenje tog prava. 

(S istim zaključkom vidi i presudu I.J.L, G.M.R. i A.K.P. Ujedinjenog Kraljevstva od 19. 

septembra 2000, Predstavka br. 29522/95.) 

Za druge slučajeve vidi presude: 

–presuda Ferrantelli i Santangelo protiv Italije od 7. augusta 1996, Reports (Izvještaji) 1996-III, 

stavovi 45-50, u vezi navoda o iznuđenim priznanjima; presuda Serves protiv Francuske od 20. 

oktobra 1997, Reports (Izvještaji)1997-VI, stavovi 43-47, nema kršenja člana 6, jer je izrečena 

novčana kazna zbog odbijanja polaganja zakletve u svojstvu svjedoka; 

–presuda J.B. protiv Švicarske od 3. maja 2001, Predstavka br. 31827/96, novčane kazne izrečene 

183


podnositelju što je odbio da pruži određene informacije; Sud je smatrao da podnositelj nije 

mogao isključiti da dodatni prihod otkriven na temelju dokumenata koje je on dao, a koji je 

poticao iz neoporezovanih izvora, predstavlja utaju poreza. Sud je zaključio da ovi dokumenti 

nisu mogli biti dobiveni pod prinudom i mimo volje osobe u pitanju: zbog čega je ustanovljeno 

kršenje člana 6 stav 1; i presuda Funke protiv Francuske od 25. februara 1993, Serija A br. 256-A, 

stavovi 43-44, u kojoj je Sud našao da je krivična presuda zbog odbijanja pružanja informacija 

carinskim organima predstavljala kršenje člana 6, stava 1; presuda Magee protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva od 6. juna 2000, Predstavka br. 28135/95, stav 41, u kojoj se podnositelj žali da je 

kontekst pritiska imao za posljedicu samooptužbu i da nije imao pomoć advokata. 

Potrebno je istaknuti da Sud istovremeno ne isključuje mogućnost donošenje zaključaka do 

kojih se može doći na temelju šutnje optuženog. U presudi John Murray protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva (8. februar 1996, Reports (Izvještaji) 1996-I, stavovi 51 and 54), Sud navodi: 

Domaći sud je zaključio kako je optuženi kriv samo zbog toga što je odlučio da se brani šutnjom. 

Samo u slučajevima kada dokazi protiv optuženog «zahtijevaju» objašnjenje koje bi trebalo da može 

dati optuženi, nepružanje bilo kakvog objašnjenja «može, sasvim logično, dovesti do zaključka 

kako takvo objašnjenje ne postoji i da je optuženi kriv». Nasuprot toga je situacija u kojoj tvrdnje 

optužbe imaju tako malu težinu u smislu dokaza, da i ne zahtijevaju nikakav odgovor i nedavanje 

odgovora ne opravdava zaključak o krivnji (ibid.). 

[…] Kao što je istakao delegat Komisije, sudovi u većem broju zemalja koji slobodno procjenjuju 

dokaze mogu uzimati u obzir sve relevantne okolnosti, uključujući i ponašanje i način na koji 

optuženi vodi svoju odbranu. 

U istom tonu su i presude Averill protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 6. juna 2000, Predstavka 

br. 36408/97, i Condron protiv protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2. maja 2000, Predstavka br. 

35718/97. 

Pravo na advokata 

Još jedan aspekt pravičnog suđenja je i pravo na advokata koje okrivljeni ima od samog početka 

krivičnog postupka. U presudi John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (8. februar 1996, 

Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1996-I, str. 54-55, 

stavovi 62-63), podnositelju je uskraćena zatražena pomoć advokata tokom prvih četrdeset 

osam sati policijskog pritvora. 

Sud primjećuje da vlada nije osporavala da se član 6. (čl. 6) primjenjuje čak i na fazu prethodne 

istrage od strane policije. U ovom pogledu Sud podsjeća na svoj zaključak u presudi Imbrioscia 

protiv Švicarske od 24. novembra 1993. da član 6. (čl. 6) – naročito stav 3 (čl. 6-3) – može biti 

relevantan prije nego što je predmet u fazi suđenja ukoliko postoji vjerovatnoća da će pravičnost 

suđenja biti ozbiljno ugrožena zbog inicijalnog propusta poštivanja ovih odredbi (čl. 6-3) (Serija A 

br. 275, str. 13, stav 36). Kao što je istaknuto u ovoj presudi, način na koji treba primjenjivati član 

6, stav 3.c (čl. 6-3-c), tokom prethodne istrage ovisi od posebnih karakteristika postupka i od okolnosti 

u predmetu (loc. cit, str. 14, stav 38). 

Zakoni pojedinih država mogu predviđati posljedice ponašanja okrivljenog u početnoj fazi polici- 

184


jske istrage koje su od odlučujućeg značaja za odbranu u krivičnom postupku koji slijedi. U takvim 

okolnostima član 6 (čl. 6) normalno zahtijeva da se optuženom dopusti pomoć advokata već u 

početnoj fazi policijskog ispitivanja. Međutim, ovo pravo, koje nije eksplicitno predviđeno u Konvenciji, 

može, s razlogom, podlijegati restrikcijama. Pitanje koje se postavlja u svakom predmetu 

jeste da li je takva restrikcija, u svjetlu cjelokupnog predmeta, lišila optuženog prava na pravično 

suđenje. 

Sličan pristup je i u predmetu Goedhart protiv Belgije (vidi presudu od 20. marta 2001, 

Predstavka br. 34989/97, stavovi 31-33, dostupna samo na francuskom, nezvaničan prevod), u 

kojoj Sud kaže: 

Sud je u presudama Omar i Guérin smatrao da “kada je žalba zbog primjene materijalnog prava 

proglašena neprihvatljivom samo zato što se podnositelj, kao što je slučaj u ovom predmetu, nije 

predao i otišao u pritvor nakon što je uložio žalbu na sudsku odluku o pritvoru, ovakva odluka 

ipak obavezuje podnositelja žalbe da unaprijed prihvati lišenje slobode koje rezultira iz odluke koju 

osporava, iako se ona ne može smatrati konačnom sve dok se ne donese odluka po žalbi, ili dok 

ne istekne vrijeme za ulaganje žalbe». Sud smatra da ovo “šteti samoj suštini prava na žalbu, tako 

što postavlja neproporcionalan teret za podnositelja žalbe i time narušava pravičnu ravnotežu koja 

mora biti uspostavljena između legitimnog interesa da se sudske odluke sprovode, s jedne strane, 

i prava pristupa kasacionom sudu i prava na odbranu, s druge strane (gore spomenute presude 

Omar i Guérin, str. 1841, stavovi 40-41, odnosno str. 1868, stav 43; također i presuda Khalfoui 

protiv Francuske [Dio III] presuda, Predstavka br. 34791/97, ECHR 1999-IX, 14. decembar 1999, 

stav 40). 

U ovom predmetu Sud primjećuje da je Kasacioni sud, svojom odlukom od 10, decembra 1996, 

proglasio žalbu neprihvatljivom samo zbog toga što podnositelj nije dobrovoljno otišao u pritvor 

na temelju sudske odluke koju je osporavao u svojoj žalbi (stav 18 gore). 

U takvim okolnostima Sud ne vidi nikakv razlog zbog kojeg bi donio drugačiji zaključak od onog 

u presudama Omar i Guérin. U svjetlu oklnosti pradmeta i u skladu sa svojom sudskom praksom, 

Sud smatra da je podnositelj bio izložen neproporcionalnom mješanju u njegovo pravo pristupa 

sudu i, prema tome, u njegovo pravo na pravično suđenje. Kao zaključak, ovo je predstavljalo 

kršenje člana 6, stava 1, Konvencije. 

Uvjet trajanja sudskog postupka u “razumnom roku” 

Kod utvrđivanja pravičnosti jednako je relevantno ako postupak nije bio «u razumnom roku». 

Veliki broj presuda je donesen upravo u vezi stim. 

Razumna dužina trajanja postupka 

Sud je u presudi Zimmermann i Steiner protiv Švicarske (13. juli 1983, Serija A br. 66, str. 11, 

stav 24) postavio kriterije koji služe za određivanje razumne dužine trajanja postupka: 

Razumna dužina trajanja postupka spada u opseg člana 6, stava 1 (čl. 6-1) i mora se procjenjivati 

u svakom predmetu pojedinačno na temelju okolnosti tog predmeta (vidi presudu Buchholz od 

6. maja 1981, Serija A br. 42, str. 15, stav 49). Sud mora, inter alia, voditi računa o kompleksnosti 

činjenica i pravnih pitanja koja se postavljuju u tom predmetu, ponašanju podnositelja i nadležnih 

185


organa vlasti, kao od kakvog je to značaja po podnositelja; pored toga, samo kašnjenje koje se može 

pripisati državi može opravdati nalaz o propustu poštivanja uvjeta «razumnog roka» (vidi, mutatis 

mutandis, presudu König od 28. juna 1978, Serija A br. 27, str. 34-40, stavovi 99, 102-105 i 107-111 

i gore spomenutu presudu Buchholz judgment, Serija A br. 42, str. 16, stav 49). 

Sud naizmjenično preispituje kompleksnost ili odsustvo kompleksnosti predmeta, ponašanje 

podnositelja (prisustvovanje ili odsustvo sa ročišta, zahtjeve za odgodu...), kao i sudskih ili 

upravnih tijela. Sud je podsjetio na ove kriterije u predmetu Vallée protiv Francuske (26. april 

1994, Serija A br. 289-A, str. 17, stav 34). On je došao do logičnog zaključka, na koji se pozvao 

u presudi A.A.U. protiv Francuske (19. juni 2001, Predstavka br. 44451/98, stav 29, dostupna 

samo na francuskom –nezvaničan prevod): 

Sud podsjeća da je zadatak država ugovornica da organiziraju svoj pravosudni sistem tako da njihovi 

sudovi budu u stanju garantirati svakoj osobi pravo na konačnu odluku u sporovima u vezi 

njihovih prava i obaveza, koja će biti donesena u razumnom roku (gore spomenuta presuda Frydlender, 

stav 47). 

Računanje vremena 

Generalno, razuman rok uključuje ispitivanje postupka, uključujući i postupak pred ustavnim 

sudom. Tako je Sud u presudi Diaz Aparicio protiv Španjolske (11. oktobar 2001, Predstavka br. 

49468/99, stav 21, dostupna samo na francuskom – nezvaničan prevod) primijetio: 

[…] Sud je uzeo u obzir dužinu svih postupaka o kojima je riječ, uključujući i postupak pred 

Ustavnim sudom (vidi, naprimjer, presudu Ruiz-Mateos protiv Španjolske od 23. juna 1993, Serija 

A br. 262, str. 19, stav 35, i presudu Süssmann protiv Njemačke od 16. septembra 1996, Reports of 

Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1996-IV, stav 39). 

Računanje vremena u krivičnim predmetima 

U predmetu Eckle protiv Njemačke (15. juli 1982, Serija A br. 51, str. 33, para¬graph 73), Sud 

primjećuje: 

U krivičnim predmetima, “razuman rok” na koji se poziva u članu 6, stav 1 (čl. 6-1), počinje teći 

odmah nakon što je osoba «okrivljena» ovo može biti i prije nego što je predmet u postupku (vidi, 

naprimjer, presudu Deweer od 27. februara 1980, Serija A br. 35, str. 22, stav 42), na dan hapšenja, 

naprimjer, na dan kada je osoba zvanično obaviještena o krivičnom gonjenju, ili na dan kada je 

otvorena preliminarna istraga 

[…]. 

(Idem presuda Metzger protiv Njemačke od 31. maja 2001, Predstavka br. 37591/97, stav 31.) 

Sud nastavlja i kaže (str. 34, stav 76): 

U pogledu kraja “roka”, u krivičnim predmetima po članu Article 6, stav 1 (čl. 6-1), on pokriva cijeli postupak o 

kojem je riječ, uključujući i postupak po žalbi (vidi presudu König od 28. juna 1978, Serija A br. 27, str. 33, stav 98). 

186


Naprimjer, u slučaju kada nije bilo kršenja, u vezi istrage koja je vođena na Korzici, vidi presudu 

Acquaviva protiv Francuske od 21. novembra 1995, Predstavka br. 19248/91, Serija A br. 333-A, 

stav 46, u kojoj je Sud uzeo u obzir posebne okolnosti predmeta i situaciju koja je vladala na 

Korzici u to vrijeme; u vezi liječničke odgovornosti koju su istraživali krivični sudovi nakon 

tužbe i zahtjeva za odštetu, vidi presudu Callvelli i Ciglio protiv Italije od 17. januara 2002, 

Predstavka br. 32967/96, stavovi 63-67. 

Računanje vremena u parničnom postupku 

Što se tiče parnice, Sud u presudi Erkner i Hofauer protiv Austrije primjećuje (23. april 1987, 

Serija A br. 117, str. 61-62, stavovi 64-65): 

u parničnom postupku, «razumni rok» na koji se poziva u članu 6, stav 1 (čl. 6-1), obično počinje 

teći od trenutka kada je podnesena tužba «sudu» […] međutim, moguće je, da u određenim okolnostima 

taj rok počne teći i ranije. 

Predmet König protiv Njemačke (28. juni 1978, Serija A br. 27, str. 33, stav 98) predstavlja jedan 

primjer u kojem je razuman rok počeo teći «čak i prije naloga o početku sudskog postupka». 

Što se tiče kraja ovog perioda, Sud u presudi Erkner i Hofauer ističe (loc. cit.): 

[…] da period čiju osnovanost treba preispitati obuhvata sveukupno postupke o kojima je riječ, 

uključujući i žalbene 

[…]. Ovaj period se prema tome proteže sve do odluke o sporu (“contestation”). 

Nadalje, Sud je imao priliku da naglasi sljedeće: dužina izvršnog postupka nakon donesene 

presude mora biti uzeta u obzir prilikom računanja razumnog roka kada se spor konačno riješi 

tek u ovoj drugoj fazi. U presudi Silva Pontes protiv Portugala (23. mart 1994, Serija A br. 286- 

A, str. 14, stavovi 33-36) Sud primjećuje sljedeće u vezi dugovanja: 

Sud je prema tome zauzeo stav […] da postupak «izvršenja» nije imao namjeru samo izvršenje 

obaveze plaćanja određenog iznosa: on je također služio u određivanju važnih elemenata samog 

duga […]. Iz ovoga slijedi da je spor (contestation) u vezi prava podnositelja na odštetu mogao biti 

riješen jedino u izvršnom postupku. 

[…] 

Nema nikakve sumnje da se član 6 (čl. 6) primjenjuje […] na drugu fazu. 

Javno suđenje i izricanje presude 

Konačni proceduralni uvjet odnosi se na javnu prirodu sudjenja i donošenja presude. 

187


Značaj javne prirode sudjenja 

U presudi Pretto i ostali protiv Italije (8. decembar 1983, Serija A br. 71, str. 11-12, stavovi 21- 

22), Sud je iznio sljedeće u vezi javnosti postupka pred sudom: 

Javni karakter postupka pred sudskim tijelima na koje se poziva član 6, stav 1 (čl. 6-1), štiti strane 

u postupku od donošenja sudskih odluka u tajnosti bez ikakve kontrole javnosti; on je također 

jedno od sredstava pomoću kojih se održava povjerenje u sudove, više i niže. Time što je vršenje 

sudske funkcije vidljivo, karakteristika javnog doprinosi postizanju cilja po članu 6, stav 1 (čl. 6- 

1), to jest pravičnog suđenja, garancije koja predstavlja jedan od fundamentalnih principa svakog 

demokratskog društva u okviru značenja koje ima po Konvenciji (vidi presudu Golder od 21. februara 

1975, Serija A br. 18, str. 18, stav 36 i presudu Lawless od 14. novembra 1960, Serija A br. 1, 

str. 13). 

Iako su se sve države članice Vijeća Evrope podvrgnule ovom principu javnosti, njihovi zakonodavni 

sistemi i sudska praksa ukazuju na određeni stupanj raznolikosti u opsegu i načinu primjene, 

kako u pogledu održavanja sudskih rasprava, tako i «proglašenja» presuda. Ovaj formalni aspekt je, 

međutim, od sekundarnog značaja u poređenju sa svrhom koja se skriva iza principa o javnosti koji 

uvjetuje član 6, stav 1 (čl. 6-1). Istaknuto mjesto koje u demokratskom društvu zauzima pravo na 

pravično suđenje, tjera ovaj Sud da u svrhe revidiranja na koje je obavezan u ovoj oblasti, preispita 

stvarnu situaciju ovog postupka (vidi poglavito, mutatis mutandis, presudu Adolf od 26. marta 


U presudi Diennet protiv Francuske (26. septembar 1995, Serija A br. 325-A, stav 33), Sud dalje 

iznosi: 

Kao što je poznato, Konvencija ovom principu ne daje apsolutno značenje, jer već na osnovu samog 

teksta člana 6, stav 1 (čl. 6-1), «[…] novinari i javnost se mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela 

suđenja u interesu morala […], kada to nalažu […] interesi zaštite privatnog života strana u sporu, 

ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao 

nanijeti štetu interesima pravde». 

Sud je u ovom predmetu našao da činjenica što postupak pred disciplinskim sudom Nacionalnog 

medicinskog udruženja nije bio javan predstavlja kršenje člana 6, stava 1. 

Vidi također: 

-presudu Fischer protiv Austrije (26. april 1995, Predstavka br. 16922/90, Serija A br. 312, stavovi 

43-44); presudu Malhous protiv Češke Republike (12. juli 2001, Predstavka br. 33071/96, stavovi 

55-63); i presudu Asan Rushiti protiv Austrije od 21. marta 2000, Predstavka br. 28389/95, 

kada nije bilo ročišta i javnog donošenja presude u postupku odštete u slučaju pritvora koji je 

uslijedio nakon oslobađajuće presude; i 

-presudu L. protiv Finske od 27. aprila 2000, Predstavka br. 25651/94, zbog neodržane rasprave 

u vezi prava pristupa djeci povjerenoj socijalnoj službi na staranje (kršenje); presudu Guisset 

protiv Francuske od 26. septembra 2000, Predstavka br. 33933/96, u vezi zatvorene rasprave 

pred sudom za disciplinske prekršaje (odjela za budžet i finansije) koji je odlučivao o kršenju 

propisa javnog knjigovodstva za koje zakon predviđa novčanu kaznu; i presudu Riepan protiv 

Austrije od 15. juna 2000, Predstavka br. 35115/97, zbog suđenja održanog u zatvoru (kršenje 

člana 6). 

188


Javno «izricanje» presude 

Sud je u istoj presudi protumačio zahtjev iz člana 6, stava 1 po kojem se «presuda izriče javno». 

Sud je zauzeo sljedeći stav (str. 12, stav 26): 

Sud se stoga ne osjeća obaveznim da prihvati doslovno tumačenje. On smatra da svaki oblik publiciteta 

koji treba imati «presuda» po domaćem zakonu odgovorne države, mora biti ocjenjena u 

svjetlu posebnih karakteristika postupka o kojem je riječ i u odnosu na svrhu i cilj člana 6, stava 

1 (čl. 6-1). 

U ovom slučaju presude Žalbenog suda i Kasacionog suda su bile javne na taj način što su 

pohranjivane u sudskom registru gdje je svako mogao ostvariti uvid u presudu Kasacionog suda 

ili dobiti njenu kopiju. To što Kasacioni sud nije javno izricao presude nije bilo u suprotnosti 

sa članom 6, stavom 1. 

U predmetu Sutter protiv Švicarske (22. februar 1984, Serija A br. 74, str. 14-15, stavovi 31- 

34) presuda Vojnog kasacionog suda uručivana je stranama u postupku, a svako ko je bio 

zainteresiran mogao je dobiti kopije presuda ovog suda. Prema tome, to što presude nisu bile 

izricane javno u ovom predmetu nije predstavljalo kršenje člana 6, stava 1. 

(Vidi također presudu Lamanna protiv Austrije od 10. jula 2001, Predstavka br. 28923/95, 

stavovi 27-34; presudu B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. aprila 2001, Predstavka br. 

36337/97; presudu B. i P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. aprila 2001, Predstavka br. 

36337/97 u vezi starateljstva nad djetetom; i presudu Tierce i ostali protiv San Marina od 25. 

jula 2000, Predstavka br. 24954/94.) 

Odricanje od prava na javnu raspravu 

U predmetu Håkansson i Sturesson protiv Švedske (21. februar 1990, Serija A 

Br. 171-A, str. 20, stav 66) Sud je zauzeo sljedeći stav: 

Javni karakter sudskih rasprava predstavlja temeljni princip koji propisuje stav 1 člana 6. (čl. 6-1). 

Opće je poznato da ni tekst niti smisao ove odredbe ne sprječavaju neku osobu da se po slobodnoj 

volji odrekne, bilo eksplicitno ili prećutno, prava na javnu raspravu u svom predmetu (vidi presudu, 

inter alia, presudu Le Compte, Van Leuven i De Meyere od 23. juna 1981, Serija A br. 43, str. 25, stav 

59, i presudu H. protiv Belgije od 30. novembra 1987, Serija A br. 127, str. 36, stav 54). Međutim, 

odricanje mora biti neopozivo i ne smije biti u suprotnosti sa bilo kojim javnim interesom. 

Član 6, stav 2 – Pretpostavka nevinosti 

Član 6, stav 2, glasi: 

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica 

po zakonu ne dokaže. 

189


1. Područje primjene i opseg drugog stava člana 6 

Definicija izraza "optužen za krivično djelo" 

Član 6, stav 2 primjenjuje se na svakoga "optuženog za krivično djelo". 

Sud je u presudi u predmetu Lutz protiv Njemačke (25. august 1997, Serija A, br. 123, stav 52), 

dao definiciju, između ostalog, pojma "optužen za krivično djelo". Koristi termine krivična 

optužba" i "optužen za krivično djelo", koji se koriste u članu 6 i koje je već ranije tumačio: 

Sud postupa na osnovu toga da se termini "krivična optužba" (accusation en matière pénale)i 

"optužen za krivično djelo" (accusé d’une infraction) u tri stava člana 6 (čl. 6-1, čl. 6-2, čl 6-3) 

odnose na identične situacije. Ranije je već usvojio sličan pristup članu 6, stav 2 (čl. 6-2), mada u 

kontekstu koji je nesumnjivio bio krivični po domaćem zakonu (vidjeti presudu u predmetu Adolf 

od 26. marta 1982, Serija A, Br. 49, str. 15, stav 30, i presudu u predmetu Minelli od 25. marta 1983, 

Serija A, Br. 62, str. 15, stav 27). 

Prema tome, da bi odredio krivičnu prirodu djela, Sud koristi svoje uobičajene principe. U 

presudi u predmetu Minelli protiv Švicarske (25. mart 1983, Serija A, br. 62, str. 15, stav 28), 

Sud je, naprimjer, smatrao da je postupak po privatnoj tužbi za klevetu u novinskom tekstu u 

ovom slučaju krivične prirode. 

I ugrožavanje "građanskih" prava pojedinca ponekad predstavlja krivično djelo. Da bi se odredilo 

da li postoji "krivična optužba" (accusation en matière pénale), mora se, između ostalog, ispitati 

situacija optuženog – onako kako se tretira u važećim domaćim zakonima – u svjetlu ciljeva člana 

6, odnosno zaštite prava na odbranu (vidi gore pomenutu presudu u predmetu Adolf, ibid.). 

U Švicarskoj je klevata uključena u djela koja se saveznim krivičnim zakonom definiraju kao 

kažnjiva (vidi pasus 17 u gornjem tekstu). Krivično gonjenje za klevetu može se desiti samo ako 

žrtva podnese pritužbu (Strafantrag), ali vođenje tužbe je u skladu sa kantonalnim zakonima o 

krivičnom postupku, u ovom slučaju kantona Zürich; postupak može dovesti do kazne, u obliku 

novčane kazne ili čak kazne zatvora, i takva se kazna unosi u sudski krivični dosje (vidi pasus 18 

u gornjem tekstu). 

Opseg 

Član 6, stav 2 se, u slučaju krivične optužbe, primjenjuje na cijeli postupak. Sud je, opet, u 

predmetu Minelli, smatrao (str. 24, stav 30): 

Član 6, stav 2 važi za cijeli krivični postupak, neovisno o ishodu krivičnog gonjenja, a ne samo 

za razmatranje merituma optužbe (vidi, mutatis mutandis, ranije pomenutu presudu u predmetu 

Adolf, Serija A, br. 49, str. 16, stav 33, in fine). 

Član 6, stav 2, važi za različite organe javne vlasti, kako je Sud pogakao u presudi u predmetu 

Allenet de Ribemont protiv Francuske (presuda od 10. februara 1995, Serija A, Br. 308, str. 16- 

17, stavovi 36-37 i 41): 

190


Sud smatra da pretpostavku nevinosti mogu ugroziti ne samo sud i sudac, već i drugi organi javne 

vlasti. 

U vrijeme konferencije za štampu 20. decembra 1976, gospodina Allenet de Ribemonta je policija 

tek bila uhapsila (vidi pasus 9 u gornjem tekstu). Mada još nije bio optužen za pomaganje u ubistvu 

iz umišljaja (vidi pasus 12 u gornjem tesktu), njegovo hapšenje i policijski pritvor bili su dio sudske 

istrage koju je nekoliko dana ranije pokrenuo istražni sudija u Parizu, i njega pretvorio u "osobu 

optuženu za krivično djelo" u smislu člana 6, stav 2 (čl. 6-2). 

[…] 

Sud smatra da su (u toku konferencije za štampu) neki od najviših zvaničnika francuske policije 

pominjali gospodina Allenet de Ribemonta, bez bilo kakve kvalifikacije i rezerve, kao jednog od 

podstrekača u ubistvu, a time i saučesnika. To je sasvim jasna izjava o krivici podnositelja, čime 

se, kao prvo, javnost potakla da ga smatra krivim, a drugo, prejudicirala ocjena činjenica pred 

nadležnom sudskom vlašću. Time je došlo do kršenja člana 6, stav 2 (čl. 6-2). 

S druge strane, kad se optuženi proglasi krivim, član 6, stav 2, više nije primjenjiv u odnosu na 

sve navode iznesene u postupku izricanja kazne (presuda u predmetu Philips protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, od 5. jula 2001, Predstavka br. 41087/98, stav 35): 

S druge stane, mada jeste jasno da se član 6, stav 2, primjenjuje na krivični postupak u cjelini, a 

ne samo na razmatranje merituma optužbe (vidi, naprimjer, presudu u predmetu Minelli protiv 

Švicarske, od 25. marta 1983, Serija A Br. 62, stav 30, presudu Sekanina protiv Austrije, od 25. augusta 

1993, Serija A Br. 266-A, i presudu Allenet de Ribemont protiv Francuske, od 10. februara 

1995, Serija A br. 308), pravo na pretpostavku nevinosti u skladu sa članom 6, stav 2, pojavljuje se 

samo u vezi sa konkretim djelom za koje postoji "optužba". Kada se optuženom za dato djelo dokaže 

krivica, član 6, stav 2, ne može se primjenjivati na navode o karakteru ili ponašanju optuženog u 

sklopu postupka izricanja kazne, osim ako te optužbe nisu takve prirode i intenziteta da predstavljaju 

novu "optužbu" u smislu autonomnog značenja Konvencije pomenutog u pasusu 28 u gornjem 

tekstu (vidjeti presudu Engel i ostali protiv Holandije, od 8. juna 1976, Serija A Br. 22, stav 90). 

(Vidi i ranije pomenutu presudu Heaney i McGuinness protiv Irske, od 21. decembra 2000.) 

2. Snaga člana 6, st. 2 

Član 6, stav 2, osuda i nedostatak dokaza, sumnja u korist optuženog 

U presudi u predmetu Telfner protiv Austrije, od 20. marta 2001 (Predstavka br. 33501/96, 

stavovi 15-20), Sud je smatrao da su sudovi teret dokazivanja prenijeli na odbranu time što 

su od vlasnika vozila koje je učestvovalo u udesu tražili da da objašnjenje; vlasnik je odbio da 

da izjavu i osuđen je na osnovu policijskog izvještaja u kojem je navedeno da je on bio glavni 

korisnik vozila i da te večeri nije spavao kod kuće. Sud je kazao: 

Sud se poziva na to da je, u pravilu, na domaćim sudovima da ocijene dokaze koji su pred njima, 

a da je na ovom Sudu da ocijeni da li je postupak, gledan u cjelini, bio pravičan, što u slučaju 

krivičnog postupka uključuje i poštivanje pretpostavke nevinosti. Član 6, stav 2, između ostalog, 

traži da pri izvršavanju dužnosti, članovi suda ne trebaju polaziti od unaprijed formirane ideje 

191


o tome da je optuženi izvršio djelo za koje se tereti; teret dokazivanja je na tužilaštvu, a svaka 

sumnja trebala bi ići u korist optuženog (vidi presudu Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, 

od 6. decembra1988, Serija A br. 146, str. 31 i 33, stavovi 67-68 i 77). Prema tome, ako se teret 

dokazivanja prenese sa tužilaštva na odbranu, krši se pretpostavka nevinosti (vidi presudu John 

Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 8. Februara 1996, Reports of Judgments and Decisions 

-Izvještaji o presudama i odlukama - 1996-I, str. 52, stav 54). 

Jeste tačno, kako je vlada naglasila, da pravne pretpostavke u principu nisu kompatibilne sa članom 

6 (vidi, naprimjer, presudu u predmetu Salabiaku protiv Francuske, od 7. oktobra 1988, Serija A, br. 

141-A, str. 15-16, stav 28); a nije ni izvlačenje zaključaka na osnovu šutnje optuženog (vidi ranije 

pomenutu presudu John Murray, str. 49-52, stavovi 45-54). 

Međutim, ovaj predmet se ne tiče primjene pravne pretpostavke o činjenici ili propisu, niti Sud 

prihvata argument vlade da domaći sudovi mogu legitimno izvoditi zaključke iz šutnje optuženog. 

Sud smatra da se ranije pomenuta presuda John Murray tiče predmeta u kojem je zakon omogućio 

da se iz šutnje optuženog izvlače zdravorazumski zaključci, jer je tužilaštvo protiv njega postavilo 

optužbu koja je tražila objašnjenje. Obzirom na to da su dokazi izvedeni u toku suđenja predstavljali 

jaku optužbu protiv optuženog, Sud je smatrao da izvođenje takvih zaključaka, nad kojima su 

postojale jake procesne garancije, nije predstavljalo kršenje člana 6 u okolnostima datog predmeta 

(ibid.). Sud smatra da izvođenje zaključaka iz šutnje optuženog može biti dozvoljeno u sistemu 

kakav je austrijski, gdje sudovi slobodno ocjenjuju dokaze koji su pred njima, pod uslovom da su 

dokazi takvi da je jedini zdravorazumski zaključak koji se može izvesti iz šutnje optuženog je da on 

na ono za što ga se tereti nema odgovora. 

U ovom predmetu, i okružni i regionalni sud su se, u suštini, oslanjali na izvještaj lokalne policijske 

stanice, da je podnositelj bio glavni korisnik vozila i da nije bio kod kuće u noći kad se nesreća 

desila. Međutim, sud smatra da ovi dokazni elementi, koji, uz to, nisu bili potkrijepljeni dokazima 

koji bi, kao suprotstavljeni, bili izvedeni u toku suđenja, predstavljaju optužbu protiv podnosioca 

koja bi tražila objašnjenje s njegove strane. U tom smislu, Sud naglašava da žrtva udesa nije bila u 

mogućnosti da identificira vozača, čak ni da kaže da li je vozač bio muško ili žensko, a regionalni 

sud je u nastavku postupka otkrio da je dato vozilo koristila i podnositeljeva sestra. Tražeći od podnositelja 

da da obrazloženje, mada ga nisu mogli teretiti prima facie, sudovi su teret dokazivanja 

prenijeli sa tužilaštva na odbranu. 

Uz to, Sud smatra da su i okružni i regionalni sud operirali pretpostavkama u pogledu mogućnosti 

da je podnosilac bio pod utjecajem alkohola, što, kako su sami priznali, nije bilo potkrijepljeno 

dokazima. Mada takve pretpostavke nisu bile relevantne za uspostavu elelmenata djela koje se podnosiocu 

stavljalo na teret, one dalje doprinose dojmu da su sudovi podnosiočevu krivicu prejudicirali. 

Sud je zaključio da je došlo do kršenja člana 6, stav 2 Konvencije. 

Član 6, stav 2, pretpostavka krivice i objektivne krivične odgovornosti 

U predmetu Salabiaku protiv Francuske (7. oktobar 1988, Serija A br. 141-A, str. 15-16, stavovi 

27-28), od Suda se tražilo da da svoju odluku u vezi sa određenim pretpostavkama koje postoje 

u francuskom carinskom zakonu, u vezi sa pretpostavkom nevinosti. 

Kako su naglasile i vlada i Komisija, države ugovornice u principu imaju pravo primijeniti krivični 

zakon na djelo koje nije izvršeno u normalnom uživanju prava pojedinca zaštićenih Konvencijom 

192


(presuda u predmetu Engel i ostali, od 8. juna 1976, Serija A br. 22, str. 81) i, shodno tome, definirati 

osnovne elemente djela koje je iz toga proizašlo. Naročito, a opet u principu, države ugovornice 

mogu, pod određenim uvjetima, penalizirati jednostavnu ili objektivnu činjenicu kao takvu, 

neovisno o tome da li je rezultat krivičnog umišljaja ili nehata. Primjeri takvih djela mogu se naći 

u zakonima država ugovornica. 

U ovom slučaju, podnosilac je bio osuđen po osnovu posjedovanja "krijumčarene robe" 

(narkotika) na aerodromu Roissy. Ovo djelo pojavljuje se pod naslovom "Krivična odgovornost". 

Prema toj odredbi, na osnovu proste činjenice, koja sama po sebi i ne mora predstavljati prekršaj 

ili krivično djelo, izvodi se zaključak da "krivična odgovornost" za nezakonit uvoz robe, bilo da 

je zabranjena ili ne, ili za neprijavljivanje robe, počiva na osobi u čijem se posjedu takva roba 

nađe. Sud dalje kaže: 

Prelaz sa ideje odgovornosti u krivičnom pravu na pojam krivice pokazuje vrlo relativnu prirodu 

takve distinkcije. Time se otvara pitanje vezano za član 6, stav 2 (čl. 6-2) Konvencije. 

Pretpostavka na osnovu činjenice ili na osnovu zakona postoji u svakom pravnom sistemu. Konvencija, 

sasvim jasno, takvu pretpostavku principijelno ne zabranjuje. Međutim, od država ugovornica 

traži da u pogledu krivičnog prava ostanu unutar određenih granica. Ako, kako bi se moglo 

reći da Komisija smatra (stav 64 izvještaja), drugi stav člana 6 (čl. 6-2) samo postavlja granice koje 

sudovi moraju poštovati u vođenju postupka, takav zahtjev bi se u praksi preklapao sa obavezom 

nepristrasnosti koju nameće prvi stav (čl. 6-1). Prije svega, domaće zakonodavstvo imalo bi slobodu 

da sudu koji sudi u predmetu oduzme pravu slobodu ocjenjivanja i ukloni samu suštinu 

pretpostavke nevinosti, kad bi se riječi "u skladu sa zakonom" odnosile isključivo na domaći zakon. 

Takva situacija ne bi bila u skladu sa ciljem i svrhom člana 6 (čl. 6) koji, time što štiti pravo na 

pravično suđenje, a posebno pravo na pretpostavku nevinosti, čija je osnovna namjena da predstavlja 

otjelotvorenje temeljnog principa vladavine zakona (vidi, između ostalog, presudu u predmetu 

Sunday Times, od 26. aprila 1979, Serija A br. 30, str. 34, stav 55). 

Član 6, stav 2 (čl. 6-2), shodno tome, pretpostavke vezane za činjenicu ili propis predviđene 

krivičnim zakonom ne posmatra indiferentno. Od država traži da se ograniče na razumnu mjeru, 

koja uzima u obzir značaj onoga što je u pitanju i održava prava odbrane. 

U ovom slučaju, Sud je zaključio da francuski sudovi nisu primijenili carinski zakon na način 

koji bi bio u sukobu sa pretpostavkom nevinosti. 

Član 6, stav 2, sadržaj presuda 

U ranije pomenutoj presudi Minelli, Sud je rekao sljedeće (str. 18, stav 37): 

Po mišljenju Suda, pretpostavka nevinosti bit će prekršena ako sudska odluka koja se odnosi na 

datog optuženog odražava stav da je on kriv, a da prije toga njegova krivica nije dokazana u skladu 

sa zakonom, a naročito ako nije imao priliku da iskoristi svoje pravo na odbranu. Ovo može bit 

slučaj i bez bilo kakvog formalnog nalaza; dovoljno je da postoji razmišljanje koje ukazuje na to da 

je sud optuženog smatrao krivim. 

U predmetu Minelli, podnosiocu je švicarski sud naložio da djelimično plati sudske troškove 

postupka, kao i naknadu žrtvama u vezi sa njihovim troškovima, istovremeno obustavljajući 

193


krivično gonjenje zbog ograničenja mogućnosti da predmet dođe pred sud. Švicarski sud je u 

svojoj odluci zaključio da, da nije bilo datog ograničenja, novinski članak koji je bio predmet 

tužbe "vrlo vjerovatno bi doveo do osude". Sud je zaključio da je ovo predstavljalo kršenje člana 

6, stav 2. 

3. Posebne situacije 

Pretpostavka nevinosti i naknada za zakonit istražni pritvor 

U presudi u predmetu Englert protiv Njemačke (25. august 1987, Serija A br. 123, str. 34-35, 

stavovi 36-37), Sud je dao neke opće napomene vezane za potraživanje naknade troškova i 

naknade za zakonit istražni pritvor nakon oslobađanja ili obustave krivičnog postupka: 

Sud naglašava […] kao i Komisija i vlada, da ni član 6, stav 2 (čl. 6-2), niti bilo koja druga odredba 

Konvencije, ne daju osobi "optuženoj za krivično djelo" pravo na naknadu troškova ili pravo na naknadu 

za zakonit istražni pritvor, u situacijama kad postupak protiv takve osobe bude obustavljen. 

U istom predmetu je Sud pažnju usmjerio na motivaciju za donošenje odluke da se takva 

potraživanja odbiju. 

Ipak, odluka kojom se naknada za istražni pritvor i naknada troškova optuženog odbija nakon 

obustave postupka može pokrenuti pitanje po članu 6, stav 2 (čl. 6-2), ako dodatno obrazloženje 

koje se ne može odvojiti od primijenjenih odrebi (vidi istu presudu, str. 18, stav 38) u suštini predstavlja 

određenje krivice optuženog, a da prije toga njegova krivica nije dokazana u skladu sa zakonom, 

naročito ako nije imao priliku da iskoristi svoje pravo na odbranu (ibid., stav 37). 

U ovom slučaju, Sud je zaključio da nije došlo do kršenja člana 6, stav 2. Zauzeo je stav da 

odluka njemačkih sudova odražava "stanje sumnje" i ne predstavlja proglašenje krivice. 

S druge strane, upredmetu Sekanina protiv Austrije (25. august 1993, Serija A br. 266-A, str. 

15-16, stavovi 29-30), podnosilac je oslobođen presudom koja je postala konačna. U odluci 

kojom se odbija zahtjev podnosioca za naknadom, austrijski sud ušao je u ocjenjivanje krivice 

podnosioca, uprkos činjenici da je donesena konačna presuda o oslobađanju. U ovom slučaju 

se radilo o kršenju člana 6, stav 2. 

(Vidi i presudu u predmetu Lamanna protiv Austrije, od 10. jula 2001, Predstavka br. 28923/95, 

stavovi 35-40, i presudu u predmetu Asan Rushiti protiv Austrije, od 21. marta 2000, Predstavka 

br. 28389/95, u vezi sa odbijanjem da se dodijeli naknada za privremeni pritvor.) 

Pretpostavka nevinosti i vrste pritvora 

U situaciji kad nepostojanje zasebnog aranžmana za zatvorenike u privremenom pritvoru ne 

predstavlja kršenje člana 6, stav 2, vidi: presuda u predmetu Peers protiv Grčke, od 19. aprila 

2001, Predstavka br. 28524/95. 

194


Član 6, stav 3 – Precizna prava optuženog 


3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: 

a da odmah na jeziku koji razumije bude podrobno obaviješten o prirodi i 

razlogu optužbe protiv njega; 

b da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti za pripremanje odbrane; 

c da se brani sami ili uz pomoć branitelja kojeg sam izabere, ili ukoliko ne 

raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kako to nalažu 

interesi pravde; 

d da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo 

i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka 

optužbe; 

e da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik 

koji se koristi na sudu. 

Zahtjevi stava 3.a, b, c, d i e člana 6 Konvencije analizirat će se kao zasebni aspekti prava na 

pravično suđenje koje garantira prvi stav (čl. 6-1) (vidi presudu Vacher protiv Francuske, od 17. 

decembra 1996, Reports - Izvještaji 1996-VI, stav 22). 

1. Član 6, stav 3.a– Pravo da bude obaviješten o optužbi 

U predmetu Kamasinski protiv Austrije (19. decembar 1989, Serija A br. 168, str. 36-37, stav 79) 

Sud je iznio svoje stavove u vezi sa prevodom optužbe strancu. Tu je Sud primijetio da: 

Stav 3.a člana 6 (čl. 6-3-a) pojašnjava opseg tumačenja potrebnog u ovom kontekstu, time što 

za svakog optuženog osigurava pravo "da odmah na jeziku koji razumije bude bude podrobno 

obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega". Mada ova odredba ne navodi konkretno da 

se relevantne informacije trebaju dati u pismenom obliku, ili trebaju biti prevedene u pismenom 

obliku, ako se radi o strancu koji je optužen, ona ukazuje na potrebu da se posebna pažnja posveti 

obavještavanju optuženog o "optužbi". U krivičnom procesu optužnica igra ključnu ulogu, u smislu 

da od trenukta kad ona bude uručena, optuženi formalno ima pismeno obavještenje o pravnom 

osnovu optužbe protiv sebe. Optuženi koji ne poznaje jezik koji sud koristi može, zapravo, biti u 

nepovoljnom položaju ako mu se ne dostavi i pismeni prevod optužnice na jeziku koji razumije. 

Pojavljuje se i pitanje redefiniranja optužbe. Presuda u predmetu Sadak i ostali protiv Turske 

je upravo primjer toga. Podnosioci su se konkretno žalili da je kvalifikacija optužbe protiv 

njih promijenjena na posljednjoj raspravi suđenja. Inicijalno su bili optuženi za separatizam 

i podrivanje integriteta države. Međutim, na dan izricanja presude Sud državne sigurnosti je 

od njih na licu mjesta tražio da pripreme odbranu po novoj optužbi, tj. da pripadaju ilegalnoj 

oružanoj organizaciji. Sud državne sigurnosti je odbacio njihov zahtjev da im se da dodatni 

rok da pripreme odbranu za novu optužbu. Podnosioci su insistirali da nisu bili u stanju da se 

adekavatno pripreme i prikupe dokaze protiv ove nove optužbe. Sud je rekao (presuda od 10. 

jula 2001, Predstavke br. 29900/96 i 29903/96, stavovi 48-52 i 56-59): 

195


[…] Član 6, stav 3.a, optuženom daje i pravo da bude obaviješten ne samo o razlogu optužbe, 

odnosno koja su to djela koja je on navodno počinio i na kojma se optužba temelji, već isto tako i 

da podrobno bude obaviješten o pravnoj kvalifikaciji tih djela (vidi Pélissier i Sassi protiv Francuske 

[GC], br. 25444/94, stav 51, ECHR 1999-II). 

Opseg člana 6, stav 3.a, posebno se mora razmatrati u svjetlu šireg prava na pravično suđenje 

koje garantira prvi stav člana 6 Konvencije (vidi, mutatis mutandis, sljedeće presude: Deweer protiv 

Belgije, 27. februar 1980, Serija A br. 35, str. 30-31, stav 56 ; Artico protiv Italjije, 13. maj 1980, 

Serija A br. 37, str. 15, stav 32 ; Goddi protiv Italije, 9. april 1984, Serija A br. 76, str. 11, stav 28 ; i 

Colozza protiv Italije, 12. februar 1985, Serija A br. 89, str. 14, stav 26). Sud smatra da je u krivičnim 

predmetima pružanje optuženom potpune i detaljne informacije o optužbi – a time i pravne kvalifikacije 

koju bi sud u datom predmetu mogao usvojiti – predstavlja suštinski preduslov za osiguravanje 

pravičnosti postupka (vidi Pélissier i Sassi, gore citirano, stav 52). 

Na kraju, u pogledu pritužbe po članu 6, stav 3.b Konvencije, Sud smatra da su podstavovi a i b 

trećeg stava člana 6 povezani i da se pravo da se bude obaviješten o prirodi i razlogu optužbe mora 

posmatrati u svjetlu prava optuženog da pripremi svoju odbranu (vidi Pélissier i Sassi, gore citirano, 

stav 54). 

U ovom predmetu, Sud primjećuje da su, kao prvo, u optužnici koju je tužilaštvo podnijelo 21. juna 

1994. godine, podnosioci bili optuženi samo za krivično djelo izdaje protiv integriteta države, kako 

je predviđeno članom 125 Krivičnog zakona. Mada tužilaštvo jeste pomenulo veze podnosilaca sa 

PKK, Sud primjećuje da su u toku cijele istrage te veze bile razmatrane samo u smislu ustanovljavanja 

osnovnih elemenata djela za koje je tužilaštvo optužene inicijalno optužilo. Do posljednjeg 

dana nije nikako dovođeno u pitanje to da je suđenje pred Sudom državne sigurnosti vezano samo 

za krivično djelo izdaje protiv integriteta države. 

Obzirom na to, Sud mora utvrditi da li su optuženi mogli u zadovoljavajućoj mjeri predvidjeti da bi 

kvalifikacija djela mogla biti promijenjena sa izdaje protiv integriteta države, za što su bili inicijalno 

optuženi, na pripadanje oružanoj organizaciji uspostavljenoj u cilju uništenja integriteta države. 

[…] U svjetlu ranije navedenog, Sud smatra da pripadanje ilegalnoj oružanoj organizaciji ne predstavlja 

element koji je prirodini dio djela za koje su se optuženi teretili od početka postupka. 

Sud, shodno tome, smatra da, u korištenju prava koje nesumnjivo ima, da bi promijenio kvalifikaciju 

činjenica koje su sasvim jasno u njegovoj nadležnosti, Sud državne sigurnosti u Ankari je trebao 

podnosiocima dati mogućnost da na praktičan i djelotvoran način iskoriste svoja prava na odbranu 

u vezi s tim pitanjem, naročito dajući im dovoljno vremena da to učine. Sam spis pookazuje da Sud 

državne sigurnosti, koji je, recimo, mogao odlučiti da odgodi raspravu nakon promjene kvalifikacije 

činjenica, nije podnosiocima dao mogućnost da pripreme odbranu u odnosu na novu optužbu, 

o kojoj nisu bili obaviješteni sve do posljednjeg dana suđenja, pred samo izricanje presude, što je 

očigledno prekasno. Uz to, advokati optuženih nisu bili prisutni zadnji dan rasprave. Ma kakav bio 

razlog njihovog odsustva, stoji činjenica da podnosioci nisu mogli konsultirati svoje advokate u 

vezi sa novom kvalifikacijom činjenica koju su dali tužilaštvo i Sud državne sigurnosti. 

Uzimajući u obzir gore navedena pitanja, Sud zaključuje da su prava podnosilaca da budu podrobno 

obaviješteni o prirodi i razlogu optužbe protiv njih i njihovog prava da imaju dovoljno vremena 

i uslove da pripreme odbranu bila prekršena (vidi, mutatis mutandis, Pélissier i Sassi, gore citirano, 

stavovi 60-63, i Mattoccia protiv Italije, Predstavka br. 23969/94, stavovi 62-72, ECHR 2000-IX). 

Na osnovu ovoga, došlo je do kršenja stava 3.a i b člana 6 Konvencije, u vezi sa stavom 1 istog člana, 

196


koji zahtijeva pravično suđenje. 

(Vidi i presudu Dallos protiv Mađarske, od 1. marta 2001, Predstavka br. 29082/95, stavovi 47- 

53 ; i presudu Pélissier i Sassi protiv Francuske, od 25. marta 1999, Predstavka br. 25444/94.) 

2. Član 6, stav 3.b– Pravo na vrijeme i uslove za pripremu odbrane 

Sud kaže i da član 6, stav 3.b, ne daje optuženom pravo da ima pristup spisu ako ga je zastupao 

advokat (gore pomenuta presuda Kaminski protiv Austrije, str. 39, stavovi 87-88): 

Prirodom člana 45, stav 2, austrijskog Zakona o krivičnom postupku, pravo na uvid i izradu kopija 

sudskog spisa ograničeno je na advokata optuženog, a sam optuženi ima na to pravo ako nema 

pravnog zastupnika (vidi stav 48 u gornjem tekstu). 

[…] Sistem koji predviđa član 45, stav 2, austrijskog Zakona o krivičnom postupku nije sam po sebi 

nekompatibilan sa garancijom prava na odbranu iz člana 6, stav (čl. 6-3-b). 

Što se tiče pojma "odgovarajućeg vremena", Sud je u presudi Campbell i Fell (28. juni 1984, Serija 

A, Br. 80, str. 45, stav 98) kazao sljedeće: 

Gospodin Campbell je o optužbama protiv njega obaviješten 1. oktobra 1976, pet dana prije nego 

što je Odbor zasijedao (vidi pasus 13 u gornjem tekstu). Primio je i obavještejne o izvještaju" relevantno 

za odluku Odbora koja mu je uručena dan prije zasijedanja; u obavještenju je napomenuto 

da bi na optužbe mogao odgovoriti pismeno (ibid.). 

Sud smatra da u je u svim okolnostima podnositelju ostavljeno "odgovarajuće vrijeme" da pripremi 

odbranu; kaže da on očigledno nije tražio odgodu rasprave (ibid.). 

(Vidi i ranije pomenutu presudu Sadak i ostali protiv Turske, 10. juli 2001, Predstavke Br. 

29900/96 i 29903/96, stavovi 48-52 i 56-59.) 

3. Član 6, stav 3.c – Pravo da se brani lično ili pravo na pomoć 

advokata 

Pravo na pomoć advokata iz ugla optuženog 

Trenutak u kojem optuženi mora imati pristup advokatu 

U presudi John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (8. februar 1996, Izvještaji 1996-I, 

stavovi 62-64 i 66), Sud je kazao da ovo pravo može da se pojavi na početku policijske istrage. 

Naglasio je: 

Sud primjećuje da Vlada osporava da se član 6 (čl. 6) pojavljuje u fazi preliminarne policijske 

istrage djela. U tom smislu, podsjeća na svoj zaključak u presudi Imbrioscia protiv Švicarske od 

24. novembra 1993, da član 6 (čl. 6) – posebno stav 3 (čl. 6-3) – može biti relevantan prije nego što 

predmet bude poslan na suđenje, i u mjeri u kojoj postoji mogućnost da pravičnost suđenja bude 

197


ozbiljno ugrožena inicijalnim nepoštivanje odredbi tog stava (čl. 6-3) (Serija A Br. 275, str. 13, stav 36). 

Kao što je ukazano u toj presudi, način na koji se primjenjuje član 6, stav 3.c (čl. 6-3-c) u preliminarnoj 

istrazi zavisi od posebnih karakteristika datog postupka, kao i o kolnosti samog predmeta 

(loc. cit., str. 14, stav 38). Domaći propisi mogu podrazumijevati posljedice po stav optuženog u 

inicijalnoj fazi policijskog ispitivanja, koje mogu biti odlučujuće u pogledu mogućnosti odbrane 

u kasnijem krivičnom postupku. U takvim okolnostima, član 6 (čl. 6) će tražiti da se dozvoli da 

optuženi koristi pomoć advokata već u inicijalnim fazama policijske istrage. Međutim, ovo pravo, 

koje nije eksplicitno određeno Konvencijom, može iz validnih razloga biti predmet ograničenja. Pitanje 

je, u svakom predmetu, da li ograničenje, u svjetlu cijelog postupka, lišava optuženog pravične 

rasprave. 

U ovom predmetu, pravo podnosioca na pristup advokatu u toku prvih četrdeset osam sati policijskog 

pritvora bilo je ograničeno na osnovu odjeljka 15 Zakona Sjeverne Irske iz 1987. (Odredbe o 

hitnosti) na osnovu toga što je policija imala razumnog osnova da smatra da bi uživanje tog prava 

optuženog, između ostalog, omelo u prikupljanju informacija o izvršenju krivičnih djela terorizma, 

ili otežalo sprječavanje takvog djela. 

[…] 

Sud je mišljenja da je šema sardržana u nalogu takva da je od velikog značaja za pravo na odbranu 

da optuženi ima pristup advokatu u inicijalnim fazama policijskog ispitivanja. U tom kontekstu 

primjećuje da se, po nalogu, na samom početku policijskog ispitivanja optuženi suočava sa 

temeljnom dilemom u pogledu svoje odbrane. Ako se odluči za šutnju, protiv njega se mogu izvući 

negativni zaključci, u skladu sa odredbama Naloga. S druge strane, ako u toku ispitivanja optuženi 

odluči da prekine šutnju, izlaže se riziku nanošenja štete sopstvenoj odbrani, a da nije uklonio 

mogućnost izvlačenja negativnih zaključaka protiv sebe. 

Pod takvim uslovima, koncept pravičnosti otjelotvoren u članu 6 (čl. 6) traži da optuženi može 

koristiti pomoć advokata već u početnim fazama policijskog ispitivanja. 

Suprotno tome, u svjetlu okolnosti datog predmeta, u presudi Brennan protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva (16. oktobar 2001, Predstavka br. 39846/98, stavovi 45-48), dozvoljen je period od 

dvadeset četiri sata prije nego što je otpuženom dozvoljen pristup advokatu, ali isto je rečeno u 

presudi Averill protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 6. juna 2000, Predstavka br. 36408/97, gdje je 

Sud smatrao da je podnosiocu trebala biti pružena pravna pomoć prije ispitivanja (Magee protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 6. juna 2000, Predstavka br. 28135/95, stav 41). 

Povjerljivost komunikacije s advokatom 

U predmetu S. protiv Švicarske (presuda od 28. novembra 1991, Serija A br. 220, str. 16, stav 48), 

podnosilac nije bio u mogućnosti da u policijskom pritvoru sa svojim advokatom komunicira 

slobodno i bez nadzora. 

Sud je smatrao da je pravo optuženog da komunicira sa svojim advokatom bez prisustva trećeg 

lica dio osnovnih zahtjeva pravičnog suđenja u demokrtnskom društvu, kako proizilazi iz člana 6, 

stav 3.c (čl. 6-3-c) Konvencije. Ako advokat nije bio u mogućnosti direktno komunicirati sa svojim 

klijentom i od njega primiti detaljna uputstva bez takvog nadzora, njegova pomoć gubi dosta od 

moguće koristi, a Kovnencija za cilj ima da garantira prava koja su praktična i djelotvorna (vidi, 

između ostalog, presudu Artico od 13. maja 1980, Serija A br. 37, str. 16, stav 33). 

198


(Isto u presudi Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 16. oktobra 2001, Predstavka br. 

39846/98, stavovi 58-63 ; i presuda Lanz protiv Austrije od 31. januara 2002, Predstavka br. 

24430/94 , stavovi 46-53.) 

Pomoć i zastupanje na pretresu 

U jednom predmetu, Lala protiv Holandije (22. septembar 1994, Serija A br. 298-A, str. 13, 

stav 33), Sud je imao priliku da iznese još jedan značajan stav u vezi s mogućnošću da osobu 

koja se krivično goni u toku suđenja u krivičnom postupku zastupa advokat. U predmetu Lala, 

podnosilac se dobrovoljno nije pojavio na ročište koje se vodilo po žalbi, i žalbeni sud je "odlučio 

o predmetu a da nije dao priliku da ga brani njegov advokat, kojem je povjerio odbranu, i koji 

je prisustvovao suđenju sa jasnom namjerom da to čini". Vlada je, mutatis mutandis, tvrdila da 

se time potiču optuženi za krivična djela da se ne pojavljuju lično. Sud je primijetio: 

Kako je ovaj Sud naznačio u presudi Poitrimol (loc. cit., str. 15, stav 35), u interesu pravičnog i 

pravednog krivičnog postupka, od ogromnog je značaja da se optuženi pojavi na svom suđenju. 

Kao generalno pravilo, ovo je podjednako važno i za ponovnu raspravu u žalbenom postupku. 

Međutim, od ključnog je značaja za pravičnost sistema krivičnog pravosuđa da optuženi ima 

odgovarajuću odbranu, i u prvostepenom i u žalbenom postupku, […]. 

Po mišljenju Suda, veću težinu ima ovaj drugi interes. Shodno tome, činjenica da se branjenik, mada 

je uredno pozvan, ne pojavljuje pred sudom, ne može – čak ni u odsustvu obrazloženja – opravdati 

situaciju da se on liši svojih prava iz člana 6, stav 3 (čl. 6-3) Konvencije, da ga brani advokat. 

Vidjet će se da Sud termin "pomoć" koristi u širokom smislu: svrha nije samo da se osigura da 

optuženi koji je prisutan na raspravi ima pomoć, već i da se osigura da optuženi bude zastupan 

i ako je odsutan (vidi presudu Krombach protiv Francuske od 13. februara 2001, Predstavka br. 

29731/96, stavove 82-91, u vezi s krivičnim postupkom in absentia pred sudom Assizeu): 

Sud ne može prihvatiti Vladino usko tumačenje riječi "pomoć" u smislu člana 6, stav 3.c, Konvencije. 

Ne vidi nikakvog razloga za odstupanje od mišljenja koje je iznio po ovom pitanju u predmetu 

Poitrmol (vidi gore citiranu presudu, stav 34), u kojem je Vlada već ukazala da bi trebalo napraviti 

distinkciju između "pomoći" i "zastupanja" u smislu postupka pred krivičnim sudom. 

(Isto u presudi Goedhart protiv Belgije od 20. marta 2001, Predstavka br. 34989/97, stavovi 

24-28, gdje je suprotni stav proglašen nevažećim na osnovu domaćeg krivičnog postupka, koji 

traži lično pojavljivanje; sud je odbio da prihvati zastupanje advokata; presuda Magee protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva od 6. juna 2000, Predstavka br. 28135/95, stav 41; i presuda Stroek 

protiv Belgije od 20. marta 2001, Predstavke br. 36449/97 i 36467/97, stavovi 21-25.) 

Što se tiče vođenja rasprave i prekida advokata, vidi presudu G. protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

(19. decembar 2001, Predstavka br. 43373/98, stavovi 35-43). 

Pravo na pravnu pomoć iz ugla države 

I predmet Kamasinski protiv Austrije Sudu je pružio mogućnost da definira opseg obaveza koje 

199


član 6, stav 3.b, nameće državi. Sud je kazao (str. 33, stav 65) da: 

U svakom slučaju, imenovanje advokata odbrane samo po sebi ne rješava pitanje poštivanja zahtjeva 

člana 6, stav3.c (čl. 6-3-c). Kako je Sud kazao u presudi Artico od 13. maja 1980: "Konvencija 

za cilj ima da garantira ne prava koja su teoretska i iluzorna, već prava koja su praktična i djelotvorna 

[…]. [S]amo imenovanje ne osigurava djelotvornu pomoć, jer advokat imenovan u smislu 

besplatne pravne pomoći može umrijeti, teško se razboljeti, ili duži vremenski period biti spriječen 

da vrši svoje dužnosti. Ako budu obaviještene o takvoj situaciji, vlasti ga moraju ili zamijeniti, ili 

tražiti da ispunjava obaveze." (Serija A br. 37, str. 16, stav 33). Ipak, "država se ne može smatrati 

odgovornom za svaki nedostatak u radu advokata imenovanog u smislu besplatne pravne pomoći" 

(ibid., str. 18, stav 36). Iz nezavisnosti pravne struke od države proizilazi da je vođenje odbrane, 

u suštini, pitanje između branjenika i njegovog advokata, bilo da je advokat imenovan po šemi 

besplatne pravne pomoći, ili je plaćen privatnim sredstvima. […] a nadležene domaće vlast su po 

članu 6, stav 3.c (čl. 6-3-c), obavezne intervenirati samo ako bude očigledno ili im na drugi način 

bude skrenuta pažnja na to da pravni zastupnik ne pruža efektivno zastupanje. 

Može se reći da član 6, stav 3.c, postavlja pravo na besplatnu pravnu pomoć "kad to traži interes 

pravde". Ostaje da se odredi u kojim slučajevima "to traži interes pravde". 

U predmetu Quaranta protiv Švicarske (24. maj 1991, Serija A br. 205, str. 17, stavovi 32-324), 

Sud je kazao: 

Da bi se odredilo da li "interes pravde" traži da podnositelj uživa besplatnu pravnu pomoć, Sud će 

uzeti u obzir različite kriterije. 

[…] 

Kao prvo, razmotrit će se ozbiljnost djela za koje je gospodin Quaranta bio optužen, i težina 

zaprijećene kazne. […] Složenost predmeta je dodatni faktor. 

Može se, recimo, pozvati na presudu Biba protiv Grčke od 26. septembra 2000, kada stranom 

državljaninu bez sopstvenih sredstava nije pružena besplatna pravna pomoć da podnese žalbu 

vezanu za primjenu zakonskih propisa (Predstavka br. 33170/96) gdje je Sud našao da je došlo 

do kršenja člana 6, stav 3.c. 

Pravo da se brani sam 

Za pravo da se brani sam, vidi presudu Medenica protiv Švicarske od 14. juna 2001, Predstavka 

Br. 20491/92, stavovi 53-60; presuda Pobornikoff protiv Austrije od 3. oktobra 2000, Predstavka 

br. 28501/95; presuda Cooke protiv Austrije od 3. februara 2000, Predstavka br. 25878/94; i 

presuda Prinz protiv Austrije od 3. feburara 2000, Predstavka br. 23867/94. 

4. Član 6, stav 3.d – Pravo da ispita svjedoke 

Sud je imao priliku da odlučuje o konceptu "svjedok". U predsud Luca protiv Italiji (27. februar 

2001, Predstavka Br. 33354/96, stav 41), kazao je: 

200


[…] činjenica da je izjave dao, ustvari, suoptuženi, a ne svjedok, nije relevantna. U vezi s tim, Sud 

ponovo naglašava da termin "svjedok" ima "autonomno" značenje u sistemu Konvencije (vidi presudu 

Vidal protiv Belgije od 22. aprila 1992, Serija A br. 235-B, stav 33). Prema tome, ako izjava 

može u materijalnom smislu predstavljati osnov za krivičnu osudu, onda, neovisno o tome da li je 

takvu izjavu dao svjedok u užem smisli riječi, ili suoptuženi, ona predstavlja dokaz optužbe na koji 

se primjenjuju garancije predviđene članom 6, stavovima 1 i 3.d, Konvencije (vidi, mutatis mutandis, 

presudu Ferrantelli i Santangelo protiv Italije od 7. augusta 1996, Izvještaji 1996-III, stavovi 51 

i 52). 

Što se tiče svjedoka, primjereno je pozvati se na pravičnost suđenja koju traži član 6, stav 1. U 

smislu primjera treba, međutim, pogledati presudu Ferrantelli i Santangelo protiv Italije (7. 

august 1996, Izvještaji 1996-III, stavovi 51-52), u vezi sa nemogućnošću suočenja sa svjedokom 

optužbe, koji je umro. 

Još jedan primjer je presuda Sadak i ostali protiv Turske (presuda od 10. jula 2001, Predstavke 

brs. 29900/96 i 29903/96, stav 67), gdje je Sud primijetio: 

[…] U svakom slučaju, stav 1 člana 6, razmatran zajedno sa stavom 3, traži od država ugovornica 

da poduzmu pozitivne korake, posebno da bi se optuženom omogućilo da ispita ili da se u njegovo 

ime ispitaju svjedoci protiv njega (vidi presudu Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije od 6. 

decembra 1988, Serija A br. 146, str. 33-34, stav 78). Takve mjere predstavljaju sastavni dio revnosnog 

djelovanja koje je obaveza država ugovornica, da bi osigurale da se na djelotvoran način uživaju 

prava garantirana članom 6 (vidi presudu Colozza protiv Italije od 12. februara 1985, Serija A br. 

89, str. 15, stav 28). 

Na kraju, ovaj sažetak mora se dopuniti sljedećim, detaljnijim odlomkom iz presude Perna 

protiv Italije (25. juli 2001, Predstavka br. 48898/99, stav 26): 

Sud ponovo naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon 

i u pravilu je na domaćim sudovima da ocjenjuju dokaze koji su pred njima. Zadatak ovog Suda, 

prema Konvenciji, nije da odluči o tome da li su izjave svjedoka ispravno dozvoljene kao dokazna 

građa, već da utvrdi da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi prikupljeni, bio 

pravičan (između mnogobrojnih izvora, vidi presudu Van Mechelen i ostali protiv Holandije od 23. 

aprila 1997, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-III, stav 50). Naročito, "kao generalno pravilo, 

na domaćim je sudovima da ocjenjuju dokaze koji su pred njima, kao i relevantnost dokaza koje 

branjenici žele izvesti […]. Konkretnije, član 6, stav 3.d, njima prepušta, opet kao generalno pravilo, 

da ocijene da li je primjereno pozivati svjedoke" (vidi presudu Vidal protiv Belgije od 22. aprila 

1992, Serija A br. 235-B, stav 33). Shodno tome, nije dovoljno da se optuženi žali da mu nije bilo 

dozvoljeno da ispita određene svjedoke; zahtjev da ispita svjedoke mora podržati i objašnjenjem 

važnosti toga, i mora biti neophodno i da sud uzme dokaze od datog svjedoka, da bi se ustanovile 

činjenice (vidi Engel i ostali protiv Holandije, 8. juni 1976, Serija A br. 22, stav 91, i Bricmont protiv 

Belgije, 7 juli 1989, Serija A br. 158, stav 89, i Evropska komisija za ljudska prava,bBr. 29420/95, odluka 

od 13. januara 1997, Odluke i izvještaji 88-B, str. 148 i 158-159). Taj princip primjenjuje se i na 

tužbu u slučaju klevete, gdje je, kao i u ovom slučaju, tražio da bude pozvan kao svjedok činjenica 

iznesenih u navodno klevetničkoj izjavi. 

Vidi i presudu P.S. protiv Njemačke od 20. decembra 2001, Predstavka br. 33900/96, i presudu 

Solakov protiv "bivše jugoslovenske republike Makedonije" od 31. oktobra 2001, Predstavka 

br. 47023/99, u vezi s korištenjem iskaza osoba u pritvoru u inostranstvu, kao i presudu Pisano 

201


protiv Italije od 27. jula 2000, Predstavka br. 36732/97, u vezi s odbijanjem da se saslušaju 

svjedoci odbrane čija imena nisu data do nakon početka suđenja (nije bilo kršenja). Na kraju, 

A.M. protiv Italije, presuda od 14. decembra 2000. 

5. Član 6, stav 3.e – Pravo na prevodioca 

I u predmetu Kamasinski protiv Austrije, Sud je podsjetio na ono što je ranije rekao u vezi sa 

sadržajem prava na besplatnu pomoć prevodioca (ibid., str. 35, stav 74): 

Kako je rečeno u stavu 3.e člana 6 (čl. 6-3-e), pravo na besplatnu pomoć prevodioca primjenjuje se 

ne samo na usmene izjave date na suđenju, već i na dokumente i na predpretresni postupak. Stav 

3.e (čl. 6-3-e) znači da osoba "optužena za krivično djelo" koja ne razumije ili ne govori jezik koji se 

koristi u sudu ima pravo na besplatnu pomoć prevodioca za usmeno ili pismeno prevođenje svih 

dokumenata ili izjava u postupku protiv njega, koji su mu neophodni da bi ih razumio ili dao na 

jeziku suda, da bi mogao uživati pravično suđenje (vidi presudu Luedicke, Belkacem i Koç od 28. 

novembra 1978, Serija A br. 29, str. 20, stav 48). 

Međutim, stav 3.e (čl. 6-3-e) ne ide tako daleko da traži pismeni prevod svih elemenata pismenih 

dokaza ili zvanične dokumentacije postupka. Pomoć u prevodu treba biti takva da omogući branjeniku 

da bude upoznat sa predmetom protiv sebe i da se brani, prvenstveno tako što će biti u stanju 

sudu iznijeti svoju verziju događaja. 

U svjetlu potrebe da prava garantirana stavom 3.e (čl. 6-3-e) budu praktična i djelotvorna, obaveza 

nadležnih vlasti nije ograničena na imenovanje prevodioca, već, ako budu obaviještene o određenim 

okolnostima, može da se proširi i na kasniju kontrolu adekvatnosti pruženog prevoda (vidi, mutatis 

mutandis, ranije citiranu presudu Artico Serija A br. 37, str. 16 i 18, stavovi 33 i 36 – citiranu u 

pasusu 65 u gornjem tekstu). 

202


Član 7 Evropske konvencije – Nema kazne bez zakona 

Član 7, stav 1 – Zabrana retroaktivne primjene krivičnog 

zakona 

Član 7, stav 1, formuliran je ovako: 

1.Niko se neće smatratrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili 

nečinjenjem koje nije predstavljano krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema 

domaćem ili međunarodnom pravu. Izrečena kazna neće biti teža od one koja 

se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. 

1. Polje primjene člana 7, stavi 1 

Član 7 ne primjenjuje se na "preventivne" zakonske propise 

U predmetu Lawless protiv Irske (presuda od 1. jula 1961, Serija A br. 3, str. 54, stav 19), Sud 

je imao priliku da objasni oblast primjene člana 7. Sud je kazao da se ne primjenjuje na zakone 

koji uspostavljaju preventivne mjere: 

Postupak pokazuje da je irska vlada G. L. Lawlessa držala u pritvoru po Zakonu o djelima protiv 

države (amandman) iz 1940, isključivo u svrhe sprječavanja njegovog učešča u djelima štetnim po 

održavanje javnog reda i sigurnosti države; njegov pritvor, preventivan po svojoj prirodi, ne može 

se smatrati utemeljenim na njegovoj krivici za krivično djelo u smislu člana 7 (čl. 7) Konvencije; iz 

toga proizilazi da se član 7 (čl. 7) ne može primijeniti na predmet G.R. Lawlessa; stoga irska vlada, 

kada je na osnovu Zakona iz 1940. držala u pritvoru G.R. Lawlessa, nije prekršila svoje obaveze po 

članu 7 (čl. 7) Konvencije. 

(U istom smisli, vidi presudu De Wilde, Ooms i Versyp od 18. juna 1971, Serija A br. 12, stav 

87, u vezi sa beskućništvom.) 

Član 7 primjenjuje se na "kaznene" zakonske propise 

Pojam kazne u smislu člana 7 

Sud državama ne dozvoljava da izbjegnu primjenu člana tako što će mjere opisivati kako im 

odgovara. U vezi s pojmom "kazne", Sud je u predmetu Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

(9. februar 1995, Serija A br. 307-A, stavovi 27-28) kazao da: 

Koncept "kazne" u ovoj odredbi je, kao i pojmovi "građanskih prava i obaveza" i "krivične optužbe" u 

članu 6, stav 1 (čl. 6-1), autonoman koncept Konvencije (vidi, između ostalog, u vezi sa "građanskim 

pravima", presudu X protiv Francuske od 31. marta 1992, Serija A br. 234-C, str. 98, stav 28, a u vezi 

s "krivičnom optužbom", vidi presudu Demicoli protiv Malte od 27. augusta 1991, Serija A no. 210, 

str. 15-16, stav 31). Da bi zaštita koju daje član 7 (čl. 7) bila djelotvorna, Sud mora imati mogućnost 

203


analize dalje od onoga što je očigledno na privi pogled, i sam ocijeniti da li određena mjera u suštini 

predstavlja "kaznu" u smislu ove odredbe (vidi, mutatis mutandis, presudu Van Droogenbroeck 

pritiv Belgije od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 20, stav 38, i presudu Duinhof i Duijf pritiv 

Holandije od 22. maja 1984, Serija A br. 79, str. 15, stav 34). 

Formulacija člana 7, stav 1 (čl. 7-1), odnosno druga rečenica, ukazuje na to da je polazna tačka bilo 

kakve ocjene postojanja kazne, zapravo, da li je data mjera izrečena nakon osude za "krivično djelo". 

Ostali faktori koji se mogu smatrati relevantnima u vezi s ovim su priroda i cilj date mjere, kako je 

karakterizira domaći zakon, procedure korištene za uspostavu i provedbu mjere, i njena težina. 

U predmetu Coeme i ostali protiv Belgije (22. juni 2000, Predstavke br. 32492/96, 32547/96, 

32548/96, 33209/96 i 33210/96, stav 145), Sud je ukazao: 

Obzirom na cilj Konvencije, koji je da štiti prava koja su praktična i djelotvorna, [Sud] može uzeti 

u razmatranje i potrebu da se održi ravnoteža između općih interesa i temeljnih prava pojedinaca, 

i shvatanja koja trenutno preovladavaju u demokratskim državama (vidi, među drugim izvorima, i 

presudu Airey protiv Irske od 9. oktobra 1979, Serija A br. 32, str. 14-15, stav 26, i presudu Guzzardi 

protiv Italije od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, str. 34-35, stav 95). 

Primjeri 

Vraćajući se na predmet Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, koji se ticao naloga za pljenidbu 

u vezi sa imovinom stečenom protivzakonitom trgovinom drogom, izdatog na osnovu odredbe 

usvojene nakon događajaja, Sud je izjavio da se pljenidba mora smatrati kaznom i da je, shodno 

tome, došlo do kršenja člana 7 na osnovu retroaktivne primjene (ibid., stav 35): 

Uzimajući u obzir kombinaciju kaznenih elemenata navedenih u gornjem tekstu [činjenica da je 

nalog za pljenidbu bio u vezi sa zaradom na osnovu rasparčavanja droge, a da nije ograničen na 

stvarno bogaćenje ili profit; diskrenciona prava sudije u postupku da pri određivanju sume na koju 

se nalog odnosi, uzme u obzir stepen dokazive krivice optuženog; i mogućnost zatvorske kazne 

kao oblik plaćanja izvršioca djela – sve su to elementi koji, razmatrani zajedno, daju jaku naznaku, 

između ostalog, režima kažnjavanja […]], pljenidba je, u ovom slučaju, predstavljala kaznu. Shodno 

tome, došlo je do kršenja člana 7, stav 1 (čl. 7-1). 

U predmetu Jamil protiv Francuske (8. juni 1995, Serija A br 317-B, stav 32), podnositej se 

žalio protiv obaveznog produženja zatvorske kazne, koje je naložio pariski žalbeni sud na 

osnovu zakona usvojenog nakon što je djelo izvršeno. U pogledu osnovnog pitanja da li je 

takva zatvorska kazna, ustvari, kazna u smislu druge rečenice člana 7, stav 1, Sud je smatrao 

sljedeće. 

Sud primjećuje da je kazna protiv gospodina Jamila izrečena u krivičnopravnom kontekstu 

– sprječavanje trgovine drogom. Međutim, Sud primjećuje da zatvorska kazna kao zamjena za 

plaćanje u Francuskoj nije ograničena samo na jedno područje prava. Obzirom da se radi o sredstvu 

plaćanja dugova državnom trezoru, osim onih koji se odnose na građanske štete, može se 

vezati i za kazne za, između ostalog, carinske ili poreske prekršaje. 

Da bi se odredilo kako zatvorska kazna kao oblik plaćanja treba da se klasificira u smislu člana 

7 (čl. 7), neophodno je utvrditi njenu svrhu i pravila kojima podliježe. Data mjera za cilj ima da 

204


osigura naplatu kazni tako što, između ostalog, izvršenje ide protiv dužnika koji ne mogu dokazati 

da nisu solventni, a svrha joj je da izvrši naplatu prisilno, odnosno uz prijetnju zatvorskom kaznom. 

Ovakav režim je strožiji nego kod zatvorskih kazni u redovnom krivičnopravnom sistemu, 

uglavnom zato što ne podliježe mjerama kao što su pomilovanje ili oprost kazne. Zatvorska kazna 

kao zamjena za naplatu je preživjeli oblik starog sistema dužničkog zatvora, koji danas postoji samo 

u pogledu dugova prema državi i dužnike ne oslobađa obaveze plaćanja onoga zbog čega je zatvoren. 

Mada se više, nakon toga, ne može prisiliti da plati sredstvima koja se njega lično tiču, njegova 

dobra su još uvije pod ograničenjem. Ovo nije mjera koja se može povezati sa pljenidbom pokretne 

ili nepokretne imovine koju Vlada spominje. 

Kaznu protiv gospodina Jamila izrekao je krivični sud i cilj joj je bio odvraćanje, a mogla je dovesti 

do lišenja slobode u smislu kazne (vidi, mutatis mutandis, presude Engel i ostali protiv Holandije 

od 8 juna 1976, Serija A br 22, str. 35, stav 82, i presudu Öztürk protiv Njemačke od 21. februara 

1984, Serija A br. 7, str. 20, stav 53). Stoga radilo se o kazni u smislu člana 7 stav 1 (čl. 7-1) Konvencije. 

2. Opseg i sadržaj člana 7, stav 1 

Opći principi 


32548/96, 33209/96 i 33210/96, stavovi 146 i 149-151), Sud je kazao: 

Sud mora […] potvrditi da je, u vrijeme kad je optuženi počinio djelo koje je dovelo do njegovog 

krivičnog gonjenja i osude, bila na snazi odredba koja je definirala to djelo kao kažnjivo, i da 

izrečena kazna nije prevazilazila granice određene tom odredbom (vidi Murphy protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, Predstavka br. 4681/70, odluka Komisije od 3. i 4. oktobra 1972, Zbirka odluka 

43, str. 1). 

Na taj način Sud primjenjuje određeni broj temeljnih principa, rezimiranih u presudama S.W. 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva i R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. novembra 1995. 

(Serija A br. 335-B i 335-C, str. 41-42, stavovi 34-36, odnosno str. 68-69, stavovi 32-34): 

Garancija koju daje član 7 (čl. 7), koja je sastavni dio vladavine zakona, zauzima značajno mjesto u 

sistemu zaštite koji daje Konvencija, kako je to i pocrtano činjenicom da nije moguće derogirati je 

po članu 15 (čl. 15) u ratnom stanju ili drugoj hitnoj situaciji. Kako proizilazi iz njenog cilja i svrhe, 

potrebno je tumačiti i primjenjivati tako da pruža djelotvornu zaštitu od proizvoljnog krivičnog 

gonjenja, osude ili kazne. 

Shodno tome, Sud je u presudi Kokkinakis protiv Grčke, od 25. maja 1993. (Serija A No. 260-A, 

str. 22, stav 52), kazao da član 7 (čl. 7) nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene krivičnog 

zakona na štetu optuženog; time se postavlja i, više generalno, princip da samo zakon može definirati 

zločin i odrediti kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege) i princip da se krivični zakon ne 

smije tumačiti na štetu optuženog, recimo, putem analogije. Iz tih principa slijedi da kivično djelo 

mora biti jasno predviđeno zakonom. U ranije pomenutoj presudi, Sud je dodao da se ovaj zahtjev 

smatra zadovoljenim kada pojedinac iz formulacije odgovarajuće odredbe i, ako je potrebno, uz 

tumačenje suda, zna za kakva djela činjenja ili nečinjenja može snositi krivičnu odgovornost. Sud 

na ovaj način kaže da kad govori o "zakonu", član 7 (čl. 7) aludira na sam koncept o kojem Konvencija 

govori kad na drugim mjestima krositi taj termin, koncept koji podrazumijeva i pisani i 

205


nepisani zakon i podraumijeva određene kvalitativne zahtjeve, kao što su pristupačnost i predvidivost 

(za noviji izvor, vidi presudu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 13. jula 

1995, Serija A, br. 316-B, str. 71-72, stav 37). 

Ma kako jasno bila formulirana zakonska odredba u bilo kojem sistemu, uključujući krivičnopravni, 

postoji neizbježni element sudskog tumačenja. Uvijek će postojati potreba za pojašnjenjem upitnih 

mjesta i za prilagođavanje izmjenjenim okolnostima. Ustvari […] u […] državama potpisnicama 

Konvencije, progresivni razvoj krivičnog prava kroz odluke pravosudnih organa čvrsto je utemeljen 

i bitan dio pravne tradicije. Član 7 (čl. 7) Konvencije ne može se tumačiti tako da van zakona stavlja 

postepeno razjašnjavanje pravila krivične odgovornosti kroz tumačenje od predmeta do predmeta, 

pod uslovom da je razvoj koji iz toga proizilazi u skladu sa suštinom djela i da se može razumno 

predvidjeti. 

Generalno gledano, u predmetima koje razmatra, Sud često ispituje, redoslijedom: postojanje 

krivičnopravne mjere kojom se postupanje podnositelja zabranjuje, manji ili viši stepen jasnoće 

ili direktnosti, i pitanje ograničenja. 

Primjena 

Postojanje zakonskog teksta – Zabrana zaključivanja po analogiji 

Zahtjev za pravnim osnovom za krivičnu osudu ponekad se ispituje na osnovu suprotnog 

aspekta, odnosno zabrane zaključivanja po analogiji u krivičnim stvarima. Član 7, stav 1, takvo 

zaključivanje zabranjue. U presudi Baskaya i Okçuoglu protiv Turske, podnositelj je krivično 

gonjen po odjeljku 8 turskog Zakona o sprječavanju djela terorizma iz 1991. godine. Taj odjeljak 

kaže: "(1) Pismena i usmena propaganda, sastanci, skupovi i demonstracije, koji za cilj imaju 

potkopavanje teritorijalnog integriteta Republike Turske ili nedjeljivosti nacije su zabranjeni, 

neovisno o korištenim metodama i namjeri. Svako lice koje se upusti u takve aktivnosti osudit 

će se na najmanje dvije, a najviše pet godina zatvorske kazne, i na novčanu kaznu od 50 miliona 

do 100 miliona turskih lira. (2) Ako se krivično djelo propagande iz gornjeg stava izvrši putem 

periodične štampe u smislu odjeljka 3 Zakona o štampi (Zakon br. 5680), izdavač također 

podliježe kazni jednakoj devedeset pet posto prihoda od prosječne prodaje za prethodni 

mjesec, ako periodična publikacija izlazi češće nego jednom mjesečno, ili prosječnoj prodaji za 

prethodni mjesec dnevnih novina sa najvećim tiražem, ako je krivično djelo veznao za štampu 

koja ne izlazi periodično, ili ako je periodična publikacija tek pokrenuta. Međutim, kazna ne 

može biti manja od 100 miliona turskih lira. Uredniku periodične publikacije će biti naloženo da 

plati iznos jednak polovini kazne izrečene izdavaču, i bit će osuđen na kaznu zatvora najmanje 

od šest mjeseci, a najviše do dvije godine." Urednik takve periodične publikacije bio je osuđen 

na plaćanje kazne izrečene izdavaču, i na kaznu zatvora od šest mjeseci. Podnositelj se žalio da 

je došlo do kršenja člana 7 na osnovu toga što mu je data kazna propisana za urednike, a on je 

bio izdavač. Sud je kazao (8. juli 1999, Predstavke br. 23536/94 and 24408/94, Izvještaji 1999- 

IV, stavovi 36 i 41-42): 

Sud podsjeća na to da, prema njegovoj sudskoj praksi, član 7 predstavlja otjelotvorenje, između 

ostalog, principa da samo zakon može definirati krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, 

nulla poena sine lege) i princip da krivičnopravni sistem ne može da se tumači tako široko da ide 

na štetu optuženog, recimo analogijom. […] 

206


Što se tiče izricanja kazne […] dati […] podnosilac žalio se da mu je izrečena zatvorska kazna po 

odjeljku 8, stav 2, koji se jasno odnosi na izricanje kazne urednicima, dok izdavačima može biti 

izrečena samo novčana kazna. S tim u vezi, Vlada je naglasila da primjena odjeljka 8, stav 2, na 

izdavače podrazumijeva povoljniju kaznu od one pod odjeljkom 8, stav 1. Mada to može biti tako, 

može se reći da je odjeljak 8, stav 2 zapravo lex specialis u pogledu izricanja kazne urednicima i 

izdavačima, te da je kazna izrečena podnositelju, odnosno izdavaču, u ovom slučaju zasnovana na 

širokom tumačenju, slijedom analogije, pravila iz istog odjeljka, vezanog za izricanje kazne urednicima. 

U ovim okolnostima, Sud smatra da je izricanje zatvorske kazne drugom podnosiocu bilo nekompatibilno 

sa principom nulla poena sine lege otjelotvorenom u članu 7. 

Zahtjev predvidivosti 

Samo postojanje krivičnopravne mjere Sudu nije dovoljno. Traži i da takva mjera bude 

dovoljno jasna. To je zahtjev predvidivosti. Sud je taj zahtjev tumačio u presudi Cantoni protiv 

Francuske, u vezi sa zabranom prodaje ljekovitih proizvoda u supermarketima (15. novembar 

1996, Predstavka br. 17862/91, Izvještaji 1996-V, stavovi 29, 31 i 34-36). Nakon što je ponovio 

ono što je već rekao u presudi S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je kazao: 

Djelo mora biti jasno propisano zakonom. Ovakav zahtjev je zadovoljen kada pojedinac iz formulacije 

date odredbe (čl. 7) i, ako je potrebno, uz pomoć tumačenja suda, može znati koja djela 

činjenja ili nečinjenja rezultiraju njegovom krivičnom odgovornošću. 

[…] 

Kako je Sud već imao priliku reći, logična je posljedica principa da zakon mora biti općeprimjenijv, 

da formulacije zakonskih tekstova nisu uvijek precizne. Jedna od standardnih tehnika propisivanja 

kroz pravila je da se koriste generalne kategorizacije, a ne detaljne liste. Potreba da se izbjegne 

pretjerana krutost i da se prate promjenjive okolnosti znači da se mnogi zakoni nezbježno iskazuju 

terminima koji su, u manjoj ili većoj mjeri, neprecizni. Tumačenje i primjena takvih propisa zavisi 

od prakse (vidi, između ostalih izvora, presudu Kokkinakis protiv Grčke, od 25. maja 1993, Serija 

A br. 260-A, str. 19, stav 40). 

Kao i mnoge definicije sadržane u zakonima, i definicija pojma "ljekoviti proizvodi" sadržana u 

članu L 551 Zakona o javnom zdravlju dosta je uopštena (vidi stav 18 u gornjem tekstu). Kada se 

koristi zakonodavna tehnika kategorizacije, često će biti svih područja na samom rubu definicija. 

Upitnost koja se pojavljuje kod graničnih slučajeva sama po sebi ne čini odredbu nekompatibilnom 

sa članom 7 (čl. 7), pod uslovom da se pokaže da je dovoljno jasna u velikoj većini predmeta. Uloga 

presuđivanja dodijeljena sudu upravo je u tome da otkloni takve sumnje kroz tumačenje, uzimajući 

u obzir promjene u svakodnevnoj praksi. 

Sud mora, shodno tome, utvrdiiti da li u ovom slučaju zakonsko pravilo, čitano u svjetlu sudske 

prakse koja ga tumači, zadovoljava ovaj test u datom vremenu. 

[…] Prema tome, prije vremena relevantnog za ovaj slučaj, kasacioni sud je usvojio jasan stav u 

pogledu ove stvari, koji je vremenom postao čvršće utemeljen. 

Sud podsjeća da opseg pojma predvidivosti zavisi u velikoj mjeri i od sadržaja datog teksta, polja 

koje treba da pokrije, i broja i statusa onih na koje se odnosi (vidi presudu Groppera Radio AG i os- 

207


tali protiv Švicarske, od 28. marta 1990, Serija A br. 173, str. 26, stav 68). Zakon može zadovoljavati 

zahtjev predvidivosti čak i ako data osoba mora pribaviti odgovarajući pravni savjet da bi ocijenila, 

onoliko koliko je u datim okolnostima razumno, posljedice koje data radnja može podrazumijevati 

(između ostalih izvora, vidi i presudu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 13. 

jula 1995, Serija A br. 316-B, str. 71, stav 37). 

Ovo naročito važi u vezi s osobama koje obavljaju profesionalne dužnosti, koje su navikle da u 

svom stručnom radu djeluju sa visokim stepenom opreza. Od njih se, u tom smislu, može očekivati 

da budu posebno pažljivi pri ocjeni rizika koji takva aktivnost podrazumijeva. 

Uz korištenje odgovarajućeg pravnog savjeta, gospodin Cantoni koji je uz to bio i šef supermarketa, 

trebao je u dato vrijeme uvidjeti da je, u svjetlu sudske prakse kasacionog suda i nekih nižih sudova, 

mogao očekivati krivično gonjenje za nezakonitu prodaju ljekovitih proizvoda. 

Shodno tome, nije bilo kršenja člana 7 (čl. 7). 

U predudi S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (22. novembar 1995, Serija A br. 335-B, 

stavovi 43-45), podnositelj je optužen za silovanje supruge. Žalio se da je bio osuđen u vezi 

s postupanjem koje u vrijeme izvršenja nije bilo krivično djelo. Tvrdio je da je opće pravilo 

precedentnog prava da muž ne može biti proglašen krivim za silovanje supruge još uvijek bilo 

na snazi u vrijeme kad je on izvršio djelo koje je dovelo do toga da bude gonjen za silovanje. 

Posebno se pozvao na odjeljak 1, stav 1, Zakona o sekusalnim deliktima (amandman) iz 1976, 

koji kaže: "U smislu odjeljka 1 Zakona o seksualnim deliktima (koji se odnosi na silovanje), 

muškarac je počinio silovanje ako (a) ima nezakonit sekusalni odnos sa ženom koja u vrijem 

tog odnosa ne da svoj pristanak […]". Sudovi Ujedinjenog Kraljevstva smatrali su da je riječ 

"nezakonit" jednostavno nepotrebna i nije spriječila "da se ukloni stav precedentnog prava koji 

je postao anahron i uvredljiv". Odgovor podnositelja je da dok žalbeni sud i Dom lordova nisu 

ustanovili novo djelo ili izmijenili sadržaj djela silovanja, jesu prilagodili postojeće djelo na 

takav način da u njega uključe i ponašanje koje je precedentno pravo ranije isključivalo. On je, 

shodno tome, smatrao da kriterij predvidivosti nije zadovoljen. Sud je smatrao da nije došlo do 

kršenja člana 7 Konvencije. U donošenju takvog zaključka, Sud je u obzir uzeo sljedeće: 

Odluke žalbenog suda, a nakon toga i Doma lordova, samo su nastavile predvidiv slijed razvoja 

precedentnog prava, tako što su ukinuli imunitet supruga u slučaju krivičnog gonjenja za silovanje 

supruge (za opis vidi stavove 11 i 23-27 u gornjem tekstu). Nije bilo nikakve sumnje da prema zakonu 

koji je važio na dan 18. septembra 1990. da suprug koji je prisilio suprugu na seksualni odnos 

može, u različitim okolnostima, biti proglašen krivim za silovanje. Uz to, došlo je do očiglednog 

razvoja krivičnog prava, u skladu sa suštinom krivičnog djela, kroz sudsko tumačenje, u smislu tretiranja 

takvog ponašanja generalno u sklopu krivičnog djela silovanja. Takav razvoj dostigao je fazu 

kad je pravosudno poimanje nepostojanja imuniteta postalo razumno predvidivo u smislu zakona 

(vidi stav 36 u gornjem tekstu). 

Suštinski agresivna priroda silovanja tako je evidentna, da je rezultat žalbenog suda, a kasnije 

i Doma lordova – da bi podnositelja trebalo osuditi za pokušaj silovanja, neovisno o njegovom 

odnosu sa žrtvom – ne može se smatrati odstupanjem od suštine i cilja člana 7 (čl. 7) Konvencije, 

odnosno da se osigura da niko neće biti izložen proizvoljnom krivičnom gonjenju, osudi ili kazni 

(vidi stav 34 u gornjem tekstu). Štaviše, odustajanje od neprihvatlive ideje da je muž imun od gonjenja 

za silovanje supruge bilo je ne samo u skladu sa civiliziranim konceptom braka, već i, prije 

svega, sa temeljnim ciljevima Konvencije, čija je sama suština poštivanje ljudskog dostojanstva i 

ljudske slobode. 

208


Shodno tome, slijedom odluke žalbenog suda u predmetu R. protiv R. u podnositeljevom slučaju, 

sudija Rose nije donio odluku o krivici koja bi bila nekompatibilna sa članom 7 (čl. 7) Konvencije. 

Nadalje, postoji i de facto poštivanje uslova predvidivosti, kad sud smatra da je zahtjevi ispunjen 

u odnosu na neki drugi član Konvencije (vidi, naprimjer, presudu Erdogdu i Ince protiv Turske 

od 8. jula 1999, Predstavke br. 25067/94 i 25068/94, Izvještaji 1999-IV, stav 59): 

Sud podsjeća da kada govori o "zakonu", član 7 aludira na isti koncept koji Konvencija spominje na 

drugim mjestima kada koristi taj temrin (vidi presudu S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. 

novembra 1995, Serija A br. 335-B, str. 42, stav 35). Što se tiče zaključka u stavu 39 u gornjem tekstu 

u pogledu zahtjeva da bude "propisano zakonom" po članu 10, stav 2, Sud smatra da nije došlo do 

kršenja člana 7 Konvencije. 

Zastara 


32548/96, 33209/96 i 33210/96, stavovi 146 i 149-151), Sud je kazao da zakonski produžetak 

roka zastare važi iz ugla člana 7, pod uslovom da nije stečen imunitet od krivičnog gonjenja: 

Zastara se može definirati kao zakonsko pravo da se izvršilac krivično ne goni ili mu se ne sudi 

nakon isteka određenog perioda od izvršenja krivičnog djela. Periodi zastare, koji su uobičajena 

karakteristika domaćih pravnih sistema država ugovornica, imaju nekoliko svha, među kojima je 

osiguravanje pravne sigurnosti i sprječavanje kršenja prava branjenika, koja mogu biti ugrožena 

ako bi se od sudova tražilo da odlučuju na osnovu dokaza koji su mogli postati nepotpuni na osnovu 

protoka vremena (vidi presudu Stubbings i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. oktobra 

1996, Izvještaji 1996-IV, str. 1502-1503, stav 51). 

[…] 

Produženje roka zastare uvedeno Zakonom od 24. decembra 1993. i primjena tog zakona pred 

kasacionim sudom jeste, očigledno, produžila period u kojem je moglo biti pokrenuto krivično 

gonjene u vezi s datim djelom i, shodno tome, štetno djelovati na situaciju u kojoj su se nalazili 

podnositelji, posebno tako što im je to bilo protivno očekivanjima. Međutim, ovo ne prodrazumijeva 

kršenje prava garantiranih članom 7, pošto se takve odredbe ne mogu tumačiti kao zabrana 

produžetka roka zastare kroz neposrednu primjenu procesnih zakona, gdje data djela nikad nisu 

postala predmet zastae. Pitanje da li je došlo do kršenja člana 7 ako zakonska odredba uspostavlja 

mogućnosti da se izvršioci kazne za djela koja više nisu kažnjiva jer je prošao rok zastare, nije relevantno 

za ovaj predmet i Sud ga, shodno tome, ne razmatra […]. 

Sud primjećuje da su podnosioci, koji nisu mogli ne znati da ih ponašanje za koje su optuženi izlaže 

mogućnosti da budu krivično gonjeni, osuđeni za krivična djela u vezi s kojima krivično gonjenje 

nije nikad ni podlijegalo zastari. Data djela predstavljala su krivična djela u vrijeme kad su izvršena 

i izrečene kazne nisu bile teže od onih koje su važile u datom periodu. Niti su podnosioci, na osnovu 

primjene Zakona od 24. decembra 1993, bili izloženi strožijem tretmanu od onog kojem bi 

bili izloženi u vrijeme kad je djelo izvršeno (vidi, mutatis mutandis, ranije citiranu presudu Welch, 

str. 14, stav 34). 

Shodno tome, nije došlo do kršenja prava podnositelja po članu 7 Konvencije. 

209


Nepostojanje retroaktivnosti i koncepta kontinuirane kazne 

Član 7 ne zabranjuje direktnu primjenu procesnih zakona (vidi gorepomenutu presudu Coeme 

i ostali). Ne sprječava ni retroaktivnu primjenu materijalnih propisa koji su povoljniji po 

optuženog. Shodno tome, u presud G. protiv Francuske (27. septembar 1995, Predstavka br. 

15312/89, Serija A br. 325-B, stavovi 24 i 26-27), Sud je kazao: 

Prema sudskoj praksi ovog Suda, član 7, stav 1 (čl. 7-1), Konvencije generalno predstavlja utjelotvorenje 

općeg prinicipa da samo zakon može defionirati krivično djelo i propisati kaznu, a posebno 

zapbranjuje retroaktivnu primjenu krivičnog zakona tamo gdje je to na štetu optuženog (vidi presudu 

Kokkinakis protiv Grčke od 25. maja, Serija A No. 260-A, str. 22, stav 52). 

[…] 

Sud primjećuje i da djela za koja je podnosilac optužen ulaze u opseg novih propisa. Na osnovu 

principa da se primjenjuje blaži zakon, i u smislu definicije djela i u smislu propisane kazne, domaći 

sudovi su za izricanje kazne primijenili novi član 333 Krivičnog zakona, pošto ta odredba djelo za 

koje je gospodin G. bio optužen, ublažava od krivičnog djela na prekršaj (délit) (vidi stavove 13 i 14 

u gornjem tekstu). Ovakva je primjena, shodno tome, bila u korist podnosioca. 

Zaključak je da nije došlo do kršenja člana 7, stav 1 (čl. 7-1) Konvencije. 

Pitanje retroaktivnosti može se pojaviti u vezi sa kontinuiranim krivičnim djelom. U predmetu 

Ecer i Zeyrek protiv Turske, Sud je dao mjere opreza koje domaće vlasti moraju primijeniti kad 

se u optužbama i presudama radi o kontinuiranom krivičnim djelima. Podnosioci su tvrdili da 

im je izrečena zatvorska kazna na osnovu primjene zakona iz 1991. godine, za djela počinjena 

1988. i 1989: tvrdili su da se radi o krišenju člana 7 Konvencije. Vlada je, nasuprot tome, tvrdila 

da su data djela trajala do 1991. Sud je smatrao (27. februar 2001, Predstavke br. 29295/95 i 

29363/95, stavovi 32-37): 

[…] Jedino pitanje o kojem treba odlučiti je da li je zakon iz 1991. primijenjen na djela počinjena 

prije nego što je stupio na snagu, tako da je predstavljao krivičnopravnu sankciju ex post facto, što 

bi bilo kršenje člana 7, stav 1, Konvencije. 

Sud primjećuje da Vlada tvrdi da se djelo za koje su podnosioci optuženi smatra kontinuiranim djelom 

u skladu sa članom 169 Krivičnog zakona Turske (vidi stav 19). Na osnovu toga, Sud primjećuje 

da je, po svojoj definiciji, "kontinuirano krivično djelo" vrsta djela izvršenog u određenom vremenskom 

periodu. Po mišljenju Suda, kad se optuženi tereti za kontinuirano krivično djelo, princip 

pravne izvjesnosti traži da radnje koje čine to djelo, i na koje se odnosi krivična odgovornost, moraju 

biti jasno navedena u tekstu optužnice (vidi, mutatis mutandis, Pélissier i Sassi protiv Francuske 

[GC], stav 51, br. 25444/94, ECHR 1999-II). Nadalje, odluka koju donese domaći sud mora jasno 

naznačiti da osuđujuća presuda i kazna izrečena optuženom proizilaze iz nalaza o kontinuranom 

krivičnom djelu koje je predstavilo tužilaštvo. 

U vezi s tim, Sud primjećuje da je Glavni javni tužilac, u svojoj optužnici podnesenoj Sudu državne 

sigurnosti, optuženog teretio za djela "izvršena između 1988. i 1989.". Nadalje, u presudi od 12. 

maja 1994. godine, Sud državne sigurnosti ukazao je na to da su optuženi osuđeni na osnovu djela 

izvršenih "1988. i 1989.". Nigdje se u obrazloženju presude ne kaže da je Sud državne sigurnosti 

podnosioce proglasio krivima na osnovu djela izvršenih nakon 1989. Što se tiče Evropskog suda, 

210


može se reći da iz ovoga proizilazi da je podnosiocima suđeno na osnovu djela koja su navodno 

počinili između 1988. i 1989. Shodno tome, i suprotno onome što Vlada tvrdi, Sud smatra da se 

godine 1988. i 1989. ne mogu smatrati početnim datumima datih djela. 

Sud nadalje primjećuje da se, u namjeri da potkrijepi tvrdnje da su podnosioci bili u PKK do augusta 

1993, Vlada oslanjala na njihova priznanja data u policijskom pritvoru u Komandi žandarmerije 

u Sirnaku. Uz to, što se tiče iskaza koje je dao jedan bivši vojni aktivista PKK, Vlada je naglasila da 

su podnosioci nastavili sa svojim aktivnostima čak i nakon 1989. 

[…] po mišljenju Suda, uvođenje takvih dokaza za kontinuirano djelo je nekonzistentno sa samom 

optužnicom, koja se odnosi samo na 1988. i 1989. godinu. […] Nadalje, iz presude Suda državne 

sigurnosti se ne može vidjeti da su neka djela eventualno počinjena nakon 1989. predstavljala osnov 

njihove osuđujuće presude. Ustvari, fokus odluke suda koji je sudio u ovom predmetu je, može 

se reći, na njihovim aktivnostima između 1988. i 1989. Sud mora uzeti u obzir i to da, što se tiče 

drugog optuženog, koji se teretio za kontinuirano krivično djelo po zakonu iz 1991, tekst optužnice 

pažljivo je formuliran da bi naznačio datume djela za koje se tereti […]. 

U ovakvim okolnostima, Sud zaključuje da su podnosioci bili, po osnovu zakona iz 1991, izloženi 

kazni težoj od one kojoj bi bili izloženi u vrijeme izvršenja djela za koja su osuđeni. 

Shodno tome, došlo je do kršenja člana 7, stav 1, Konvencije. 

Kad jednu državu naslijedi druga 

U predmetu K.-H.W. protiv Njemačke (22. mart 2001, Predstavka br. 37201/97, stavovi 84- 

86), Sud je razmatrao posljedice koje se mogu izvući iz člana 7 u pogledu problema kad jedna 

država nasljeđuje drugu. U ovom slučaju, postupak je pokrenula Savezna Republika Njemačka, 

na osnovu zakona bivše Njemačke Demokratske Republike, za ubistvo njemačkog državljanina 

koji je pokušao preći granicu u vrijeme dok je zid još postojao. Sud je kazao: 

Sud smatra da je u skladu sa zakonom da država u kojoj postoji vladavina zakona pokrene krivični 

postupak protiv osoba koje su izvršile krivično djelo pod bivšim režimom; isto tako, sudovi takve 

države, nakon što su došli na mjesto sudova koji su ranije postojali, ne mogu biti predmet kritike 

zato što primjenjuju i tumače odredbe zakona koji su bili na snazi u vrijeme izvršenja, u svjetlu 

principa koji se primjenjuju u državama u kojima postoji vladavina zakona. 

Sud, ustvari, naglašava da, u smislu člana 7, stav 1, ma kako jasno bile formulirane odredbe krivičnog 

zakona u bilo kom pravnom sistemu, postoji i neizbježni element sudskog tumačenja. Uvijek će 

postojati potreba pojašnjenja upitnih mjesta i prilagođavanja okolnostima koje se mijenjaju (vidi 

presude S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva i R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. novembra 

1995, Serija A br. 335-B i 335-C, str. 41-42, stavovi 34-36, odnosni str. 68-69, stavovi 32-34 – stav 45 

u gornjem tekstu). Jasno je da se takav koncept u principu primjenjuje na postepeni razvoj sudske 

prakse u datoj državi u kojoj postoje vladavina zakona i demokratski režim, što su faktori koji predstavljaju 

temelje Konvencije, kako i kaže njena preambula (vidi stav 86 u daljem tekstu), ali i dalje 

važi kad, kao u ovom slučaju, jedna država naslijedi drugu. 

Suprotno razmišljanje bilo bi protivno samim principima na kojima je izgrađen sistem zaštite koji 

uspostavlja Konvencija. Autori Konvencije upravo na te principe su se pozvali u preambuli, kad su 

potvrdili "svoje čvrsto vjerovanje u one temeljne slobode koje su osnov pravde i mira u svijetu, i 

koje se najbolje čuvaju, s jedne strane, djelotvornom političkom demokratijom i, s druge, općim 

211


razumjevanjem i poštivanjem ljudskih prava o kojima ovise" i kazali da su "istomišljenici" i da imaju 

"zajedničko naslijeđe političkih tradicija, ideala, slobode i vladavine zakona". 

3. Kazna u slučaju kršenja člana 7, stav 1 

Prva posljedica je kršenje tog člana. Shodno tome, u ranije pomenutom predmetu Jamil, Sud 

je zaključio da jeste došlo do kršenja člana 6, stav 1, pošto je gospodinu Jamilu izrečena kazna 

koja nije postojala u vrijeme izvršenja djela, i da je zakon o borbi protiv trgovine drogom 

primijenjen retroaktivno. 

I u ranije pomenutoj presudi u predmetu Welch, Sud je zaključio da je došlo do kršenja člana 

7. Dao je i sljedeću, značajnu izjavu: 

[…] ovakav zaključak odnosi se samo na retroaktivnu primjenu zakona i ne dovodi u pitanje na 

bilo koji način ovlaštenja za zapljenu koja imaju sudovi (za primjenu koja nije retroaktivna). 

Član 7, stav 2 – Odredba o derogaciji 


2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za 

činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično 

djelo prema općim načelima priznatim kod civiliziranih naroda. 

Derogacije ove odredbe odnosi se na takozvane nirnberške principe, u slučaju ratnih zločina i 

zločina protiv čovječnosti. 

212


Član 8 Evropske konvencije – Pravo na poštivanje privatnog i 

porodičnog života 


Član 8, stav 1, kaže: 

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i 

prepiske. 

1. Opseg člana 8, stav 1 

Ispitivanje opsega člana 8 usmjerava nas na razmatranje dva aspekta. 

Prvi aspekt je da li obaveza da se nešto ne čini (zabrana miješanja u privatni život itd.) ponekad 

mora ići sa obavezom da se nešto čini (da bi se osiguralo poštivanje privatnog života itd.). 

Drugi aspekt tiče se mogućeg odricanja prava pirznatih članom 8. 

Miješanje i nedjelovanje 

Prva posjedica člana 8, stav 1, je da se država mora uzdržati od bilo kakvog miješanja. To 

proizilaz iz stava 2, koji kaže da neće biti "miješanja organa javne vlasti". 

Međutim, ne radi se o tome da samo "miješanje" može predstavljati kršenje člana 8. Jednostavno 

odsustvo djelovanja države može imati isti efekat. Države članice moraju osigurati djelotvorno 

poštivanje prava iz Konvencije. U tom smislu, Sud je u presudi Airey protiv Irske (presuda od 

9. oktobra 1979, Serija A br. 32, str. 17, stavovi 32-33) rezimirao principe postavljene u ranijem 

predmetu Marckx. Samo da podsjetimo, gospođa Airey nije bila u mogućnosti da pokrene 

brakorazvodnu parnicu jer u Irskoj nije bilo besplatne pravne pomoći. Sud je kazao da: 

Sud ne smatra da bi se moglo reći da se Irska "miješala" u privatni ili porodični život gospođe Airey: 

suština njene pritužbe nije da je država djelovala, već da država nije djelovala. Međutim, mada cilj 

člana 8 (čl. 8) u suštini jeste zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja organa javne vlasti, ne radi 

se samo o tome da se država mora uzdržati od takvog miješanja: uz ovakvu, prvenstveno negativnu 

obavezu, može postojati i pozitivna obaveza, inherentna u djelotvornom poštivanju privatnog i 

porodičnog života (vidi ranije pomenutu presudu Marckx, str. 15, stav 31). 

U Irskoj su mnogi aspekti privatnog i porodičnog života regulirani zakonom. Što se tiče braka, 

suprug i supruga u principu imaju obavezu zajedničkog života, ali u određenim slučajevima imaju 

pravo da traže sudsku odluku o rastavi; ovo predstavlja priznanje činjenice da zaštita njihovog 

privatnog ili porodičnog života ponekad može zahtijevati da budu oslobođeni dužnosti da žive 

zajedno. 

Djelotvorno poštivanje privatnog ili porodičnog života Irsku obavezuje da sredstva zaštite učini 

213


dostupnima, kad je to primjereno, bilo kome ko za njima želi posegnuti. Međutim, to ovoj podnositeljici 

nije bilo dostupno: nije bila u situaciji da se mogla obratiti Višem sudu (vidi stavove 20-28 

u gornjem tekstu), nije bila u mogućnosti da traži zakonsku potvrdu svoje de facto rastave od muža. 

Shodno tome, bila je žrtva kršenja člana 8 (čl. 8). 

U predmetu Rees protiv the Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 17. oktobra 1986, Serija A br. 

106, str. 15, stav 37) Sud je objasnio kako odrediti da li pozitivna obaveza postoji, ili ne. 

Pri određivanju da li pozitivna obaveza postoji ili ne postoji, mora se uzeti u obzir to da se mora uspostaviti 

pravična ravnoteža između općeg interesa zajednice i interesa pojedinca, a težnja ka takvoj 

ravnoteži inherentna je u cijeloj Konvenciji (vidi, mutatis mutandis, između ostalog, presudu James 

i ostali, od 21. februara 1986, Serija A br. 98, str. 34, stav 50, i presudu Sporrong i Lönnroth, od 

23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 26, stav 69). Pri uspostavljanju ovakve ravnoteže, određeni 

značaj mora imati cilj pomenut u drugom stavu člana 8 (čl. 8-2), mada se ova odredba tekstualno 

odnosi samo na "miješanje" u odnosu na prava zaštićena prvim stavom – drugim riječima, bavi se 

negativnim obavezama koje iz toga proizilaze (vidi, mutatis mutandis, presudu Marckx od 13. juna 


Sud na ovaj način daje korisnu naznaku razlike između pozitivnih i negativnih obaveza. 

Međutim, u skorijim presudama naglašava nedostatak preciznosti u ovakvoj distinkciji i u 

određivanju pozitivnih obaveza države koje iz nje proizilaze (presuda Keegan protiv Irske, od 

26. maja 1994, Serija A br. 290, str. 19, stav 49): 

Sud podsjeća da je suštinski cilj člana 8 (čl. 8) zaštita pojedinca od proizvoljnog djelovanja organa 

javne vlasti. Uz to mogu postojati i pozitivne obaveze inherentne u djelotvornom "poštivanju" 

porodičnog života. Međutim, granica između pozitivne i negativne obaveze države po ovoj odredbi, 

nije podložna preciznoj definiciji. Mada važeći principi jesu, ipak, slični. U oba konteksta se mora 

uzeti u obzir da se mora uspostaviti pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa pojedinca 

i zajednice u cjelini; i u oba konteksta država uživa određeni stepen slobodne procjene (vidi, npr. 

presudu Powell i Rayner protiv the Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1990, Serija A br. 172, 

str. 18, stav 41, i ranije pomenutu presudu Johnston i ostali, str. 25, stav 55 ). 

Odricanje prava koja proizilaze iz člana 8 

U presudi M.S. protiv Švedske (27. august 1997, Predstavka br. 20837/92, Izvještaji 1997-IV, 

stavs 31-32), Sud je prihvatio da razmotri argumentaciju odgovorne vlade da se podnositeljica 

odrekla svog prava po članu 8. Kazao je: 

U osporavanju primjenjivosti člana 8, stav 1, Vlada tvrdi da se podnositeljica, time što je pokrenula 

postupak za kompenzaciju, odrekla svog prava na povjerljivost u pogledu medicinskih podataka 

koje je klinika dala Uredu (vidi stav 11 u gornjem tekstu). Ta mjera je predstavljala predvidivu 

primjenu važećeg švedskog zakona, iz kojeg jasno proizilazi da je Ured bio pod obavezom da draži 

date podatke, a klinika je imala odgovarajuću dužnost da ih da (vidi stavove 18-19 u gornjem tekstu). 

U vezi s tim, naglasili su da podaci nisu postali javni, već su, kao povjerljivi, ostali u Uredu 


Sud primjećuje da su, na osnovu važećih švedskih zakona, medicinski podaci podnositeljice bili 

pod odredbama povjerljivosti (vidi stav 16 u gornjem tekstu). Klinika je mogla takve podatke 

214


dostaviti Uredu na osnovu Zakonoa o osiguranju samo ako je Ured podnio zahtjev u tom smislu, i 

samo ako je informacija bila od materijalnog značaja za primjenu Zakona o osiguranju (vidi stav 18 

u gornjem tekstu). Ocjena toga bila je prepuštena isključivo nadležnim organima, a podnositeljica 

nije imala nikakvo pravo da bude o tome unaprijed obaviještena ili o tome konsultirana (vidi stav 

21 u gornjem tekstu). 

Na osnovu toga se može reći da davanje takvih informacija nije zavisilo samo o tome što je podnositeljica 

podnijela Uredu zahtjev za naknadu, već i o određenom broju faktora koji nisu bili pod 

njenom kontrolom. Ne može se, shodno tome, iz njenog zahtjeva izvući zaključak da se ona neopozivo 

odrekla svog prava iz člana 8, stav 1, Konvencije, tj. prava na poštivanje privatnog života u 

vezi sa medicinskom dokumentacijom na klinici. Shodno tome, Sud smatra da ova odredba važi za 

pitanje koje se razmatra. 

2. Član 8, stav 1, i zaštita privatnog života 

Primjereno je početi od definicije koncepta "privatnog života". Slijede neke ilustracije zaštite 

koju pruža član 8. 

Koncept privatnog života 

Koncept privatnog života nije jednostavno definirati. Sam Sud je to kazao. Granica između 

privatne i javne sfere varira od slučaja do slučaja. Različite presude koje se ovdje pominju 

omogućavaju da se stvori ideja o tome kakav je pristup Suda. 

U predmetu Niemietz protiv Njemačke (presuda od 16. decembra 1992, Serija A br. 251-B, str. 

33-34, stav 29), ured javnog tužioca i policija pretresli su advokatski ured podnosioca, tražeći 

dokumente koji bi mogli identificirati osobu koja je drugu osobu uvrijedila. U svojoj presudi, 

Sud je dao detaljno obrazloženje pojma "privatni život". 

Sud ne smatra da je moguće ili neophodno pokušavati dati konačnu definiciju pojma "privatni 

život". Međutim, isuviše bi restriktivno bilo ograničiti taj pojam na "uži krug" unutar kojeg pojedinac 

živi svoj lični život po sopstvenom izboru, i isključiti u potpunosti vanjski svijet koji u taj krug 

ne ulazi. Poštivanje privatnog života mora u određenoj mjeri uključivati i pravo da se uspostave i 

razvijaju odnosi sa drugim ljudskim bićima. 

Nadalje, može se reći da u principu nema nikakvog razloga da se smatra da ovakvo razumijevanje 

pojma "privtni život" treba da isključuje aktivnosti profesionalne ili poslovne prirode, pošto većina 

ljudi, u toku svog radnig vijeka, ipak ima značajnu, ako ne i najveću, mogućnost razvijanja odnosa 

sa vanjskim svijetom. Ovakvo viđenje podržava i činjenica da, kako je Komisija ispravno rekla, 

nije uvijek moguće napraviti jasnu razliku između aktivnosti pojedinca koje čine profesionalni ili 

poslovni život, i onih koje to nisu. Shodno tome, posebno u slučaju osobe koja se bavi jednom liberalnom 

strukom, rad te osobe u ovom kontekstu može predstavljati sastavni dio njenog života u 

takvoj mjeri da je nemoguće razlučiti u kojoj funkciji djeljuje u datom trenutku. 

Negirati zaštitu po članu 8 (čl. 8) na osnovu tvrdnje da se mjera, koja je predmet pritužbe, odnosila 

samo na profesionalne aktivnosti – kako Vlada kaže da bi trebalo biti u ovom slučaju – mogla bi, 

štaviše, dovesti do nejednakosti u postupanju, u smislu da bi takva zaštita bila dostupna samo osobama 

čije su profesionalne i privatne aktivnosti toliko izmiješane, da je nemoguće napraviti distinkciju 

između njih. Ustvari, Sud nije izvukao takve distinkcije: zaključio je da jeste došlo do miješanja 

215


u privatni život, čak i ako je telefon koji se prisluškivako korišten i privatno i profesionalno (vidi 

presudu Huvig protiv Francuske od 24. aprila 1990, Serija A br. 176-B, str. 41, stav 8, i str. 52, stav 

25); a tamo gdje je pretres bio usmjeren isključivo protiv poslovnih aktivnosti, nije se oslanjao na 

tu činjenicu kao osnov za isključenje primjenjivosti člana (čl. 8) pod kategorijom "privatnog života" 

(vidi presudu Chappell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 30. marta 1989, Serija A br. 152-A, str. 

12-13, stav 26, i str. 21-22, stav 51.) 

U predmetu N.F. protiv Italije, pokrenut je disciplinski postupak protiv sudija koji su bili 

članovi Masonske lože, a lista tih sudija je, jednim dijelom, objavljena u štampi. Sud je kazao 

da sfera privatnog života pokriva fizički i mentalni integritet osobe. Međutim, naglasio je da je 

informacija koja je objavljena bila lako dostupna (presuda od 2. augusta 2001, Predstavka br. 

37119/97) i zaključio da nije bilo miješanja: 

Sud primjećuje da je, prema njegovoj sudskoj praksi, mišljenje Suda da privatni život uključuje 

fizički i mentalni integritet; garancija koju daje član 8 Konvencije prvenstveno ima za cilj da osigura, 

bez miješanja izvana, razvoj ličnosti svakog pojedinca u vezi sa drugim ljudskim bićima (vidi 

Botta protiv Italije, presuda od 24. februara 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-I, str. 

422, stav 32). U ovom predmetu, podnosilac nije dokazao da mu je javno objavljivanje članstva u 

Masonskoj loži izazvalo bilo kakve štete u tom smislu. Međutim, potvrdio je da je "svako mogao 

saznati ko je član, jednostavnom provjerom u registru članstva". 

Shodno tome, nije bilo miješanja. 

U jednom novijem predmetu, Rotaru protiv Rumunije, koji se tiče sistema prikupljanja i 

čuvanja podataka o osobama (presuda od 4. maja 2000, Predstavka br. 28341/95, stavovi 42- 

44), Sud je dao određene nijanse: 

Vlada je negirala primjenjivost člana 8, tvrdeći da informacije sadržane u pismu Registra podataka 

od 19. decembra 1990. nisu bile relevantne za podnosiocev privatni život, već javni. Odlučujući da 

se angažira u političkim aktivnostima i da objavljuje pamflete, podnosilac se implicitno odrekao 

prava na "anonimnost" inherentnog u privatnom životu. Što se tiče ispitivanja u policiji i krivičnog 

dosjea, to su javne informacije. 

Sud naglašava da pohranjivanje informacija o privatnom životu pojedinaca u tajni registar i objavljivanje 

takvh informacija ulaze u opseg člana 8, stav 1 (vidi presudu Leander protiv Švedske, od 26. 

marta 1987, Serija A No. 116, str. 22, stav 48). 

Poštivanje privatnog života mora, isto tako, podrazumijevati, u određenoj mjeri, pravo na uspostavljanje 

i razvijajne odnosa sa drugim ljudskim bićima: nadalje, nema nikakvog principijelnog 

razloga da se opravda isključenje aktivnosti profesionalne ili poslovne prirode iz pojma "privtatni 

život" (vidi presudu Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992, Serija A No. 251-B, str. 33- 

34, stav 29, i presudu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. juna 1997, Izvještaji 1997-III, 

str. 1015-1016, stavovi 42-46). 

Sud je već naglasio poklapanje između ovog širokog tumačenja i onog koje je dato u Konvenciji 

Vijeća Evrope od 28. januara 1981, o zaštiti pojedinaca u vezi s automatskom obradom ličnih podataka, 

koja je stupila na snagu 1. oktobra 1985. i čija svha je da "osigura […] za svakog pojedinca 

[…] poštivanje njegovih prava i temeljnih sloboda, a posebno prava na privatnost u pogledu automatske 

obrade ličnih podataka vezanih za njega" (član 1), a takvi podaci su definirani u članu 2 

kao "bilo koje informacije vezane za osobu koja je identificirana ili može biti identificirana (vidi 

216


Amann protiv Švicarske [GC], No. 27798/95, stav 65, ECHR 2000-II). 

Uz to, javne informacije mogu ulaziti u opseg privatnog života kad se one sistematično prikupljaju i 

pohranjuju u dosjee koje vode vlasti. To još više važi za informacije koje se odnose na dalju prošlost 

osobe. 

U ovom predmetu. Sud primjećuje da je pismo Registra podataka od 19. decembra 1990. sadržavalo 

različite informacije o podnosiočevom životu, posebno studiju, političkim aktivnostima i krivičnom 

dosjeu, od kojih su neke prikupljene više od pedeset godina ranije. Po mišljenju Suda, takve informacije, 

kada se skupljaju sistematski i pohranjuju u dosjee koje vode državni organi, ulaze u opseg 

"privatnog života" u smislu člana 8, stav 1, Konvencije. To još više važi za ovaj slučaj, jer su neke informacije 

proglašene lažbnima i postoji vjerovatnoća da će nanijeti štetu podnosiočevom ugledu. 

Shodno tome, član 8 je primjenjiv. 

U presudi P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. septembar 2001, Predstavka br. 44787/ 

98, stavs 56-60), Sud je dao pregled svoje sudske prakse. Predmet se odnosio na snimanje 

glasova osoba koje su bile uhapšene, i u pritvorskim ćelijama i dok im je policija čitala za šta 

se terete. Ti snimci, za koje date osobe nisu znale, trebali su biti korišteni za usporedbu sa 

snimcima glasova nastalim u njihovim stanovima. Policija se nadala da će na taj način moći da 

im pripišu riječi snimljene u stanu. Sud je smatrao: 

Privatni život je širok termin i ne podliježe konačnoj definiciji. Sud je već elemente kao što su identifikacija 

po polu, imenu ili seksualnoj orijentaciji i seksualnom životu smatrao bitnim elementima 

lične sfere koja uživa zaštitu člana 8 (vidi, naprimjer, presudu B. protiv Francuske od 25. marta 1992, 

Serija A br. 232-C, stav 63 ; presuda Burghartz protiv Švicarske od 22. februara 1994, Serija A br. 

280-B, stav 24; presuda Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. oktobra 1981, Serija A br. 

45, stav 41; i presuda Laskey, Jaggard i Brown protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 19. februara 1997, 

Izvještaji 1997-I, stav 36). Član 8 štiti i pravo na identitet i lični razvoj, i pravo na uspostavljanje 

i razvijanje odnosa sa drugim ljudskim bićima i sa vanjskim svijetom (vidi, naprimjer, Burghartz 

protiv Švicarske, Izvještaj Komisije od 21. oktobra 1992, op. cit., stav 47; i Friedl protiv Austrije, br. 

15225/89, Izvještaj Komisije od 19. maja 1994, Serija A bo. 305-B, stav 45). Može uključivati i aktivnosti 

profesionalne i poslovne prirode (vidi presudu Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 

1992, Serija A br. 251-B, stav 29; i presudu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. juna 1997, 

Izvještaji 1997-III, stav 44). Stoga u opseg "privatnog života" može ulaziti cijela zona interakcije 

jedne osobe sa drugima, čak i u javnom kontekstu. 

Postoji određeni broj elementata relevantnih za razmatranje da li se privatnog života osobe tiču 

mjere koje se provode izvan doma ili privtnih prostorija te osobe. Pošto postoje prilike kad se ljudi 

svjesno i namjerno uključuju u aktivnosti koje su, ili bi mogle biti snimljene ili javno objavljene, 

razumna očekivanja takvih ljudi u vez s privatnošću mogu biti značajan, mada ne i ključni faktor. 

Osoba koja hoda ulicom će, u svakom slulaju, biti vidljiva svakom drugom licu koje se nalazi na 

istom mjestu. Praćenje iste slike tehničkim sredstvima (recimo, stražar prati preko kamera interne 

televizije) slične je prirode. Pitanje privatnog života može se pojaviti, s druge strane, kad takav 

materijal iz javnog domena postane predmet sistematičnog ili stalnog snimanja. Upravo iz tog razloga, 

dosjei koje službe sigurnosti prikupljaju o određenoj osobi ulaze u opseg člana 8, čak i kad 

informacije nisu prikupljene tajnim ili vidljivim metodama (vidi Rotaru protiv Rumunije [GC], 

No. 28341/95, ECHR 2000-V, stavovi 43-44). Sud se u ovom kontekstu poziva na Konvenciju Vijeća 

Evrope od 28. januara 1981, o zaštiti pojedinaca u vezi s automatskom obradom ličnih podataka, 

koja je stupila na snagu 1. oktobra 1985, čija svha je da "osigura na teritoriji svake zemlje pot- 

217


pisnice za svakog pojedinca […] poštivanje njegovih prava i temeljnih sloboda, a posebno prava 

na privatnost u pogledu automatske obrade ličnih podataka vezanih za njega" (član 1), a takvi 

podaci su definirani u članu 2 kao "bilo koje informacije vezane za osobu koja je identificirana ili 

može biti identificirana" (vidi Amann protiv Švicarske[GC], No. 27798/95, stav 65, ECHR 2000-II, 

gdje je zaključeno da je pohranjivanje informacija o podnosiocu na kartone u dosjeu predstavljalo 

miješanje u privatni život, mada nije bilo nikakvih osljetiljivih informacija i one vjerovatno nisu 

nikad korištene). 

U slučaju fotografija, Komisija je već, u smislu razgraničenja opsega zaštite koju daje član 8 protiv 

proizvoljnog miješanja vlasti, razmatrala da li fotografiranje predstavlja ometanje privatnosti pojedinca, 

bilo da se fotografije odnose na privatni život ili na javne događaje, i da li je na taj način 

dobijeni materijal bio za ograničenu upotrebu, ili je bilo vjerovatno da će postati dostupan široj 

javnosti (vidi Friedl protiv Austrije, br. 15225/89, Izvještaj Komisije od 19. maja 1994, Serija A 

br. 305-B, str. 21, stavovi 49-52). Kad se radilo o fotografijama podnosioca nastalim na javnim 

demonstracijama na javnom mjestu, koje je policija zadržala u dosjeu, Komisija nije smatrala da 

se radi o miješanju u privatni život, obzirom na težinu činjenice da su fotografije nastale i čuvane 

kao dokument u vezi sa demonstracijama i da nisu poduzete nikakve aktivnosti da se identificiraju 

osobe na fotografijama u smislu obrade podataka (vidi Friedl protiv Austrije, u gornjem tekstu, 


Praksa Suda je u dosta navrata ukazala na to da tajno praćenje telefonskih razgovora ulazi u opseg 

člana 8 u oba aspekta garantiranih prava, odnosno, poštivanja privatnog života i prepiske. Mada 

se uglavnom radi o snimcima nastalim u svrhu neke vrste korištenja tog razgovora, Sud nije bio 

uvjeren da se snimci nastali kao uzorak glasova mogu smatrati situacijama izvan opsega zaštite 

člana 8. Jeste nastao trajni zapis glasa te osobe i predmet je analize direktno relevantne za identifikaciju 

te osobe u kontekstu drugih ličnih podataka. Mada jeste tačno da kad im je zvanično 

saopšteno za šta ih se tereti, podnosioci jesu odgovarali na zvanična pitanja na mjestu gdje ih je 

policija slušala, snimak i analiza glasova u toj prilici mora se, ipak, smatrati pitanjem obrade ličnih 

podataka o podnosiocima. 

Sud je, shodno tome, zaključio da je snimak glasova podnosilaca nastao kad im je policija u pritvorskoj 

ćeliji saopštavala za šta ih se tereti predstavlja miješanje u njihovo prvo na poštivanje privatnog 

života u smislu člana 8, stav 1, Konvencije. 

Trebalo bi reći i da je, u presudi Stubbings i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. oktobra 

1996, Izvještaji 1996-IV, stav 61), Sud podsjetio: 

Sud primjećuje da je, prvo, član 8 (čl. 8) jasno primjenjiv na ovoe pritužbe, koje se tiču pitanja 

"privatnog života", što je koncept koji pokriva i fizički i moralni integritet osobe (vidi presudu X. i 

Y. protiv Holandije, od 26. marta 1985, Serija A br. 91, str. 11, stav 22). 

Ovi primjeri prvenstveno se tiču slučajeva miješanja. 

Što se tiče slučajeva neaktivnosti države, relevantna je presuda Botta protiv Italije, koja se odnosi 

na pritužbu hendikepiranog čovjeka da nije imao odgovarajući pristup plaži. Sud je dao sažetak 

i podsjećanje na principe koji državi daju pozitivnu obavezu osiguranja poštivanja privatnog 

života (presuda od 24. februara 1998, Predstavka br. 21439/93, Izvještaji 1998-I, stavovi 32-35) 

i kazao: 

218


Privatni život, po mišljenju Suda, uključuje fizički i mentalni integritet osobe. Garancija koju daje 

član 8 Konvencije prvenstveno za cilj ima da osigura, bez miješanja izvana, razvoj ličnosti svakog 

pojedinca u njegovim odnosima sa drugim ljudskim bićima (vidi, mutatis mutandis, presudu Niemietz 

protiv Njemačke od 16. decembra 1992, Serija A br. 251-B, str. 33, stav 29). 

U ovom slučaju, podnosilac se, u suštini, žalio ne na djelovanje, već na nedjelovanje države. Mada 

je suštinski cilj člana 8 da štiti pojedinca od proizvoljnog miješanja organa javne vlasti, ne traži od 

države samo da se uzdrži od takvog miješanja: uz ovu negativnu obavezu može postojati i pozitivna, 

inherentna u djelotvornom poštivanju privatnog ili porodičnog života. Ovakve obaveze mogu se 

odnositi na usvajanje mjera koje će za cilj imati osiguravanje poštivanja pšrivatnog života čak i u 

sferi odnosa pojedinaca jednih između drugih (vidi presudu X. i Y. protiv Holandije, od 26. marta 

1985, Serija A br. 91, str. 11, stav 23, i presudu Stjerna protiv Finske od 25. novembra 1994, Serija A 

br. 299-B, str. 61, stav 38). Međutim, koncept poštivanja nije precizno definiran. Da bi se odredilo 

da li takva obaveza postoji, mora se uzeti u obzir i pravična ravnoteža koja se mora uspostaviti 

između općih interesa i intersa pojedinca, dok država, u svakom slučaju, uživa stepen slobodne 

procjene. 

Sud je smatrao da država ima ovu vrstu obaveze tamo gdje postoji direktna i neposredna veza 

između mjera koje traži podnosilac i negovog privatnog i/ili porodičnog života. 

Shodno tome, u predmetu Airey protiv Irske (presuda od 9. oktorba 1979, Serija A br. 32), Sud je 

smatrao da je podnositeljica bila žrtva kršenja člana 8, na osnovu toga što po domaćim zakonima 

nije bilo sistema besplatne pravne pomoći u brakorazvodnoj parnici, što je, onemogućavajući joj 

pristup sudu, direktno utjecalo na njen privatni i porodični život. 

U ranije promenutom predmetu X. i Y. protiv Holandije, koji se odnosio na silovanje mentalno 

hendikepirane osobe, a time se odnosi o na njen fizički i mentalni integritet, Sud je zaključio da, 

obzirom na nedostatke u sebi, holandski Krivični zakon nije datoj osobi pružio praktičnu i djelotvornu 

zaštitu (str. 14, stav 30). 

U skorije vrijeme, u presudi López Ostra protiv Španije (mutatis mutandis, 9. decembar 1994, Serija 

A br. 303-C), u vezi sa štetnim djelovanjem zagađenja izazvanog aktivnosti postrojenja za preradu 

otpadnih voda lociranog nedaleko od podnositeljicinog doma, Sud je smatrao da odgovorna država 

nije uspjela uspostaviti pravičnu ranvotežu između interesa ekonomske dobrobiti grada Lorca – da 

ima postrojenje za preradu otpadnih voda – i mogućnosti podnositeljice da djelotvorno uživa svoje 

pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života (str. 56, stav 58). 

Na kraju, u presudi Guerra i ostali protiv Italije od 19. februara 1998 (mutatis mutandis, Izvještaji 

presudama i odlukama 1998-I), Sud je smatrao da je direktno djelovanje toksičnih emisija iz tvornice 

Enichem na pravo podnosilaca na poštivanje privatnog i porodičnog života, značiko da je 

član 8 primjenjiv (str. 227, stav 57). Odlučio je da je Italija prekršila tu odredbu utoliko što podnosiocima 

nije dala neophodne informacije koje bi im omogućile da ocijene rizik kojim bi se oni i 

njihove porodice izložili ako nastave živjeti u Manfredoniji, gradu koji je posebno izložen opasnosti 

u slučaju kvara u krugu fabrike (str. 228, stav 60). 

U ovom predmetu, međutim, pravo na koje se pozvao gospodin Botta, konkretno pravo na pristup 

plaži i moru na mjestu udaljenog od njegovog normalnog mjesta stanovanja u vrijeme odmora, 

odnosi se na interpersonalne osnose tako širokog i neodređenog spektra da se ne može zamisliti 

nikakva direktna veza između mjera koje se od države tražilo da poduzme da ispravi propuste 

privatnog kupališta i, s druge strane, privatnog života podnosioca. 

Shodno tome, član 8 nije primjenjiv. 

219


Primjeri primjene člana 8 u vezi s privatnim životom 

Potencijalne primjene člana 8 vrlo su važne. Nisu, naravno, konačne, ali predstavljaju pokušaj 

da se ilustrira raznovirsnost situacija u kojima se ova odredba koristi. 

Član 8 i pravo na ime 

Sud član 8 primjenjuje na ime po ocu. U predmetu Burghartz protiv Švicarske, podnosioci su 

se "žalili da vlasti gospodinu Burgartzu nisu dale pravo da svoje prezime stavi ispred prezimena 

porodice, mada švicarski zakon isto pravo daje ženama koje su uzele muževo prezime kao 

svoje". U presudi od 22. februara 1994, Serija A br. 280-B, str. 28, stav 24, Sud je kazao: 

Za razliku od nekih drugih međunarodnih instrumenata, kao što su Međunarodni pakt o 

građanskim i političkim pravima (član 24, stav 2), Konvencija o pravima djeteta od 20. novembra 

1989. (članovi 7 i 8) ili Američka konvencija o ljudskim pravima (član 18), član 8 (čl. 8) Konvencije 

ne sadrži eksplicitnu odredbu o imenima. Kao sredstvo lične identifikacije i veze s porodicom, lično 

ime osobe ipak se tiče njenog ili njegovog privatnog života. Činjenica da društvo ili država imaju 

interesa da propišu korištenje imena ovo ne isključuje, obzirom na to da su ovi javnopravni aspekti 

kompatibilini sa privatnim životom koji se shvata tako da uključujue, u određenoj mjeri, pravo 

uspostavljanja i razvijanja odnosa sa drugim ljudskim bićima, bilo u profesionalnom ili poslovnom 

kontekstu, ili nekom drugom (vidi, mutatis mutandis, presudu Niemietz protiv Njemačke od 16. 

decembra 1992, Serija A br. 251-B, str. 33, stav 29). 

U ovom slučaju, mogućnost podnosioca da zadrži prezime po kojem je, kako sam tvrdi, postao 

poznat u akademskim krugovima, moglo bi u velikoj mjeri utjecati na njegovu karijeru. Shodno 

tome, član 8 (čl. 8) je primjenjiv. 

A onda, u pogledu člana 14 u vezi sa članom 8, Sud kaže (str. 28-29, stavovi 25, 27 and 29): 

Gospodin i gospođa Burghartz žalili su se da vlasti nisu gospodinu Burghartzu dali pravo da svoje 

prezime stavi ispred njihovog porodičnog prezimena, mada švicarski zakon daje tu mogućnost 

ženama koje su za svoje prezime odabrale muževo. Rekli su da to predstavlja diskriminaciju na 

osnovu pola, suprotno članovima 14 i 8 (čl. 14 + 8) zajedno. 

[…] 

Sud ponovo naglašava da je promocija jednakosti polova danas jedan od najznačajnijih ciljeva u 

državama članicama Vijeća Evrope; to znači da bi trebalo dati vrlo značajne razloge da bi se razlika 

u postupanju samo na osnovu pola mogla smatrati kompatibilnom sa Konvencijom. 

(vidi, kao najsvježiji izvor, presudu Schuler-Zgraggen protiv Švicarske, od 24. juna 1993, Serija A 

No. 263, str. 21-22, stav 67). 

[…] 

Razlika u postupanju, koja je predmet pritužbe, nema razumnog opravdanja i, shodno tome, predstavlja 

kršenje člana 14 u vezi sa članom 8. 

Ali primjena člana 8 na prezime ipak jeste ograničena. U predmetu Stjerna protiv Finske 

220


(presuda od 25. novembra 1994, Serija A br. 299-B, str. 60-61, stavovi 38-39), Sud je razmatrao 

da li zahtjevi javnog interesa u vezi sa stabilnošću prezimena mogu biti značajniji od želje 

podnosioca da promijeni ime: 

Odbijanje finskih vlasti da podnosiocu dozvole da uzme novo prezime ne moraju se, po mišljenju 

Suda, smatrati miješanjem u njegovo uživanje pravna na poštivanje privatnog života, što bi, recimo, 

bio slučaj da se radi o obavezi da mijenja prezime. […] 

Uprkos sve široj upotrebi jedinstvenih matičnih brojeva, i u Finskoj i u drugim državama potpisnicama 

Konvencije, imena igraju ključnu ulogu u identifikaciji čovjeka. Prema tome, mada prihvata 

da mogu postojati iskreni razlozi zašto neka osoba želi promijeniti svoje ime, Sud prihvata da 

ograničenja takve mogućnosti mogu biti opravdana javnim interesom, recimo, da se osigura tačan 

registar stanovništva, ili da se sačuva način identifikacije pojedinca i mogućnost povezivanja nosioca 

određenog imena sa porodicom. 

U datom predmetu, Sud je razmatrao da problemi na koje se podnosilac žalio – problem sa 

načinom pisanja i čitanja negovog švedskog prezimena u finskoj i mogućnosti da mu prezime 

bude preinačeno u pogrdan nadimak - nisu bili dovoljni da se dođe do zaključka da to što 

mu finske vlasti nisu dozvolile promjenu predstavlja nepoštivanje negovog privatnog života. 

Shodno tome, nije došlo do krštenja člana 8. 

U presudi Guillot protiv Francuske (24. oktobar 1996, Izvještaji o presudama i odlukama 1996- 

V, str. 1602-1603, stavovi 21-22), Sud je smatrao da se član odnosi i na lična imena. 

Sud primjećuje da član 8 (čl. 8) ne sadrži bilo kakvu eksplicitnu odredbu o ličnim imenima. 

Međutim, pošto ime jeste sredstvo identifikacije pojedinca sa porodicom i zajednicom, lična imena, 

kao i prezimena (vidi, mutatis mutandis, presudu Burghartz protiv Švicarske, 22. februar 1994, 

Serija A br. 280-B, str. 28, stav 24, i presudu Stjerna protiv Funske, 25 novembar 1994, Serija A br. 

299-B, str. 60, stav 37), tiču se privatnog i porodičnog života. 

Nadalje, kad roditelji biraju ime za svoje dijete, to je sasvim lična i emotivna stvar i, shodno tome, 

u njihovoj je privatnoj sferi. Predmet ove pritužbe, prema tome, ulazi u opseg člana 8 (čl. 8), i to 

nije dovedeno u pitanje. 

Podnosioci su htjeli svojoj kćeri da daju ime "Fleur de Marie". Matičar nije htio u matičnu 

knjigu rođenih, vjenčanih i umrlih da upiše to ime, jer ga nije bilo ni na jednom kalendaru 

imendana po svecima. Sud je zaključio da nije došlo do kršenja člana 8. Dijete je moglo bez 

problema koristiti dato ime, a podnosiocima je francuski sud dozvolio da ime upišu kao “Fleur- 

Marie”. 

Član 8 i seksualni život 

Opće napomene 

U slučaju X. i Y. protiv Holandije, presuda od 26. marta 1985, Serija A br. 91, str. 11, stav 22, 

Sud je razmatrao da li pojam "privatni život" predstavlja "koncept koji pokriva fizički i moralni 

integritet osobe, uključujući njen, odnosno njegov, seksualni život." 

221


Homosksualnost 

Sud smatra da je važenje zakona koji homoseksualne odnose odraslih muškaraca – znači starijih 

od 21 godine – u privatnom kontekstu, tretira kao krivično djelo, predstavlja kontinuirano – a 

u ovom slučaju i neopravdano – miješanje u pravo podnosilaca na poštivanje privatnog života. 

(Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1981, Serija A br. 45, str. 24, 


Presuda A.D.T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (31. juli 2000, Predstavka No. 35765/97, stavovi 

32-34 i 38-39) tiče se kriminalizacije homoseksualnih odnosa između više od dvije odrasle 

osobe. Sud je smatrao: 

Sud podsjeća na predmet Dudgeon, u kojem je razmatrao postojanje zakona, Sud (str. 24, stav 

60) nije pronašao "nikakvu hitnu društvenu potrebu" za kriminalizacijom homoseksualnih odnosa 

između dvije odrasle muške osobe starije od 21 godine, i da je nad opravdanjem za postojanje 

takvog zakona prevagnulo 

"štetno djelovanje koje samo postojanje datog zakona može imati po život osobe homoseksualne 

odrijentacije, kao što je slučaj sa podnosioce. Mada oni dijelovi javnosti koji homoseksualnost 

smatraju nemoralnom mogu biti šokirani, uvirijeđeni ili uznemireni homoseksualnim 

odnosima drugih lica u privatnom kontekstu, to ne može, samo po sebi, opravdati primjenu 

kaznenih sankcija kad se radilo o situaciji u kojoj su učestvovale samo odrasle osobe." 

Ovi principi usvojeni su i ponovljeni u predmetima Norris protiv Irske (presuda od 26. oktobra 

1988, Serija A br. 142, str. 20, stav 46), Modinos protiv Kipra (presuda od 22 April 1994, Serija A No. 

259, str. 12, stav 25) and Marangos protiv Kipra (br. 31106/96, Izvještaj Komisije od 3. decebmbra 

1997). 

Postoji razlika između predmeta o kojima je već odlučeno i ove predstavke. Osnovna razlika je da 

se u ovom slučaju radi o seksualnim aktivnostima više od dva muškarca, i da je podnosilac osuđen 

za teški nemoralni čin, jer su prisutna bila više od dvojice muškaraca. 

[…] 

Obzirom na mali stepen slobodne procjene koji se dao domaćim vlastima u ovom slulaju, te na 

odsustvo bilo kakvog pitanja javnog zdravstva, i potpuno privatne prirode ponašanja na koje se 

predmet odnosi, Sud smatra da razlozi dati za daljnje važenje zakona koji kriminalizira homoseksualne 

odnose između muškaraca u privatnom kontekstu, i za a fortiori krivično gonjenje i osudu u 

ovom slučaju, nisu dovoljni da opravdaju niti zakon, niti krivično gonjene. 

Stoga se radi o kršenju člana 8 Konvencije. 

Predmet Smith i Grady protiv Ujedinjenog Kraljevstva (27. septembar 1999, Predstavke br. 

33986/96 i 33986/96, stavovi 71, 87-89 i 111-112) odnosio se na istrage koje su vojni organi 

proveli u vezi sa homoseksualnošću pripadnika oružanih snaka, koje su dovele do njihovog 

isključenja iz oružanih snaga. Sud je kazao: 

Sud primjećuje da Vlada ne tvrdi da su se podnosioci odrekli svojih prava iz člana 8 Konvencije 

kada su prvobitno stupili u oružane snage. Primjećuje i da podnosioci nisu otpušteni iz službe zato 

što pri regrutaciji nisu prijavili svoju homoseksualnost. Nadalje, iz dokaza vidi da je gospođa Smith 

222


tek nakon regrutacije spoznala da je homoseksualac. 

U takvim okolnostima, Sud je mišljenja da istraga u vezi sa homoseksualnošću podnosilaca, koju 

je provela vojna policija, i u kojoj su obavljeni detaljni intervjui s njima i sa trećim licima, u vezi pitanja 

vezanih za njihovu seksualnu orijentaciju i praksu, zajedno sa pripremom završnog izvještaja 

o istrazi, a za vojne vlasti, jeste predstavljala direktno miješanje u pravo podnosilaca na poštivanje 

privatnog života. Kasniji adminsitrativni otpust iz vojne službe, uz seksualnu orijentaciju kao jedini 

osnov, predstavljao je miješanje u to pravo (Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 

22. oktobra 1981, Serija A br. 45, str. 18-19, stav 41, i mutatis mutandis, Vogt protiv Germany, presuda 

od 26. septembra 1995, Serija A br. 323, str. 23, stav 44). 

[…] 

Miješanje će se smatrati "neophodnim u demokratskom društvu" za legitiman cilj, ako odgovara 

hitnoj društvenoj potrebi, a posebno ako je proporcionalan legitimnom cilju kojem služi (vidi gore 

citiranu presudu Norris, str. 18, stav 41). 

Obzirom na ono što se razmatra u datom predmetu, Sud naglašava vezu između pojma "neophodno" 

i pojma "demokratsko društvo", a oznake ovog drugoga su pluralizam, tolerancija i širokoumlje 

(vidi gore citiranu presudu Vereinigung demokratischer Soldaten Österreichs i Gubi, str. 17, stav 

36, i gore citiranu presudu Dudgeon, str. 21, stav 53). 

Sud prihvata da je na domaćim vlastima da daju inicijalnu ocjenu neophodnosti, mada je na 

ovom Sudu da da konačnu ocjenu da li su razlozi navedeni za dato miješanje relevantni i dovoljni. 

Državama ugovornicama se u ovakvom razmatranju ostavlja stepen slobodne procjene, koji varira 

prema prirodi aktivnosti koje su predmet ograničenja i ciljeva koji se tim ograničenjem žele postići 

(vidi gore citiranu presudu Dudgeon, str. 21 and 23, stavovi 52 i 59). 

Shodno tome, kad se relevantna organičenja odnose na "najintimniji dio privatnog života pojedinca", 

moraju postojati "posebno ozbiljni razlozi" da takvo miješanje zadovolji zahthjeve člana 8, stav 

2 Konvencije (vidi gore citiranu presudu Dudgeon, str. 21, stav 52). 

Kad je suština cilja nacionalne sigurnosti operativna djelotvornost oružanih snaga, prihvata se 

da je svaka država nadležna da organizira sopstveni sistem vojne discipline i u tom smislu uživa 

određeni stepen slobodne procjene (vidi gore citiranu presudu Engel i ostali, str. 25, stav 59). Sud 

smatra i da je državi prepušteno da nametne ograničenja na pravo pojedinca na poštivanje njegovog 

privatnog života tamo gdje postoji istinska prijetnja operativnoj djelotvornosti oružanih 

snaga, a ispravno funkcioniranje vojske jednostavno je nezamislivo bez zakonskih pravila koja za 

cilj imaju da spriječe mogućnost da je njeno osoblje potkopava. Međutim, domaće vlasti ne mogu 

koristiti takva pravila da onemogućavaju pojedinačne pripadnike oružanih snaga da uživaju pravo 

na poštivanje privatnog života, a to se pravo odnosi na pripadnike vojske isto kao i na sve druge 

pod jurisdikcijom date države. Uz to, tvrdnja da postoji rizik po operativnu djelotvornost mora se 

"potkrijepiti konkretnim primjerima" (vidi, mutatis mutandis, gore citiranu presudu Vereinigung 

demokratischer Soldaten Österreichs i Gubi, str. 17, stavovi 36 i 38, i gore citiranu presudu Grigoriades, 

str. 2589-2590, stav 45). 

[…] 

[…] Sud smatra da ni istraga provedena u vezi sa seksualnom orijentacijom podnoslilaca, ni njihov 

otpust iz službe na osnovu homoseksualnosti, a po politici Ministarstva odbrane, nisu opravdani 

po članu 8, stav 2 Konvencije. 

223


Shodno tome, jeste došlo do kršenja člana 8 Konvencije. 

(Idem Lustig-Prean i Beckett protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. septembra 1999.) 

Transseksualnost 

Sud je razmatrao i pitanje transseksualnosti. U predmetu B. protiv Francuske (25. mart 1992, 

Serija A br. 232-C, str. 52, stav 58) zauzeo je stav da je došlo do kršenja člana 8 u vezi sa 

transseksualcem koji nije uspio unijeti svoj muški pol u zvanične dokumente. U ovom slučaju, 

Sud je, kao prvo, kazao: 

Presuda koju je Vlada dostavila Sudu ukazuje na to da nepriznavanje promjene pola datu osobu 

ne sprječava da promijeni lično ime, tako da ono adekvatnije odražava njen ili njegov fizički izgled 


Međutim, ovakva sudska praksa nije bila jasno utvrđena u vrijeme kada su sudovi u Lubourneu i 

Bordeauxu donoslil presude. Nije, zapravo, jasno utvrđena ni danas, jer kasacionsi sud očigledno 

nije imao priliku da je potvrdi. 

Sud, shodno tome, prihvata argumentaciju podnosioca, da je naznaka njenog – izvornog – pola 

u zvaničnim dokumentima, u administrativnim dokumentima (INSEE broj),¹ itd., jeste bila 

svakodnevni izvor problema u njenom privatnom životu. U zaključku je Sud kazao (str. 53-54, 

stavovi 62-63) da : 

[…] poteškoće na koje se podnositeljica žalila u ovom polju dostigle su odgovarajući nivo ozbiljnosti 

da se uzmu u razmatranje u smislu člana 8 (čl. 8). 

[…] 

Sud […] donosi zaključak, na osnovu gore pomenutih faktora koji ovaj predmet odvajaju od predmeta 

Rees i Cosey, a bez potrebe da se razmatraju drugi argumenti podnositeljice, da se ona svakodnevno 

nalazi u situacijama koje, gledane zajedno, nisu kompatibilne sa poštivanjem koje treba 

da uživa njen privatni život. Prema tome, čak i uzimajući u obzir stepen slobodne procjene države, 

pravična ravnoteža koja se mora uspostaviti između općih interesa i interesa pojedinca (vidi stav 44 

u gornjem tekstu) nije uspostavljena, pa je, shodno tome, došlo do kršenja člana 8 (čl. 8). 

Odgovorna država ima nekoliko načina iz kojih može odabrati onaj kojim će preinačiti ovakvu 

situaciju. Nije funkcija ovog Suda da naznačava koji bi bio najprimjereniji […]. 

Prema tome, Sud ne nameće državi obavezu da prihvati promjenu pola u zvaničnim 

dokumentima. Država ipak mora poduzeti mjere po sopstvenom izboru kojima će ispraviti 

kršenje člana 8 koje je bilo rezultat situacije u kojoj se podnositeljica našla. 

U slučaju X. Y. i Z. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (22 . april 1997, Izvještaji o presudama i 

odlukama 1997-II, str. 632 i 635, stavovi 42 i 52), podnosilac X., transseksualac žensko-muško, 

¹Prim. prev: broj koji svakoj osobi daje Državni institut za statistiku i ekonomsku analizu (Institut national de la 

statistique et des études économiques), u kojem prva brojka označava pol, a ovaj se broj dosta koristi, između ostalog, i 

kao osnov za broj socijalnog osiguranja. 

224


nije mogao da se registrira kao otac djeteta koje je rodila njegova partnerica Y., putem vještačke 

oplodnje spermom anonimnog donatora. Nakon utvriđivanja da se radi o "porodičnom životu" 

u smislu člana 8 Konvencije, Sud je smatrao: 

Ovaj predmet razlikuje se od ranijih predmeta koji su se ticali transseksualaca, a koji su već bili 

pred ovim Sudom (vidi ranije pomenutu presudu Rees, ranije pomenutu presudu Cossey i presudu 

B. protiv Francuske od 25. marta 1992, Serija A br. 232-C), jer ovdje pritužba podnosioca nije da 

domaći zakon ne omogućava promjenu identiteta transseksualne osobe, već da nije moguće da se 

takva osoba registrira kao otac djeteta; upravo iz tog razloga Sud ovaj predmet razmatra po osnovu 

porodičnog, a ne privatnog života (vidi stav 37 u gornjem tekstu). 

Jeste tačno da je u prošlosti, tamo gdje je ustanovljeno postojanje porodične veze sa djetetom, Sud 

smatrao da država mora djelovati na način na koji će se omogućiti da se ta veza razvija i da se moraju 

osigurati pravne garancije koje omogućavaju, od trenutka rođenja pa do kad je to realno moguće, 

integraciju takvog djeteta u porodicu (vidi, naprimjer, ranije pomenutu presudu Marckx, str. 15, 

stav 31; presudu Johnston i ostali od 18. decembra 1986, Serija A br. 112, str. 29, stav 72; ranije 

pomenutu presudu Keegan, str. 19, stav 50; i ranije pomenutu presudu Kroon i ostali, str. 56, stav 

32). Međutim, u tom kontekstu je razmatrao samo porodične veze između bioloških roditelja i njihove 

djece. Ovaj predmet otvara drugačije pitanje, obzirom na to da je dijete Z. začeto vještačkom 

oplodnjom i nije u biološkom smislu rodbinski vezano za osobu X, koja je transseksualac. 

U ovom predmetu Sud je smatrao da u državama članicama ne postoji zajednički standard 

u pogledu dodjele roditeljskih prava transseksualcima, i da se tu mora ostaviti širok stepen 

slobodne procjene (stav 44). Sud je zaključio: 

U zaključku, obzirom da transseksualnost otvara složena naučna, pravna, moralna i društvena pitanja, 

u pogledu kojihj ne postoji zajednički pristup država ugovornica, Sud je mišljenja da se u 

ovom kontekstu ne može smatrati da član 8 (čl. 8) implicira obavezu odgovorne države da formalno 

kao oca djeteta prizna osobu koja nije biološki otac. Pošto je to tako, činjenica da zakoni Ujedinjenog 

Kraljevstva ne omogućavaju posebno zakonsko priznanje ovog odnosa između X. i Y, ne 

predstavlja nepoštivanje porodičnog života u smislu relevantne odredbe (čl. 8). 

Vidi i presudu Sheffield i Horsham protiv Ujedinjenog Kraljevstva (30. juli 1998, Predstavke br. 

22885/93 i 23390/94, Izvještaji 1998-V, stav 60), gdje je Sud kazao: 

[…] ipak se mora reći da postoji sve veće prihvatanje transseksualizma u društvu i sve veće priznavanje 

problema s kojima se susreću transseksualci nakon operativnog zahvata. Čak i ako u ovom 

slučaju ne nalazi kršenje člana 8, Sud naglašava da ovo pitanje države članice moraju stalno razmatrati. 

Sadomazohistički činovi 

Mada Sud jeste kazao da je seksualni život pojedinca zaštićen članom 8 Konvencije, u presudi 

Laskey, Jaggard i Brown protiv Ujedinjenog Kraljevstva (19. februar 1997, Izvještaji o presudama 

i odlukama 1997-I, str. 131-133, stavovi 36, 43, 44, 45, 46 i 49) je primijetio da: 

[…] ne mora svaka seksualna aktivnost iza zatvorenih vrata ulaziti u opseg člana 8 (čl. 8). U ovom 

predmetu, podnosioci su dobrovoljno učestvovali u sadomazohističkim aktivnostima u svrhu 

seksualnog zadovoljenja. Nema nikakve sumnje da seksualna orijentacija i za to vezane aktivnosti 

spadaju u intimni aspekt privatnog života (vidi, mutatis mutandis, presudu Dudgeon protiv 

225


Ujedinjenog Kraljevstva, 22. oktobar 1981, Serija A br. 45, str. 21, stav 52). Međutim, određeni 

broj ljudi bio je uključen u date aktivnosti koje su, između ostalog, uključivale regrutiranje novih 

"članova", pripremu posebno opremljenih "prostorija" i snimanje mnogobrojnih video-zapisa, koji 

su distribuirani među "članovima" (vidi stavove 8 i 9 u gornjem tekstu). Stoga se može ispitivati da 

li transseksualne aktivnosti podnosilaca u potpunosti ulaze u pojam "privatnog života" u svjetlu 

okolnosti konkretnog predmeta. 

Međutim, pošto ovo pitanje nisu osporavali oni koji su se pred njim pojavili, Sud ne vidi razloga ni 

da ga u konkretnom slučaju sam razmatra. Pretpostavljajući, shodno tome, da su krivično gonjenje 

i osuda podnosilaca predstavljali miješanje u njihov privatni život, pojavljuje se pitanje da li je takvo 

miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu" u smislu značenja drugog stava člana 8 (čl. 

8-2). 

[…] 

Podnosioci su insistirali da se miješanje u ovom slučaju ne može smatrati "neophodnim u demokratskom 

društvu". Njihu tvrdu osporila je vlada i većina u Komisiji. U podršku svojoj tvrdnji, 

podnosioci su naveli da su osobe koje su učestvovale u sadomazohističkim aktivnostima bile 

odrasle osobe koje su to radile po svojoj volji; da je učešće u aktivnostima koje su predmet pritužbe 

bilo pažljivo ograničeno i kontrolirano, i da je učešće bilo ograničeno na osobe koje imaju iste 

sadomazohističke sklonosti; da šira javnost nije bila svjedok tih aktivnost i da za to nije postojala 

ni mogućnost, ni vjerovatnoća; da nije nanesena nikakva teža ili trajna povreda, da nijedna od 

povreda nije inficirana, i da nije bilo potrebe za bilo kakvim ljekarskim tretmanom. Nadalje, nije 

bilo nikakve pritužbe policiji – koja je za aktivnosti podnosilaca saznala sasvim slučajno (vidi stav 


Podnosioci su mogućnost teže povrede ili moralne iskrivljenosti smatrali špekuliranjem […]. 

Prema ustanovljenoj sudskoj praksi Suda, pojam neophodnosti implicira da miješanje odgovara 

na hitnu društvenu potrebu, a naročito da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi ostvariti; 

u određivanju da li je miješanje "neophodno u demokratskom društvu", Sud će uzeti u obzir stepen 

slobodne procjene ostavljen domaćim vlastima (vidi, između ostalog, presudu Olsson protiv 

Švedske (br. 1) od 24. marta 1988, Serija A br. 130, str. 31-32, stav 67), čija odluka je predmet analize 

ovog Suda u smislu njene usklađenosti sa Konvencijom. 

Opseg ovog stepena slobodne procjene nije identičan u svakom slučaju, već varira prema datom 

kontekstu. Relevantni faktori ukljlučuju prirodu prava iz Konvencije na koje se poziva, njegov 

značaj za pojedinca i prirodu datih aktivnosti (vidi presudu Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

od 25. septembra1996, Izvještaji presudama i odlukama 1996-IV, str. 1291-1292, stav 74). 

Sud smatra da je jedna od uloga koju država svakako ima pravo da preuzme je da kroz djelovanje 

krivičnopravnih propisa regulira aktivnosti koje podrazumijevaju nanošenje fizičkih povreda. To 

važi i za aktivnosti koje se mogu desiti u toku seksualnig odnosa i slično. 

Određivanje nivoa povrede koji bi zakon trebao toerirati u situacijama gdje je žrtva na to pristala je 

prvenstveno nešto što se tiče date države, jer ono što je u pitanju vezano je, s jedne strane, za pitanja 

javnog zdravstva i općeg efekta odvraćanja kojei ima krivičnopravni sistem i, s druge strane, lične 

autonomije pojedinca. 

Podnosioci su tvrdili i da, u okolnostima datog predmeta, dato ponašanje jeste bilo dio privatnog 

morala koji država nije pozvana da regulira. Tvrdili su da su se pitanja na osnovu kojih su gonjeni i 

osuđeni ticala samo njihovog privatnog seksualnog života. 

226


Sud ovim nije bio uvjeren. Iz činjenica koje su utvrdili domaći sudovi evidentno je da su 

sadomazohističke aktivnosti podnosilaca podrazumijevale određeni stepen povreda ili ranjavanja, 

koje se nisu mogle nazvati bezazlenim ili prolaznim. To je, samo po sebi, dovoljno da se ovaj 

predmet razlikuje od predstavki koje je Sud ranije razmatrao u vezi sa homoseksualnim odnosima 

odraslih osoba u privatnoj sferi, gdje takvih karakteristika nije bilo (vidi gore citiranu presudu 

Dudgeon, presudu Norris protiv Irske, od 26. oktobra 1988, Serija A br. 142, i presudu Modinos 

protiv Kipra, od 22. aprila 1993, Serija A, br. 259). 

Sud ne prihvata ni tvrdnju podnosilaca da da nisu trebali biti krivično gonjeni jer njihove povrede 

nisu bile teške i nisu tražile nikakav ljekarski tretman. 

Pri odlučivanju da li da krivično gone ili ne, državne vlasti imale su pravo da razmotre ne samo 

stvarnu ozbiljnost nanesenih povreda - koje su, kako je ranije rečeno, smatrane značajnima – već 

i, kako je kazao Lord Jauncey of Tullichettle (vidi stav 21 u gornjem tekstu), mogućnost nanošenja 

povreda inherentnu u datim aktivnostima. U tom smislu, ovdje se podsjeća na to da je Lord Templeman 

date aktivnosti smatrao "nepredvidivo opasnima" (vidi stav 20 u gornjem tekstu). 

Sud je u ovom predmetu smatrao da nije došlo do kršenja člana 8 Konvencije. Kazao je da: 

[…] optužbe za fizički napad bile su brojne i odnosile su se na ilegalne aktivnosti koje su se vodile 

u periodu od više od deset godina, Međutim, samo je nekoliko optužbi uključeno u konačnu 

optužnicu. Nadalje Sud kaže da je, kao potvrda činjenice da podnosioci nisu smatrali da njihove 

aktivnosti treba smatrati krivičnim, izrečena zatvorska kazna smanjena u žalbenom postupku. (vidi 

stavove 15-17 u gornjem tekstu). U takvim okolnostima, imajući na umu stepen organizacije koji 

su ova djela podrazumijevala, mjere poduzete protiv podnosilaca ne mogu se smatrati neproporcionalnim. 

Praćenje osoba 

Fizičko praćenje 

U presudi Kipar protiv Turske, Sud je primijetion (presuda od 10. maja 2001, Predstavka No. 

25781/94, stavovi 300-301): 

U vezi s ovim, Sud može samo podržati zaključak Komisije iz stava 489 njenog izvještaja, da 

ograničenja koja opterećuju svakodnevni život kiparskih Grka kod njih stvaraju osjećaj "da su 

prisiljeni da žive u neprijateljskom okruženju, u kojem jedva da je moguće voditi normalan privatni 

i porodični život." Komisija je, u podršku ovakvom zaključku, kazala da negativne okolnosti kojima 

je dato stanovništvo izloženo uključuju: odusustvo normalnih sredstava za komunikaciju (vidi stav 

45 u gornjem tekstu); praktičnu nedostupnost kiparskih grčkih novina (vidi stav 45 u gornjem tekstu); 

nedovoljan broj svećenika (vidi stav 47 u gornjem tekstu); teškoća izbora s kojim se suočavaju 

i roditelji i djeca školskog uzrasta u vezi sa srednjoškolskim obrazovanjem (vidi stavove 43-44 u 

gornjem tekstu); ograničenja i formalnosti koje se primjenjuju na slobodu kretanja, uključujući, 

Sud bi dodao, u svrhe pristupa medicinskom tretmanu i učešča u zajedničkim manifestacijama 

dvaju ili više zajednica; i nemogućnost zadržavanja imovinskih prava nakon odlaska ili smrti (vidi 

stav 40 u gornjem tekstu). 

Sud, kao i Komisija, smatra da su ovakva ograničenja faktori koji pogoršavaju kršenja koja je našao 

227


u pogledu prava kiparskih Grka koji žive u enklavi, a u pogledu poštivanja privatnog i porodičnog 

života (vidi stav 296) […]. 

Praćenje slušanjem 

U presudi P.G. J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. septembar 2001, Predstavka br. 

44787/98, stavovi 9-14 i 35-38), Sud je smatrao da postavljanje tajnog uređaja za slušanje u 

sofu u podnosiočevom stanu, u kontekstu istrage, da bi se snimili razgovori različitih stanara, 

predstavljala je miješanje u pravo na poštivanje privatnog života. U ovom slučaju, Sud je 

smatrao da miješanje nije zadovoljavalo uslove člana 8, stav 2. 

Problem sa slušanjem najčešće se pojavljuje u slučajevima prisluškivanja telefona. 

Trebalo bi, kao prvo, reći da samo postojanje zakona koji omogućava prisluškivanje telefona 

može predstavljati kršenje člana 8, pod uslovom da zakon ništa ne predviđa u smislu kontrole 

korisnika. U presudi Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. juni 1997, Predstavka br. 

20605/92, Izvještaji 1997-III, stav 56), Sud se pozvao na rješenje koje je dao u presudi Klass: 

Sud podsjeća na to da je u ranije pomenutom predmetu Klass i ostali bio pozvan da, između ostalog, 

odlučuje o tome da li su zakoni koji su vlastima omogućavali da tajno prate prepisku i telefonske 

razgovore podnosilaca, koji nisu bili u mogućnosti da utvrde da li se takve mjere protiv njih 

primjenjuju, predstavljali miješanje u prava iz člana 8 (čl. 8). Sud je u tom predmetu smatrao da "u 

samom postojanu zakona postoji, za sve one na koje se zakon može primijeniti, prijetnja praćenja; 

ovakva prijetnja uvijek ide protiv slobode komunikacije između korisnika poštanskih i telefonskih 

usluga, a time predstavlja "miješanje organa javnih vlasti" u uživanje prava podnosilaca na 

poštivanje privatnog i porodičnog života i prepiske" (str. 21, stav 41). 

Prema ustanovljenoj sudskoj praksi, prisluškivanje poslovnih telefonskih linija ulazi u opseg 

člana 8. Prema tome, u predmetu Kopp protiv Švicarske (25. mart 1998, Predstavka br. 23224/ 

94, Izvještaji 1998-II, stavovi 50 i 53), Sud je primijetio: 

Po mišljenju Suda, iz njegove sudske prakse je vidljivo da telefonski pozivi iz poslovnog objekta, kao 

što je advokatska kancelarija, mogu biti pokriveni pojovima "privatni život" i "prepiska" u smislu 

člana 8, stav 1 (vidi, između ostalih izvora, presudu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 

25. juna 1997, Izvještaji 1997-III, str. 1016, stav 44, i, mutatis mutandis, presudu Niemietz protiv 

Njemačke od 16. decembra 1992, Serija A br. 251-B, str. 33-35, stavovi 28-33). Ova stavka, zapravo, 

nije osporavana. 

[…] 

Kasnije korištenje snimaka nije relevantan za ovakav zaključak. 

Isto rješenje je donseseno u presudu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. juni 1997, 

Predstavka br. 20605/92, Izvještaji1997-III, stav 42). U toj presudi je Sud zaključio o da je 

razumna vjerovatnoća da je poslovna linija podnosioca prisluškivana bila dovoljna da se 

ustanovi kršenje. Kazao je (stav 48): 

228


Sud se slaže. Dokazi opravdavaju zaključak da je postojala razumna vjerovatnoća da je pozive koje 

je gospođa Halford napravila iz svoje kancelarije prisluškivlaa policija iz Merseysidea, sa osnovnim 

ciljem da prikupi dokaze koji će pomoći u odbrani u postupku za polnu diskriminaciju koji je prov 

njih pokrenut (vidi stav 17 u gornjem tekstu). Ovakvo prisluškivanje predstavljalo je "miješanje 

organa javne vlasti" u smislu člana 8, stav 2 (čl. 8-2), u pogledu prava gospođe Halford da uživa 

poštivanje privatnog života i prepiske. 

Slučaj Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2 August 1984, Serija A br. 82, str. 30-33, stavovi 

64-68) dao je Sudu novu priliku da donese odluku o uslovima koje zakonodavne odredbe 

o prisluškivanju telefona moraju zadovoljiti u smislu člana 8, stav 2, kojima se omogućava 

miješanje u privatni život. Sud je, kao prvo, kazao da je došlo do miješanja u prava podnosioca u 

smislu člana 8. Nakon toga je opisao karakteristike zakona koji je koristila odgovorna država: 

Prihvaćeno je da je jedan telefonski poziv u kojem je učestvovao podnosilac policija prisluškivala 

na osnovu naloga koji je izdao Ministar unutrašnjih poslova (vidi stav 14 u gornjem tekstu). Kako 

su telefonski razgovori obuhvaćeni pojmovima "privatni život" i "prepiska" u smislu člana 8 (čl. 8) 

(vidi presudu Klass i ostali od 6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 21, stav 41), priznata mjera 

prisluškivanja predstavljala je "miješanje organa javne vlasti" u uživanje prava koje podnosiocu 

garantira prvi stav člana 8 (čl. 8-1). 

[…] 

Ključno sporno pitanje je da li su ovakva miješanja opravdana u smislu drugog stava člana 8 (čl. 

8-2), odnosno da li su bila "u skladu sa zakonom" i "neophodna u demokratskom društvu" za jednu 

od svrha navedenih u tom stavu. 

Prvi takav princip je da riječ "zakon" (eng. law/loi) treba tumačiti tako da pokriva ne samo pisani z 

akon, već i nepisani (vidi ranije pomenutu presudu Sunday Times, str. 30, stav 47). Drugi princip, 

koji Komisija, Vlada i podnosilac priznaju da je primjenjiv na ovaj predmet, je da "dato miješanje 

mora imati neki osnov u domaćem zakonu" (vidi gore pomenutu presudu Silver i ostali, str. 33, 

stav 86). Međutim, smatra se da dati izrazi uključuju i zahtjeve koji sežu dalje od saglasnosti sa 

domaćim zakonom. […] 

Sud bi ponovio svoje mišljenje da se fraza "u skladu sa zakonom" ne odnosi samo na domaći zakon, 

već i na kvalitet zakona, odnosno da je on u skladu sa principima vladavine zakona, koja se eksplicitno 

pominje u preambuli Konvencije (vidi, mutatis mutandis, gore pomenutu presudu Silver 

i ostali, str. 34, stav 90, i presudu Golder od 21. februara 1975, Serija A br. 18, str. 17, stav 34). 

Ovaj izraz tako implicira – a to proizilazi iz cilja i svrhe člana 8 (čl. 8) – da u domaćim zakonima 

mora postojati mjera zaštite od proizvoljnog miješanja javnih vlasti u prava koja garantira prvi stav 

(čl. 8-1) (vidi izvještaj Komisije, stav 121). Posebno tamo gdje se ovlaštenja organa izvršne vlasti 

izvršavaju u tajnosti, očigledan je rizik od proizvoljnosti (vidi gore pomenutu presudu Klass i ostali, 

Serija A br. 28, str. 21 i 23, stavovi 42 i 49). […] Ipak, zakon mora biti dovoljno jasan u formulacijama, 

tako da građanima da odgovarajuću naznaku koje su to okolnosti i koji uslovi pod kojima 

javne vlasti imaju ovlaštenje da posegnu za ovim tajnim i potencijalno opasnim miješanjem u pravo 

na poštivanje privatnog života i prepiske. 

U ovom predmetu je Sud smatrao da dati zakon nije bio dovoljno precizan, u smislu da nije 

dovoljno precizno razgraničio opseg diskrecionog prava vlasti i pravila koja određuju kako 

se to diskreciono pravo koristi. Sud nije smatrao da je neophodno razmatrati druge uslove iz 

stava 2 da bi došao do zaključka da se radi o kršenju člana 8, stav 1 (isto rješenje je doneseno 

229


u presudi Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 12. maja 2000, Predstavka br. 35394/97, 

stavovi 22-28; vidi i presudu P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. septembra 2001, 

Predstavka br. 44787/98, stavovi 35-38). 

U presudi Lambert protiv Francuske, Sud je razmatrao i zakon koji omogućava prisluškivanje 

telefona u Francuskoj. Mada se jeste složio da zakon daje dovoljne garancije osobi o čijoj se 

telefonskoj liniji radi, smatrao je da ne postoji dovoljna zaštita trećih lica koja mogu voditi 

razgovore tom linijom. U ovom slučaju se radilo o prisluškivanju telefona jedne osobe. Nakon 

što mu je prisluškivan telefon, odnosno određeni broj telefonskih razgovora, podnosilac, 

koji nije bio vlasnik telefonske linije, već je pozivao datu osobu, bio je optužen za korištenje 

i sakrivanje ukradene robe. Tvrdio je da je prisluškivanje telefona bilo nezakonito. Žalba mu 

je odbačena na osnovu toga što nije imao pravo da se pojavi kao stranka koja će kritizirati 

uslove pod kojima je bilo naloženo prisluškivanje telefona trećeg lica. Ovu odluku je potvrdio 

kasacioni sud. Sud je smatrao (presuda od 24. augusta 1998, Predstavka br. 23618/94, stavovi 

21, 28 i 38-41): 

Sud ukazuje na to da su telefnoski razgovori obuhvaćeni pojmovima "privatni život" i "prepiska" 

u smislu člana 8, a potvrđena mjera prisluškivanja predstavlja "miješanje organa javne vlasti" u 

uživanje prava koje podnosiocu osigurava prvi stav tog člana (vidi, između ostalih izvora, i sljedeće 

presude: Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2. august 1984, Serija A br. 82, str. 30, stav 64; 

Kruslin protiv Francuske i Huvig protiv Francuske, 24. april 1990, Serija A br. 176-A i B, str. 20,stav 

26, i str. 52, stav25 ; Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25 . juni 1997, Izvještaji o presudama i 

odlukama 1997-III, str. 1016–1017, stav 48 ; i Kopp protiv Švicarske, 25. mart 1998, Izvještaji 1998- 

II, str. 540, stav 53). U vezi s tim, od malog je značaja činjenica da je dato prisluškivanje telefona 

izvršeno na telefonskoj liniji trećeg lica. 

[…] 

Sud smatra, kao i Komisija, da članovi 100 et seq. Zakona o krivičnom postupku, uneseni na osnovu 

Zakona od 10. jula 1991, o povjerljivosti telekomunikacijskih poruka, uspostavljaju jasna, 

detaljna pravila i dovoljno jasno navode opseg i način izvršavanja relevantnih diskrecionih prava 

dodijeljenih javnim vlastima (vidi gore pomenute presude Kruslin i Huvig, str. 24-25, stavovi 35-36, 

odnosno str. 56, stavovi 34-35, kao najsvježiji izvor i, mutatis mutandis, gore pomenutu presudu 

Kopp, str. 541-543, stavovi 62-75). 

[…] Međutim, mora se priznati da bi zaključci kasacionog suda mogli dovesti do odluka po kojima 

bi veliki broj ljudi bio lišen zakonske zaštite, konkretno svi oni koji su vodili razgovore telefonskim 

linijama koje nisu njihove. To bi u praksi mehanizam zaštite lišio bilo kakve suštine. Takav je slučaj 

bio sa podnosiocem, koji nije uživao djelotvornu zaštitu domaćeg zakona, koji ne daje bilo kakvu 

razliku u pogledu pitanja čija je linija koja se prisluškuje (članovi 100 et seq. Zakon o krivičnom 

postupku – vidi stav 15 u gornjem tekstu). 

Sud, shodno tome, kao i Komisija, smatra da podnosiocu nije bila dostupna "djelotvorna kontrola" 

na koju po vladavini zakona građani imaju pravo i koja bi mogla ograničiti dato miješanje na ono 

što je "neophodno u demokratskom društvu". 

Shodno ovome, radi se o kršenju člana 8 Konvencije. 

Što se tiče istraga ove vrste i njihovog opravdanja po članu 8, stav 2, relevantan je sljedeći 

odlomak iz presude P.G i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. septembar 2001, Predstavka 

230


br. 44787/98, stav 62): 

Ovdje se podsjeć ana to da se Vlada, kao pravni osnov za datu mjeru, pozvala na opće ovlasti policije 

da pohranjuje i prikuplja dokaze. Mada jeste dopustivo oslanjati se na implicitne ovlasti policajaca 

da evidentiraju dokaze i da prikupljaju i pohranjuju dokazne predmete za korake poduzete 

u toku istrage, ispravno je tumačenje da je određena zakonska ili druga pravna ovlast potrebna za 

invazivnije mjere, bilo da se radi o privatnoj imovini ili da se uzimaju tjelesni uzorci. Sud smatra 

da odsustvo bilo kakvog jasnog zakonskog osnova za prisluškivanje razgovora u javnim i privatnim 

telefonskim sistemima i za korištenje opreme za tajno praćenje na privatnim objektima nije u 

skladu sa zahtjevima zakonitosti (vidi presudu Malone, Halford i Khan citiranu u gornjem tekstu). 

Smatra da nema nikakve suštinske razlike ako se radi o tome da je uređaj za snimanje, bez znanja 

ili saglasnosti date osobe, djelovao u policijskom objektu. Osnovni princip da domaći zakon treba 

da pruža zaštitu od proizvoljnosti i zloupotrebe u korištenju tehnika tajnog praćenja, podjednako 

je primjenjiv na ovu situaciju. 

Praćenje brojačem 

U ranije pomenutom predmetu Malone (presuda od 2. augusta 1984), Sud je razmatrao da li 

korištenje brojača također predstavlja ometanje prava iz člana 8 (ibid., str. 37-38, stavovi 83- 

84): 

Proces koji se naziva "brojanje" podrazumijeva upotrebu uređaja (štampač sa registracijom broja) 

koji registrira brojeve koji se biraju sa određenog telefonskog aparata, vrijeme i trajanje svakog 

pozova (vidi stav 56 u gornjem tekstu). 

[…] Brojač sa štampačem registrira informacije koje operater telefonske mreže može, u principu, 

nabaviti legalno, da, recimo, osigura da se pretplatniku ispravno obračunavaju pozivi, ili da bi se 

mogle ispitati žalbe ili eventualne zloupotrebe linije. Po svojoj prirodi, korištenje brojača mora se 

razlikovati od praćenja komunikacija, što je nepoželjno i nezakonito u demokratskom društvu, 

osim ako za to ne postoji opravdanje. Sud, međutim, ne prihvata da korištenje podataka pribavljenih 

na osnovu takvog brojača, u ma kakvim okolnostima i u ma koje svrhe, ne može pokrenuti 

pitanje po članu 8 (čl. 8). Zapisi takvog brojača sadrže informacije, posebno o biranim brojevima, 

koje su integralni dio telefonskih komunikacija. Shodno tome, davanje takvih informacija policiji 

bez saglasnosti pretplatnika, po mišljenju Suda, predstavlja miješanje u prava garantirana članom 

(čl. 8). 

Sud je smatrao da se radi o praksi koja nije "u skladu sa zakonom" u smislu drugog stava člana 

8. U presudi P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. septembar 2001, Predstavka br. 

44787/98, stavovi 42-51), Sud je razmatrao sličan slučaj, ali je zaključio da je miješanje bilo u 

skladu sa zakonom, a time ispunjavalo zahtjeve člana 8, stav 2. 

Aktivnosti na prikupljanju informacija 

Sud odlučuje i o aktivnostima na prikupljanju informacija. U presudi Leander protiv Švedske (26. 

mart 1987, Serija A br. 116, str. 22 i 25-27, stavovi 48, 60, 65 i 67) Sud je smatrao da prikupljanje 

ranije brisanih informacija predstavlja kršenje člana 8, , stav 1.U ovom predmetu, gospodin 

Leander nije bio primljen na radno mjesto u jednoj pomorskoj bazi na osnovu informacija koje 

su o njemu prikupljale državne službe. Data aktivnost na prikupljanju informacija smatrala se 

231


neophodnom u demokratskom društvu, u cilju održavanja nacionalne sigurnosti. Sud je kazao 

da: 

Nema spora o tome da je tajni policijski registar sadržavao informacije vezane za privatni život 

gospodina Leandera. 

I pohranjivanje i davanje takvih informacija, uz koje je išlo i odbijanje mogućnosti da gospodin 

Leander te informacije opovrgne, predstavljalo je miješanje u njegovo pravo na privatni život grarantirano 

članom 8, stav 1 (čl. 8-1). 

Ali, u razradi argumentacije, Sud je odlučio da je ovo miješanje bilo opravdano po stavu 2 

Vlada Švedske je tvrdila da je svrha datog registra bila da pomogne pri imenovanju kandidata 

u pomorskoj bazi i tvrdila da se radi o pitanjima sigurnosti. Sud je prihvatio ovakav stav, 

ocjenjujući da je držanje informacija u vezi s gospodinom Leanderom bilo neophodno u cilju 

očuvanja nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu. Ipak, sud je insistirao da postojanje 

i korištenje takvog registra treba da podliježe garancijama zaštite: 

Ipak, u svjetlu rizika da neki sistem tajnog praćenja u cilju zaštite nacionalne sigurnosti predstavlja 

prijetnju potkopavanja, ili čak uništavanja demokratije, a uz tvrdnju da mu je osnov zaštita, 

Sud mora biti siguran da postoje odgovarajuće i djelotvorne garancije zaštite od zloupotrebe (vidi 

predudu Klass i ostali od 6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 23-24, stavovi 49-50). 

[…] 

Sud poseban značaj pridaje prisustvu parlamentaraca u Državnom odboru za policiju i nadzoru koji 

su uveli Ministar pravde i Parlamentarni ombudsman, kao i Parlamentarna komisija za pravosuđe 

(vidi stav 62 u gornjem tekstu, br. v, x, xi i xii). 

Sud, prema tome, isto kao i Komisija, dolazi do zaključka da garancije zaštite sadržane u švedskom 

sistemu kontrole zaposlenih zadovoljavaju zahtjeve stava 2 člana (čl. 8-2). Obzirom na širok stepen 

slobodne procjene koji joj je tu dostupan, odgovorna država imala je pravo da u ovom slučaju 

smatra da interesi nacionalne sigurnosti nadjačavaju pojedinačne interese podnosioca (vidi stav 

59 u gornjem tekstu). Miješanje kojem je bio izložen gospodin Leander ne može se, shodno tome, 

smatrati neproporcionalnim u odnosu na legitimni cilj koji se želio postići. 

Lični podaci 

Tajnost medicinskih podataka 

Član 8 Konvencije posebno je relevantan za zaštitu ličnih podataka. U presudi Z. protv Finske 

(25. februar 1997, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-I, str. 347-348, stavovi 95-99), Sud 

je dao neke opće smjernice u vezi sa načinom na koji ocjenjuje slučajeve u kojima je u pitanju 

objelodanjivanje ličnih podataka. U slučaju Z. protiv Finske, povjerljivi medicinski podaci 

podnositeljice objedalneni su bez njene prethodne saglasnosti, u svrhu krivičnog postupka 

protiv njenog supruga. 

U vezi s ovim, Sud hoće uzeti u obzir to da je zaštita ličnih podataka, među kojima su medicinski 

vrlo bitni, od temeljnog značaja za mogućnost pojedinca da uživa svoje pravo na poštivanje 

privatnog i porodičnog života kako to garantira član 8 Konvencije (čl. 8). Poštivanje povjerljivosti 

232


zdravstvenih podataka vitalni je princip u pravnim sistemima svih država potpisnica Konvencije. 

Od ključnog je značaja ne samo poštivanje osjećaja privatnosti pacijenta, već i povjerenja pacijenta 

u ljekarsku struku i u zdravstvene službe uopće. 

Odsustvo takve zaštite može one kojima treba medicinska pomoć odvratiti od otkrivanja onih informacija 

lične i intimne prirode koje bi mogle biti neophodne da bi se osigurao odgovarajući 

medicinski tretman, ili čak od traženja takve pomoći uopće, time ugrožavaju svoje zdravlje i, u 

slučaju prenosivih bolesti, zdravlje zajednice (vidi Preporuku br. R (89) 14 o etičkim pitanjima HIV 

infekcija u zdravstvenoj zaštiti i socijalnom kontekstu, koju je Komitet ministara Vijeća Evrope 

usvojio 24. oktobra 1989, posebno opće napomene vezane za povjerljivost medicinskih podataka u 

stavu 165 popratnog obrazloženja). 

Domaći zakon, prema tome, mora dati odgovarajuće garancije zaštite, kojima će se spriječiti objelodanjivanje 

ili davanje ličnih zdravstvenih podataka, što bi bilo nekonzistentno sa garancijama člana 

8 Konvencije (čl. 8) (vidi, mutatis mutandis, članove 3, stav 2.c, 5, 6 i 9 Konvencije o zaštiti pojedinaca 

u vezi sa automatskom obradom ličnih podataka, European Treaty Series br. 108, Strasbourg, 

1981). 

Gore pomenuta pitanja posebno su bitna u vezi sa zaštitom povjerljivosti informacija i zaraženosti 

HIV-om. Objelodanjivanje takvih podataka može imati dramatičan efekat na privatni i porodični 

život osobe, kao i na socijalni status ili zaposlenje, tako što će ta osboa biti izložena osudi, čak i 

odbacivanju. Iz tog razgloga, time bi se pojedinci mogli i odvratiti od traženja dijagnoze ili tretmana, 

i time potkopati preventivne napore zajednice da zaustavi pandemično širenje ove bolesti 

(vidi gore pomenuto popratno obrazloženje uz Preporuku br. R (89) 14, stavovi 166-68). Interes 

zaštite povjerljivosti takvih informacija će, shodno tome, imati veliku težinu u uspostavi ravnoteže 

pri određivanju da li je miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želio ostvariti. Takvo 

miješanje ne može biti kompatibilno sa članom 8 Konvencije (čl. 8) osim ako nije opravdano jačim 

zahtjevom javnog interesa. 

U svjetlu krajnje intimne i osjetljive prirode informacija vezanih za nečiji HIV status, sve mjere 

države koje traže davanje ili objelodanjivanje takvih informacija bez prethodne saglasnosti pacijenta, 

traže najpažljiviju analizu ovog Suda, kao i garancije koje za cilj imaju da osiguraju djelotvornu 

zaštitu (vidi, mutatis mutandis, presudu Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. oktobra 

1981, Serija A br. 45, str. 21, stav 52; i presudu Johansen protiv Norveške od 7. augusta 1996, 

Izvještaji o presudama i odlukama 1996-III, str. 1003-1004, stav 64). 

U isto vrijeme, Sud prihvata da nad insteresima pacijenta i zajednice u cjelini u pogledu zaštite 

medicinskih podataka može prevagnuti interes istrage i krivičnog gonjenja zločina i javnosti sudskog 

postupka (vidi, mutatis mutandis, član 9 ranije pomenute konvencije o zaštiti podataka iz 

1981.), gdje se vidi da su takvi interesi od još većeg značaja. 

Mora se imati na umu, u kontekstu istražnih mjera koje se razmatraju, da nije na Sudu da svojim 

stavovima zamijeni stavove domaćih vlasti u pogledu relevantnosti dokaza korištenih u sudskom 

postupku (vidi, naprimjer, gore pomenutu presudu Johansen, str. 1006-1007, stav 73). 

Što se tiče pitanja vezanog za pristup javnosti ličnim podacima, Sud prihvata da nadležne državne 

vlasti trebaju imati određeni stepen slobodne procjene pri uspostavi pravične ravnoteže između 

interesa javnosti sudskog postupka, s jedne strane, i interesa stranke ili trećeg lica u zadržavanju 

tajnosti takvih podataka, sa druge. Širina stepena slobodne procjene zavisi od faktora kao što su 

priroda i ozbiljnost interesa o kojima se radi i težina miješanja (vidi, naprimjer, presudu Leander 

protiv Švedske od 26. marta1987, Serija A br. 116, str. 25, stav 58; i, mutatis mutandis, presudu Manoussakis 

i ostali protiv Grčke od 26. septembra 1996, Izvještaji 1996-IV, str. 1364, stav 44). 

233


U ovom predmetu, medicinskom savjetniku su dostavljeni sudski nalozi kojima je bio prisljen 

dati iskaz. Sud je dalje rekao: 

Što se tiče naloga ljekarima i psihijatru podnositeljice da daju iskaz pred sudom, ovaj Sud primjećuje 

da su te mjere poduzete u kontekstu toga što je Z. iskoristila pravo koje ima po finskom zakonu, 

da ne daje iskaz protiv supruga (vidi stavove 14, 17 i 21 u gornjem tekstu). Cilj je bio isključivo 

da se od njenih medicinskih savjetnika sazna da li je X. znao ili imao razloga da sumnja na HIV 

infekciju. Njihov iskaz mogao je odlučiti da li je u datom perioidu X. bio kriv za seksualne delikte 

ili, dodatno, za puno ozbiljnija djela pokušaja ubistva iz nehata u vezi sa dva djela izvršena prije 

19. marta1992, kad su dobijeni pouzdani rezultati testa na HIV. Ne može biti nikakve sumnje da 

su nadležne državne vlasti imale pravo da misle da je težina javnog interesa išla u korist istrage i 

krivičnog gonjenja X za pokušaj ubistva iz nehata u vezi sa svih pet djela, a ne samo tri. 

Sud dalje primječuje da je, prema važećem finskom zakonu, medicinskim savjetnicima podnositeljice 

moglo biti naloženo da daju iskaz u vezi s njom, bez njenog znanja i saglasnosti, samo u 

vrlo ograničenim okolnostima, odnosno u vezi sa istragom i podnošenjem krivične prijave za teška 

krivična djela za koja je zaprijećena zatvorska kazna od najmanje šest godina (vidi stav 46 u gornjem 

tekstu). Pošto su odbili da daju iskaz policiji, policija je morala imati odobrenje pravosudnog 

organa – opštinskog suda – da ih sasluša kao svjedoke (vidi stav 28 u gornjem tekstu). Ispitivanje 

je bilo in camera pred općinskim sudom, koji je unaprijed dao nalog da sav dosje, uključujući 

transkripte izjava svjedoka, ima status povjerljivog (vidi stavove 19 i 23 u gornjem tekstu). Svi koji 

su učestvovali u postupku imali su dužnost da informacije tretiraju kao povjerljive. Kršenje takve 

dužnosti u ovom kontekstu može, po finskom zakonu, dovesti do građanske i/ili krivične odgovornosti 

(vidi stavove 53-56 u gornjem tekstu). 

Sud je zaključio da je dato miješanje bilo opravdano po članu 8, stav 2. 

Za drugi predmet koji se odnosio na tajnost medicinskih podataka, vidi presudu M.S. protiv 

Švedske (27. august 1997, Predstavka br. 20837/92, Izvještaji 1997-IV, stavovi 31-44), u vezi s 

davanjem medicinskog dosjea službi socijalne sigurnosti (nije bilo kršenja člana 8). 

Fizički integritet 

U presudi Bensaid protiv Ujedinjenog Kraljevstva (6. februar 2001, Predstavka br. 44599/98, 

stavovi 47-49), Sud je odgovorio na argument podnosioca da je njegovo protjerivanje u Alžir 

bilo kršenje njegovog prava na privatni život, s obzirom na to da je to moglo proizvesti posljedice 

na njegovo psihičko zdravlje, kao razultat različitog medicinskog tretmana koji bi imao u toj 

zemlji. Sud je smatrao da nije dokazano da je odgovarajući medicinski tretman nedostupan u 

mjeri koja bi pogoršala njegovu situaciju. 

U presudi Matter protiv Slovačke (5. juli 1999, Predstavka br. 31534/96, stavovi 62-71), Sud 

je smatrao da to što je osoba prisilno odvedena u psihijatrijsku bolnicu na pregled nije bilo 

neproporcionalno i jeste bilo u skladu sa članom 8, stav 2. Podnosilac je bolovao od paranoidne 

psihoze. 

U predmetu Raninen protiv Finske, Sud je uspostavio kriterije o nošenju lisica: 

Prema sudskoj praksi ovog Suda, pojam "privatnog života" je širok i ne podliježe konačnoj definiciji; 

može, u zavisnosti od okolnosti, obuhvatiti moralni i fizički integritet osobe (vidi presudu X. 

234


i Y. protiv Holandije, od 26. marta 1985, Serija A br. 91, str. 11, stav 22; presudu Niemietz protiv 

Njemačke od 16. decembra 1992, Serija A br. 215-B, str. 11, stav 29; i presudu Costello-Roberts 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. marta 1993, Serija A br. 247-C, str. 60-61, stavovi 34 i 36). Sud 

nadalje potvrđuje da ovakvi aspekti ovog koncepta obuhvataju i situacije lišenja slobode. Uz to, ne 

isključuje se mogućnost da mogu postojati okolnosti u kojima bi se smatralo da član 8 daje zaštitu 

u vezi sa uslovima u toku pritvora koji ne dostiže nivo strogosti koji traži član 3. 

U predmetu koji se ovdje razmatra, podnosilac je svoju pritužbu po članu 8 zasnovao na istim 

činjenicama kao i po članu 3, koju je Sud razmatrao i zaključio da nije zasnovana u suštinskim 

aspektima. Naročito nije pokazano da je stavljanje lisica na podnosioca utjecalo bilo fizički ili mentalno, 

ili da je za cilj imalo da ga ponizi (vidi stav 58 u gornjem tekstu). U takvim okolnostima, Sud 

ne smatra da postoji dovoljno elemenata da bi smatrao da je postupanje koje je predmet pritužbe 

uključivalo tako negativne efekte po njegov fizički ili moralni integritet, da predstavlja miješanje u 

podnosiočevo pravo na poštivanje privatnog života garantirano članom 8 Konvencije. 

Shodno tome, Sud ni u ovoj odredbi ne pronalazi krišenje. 

(vidi i presudu Stubbings i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. oktobra 1996, Izvještaji 

1996-IV, stavovi 59-67.) 

Različite hipoteze 

U presudi Hatton, Sud je smatrao da dodatna buka koju stvara sve veći noćni avio-saobraćaj, 

podliježe razmatranju na osnovu člana osam, jer može ugroziti pravo na dom i pravo na privatni 

život (presuda Hatton i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2. oktobra 2001, Predstavka br. 

36022/97, stavovi 94-99). Sud je smatrao: 

Sud smatra da nije moguće razumno uporediti situaciju u kojoj se nalaze ovi podnosioci sa onom 

koju Vlada navodi jer, kao prvo, ovi podnosioce se konkretno žale na buku noću, a raniji su se žalili 

na buku aviona generalno, i drugo, ovi se podnosioci uglavnom žale na buku noću, za koju kažu 

da se pojavila nakon što je Vlada 1993. godine uvela ograničenja na buku noću, dok su se ranije 

predstavke odnosile na nivo buke prije 1993. Sud, stoga, zaključuje da ishod ranijih predstavki nije 

relevantan za ovaj predmet. 

Sud primjećuje da aerodrom Heathrow i avioni koji ga koriste nisu ni u vlasništvu, ni pod kontrolom 

ili u funkciji Vlade ili bilo koje Vladine agencije. Sud, shodno tome, smatra da se ne može 

reći da se Ujedinjeno Kraljevstvo "miješalo" u pravo podnosilaca na privatni ili porodični život. 

Zapravo, predstavka ovih podnosilaca treba se posmatrati u smislu pozitivne obaveze države da 

poduzme razumne i primjerene mjere da osigura prava podnosilaca po članu 8, stav 1, Konvencije 

(vidi presudu Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. februara 1990, Serija A br. 172, 

stav 41, i presudu Guerra protiv Italije od 19. februara 1998, Izvještaji 1998-I, stav 58). 

U ovom predmetu, sud je smatrao da je član 8 prekršen u nedostatku detaljne studije o prednostima 

i manama pojačanog avio-saobraćaja u odnosu na dva suprotstavljenja aspekta: očekivana ekonomska 

dobit i interes ljudi koji žive u blizini. Na kraju, treba obratiti pažnju na presudu McGinley 

i Egan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (9. juni 1998, Predstavke br. 21825/93 i 23414/94, Izvještaji 

1998-II, stavovi 96-104), u vezi s problemom davanja informacija o nivou radijacije kojoj su podnosioci 

bili izloženi (primjenjiv član 8, nije bilo kršenja vezano za proceduru koja je omogućavala 

pribavljanje informacija). 

235


3. Član 8, stav 1, i zaštita porodičnog života 

Koncept porodičnog života 

U smislu uvoda, koncept "porodičnog života" je stvar činjenice. U presudi K. i T. protiv Finske 

(12. juli 2001, Predstavka br. 25702/94, stav 150), Sud je primijetio: 

Sud bi, u skladu sa svojom ranijom sudskom praksom, (vidi, između ostalog, presudu Marckx protiv 

Belgije od 13. juna 1979, Serija A br. 31, stav 31), naglasio da je postojanje ili nepostojanje 

"porodičnog života", u suštini, pitanje činjenica, u zavisnosti od stvarnog, praktičnog postojanja 

bliskih ličnih veza. 

Član 8 primjenjuje se na porodice bez obzira na njihov status 

U presudi Marckx protiv Belgije (13. juni 1979, Serija A br. 31, str. 14, stav 31), Sud je kazao da 

se ne može izvlačiti nikakva distinkcija na osnovu "zakonite" ili "nezakonite" prirode porodice 

u smislu primjene člana 8: 

Sud se u potpunosti slaže sa jasno ustanovljenom praksom Komisije u ovom bitnom pitanju, tj. da 

član 8 (čl. 8) ne pravi nikakvu distinkciju između "zakonite" i "nezakonite" porodice. Takva distinkcija 

ne bi bila u skladu sa riječju "svi", a ovo potvrđuje i član 14 (čl. 14), u pogledu uživanja prava i 

sloboda datih Konvencijom, zabranom diskriminacije na osnovu "rođenja". Uz to, Sud primjećuje 

da Komitet ministara Vijeća Evrope neudatu ženu i njeno dijete posmatra kao porodicu, ništa manje 

nego druge porodice (Rezolucija (70) 15 od 15. maja 1970, o socijalnoj zaštiti neudatih majki i 

njihove djece, stav I-10, stav II-5, etc.). 

Ova odluka zaslužuje odobravanje. Kako Sud naglašava, mora već postojati porodično život. 

Član 8 primjenjuje se na porodice koje već postoje 

Član 8 štiti porodični život samo u postojećem stanju. Ne obuhvata slobodu da se zasnuje 

porodica – što spada pod član 12. U gore citiranom predmetu Marckx protiv Belgije (13. juni 

1979, Serija A br. 31, str. 14, stav 31) Sud jasno kaže: 

Garancijom prava na poštivanje porodičnog života, član 8 (čl. 8) pretpostavlja postojanje porodice. 

U presudi Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. maj 1985, 

Serija A br. 94, str. 32, stav 62), Sud je objasnio značenje "postojanja porodice" kao preduslov 

za primjenu člana 8. U tom predmetu, supružnicima podnositeljica nije bilo dozvoljeno da 

ostanu sa, ili se pridruže suprugama, koje su bile zakonito i stalno nastanjene u Ujedinjenom 

Kraljevstvu. Sud je prihvatio da je pretpostavka porodičnog života osoba koje su već u braku 

dovoljna da podrazumijeva primjenu člana 8: 

[To] ne znači da svaki planirani porodični život izlazi izvan opsega. Ma šta drugo mogla značiti riječ 

"porodica", mora, u svakom slučaju, uključivati odnos koji proizilazi iz zakonitog i vjerodostojnog 

braka, poput onog u koji su stupili gospodin i gospođa Abdulaziz i gospodin i gospođa Balkandali, 

236


čak i kad porodični život vrste o kakvoj govori Vlada još nije u potpunosti ustanovljen. Ti brakovi 

moraju se smatrati dovoljnima da uživaju poštivanje koje im daje član 8 (čl. 8). 

Nadalje, izraz "porodični život", u sklučaju parova koji su u braku, u normalnim okolnostima podrazumijeva 

zajednički život. Ovo pocrtava i postojanje člana 12 (čl. 12), jer se ne može zamisliti da 

pravo na zasnivanje porodice ne bi podrazumijevalo i pravo na zajednički život. 

U presudi Berrehab protiv Holandije, od 21. juna 1988, Serija A br. 138, str. 14, stav 21, Sud je 

proširio svoju sudsku praksu i kazao da zajednički život nije uvijek neophodan za "porodični 

život" u smislu člana 8. Predmet se ticao porodice sa djetetom, gdje roditelji više nisu živjeli 

zajedno. Sud je rekao: 

Sud ne vidi zajednički život kao sine qua non porodičnog života roditelja i malodobnog djeteta. 

Sud smatra da odnos stvoren između supružnika na osnovu zakonitog i vjerodostojnog braka - 

kao onaj u koji su stupili gospodin i gospođa Berrehab – mora da se smatra "porodičnim životom" 

(vidi presudu Abdulaziz, Cabales i Balkandali od 28. maja 1985, Serija A br. 94, str. 32, stav 62). Iz 

koncepta porodice na kojem se temelji član 8 (čl. 8) proizilazi da je dijete rođeno u takvoj zajednici 

ipso jure dio takvog odnosa; shodno tome, od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom, 

između djeteta i roditelja postoji veza koja predstavlja "porodični život", čak i ako roditelji ne žive 

zajedno u tom trenutku. 

Kasniji događaji mogu, naravno, uništiti tu vezu, ali u ovom predmetu to nije bio slučaj. 

U tom smislu, treba reći da, po mišljenju Suda, porodična veza između djeteta rođenog u bračnoj 

zajednici i njegovih roditelja može biti prekinuta samo pod izuzetnim uslovima. Shodno tome, 

u presudi Sen protiv Holandije, gdje ni jedan ni drugi roditelj nisu živjeli s djetetom, koje je 

živjelo u drugoj zemlji (21. decembar 2001, Predstavka br. 31465/96, stav 28, dostupno samo na 

francuskom – nezvanični prevod), Sud je kazao: 

[…] Sud podsjeća da je dijete rođeno u bračnoj zajdnici ipso jure dio takvog odnosa; shodno tome, 

od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom, između djeteta i roditelja postoji veza koja 

predstavlja "porodični život" (presuda Gül protiv Švicarske od 19. februara 1996, Izvještaji o presudama 

i odlukama 1996-I, str. 173-174, stav 32, i presuda Boughanemi protiv Francuske od 24. aprila 

1996, Izvještaji 1996-I, str. 608, stav 35) koju kasniji događaji mogu prekinuti samo u izuzetnim 

okolnostima (presuda Berrehab protiv Holandije od 21. juna 1988, Serija A br. 138, str. 14, stav 21, i 

presuda Ahmut protiv Holandije od 28. novembra 1996, Izvještaji 1996-VI, str. 2030, stav 60). 

Presuda McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva (24. februar 1995, Serija A br. 307-B) tiče 

se biološkog djeteta. Dva podnosioca pokrenuli su postupak pred Sudom: biološki otac i majka 

djeteta koja je smještena u ustanovu. U ovom slučaju su roditeljska prava majke oduzeta na 

osnovu njenog psihičkog stanja i činjenice da je (ranije) bila prisilno smještena u psihijatrijsku 

bolnicu. Biološki otac tražio je pristup i roditeljska prava putem žalbenih mogućnosti britanskog 

sistema nadležnog za dodjelu staranja nad djecom. Kako je dijete rođeno u vanbračnoj zajednici, 

škotski pravni sistem nije automatksi dao roditeljska prava biološkom ocu; niti je otac podnio 

sudu zahtjev za dodojelu roditeljskih prava, kao što je mogao. 

Suočen sa tom situacijom, Sud nije imao izbora osim da kaže da se u ovom slučaju u odnosu na 

oca ne može primijeniti član 6: 

237


Postupak za roditeljska prava nije uključivao određenje bilo kojeg od tih prava, pošto on nije poduzeo 

potrebne prethodne korake da bi dobio zakonsko priznanje svog statusa oca. 

Međutim, Sud je ipak smatrao da je član 8 primjenjiv (ibid., stav 91). Sud je smatrao da nema 

nikakve kontradikcije između postojanja "porodičnog života" zaštićenog članom 8 i odsustva 

prava koje štiti član 6: 

[…] Sud želi ukazati na razliku u prirodi interesa koje štiti član 6, stav 1, odnosno 8 (čl. 6-1, čl. 

8). Član 6, stav 1 (čl. 6-1), daje procesne garancije, tj. "pravo na sud" pri određenju "građanskih 

prava i obaveza" pojedinca (vidi presudu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. februara 

1975, Serija A br. 18, str. 18, stav 36); dok procesni zahtjevi inherentni u članu 8 (čl. 8) ne samo 

da obuhvataju i upravne i sudske postupke, već i dodatno djeluju u smislu šireg cilja osiguravanja 

poštovanja, između ostalog, porodičnog života (vidi npr, B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda 

od 8. jula 1987, Serija A br. 121-B, str. 72-75, stavovi 63-65 i 68). Razlika između cilja koji se želi 

ostvariti garancijama koje pružaju član 6, stav 1, i 8 (čl. 6-1, čl. 8) mogu, u svjetlu datih okolnosti, 

opravdati razmatranje istog seta činjenica po oba člana (čl. 6, čl. 8) (uporedi npr, ranije pomenutu 

presudu Golder, str. 20-22, stavovi 41-45, i presudu O. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 8. jula 

1987, Serija A br. 120-A, str. 28-29, stavovi 65-67). 

Sud je, prema tome, uzeo u razmatranje stvarnost, a ne legalnost situacije. Ipak, treba ukazati 

na to da je otac s majkom stupio u brak dok je predmet bio u razmatranju, što je faktor koji je 

Sud morao uzeti u obzir pri određivanju postojanja porodičnog života: 

[…] jeste tačno da je na početku, krajem 1987. i početkom 1988. godine, drugi podnosilac negirao 

prvom podnosiocu očinstvo nad A., i da se inicijalno, a relevantno, nepodastiranje dokumenata na 

ročištu o djetetu desilo dvije sedmice prije nego što je podnosiočevo ime uneseno u rodni list A (4. 

odnosno 18. februar 1988.) (vidi stavove 7, 11, 14, 15 i 18 u gornjem tekstu). Međutim, prvi podnosilac 

se pozvao na očinstvo 27. januara 1988; a čak i u vrijeme ovog prvog ročišta o djetetu, živio 

je sa drugim podnosiocem i bio, posebno u smislu njenog zastupnika, blisko povezan, u postupku 

da dobije pristup A.(vidi stavove 7, 13, 14 i 15 u gornjem tekstu). Nakon toga, ova dva podnosioca 

su djelovala uglavnom u saglasnosti u pokušajima da vrate staranje i imaju pristup A, ne samo u okviru 

zakonskog postupka na ročištu, odnosno pred nižim sudom, već i pri kontaktima sa lokalnim 

centrom za socijalni rad (vidi stavove 18 i 20-25 u gornjem tekstu). U relevantnom periodu, gledan 

o cjelini, živjeli su zajedno i vodili zajednički "porodični život" u mjeri u kojoj je to bilo moguće, 

obzirom na povremenu hospitalizaciju drugog podnosioca (vidi stavove 16 i 30 u gornjem tekstu). 

Sud je, u skorije vrijeme, (Elsholz protiv Njemačke, presuda od 13. jula 2000, Predstavka br. 

25735/94, stav 43) podsjetio da: 

[…] pojam porodice po ovoj odredbi nije ograničen na bračne zajednice, i može se odnositi i na de 

facto "porodične" veze, gdje partneri žive zajedno u vanbračnoj zajednici. Dijete rođeno u takvoj 

vezi je ipso jure dio te "porodice" od trenutka, odnosno činjenicom rođenja. Upravo zato, između 

roditelja i djeteta postoji veza koja predstavlja porodični život (vidi presudu Keegan citiranu u 

gornjem tekstu, str. 17-18, stav 44). 

Ponovo sastavljene porodice 

Sud je imao priliku da odlučuje o stavu vezanom za ponovo sastavljene porodice, i to u presudu 

238


K. i T. protiv Finske (12. juli 2001, Predstavka br. 25702/94, stavovi 149-150). U ovom slučaju, 

podnosilac T nije bio otac djeteta M, ali jeste živio sa K. koja je bila majka od M. Dijete J rođeno 

je u vezi K. i T. Sud je kazao: 

[…] U ovom slučaju, oba podnosica su živjeli zajedno sa M, sve dok nije dobrovoljno smješten u 

dječiji dom, a kasnije dodijeljen na staranje (vidi stav 12 u gornjem tekstu). Prije rođenja J, podnosioci 

i M su formirali porodični život, sa jasnom namjerom da nastave zajedno živjeti. Ista namjera 

postojala je i u vezi sa novorođenom bebom J, o kojoj je T. brinuo izvjeso vrijeme nakon rođenja i 

prije nego što je postao njen zakonski staratelj (vidi stavove 35 i 38 u gornjem tekstu). U ovakvim 

okolnostima, Sud jedino može zaključiti da je, u vrijeme kad su vlasti intervenirale, između podnosilaca 

postojao porodični život u smislu člana 8, stav 1, Konvencije, koji je uključivao oba djeteta, 

M. i J. Sud neće, shodno tome, praviti nikakvu razliku između podnosilaca K. i T. u vezi sa opsegom 

"porodičnog života" koji su uživali zajedno, sa oba djeteta. 

Porodične, šire porodične veze, i veze sa bakama i djedovima 

Treba pomenuti i da veze sa braćom i sestrama, odnosno sa bakama i djedovima, predstavljaju 

dio "porodičnog života" i, shodno tome, uživaju zaštitu člana 8. U presudi Marcx, (ibid., stav 

45) Sud je primijetio da: 

[…] "porodični život" u smislu člana 8 (čl. 8), uključuje, u najmanjoj mjeri, veze između bliskih 

srodnika, recimo veze između baka, djedova i unuka, jer takvi srodnici mogu igrati značajnu ulogu 

u porodičnom životu. 

Primjeri predstavki po članu 8 u stvarima vezanim za porodicu 

Pomoć u obrazovanju 

Sudska praksa u vezi sa pomoći u obrazovnju je relativno bogata. 

U presudi Johansen protiv Norveške (Izvještaji o presudama i odlukama 1996-III, str. 1008- 

1009, stav 52), Sud je kazao: 

Sud podsjeća na to da mogućnost roditelja i djeteta da budu jedni s drugima predstavlja temeljni 

element porodičnog života, i da domaće mjere koje to ometaju predstavljaju miješanje u uživanje 

prava zaštićenih članom 8 (čl. 8) (vidi, između ostalih i presudu McMichael protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva od 24. februara 1995, Serija A br. 307-B, str. 55, stav 86). 

Mjere vezane za brigu o maloljetnoj djeci u svakom slučaju predstavljaju miješanje u poštivanje 

prava na porodični žviot. U presudi Scozzari i Giunta protiv Italije (13. juli 2000, Predstavke br. 

39221/98 i 41963/98, stav 148), Sud je kazao: 

Sud ponovo naglašava da "[…] razdvanjanje porodice predstavlja vrlo ozbiljan oblik miješanjja. 

Takav korak može se potkrijepiti dovoljno jakim i teškim obzirom u interesu djeteta […]" (vidi presudu 

Olsson protiv Švedske (br. 1) od 24. marata 1988, Serija A br. 130, str. 33-34, stav 72). Shodno 

tome, "[…] mora se uzeti u obzir pravična ravnoteža koja se mora uspostaviti između suprotstav- 

239


ljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini, a u oba konteksta država […] uživa određeni stepen 

slobodne procjene […]" (vidi Hokkanen protiv Finske, presuda od 23. septembra 1994, Serija A 

299-A, str. 20, stav 55). U ovoj sferi, "[…] razmatranje Suda […] nije ograničeno na utvrđivanje da 

li je odgovorna država to svoje pravo upotrebljavala razumno, pažljivo i dobronamjerno […]. Kao 

drugo, u korištenju svoje nadležnosti u smislu nadzora, Sud se ne može ograničiti na razmatranje 

osporenih odluka izolirano od svega ostalog, već ih mora sagledati u svjetlu predmeta u cjelni; 

mora sagledati da li su razlozi ponuđeni kao opravdanje miješanja "relevantni i dovoljni […]" (vidi 

gore citiranu presudu Olsson (br. 1), str. 32, stav 68, i, mutatis mutandis, Vogt protiv Njemačke, 

presuda od 26. septembra 1995, Serija A No. 323, str. 25-26, stav 52). 

U gore pomenutoj presudi K. i T. protiv Finske (12. juli 2001, Predstavka br. 25702/94, stav 165), 

Sud je, zasijedajući u Velikom vijeću, ukazao koji je njegov pristup u razmatranju situacija koje 

se odnose na dodjelu maloljetnika na staranje. Za svako dijete se zasebno moraju razmatrati 

hitne odluke o dodjeli na staranje, a onda redovne odluke o staranju: 

Veliko vijeće […] smatra primjerenim da se zasebno, za svako dijete, razmatraju nalozi o dodjeli na 

staranje, odnosno redovne odluke o staranju, jer se radi o različitimi odlukama sa različitim posljedicama 

– hitni nalog o staranju je kratkog i ograničenog trajanja, a redovni nalog je trajniji – donesenim 

i kroz zasebne procese odlučivanja, mada su mjere uslijedile jedna nakon druge. Mišljenje je 

Velikog vijeća da postoje materijalne i procesne razlike koje treba uzeti u obzir, a koje traže zasebno 

razmatranje ova dva seta odluka. 

Kasnije je nastavio (stav 178): 

Veliko vijeće se u punom sazivu prvo poziva na osnovne principe, po kojima se nalog za staranje 

mora posmatrati kao privremena mjera, koja će se prekinuti čim to okolnosti dozvole, i da svaka 

mjera kojom se uspostavlja privremeno staranje mora biti u skladu sa konačnim ciljem spajanja 

djeteta sa svojim prirodnim roditeljima (vidi, posebno, gore citiranu presudu Olsson (br. 1) stav 

81). Pozitivna dužnost da se poduzmu mjere kojima će se omogućiti spajanje porodice čim to bude 

razumno moguće, postaje odgovornost nadležnih vlasti, i to sa sve većom težinom od početka 

vremena dodjele na staranje, a uvijek podliježe ravnoteži sa dužnošću da se vodi briga o najboljim 

interesima djeteta. 

Sud, shodno tome, razmatra hitne mjere o smiještanju na staranje, redovne mjere o staranju, 

napore koje država ulaže da spoji porodicu, i ograničenja roditeljskih posjeta dok je na snazi 

nalog o staranju (vidi presudu L. protiv Finske od 27. aprila 2000, Predstavka br. 25651/94). 

Još uvijek na temu naloga za staranje, u gore pomenutoj presudu K. i T. protiv Finske, Sud je 

rekao (stav 173): 

Činjenica da bi se dijete moglo smjestiti u okruženje koje je korisnije za njegov odgoj ne opravdava, 

sama po sebi, obaveznu mjeru izuzimanja iz staranja bioloških roditelja; moraju postojati druge 

okolnosti koje ukazuju na "neophodnost" takvog miješanja u prava roditelja po članu 8 Konvencije, 

da uživaju porodični život sa svojim djetetom. 

U različitim predmetima, Sud je uspostavio princip koji je primjenjiv na određivanje da li je 

miješanje, koje se sastojalo od smiještanja djeteta na staranje, bilo neophodno u demokratskom 

društvu. U presudi K.M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (10. maj 2001, Predstavka br. 28945/ 

240


95, stavovi 70-73), Sud je kazao: 

U određivanju da li su osporene mjere bile "neophodne u demokratskom društvu", Sud će razmatrati 

da li su, u svjetlu cijelog slučajau, razlozi dati kao opravdanje bili relevantni i dovoljni u smislu 

stava 2 člana 8 Konvencije. Nesumnjivo je da je pitanje šta je u najboljem interesu djeteta uvijek 

od ključnog značaja u svakom ovakvom predmetu. Uz to, mora se imati na umu da domaće vlasti 

imaju mogućnost i korist od direktnog kontakta sa svim uključenim osobama. Iz ovoga proizilazi 

da je zadatak Suda ne da zamijeni domaće vlasti u ostvarivanju odgovornosti vezanih za staranje i 

pristup, već da razmatra, u svjetlu Konvencije, odluke koje su te vlasti donijele u ostvarivanju svojih 

ovlasti te vrste (vidi presudu Hokkanen protiv Finske od 23. septembra 1994, Serija A br. 299-A, 

str. 20, stav 55, i, mutatis mutandis, presudu Bronda protiv Italije od 9. juna 1998, Izvještaji o presudama 

i odlukama 1998-IV, str. 1491, stav 59). 

Stepen slobodne procjene koji se ostavlja domaćim vlastima varirat će u skladu sa prirodim pitanja 

i značajem interesa na koje se odnosi. Shodno tome, Sud potvrđuje da vlasti uživaju širok stepen 

slobodne procjene, posebno kad ocjenjuju da li je neophodno dijete smjestiti na staranje. Međutim, 

potrebna je strožija analiza u pogledu bilo kakvih daljih ograničenja, kao što su ograničenja koja 

vlasti stavljaju na pravo roditelja na pristup djetetu, kao i bilo kakvih drugih garancija uspostavljenih 

da se osigura djelotvorna zaštita prava i roditelja i djece na poštivanje porodičnog života. Takva 

dalja ograničenja podrazumijevaju opasnost da bi se porodični odnosi roditelja i malog djeteta 

mogli trajno ugroziti (vidi, između ostalog, i presudu Johansen protiv Norveške od 7. augusta 1996, 

Izvještaji 1996-III, str. 1003, stav 64). 

Sud nadalje podsjeća da, mada član 8 ne sadrži nikakve eksplicitne procesne zahtjeve, proces 

odlučivanja sadržan u mjeri miješanja mora biti pravičan, i mora biti takav da omogućava dužno 

poštovanje interesa koje štiti član 8: 

"[O]no što treba odrediti je da li su, obzirom na specifične okolnosti predmeta, posebno na 

oznbiljnost odluka koje se donose, roditelji bili uključeni u proces donošenja odluke, gledano 

u cjelini, u mjeri koja bi bila dovoljna da im da potrebnu zaštitu interesa. Ako nisu, onda se 

nije poštovao njihov porodični život, a miješanje koje je proisteklo iz odluke neće se moći 

smatrati "neophodnim" u smislu člana 8" (vidi presudu W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 

8. jula 1987, Serija A br. 121-A, str. 28-29, stavovi 62 i 64). 

Ranije je zaključeno da nepodastiranje relevantne dokumentacije roditeljima u toku procedure 

koju su vlasti pokrenule za smiještanje i zadržavanje djeteta na staranju, znači da proces odlučivanja 

o staranju i pristup nisu osigurali potrebnu zaštitu interesa roditelja u smislu zaštite po članu 8 (vidi 

presudu McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. februara 1995, Serija A br. 307-B, str. 

57, stav 92). 

(Vidi i presudu K. i T. protiv Finske od 12. jula 2001, Predstavka br. 25702/94, stavovi 154- 

155.) 

Materijalni uslovi idu uz procesne obaveze. Takva obaveza ni u kom slučaju nije nova. Tako je, 

u presudi W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (8. juli 1987, Serija A br. 121, str. 29, stav 64), Sud 

primijetio: 

Ono što se […] mora odrediti je da li […] su roditelji bili uključeni u proces odlučivanja, glednao 

u cjelni, u mjeri dovoljnoj da im da potrebnu zaštitu interesa. Ako nisu, onda se neće ispoštovati 

241


njihov porodični život, a miješanje koje će proizaći iz takve odluke neće se moći smatrati "neophodnim" 

u smislu člana (čl. 8). 

Treba reći da je, u pogledu ovoga, Sud prihvatio hitne mjere donesene bez obavještavanja 

roditelja kad to okolnosti opravdavaju; ali je ispravno pokazao da je vrlo zahtjevan kad se radi 

o situacijama kad su bebe oduzete od majki odmah po rođenju. 

(U vezi sa preferencijom da se dijete da na staranje baki, vidi gore pomenutu presudu Scozzari i 

Giunta protiv Italije, stavovi 221-227; o preferenciji koja se daje hraniteljskoj porodici sa kojom 

je dijete željelo ostati, vidi presudu Bronda protiv Italije od 9. juna 1998, Izvještaji 1998-V, 

stavovi 61-62; o učešću roditelja u odluci o staranju, vidi presudu Buscemi protiv Italije od 

16. septembra 1999, Predstavka br. 29569/95, stavovi 57-63, ili presudu Buchberger protiv 

Austrije od 20. decembra 2001, Predstavka br. 32899/96, stavovi 41-43, presudu Sommerfeld 

protiv Njemačke od 11. oktobra 2001, Predstavka br. 31871/96, stavovi 41-45, i presudu Elsholz 

protiv Njemačke od 13. jula 2000, Predstavka br. 25735/94, stavovi 51-53; vidi presudu Sahin 

protiv Njemačke od 11. oktobra 2001, Predstavka br. 30943/96, str.-stavovi 46-49, u vezi sa 

razmatranjem stavova djeteta; u vezi s ograničenjem prava posjete djeda osumnjičenog za 

seksualno zlostavljanje, vidi presudu L. protiv Finske od 27. aprila 2000, Predstavka br. 25651/ 

94, str.-stavovi 127-128.) 

Porodična prava 

U presudi Bourimi protiv Holandije od 3. oktobra 2000. (Predstavka br. 28369/95, stavovi 

26-28), Sud je razmatrao da li odsustvo retroaktivnosti u slučaju ozakonjenja djeteta nije 

predstavljalo kršenje člana 8, u smislu kako se na to pozivao podnosilac, tj., da nije bilo moguće 

stvoriti veze sa očevom porodicimo. Sud nije razmatrao da li se veze između djeteta i očeve 

porodice nisu razvile zbog miješanja ili nedjelovanja države, već se jednostavno pozvao na 

činjenice. Međutim, Sud je zaključio da jeste došlo do kršenja člana 14. 

U toj presudi je Sud ponovo naglasio (stav 35): 

Uprkos činjenici da član 8 ne daje, kao takav, pravo na nasljeđivanje, Sud je ranije prihvatio da pitanja 

nužnog nasljeđivanja bližih srodnika ipak ulazi u opseg ove odredbe, jer predstavlja karakteristiku 

porodičnog života (vidi gore pomenutu presudu Marckx, loc. cit., str. 23-24, stavovi 52-53). 

Činjenica da se smrt gospodina Abbiea Bourimija desila prije nego što je Sofian rođen nije razlog 

da u ovom slučaju Sud zauzme drugačiji stav. 

U pogledu usvojenja, ukazat ćemo na presudu Söderbäck protiv Švedske (28. oktobar 1998, 

Predstavka No. 24484/97, Izvještaji 1998-VII, stavovi 30-35) za slučaj kad je dijete usvojio 

čovjek s kojim je majka živjela, a biološki otac bio podnosilac. 

Pitanje ostvarivanja prava na pristup roditelja, ili prava boravka, koje prizna zakon ili naloži 

sud tamo gdje se drugi roditelj tome protivi, proizvelo je različite odluke. U presudi Ignaccolo- 

Zenide protiv Rumunije (25. januar 2000, Predstavka br. 31679/96, stavovi 94 i 96), Sud je 

kazao: 

242


[…] obaveza domaćih vlasti da poduzme mjere kojima se omogućava spajanje nije apsolutna, jer 

spajanje roditelja sa djecom koja su izvjesno vrijeme živjela sa drugim roditeljima možda se ne 

može ostvariti odmah i može tražiti određenu pripremnu mjeru. Prioda i obim takve pripremne 

mjere ovisit će o okolnositma svakog slučaja, ali razumijevanje i saradnja svih koji su u tu situaciju 

uključeni uvijek je vrlo bitan sastojak. Dok domaće vlasti moraju učiniti sve što mogu da omoguće 

takvu saradnju, svaka obaveza da se u ovoj oblasti primijeni prisila mora se ograničiti, jer se moraju 

uzeti u obzir i interesi, a i prava i slobode svih uključenih, a posebno najbolji interesi djeteta i njegova 

ili njena prava po članu 8 Konvencije. Tamo gdje izgleda da kontakti sa roditeljima mogu biti 

prijetnja tim interesima ili biti miješanje u njih, na domaćim je vlastima da uspostave između njih 

pravičnu ravnotežu (vidi gore citiranu presudu Hokkanen, str. 22, stav 58). 

[…] 

Ono što je u ovom slučaju odlučujuće je, prema tome, da li su domaće vlasti poduzele sve korake 

da omoguće izvršenje naloga od 14. decembra 1994, koje se realno moglo zahtijevati ( presuda 

Hokkanen, ibid.). 

(vidi i presudu Glaser od 19. septembra 2000. i presudu Nuutinen od 27. juna 2000.) 

Član 8 pokriva i određeni broj više specifičnih aspekata, kao što su pravo na preuzimanje 

tijela preminulog srodnika. U presudi Pannullo i Forte protiv Francuske od 30. oktobra 

2001. (Predstavka br. 37794/97, stavovi 38-40, dostupna samo na francuskom – nezvanični 

prevod), podnosioci su se žalili da im tijelo djeteta nije vraćeno nakon obdukcije izvršene u 

vezi s istragom o uzroku smrti. Obdukciju je naložio istražni sudija i obavljena je 9. jula 1996, 

a odobrenje za sahranu nije dato do 14. februara 1997. Sud je kazao: 

Sud smatra da je obaveza da se obavi istraga značila da francuske vlasti trebaju zadržati Erikino 

tijelo onoliko koliko je neophodno za obdukciju, odnosno do 9. jula 1996. Što se tiče kasnijeg 

perioda, s druge strane, pismo profesora L. državnom tužiocu jasno pokazuje da je tijelo djeteta 

trebalo biti vraćeno roditeljima odmah nakon obdukcije, jer su uzeti svi potrebni uzorci, a izrada 

izvještaja nije tražila da se tijelo zadrži u forenzičkoj ustanovi. Iz pisma je jasno i da je istražni 

sudija bio odmah obaviješten o tom stavu, i da se forenzička ustanova u nekoliko navrata u vezi s 

tim obraćala sudiji. 

U takvim okolnostima, bilo da je kašnjenje uzrokovala, kako vlada tvrdi, inertnost stručnjaka, ili 

sudijino "nerazumijevanje medicinskih pitanja", Sud smatra da, obzirom na okolnosti i za roditelje 

tragičnu prirodu ovog slučaja, odnosno gubitak djeteta, francuske vlasti nisu uspostavile pravičnu 

ravnotežu između prava podnosica na poštivanje privatnog i porodičnog života i legitimnih ciljeva 

koji su se željeli ostvariti. 

Shodno ovome, Sud smatra da je došlo do kršenja člana 8 Konvencije. 

Protjerivanje, udaljavanje, zabrana ulaska na teritoriju, neobnavljanje 

dozvole boravka 

U zavisnosti od slučaja, miješanje (protjerivanje, udaljavanje, zabrana ulaska na teritoriju) ili 

nedjelovanje (neizdavanje dozvole boravka, itd.) mogu otvoriti pitanje postojanja pozitivne 

obaveze. 

Kad se radi o slučaju gdje je podnosilac morao da napusti zemlju protiv koje je pokrenuo 

243


postupak pred Sudom, Sud uzima u obzir njegovu životnu dob, poznavanje jezika, državljanstvo, 

postojanje srodnika u zemlji odredišta, postojanje prepreka njegovom povratku ili održavanju 

kontakata, itd., i odvaguje situaciju u koju će biti doveden ostvarenjem cilja koji država želi. Što 

se tiče odgovorne države, generalno se koristi ekonomskim osnovom ili osnovom povezanim 

sa sprječavanjem nereda. 

Osnov ekonomskih ili javnih interesa 

U jednom predmetu (Berrehab protiv Holandije, 21, juni 1988, Serija A br. 138, str. 16, stav 

29), Sud je smatrao da protjerivanje stranca iz Holandije, nakon što se razveo od holandske 

državljanke sa kojom je imao dijete, nije zadovoljilo kriterije proporcionalnosti koje traži 

član 8, stav 2. Holandija je protjerivanje branila kao neophodno u cilju zaštite tržišta rada i 

ekonomske dobrobiti zemlje […]. Po mišljenju Suda, cilj kojem se težilo takvim miješanjem u 

porodični život nije dovoljno opravdavao protjerivanje, jer je dati stranac imao bliske veze sa 

kćerkom. Sud je primijetio: 

Što se tiče cilja koji se želi postići, mora se naglasiti da se ovaj predmet nije ticao stranca koji želi po 

prvi put da uđe u Holandiju. već o osobi koja je već nekoliko godina tu zakonito živjela, imala dom i 

posao, i protiv koga vlada ne tvrdi da ima bilo kakvu pritužbu. Uz to, gospodin Berrehab tu već ima 

porodične veze – oženio se Holanđankom i u tom braku je rođeno jedno dijete. 

Što se tiče stepena miješanja, treba naznačiti da već nekoliko godina postoje bliske veze između 

gospodina Berrehaba i njegove kćerke (vidi stavove 9 i 21 u gornjem tekstu) i odbijanje nezavisne 

dozvole boravka, a nakon toga i protjerivanje, prijetnja su za prekid tih veza. Takav efekat miješanja 

u ovom predmetu postao je još ozbiljniji jer je Rebecca imala potrebu da ostane u kontaktu s ocem, 

posebno zato što je vrlo mlada. 

Uzimajući u obzir ove posebne okolnosti, Sud smatra da nije ostvarena odgovarajuća ravnoteža 

između interesa koji se ovdje pojavljuju, te da se, prema tome, radi o nesrazmjeru između cilja koji 

se želio ostvariti, i sredstava upotrijebljenih u njegovom ostvarivanju. Obzirom na to, Sud ne može 

smatrati da su osporene mjere bile neophodne u demokratskom društvu. Shodno tome, zaključuje 

da je došlo do kršenja člana 8 (čl. 8). 

Što se tiče imigracije i prava imigranata da porodice budu s njima, može se pomenuti presuda 

Ahmut protiv Holandije (28. movembar 1996, Predstavka br. 21702/93, Izvještaji 1996-VI, stav 

67), gdje je Sud primijetio: 

Sud je, u svojoj presudi u predmetu Gül, već iznio važeće principe (loc. cit., stav 38): 

(a) Mjera u kojoj država ima obavezu da na svoj teritorij primi srodnike imigranata će varirati 

ovisno o datim okolnistima osoba na koje se to odnosi, i općih interesa. 

(b) U smislu jasno ustanovljenih međunarodnopravnih obaveza i na osnovu njenih obaveza po 

međunarodnim ugovorima, država ima pravo da kontrolira ulazak osoba koje nisu državljani na 

svoj teritorij. 

(c) Što se tiče imigracije, član 8 (čl. 8) se ne može smatrati nametanjem obaveze države da poštuje 

izbor imigranata koja zemlja će im biti uobičajeno boravište, te da dozvoli spajanje porodice na 

svojoj teritoriji. 

244


U ovom predmetu, Sud je smatrao da je podnosilac sam izabrao da se nastani u Holandiji, a ne 

u Maroku, u koji se mogao nesmetano vratiti. Činjenica da je imao boravište odvojeno od sina, 

koji je ostao u Maroku, rezultat je svjesne odluke. Njegov sin bio je smješten u internat, i imao 

je rodbinu u Maroku. Sud je smatrao da odbijenica za sinovo boravište ne bi mogla da se smatra 

neuspostavljanjem pravične ravnoteže između interesa podnosioca, s jedne strane, i interesa 

da se kontrolira imigracija, sa druge. Za još jedan predmet iste vrste vidi i ranije pomenuti 

predmet Gül protiv Švicarske (presuda od 19. februara 1996, Izvještaji 1996-I, stavovi 39-43), 

gdje je Sud smatrao da je odvojenost roditelja od djeteta bila rezultat izbora roditelja, i gdje je 

svoj pristup postavio dosta strogo, kazavši (stavovi 39 i 42-43): 

U ovom predmetu je, prema tome, zadatak Suda da odredi u kojoj mjeri je tačno da bi Ersinova 

selidba u Švicarsku bila jedini način da gospodin Gül razvije porodične veze sa sinom. 

[…] 

Obzirom na dužinu perioda u kojem gospodin i gospođa Gül žive u Švicarskoj, očigledno im ne 

bi bilo lako da se vrate u Tursku, ali nema, strogo govoreći, nikakvih prepreka da sa sinom grade 

porodični život u Turskoj. 

[…] 

Uzimajući sve ovo u obzir, i potvrđujući da je situacija u kojoj je porodica Gül teška u ljudskom 

smislu, Sud smatra da Švicarska nije prekšila svoje obaveze. 

Za primjer udaljavanja, korisno je pogledati i predmet Nsona protiv Holandije, 28. novembar 

1996. (Predstavka br. 23366/94, Izvještaji 1996-V, stavovi 112-114), u vezi sa dolaskom 

maloljetnika zairskog porijekla i sa lažnim dokumentima, gdje je Sud smatrao da se iz tog 

razloga država nije mogla kritizirati što nije ispoštovala pravo na porodični život. 

Osnovi vezani za javni red 

U presudu Boujlifa protiv Francuske (21. oktobar 1997, Predstavka br. 25404/94, Izvještaji 

1997-VI, stavovi 36 i 44-45), Sud je kazao: 

Pitanje da li je podnosilac imao privatni i porodični život u smislu člana 8, Sud mora odrediti u 

svjetlu stava vremena kad je osporena mjera usvojena (vidi, mutatis mutandis, Bouchelkia protiv 

Francuske, presuda od 29. januara 1997, Izvještaji 1997-I, str. 63, stav 41). To znači 8. aprila 1991, 

ali je podnosilac 21. novembra 1990. obaviješten o tome da je protiv njega pokrenut postupak deportacije 

(vidi stav 10 u gornjem tekstu). G. Boujlifa nije, shodno tome, imao pravo da tvrdi da je u 

to vrijeme bio u vezi sa gđicom V. 

Međutim, Sud primjećuje da je on u Francusku stigao 1967. godine, kad mu je bilo 5, i da je tu 

živio od tog vremena, osim kad je bio u zatvoru u Švicarskoj. Tu se školovao (dijelom u zatovoru) 

i njegovi roditelji i osmero braće i sestara – s kojima je očigledno ostao u kontaktu – tu žive (vidi 

stav 8 u gornjem tekstu). Shodno tome, Sud nema nikakve sumjen da osporena mjera predstavlja 

miješanje u pravo podnosicoa na poštivanje privatnog i porodičnog života. 

[…] 

245


Sud ponovo naglašava da je na državi ugovornici da održava javni red, naročito koristeći to pravo na 

osnovu jasno ustanovljenog međunarodnog prava i na osnovu njihovih obaveza po međunarodnim 

ugovorima, da kontroliraju ulazak i boravak stranaca. U tom smislu, imaju pravo da deportiraju 

strance osuđene za krivična djela. 

Međutim, njihove odluke u ovom području moraju, u mjeri u kojoj mogu biti miješanje u neko 

pravo zaštićeno prvim stavom člana 8, biti neophodne u demokratskom društvu, što hoće reći da 

moraju biti opravdane hitnom društvenom potrebom, a posebno da moraju biti proporcionalne 

legitimnom cilju koji se želi postići (vidi, kao najnoviji izvor, gore citiranu presudu Bouchelkia, str. 

65, stav 48). 

Zadatak Suda je, prema tome, da ustanovi da li je data mjera sadržavala pravičnu ravnotežu između 

relevantnih interesa, tj. prava podnosioca na poštivanje privatnog i porodičnog života, sa jedne 

strane, i sprječavanja nereda i kriminala, sa druge. 

S jedne strane, ne izgleda da je on imao želju da stekne francusko državljanstvo u vrijeme kad je na 

to imao pravo. 

Sud primjećuje da izvršena djela (oružana pljačka i pljačka) u pogledu ozbiljnosti i težine zaprijećene 

kazne, predstavljaju posebno teško kršenje sigurnosti lica i imovine i javnog reda. 

Smatra da je u ovom slučaju potreba javnog reda nadjačala lični aspekt koji je doveo do ove predstavke. 

Uzimajući gore navedeno u obzir, Sud smatra da se nalog za deportaciju podnosicoa ne 

može smatrati neproporcionalnim legitimnom cilju koji se želio postići. Shodno tome, nema 

kršenja člana 8. 

(Idem u slučaju Bouchelkia protiv Francuske, presuda od 29. januara 1997, Predstavka 

br. 23078/93, Izvještaji 1997-I, stavovi 52-53, u vezi s protjerivanjem mladića koji je izvršio 

silovanje dok je bio maloljetan, u mjesto porijekla, gdje je imao državljanstvo i gdje je imao 

bliske srodnike; idem V. protiv Belgije, presuda od 7. augusta 1996, Predstavka No. 21794/93, 

Izvještaji 1996-III, stav 36.) 

Predmet Nasri protiv Francuske odnosio se na protjerivanje gluhonijeme osobe koja je osuđena 

za grupno silovanje. Sud je primijetio (presuda od 13. jula 1995, Predstavka br. 19465/92, Serija 

A No. 320-B, stav 48): 

U svjetlu akumulacije posebnih okolnosti, tj. njegovog statusa gluhonijeme osobe, sposobne za 

postizanje minimalnog psihološkog i socijalnog ekvilibrija samo unutar porodice, čija su većina 

francuski državljani koji nemaju bliske veze sa Alžirom, odluka da se podnosilac deportira, ako 

bude izvršena, ne bi bila proporcionalna legitimnom cilju kojem se težilo. To bi predstavljalo kršenje 

prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, a time bi predstavljalo krpenje člana 8 (čl. 8). 

U predmetu Boultif protiv Švicarske (2. august 2001, Predstavka br. 54273/2000, stavovi 53-56), 

Sud je trebao razmatrati odbijanje obnavljanja boravišne dozvole čovjeku koji je bio u braku 

sa švicarskom državljankom, koji je izvršio krivično djelo. Okolnosti su bile manje izuzetne u 

odnosu na okolnosti iz predmeta Nasri protiv Francuske. Sud je, međutim, rekao: 

Sud je, kao prvo, razmatrao da li su podnosilac i njegova supruga mogli zajedno živjeti u Alžiru. 

Podnosiočeva supruga je švicarska državljanka. Tačno je da ona govori francuski i da je u telefon- 

246


skom kontaktu sa svekrvom u Alžiru. Međutim, ona nije nikad živjela u Alžiru, s tom zemljom 

nema nikakve veze i ne govori arapski. U takvim okolnosima se od nje, po mišljenju Suda, ne može 

očekivati da slijedi svoga muža, podnosioca, u Alžir. 

Ostaje pitanje uspostave porodičnog života negdje drugo, konkretno u Italiji. U tom smislu Sud 

primjećuje da je podnosilac imao zakonito boravište u Italiji od 1989. do 1992, kad je preselio u 

Švicarsku, i može se reći da opet boravi kod prijatelja u Švicarskoj, mada bez urednog statusa. Po 

mišljenju suda, nije ustanovljeno da bi i podnosilac i njegova supruga mogli dobiti dozvolu da zakonito 

borave, a time i da vode porodični život u Italiji. U tom kontekstu, Sud primjećuje da je vlada 

tvdila da trenutno mjesto boravka podnosioca nije bitno u svjetlu djela koje je izvršio. 

Sud smatra da je podnosilac bio izložen ozbiljnoj smetnji da uspostavi porodični život, pošto mu 

je praktično nemoguće da živi s porodicom izvan Švicarske. S druge strane, kad su švicarske vlasti 

odlučile da mu odbiju produžetak boravka u Švicarskoj, podnosilac je predstavljao komparativnu 

opasnost po javni red. Sud je mišljenja da miješanje nije bilo proporcionalno cilju koji se želio 

postići. 

Shodno tome, došlo je do kršenja člana 8 Konvencije. 

U predmetu Baghli protiv Francuske, Sud je razmatrao zabranu ulaska na teritorij nametnutu 

osobama osuđenim za određena djela. Zabrana se može izreći definitivno, ili za određeni 

period. U ovom slučaju, zabrana je izrečena na deset godina. Sud je potvrdio da je ova mjera 

predstavljala miješanje u privatni i porodični život podnosioca, ali je smatrao da je kompatibilna 

sa stavom 2 člana 8. Kazao je (presuda od 30. novembra 1999, Predstavka br. 34374/97, stavovi 

36-37 i 48-49): 

U vezi sa stavom u vrijeme kad je nalog o udaljavanju postao konačan, Sud mora razmotriti pitanje 

da li je podnosilac imao porodični život u smislu člana 8 Konvencije (vidi presudu Bouchelkia 

protiv Francuske od 29. januara 1997, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-I, str. 63, stav 41, 

i presudu El Boujaïdi protiv Francuske od 26. septembra 1997, Izvještaji 1997-VI, str. 1990-1991, 

stav 33). U ovom slučaju, odluka o udaljavanju postala je konačna u septembru 1993, kad je Kasacioni 

sud odbacio presudu Žalbenog suda od 23. januara 1992. Podnosilac se, shodno tome, može 

pozvati na svoju vezu sa gospođicom I, koja je počela ranije. 

Sud primjećuje da je podnosilac ušao u Francusku 1967. godine, kad mu je bilo 2, i da je, osim 

perioda koji je proveo služeći vojsku u Alžiru, u Francuskoj živio sve do odluke o udaljavanju 

provedene u maju 1994. Svo školovanje je završio u Francuskoj i tamo nekoliko godina radio. Uz 

to, njegovi roditelji i sestre žive u Francuskoj. Shodno tome, Sud nema nikakve sumnje da odluka 

o privremenom udaljavanju predstavlja miješanje u pravo podnosica na poštivanje i privatnog i 

porodičnog života. 

[…] 

Međutim, podnosilac, koji nije oženjen i nema djece, nije pokazao da ima bliske veze sa roditeljima 

i braćom i sestrama koji žive u Francuskoj. Uz to, treba reći da kada je podnosilac započeo vezu sa 

gospođicom I, u decembru 1992, nalog za udaljavanje već je bio izrečen. Prema tome, morao je biti 

svjestan težine situacije u kojoj se našao. 

Uz to, zadržao je svoje alžirsko državljanstvo i nikad nije pominjao da eventualno ne zna arapski. 

Vojni rok je služio u zemlji porijekla i tamo je nekoliko puta išao na godišnji odmor. Izgleda i da 

nikada nije pokazao želju da postane francuski državljanin kad je na to imao pravo. Shodno tome, 

mada su mu porodične i društvene veze uglavnom u Francuskoj, postoje dokazi, kako vlada ukazuje, 

247


da je podnosilac sa svojom matičnom zemljom održao veze koje su jače od samog državljanstva. 

Što se tiče težine djela, Sud primjećuje da je Žalbeni sud u Lyonu podnosiocu izrekao zatvorsku 

kaznu od deset godina, od kojih su dvije uslovno, za rasparčavanje heroina, od kojeg je jedan dio 

bio za njegovu i za upotrebu njegovog kompanjona, a ostatak za prodaju za financiranje daljnje 

kupovine, nakon što je modificiran na način kojim je postao posebno opasan za kupce. Ovo djelo 

nesumnjivo predstavlja teško kršenje javnog reda i potkopava zaštitu zdravlja drugih. U pogledu 

razarajućih efekata droge na živote drugih ljudi, Sud razumije zašto vlasti pokazuju takvu krutost 

prema onima koji aktivno doprinose širenju ove pošasti (vidi presudu Dalia protiv Francuske od 

19. februara 1998, Izvještaji 1998-I, str. 92, stav 54). 

U svjetlu navedenog, Sud smatra da nalog za udaljavanje na period od deset godina nije neproporcionalan 

cilju koji se želio ostvariti. Prema tome, nije došlo do kršenja člana 8. 

(Idem presuda Dalia protiv Francuske od 19. februara 1998, Predstavka br. 26102/95, Izvještaji 

1998-I, stavovi 39, 45 i 52-54 ; i presuda El Boujaïdi protiv Francuske od 26. septembra 1997, 

Izvještaji 1997-VI, Predstavka br. 25613/94.) 

Različite hipoteze 

Posjete u zatvoru 

Presuda Messina protiv Italije (br. 2) (28. septembar 2000, Predstavka br. 25498/94, stavovi 

61-63, 66-70 i 72-74) bavi se ograničenjima porodičnih posjeta osobi u pritvoru u vezi s kojom 

je podnesen nalog za hitno izođenje pred istražnog sudiju u vezi sa ubistvom sudije; koji je 

osuđen na zatvorsku kaznu od sedamnaest godina; i u vezi s kojim je u toku bio postupak na 

osnovu optužbe za veze s mafijom. Sud je kazao: 

Sud primjećuje da bilo kakav pritvor koji je zakonit u smislu člana 5 Konvencije po svojoj prirodi 

podrazumijeva ograničenje privatnog i porodičnog života. Međutim, sastavni dio zatvorenikovog 

prava na poštivanje porodičnog života je da mu zatvorske vlasti pomognu u održavanju kontakata 

sa užom porodicom (vidi Ouinas protiv Francuske, Predstavka br. 13756/88, Odluka Komisije od 

12. marta 1990, Odluke i izvještaji 65, str. 265). 

U ovom slučaju, podnosilac je bi pod specijalnim zatvorskim režimom, koji je podrazumijevao 

ograničenje broja porodičnih posjeta (ne više od dvije mjesečno) i nametao mjeru nadzora za takve 

posjete (zatvorenici su bili od posjetilaca odvojeni staklenom pregradom). 

Sud smatra da ovakva ograničenja predstavljaju miješanje u podnosiočevo uživanje prava na 

poštivanje porodičnog života, garantirano članom 8, stav 1, Konvencije (vidi X. protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, Predstavka br. 8065/77, Odluka Komisije od 3. maja 1978, Odluke i izvještaji 14, str. 

246). 

Takvo miješanje nije kršenje Konvencije ako je "u skladu sa zakonom", ako teži jednom ili više 

legitimnih ciljva predviđenih stavom 2 člana 8, i ako se može smatrati mjerom koja je "neophodna 

u demokratskom društvu ". 

[…] 

248


[…] Sud uzima u obzir specifičnost pojave organiziranog kriminala, posebno mafije kao njegove 

vrste, u kojem porodične veze često igraju ključnu ulogu. Uz to, mnoge države potpisnice Konvencije 

imaju režime visoke sigurnosti za opasne zatvorenike. Takvi režimi se zasnivaju i na razdvajanju 

od zatvorske zajednice, uz jači nadzor. 

Uz sve to, Sud smatra da talijansko zakonodavstvo može razumno smatrati, u ključnim okolnostima 

istrage mafije koju vode talijanske vlasti, da su mjere koje su predmet pritužbe neophodne da 

bi se ostvario legitiman cilj. 

Sud još mora razmotriti da li proširena primjena specijalnog režima na podnosioca predstavlja 

ugrožavanje njegovih prava po članu 8 Konvencije. 

Primjećuje, kao prvo, da je podnosilac bio pod posebnim režimom otpilike četiri i po godine, od 26. 

novembra 1993. (vidi stav 13 u gornjem tekstu) do 21. maja 1998. (vidi stav 38 u gornjem tekstu), na 

osnovu teških djela za koja je osuđen i za koja je, u nekim slučajevima, još uvijek bio pod optužbom, 

posebno za djela vezana za mafiju. 

Vlada tvrdi da su neophodnost proširenja primjene specijalnog režima u svakoj prilici nadležni 

organi pažljivo razmotrili. 

[…] 

Uz to, Sud primjećuje da podnosilac nije bio izložen ograničenjima uspostavljenim Odjeljkom 41 

bis za cijeli period u kojem je na njega bio primijenjen specijalni režim. Na osnovu dvije odluke 

predsjednika suda u Trapani Assizeu, od 9. i 20. decembra 1993. (vidi stavove 15 i 19 u gornjem 

tekstu) po prvi put je imao pravo na dodatne posjete supruge i kćeri […]. 

Sud smatra da ove odluke potvrđuju da su vlasti brinule o tome da pomognu podnosiocu da održi 

kontakte sa svojom bližom porodicom, koliko je to bilo moguće, i tako su uspostavile pravičnu 

ravnotežu između prava podnosioca i ciljeva koji su se željeli postići primjenom ovog specijalnog 

režima. 

U svjetlu gore navedenog, Sud smatra da ograničenja prava podnosioca na poštivanje porodičnog 

života nisu išla dalje od onoga što je neophodno u demokratskom društvu u cilju zaštite javne sigurnosti 

i sprječavanja nereda i kriminala, unutar značenja člana 8, stav 2, Konvencije. 

Shodno tome, u ovom smislu nije došlo do kršenja člana 8 Konvencije. 

Putujući narod 

U presudi Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (18. januar 2001), Sud je razmatrao da li 

je život u prikolici integralni dio romskog identiteta podnosioca, jer je to dio duge tradicije 

nomadskog načina života te manjine. Mjere vezane za smještanje prikolica podnosioca ne 

samo da su imale posljedice po njeno pravo na poštivanje doma, veći su utjecale i na njenu 

mogućnost održavanja romskog identiteta i vođenja privatnog i porodičnog života u skladu sa 

tom tradicijom. To prirodno vodi u razmatranje zaštite doma 

249


4.Član 8, stav 1, i zaštita doma 

Koncept "doma" 

Član 8 i budući dom 

U predmetu Loizidou protiv Turske, Sud je razmatrao da li je neobrađena zemlja na kojoj je 

podnosilac planirao graditi dom bila obuhvaćena zaštitom koju pruža član 8. U ovom slučaju, 

podnositeljica je tvrdila da je vlasnik zemljišta u sjevernom Kipru. Izgradnja stanova na tom 

zemljištu, od kojih je jedan trebao biti podnositeljicin dom, započela je prije turske invazije 

na tu regiju. Prema tvrdnjama podnositeljice, turske snage su je u tome spriječile i nastavile 

je sprječavati da se tamo vrati i uđe u posjed svoje imovine. Sud je kazao (presuda od 18. 

decembra 1996, Predstavka No. 15318/89, Izvještaji 1996-VI, stav 66): 

Sud primjećuje da podnositeljica nije imala dom na datom komadu zemlje. Po mišljenju Suda, 

značenje pojma "dom" u članu 8 (čl. 8) bilo bi značajno izmijenjeno proširivanjem tako da se odnosi 

i na imovinu na kojoj se planiralo graditi u stambene svrhe. Niti se taj termin može tumačiti tako 

da obuhvata dio države gdje je neko odrastao i gdje su mu porodični korjeni, ali gdje više ne živi. 

Shodno tome, nije došlo do miješanja u podnositeljicina prava iz člana 8 (čl. 8). 

Dom i poslovni objekti 

U ranije pomenutoj presudi Niemietz protiv Njemačke, Sud je rasvijetlio koncept "doma" i 

kako se on primjenjuje na poslovne objekte (str. 34, stavovi 30-31). 

Što se tiče riječi "dom", onako kako se pojavljuje u tekstu člana 8 (čl. 8) na engleskom jeziku, Sud 

primjećuje da neke države ugovornice, recimo Njemačka (vidi stav 18 u gornjem tekstu), prihvataju 

da ona obuhvata i poslovne objekte. Takvo je tumačenje i u skladu sa francuskim tekstom, 

pošto francuska riječ "domicile" ima šire konotacije od riječi "dom" i može se proširiti na npr. nečiji 

ured. 

U ovom kontekstu se mora reći i da nije uvijek moguće napraviti preciznu distinkciju, pošto aktivnosti 

koje su vezane za struku ili poslovne aktivnosti mogu da se vode i iz privatnog doma, a 

aktivnosti koje nisu vezane samo za posao mogu se obavljati i u uredu ili komercijalnom objektu. 

Usko tumačenje riječi "home" i "domicile" mogu, shodno tome, otvoriti isti rizik nejednakosti u 

tretmanu, kao i usko tumačenje pojma "privatni život " (vidi stav 29 u gornjem tekstu). 

Generalno gledano, tumačiti riječi "privatni život" i "dom" tako da uključuju određene profesionalne 

ili poslovne aktivnosti ili objekte bilo bi u skladu sa suštinskim ciljem i svrhom člana 8 (čl. 8), 

tj. zaštitom pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti (vidi, npr., presudu Marckx protiv 

Belgije od 13. juna 1979, Serija A br. 31, str. 15, stav 31). Takvo tumačenje ne bi nepotrebno opteretilo 

države ugovornice, jer bi one zadržale pravo da se "miješaju" onoliko koliko to dozvoljava 

drugi stav člana 8 (čl. 8-2); takvo bi pravo moglo biti dalekosežnije kad se radi o profesionalnim i 

poslovnim aktivnostima i objektima, nego što bi u suprotnom bio slučaj. 

250


Zakonska veza između stanovnika i njegovog doma 

U presudi Mentes i ostali protiv Turske, Sud je jasno kazao da nema potrebe da podnosilac 

pritužbe bude i vlasnik kuće ili da je u njoj stalno prisutan da bi se ona smatrala njegovim 

domom, pod uslovom da je redovno koristi (presuda od 28. novembra 1997, Predstavka br. 

23186/94, Izvještaji 1997-VIII, stav 73). 

Sud ne vidi nikakav razlog da se pravi razlika između prve podnositeljice, gospođe Azize Mentes, 

i drugog i trećeg podnosioca. Mada je vlasnik kuće vjerovatno njen svekar, a ne ona, prva podnositeljica 

jeste tamo živjela svake godine, i to u dužim periodima, kada je boravila u tom selu (vidi 

stav 34 u gornjem tekstu). Obzirom na njene jake porodične veze i na prirodu njenog stanovanja, 

njeno korištenje kuće na dan 25. juna 1993. godine ulazi u opseg zaštite garantirane članom 8 

Konvencije. 

Predmet Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva dao je Sudu priliku da razmatra primjenu člana 

8 na nezakonito uspostavljene domove. U ovom slučaju, podnositeljici, Romkiniji, je odbijen 

zahtjev za urbanističku saglasnost, kojim bi joj bilo dozvoljeno da živi u prikolici na zemlji koju 

je posjedovala zajedno sa svojom porodicom. Slijedom presude Gillow, Sud je primijetio, u vezi 

sa primjenjivošću člana 8 Konvencije (25. septembar 1996, Izvještaji o presudama i odlukama 

1996-IV, No. 16, str. 1287-1288, stavovi 52-54): 

Vlada osporava da se radi o bilo kakvim pravima podnositeljice na osnovu člana 8 (čl. 8). U vezi s 

tim, samo "dom" ustanovljen na osnovu zakona može uživati zaštitu te odredbe (čl. 8). 

U podnesku podnositeljice i Komisije nije bilo ništa u formulaciji člana 8 (čl. 8) ili u sudskoj praksi 

ovog Suda ili Komisije što bi ukazivalo na to da je koncept "doma" ograničen na mjesto stanovanja 

koje je ustanovljen na osnovu zakona. 

Sud je u svojoj presudi u predmetu Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. novembra 1986. 

(Serija A br. 109), primijetio da su podnosioci u predmetnoj imovini zasnovali svoj dom, zadržali 

vlasništvo nad njom u namjeri da se tu vrate, živjeli u njoj s namjerom da se tu stalno nastane, 

odrekli se drugog doma i nisu nikakav novi ustanovili bilo gdje u Ujedinjenom Kraljevstvu. Stoga 

se ta imovina ima smatrati njihovim "domom" u smislu člana 8 (čl. 8) (loc. cit., str. 19, stav 46). 

Mada je u predmetu Gillow podnosiočev dom bio inicijalno ustanovljen zakonski, na ovaj predmet 

se primjenjuju slična razmatranja. Sud je uvjeren da je podnositeljica kupila zemlju s namjerom 

da se tu nastani. Tu je živjela skoro kontinuirano od 1988. – osim odsustva od dvije sedmice 1993. 

godine, iz porodičnih razloga (vidi stavove 11 i 13 u gornjem tekstu) – i ničim nije ukazano na to 

da je uspostavila, ili da namjerava uspostaviti dom bilo gdje drugo. Stoga se ovaj predmet odnosi na 

pravo podnositeljie na poštivanje njenog "doma". 

Primjeri primjene člana 8 u vezi sa domom 

U presudi Selçuk i Asker protiv Turske, podnosioci su tvrdili da uništavanje njihovih kuća i 

mlina gospođe Selçuk, koje je izvršio organ zadužen za izvršenje zakona, i to što su protjerani 

iz svog sela, treba da se analizira kao kršenje člana 8. Sud je kazao (presuda od 20. aprila 1998, 

Predstavke br. 23184/94 i 23185/94, Izvještaji 1998-II, stavovi 86-87): 

251


Sud podsjeća na to da smatra jasno ustanovljenim da su snage sigurnosti namjerno uništile domove 

i imovinu podnosilaca, kao i mlin u djelomičnom vlasništvu gospođe Selçuk, čime su oni bili 

prisiljeni da napuste Islamköy (vidi stav 77 u gornjem tekstu). Ne može biti nikakve sumnje da su 

ovi činovi, uz to što pokreću pitanje teških kršenja člana 3, predstavljali posebno ozbiljno i neopravdano 

miješanje u pravo podnosilaca na poštivanje privatnog i porodičnog života i doma, te mirno 

uživanje svojine. 

Iz ovoga proizilazi da Sud zaključuje da se radi o kršenju člana 8 Konvencije i člana 1 Protokola br. 

1. 

(Vidi, u istom smislu, presudu Dulas protiv Turske od 30. januara 2001, Predstavka br. 25801/ 

94, stavovi 57-61; presudu Bilgin protiv Turske od 16. novembra 2001, Predstavka br. 23819/ 

94, stavovi 105-109; ili presudu Akdivar i ostali protiv Turske od 16. septembra1996, Izvještaji 

1996-IV, Predstavka br. 21893/93, stav 88, u vezi sa spaljivanjem kuća.) 

U presudi McLeod protiv Ujedinjenog Kraljevstva (23. septembar 1998, Predstavka br. 24755/ 

94, Izvještaji 1998-VII, stavovi 36 i 57), Sud je, prirodno, ukazao na to da ulazak policajaca 

u dom predstavlja miješanje u pravo na poštivanje doma. Takav ulazak može biti zakonom 

opravdan, ako je proporcionalan cilju koji se želi ostvariti i ako se izvrši u uslovima definiranim 

u stavu 2 člana 8. U ovom slučaju, policija je pratila bivšeg muža podnositeljice, koji je želio 

uzeti neke svoje stvari. Sud je kazao: 

Sud nadalje smatra da, nakon što su objaviješteni da podnositeljica nije kod kuće, policajci nisu ni 

trebali ući u kuću, jer im je trebalo biti jasno da postoji mali ili nikakav rizik da dođe do nemira ili 

zločina. Primjećuje da su policajci izvjesno vrijeme ostali van posjeda, ukazujujući na to da su smatrali 

da je malo vjerovatno da bi se u odsustvu podnositeljice moglo desiti neko ugrožavanje reda 

i mira (vidi stav 14 u gornjem tekstu). Činjenica da do sukoba jeste došlo nakon što se ona vratila 

(vidi stav 15 u gornjem tekstu) je, po mišljenju suda, nebitna u utvrđivanju da li je bilo opravdano 

da policija inicijalno uđe u kuću. 

Iz gore navedenih razloga, Sud nalazi da su sredstva koja je policija upotrijebila bila neproporcionalna 

legitimnom cilju koji se želio ostvariti. Shodno tome, došlo je do kršenja člana 8 Konvencije. 

Što se tiče pretresanja, presuda Camenzind protiv Švicarske jasno pokazuje da oni predstavljaju 

miješanje u poštivanje prava na dom. I pretresanje može biti zakonom opravdano po stavu 2 

člana 8. Sud kaže (presuda od 16. decembra 1997, Predstavka br. 21353/93, Izvještaji 1997-VIII, 


Države ugovornice mogu smatrati da je neophodno pribjeći mjerama kao što su pretresanje stambenih 

prostorija i pljenidba u cilju pribavljanja fizičkih dokaza za određena djela. Sud će ocijeniti 

da li su razlozi ponuđeni kao opravdanje za takve mjere bili dovoljni i relevantni, te da li je ranije 

pomenuti princip proporcionalnosti ispoštovan (vidi presude Funke protiv Francuske, Crémieux 

protiv Francuske i Miailhe protiv Francuske od 25. feburara 1993, Serija A No. 256-A, str. 24-25, 

stavovi 55-57, Serija A br. 256-B, str. 62-63, stavovi 38-40, odnosno Serija A br. 256-C, str. 89-90, 

stavovi 36-38; i, mutatis mutandis, presudu Z. protiv Finske od 25. februara1997, Izvještaji o presudama 

i odlukama 1997-I, str. 347, stav 94). Što se tiče ovog drugog pitanja, Sud mora prvo utvrditi 

da relevantni zakoni i praksa pojedincima daju "adekvatne i djelotvorne garancije zaštite od zloupotrebe" 

(ibid.); bez obzira na stepen slobodne procjene koji Sud potvrđuje da države ugovornice 

imaju u ovoj sferi, mora se biti posebno revnosan kad, kao u ovom slučaju, vlasti po domaćem 

252


zakonu imaju pravo da nalože i provedu pretresanje bez sudskog naloga. Ako će pojedinac biti 

zaštićen od proizvoljng miješanja vlasti u prava garantirana članom 8, potrebni su pravni okvir i 

vrlo stroga ograničenja takvih ovlasti. Drugo, Sud mora razmotriti okolnosti svakog pojedinačnog 

slučaja, da bi odredio da li je u konkretnom slučaju dato miješanje bilo proporcionalno cilju koji 

se želio ostvariti. 

U ovom predmetu, svrha pretresanja je da se zaplijeni neovlašteni bežični telefon za koji se sumnjalo 

da ga posjeduje gospodin Camenzind, suprotno Odjeljku 42 Saveznog zakona iz 1922. "koji regulira 

telegrafske i telefonske komunikacije" (vidi stavove 7-9 u gornjem tekstu). Vlasti su očigledno 

već imale neke dokaze o djelu, jer je odjel za praćenje radio-komunikacija Glavne centrale PTT-a 

zabilježio razgovore koje je podnosilac vodio, a gospodin Camenzind je priznao da je koristio dati 

telefon (vidi stavove 7 i 10 u gornjem tekstu). Sud ipak prihvata da je bilo opravdano da domaće 

vlasti smaraju da su pljenidba corpus delicti – a time i pretresanje – bili neophodni da bi se osigurali 

dokazi za dato djelo. 

Što se tiče garancija koje predviđa švicarski zakon, Sud primjećuje da je Krivični zakon Savezne 

uprave od 22. marta 1974, sa izmjenama (vidi stavove 17-25 u gornjem tekstu) propisao da se, uz 

izuzetke, pretresanje može izvršiti samo uz pismeni nalog koji izdaje ograničen broj ovlaštenih viših 

javnih službenika (Odjeljak 48) i izvršavaju ga službena lica posebno obučena u te svrhe (Odjeljak 

20); imaju obavezu da obustave operaciju ako postoje okolnosti koje bi djelovale na njihovu 

nepristrasnost (Odjeljak 29). Pretresanje se može izvršiti samo u "stambenim i drugim objektima 

[…] ako postoji vjerovatnoća da se tu krije osumjičeni ili da se tu mogu naći predmeti ili druge 

vrijednosti koje podliježu pljenidbi, ili dokazi o izvršenju krivičnog djela" (Section 48); ne mogu se 

izvršavati nedjeljom, u dane državnih praznika, ili noću, "osim u bitnim slučajevima ili kad postoji 

neposredna opasnost" (Odjeljak 49). Na početku pretresa, istržni organi moraju dati dokaz o identitetu 

i korisnika objekta obavijestiti o svrsi pretresanja. Ta osoba ili, u njenom odsustvu, srodnik ili 

član domaćinstva, moraju se upitati da budu prisutni. U principu, bit će prisutan i javni službenik, 

da se osigura da "[pretresanje] ne odstupa od svoje svrhe". Zapisnik o pretresu se izrađuje odmah, 

u prisustvu prisutnih osoba; ako to traže, mora im se dati kopija naloga za pretres i zapisnika o 

pretresu (Odjeljak 49). Nadalje, pretresanje u svrhu pronalaska dokumentacije podliježe posebnim 

ograničenjima (Odjeljak 50). Uz to, osumnjičeni imaju pravo na advokata, neovisno o okolnostima 

(Odjeljak 32); svako na koga se odnose "istražne mjere" ko ima "interes koji traži zaštitu u smislu 

ukidanja ili izmjene ove mjere" može se žaliti Odjelu za optužnice Saveznog suda (Odjeljci 26 i 28). 

Na kraju, "osumnjičeni" za koga se ustanovi da mu se ništa ne može staviti na teret, može tražiti 

naknadu za gubitak koji je pretprio (Odjeljci 99-100). 

Što se tiče načina na koji je pretresanje izvršeno, Sud primjećuje da je gospodin Camenzind tražio 

da ga izvrši jedan službenik (vidi stav 11 u gornjem tekstu). Pretresanje je izvršeno u prisustvu podnosioca, 

nakon što mu je dato da provjeri svoj dosje i telefonom stupi u kontakt sa advokatom (vidi 

stav 10 u gornjem tekstu). Pretresanje je očigledno trajalo skoro dva sata i obuhvatilo je cijelu kuću, 

ali istražni službenik je samo provjeravao telefone i televizore; nije pretresao namještaj, pregledao 

dokumente, ili bilo šta zaplijenio (vidi stav 11 u gornjem tekstu). 

Obzirom na garancije zaštite koje predviđa švicarski zakon, a posebno u pogledu ograničenog 

opsega pretresanja, Sud prihvata da miješanje u pravo podnosioca na poštivanje doma može da se 

smatra proporcionalnim cilju koji se želio postići, i da je bilo "neophodno u demokratskom društvu 

" unutar značenja člana 8. Shodno tome, nije bilo kršenja ove odredbe. 

253


5.Član 8, stav 1 i zaštita prepiske 

Sud je u različitim prilikama smatrao da kontrola prepiske predstavlja miješanje u prava 

zaštićena članom 8. To je kazao u predmetima koji su se odnosili na prepisku zatvorenika sa 

advokatima ili sa institucijama Konvencije. 

U predmetu Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, podnosilac se žalio da su njegovu 

prepisku sa advokatom i sa Evropskom komisijom za ljudska prava zatvorske vlasti otvarale 

i čitale, suprotno članu 8. U svojoj presudi od 25. marta 1992, Serija A br. 233, str. 16, stav 33, 

Sud je primijetio: 

[…] od samog početka, od predstavke Komisiji od 14. januara 1986, podnosilac se žalio da se "njegova 

prepiska sa advokatom i sa Evropskom komisijom za ljudska prava redovno ometa u smislu 

da je zatvorske vlasti otvaraju, pregledaju, analiziraju i cenzuriraju". Dodao je da je bio ograničen u 

kontaktima sa svojim advokatom i sa Komisijom, jer je zano da će "zatvorske vlasti njegovu prepisku 

čitati […] i bilježiti". Sud dalje primjećuje da vlada nije osporila da se, na osnovu zatvorskih pravila, 

odlazeća i dolazeća prepiska podnosioca sa advokatom, osim one koja se tiče obraćanja Komisiji, 

može pregledati. Ustvari, vlasti su podnosioca i njegovog advokata obavijestile da prepiska podliježe 

važećim pravilima, koja predviđaju otvaranje i čitanje takvih pisama (vidi stavove 13-14 u gornjem 

tekstu). U takvim okolnostima, podnosilac može tvrditi da je bio žrtva miješanja u pogedu prava 

na poštivanje prepiske po članu 8 (čl. 8). 

Sud je u ovom predmetu smatrao da otvaranje i čitanje prepiske podnosioca sa advokatom, 

i otvaranje pisama od Komisije, nisu bili odgovor na bilo kakvu hitnu društvenu potrebu i, 

shodno tome, nisu bili "neophodni u demokratskom društvu" u smislu člana 8, stav 2. 

Takvo miješanje, s druge strane, može biti opravdano, ako zadovoljava tri uslova data u stavu 

2 člana 8. U presudu Rinzivillo protiv Italije (21. decembar 2000, Predstavka br. 31543/96, stav 

28, dostupna samo na francuskom, nezvanični prevod) Sud je kazao: 

Takvo miješanje predstavlja kršenje [člana 8] osim ako nije "u skladu sa zakonom" i teži jednom ili 

više ciljeva koji se smatraju legitimnim po stavu 2, a da je postizanje takvih ciljeva "neophodno u 

demokratskom društvu" (presuda Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. marta 1983, 

Serija A br. 61, str. 32, stav 84, presuda Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. marta 1992, 

Serija A br. 233, str. 16, stav 34, gore pomenuta presuda Calogero Diana, str. 1775, stav 28, gore pomenuta 

presuda Domenichini, str. 1799, stav 28, i presuda Petra protiv Rumunije od 23. septembra 

1998, Izvještaji 1998-VII, str. 2853, stav 36). 

Prvi uslov je da kontrola prepiske mora biti predviđena zakonskom mjerom. Sud smatra da 

zakonska mjera mora biti dovoljno precizna. U presudi Calogero Diana protiv Italije, u vezi sa 

kontrolom pošte zatvorenika, koju je naložio sudija zadužen za izvršenje zatvorskih kazni, Sud 

je kazao (15. novembar 1996, Predstavka br. 15211/89, Izvještaji 1996-V, stav 32) : 

Sud ponovo naglašava da, dok zakon koji daje određeno diskreciono pravo mora ukazati i na opseg 

tog diskrecionog prava, nemoguće je postići apsolutnu sigurnost u uokvirivanju zakona, i mogući 

ishod bilo kakvog traganja za sigurnošću bio bi krajnja krutost (vidi, među mnogobrojnim izvorima, 

ranije citiranu presudu Silver i ostali, str. 33, stav 88). Međutim, u ovom slulaju, Zakon br. 

354 vlastima ostavlja previše širine. Naročito u tome što ne ide dalje od identificiranja kategorije 

254


osoba čija prepiska može da se cenzurira, i nadležnog suda, a ništa ne kaže o dužini takve mjere i 

razlozima za njenu primjenu. Ovakve praznine u Odjeljku 18 ovog zakona su prevagnule u korist 

odbijanja argumenta vlade. 

Ukratko, talijanski zakon ne ukazuje sa razumnom jasnoćom koji su opseg i način izvršenja 

određenog diskrecionog prava dodijeljenog javnim vlastima, tako da gospodin Diana nije uživao 

ni minimalni stepen zaštite na koji građani imaju pravo na osnovu vladavine zakona u demokratskom 

društvu (vidi ranije citiranu presudu Kruslin, str. 24-25, stav 36). Stoga se radi o kršenju člana 

8 (čl. 8). 

U istom smislu vidi presudu Petra protiv Rumunije (23. septembar 1998, Predstavka br. 27273/ 

95, Izvještaji 1998-VII, stav 37), gdje je Sud smatrao da zakon domaćim vlastima ostavlja previše 

širine, posebno ograničeno na vrlo generalni iskaz o tome da osobe osuđene na izdržavanje 

kazne imaju pravo da primaju i šalju prepisku, i da su zatvorske vlasti ovlaštene da zadrže 

bilo koje pismo, novine, knjigu ili časopis koji nisu primjereni za rehabilitiaciju osuđenika, 

tako da je kontrola prepiske djelovala automatksi, neovisno o bilo kakvoj odluci pravosudnih 

organa, niti podložna bilo kakvom lijeku (idem presuda Di Giovine protiv Italije od 26. jula 

2001, Predstavka br. 39920/98, stavovi 25-27; i presuda Nidbala protiv Poljske od 4. jula 2000, 

Predstavka br. 27915/95, stavovi 78-81). 

Generalno, drugi uslov ne stvara ikakav problem. Sud je sasvim spreman potvrditi da cilj koji 

se želi postići kontrolom prepiske, kao što je želja da se zaštiti "nacionalna sigurnost" i/ili da 

se "spriječe neredi" ili "spriječi izvršenje krivičnog djela", jesu legitimni ciljevi u smislu člana 

8, stav 2. 

Treći uslov: da li je kontrola prepiske ipak neophodna U presudi Campbell protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva od 25. marta 1992. (Serija A br. 233, str. 18-19, stavovi 44-48), Sud je razmatrao 

pitanje potrebe da se prati prepiska s advokatom: 

[…] pojam neophodnosti implicira da miješanje odgovara na neku hitnu društvenu potrebu, a 

posebno da je proprocionalno cilju koji se želi ostvariti. U određivanju da li je miješanje "neophodno 

u demokratskom društvu" mora se uzeti u obzir i stepen slobodne procjene koji država uživa 

(vidi, među ostalim izvorima, presudu Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 2) od 26. 

novembra 1991, Serija A br. 217, str. 28-29, stav 50). 

Potvrđeno je i da određena mjera kontrole nad prepiskom zatvorenika jeste potrebna i sama po sebi 

nije nekompatibilna sa Konvencijom, uzimajući u obzir obične i razumne zahtjeve zatvora (vidi 

presudu Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. marta 1983, Serija A br. 61, str. 38, 

stav 98). Pri ocjenjivanju dopustivog opsega takve kontrole generalno, činjenica da je mogućnost 

da se piše i da se primaju pisma zatvorenicima nekad jedina veza sa vanjskim svijetom, ne smije se 

previdjeti. 

Jasno je da je u općem interesu da svaka osoba koja se želi konsultirati sa advokatom ima mogućnost 

da to radi pod uslovima koji omogućavaju potpunu i nesmetanu diskusiju. Upravo iz tog razloga je 

odnos advokat-klijent, u principu, privilegiran. Ustvari, u svojoj presudi S. protiv Švicarske od 28. 

novembra 1991, Sud je naglasio značaj prava zatvorenika da komunicira sa svojim advokatom, a 

da ga pri tome ne čuju zatvorske vlasti. U kontekstu člana 6 (čl. 6) se smatralo da ako advokat nije 

u mogućnosti da razgovara sa svojim klijentom bez takvog nadzora i da od njega dobije povjerljiva 

uputstva, njegova pomoć gubi veliki dio koristi, dok je cilj Konvencije da garantuje prava koja su 

255


praktična i djelotvorna (Serija A br. 220, str. 15-16, stav 48; u ovom kontekstu vidi i presudu Campbell 

i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 28. juna 1984, Serija A br. 80, str. 49, stavovi 111-113). 

Po mišljenju Suda, slična razmatranja primjenjuju se i na zatvorenikovu prepisku sa advokatom u 

vezi sa planiranim postupkom ili postupkom koji je u toku, gdje je podjednako bitna potreba za 

povjerljivošću, posebno kad se takva prepiska, kao u ovom slučaju, odnosi na navode i pritužbe 

protiv zatvorskih vlasti. Da takva prepiska bude podložna rutinskom pregledu, posebno da ga vrše 

pojedinci ili vlasti koji mogu imati direktne interese u predmetu koji je sadržan u prepisci, nije u 

skladu sa principima povjerljivosti i profesionalne privilegiranosti koja postoji u odnosu između 

advokata i njegovog klijenta. 

Vlada je sama ukazala na to da je teško uspostaviti grancu između pošte vezane za planirani postupak 

i pošte opće prirode, a prepiska sa advokatom može se odnositi na pitanja koja imaju malo ili 

nimalo veze sa postupkom. Ipak, Sud ne vidi nikakvog razloga da se pravi razlika između kategorija 

prepiske sa advokatom koja se, ma koja joj svrha bila, tiče pitanja koja su po svojoj prirodi privatna 

i povjerljiva. U principu, takva pisma uživaju privlegije po članu 8 (čl. 8). To znači da zatvorske 

vlasti mogu otvoriti pismo advokata zatvoreniku, kad imaju razumnog osnova da misle da sadrži 

tajne dodatke koje normalna sredstva otkrivanja nisu pokazala. Ipak, pismo se može otvoriti, ali 

ne i čitiati. Treba uspostaviti odgovarajuće garancije kojima se sprječava čitanje pisama, recimo, da 

se pisma otvaraju u prisustvu zatvorenika. Čitanje pisama između zatvorenika i advokata, s druge 

strane, trebalo bi se dešavati samo u izuzetnim okolnostima, kad vlasti imaju razumnog osnova 

da misle da se privilegija zloupotrebljava u smislu da sadržaj pisma ugrožava sigurnost zatvora, ili 

sigurnost drugih, ili je na drugi način kriminalnog sadržaja. Ono što se može smatrati "razumnim 

osnovom" ovisit će od okolnosti, ali pretpostavlja postojanje činjenice ili informacije koja će objektivnog 

posmatrača uvjeriti da se ovaj privilegirani komunikacijski kanal zloupotrebljava (vidi, 

mutatis mutandis, presudu Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 30. augusta 


Ovo se pitanje posebno pojavilo u vezi sa pritvorenicima osumnjičenim za terorizam. U presudi 

Erdem protiv Njemačke, u vezi sa suđenjem pripadnicima PKK (od 5. jula 2001, Predstavka br. 

38321/97, stavovi 64-66, dostupna samo na francuskom – nezvanični prevod), Sud je kazao: 

U presudi Klass i ostali protiv Njemačke od 18. novembra 1978. (Serija A br. 78, str. 23, stav 48), u 

vezi sa zakonom koji je omogućavao ograničenja na tajnost prepiske, pošte i telekomunikacija, Sud 

je uspostavio sljedeća pravila u vezi sa borbom protiv terorizma: 

"[…] Danas su demokratska društva izložena prijetnji izuzetno sofisticiranih oblika špijunaže 

i terorizma, a rezultat toga je da država mora, da bi se djelotvorno suprotstavila takvoj prijetnji, 

biti u stanju poduzeti mjere tajnog praćenja subverzivnih elemenata koji djeluju u 

njenoj jurisdikciji. Sud, shodno tome, mora prihvatiti da je postojanje nekih zakona koji 

omogućavaju tajno praćenje pošte i telekomunikacija, u izuzetnim okolnostima neophodno 

u demokratskom društvu, u interesu nacionalne sigurnosti i/ili za sprječavanje zločina." 

Ipak i dalje stoji da povjerljivost prepiske između pritvorenika i njegovog zakonskog zasupnika predstavlja 

temeljno pravo pojedinca i direktno se tiče prava na odbranu. Upravo iz tog razloga, kako je 

Sud gore rekao, derogacija ovog principa može biti dozvoljena samo u izuzetnim slučajevima, a uz 

nju moraju ići i odgovarajuće i dovoljne garancije zaštite od zloupotrebe (vidi i, mutatis mutandis, 

gore pomenutu presudu Klass, ibid.). 

Postupak protiv viših članova PKK dolazi sa izuzetnim kontekstom borbe protiv terorizma u svim 

njegovim oblicima. Nadalje, može se reći da je zakonito da njemačke vlasti osiguraju da se taj postu- 

256


pak vodi u najboljim sigurnosnim uslovima, obzirom na veliku tursku zajednicu u Njemačkoj, čiji 

su mnogi pripandici kurdskog porijekla. 

Dalje, Sud primjećuje da je data odredba izrađena vrlo precizno, obzirom na to da tačno navodi 

kategoriju osoba čija se prepiska mora pratiti, tj. pritvorenici za koje se sumnja da su pripadnici 

terorističke organizacije u smislu člana 129.a Krivičnog zakona. Nadalje, mjera, koja jeste po svojoj 

prirodi vanredna, jer predstavlja derogaciju općeg pravila da je prepiska između pritvorenika i 

njegovog zakonskog zastupnika povjerljiva, ide uz brojne garancije: za razliku od drugih predmeta 

pred Sudom, gdje su poštu otvarale zatvorske vlasti (vidi, naročito, ranije pomenute presude Campbell 

i Fell, i Campbell), u ovom slučaju ovlaštenje kontrole izvršava nezavistan sudija, koji ne smije 

imati nikakve veze sa istragom i koji sve informacije koje na taj način sazna mora tretirati tajnim. 

Na kraju, ovakva kontrola je ograničena, pošto pritvorenik ima pravo da usmeno komunicira sa 

svojim zakonskim zastupnikom; očigledno mu tu ne može dati pismene dokumente ili druge predmete, 

ali može pritvorenika detaljno informirati o sadržaju dokumentacije. 

Uz to, Sud podsjeća da je u sistemu Konvencije inherentan i određeni kompromis između zahtjeva 

za odbranom demokratskog društva i zahtjeva za zaštitom prava pojedinaca (vidi, mutatis mutandis, 

ranije pomenutu presudu Klass, str. 28, stav 59). 

Obzirom na prijetnju koju predstavlja terorizam u svim svojim oblicima (vidi odluku Komisije 

u predmetu Bader, Meins, Meinhof i Grundmann protiv Njemačke, 30. maj 1975, Predstavka br. 

6166/75), u pogledu garancija koje okružuju kontrolu prepiske u ovom slučaju, i u pogledu stepena 

slobodne procjene koji država ima, Sud zaključuje da osporeno miješanje nije bilo neproporcionalno 

legitimnom cilju koji se želio postići. 

Shodno tome, nije došlo do kršenja člana 8 Konvencije. 

Treba pomenuti i presudu Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. mart 1983, Serija 

A br. 61, str. 40, stav 103), gdje je Sud prihvatio izuzetak od člana 8, stav 2. Smatrao je da 

zatvorske vlasti mogu zadržati pisma jednog od zatvorenika, da bi se spriječili neredi. Između 

ostalog je kazao: 

Pisma gospodina Coopera br. 28-31 su zaustavljena, ne samo zato što je korišten krajnje neprimjeren 

jezik, već i zato što su sadržavala prijetnje nasiljem (vidi stavove 45.a.iv, i 65 u gornjem tekstu). 

Njegov advokad osporavao je stav Komisije da je miješanje bilo "neophodno" po drugom osnovu. 

Sud se slaže s Komisijom. Pisma br. 28-30 sadržavala su jasne prijetnje, a pismo br. 31 može se 

smatrati njihovim nastavkom. Po mišljenju Suda, vlasti su imale dovoljan razlog da zaključe da je 

zaustavljanje tih pisama bilo neophodno "u cilju sprječavanja nereda ili zločina ", u smislu člana 8, 

stav 2 (čl. 8-2). 

S druge strane, u presudi Valasinas protiv Litvanije (24. juli 2001, Predstavka br. 44558/98, 

stavovi 129-130), Sud je rekao da kontrola države nije zadovoljila zahtjev neophodnosti u 

smislu člana 8, stav 2 (idem predmet Peers protiv Grčke, 19. april 2001, Predstavka br. 28524/95, 

stavovi 82-83; presuda Rehbock protiv Slovenije od 28. novembra 2000, Predstavka br. 29462/ 

95, stavovi 97-101; ili Messina protiv Italije (br. 2) presuda od 28. septembra 2000; Foxley protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 20. juna 2000, Predstavka br. 33274/96,stavovi 38-47). 

257


Član 8, stav 2 – odredba o derogaciji 


2.Javna vlast se ne miješa u uživanje ovog prava, osima ako je takvo miješanje 

predviđeno zakonom, i ako je to nužna mjera u demokratskom društvu, u 

interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti i ekonomske dobrobiti zemlje, 

za sprječavanje nereda ili zložina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i 

sloboda drugih. 

Ovdje ćemo se baviti restriktivnim odredbama sadržanim u članu 8, kao i u drugim članovima, 

kao što su 9, 10 i 11. Formulacije su im često slične. U daljem tekstu se neće razmatrati tako 

detaljno, kao u ovom dijelu. 

Razmatranje sudske prakse vezane za prisluškivanje telefona i praćenje prepiske daje inicijalni 

pristup ovoj odredbi. 

1.Miješanje "u skladu sa zakonom" 

Da bi bilo opravdano, miješanje mora, kao prvo, biti "u skladu sa zakonom". U presudi Sunday 

Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1), Sud je objasnio značenje tog izraza (26. april 

1979, Serija A br. 30, str. 30-31, stavovi 47 i 49): 

[u izrazu] "propisano zakonom", riječ "zakon" obuhvata ne samo pisani, već i nepisani zakon. Shodno 

tome, Sud ovdje ne pridaje veliki značaj činjenici da je nepoštivanje suda tvorevina precedentnog 

prava, a ne zakonskog propisa. Jasno je da bi bilo suprotno namjeri autora Konvencije smatrati 

da ograničenje nametnuto precedentnim pravom nije "propisano zakonom" samo na osnovu toga 

da nije iskazano u zakonskom tekstu: to bi državu potpisnicu Konvencije u kojoj se primjenjuje 

precedentno pravo lišilo zaštite po članu 10, stav 2 (čl. 10-2), i potkopalo sami korijen pravnog 

sistema države. 

[…] 

Po mišljenju Suda, ovo su samo dva od zahtjeva koji proizilaze iz izraza "propisano zakonom". 

Prvo, zakon mora biti adekvatno pristupačan: građanin mora biti u stanju da ima naznaku koja je 

primjerena u okolnosti pravnih propisa primjenjivih na dati slučaj. Drugo, norma se ne može smatrati 

"zakonom" osim ako nije formulirana sa dovoljnom preciznošću, da je građaninu moguće da 

uskladi svoje ponašanje: mora biti u stanju – ako je potrebno, uz odgovarajući savjet – da predvidi, 

onoliko koliko je razumno moguće u datim okolnostima, posljedice koje data aktivnost može podrazumijevati. 

Te posljedice ne moraju biti predvidive sa apsolutnom sigurnošću: iskustvo pokazuje 

da je to nemoguće. Opet, mada sigurnost jeste itekako poželjna, može za sobom povući i pretjeranu 

krutost, a zakon mora biti u stanju pratiti promjene u okolnostima koje se stalno mijenjaju. 

Shodno tome, mnogi zakoni su neumitno iskazani formulacijama koje su u manjoj ili većoj mjeri 

neprecizne i čije su tumačenje i primjena stvar prakse. 

U presudi Silver i ostali od 25. marta 1983, Serija A br. 61, str. 33, stav 88, Sud je potvrdio da 

258


mogu postojati ograničenja u pogledu zahtjeva za preciznošću. Kazao je: 

Zakon koji daje određeno diskreciono pravo mora naznačiti i opseg tog diskrecionong prava. 

Međutim, Sud je svjestan toga da je nemoguće postići apsolutnu sigurnost u uokvirivanju zakona, 

kao i rizika da težnja ka sigurnosti može podrazumijevati pretjeranu krutost. 

Što se tiče koncepta "zakona", vidi ranije pomenutu presudu Malone, u dijelu teksta o "praćenju 

prisluškivanjem telefona". 

2. Miješanje na osnovu "legitimnog cilja" 

Sljedeći uslov je da miješanje mora biti u cilju ostvarenja jednog od legitimnih ciljeva navedenih u 

stavu 2 (sprječavanje nereda, zaštita morala, itd.). Kao generalno pravilo, ovaj uslov ne uzrokuje 

neke naročite probleme, osim kad država sasvim evidentno ne djeluje u dobroj namjeri. 

3. Miješanje "neophodno u demokratskom društvu" 

Miješanje mora zadovoljiti još jedan, konačni uslov. Radi se o uslovu "neophodnosti", koji je 

teže zadovoljiti – posebno zato što se neophodnost mora ocijeniti u kontekstu "demokratskog 

društva". U tom smislu, ranije pomenuta presuda Silver i ostali (ibid., str. 37-38, stav 97) pruža 

koristan pregled sudske prakse Suda: 

U nekoliko navrata, Sud je iznio svoje shvatanje fraze "neophodno u demokratskom društvu", 

prirode njenog funkcioniranja u razmatranju pitanja koja se vežu za tu frazu, i načina na koji ona 

djeluje. Dovoljno je sada rezimirati određene principe: 

(a) Pridjev "neophodan" nije sinonom za "onaj bez kojeg se ne može", niti ima fleksibilnost izraza 

kao što su "prihvatljiv", "običan", "koristan", "razuman" ili "poželjan" (vidi presudu Handyside od 7. 

decembra 1976, Serija A br. 24, str. 22, stav 48). 

(b) Države ugovornice uživaju određeni, ali ne beskonačan stepen slobodne procjene u pogledu 

nametanja ograničenja, ali je na Sudu da da konačnu odluku o tome da li su ona kompatibilna sa 

Konvencijom (ibid., str. 23, stav 49). 

(c) Fraza "neophodno u demokratskom društvu" znači da miješanje, da bi bilo kompatibilno sa 

Konvencijom, mora , između ostalog, odgovarati na "hitnu društvenu potrebu" i biti "proporcionalno 

legitimnom cilju koji se želi ostvariti" (ibid., str. 22-23, stavs 48-49). 

(d) Ove odredbe Konvencije koje omogućavaju izuzetak od garantiranih prava moraju se usko 

tumačiti (vidi gore pomenutu presudu Klass i ostali judgment, Serija A br. 28, str. 21, stav 42). 

Primjereno je ovdje preciznije se pozvati na presudu Klass protiv Njemačke. Ta presuda daje 

određeni broj vrlo značajnih elemenata koji se tiču principa izvedenih iz koncepta "demokratskog 

društva" u svjetlu kojih je Sud želio razmatrati neophodnost miješanja (6. septembar 1978, 

Serija A br. 28, str. 25-26, stav 55): 

Jedan od temeljnih principa demokratskog društva je vladavina zakona, na koju se Preambula Konvencije 

jasno poziva (vidi presudu Golder od 21. februar 1975, Serija A br. 18, str. 16-17, stav 34). 

Vladavina zakona između ostalog implicira i da miješanje izvršnih vlsti u prava pojedinaca mora 

biti pod djelotvornom kontrolom koju, u normalnim okolnostima, osigurava pravosuđe, barem 

259


kao posljednje rješenje, jer pravosudna kontrola osigurava najbolju garanciju nezavisnosti, nepristrasnosti 

i ispravne procedure. 

U presudi Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 23, stav 49, 

Sud kaže da "demokratsko društvo" karakteriziraju "pluralizam, tolerancija i širokoumlje ". 

U stvarnosti to ovisi od datih okolnosti. Sud će uvijek utvrđivati da li je miješanje bilo 

proporcionalno legitimnom cilju kojem je država težila. Pri tome će Sud posebnu pažnju 

posvetiti principima primjerenim "demokratskom društvu" (presuda Silver, stavovi 97 et seq.). 

260


Član 9 Evropske konvencije – Sloboda misli, savjesti i 

vjeroispovijesti 



1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti: ovo pravo 

uključuje slobodu da promijeni vjeroispovijest ili uvjerenje i slobodu da, sam 

ili zajedno sa drugima, javno ili privatno, manifestira svoju vjeroispovijest ili 

uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti. 

O ovoj temi je dugo vremena bilo više odluka Komisije, nego Suda. 

Prvi dio prvog stava člana 9 generalno štiti slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. 

Drugi dio istog stava preciznije štiti slobodu da se promijeni vjeroispovijest ili uvjerenje. 

Drugi dio garantira i slobodu iskazivanja "vjeroispovijesti" ili "vjerovanja", od kojih 

svaki pojam ima različit opseg; i daju se posebne informacije o različitim načinima 

manifestiranja "vjeroispovijesti" u smislu "obreda " […]. 

Nadalje, podnosioci se logično pozivaju na član 9 u vezi sa članom 2 Protokola 1, koji 

kaže da "niko neće biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svih funkcija u oblasti 

obrazovanja i nastave, država poštuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje 

i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima" 

(naprimjer, presuda Efstratiou protiv Grčke od 18. decembra 1996, Izvještaji 1996- 

VI). 

1. Značaj i sadržaj slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti 

Ovdje je, u principu, primjereno citirati presudu Kokkinakis protiv Grčke (25. maj 

1993, Serija A br. 260-A, str.17, stav 31), prema kojoj: 

Kako stoji u članu 9 (čl. 9), sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti jedan je od temelja "demokratskog 

društva" unutar značenja Konvencije. U svojoj vjerskoj dimenziji, to je jedan od vitalnih elemenata 

koji čine identitet vjernika i njihovog koncepta života, ali je bitan i za ateiste, agnostike, 

skeptike i nezainteresirane. Od toga zavisi pluralizam, neodvojivi dio demokratskog društva, koji 

se vijekovima brižljivo čuva. 

Mada je vjerska sloboda prvenstveno stvar savjesti pojedinca, implicira, između ostalog, pravo da 

se "manifestira vjeroispovijest". Postojanje vjerskih ubjeđenja direktno se povezuje sa izjavama potkrijepljenim 

riječju i djelom. 

Prema članu 9 (čl. 9), sloboda iskazivanja vjeroispovijesti moguća je ne samo u zajednici sa drugima, 

"u javnosti" i u krugu onih koji dijele ista vjerovanja, već se može vršiti i "nasamo" i "privatno". 

261


Nadalje, uključuje i princip prava da se, recimo, komšija pokuša ubijediti, kroz, npr. "propovijedanje", 

bez čega bi, ustvari, "sloboda da se promijene vjeroispovijest ili vjerovanje", otjelotvorena u 

članu 9 (čl. 9), vjerovatno ostala mrtvo slovo na papiru. 

2. Sloboda misli i savjesti 

U slučaju X. protiv Savezne Republike Njemačke (Predstavka br. 7705/76, Odluke i 

izvještaji 9, str. 199 et seq., stav 1), Komisija je tumačila član 9 u svjetlu člana 4 i odlučila 

da sankcije koje je država uvela protiv prigovarača savjesti koji su odbili civilno služenje 

umjesto vojnog roka, ne predstavlja kršenje njihove slobode savjesti: 

Član 9 Konvencije, na koji se podnosioci pozivaju, svima garantira slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. 

Pri tumačenju ove odredbe u sličnim slučajevima, Komisija je uzela u razmatranje član 4, stav 3.b, 

Konvencije, koji kaže da termin "prisilni ili obavezni rad" u smislu tog člana ne obuhvata "bilo 

kakvu službu vojne prirode, u slučaju prigovora savjesti u zemljama gdje se on priznaje, odnosno 

službe uvedene umjesto obaveznog vojnog roka". 

Pošto ovaj tekst jasno potvrđuje da prigovarači savjesti mogu biti obavezni da služe civilni rok 

umjesto vojnog, prema Konvenciji se mora doći do zaključka da prigovor savjesti ne implicira 

pravo da se bude izuzet iz alternativnog civilnog služenja (vidi mišljenje Komisije u Predstavci br. 

2299/66, Grandrath protiv Savezne Republike Njemačke – izvještaj datiran 12. decembar 1968, 

stav 32). To državu ne sprječava da nametne sankcije onima koji takvu službu odbiju (vidi, mutatis 

mutandis, odluku o Predstavci br. 5591/72 protiv Austrije, Zbirka 43, str. 161). 

U predmetu Thlimmenos protiv Grčke (6. april 2000, Predstavka br. 34639/97, stavovi 

39, 41-42 i 44-49), Sud je odlučivao u vezi sa odbijanjem da se omogući pristup struci 

registriranog računovođe za osobu koja je ranije bila krivično kažnjavana za odbijanje 

služenja u oružanim snagama na osnovu vjerskih ubjeđenja. Sud je razmatrao ovo 

pitanje iz aspekta člana 9 u vezi sa članom 14 i ukazao: 

Sud smatra da se podnosiočeva pritužba ne može razmatrati po članu 14 u vezi sa članom 9, i to iz 

sljedećih razloga. 

[…] 

Sud primjećuje da podnosilac nije imao imenovanje kao registrirani računovođa na osnovu ranije 

krivične kazne za neposlušnost, odnosno za odbijanje da nosi vojnu uniformu. Zbog toga je tretiran 

drugačije od osoba koje su se prijavile na to mjesto, na osnovu svog statusa krivično kažnjavane 

osobe. Sud smatra da takva razlika u tretmanu generalno ne ulazi u opseg člana 14, u smislu da se 

odnosi na pristup određenoj struci, obzirom da pravo na struku nije garantirano Konvencijom. 

S druge strane, podnosilac se ne žali na razliku koju pravila o pristupu određenoj struci uvode 

između krivično kažnjavanih lica i drugih. Njegova se pritužba, ustvari, odnosi na činjenicu da u 

primjeni relevantnog zakona nema nikakve razlike između osoba koje su osuđene za djela izvršena 

isključivo na osnovu vjerskih ubjeđenja, i osoba osuđenih za druga djela. U tom kontekstu, Sud 

primjećuje da je podnosilac pripadnik Jehovinih svjedoka, vjerske grupe predane pacifizmu, i da 

262


ne postoji ništa u spisu što bi opovrglo njegovu tvrdnju da je odbio obući uniformu samo zato što 

je smatrao da ga u tome sprječava njegova vjera. U suštini, podnosiočeva argumentacija svodi se 

na to da on tvrdi da je izložen diskriminaciji u uživanju slobode vjeroispovijesti, koju garantira 

član 9 Konvencije, u smislu da je tretiran kao bilo koja druga osoba krivčno kažnjena za teški 

zločin, mada njegova ubjeđenja proizilaze uravo iz uživanja te slobode. Gledajući iz te perspektive, 

Sud prihvata da "set činjenica" na koje se podnosilac žali – da je tretiran kao osoba osuđena za 

krivično djelo u vezi sa imenovanjem za registriranog računovođu, uprkos činjenici da je djelo za 

koje je osuđen nastalo na osnovu njegovih vjerskih ubjeđenja – "ulazi u opseg odredbe Konvencije"; 

odnosno člana 9. 

[…] 

Sud za sada smatra da je pravo iz člana 14, da se ne bude izložen diskriminaciji u uživanju prava 

garantiranih Konvencijom, prekršeno kad država različito tretira nekoga u analognoj situaciji, a 

da za to ne da objektivno i razumno opravdanje (vidi gore citiranu presudu Inze, str. 18, stav 41). 

Međutim, Sud smatra da ovo nije jedina karakteristika zabrane diskriminacije po članu 14. Pravo 

da se ne bude izložen diskriminaciji u uživanju prava garantiranih Konvencijom prekršeno je i kad 

država, bez razumnog i objektivnog opravdanja, ne tretira različito osobe koje su u bitno različitim 

situacijama. 

Iz toga slijedi da je član 14 Konvencije bitan za podnosiočevu pritužbu i da se primjenjuje na okolnosti 

ovog predmetna, zajedno sa članom 9 Konvencije. 

Sljedeće pitanje koje će se razmatrati je da li je ispoštovan član 14 Konvencije. Prema sudskoj praksi, 

Sud će morati razmatrati da li je to što podnosilac nije tretiran različito od osoba osuđenih za teška 

krivična djela bilo u svrhu legitimnog cilja. Ako jeste, Sud će morati razmatrati da li je postojao razuman 

odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti (vidi 

gore citiranu presudu Inze, ibid.). 

Sud […] primjećuje da podnosilac jeste služio zatvorsku kaznu zbog svog odbijanja da obuče vojnu 

uniformu. U takvim okolnostima, Sud smatra da je nametanje dodatne sankcije neproporcionalno. 

Iz toga proizilazi da odbijanje da se podnosilac registrira kao računovođa nije bilo u svrhu 

ostvarivanja legitimnog cilja. Rezultat je da Sud zaključuje da nije postojalo objektivno i razumno 

opravdanje da se podnosilac ne tretira drugačije od drugih lica osuđenih za krivična djela. 

[…] Sud nikad ne isključuje da se može desiti da je neki zakon u direktnom sukobu sa Konvencijom 

(vidi, inter alia, Chassagnou i ostali protiv Francuske [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, 

ECHR 1999-III). U ovom predmetu, Sud smatra da je država ta koja je usvojila predmetni zakon 

koji krši podnosiočevo pravo da ne bude izložen diskriminaciji u uživanju prava iz člana 9 Konvencije. 

Država je to učinila tako što nije uvela odgovarajuće izuzetke od pravila kojim se osobama 

osuđenim za krivična djela onemogućava pristup struci registriranog računovođe. 

Stoga Sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 14 u vezi sa članom 9. 

U predmetu Arrowsmith protiv Ujedinjenog Kraljevstva, podnosilac je krivično 

gonjen zbog distribuiranja "pacifističkih" pamfleta pripadnicima oružanih snaga, čiji 

je sadržaj bio u vezi sa aktivnostima britanske vojske u Sjevernoj Irskoj. Komisija je 

predmet proglasila neprihvatljivim na osnovu toga što date aktivnosti nisu predstavljale 

"manifestiranje" uvjerenja u pravom smislu. Komisija je primijetila (Predstavka br. 

7805/77, Odluke i izvještaji 19, str. 19 et seq., stavovi 71-72): 

263


[…] termin "praksa" kako ga koristi član 9, stav 1, ne pokriva svaku aktivnost koja je motivirana ili 

pod utjecajem vjeroispovijesti ili vjerovanja. 

Tačno je da javne izjave koje zagovaraju pacifizam i traže obavezivanje na nenasilno djelovanje 

mogu da se smatraju noramlnim i priznatim izražavanjem pacifističkih ubjeđenja. Međutim, kada 

aktivnosti pojedinca ne izražavaju dato vjerovanje, ne mogu se smatrati zaštićenim članom 9, stav 

1, čak i kad su njime motivirana ili pod takvim utjecajem. 

Predmenti letak počinje citatom izjava dva bivša vojnika, od kojih jedan kaže: "Nisam ja protiv toga 

da budem vojnik. Bio bih spreman da se borim i branim ovu zemlju od vanjskog napadača - bio 

bih spreman da se borim za ono u šta vjerujem. Ali ovo što se dešava u Irskoj je pogrešno. "Mada 

ovo jeste mišljenje pojedinca koje ne mora biti povezano sa organizacijom koja je priredila letak, 

ovaj citat ukazuje da autori to smatraju preporučivim. Stoga se ne može zaključiti da letak iznosi 

ideju da niko ne bi trebao, ni u kakvim okolnostima, čak ni kao odgovor na korištenje sile, braniti 

političke ili druge ciljeve upotrebom nasilja. Iz sadržaja letka proizilazi da su autori bili protiv britanske 

politike u Sjevernoj Irskoj. 

Komisija je zaključila da nije bilo "manifestiranja vjerovanja" i da, shodno tome, član 9 

nije prekršen. Mogao se uzeti u obzir samo član 10, u vezi sa slobodom izražavanja. 

3. Sloboda vjeroispovijesti 


Opet je uputno pozvati se na presudu Kokkinakis protiv Grčke (25. maj 1993, Serija A 

br. 260-A, str. 17, stav 31), gdje je Sud proširio sadržaj vjerske slobode: 

Mada vjerska sloboda jeste prvenstveno pitanje savjesti pojedinca, implicira, između ostalog, i slobnodu 

"izražavanja vjeroispovijesti". Postojanje vjerskih ubjeđenja direktno se povezuje sa izjavama 

potkrijepljenim riječju i djelom. 

Prema članu 9 (čl. 9), sloboda iskazivanja vjeroispovijesti moguća je ne samo u zajednici sa drugima, 

"u javnosti" i u krugu onih koji dijele ista vjerovanja, već se može vršiti i "nasamo" i "privatno". 

Nadalje, uključuje i princip prava da se, recimo, komšija pokuša ubijediti, kroz, npr. "propovijedanje", 

bez čega bi, ustvari, "sloboda da se promijene vjeroispovijest ili vjerovanje", otjelotvorena u 

članu 9 (čl. 9), vjerovatno ostala mrtvo slovo na papiru. 

Sasvim je jasno da sloboda data članom 9 pokriva i pravo da se ne pripada, odnosno ne 

prakticira religija. U slučaju Buscarini i ostali protiv San Marina, dva člana parlamenta 

bili su obavezni da daju zakletvu nad Evanđeljem, bez čega bi izgubili mandat (presuda 

od 18. februara 1999, Predstavka br. 24645/94, Izvještaji 1999-I, stav 34). Prije nego 

što je zaključio da je došlo do kršenja člana 9, Sud se pozvao na presudu Kokkinakis, 

i kazao: 

Sud naglašava da je, kako stoji u članu 9 (čl. 9), sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti jedan od 

temelja "demokratskog društva" unutar značenja Konvencije. U svojoj vjerskoj dimenziji, to je jedan 

od vitalnih elemenata koji čine identitet vjernika i njihovog koncepta života, ali je bitan i za ateiste, 

264


agnostike, skeptike i nezainteresirane. Od toga ovisi pluralizam, neodvojivi dio demokratskog 

druištva, koji se vijekovima brižljivo čuva. (vidi presudu Kokkinakis protiv Grčke od 25. maja1993, 

Serija A br. 260-A, str. 17, stav 31). Ta sloboda podrazumijeva, između ostalog, i slobodu da se 

imaju ili nemaju vjerska ubjeđenja, odnosno da se vjeroispovijest upražnjava ili ne. 

U ovom slučaju, gdje se od gospodina Buscarinija i gospodina Della Balde tražilo da podnesu zakletvu 

nad Evanđeljem jeste bilo ograničenje u smislu drugog stava člana 9, jer se od njih tražilo da 

se zakunu na odanost određenoj vjeroispovijesti, uz prijetnju da će u suprotonom izgubiti mjesto 

u parlamentu. Takvo miješanje bilo bi suprotno članu 9, osim ako je "propisano zakonom", teži ka 

jednom ili više legitimnih ciljeva datih u stavu 2 i ako je "neophodno u demokratskom društvu". 

Međutim, ne može se svako ponašanje klasificirati kao "manifestacija" 

vjeroispovijesti. 

U presudi Kalaç protiv Turske (1. juli 1997, Izvještaji 1997-IV, stavovi 27-31), turski 

vojni sudija je penzionisan. Odluka o penziji je, konkretno, bila zasnovana na 

činjenici da su njegovi postupci i ponašanje "pokazivali da je prihvatio protivzakonite 

integracionističke stavove". Odgovorna turska vlada tvrdila je da je podnosilac pružao 

pravnu pomoć i učestvovao na obukama integraconističkih organizacija, i u nekoliko 

navrata bio uključen u imenovanje pripadnika vojske u ovu sektu. Na osnovu takve 

dokumentacije, komisija od pet pripadnika vojnih snaga viših činova, zaključila je da 

je primanjem i primjenom upustava od rukovodstva te organizacije, pukovnik Kalaç 

djelovao suprotno vojnoj disciplini i morao, shodno tome, biti penzionisan. Sud je 

kazao: 

Sud naglašava da, mada sloboda vjeroispovijesti jeste prvenstveno pitanje savjesti pojedinca, implicira, 

između ostalog, i slobodu da se ona manifestira ne samo u zajednici s drugima, u javnosti i u 

krugu onih sa kojima tu vjeru dijeli, već i nasamo i privatno (vidi presudu Kokkinakis protiv Grčke 

od 25. maja 1993, Serija A br. 260-A, str. 17, stav 31). Član 9 (čl. 9) navodi određeni broj oblika 

koje može imati manifestiranje vjeroispovijesti, odnosno obred, propovijedanje, vršenje vjerskih 

dužnosti i ritual. Ipak član 9 (čl. 9) ne štiti svaki čin motiviran ili inspiriran vjerom ili uvjerenjem. 

Uz to, u uživanju slobode izražavanja vjeroispovijesti, pojedinac mora uzeti u obzir svoju ličnu 

situaciju. 

U odabiru vojne karijere, gospodin Kalaç je svojom voljom prihvatio sistem vojne discipline koji, po 

svojoj prirodi, nameće nekim slobodama i pravima pripadnika vojnih snaga određena ogrnaičenja 

koja se ne mogu nametnuti civilima (vidi presudu Engel i ostali protiv Holandije od 8. juna 1976, 

Serija A br. 22, str. 24, stav 57). Države mogu za svoje vojske usvojiti disciplinske propise kojima se 

zabranjuje ova ili ona vrsta ponašanja, a posebno stavova koji su suprotni ustanovljenom sistemu 

koji odražava potrebe vojne službe. 

Ne osporava se da je podnosilac, unutar ograničenja koje nameće vojni život, bio u stanju ispunjavati 

obaveze koje predstavljaju normalne oblike kroz koje muslimani prakticiraju svoju vjeru. 

Naprimjer, bilo mu je dozvoljeno da obavlja molitve pet puta dnevno i da obavlja druge vjerske 

dužnosti, kao što su ramazanski post i odlazak na molitvu u džamiji petkom. 

Nalog Vrhovnog vojnog suda, uz to, nije bio zasnovan na vjerskim mišljenjima i ubjeđenjima 

pukovnika Kalaça, niti na načinu na koji je on obavljao svoje vjerske dužnosti, već na njegovom 

265


ponašanju i stavovima (vidi stavove 8 i 25 u gornjem tekstu). Po turskim vlastima, ovakvo ponašanje 

je kršilo vojnu disciplinu i ugrožavalo princip sekularizma. 

Sud, shodno tome, zaključuje da prisilno penzionisanje podnosioca nije predstavljalo miješanje u 

prava garantirana članom 9 (čl. 9), jer nije bilo motivirano načinom na koji je podnosilac manifestirao 

svoju vjeroispovijest. 

Prema tome, nema kršenja člana 9 (čl. 9). 

(Idem presuda Hassan i Tchaouch protiv Bugarske od 26. oktobra 2000, Predstavka br. 30985/ 

96, stav 60.) 

Komisija je ranije odlučivala o reklami kojom Scijentološka crkva, uz korištenje 

argumentacije vjerske prirode, propagira dobrobit sprave za mjerenje stanja duše. 

Komisija je smatrala da odluka suda da iz te reklame isključi određene čisto vjerske 

termine nije bila u suprotnosti sa članom 9 (Predstavka br. 7805/77, Odluke i izvještaji 

16, str. 72, stav 4). Komisija nije smatrala da ta reklama predstavlja "manifestiranje" 

vjerskih ubjeđenja, te je kazala: 

Komisija je mišljenja da koncept sadržan u prvom stavu člana 9, u vezi sa manifestiranjem ubjeđenja, 

ne daje zaštitu za izjave o navodnim vjerskim ubjeđenjima, za koje se može reći da prodaju "argumente" 

neke vjerske grupe u reklamama čisto komercijalne prirode. U vezi s tim, Komisija želi 

napraviti razliku između reklama koje su samo "informativne" ili "deskriptivne", i komercijalnih 

reklama koje nude predmete na prodaju. Kad reklama uđe u ovu drugu sferu, mada se može 

odnsoiti na vjerske predemte bitne za određenu potrebu, izjava vjerskog sadržaja, po mišljenju 

Komisije, više predstavlja želju da se roba proda za profit, nego izraz uvjerenja u pravom smislu te 

riječi. Shodno tome, Komisija smatra da ono što je korišteno u predmetnoj reklami izlazi iz pravog 

opsega člana 9 i da, shodno tome, nema miješanja u pravo podnosilaca da izražavaju svoja vjerska 

ubjeđenja ili vjerovanja, po ovom članu. 

(Vidi i predmet Efstratiou protiv Grčke, 18. decembar 1996, Izvještaji 1996-VI, gdje 

je Sud smatrao da obaveza djece u školi da učestvuju u prazničnoj povorci u kojoj 

su učestvovale i oružane snage, nije bila uvredljiva za vjerska ubjeđenja podnosilaca, 

pripadnika Jehovinih svjedoka.) 

Praktični primjeri 

Presuda Metropolitan Church of Bessarabia i ostali protiv Moldavije (13. decembar 

2001, Predstavka br. 45701/99) bavila se odbijanjem priznavanja crkve. Sud je primijetio 

da (stav 105): 

[…] ako nije priznata, crkva podnosilac ne može djelovati. Njeni svećenici ne mogu držati svetu 

službu, njeni pripadnici ne mogu se sastajati da bi prakticirali svoju vjeru, a pošto nema pravni 

subjektivitet, nema pravo na sudsku zaštitu svoje imovine. 

Sud smatra da je odbijanje moldavske vlade da prizna crkvu podnosioca, što je podržano odlukom 

266


Vrhovnog suda od 9. decembar 1997, predstavljalo miješanje u pravo crkve podnosioca i drugih 

podnosilaca na slobodu vjeroispovijesti, kako to garnatira član 9, stav 1, Konvencije. 

U ovom predmetu, Sud je kazao (stavovi 129-130): 

[…] Sud primjećuje da bez priznavanja, crkva podnosilac se ne može ni organizirati, ni djelovati. 

Pošto nema pravni subjektivitet, ne može pokrenuti sudski postupak za zaštitu svoje imovine, koja 

joj je neophodna za vjerske obrede, niti njeni pripadnici mogu da se sastaju i obavljaju svoje vjerske 

dužnosti, a da pri tome ne kriše zakon o vjerama. 

Što se tiče tolerantnosti koju je vlada navodno pokazala prema crkvi podnosiocu i njenim pripadnicima, 

Sud takvu toleranciju ne može smatrati zamjenom za priznanje, pošto samo priznanje 

može da im dodijeli prava. 

Sud dalje primjećuje da u nekim prilikama podnosioci nisu bili u stnaju da se odbrane od djela 

zastrašivanja, jer su se vlasti povukle uz izgovor da samo zakonite aktivnosti imaju pravo na zakonsku 

zaštitu (vidi stavove 56-57 i 84 u gornjem tekstu). 

Na kraju se primjećuje da kad su vlasti priznale druga liturgijska udruženja, nisu primijenile iste 

kriterije kao one kojima su odbili priznavanje crkve podnosioca, i da moldavska vlada za ovakvu 

razliku u postupanju nije dala nikave argumente. 

Zaključak je da Sud smatra da odbijanje da se prizna ckrva podnosilac ima posljedice po slobodu 

podnosilaca na vjeroispovijest, koje se ne mogu smatrati proporcionalnima legitimnom cilju koji 

se želio ostvariti, ili koji je bio neophodan u demokratskom društvu, odnosno da se radi o kršenju 

člana 9. 

Presuda Hassan i Tchaouch protiv Bugarske (26. oktobar 2000, Predstavka br. 30985/96, 

stavovi 61-65) bavila se organizacijom crkava i uključivanjem države u njnu organizaciju. Sud 

je primijetio: 

U ovom slučaju, strane imaju različite stavove po pitanju da li su ili ne predmetni događaji, koji su svi 

vezani za organizaciju i vođstvo muslimanske zajednice u Bugarskoj, vezani za pravo pojedinačnih 

podnosilaca da manifestiraju svoju vjeroispovijest i, shodno tome, da li je primjenjiv član 9 Konvencije. 

Podnosioci tvrde da su u pitanju bile njihove vjerske slobode, a vlada je pritužbu analizirala 

prvenstveno iz ugla člana 11 Konvencije. 

Sud podsjeća da vjerske zajednice tradicionalno i univerzalno postoje u obliku organiziranih 

struktura. Poštuju pravila koja sljedbenici često smatraju božanskim. Vjerske ceremonije imaju 

svoje značenje i svetu vrijednost za vjernike, ako ih vode sveštena lica koja su za to ovlaštena u 

skladu sa ovim pravilima. Ličnost vjerskih službenika je nesumnjivo od velikog značaja za pripadnike 

određene zajednice. Učešće u životu zajednice je, na taj način, manifestacija vjeroispovijesti, 

zaštićena članom 9 Konvencije. 

Kad se radi o organizaciji vjerske zajednice, član 9 Konvencije mora se tumačiti u svjetlu člana 11, 

koji udruživanje štiti od neopravdanog miješanja države. Gledano iz tog ugla, pravo vijernika na 

slobodu vjeroispovijesti uključuje i očekivanje da će se zajednici dozvoliti da mirno djeluje, bez 

proizvoljne intervencije države. Autonomno postojanje vjerskih zajednica neophodno je za pluralizam 

demokratskog društva i pitanje je koje je u samoj srži zaštite koju pruža član 9. Direktno se 

267


tiče organizacije zajednice kao takve, ali i djelotvornog uživanja pravo na slobodu vjeroispovijesti 

za sve aktivne članove. Ako organizacija života zajednice nije pod zaštitom člana 9, svi drugi aspekti 

slobode vjeroispovijesti pojedinca postaju ugroženi. 

U ovom slučaju nema sumnje da su podnosioci bili aktivni pripadnici vjerske zajednice. Prvi podnosilac 

izabran je za glavnog muftiju bugarskih muslimana. Sud ne mora ustanovljavati da li je 

drugi podnosilac, koji je radio kao islamski vjerski učitelj, bio zaposlen i kao sekretar ureda glavnog 

muftije, jer nije osporeno da je gospodin Chaush musliman vjernik koji je aktivno učestvovao u 

vjerskom životu u periodu koji se razmatra. 

Iz toga slijedi da se događaji koji su predmet pritužbe tiču prava na vjeroispovijest oba podnosioca, 

kako ga određuje član 9 Konvencije. Stoga je ta odredba primjenjiva. 

Nadalje, Sud ne smatra da bi ovaj predmet bolje bilo razmatrati na osnovu člana 11 Konvencije, 

kako to predlaže vlada. Takav pristup izvukao bi pritužbe podnosilaca iz konteksta, te zanemario 

njihovu suštinu. 

Sud, shodno tome, smatra da pritužbe podnosilaca trebaju biti razmatrane po članu 9 Konvencije. 

U mjeri u kojoj se tiču organizacije vjerske zajednice, Sud naglašava da se član 9 mora tumačiti u 

svjetlu zaštite koju daje član 11 Konvencije. 

U ovom predmetu, Sud je kazao da dato miješanje nije bilo propisano zakonom (stav 86): 

Sud, shodno tome, smatra da miješanje u unutrašnju organizaciju muslimanske zajednice i slobodu 

podnosilaca na vjeroispovijest nije bilo "propisano zakonom", te da je bilo proizvoljno i zasnovana 

na zakonskim odredbama koje su omogućavale nesmetano diskreciono pravo izvršnih vlasti, i koje 

ne zadovoljavaju potrebne standarde jasnoće i predvidivosti. 

I dalje u vezi s organizacijom, u presudi Serif protiv Grčke od 14. decembra 1999, 

Predstavka br. 38178/97, Izvještaji 1999-IX, stav 52, Sud je kazao: 

[…] Sud ne smatra da u demokratskim društvima država treba da poduzima mjere kojima se osigurava 

da su vjerske zajednice budu ili se uvedu u jedinstveno vođstvo. 

U predmetu Manoussakis i ostali protiv Grčke (26. septembar 1996, Izvještaji o 

presudama i odlukama 1996, str. 1362 i 1365, stavovi 40 i 47), podnosioci su bili osuđeni 

jer su uspostavili i vodili vjersku ustanovu za obrede i skupove sljedbenika Jehovinih 

svjedoka, a da prije toga nisu pribavili saglasnost Ministarstva za obrazovanje i vjerska 

pitanja ili biskupa. Što se tiče obaveze pribavljanja saglasnosti, Sud je primijetio: 

Kao i podnosioci, i Sud prihvata da države imaju pravo da potvrde neki pokret ili udruženje, posebno 

one koji imaju vjerske ciljeve, a čije aktivnosti mogu biti štetne za stanovništvo. Ipak podsjeća da 

Jehovini svjedocil ulaze u kategoriju "poznatih religija" kako to predviđa grčki zakon (vidi presudu 

Kokkinakis protiv Grčke od 25. maja 1993, Serija A br. 260-A, str. 15, stav 23). S ovim se i vlada 

saglasila. 

Međutim, ovlaštenja države nisu beskonačna. Sud je dalje kazao: 

268


Pravo na slobodu vjeroispovijesti garantirano Konvencijom isključuje bilo kakvo diskreciono pravo 

države da odredi da li su vjerska ubjeđenja ili sredstva kojima se ona izražavaju legitimna. 

Sud u ovoj presudi smatra da osuda podnosilaca nije bila "neophodna u demokratskom društvu". 

Smatra da se krivično gonjenje i odluka po žalbi Krivičnog suda u Heraklionu, u presudi od 15. 

februara 1990, oslanjaju isključivo na nepostojanje saglasnosti biskupa, kao i na nepostojanje saglasnosti 

Ministarstva za obrazovanje i vjerska pitanja. 

(vidi i presudu Cha’are Shalom Ve Tsedek protiv Francuske od 27. juna 2000, Predstavka 

br. 27417/95, stavovi 64, 73-74 i 80-85, u vezi sa ovlaštenjem za ustanovu u kojoj će se 

vršiti obredno klanje koje traži judaizam.) 



2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili uvjerenja će podlijegati samo onim 

ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom 

društvu, u interesu javne sigurnaosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala, 

ili zaštite prava i sloboda drugih. 

1. Ograničenja u primjeni odredbe o derogaciji 

U ranije pomenutom predmetu Kokkinakis protiv Grčke, Sud je primijetio (stav 33): 

Temeljna priroda prava garantiranih članom 9, stav 1 (čl. 9-1), odražavaju se i u formulaciji stava 

koji na njih postavlja ograničenja. Za razliku od drugog stava članova 8, 10 i 11 (čl. 8-2, čl. 10-2, čl. 

11-2), koji obuhvataju sva prava pomenuta u prvom stavu tih članova (čl. 8-1, čl. 10-1, čl. 11-1), prvi 

stav člana 9 (čl. 9-1) govori samo o "slobodi manifestiranja vjeroispovijesti ili uvjerenja". Pritom 

prihvata da u demokratskim društvima u kojima funkcionira nekoliko vjeroispovijesti u jednom 

te istom stanovništvu, može se pokazati neophodnim da se određena ograničenja postave na ovu 

slobodu, da bi se izmirili interesi različitih grupa i da se osigura da se poštuju vjerovanja svih. 

U tom slučaju, Sud je odlučio da je osuda gospodina Kokkinakisa za "prozelitizam" 

(član 4 grčkog zakona) predstavlja kršenje člana 9 u smislu toga da država nije dala 

stvarne razloge na kojima se temelji njegova osuđujuća presuda (stav 49): 

Sud primjećuje da […] grčki sudovi u svojoj argumentaciji ustanovljavaju odgovornost podnosioca 

samo na osnovu ponavljanja formulacije Odjeljka 4 i ne navode dovoljno precizno na koji je način 

podnosilac pokušao uvjeriti svoje susjede neprimjerenim sredstvima. Nijedna od činjenica ne ukazuje 

na ovakav zaključak. 

Uz to, nije se pokazalo da je u okolnostima ovog slučaja osuda podnosioca bila opravdana hitnom 

društvenom potrebom. Ne može se reći, shodno tome, da je osporena mjera bila proporcionalna 

legitimnom cilju, a shodno tome, ni "neophodna u demokratskom društvu […] za zaštitu prava i 

sloboda drugih ". 

269


Predmet Larissis i ostali protiv Grčke (24. februar 1998, Predstavke br. 23372/94, 26377/ 

94 i 26378/94, Izvještaji 1998-I, stavvi 55 i 61) tiče se oficira osuđenih za prozelitizam u 

vezi i sa pripadnicima vojske, i sa civilima. Sud je smatrao da je osuda za prozelitizam 

u vezi sa vojskom opravdana po članu 9, stav 2, ali je insistirao na stavu iznešenom u 

presudi Kokkinakis u vezi sa civilima. 

2. Razmatranja u vezi sa obavezom da ograničenje bude "propisano 

zakonom" 

Što se tiče principa zakonitosti ogrničenja sloboda datih članom 9, Sud se poziva na 

svoju sudsku praksu u vezi sa članovima 8 i 11 (vidi presudu Hassan i Tchaouch protiv 

Bugarske od 26. oktobra 2000, Predstavka br. 30985/96, stav 84). 

Sud pocrtava svoju ustanovljenu sudsku praksu, po kojoj izrazi "propisano zakonom" i "u skladu sa 

zakonom" u članovima 8 do 11 Konvencije ne samo da traže da osporena mjera ima neki osnov u 

domaćem zakonu, već govori i o kvalitetu takvog zakona. Zakon treba biti podjednako i pristupačan 

i predvidiv, odnosno formuliran dovoljno precizno da pojedincu – ako treba, uz odgovarajući savjet 

– omogući da uskladi svoje ponašanje (vidi presudu Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

(br. 1) od 26. aprila 1979, Serija A br. 30, str. 31, stav 49; presudu Larissis i ostali protiv Grčke od 24. 

februara 1998, Izvještaji 1998-I, str. 378, stav 40; Hashman i Harrup protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

[GC], br. 25594/94, stav 31, ECHR 1999-VIII; i Rotaru protiv Rumunije [GC], br. 28341/95, stav 

52, ECHR 2000-V). 

Da bi domaći zakon ispunio ove zahtjeve, mora pružati određenu mjeru zakonske zaštite od proizvoljnog 

miješanja javnih vlasti u prava koja štiti Konvencija. U pitanjima koja se tiču temeljnih prava, 

bilo bi suprotno vladavini zakona, jednom od osnovnih principa demokratskog društva otjelotvorenih 

u Konvenicj, da diskreciono pravo zakonom dato izvršnoj vlasti bude formulrano tako 

da je ovlaštenje neograničeno. Shodno tome, zakon mora dovoljno jasno dati opseg bilo kakvog 

diskrecionong prava koje se daje nadležnim vlastima, kako i način kako se ono izvršava (vidi gore 

citirani predmet Rotaru, stav 55). 

Nivo preciznosti koji se traži u domaćim zakonima – a koji ne može, ni u kom slučaju, predvidjeti 

baš svaku mogućnost – u određenoj mjeri ovisi o sadržaju datog instrumenta, području koje treba 

da porkiva, i broju i statusu onih na koje se odnosi (vidi gore citirani predmet Hashman i Harrup, 

stav 31, i presudu Groppera Radio AG i ostali protiv Švicarske od 28. marta 1990, Serija A br. 173, 

str. 26, stav 68). 

3. Razmatranja vezana za zahtjev da takva ograničenja budu 

"neophodna" 

U slučaju Metropolitan Church of Bessarabia i ostali protiv Moldavije (3. decembar 

2001, Predstavka br. 45701/99, stavovi 115-119), Sud je uspostavio principe u vezi 

sa zahtjevom "neophodnosti" koji mora utjecati na aktivnosti država članica kad 

postavljaju ograničenja na djelovanje različitih religija: 

270


Sud kaže […] da u demokratskom društvu, u kojem postoj nekoliko religija u jednom te istom 

stanovništvu, može biti neophodno postaviti ograničenja da bi se izmirili interesi različitih 

grupa, i da bi se osiguralo da se poštuju uvjerenja svih (vidi ranije citiranu presudu Kokkinakis, 

str. 18, stav 33). 

Međutim, u zivršenju svojih ovlasti u ovoj sferi i u odnosima sa različitim religijama, denominacijama 

i uvjerenjima, država je dužna da bude neutralna i nepristrasna (vidi ranije citiranu presudu 

Hasan i Chaush, stav 78). Ono što je ovdje u pitanju je očuvanje pluralizma, kao i ispravno funkcioniranje 

demokratije, jednog od principa čija je karakteristika da otvara mogućnost da se problemi 

zemlje rješavaju dijalogom, bez pribjegavanja nasilju, čak i kad su posebno zahtjevni (vidi presudu 

Ujedinjena komunistička partija Turske i ostali protiv Turske od 30. januara 1998, Izvještaji 

1998-I, str. 27, stav 57). Shodno tome, uloga vlasti u takvim okolnostima nije da uklanja uzrok napetosti 

tako što će ukloniti pluralizam, već da osigura da suprotstavljene grupe jedna prema drugoj 

budu tolerantne (vidi Serif protiv Grčke, No. 38178/97, stav 53, ECHR 1999). 

Sud nadalje primjećuje da princip prava na slobodu vjeroispovijesti u smislu Konvencije, u principu, 

isključuje mogućnost da država ispituje legitimnost vjerskih ubjeđenja ili načina na koje se ta 

ubjeđenja ispoljavaju. Državne mjere koje prednost daju određenim liderima ili određenim organima 

podijeljene vjerske zajednice idu ka tome da od zajednice traže da se, protiv svoje volje, svrsta 

pod jedno liderstvo, što bi također predstavljalo ugrožavanje vjerske slobode. U demokratskim 

društvima, država nema potrebe da poduzima mjere kojima bi osigurala da vjerske zajednice budu 

ili dođu pod jedinstveno vođstvo (vidi gore citirani predmet Serif protiv Grčke, stav 52). Slično 

tome, tamo gdje uživanje prava na slobodu vjeroispovijesti, ili neki njegov aspekt, po domaćem 

zakonu podliježu sistemu prethodne saglasnosti, učešče u proceduri za davanje saglasnosti priznate 

vjerske vlasti ne može se izmiriti sa zahtjevima stava 2 člana 9 (vidi, mutatis mutandis, Pentidis i 

ostali protiv Grčke, br. 23238/94, izvještaj Komisije od 27. februara 1996, stav 46). 

Nadalje, pošto vjerske zajednice tradicionalno djeluju u formi organizirane strukture, član 9 

mora se tumačiti u svjetlu člana 11 Konvencije, koji udruženi oblik djelovanja štiti od neopravdanog 

miješanja države. Gledano iz te perspektive, pravo vjernika na slobodu vjeroispovijesti, koje 

uključuje i pravo da se vjera izražava u zajednici sa drugima, podrazumijeva i očekivanje da će 

vjernicima biti dozvoljeno da se slobodno udružuju, bez proizvoljne intervencije države. Ustvari, 

autonomno postojanje vjerskih zajednica neizbježno je za pluralizam u demokratskom društvu, a 

time je to i pitanje koje je u samoj srži zaštite koju daje član 9 (vidi Hasan i Caush u gornjem tekstu, 

stav 62). 

Uz to, jedno od sredstava uživanja prava na iskazivanje vjeroispovijesti, posebno kad se radi o vjerskoj 

zajednici u svojoj kolektivnoj dimenziji, upravo je mogućnost osiguranja sudske zaštite te zajednice, 

njenih pripadnika i imovine, tako da se član 9 mora posmatrati ne samo u svjetlu člana 11, 

već i u svjetlu člana 6 (vidi, mutatis mutandis, presudu Sidiropoulos i ostali protiv Grčke od 10. 

jula 1998, Izvještaji 1998-IV, str. 1614, stav 40, i presudu Canea Catholic Church protiv Grčke od 

16. decembra 1997, Izvještaji 1997-VIII, str. 2857, stavovi 33 i 40-41 i izvještaj Komisije, str. 2867, 


Prema jasno ustanovljenoj sudskoj praksi, Sud državi potpisnici Konvencije ostavlja određeni stepen 

slobodne procjene u odlučivanju da li i u kojoj mjeri je miješanje neophodno, ali to ide ruku 

pod ruku sa evropskim nadzorom i relevantnih zakona i odluka kojima se oni primjenjuju. Zadatak 

suda je da utvrdi da li su mjere poduzete na nivou države u principu opravdane i proporcionalne. 

Da bi odredio opseg slobodne procjene u ovom slučaju, Sud mora uzeti u obzir ono što je u pitanju, 

odnosno potrebu da se održi istinski vjerski pluralizam, koji je inherentan u samom konceptu demokratskog 

društva (vidi ranije citiranu presudu Kokkinakis protiv Grčke, str. 17, stav 31). Slično 

tome, odgovarajuća težina mora se dati toj potrebi i kad se određuje, kako to traži stav 2 člana 9, 

da li miješanje odgovara na "hitnu društvenu potrebu" i da li je "proporcionalno legitimnom cilju 

271


koji se želi ostvariti" (vidi, mutatis mutandis, među drugim izvorima, i presudu Wingrove protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva od 25. novembra 1996, Izvještaji 1996-V, str. 1956, stav 53). U vršenju 

nadzora, miješanje koje je predmet pritužbe Sud mora razmatrati na osnovu predmeta u cjelini 

(vidi ranije citiranu presudu Kokkinakis protiv Grčke, str. 21, stav 47) 

272


Član 10 Evropske konvencije – Sloboda izražavanja 

Član 10 kaže: 

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu 

mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja 

javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju 

dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornostsi, 

može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama 

predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu, u 

interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, 

sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, 

sprječavanja širenja povjerljivih informacija, ili u interesu očuvanja autoriteta i 

nepristrasnosti sudstva. 

1. Temeljna priroda slobode izražavanja 

U predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je naglasio temeljnu prirodu 

slobode otjelotvorene u članu 10 (7. decembar 1976, Serija A br. 24, str. 23, stav 49). Sud je 

kazao: 

Sloboda izražavanja predstavlja jedan od osnovnih temelja [demokratskog društva], jedan od osnovnih 

uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Uz uslove iz stava 2 člana 10, primjenjiv 

je ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili 

izazvanim neznanjem, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili neki segment 

stanovništva. To su zahtjevi pluralizma, tolerantnosti i širokoumlja, bez kojih nema ni "demokratskog 

društva". 

Upravo iz tog razloga je Sud u predmetu Autronic AG protiv Švicarske (22. maj 1990, Serija A 

br. 178, str. 23, stav 47) naglasio da: 

Član 10 […] primjenjuje se na "sve", bilo da se radi o fizičkim ili pravnim licima. Uz to, Sud je već 

u tri navrata smatrao da se primjenjuje i na komercijalna preduzeća (vidi presudu Sunday Times 

od 26. aprila 1979, Serija A br. 30, presudu Markt Intern Verlag GmbH i Klaus Beermann od 20. 

novembra 1989, Serija A br. 165, i presudu Groppera Radio AG i ostali od 28. marta 1990, Serija A 

br. 173). […] Ustvari, taj član u zadnjoj rečenici prvog stava jasno pominje da se [član 10] odnosi 

na određena preduzeća. 

2. Sadržaj slobode izražavanja 

Druga rečenica člana 10, stav 1, daje određene naznake sadržaja slobode izražavanja. Pokriva 

i ono što se naziva "slobodom izražavanja", a i "primanjem i davanjem informacija i ideja". 

Odluke Suda i Komisije omogućavaju da se identificiraju različiti elementi te definicije. 

273


Sloboda mišljenja kao sastavni dio slobode izražavanja 

U predmetu Lingens protiv Austrije, podnosilac je bio osuđen zbog korištenja određenih izraza 

("najprizemniji oportunizam", "nemoralno" i "nečasno") u vezi sa saveznim kancelarom u dva 

novinska članka. Sud je kazao (presuda od 8. jula 1986, Serija A br. 103, stavovi 46-47): 

Po mišljenju Suda, mora se napraviti jasna distinkcija između činjenica i vrijednosnog suda. Postojanje 

činjenica može se pokazati, a istinitost vrijednosnog suda nije predmet dokazivanja. Sud u 

vezi s tim primjećuje da je činjenica na kojoj je gospodin Lingens zasnovao svoj vrijednosni sud 

neosporna, kao i to da je djelovao dobronamjerno (vidi stav 21 u gornjem tekstu). 

Po stavu 3 člana 111 Krivičnog zakona, tumačenog u vezi sa stavom 2, u ovakvom slučaju novinari 

ne mogu izbjeći osudu za pitanja navedena u stavu 1, osim ako ne mogu dokazati istinitost svojih 

izjava (vidi stav 20 u gornjem tekstu). 

Što se tiče vrijednosnih sudova, ovakav je zahtjev nemoguće ispuniti, i time se ugrožava sama sloboda 

mišljenja, koja je temeljni dio prava koje štiti član 10 (čl. 10) Konvencije. 

Iz različitih aspekata ovog razmatranja se može zaključiti da miješanje u ostvarivanje prava na slobodu 

izražavanja gospodina Lingensa nije bilo "neophodno u demokratskom društvu […] za zaštitu 

ugleda […] drugih"; bilo je neproporcionalno legitimnom cilju koji se želio ostvariti. Shodno tome, 

radi se o kršenju člana 10 (čl. 10) Konvencije. 

Sloboda izražavanja kao sloboda da se primaju informacije 

U predmetu Leander protiv Švedske (presuda od 26. marta 1987, Serija A br. 116, str. 29, stavovi 

74-75) Sud je ukazao na to šta je sve obuhvaćeno slobodom primanja informacija, prihvatajući 

to kao pravo da se prime informacije koje onaj ko ih ima želi prenijeti. To nije pravo pristupa 

informacijama koje onaj koji ih ima želi zadržati za sebe. Prema riječima same presude: 

Sud primjećuje da pravo primanja informacija u suštini zabranjuje vladi da ograničava osbe u primanju 

informacija koje im druge žele ili mogu prenijeti. Član 10 pojedincu, u okolnostima kakve 

su postojale u ovom predmetu, ne daje pravo pristupa registru koji sadrži informacije o njegovom 

ličnom položaju, niti predstavlja obavez vlade da pojedincu daje takve informacije. 

Stoga nije došlo dso miješanja u pravo gospodina Leandera da primi informacije, onako kako ga 

štiti član 10. 

Međutim, ovo ne znači da je svaki podnosilac pritužbe bez resursa. U predmetu Gaskin protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva (7. juli 1989, Serija A br. 160, str. 20, stav 49) Sud je smatrao da, iako 

odbijanje davanja pristupa ličnim informacijama nije predstavljalo kršenje člana 10, ipak može 

predstavljati kršenje člana 8. U ovom slučaju je podnosilac tražio pristup dosjeu u Gradskom 

vijeću, u vezi sa njegovim ranijim statusom maloljetnika na staranju službe socijalne zaštite, s 

namjerom da pokrene postupak protiv lokalnih organa. Bez iznošenja bilo kakvog mišljenja 

o tome da li generalno pravo pristupa ličnim podacima i informacijama može da se izvede iz 

člana 8, Sud je eksplicitno kazao da je u ovom slučaju podnosiočevo pravo na pristup dosjeu 

išlo zajedno sa primjenom člana 8, stav 1, Konvencije (ibid., str. 15, stav 37). 

274


Za primjer cenzure nad školskim udžebnicima, vidi presudu Kipar protiv Turske od 10. maja 

2001, Predstavka br. 25781/94, stavovi 248-254. 

Sloboda izražavanja kao sloboda davanja informacija i ideja 

Sloboda izražavanja implicira i slobodu davanja informacija. Presuda Müller i ostali protiv 

Švicarske (24. maj 1988, Serija A br. 133, str. 19, stav 27) sadrži primjer koji se tiče umjetničkog 

izraza (24. maj 1988, Serija A br. 133, str. 19, stav 27). Sud je primijetio da član 10: 

[…] uključuje slobodu umjetničkog izražavanja – konkretno unutar slobode primanja i davanja 

informacija i ideja – koja pruža mogućnost da se učestvuje u javnoj razmjeni kulturnih, političkih i 

društvenih informacija i ideja svih vrsta. 

U vezi sa slobodom davanja informacija može se pojaviti i pitanje reklame. U vezi s tim je Sud inicijalno 

izbjegavao da usvoji stav. Tako je bilo u presudi Barthold protiv Savezne Republike Njemačke 

(25. mart 1985, Serija A br. 90, str. 20, stav 42), gdje je podnosilac optužen za davanje novinarima 

izjava koje su predstavljale promiviranje njegove profesionalne aktivnosti. Sud je izjavio da su se 

u predmetnim izjavama "mišljenja" i "informacije" o temama od općeg interesa (predmetne aktivnosti) 

preklapale u tolikoj mjeri da ne postoji ništa što opravdava razdvajanje tih elemenata iz 

izjava. Smatra, shodno tome, da je član 10 generalno primjenjiv, bez pravljenja razlike da li su te 

izjave predstavljale reklamu ili ne. 

Međutim, Komisija je jasno iznijela svoje stavove u vez s reklamom Scijentološke crkve u 

Švedskoj. Sud je zabranio neke dijelove teksta vjerskog sardržaja. U vezi s tim, Komisija je 

primijetila (predstavka citirana u gornjem tekstu, po članu 9, Odluke i izvještaji br. 16, str. 72, 

stav 5): 

Ograničenja nametnuta u vezi sa reklamama podnosilaca trebaju se razmatrati u vezi sa članom 10. 

Član 10, stav 1, osigurava svakome pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu da 

se ima mišljenje, te da se ideje i informacije primaju i daju, bez miješanja javnih vlasti. 

U skorije vrijeme (presuda Casado Coca protiv Španije od 24. februara 1994, Serija A br. 285, 

str. 16, stav 35), Sud je usvojio jasnijij pristup primjeni člana 10 na komercijalno oglašavanje. U 

ovom dijelu teksta daje i neke opće primjere slobode davanja ideja: 

U svojoj presudi Barthold protiv Njemačke […] Sud je pitanje da li komercijalno oglašavanje ulazi 

u opseg člana 10 ostavio otvoreno, ali je kasnija sudska praksa dala smjernice u vezi s ovim pitanjem. 

Član 10 ne primjenjuje se samo na određene vrste informacija, ideja ili vrsta izražavanja (vidi 

presudu Markt Intern Verlag GmbH i Klaus Beermann protiv Njemačke od 20. novembra 1989, 

Serija A br. 165, str. 17, stav 26), posebno na one koje su političke prirode; on podrazumijeva i 

umjetnički izraz (vidi presudu Müller i ostali protiv Švicarske od 24. maja 1988, Serija A br. 133, 

str. 19, stav 27), informacije komercijalne prirode (vidi ranije citiranu presudu Markt Intern Verlag 

GmbH […], ibid.) – kako je Komisija ispravno ukazala – čak i muziku i reklame koje se prenose 

kablovskim sistemom (vidi presudu Groppera Radio AG i ostali protiv Švicarske od 28. marta 1990, 

Serija A br. 173, str. 22, stavovi 54-55). 

275


Sloboda izražavanja u obliku slobode sredstva komunikacije 

Nije dovoljno imati slobodu da se primaju i daju informacije. Bitan je i pristup tehničkim 

sredstvima. U ranije pomenutom predmetu Autronic AG (ibid., str. 23, stav 47) Sud je jasno 

kazao da se član 10: 

[…] primjenjuje ne samo na sadržaj informacija, već i na sredstvo kojim se one prenose ili primaju, 

pošto bilo kakvo ograničenje nametnuto na sredstva neophodna za to, predstavlja miješanje 

u pravo da se primaju i daju informacije. 

Generalno rečeno, saopštavanje putem štampe, radija, televizije i sl. ulazi u opseg člana 10. Isto 

važi i za distribuciju letaka (vidi u vezi sa članom 9 u gornjem tekstu, u već citiranom izvještaju 

Arrowsmith). To nas direktno uvodi u razmatranje nekih predmeta u kojima je primijenjen 

član 10. 

3. Primjeri primjene člana 10 

Brojni su primjeri primjene člana 10. Jasno je da se sistematično odnose na član 10, stav 2, 

koji kaže uživanje sloboda predviđenih prvim stavom člana 10, pošto sa sobom nosi određene 

dužnosti i obaveze, može podlijegati određenim formalnostima, uslovima, ograničenjima ili 

kaznama, propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu, u interesu nacionalne 

sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, u svrhu sprječavanja nereda ili 

kriminala, za zaštitu zdravlja ili morala, za zaštitu ugleda ili prava drugih, sprječavanje 

objelodanjivanja informacija primljenih u povjerenju, ili u cilju održavanja autoriteta ili 

nepristrasnosti pravosuđa. 

Stoga ograničenja mojraju biti "propisana zakonom", moraju biti "neophodna" i moraju biti u 

svrhu ostvarenja jednog od pomenutih "legitimnih ciljeva": sprječavanja kriminala i sl. 

Što se tiče potrebe da postoji zakonski osnov, moguće se osvrnuti na presudu Vgt VereinGegen 

Tierfabriken protiv Švicarske (28 . juni 2001, Predstavka br. 24699/94, stav 52), gdje je Sud 

kazao: 

Sud se poziva na svoju sudsku praksu, prema kojoj izraz "u skladu sa zakonom" traži ne samo da osporene 

mjere imaju neki osnov u domaćem zakonu, već se poziva i na kvalitet datog zakona, i traži 

da on bude dostupan osobi na koju se odnosi i da bude predvidiv u smislu posljedica koje može 

izazvati (vidi Amann protiv Švicarske [GC], br. 27798/95, ECHR 1999-II). Međutim, prvenstveno 

je na domaćim vlastima, odnosno na sudovima, da tumače i primjenjuju domaće zakone (vidi presudu 

Kopp protiv Švicarske od 25. marta 1998, Izvještaji 1998-II, str. 541, stav 59; i presudu Kruslin 

protiv Francuske od 24. aprila 1990, Serija A br. 176-A, str. 21 et seq., stav 29). 

U vezi sa "predvidivošću" zakona, vidi presudu Hashman i Harrup protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva (25. novembar 1999, Izvještaji 1999-VIII, stavovi 31 i 34), gdje je Sud primijetio: 

Sud podsjeća da je predvidivost jedan od zahtjeva koji proizilaze iz fraze "propisano zakonom". 

Zakonska norma se ne može smatrati "zakonom", osim ako nije formulirana sa preciznošću 

dovoljnom da građaninu omogući da s njom uskladi svoje ponašanje. U isto vrijeme, mada je u 

276


zakonu izvjesnost itekako poželjna, sa sobom može donijeti i pretjeranu krutost, a zakon mora biti 

u stanju da prati promjenjivim okolnostima. Nivo preciznosti koji se traži u domaćim zakonima – a 

koji svakako ne može predvidjeti svaku situaciju – u velikoj mjeri zavisi od sadržaja datog instrumenta, 

područja koje treba da pokrije, te broja i statusa onih kojima je namijenjen (generalno u vezi 

s ovim vidi Rekvényi protiv Mađarske [GC], No. 25390/94, stav 34, ECHR 1999-III). 

[…] 

Sud je primijetio i da obaveza po članu 10, stav 2, da miješanje u uživanje slobode izražavanja 

mora biti "propisano zakonom" slična je onoj iz člana 5, stav 1, da svako lišenje slobode mora biti 

"zakonito" (ibid., str. 2742, stav 94). 

(vidi i presudu Öztürk protiv Turske od 28. septembra 1999, Izvještaji 1999-VI, stavovi 51- 

57.) 

Pri razmatranju "neophodnosti" ograničenja ili miješanja u vezi sa kojima treba da odlučuje, 

Sud usvaja sljedeći pristup (vidi, npr., presudu Janowski protiv Poljske od 21. januara 1999, 

Izvještaji 1999-I, stav 30): 

Kako je dato u članu 10, ova sloboda podliježe izuzecima, koji, s druge strane, moraju biti strogo 

postavljeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora biti uvjerljivo ustanovljena (vidi sljedeće 

presude: Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 7. decembar 1976, Serija A br. 24, str. 23, stav 

49; Lingens protiv Austrije, 8. juli 1986, Serija A br. 103, str. 26, stav 41; i Jersild protiv Danske, 23. 

septembar 1994, Serija A br. 298, str. 23, stav 31) 

(ii) Pridjev "neophodan", u smislu člana 10, stav 2, implicira postojanje "hitne društvene potrebe". 

Države ugovornice imaju određeni stepen slobodne procjene pri odlučivanju da li takva potreba 

postoji, ali to ide zajedno sa evropskim nadzorom, koji uključuje i zakon i odluku kojom se on 

primjenjuje, čak i kad takvu odluku donosi nezavistan sud. Stoga ovaj Sud jeste nadležan da donosi 

konačnu odluku o tome da li se određeno "ograničenje" može uskladiti sa slobodom izražavanja 

koju štiti član 10 (vidi u gornjem tekstu pomenutu presudu Lingens, str. 25, stav 39). 

(iii) U vršenju svoje nadležnosti za nadzor, Sud osporeno miješanje mora razmatrati u svjetlu predmeta 

u cjelini, uključujući i sadržaj izjava za koje se podnosilac tereti i kontekst u kojem su te izjave 

date. Naročito mora odrediti da li je dato miješanje bilo "proporcionalno legitimnom cilju koji 

se želio ostvariti" i da li su razlozi koje su domaće vlasti ponudile kao obrazloženje "relevantne i 

dovoljne" (vidi u gornjem tekstu pomenutu presudu Lingens, str. 25-26, stav 40, i presudu Barfod 

protiv Danske od 22. februara 1989, Serija A br. 149, str. 12, stav 28). Pri tome, Sud mora biti 

uvjeren da su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu sa principima otjelotvorenim u 

članu 10, te da su to utemeljile na prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica (vidi u gornjem tekstu 

pomenutu presudu Jersild, str. 24, stav 31). 

U smislu navedenog, moguće je razmatrati različite predmete. 

Sloboda političkog izražavanja, kritika političkih pitanja ili kritika 

zvaničnika 

U presudi Ibrahim Aksoy protiv Turske (10. oktobar 2000, Predstavka br. 28635/95, stavovi 51- 

277


80), Sud je smatrao da je osuda podnosioca na osnovu separatističke propagande predstavljala 

kršenje člana 10. Što se generalno tiče distribucije općih ili političkih informacija putem 

reklamnih spotova, vidi presudu Vgt VereinGegen Tierfabriken protiv Švicarske od 28. juna 

2001, Predstavka br. 24699/94, stavovi 70-71 (vidi i presudu Andreas Wabl protiv Austrije od 

21. marta 2000, i presudu Jerusalem protiv Austrije od 27. februara 2001, Predstavka br. 26958/ 

95). 

Kritika u političkim pitanjima bila je osnovna tema presude Castells protiv Španije (23. april 

1992, Serija A br. 236, str. 23-24, stavovi 46-50). U tom predmetu, jedan član parlamenta 

kritizirao je vladu što nije poduzela pozitivne aktivnosti u cilju istrage napada koje su, po 

njegovom mišljenju, izvršile osobe koje su i dalje bile na odgovornim funkcijama. On je osuđen, 

a sud je odbio da mu da mogućnost da dokaže istinitost svojih riječi. Ovaj Sud je generalno 

izjavio – a to je i najznačajniji aspekt ove presude – da su ograničenja kritike šira kad je njihov 

predmet vlada, nego kad je njihov predmet pojedinac. 

Sud je potom zaključio da jeste došlo do krštenja člana 10, zato što podnosiocu nije bilo 

dozvoljeno da podastre svoje dokaze: 

Granice dozvoljene kritike šire su kad se kritika odnosi na vladu, nego kad se odnosi na 

pojedinačnog građanina, ili čak na političara. U demokratskom sistemu, djelovanje ili nedjelovanje 

vlade mora biti podložno detaljnoj analizi, ne samo zakonodavne ili pravosudne vlasti, već i štampe 

i javnog mnjenja. Nadalje, upravo zbog dominantnog položaja koji vlada ima neophodno je da 

ona bude suzdržava u pribjegavanju krivičnom postupku, posebno kad su na raspolaganju druga 

sredstva odgovorna na neopravdane napade i kritike njenih protivnika ili medija. Međutim, i dalje 

je na nadležnim državnim vlastima da, u svojoj funkciji garanta javnog reda, usvajaju mjere, čak i 

krivičnopravne prirode, koje za cilj imaju da budu primjerena i nepretjerana reakcija na klevetničke 

optužbe koje nemaju osnova ili su date zlonamjerno. 

Članak koji se pojavio u listu Punto y Hora de Euskalherria (vidi stav 7 u gornjem tekstu) mora 

se razmatrati u cjelini. Podnosilac je počeo tako što je dao dug spisak ubistava i napada izvršenih 

u Baskiji, zatim naglasio da su ostala nekažnjena; dalje je ponudio navode o učešću različitih 

ekstremističkih orzanizacija, koje je imenovao, i na kraju vladi pripisao odgovornost za takvu situaciju. 

Zapravo, mnoge od tih tvrdnji bile su jedna vrsta pokušaja da se ustanovi istina, što je gospodin 

Castells i pokušao jasno pokazati. 

Nije moguće reći kakav bi bio ishod postupka da je Vrhovni sud prihvatio dokaze koje je podnosilac 

htio izvesti; ovaj Sud, međutim, ključni značaj daje činjenici da su ti dokazi proglašeni neprihvatljivim 

u vezi sa datim djelom (vidi stav 12 u gornjem tekstu). Smatra da takvo miješanje u pravo 

podnosioca na slobodu izražavanja nije bilo neophodno u demokratskom društvu. 

Za druge primjere na istu temu, treba se osvrnuti na gore pomenutu presudu Lingens protiv 

Austrije od 8. decembra 1986, Serija A br. 103. Može se osvrnuti i na presudu Lopes Gomes da 

Silva protiv Portugala od 28. septembra 2000, Predstavka br. 37698/97, stavovi 34-36. U tom 

predmetu, podnosilac je osuđen zato što je u novinama koristio riječi kao što su "groteskno", 

"prostački" i "primitivno", za koje se smatralo da predstavljaju obične uvrede koje prevazilaze 

granice slobode izražavanja. Sud je izjavio: 

[…] moglo bi se polemizirati o tekstu koji je podnosilac napisao, a posebno o izrazima koje je 

koristio. Međutim, oni ne predstavljaju neosnovan napad, jer ih autor potkrepljuje objektivnim 

278


objašnjenje. U vezi s tim, Sud ukazuje na to da, u ovom području, politički diskurs često prelazi u 

sferu ličnog; što je opasnost politike i slobodne debate o idejama, koje su garancija demokratskog 

društva. Shodno tome, podnosilac je iznio mišljenje uobličeno političkim stavovima gospodina 

Silva Resende, koji i sam redovno u štampi iznosi kometare. Tamo gdje nema činjeničnog osnova, 

takvo bi mišljenje svakako djelovalo pretjerano, ali u svjetlu ustanovljenih činjenica, ovdje to nije 

slučaj. Na kraju treba naglasiti da novinarska sloboda pokriva i mogućnost pribjegavanja određenoj 

dozi pretjerivanja, ili čak provokacija (vidi presudu Prager i Oberschlick protiv Austrije od 26. 

aprial 1995, Serija A br. 313, str. 19, stav 38). 

[…] 

Nadalje, uz dodavanje predmetnom uredničkom tekstu i brojnih odlomaka novijih tekstova gospodina 

Silva Resende, podnosilac, koji je u to vrijeme bio direktor dnevnih novina Público, djelovao je 

u skladu sa pravilima novinarske struke. Prema tome, uz svoju reakciju na date tekstove, čitaocima 

je omogućio da formiraju sopstveno mišljenje, time što će predmetni urednički tekst uporediti sa 

izjavama osobe koja se u njemu pominje. Sud ovoj činjenici pridaje veliki značaj. 

Suprotno tvrdnjama Vlade, ono što je bitno nije činjenica da je podnosiocu izrečena minimalna 

kazna, već da je uopće osuđen (vidi u gornjem tekstu pomenutu presudu Jersild, str. 25, stav 35). 

Prema tome, osuda ovog novinara nije bila proporcionalna ostvarenju legitimnog cilja, uzimajući u 

obzir interes demokratskog društva da se osigura i održi sloboda štampe. 

(vidi i presudu Tammer protiv Estonije od 6. februara 2001, presudu Feldek protiv Slovačke 

od 12. jula 2001, Predstavka br. 29032/95, stavovi 77-90, i vidi u daljem tekstu: postupci protiv 

novinara.) 

Presuda Janowski protiv Poljske (21. januar 1999, Izvještaji 1999-I, stavovi 33-35) bavila se 

uvredama upućenim općinskoj gardi, u vezi s kojima je podnosilac prvo osuđen na zatvorsku i 

novčanu kaznu, a kasnije po žalbi na novčanu. Sud je primijetio i zaključio: 

Sud […] potvrđuje zaključak Komisije da su državni službenici pri vršenju dužnosti, isto kao i 

političari, podložni široj granici prihvatljive kritike (vidi stav 28 u gornjem tekstu). Takve granice, 

svakako, u nekim okolnostima mogu biti šire u pogledu državnih službenika koji vriše određena 

ovlaštenja, nego u vezi sa sa privatnim licima. Međutim, ne može se reći da državni službenici sebe 

svjesno izlažu otvorenoj analizi svake riječi i djela u istoj mjeri u kojoj to čine političari, i stoga bi 

ih trebalo tako tretirati kad se radi o kritici njihovoh aktivnosti (vidi presudu Oberschlick protiv 

Austrije (br. 2) od 1 . jula 1997, Izvještaji 1997-IV, str. 1275, stav 29). 

Nadalje, državi službenici, da bi svoje zadatke uspješno obavljali, moraju uživati povjerenje javnosti 

u uslovima u kojima nema nepotrebnih uznemiravanja, te se može pokazati neophodnim štititi 

ih od agresivnih i uvredljivih verbalnih napada kad su na dužnosti. U ovom predmetu, zahtjev za 

takvom zaštitom nije se morao vagivati u odnosu na interese slobode štampe ili otvorene debate o 

pitanjima od javnog interesa, pošto podnosilac svoje izjave nije dao u takvom kontekstu (vidi stav 

32 u gornjem tekstu; i ranije pomenutu presudu Lingens, str. 26, stav 42, in fine). 

Po mišljenju Suda, razlozi dati za osudu podnosioca bili su relevantni u smislu legitimnog cilja koji 

se želio ostvariti. Tačno je da je podnosilac koristio uvredljive riječi iz razloga istinske zabrinutosti 

za dobrobit sugrađana u toku žestoke diskusije. Takve riječi bile su usmjerene protiv pripadnika 

snaga zakona, koji su bili obučeni kako na njih da odgovore. Međutim, on je vrijeđao gardu na 

javnom mjestu, dok su bili na dužnosti, pred grupom posmatrača. Aktivnosti garde, mada nisu 

279


utemeljene na eksplicitnim propisima općinskog vijeća, već na potrebama higijenskih uslova i 

saobraćaja, nisu izazivale pribjegavanje agresivnom ili uvredljivom verbalnom napadu (vidi stav 8 

u gornjem tekstu). Shodno tome, čak i da jese bilo nekih okolnosti koje bi ukazale na suprotno, jeste 

postojao zadovoljavajući osnov za odluku do koje su na kraju došli domaći sudovi. 

Obzirom na gore navedeno, Sud je uvjeren da su razlozi koje su ponudile domaće vlasti "relevantni 

i dovoljni" u smislu stava 2 člana 10. Sud nadalje zaključuje da, u konkretnim okolnostima ovog 

predmeta, miješanje jeste bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želio ostvariti. U vezi s tim, 

treba primijetiti i da je kazna izrečena podnosiocu u žalbenom postupku smanjena, odnosno da je 

Regionalni sud Sierady njegovu zatvorsku kaznu ukinuo (vidi stav 12 u gornjem tekstu). Ukratko, 

ne može se reći da su domaće vlasti izašle iz granica slobodne procjene koju uživaju u ocjenjivanju 

neophodnosti osporene mjere. 

Shodno tome, nema kršenja člana 10 Konvencije. 

(Vidi i presudu Thoma protiv Luxembourga od 29. marta 2001.) 

Sloboda izražavanja i objavljivanje tajnih informacija 

U jednoj presudi iz 1995. godine, Sud je primijenio principe koje je ranije ustanovio. Radi se 

o predmetu Vereniging Weekblad Bluf ! protiv Holandije (9. februar 1995, Serija A br. 306-A, 

str. 15-16, stavovi 43-46). Redakcija lista Bluf ! došla je u posjed tad već starog izvještaja službe 

unutrašnje sigurnosti (BVD). Izvještaj su objavili, ali su vlasti zaplijenile cijeli tiraž. Međutim, 

pošto je policija zaboravila da zaplijeni i štamparske ploče, novi primjerci su odštampani i 

prodani. Vlasti nisu djelovale na sprječavanju prodaje novih primjeraka: bio je kraljicin 

rođendan i vlasti nisu željele stvarati nikakav nered. Nakon toga je Javni tužilac primjerke 

povukao iz distribucije. 

Sud je smatrao da je povlačenje primjeraka iz distribucije predstavljalo miješanje u slobodu 

izražavanja, i kazao da, mada miješanje jeste bilo u skladu sa zakonom i usmjereno ka 

legitimnom cilju zaštite nacionalne sigurnosti, nije bilo neophodno u demokratskom društvu 

u svrhu ostvarenja tog cilja. Pri razmatranju ovog predmeta, Sud se prvenstveno oslanjao na 

kriterij "javnosti" informacija. Primijetio je: 

Povlačenje iz distribucije […] mora se posmatrati u svjetlu događaja u cjelini. Nakon što je list 

zaplijenjen, izdavač je ponovo štampao veliki broj primjeraka i prodavao ih na pretrpanim ulicama 

Amsterdama (vidi stavove 11 i 38 u gornjem tekstu). 

Shodno tome, date informacije već su bile u širokoj distribuciji kad je list povučen iz prodaje. Brojku 

od 2500 primjeraka koju je podnosilac ponudio, Vlada je osporila. Sud, pak ne vidi razloga da 

sumnja da je u svakom slučaju prodan velik broj primjeraka i da je BDV-ov izvještaj postao poznat 

javnosti. U vezi s tim, Sud ukazuje da je već smatrao da nije neophodno sprječavati objelodanjivanje 

informacija koje su već postale dostupne javnosti (vidi ranije navedenu presudu Weber, str. 

22-23, stav 49) ili više nisu bile povjerljive (vidi presudu Observer and Guardian protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva od 26. novembra 1991, Serija A br. 216, str. 33-35, stavovi 66-70, i ranije citiranu presudu 

Sunday Times (br. 2), str. 30-31, stavovi 52-56). 

U ovom predmetu je obim javnosti očigledno drugačiji. Međutim, date informacije bile su dostupne 

velikom broju ljudi, koji su ih mogli prenositi drugima. Nadalje, mediji su komentirali događaje. 

280


Prema tome, zažtita informacija kao džravne tajne više nije bila opravdana i povlačenje broja 267 

lista Bluf ! više nije djelovalo neophodno za ostvarenje legitimnog cilja. Bilo je, s druge strane, 

moguće krivično goniti počinionce. 

Ukratko, pošto data mjera nije bila neophodna u demokratskom društvu, nema kršenja člana (čl. 

10). 

Sloboda izražavanja u kontekstu javne službe 

Član 10, stav 2, kaže da sloboda izražavanja sa sobom nosi dužnosti i obaveze. To znači da 

postoje ograničenja slobode izražavanja kod određenih zanimanja, kao što su, npr. sudije, 

državni službenici, itd. Sud se bavi ovim pitanjem, a u skorije vrijeme je kazao da su disciplinske 

mjere izrečene advokatu za kršenje zabrane profesionalnog reklamiranja bile u skladu sa članom 

10, stav 2. 

Nemoguće je baviti se svime u ovom tekstu, pa će se, iz tog razloga, razmatrati samo jedan 

konkretan aspekt, tj. situacija u kojoj osoba koja je iskoristila svoju slobodu izražavanja biva 

ili otpuštena iz javne službe, ili ne bude ni primljena. U tom smislu, primjereno je navesti 

presudu Glasenapp protiv Njemačke (28. august 1986, Serija A br. 104, str. 26, stavovi 49- 

50). U Njemačkoj je za prijem u državnu službu neophodno dati svečanu zakletvu na Ustav, a 

vlasti pripadnike ekstremne desnice ili ekstremne ljevice uopće ne uzimaju u razmatranje kao 

kandidate. Sud je prvo kazao: 

Mada […] države članice nisu željele da kroz Konvenciju ili njene protokole preuzmu obavezu 

priznavanja prava na zaposlenje u javnoj službi, iz toga ne proizilazi da državni službenici u drugim 

aspektima nisu unutar opsega Konvencije (vidi, mutatis mutandis, presudu Abdulaziz, Cabales i 

Balkandali od 28. maja 1985, Serija A br. 94, str. 31-32, stav 60). 

Sud je svoje razmišljanje donekle kvalificirao: 

Status kandidata za državnu službu koji je gospođa Glasenapp stekla kroz zaposlenje kao nastavnik 

u srednjoj školi nije je lišilo zaštite koju daje član 10. Ova odredba je svakako od materijalnog 

značaja u ovom predmetu, ali da bi se odredilo da li je ona prekršena, mora se prvo utvrditi da li 

je osporena mjera predstavljala miješanje u uživanje prava na slobodu izražavanja – u formi npr. 

"formalnosti, uslova, ograničenja ili kazne" – i da li je ta mjera bila unutar sfere prava na pristup 

državnoj službi, što je pravo koje Konvencija ne osigurava. 

Nakon razmatranja okolnosti predmeta, Sud je (stav 53) primijetio da: 

Suština predmeta podnesenog ovom Sudu je pristup državnoj službi. Odbijajući takav pristup 

gospođi Glasenapp, pokrajinske vlasti su u obzir uzele njena mišljenja i stavove samo da bi utvrdile 

da li ona posjeduje jednu od ličnih kvalifikacija neophodnih za takvo mjesto. 

Na osnovu toga, nema miješanja u uživanje prava zaštićenog stavom 1 člana 10. 

U drugom predmetu Sud je zauzeo suprotan stavi (Vogt protiv Njemačke, presuda od 26. 

septembra 1995, Serija A br. 323, stav 44). U tom slučaju, podnosilac nije bio kandidat, već 

državni službenik u stalnoj službi. Prije odlučivanja da li je došlo do kršenja člana 10 koje nije 

281


neophodno u demokratskom društvu, Sud je prvo kazao da član 10, stav 1, jeste primjenjiv: 

Sud, kao i Komisija, smatra da ovaj predmet treba razlikovati od predmeta Glasenapp i Kosiek. 

U tim predmetima, Sud je analizirao to što su vlasti podnosiocima odbile dati status državnog 

službenika na osnovu toga što nisu posjedovale odgovarajuće kvalifikacije. Pristup državnoj službi 

je bio suština predmeta podnjesenih Sudu, koji je, shodno tome, zaključio da nije bilo miješanja u 

prava zaštićena stavom 1 člana 10 (vidi ranije citiranu presudu Glasenapp, str. 27, stav 53). 

S druge strane, gospođa Vogt je od februara 1979. bila stalno zaposlena kao državni službenik. 

Suspendirana je u augustu 1986. i otpuštena 1987. (vidi stavove 16 i 20 u gornjem tekstu), što 

je bila disciplinska mjera za navodno nepoštivanje obaveze koju ima svaki državni službenik, da 

poštuje slobodni demokratski sistem u smislu njemačkog Ustava. Po mišljenju vlasti, ona je, svojim 

aktivnostima u ime DKP-a i svojim odbijanjem da se distancira od te partije, iznijela stavove koji 

su protiv gore pomenutog sistema. Iz toga proizilazi da jeste došlo do miješanja u uživanje prava 

zaštićenog članom 10 Konvencije. 

[…] Mada jeste legitimno da država svojim državnim službenicima, na osnovu njihovog statusa, 

nametne obavezu diskrecije, državni službenici su i pojedinci, i kao takvi uživaju zaštitu člana 

10 (čl. 10) Konvencije. Stoga je na ovom Sudu da, uzimajući u obzir okolnosti svakog predmeta, 

odluči da li je postojala pravična ravnoteža između temeljnog prava pojedinca da uživa slobodu 

izražavanja i legitiminog interesa demokratske države da osigura da njena državna služba na pravi 

način unaprjeđuje svrhe navedene u članu 10, stav 2 (čl. 10-2). Pri takvoj analizi, Sud će imati na 

umu to da kad se radi o pravu na slobodu izražavanja državnih službenika, "dužnosti i obaveze" 

pomenute u članu 10, stav 2 (čl. 10-2) poprimaju poseban značaj, koji opravdava da se domaćim 

vlastima ostavi određeni stepen slobodne procjene pri određivanju da li je osporeno miješanje proporcionalno 

gore pomenutom cilju (vidi i presudu Ahmed i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

2. septembar 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI, str. 2378, stav 56). 

(vidi i presudu Wille protiv Liechtensteina od 28. oktobra 1999, Izvještaji 1999-VII, stavovi 

36-51.) 

Sloboda izražavanja u radio i televizijskom emitiranju, kinu i videu 

Radio i televizijsko emitiranje 

U predmetu Groppera protiv Švicarske, Sud je postavio uslove za primjenu treće rečenice 

stava 1 člana 10, u vezi sa sistemom licenciranja koji država može uvesti u ovoj oblasti. Sud je 

primijetio da se odredbe stava 2 koje pokrivaju slobodu izražavanja odnose i na takve propise 

(presuda Groppera Radio AG i ostali, 28. mart 1990, Serija A br. 173, str. 24, stav 61): 

[…] svrha treće rečenice stava 1 člana 10 Konvencije je da jasno kaže da države imaju pravo da sistemom 

licenci kontroliraju način na koji se emitiranje organizira na njihovom teritoriju, posebno u 

smislu tehničkih aspekata. To, s druge strane, ne znači da mjere licenciranja neće uopće podlijegati 

zahtjevima stava 2, jer bi to vodilo rezultatu suprotnom cilju i svrsi člana 10 gledanog u cjelini. 

U drugom predmetu, Informationsverein Lentia i ostali protiv Austrije, Sud je ove principe 

primijenio. U tom predmetu, podnosiocima je uskraćeno pravo da uspostave internu mrežu 

kablovske televizije. Važeći austrijski zakon je saveznim vlastima dao pravo da reguliraju 

282


emiterske aktivnosti i podnosiocima nije data nikakva posebna licenca, jer za takvu licencu 

nije bilo zakonskog osnova. Austrija je kazala da joj je namjera bila da osigura objektivnost 

i nepristrasnost vijesti, pluralizam itd., tako što će održavati postojeći javni monopol. Sud je 

smatrao (Informationsverein Lentia i ostali protiv Austrije, 24. novembar 1993, Serija A br. 

276, str. 16-17, stavovi 38-39 i 42) da je odbijanje izdavanja licence nesumnjivo predstavljalo 

miješanje "u skladu sa zakonom", ali da nije bilo neophodno u demokratskom društvu. Sud je 

prvo primijetio: 

Ovaj Sud često naglašava temeljnu ulogu slobode izražavanja u demokratskom društvu, posebno 

kad ona kroz medije služi za davanje informacija i ideja od općeg interesa, koje javnost ima pravo 

da prima (vidi, npr., mutatis mutandis, Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda 

od 26. novembra 1991, Serija A br. 216, str. 29-30, stav 59). Takva se obaveza ne može uspješno 

ispunjavati, osim ako nije utemeljena u principu pluralizma, čiji je najjači garant država. Ovakva 

opservacija posebno je validna u vezi sa audiovizuelnim medijima, čiji se programi često emitiraju 

na velikom prostoru. 

Od svih sredstava kojima se osigurava da se ove vrijednosti poštuju, javni monopol je taj koji 

nameće najveća ograničenja na slobodu izražavanja, odnosno potpunu nemogućnost emitiranja 

na bilo kakav način osim kroz državne stanice i, u nekim slučajevima, preko lokalne kablovske 

stanice. Dalekosežni karakter takvih ograničenja znači da se oni mogu opravdati samo tamo gdje 

oni odgovaraju na hitnu potrebu. 

Nakon razmatranja argumentacije vlade, pomenute u gornjem tekstu, Sud je kazao: 

Sud nije uvjeren vladinim argumentima. Njihove tvrdnje pobijaju iskustva nekoliko evropskih 

država po veličini sličnih Austriji, u kojima istovremeno postojanje javnih i privatnih stanica, u 

skladu sa pravilima koja se razlikuju od zemlje do zemlje, i uz koje idu mjere sprječavanja razvijanja 

privatnih monopola, pokazuje da su izraženi strahovi neosnovani. 

Drugi primjeri odluka vezanih za televizuelne komunikacije mogu se naći u gore pomenutoj presudi 

Autronic, citiranoj na samom početku razmatranja člana 10, ili u presudi Tele 1 Privatfernseh 

GmbH protiv Austrije od 21. septembra 2000, Predstavka br. 32240/96. 

Kino 

Što se tiče kina, treba pomenuti predmet Otto-Preminger-Institut protiv Austrije (22. septembar 

1994, Serija A br. 295-A, str. 19, stav 49). U tom predmetu su državne vlasti zaplijenile jedan 

film, jer je predstavljao provokaciju za katolike. Sud nije pronašao kršenje člana 10. Ono što je 

zanimljivo je da se tu postavljaju principi koji se mogu primijeniti kad neko umjetničko djelo 

predstavlja uvredu vjerskih ubjeđenja: 

Kako proizilazi iz same formulacije stava 2 člana 10, svako ko koristi prava i slobode date prvim 

stavom tog člana, time preuzima i "dužnosti i obaveze". Među njih se – u kontekstu vjerskih stavova 

i ubjeđenja – može legitimno uključiti i obaveza da se, što je moguće više, izbjegavaju izrazi koji će 

drugima biti nepotrebno uvredljivi, a time predstavljati i ugrožavanje njihovih prava, što ni na koji 

način ne doprinosi bilo kakvom obliku javne debate koja može unaprijediti ljudske odnose. 

Po tome, može se principijelno smatrati neophodnim da se u nekim demokratskim društvima 

283


sankcionira, ili čak spriječi, neprimjereno napadanje predmeta vjerskog poštovanja, pod uslovom 

da su svaka "formalnost", "uslov", "ograničenje" ili "kazna" proporcionalni legitimnom cilju koji se 

želi ostvariti (vidi presudu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. decembra 1976, Serija 

A br. 24, str. 23, stav 49). 

Sud je zaključio: 

Sud ne može zanemariti da je katoličanstvo vjeroispovijest ogromne većine stanovnika Tirola. Pri 

pljenidbi predmetnog filma, austrijske vlasti djelovale su u cilju osiguranja vjerskog mira u toj regiji i 

sprječavanja da neki ljudi osjete da su njihova vjerska ubjeđenja izložena nepotrebnom i uvredljivom 

napadu. Prvenstveno je na državnim vlastima, koje su u boljoj poziciji od međunarodnog sudje, da 

ocijene potrebu za takvom mjerom u odnosu na situaciju koja postoji na lokalnom nivou u datom 

trenutku. Obzirom na sve okolnosti ovog predmeta, Sud ne smatra da se može reći da su austrijske 

vlasti prekoračile stepen svoje slobodne procjene u ovom smislu (ibid., str. 21, stav 56). 

Video 

U predmetu Wingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. novembar 1996, Izvještaji o 

presudama i odlukama 1996-V, str. 1957-1960, stavovi 58 i 63) podnosilac je režirao i napravio 

video zapis pod nazivom Slike ekstaze. Britanska komisija za klasifikaciju filmova odbila je 

ovom radu dati pravo na distribuciju, jer je smatran bogohulnim. U presudi je Sud naglasio 

principe koji važe za stepen slobodne procjene država potpisnica u vezi sa predmetima 

političkog govora i tzv. slučajevima "umjetničkog izraza" u vezi sa "moralom": 

[…] stoji činjenica da još uvijek nema dovoljno zajedničkog osnova u pravnim i društvenim porecima 

država članica Vijeća Evrope da se zaključi da sistem kojim država može uvesti ograničenja 

na distribuciju nekog materijala na osnovu toga što je bogohulan, sam po sebi nije neophodan u 

demokratskom društvu, a time i nekompatibilan sa Konvencijom (vidi, mutatis mutandis, presudu 

Otto-Preminger-Institut citiranu u gornjem tekstu u stavu 46, str. 19, stav 49). 

Mada je po članu 10, stav 2, malo prostora za ograničenja na politički govor ili debatu o pitanjima 

od javnog interesa (vidi, mutatis mutandis, između ostalih izvora, i presudu Lingens protiv Austrije 

od 8. jula 1986, Serija A br. 103, str. 26, stav 42; presudu Castells protiv Španije od 23. aprila 1992, 

Serija A br. 236, str. 23, stav 43; i presudu Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda od 25. juna 1992, 

Serija A br. 239, str. 27, stav 63), generalno je državama članicama ostavljen širok stepen slobodne 

procjene pri reguliranju slobode izražavanja u vezi sa stvarima koje bi mogle vrijeđati intimna i 

lična ubjeđenja unutar sfere morala, a naročito religije. Uz to, kao i u polju morala, čak i u većoj 

mjeri, ne postoji jedinstveno evropsko poimanje obaveze "zaštite prava drugih" u vezi sa napadima 

na njihova vjerska ubjeđenja. Ono što može jasno uvrijediti osobu određene vjere varirat će u velikoj 

mjeri od trenutka do trenutka i od mjesta do mjesta, posebno u eri koju karatkerizira sve veći 

spektar vjera i denominacija. Upravo na osnovu njihovog direktnog i kontinuiranog kontakta sa 

vitalnim snagama svojih zemalja, državne vlasti su, u principu, u boljoj poziciji od međunarodnih 

sudija da daju mišljenje o tačnom sadržaju ovakve obaveze u vezi sa pravima drugih, kao i o "neophodnosti" 

nekog "ograničenja" koje za cilj ima da od takvih materijala zaštiti one čiji bi najdublji 

osjećaji bili istinski povrijeđeni (vidi, mutatis mutandis, presudu Müller i ostali protiv Švicarske od 

24. maja 1988, Serija A br. 133, str. 22, stav 35). 

Ovo, naravno, ne isključuje konačni evropski nadzor. Takav nadzor je još i potrebniji, obzirom 

na širinu i neograničenost pojma bogohuljenja i rizika od proizvoljnog ili pretjeranog miješanja 

284


u slobodu izražavanja pod krinkom aktivnosti poduzetih protiv navodno bogohulnog materijala. 

U tom smislu su posebno značajni opseg djela bogohuljenja i garancija koje su ugrađene u zakon. 

Uz to, činjenica da ovaj predmet podrazumijeva ograničenje koje se javlja unaprijed, traži posebnu 

analizu Suda (vidi, mutatis mutandis, presudu Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

od 26. novembra 1991, Serija A br. 216, str. 30, stav 60). 

U ovom predmetu zadatak Suda je da odredi da li su razlozi na koje su se pozvale domaće vlasti u 

obrazloženju mjera kojima se miješaju u podnosiočevu slobodu izražavanja relevantni i dovoljni u 

smislu člana 10, stav 2, Konvencije (čl. 10-2). 

[…] 

I podnosilac i predstavnik Komisije su tvrdili da bi kratki eksperimentalni video rad vidjela publika 

manja nego publika cjelovečernjeg igranog filma, što je bio slučaj u predmetu Otto-Preminger- 

Institut. […] 

Nadalje, rizik bi bio dodatno smanjen ograničenjem distribucije na licencirane "seks-šopove". 

U ovom predmetu, Britanska komisija za klasifikaciju filmova odbila je da uopće izda 

klasifikaciju. Rezultat ovog odbijanja je da podnosilac nije imao pravo distribucije svog video 

djela. U vezi s ovim, Sud je odgovorio ovako (stav 63): 

Sud, s druge strane, primjećuje da je priroda video radova je da se oni, kad dođu na tržište, u praksi 

mogu kopirati, posuđivati, iznajmljivati, prodavati i gledati u domovima, i na taj način izbjeći bilo 

kakvu kontrolu vlasti. 

U takvim okolnostima, nije nerazumno da domaće vlasti, imajući u vidu razvoj video industrije 

u Ujedinjenom Kraljevstvu (vidi stav 22 u gornjem tekstu), smatraju da bi film došao do publike 

kojoj bi mogao biti uvredljiv. Korištenje tvrdog omota sa upozorenjem o sadržaju filma (vidi stav 62 

u gornjem tekstu) bilo bi samo djelimično djelotvorno, obzirom na raznovrsne oblike prenošenja 

video djela, kako je pomenuto u gornjem tekstu. U svakom slučaju, domaće vlasti su i ovdje u 

boljoj poziciji od Evropskog suda da ocjenjuju kakav je mogući efekat takvog videa, imajući u vidu 

teškoće u zaštiti javnosti. 

Zaključak: nema kršenja člana 10. 

Sloboda izražavanja i sloboda štampe i objavljivanja 

Zabrana publikacija 

Opscene publikacije 

Po objavljivanju jedne knjige (koja će se ovdje nazivati "školska knjiga" ili "knjižica), vlasti 

Ujedinjenog Kraljevstva pokrenule su postupak po osnovu opscenosti. Sud je datu osobu osudio 

i naredio da se djelo zaplijeni i uništi (presuda Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

7. decembar 1976, Serija A br. 24). Po pitanju neophodnosti miješanja u autorovu slobodu 

izražavanja, Sud je razmatrao izjašnjenja obje strane. 

285


Sud je počeo od odbijanja izjašnjenja podnosioca da su u Ujedinjenom Kraljevstvu dozvoljena 

opscena izdanja, i primijetio (stav 56): 

Tretman koji su "knjižica" i njen izdavač imali 1971. godine bio je, po mišljenju podnosioca i manjine 

u Komisiji, još manje "neophodan", u smislu da cijeli spektar publikacija čiji je sadržaj hard 

core pornografija i koje nemaju nikakve intelektualne ili umjetničke sadržaje, navodno, koristi vrlo 

širok stepen tolerancije koji postoji u Ujedinjenom Kraljevstvu. Izložene su pogledima prolaznika, 

posebno mladih, i generalno se kaže da prolaze nekažnjeno, a rijetki krivični postupci protiv njih ispostavljaju 

se, kako se tvrdi, često neuspješnim, obzirom na veliki stepen liberalizma porota. Tvrdi 

se da isto važi za "seks šopove" i veliki dio javno dostupne zabave. 

U principu, nije funkcija ovog Suda da upoređuje, čak i ako su donesene u sličnim okolnostima, 

različite odluke organa gonjenja i sudova, te mora, kao i odgovorna vlada, poštovati nezavisnost 

sudova. Nadalje i prije svega, Sud ovdje nije suočen sa analognom situacijom: kako je vlada ukazala, 

dokumenti u spisu ne pokazuju da su ranije pomenute publikacije i zabava bili, u istoj mjeri koliko i 

"knjižica" (stav 52 u gornjem tekstu), usmjereni ka djeci i adolescentima koji im imaju pristu. 

Što se tiče činjenice da je isto djelo objavljeno u drugim državama članicama Vijeća Evorpe, 

Sud je primijetio (stav 57): 

Podnosilac i manjina u Komisiji stavljaju naglasak na dodatni argument da su, uz originalno dansko 

izdanje, prevodi "knjižice" objavljeni i slobodno distribuirani u većini država članica Vijeća 

Evrope. 

Ovdje još jednom stepen slobodne procjene države i fakultativna priroda "ograničenja" i "kazni" 

koje pominje član 10, stav 2 (čl. 10-2), sprječavaju Sud da prihvati takav argument. Činjenica da je 

većina (država članica) odlučila da dozvoli da se ovo djelo distribuira ne znači da je suprotna odluka 

vlasti centralnog dijela grada Londona predstavljala kršenje člana 10 (čl. 10). 

Na kraju, u pogledu težine miješanja u slobodu izražavanja, Sud je dao sljedeću argumentaciju 

(stavovi 58-59): 

[…] na raspravi održanoj 5. juna 1976, predstavnik koji je zastupao mišljenje manjine u Komisiji 

insistirao je na tome da odgovorna država u svakom slučaju nije trebala poduzeti tako drakonske 

mjere, kao što je pokretanje krivičnog postupka koji je doveo do osude gospodina Handysidea i do 

pljenidbe, a potom i uništenja "knjižice". Rečeno je da je Ujedinjeno Kraljevstvo prekršilo princip 

proporcionalnosti, koji je sadržan u pridjevu "neophodan", time što se nije ograničilo ili na zahtjev 

podnosiocu da iz "knjižice" ukloni problematični sadržaj, ili da postavi ograničenja na prodaju i 

reklamiranje. 

Što se tiče zahtjeva da se iz knjige ukloni problematični sadržaj […], Sud je jednostavno kazao 

da član 10 "ni u kom slučaju državama članicama ne nameće obavezu da uvedu takvu vrstu 

prethodne cenzure ". 

Što se tiče zahtjeva za ograničenjem prodaje, Sud je smatrao da da bi na taj način "knjižica" 

izgubila suštinu koju je podnosilac smatrao njenim raison d’être. 

Na osnovu snage podataka koji su pred njim, Sud dolazi do zaključka da u smislu okolnosti ovog 

286


predmeta nije ustanovljeno nikakvo kršenje zahtjeva člana 10 (čl. 10). 

Mora se kazati da se državama članicama ostavlja širok stepen slobodne procjene u ograničenju 

slobode izražavanja na osnovu zaštite morala. 

Političke publikacije 

Još jedan primjer zabrane može se ilustrirati presudom Association Ekin protiv Francuske 

od 10. jula 2001, Predstavka br. 39288/98, stav 63, u vezi sa uredbom kojim se zabranjuje, 

cirkulacija, distribucija i ponuda na prodaju u cijeloj Francuskoj, publikacije koja je navodno 

predstavljala prijetnju javnom redu, a koji je na kraju Državni savjet poništio. Sud se složio sa 

Državnim savjetom da, posebno uzimajući u obzir sigurnost i javni red, sadržaj publikacije 

nije bio takav da može opravdati težinu miješanja u pravo podnosioca na slobodu izražavanja, 

predstavljenu kroz zabranu koju je naložilo Ministarstvo unutrašnjih poslova. Ukratko, Sud 

je smatrao da uredba Ministarstva unutrašnjih poslova nije bila odgovor na hitnu društvenu 

potrebu i nije bila proporcionalna legitimnom cilju koji se želio postići (vidi i presudu Öztürk 

protiv Turske od 28. septembra 1999, Izvještaji 1999-VI, stavovi 64-74). 

Pljenidba i konfiskacija novina 

U predmetu Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva (26. novembar 1991, Serija 

A br. 216, str. 29-30, stavovi 59-60), Sud je dao sažetak osnovnih principa koji se odnose na 

štampu i slobodu izražavanja: 

(a) Sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva; na osnovu 

stava 2 člana 10 (čl. 10-2), primjenjuje se ne samo na "informacije" i "ideje" koje se primaju povoljni 

ili se smatraju neuvredljivima ili nebitnima, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju, ili uznemiravaju. 

Sloboda izražavanja, onako kako je utjelotvorena u članu 10 (čl. 10), podliježe različitim izuzecima, 

koji se, s druge strane, moraju tumačiti usko, a neophodnost bilo kakvog ograničenja mora se ustanoviti 

uvjerljivo. 

(b) Ovi principi su posebno značajni kad je štampa u pitanju. Mada ne smije prekoračiti granice 

uspostavljene, između ostalog, u "interesu nacionalne sigurnosti" ili za "održavanje autoriteta 

pravosuđa", ipak je njena dužnost da pruža informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa. Ne 

samo da štampa ima zadatak da pruža takve informacije i ideje: i javnost ima pravo da ih prima. Da 

nije tako, štampa ne bi bila u stanju da igra svoju vitalnu ulogu "stražara javnosti". 

(c) Pridjev "neophodan", u smislu člana 10, stav 2 (čl. 10-2), implicira postojanje "hitne društvene 

potrebe". Države potpisnice uživaju određeni stepen slobodne procjene pri određivanju da li postoji 

takva društvena potreba, ali to ide ruku pod ruku sa evropskim nadzorom, koji uključuje i 

zakone i odluke kojima se ti zakoni primjenjuju, čak i kad ih donose nezavisni sudovi. Stoga je ovaj 

Sud nadležan da donosi konačnu odluku o tome da li se neko "ograničenje" uklapa sa slobodom 

izražavanja koju štiti član 10 (čl. 10). 

(d) Pri vršenju svoje nadzorne nadležnosti, zadatak Suda nije da zauzima mjesto nadležnih 

domaćih vlasti, već da u svjetlu člana 10 (čl. 10) razmatra odluke koje one donose u skladu sa svojim 

ovlaštenjima da slobodno procjenjuju. To ne znači da je ovaj nadzor ograničen na utvrđivanje da li 

je odgovorna država svoja diskreciona prava koristila razumno, pažljivo i dobronamjerno; zadatak 

Suda je da razmotri miješanje koje je predmet pritužbe u odnosu na predmet u cjelini i da odredi 

da li je ono bilo "proporcionalno cilju koji se želio ostvariti" i da li su razlozi koje su domaće vlasti 

ponudile kao obrazloženje bili "relevantni i dovoljni". 

287


[…] član 10 (čl. 10) Konvencije ne sadrži eksplicitnu zabranu nametanja prethodnih ograničenja 

na publikacije. Ovo se potvrđuje ne samo riječima "uslovi", "ograničenja" i "sprječavanje"; koje se 

pojavljuju u samoj odredbi, već i presudom Sunday Times koju je Sud donio 26. aprila 1979, kao i 

presudom Markt Intern Verlag GmbH i Klaus Beermann od 20. novembra 1989. (Serija A br. 165). 

S druge strane, opasnosti koje podrazumijeva prethodno ograničenje su takve da od Suda traže 

najpažljiviju analizu. Ovo posebno važi kad se radi o štampi, jer vijesti su roba sa ograničenim 

vijekom trajanja i kašnjenje sa objavljivanjem, makar i kratko, može ih lišti i vrijednosti i zanimljivosti. 

(Idem presuda Association Ekin protiv Francuske od 10. jula 2001, Predstavka br. 39288/98, 

stavovi 56-57, ili presuda Fressoz i Roire protiv Francuske od 21. januara 1999, Izvještaji 1999-I, 

stav 45.) 

Presuda Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1) od 26. aprila 1979, Serija A br. 30, 

jedan je od vodećih predmeta na kojima je Sud temeljio svoje zaključke u predmetu Observer 

i Guardian. U tom predmetu su podnosioci željeli objaviti tekst o načinu na koji je jedna firma 

testirala medikament (Thalidomide) prije nego što ga je plasirala na tržište. Medikament je 

proizveo štetne efekte i žrtve su pokrenule sudski postupak. Data farmaceutska kompanija 

uspjela je dobiti zabranu objavljivanja datog teksta, na osnovu tvrdnje da bi tekst predstavljao 

nepoštivanje suda. U vezi sa zabranom, Sud je kazao (stav 65): 

Općeprihvaćena stvar je da sudovi ne mogu djelovati u vakuumu. Mada oni jesu forum za rješavanje 

sporova, to ne znači da se o tim sporovima ne može i prije toga negdje drugo diskutirati, bilo u 

specijaliziranim časopsisima, u općoj štamp, ili generalno u javnosti. 

Nadalje, mada mas-mediji ne smiju prekoračiti granice koje nameće interes ispravnog provođenja 

pravde, njihov je posao da daju informacije i ideje vezane za pitanja koja dolaze pred sud, isto kao 

i u drugim područjima od interesa za javnost. Ne samo da mediji imaju zadatak da pružaju takve 

informacije i ideje: i javnost ima pravo da ih prima. 

Sud je ukazao na to da su porodice žrtava imale pravo na informacije, odnoso da su (stav 66): 

[…] imale vitalni interes da saznaju sve osnovne činjenice i različita moguća rješenja. Mogle su biti 

lišeni tih infromacija, koje su za njih bile od ključnog unačaja, samo ako bi bilo skoro apsolutno 

sigurno da bi davanje takvih informacija predstavljalo prijetnju "autoritetu pravosuđa ". 

U vezi sa potpunom zabranom objavljivanja fotografije osumnjičenog u toku krivičnog 

postupka, vidi presudu News Verlag GmbH & CoKG protiv Austrije od 11. januara 2000. 

Što se tiče kombinacije državnih mjera kojima se novine prisiljavaju da prestanu izlaziti, vidi 

presudu Özgür Gündem protiv Turske od 16. marta 2000, Predstavka br. 23144/93. U tom 

predmetu, Sud je zaključio da odgovorna država nije poduzela odgovarajuće zaštitne i istražne 

mjere da zaštiti pravo Özgüra Gündema na slobodu izražavanja, i da je novinama nametnula 

određene mjere, konkretno pretres i hapšenje, kao i brojne tužbe i osude u vezi sa određenim 

izdanjima novina, koje su bile neproporcionalne i neopravdane kao sredstvo ostvarivanja bilo 

kakvog legitimnog cilja. Kako je kombinirani efekat ovih faktora bio da se novine natjeraju da 

prestanu izlaziti, to predstavlja kršenje člana 10 Konvencije. 

288


Postupci protiv novinara: kleveta, primanje dokumenata, itd. 

Sud je generalno vrlo revnosan u svom nadzoru u smislu člana 10 u vezi sa štampom i 

postupcima protiv novinara. Vrlo često se, mada ne uvijek, takvi postupci pokreću za klevetu. 

Sud je imao priliki da izjavi (presuda Bergens Tidende i ostali protiv Norveške od 2. maja 2000, 


Sud nadalje podsjeća na suštinsku funkciju koju štampa vrši u demokratskom društvu. Mada 

štampa ne smije prekoračivati određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih i 

potrebom da se ne objavljuju povjerljive informacije, njena je dužnost, ipak, da pruža – na način 

koji je u skladu sa njenim obavezama i odgovornošću – informacije i ideje i pitanjima od javnog 

interesa (vidi presudu Jersild protiv Danske od 23. septembra 1994, Serija A br. 298, str. 23-24, stav 

31, presudu De Haes i Gijsels protiv Belgije od 24. februara 1997, Izvještaji o presudama i odlukama 

1997¬I, str. 233-34, stav 37, i presudu Bladet Tromsø i Stensaas citiranu u gornjem tekstu, stav 

59). Uz to, Sud vodi računa o činjenici da novinarska sloboda obuhvata i moguće pribjegavanje 

određenom stepenu pretjerivanja, čak i provokacije (vidi presudu Prager i Oberschlick protiv Austrije 

od 26. aprila 1995, Serija A br. 313, str. 19, stav 38, i presudu Bladet Tromsø i Stensaas citiranu 

u gornjem tekstu, stav 59). U slučajevima kao što je ovaj, stepen slobodne procjene koji država 

uživa uokviren je interesom demokratskog društva da štampi omogući da igra svoju vitalnu ulogu 

"stražara javnosti" time što pruža informacije od najvećeg značaja za javnost (ibid., stav 59). 

Zadatak ovog Suda u vršenju svoje nadzorne funkcije nije da zauzme mjesto domaćih vlasti, već da 

razmotri u smislu člana 10, u svjetlu datog predmeta u cjelini, odluke koje su te vlasti donijele na 

osnovu svojih ovlaštenja da vrše takve procjene (ibid., stav 60). 

[…] 

[…] Sud nadalje primjećuje da član 10 Konvencije ne daje neograničenu slobodu izražavanja, čak i 

u vezi sa izvještavanjem štampe o pitanjima od najvećeg interesa za javnost. U smislu stava 2 ovog 

člana, uživanje ove slobode sa sobom nosi i "dužnosti i obaveze" koje se odnose i na štampu. Kako 

je Sud naglasio u presudu Bladet Tromsø i Stensaas citiranoj u gornjem tekstu, stav 65, te "dužnosti 

i obaveze" dobivaju na značaju kad postoji, kao u ovom slučaju" pitanje napada na ugled privatnih 

lica i potkopavanja "prava drugih". Na osnovu "dužnosti i obaveza" koje se podrazumijevaju 

u uživanju slobode izražavanja, zaštita koju član 10 daje novinarima u vezi sa izvještavanjem o 

pitanjima od općeg interesa podliježu uslovu da oni djeluju dobronamjerno, da bi pružili tačne i 

pouzdane informacije, u skladu sa novinarskom etikom (vidi presudu Goodwin protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva od 27. marta 1996, Izvještaji 1996-II, str. 500, stav 39, i Fressoz i Roire protiv Francuske 

[GC], br. 29183/95, stav 54, ECHR 1999-I). 

U ovom predmetu, Sud je smatrao da je osuda podnosioca za objavljivanje tragičnih iskustava 

jednog pacijenta plastičnog hirurga koji je, nakon objavljivanja tog izvještaja, imao financijskih 

problema i morao zatvoriti praksu, predstavljala kršenje člana 10 (stavovi 56-57 i 60): 

Sud veliki značaj pridaje činjenici da su, u ovom slučaju, iskazi o iskustvima žena koje je tretirao 

Dr. R. bile ne samo suštinski tačne, već i da su ih novine tačno prenijele. Tačno je da su, kako su 

domaći sudovi naglasili, same žene koristile vrlo jake i izražajne opise, i da su takve riječi naglašene 

u novinskim člancima. Međutim, upotrijebljeni izrazi odražavaju razumljivo poimanje samih žena 

o tome kako im grudi izgledaju nakon neuspjele kozmetičko-hirurške intervencije, kako se i vidjelo 

289


na priloženim fotografijama. Uz to, niti jedan članak ne kaže da se nezadovoljavajući rezultati pripisuju 

nemaru hirurga, tj. doktora R. Ovakov značenje je izvukao Vrhovni sud, ne iz eksplicitnih 

riječi, već iz općeg tona teksta, čiji je fokus, zapravo, bio u istinitim navodima da Dr. R. nije pružio 

zadovoljavanjuću uslugu time što nije pružio ispravnu ili odgovarajuću postoperativnju njegu kojim 

bi se ispravili rezultati neuspješnih operacija. Što se tiče tekstova u cjelini, Sud ne nalazi da su 

izjave bile pretjerane ili zavaravajuće. 

Sud ne može prihvatiti da je izvještavanje o iskazima tih žena bilo lišeno odgovarajuće ravnoteže. 

Podnosiočeve novine očigledno nisu u samim tekstovima dovoljno jasno naglasile da iskaze žena 

ne treba shvatiti kao izjavu da Dr. R. ne posjeduje odgovarajuća hirurška znanja. Međutim, Sud 

podsjeća da novinsko izvještavanje zasnovano na invervjuima predstavlja jedno od najznačajnijih 

sredstava kojima štampa može igrati svoju vitalnu ulogu "stražara javnosti". 

[…] 

U svjetlu svega gore navedenog, Sud ne može doći do zaključka da je neupitni interes Dr. R. da 

zaštiti svoju profesionalnu reputaciju bio dovoljan da prevagne nad značajnim javnim interesom 

da štampa ima slobodu da pruža informacije o pitanjima od legitimnog interesa javnosti. Ukratko, 

razlozi koje je odgovorna država ponudila, mada jesu relevantni, nisu dovoljni da se pokaže da je 

miješanje koje je predmet pritužbe bilo "neophodno u demokratskom društvu". Sud smatra da nije 

bilo nikakvog razumnog odnosa proporcionalnosti između ograničenja koja su nametnule mjere 

Vrhovnog suda na podnosiočevo pravo slobode izražavanja i legitimnog cilja koji se želio ostvariti. 

Shodno tome, postoji kršenje člana 10 Konvencije. 

Mora se pomenuti i presuda Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda od 25. juna 1992, Serija A br. 

239, gdje je rečeno da su osuda za klevetu i kazna izrečena jednom piscu predstavljale kršenje 

člana 10. U ovom predmetu, pisac je krivično gonjen jer je u novinama objavio dva teksta o 

brutalnosti policije. 

U predmetue Prager i Oberschlick protiv Austrije, s druge strane (26 . april 1995, Serija A br. 

313), osuda novinara i izdavača za klevetu sudije nije se smatrala kršenjem člana 10. Sud je 

primijetio: 

da su navodi protiv sudije "bili izuzetno ozbiljni" (stav 36); 

da je "pretjeran obim optužbi […], u odsustvu zadovoljavajućeg činjeničnog osnova, djelovao kao 

nepotrebno štetan" (stav 37); 

i da podnosilac "nije mogao da se pozove na svoju dobronamjernost ili poštivanje novinarske etike. 

Ne može se reći da je istraživanje koje je bvoavio bilo dovoljno da potkrijepi tako teške navode" 

(stav 37). 

Obzirom na sve ove faktore i na "posebnu ulogu pravosuđa u društvu", Sud je zaključio da 

izricanje novčane kazne i pljenidba preostalih primjeraka napadnjtog lista nisu predstavljaki 

kršenje člana 10 (stav 38). Još jedan primjer koji se odnosi na klevetu sudija – porotnika – 

može se naći u presudi Barfod protiv Danske od 22. februara 1989, Serija A br. 149. Vidi i 

presudu Perna protiv Italije od 25. jula 2001, Predstavka br. 48898/99, stavovi 38-48), gdje je 

290


Sud posebno kazao (stav 38): 

[…] po definiciji, mišljenje ne podliježe dokazivanju. Može, s druge strane, biti pretjerano, posebno 

ako nema nikakvog činjeničnog osnova (vidi presudu De Haes i Gijsels protiv Belgije od 24. februara 

1997, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-I, stav 47). 

(v) Pitanja od javog interesa o kojima štampa ima pravo da daje informacije i ideje, u određenom 

smislu u skladu sa svojim dužnostima i odgovornošću, uključuju i pitanja vezana za funkcioniranje 

pravosuđa. Međutim, rad sudova, koji su garant pravde i koji igraju osnovnu ulogu u državi u 

kojoj postoji vladavina zakona, mora uživati povjerenje javnosti. Stoga sud treba da bude zaštićen 

od neosnovanih napada, posebno u svjetlu činjenice da sudije podliježu obavezi diskrecije koja ih 

sprječava da odgovore (vidi presudu Prager i Oberschlick protiv Austrije od 26. aprila 1995, Serija 

A br. 313, stav 34). 

Vidi i presudu Du Roy i Malaurie protiv Francuske (3. oktobar 2000, Predstavka br. 34000/96, 

stavovi 28-37) u vezi sa zakonom propisanom zabranom objavljivanja informacija o krivičnom 

tužbama uz koje idu i potraživanja odštete u parničnom postupku (kršenje člana10) (kršenje 

zabrane je bilo krivično djelo). 

Sud je smatrao i da je osuda televizijskih novinara za učešće u širenju rasističkih izjava 

takozvanih "Zelenokošuljaša" bila suprotna članu 10. Sud je primijetio (predmet Jersild protiv 

Danske, 23. septembar 1994, Serija A br. 298, str. 23 i 25-26,stavovi 31 i 35): 

Značajna karakteristika ovog predmeta je da podnosilac nije sam dao predmetne izjave, već je pomogao 

njihovoj distribuciji time što je bio televizijski novinar zadužen za program vijesti na danskom 

radiju (vidi stavove 9 do 11 u gornjem tekstu). Pri ocjeni da li su njegova osuda i izrečena 

kazna bile "neophodne", Sud će uzeti u obzir principe ustanovljene njegovom sudskom praksom 

u vezi sa ulogom štampe (rezimirane, recimo, u presudi Observer i Guardian protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva od 26. novembra 1991, Serija A br. 216, str. 29-30, stav 59). 

[…] 

Izvještavanje o vijestima na osnovu intervjua, bilo uredničkih obrađenih ili ne, predstavlja jedno 

od najznačajnijih sredstava kojima je štampa u stanju da igra svoju vitalnu ulogu "stražara javnosti" 

(vidi, npr., u gornjem tekstu pomenutu presudu Observer i Guardian, str. 29-30, stav 59). 

Kažnjavanje novinara što je pomogao u širenju izjava koje je druga osoba dala u intervjuu ozbiljno 

bi ugrozilo doprinos štampe u debati o pitanjima od javnog interesa i ne bi trebalo da postoji, 

osim ako nema posebno jakih razloga za to. U tom smislu, Sud ne prihvata argumentaciju vlade 

da je ograničena priroda kazne relevantna; ono što je bitno je da je novinaru izrečena osuđujuća 

presuda. 

Ne može biti nikakve sumnje da su izjave u vezi s kojima su Zelenokošuljaši osuđeni (vidi stav 14 

u gornjem tekstu) bile više nego uvredljive za grupe protiv kojih su bile usmjerene i nisu uživale 

zaštitu člana 10 (vidi, npr., odluke komisije o prihvatljivosti predstavki br. 8948/78 i 8406/78, Glimmerveen 

i Hagenbeek protiv Holandije, Odluke i izvještaji 18, str. 187, i br. 9235/81, Künen protiv 

Savezne Republike Njemačke, Odluke i izvještaji 29, str. 194). Međutim, čak i uzimajući u obzir 

način na koji je podnosilac pripremio izvještaj o Zelenokošuljašima (vidi stav 32 u gornjem tekstu), 

nije pokazano da je taj prilog, gledan u cjelini, bio takav da opravdava i njegovu osudu i kaznu za 

krivično djelo po Krivičnom zakonu. 

291


Zaštita novinarskih izvora 

Član 10 Konvencije u principu štiti novinare od prisile ili naredbe da otkrivaju svoje izvore. 

U presudi Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (27. mart 1996, Izvještaji o presudama 

i odlukama 1996-II, str. 500 i 502, stavovi 39 i 45) podnosiocu se telefonom obratila osoba 

koja mu je dala informacije o financijskim problemima kompanije Tetra Ltd. Informacije su 

potjecale iz povjerljivog poslovnog plana koji je, kako je izgledalo, bio ukraden. Podnosilac je 

insistirao na tome da nije znao da su informacije bile iz ukradenog ili povjerljivog dokumenta. 

Tetra je tražila nalog o zabrani objavljivanja informacija iz tog plana. Viši sud je to odobrio. 

Nakon izdavanja naloga, Viši sud je podnosiocu naložio da otkrije identitet izvora. U pogledu 

naloga da otkrije izvor, Sud je smatrao: 

Zaštita novinarskih izvora jedan je od osnovnih uslova za slobodu štampe, što se odražava i u zakonima 

i u profesionalnim kodeksima ponašanja u jednom broju država članica, i kako je potvrđeno 

u nekoliko međunarodnih instrumenata o novinarskoj slobodi (vidi, između ostalog, Rezoluciju 

o novinarskoj slobodi i ljudskim pravima, usvojenu na 4. ministarskoj konferenciji o politici masmedija 

(Prag, 7-8. decembar 1994) i Rezoluciju o povjerljivosti novinarskih izvora, koju je usvojio 

Evropski parlament, 18. januar 1994, Zvanična publikacija Evropskih zajednica br. C 44/34). Bez 

takve zaštite moglo bi doći do odvraćanja izvora od pružanja pomoći novinarima u informiranju 

javnosti o pitanjima od javnog interesa. Rezultat bi bio potkopavanje uloge stražara javnosti i 

a mogućnost štampe da daje tačne i pouzdane informacije mogla bi trpiti negativne posljedice. 

Obzirom na značaj zaštite novinarskih izbora za slobodu štampe u demokratskom društvu, kao 

i na potencijalno onesposobljavajući efekat koji nalog za obznanjivanje izvora ima po uživanje te 

slobode, takva mjera ne može biti kompatibilna sa članom 10 Konvencije, osim ako nije opravdana 

preovladavajućim zahthjevima javnog interesa. 

U ovom slučaju je Sud zaključio da: 

Na osnovu činjenica u ovom predmetu, Sud ne može doći do zaključka da da su interesi kompanije 

Tetra da se, kroz postupak protiv izvora, eliminara postojeća prijetnja od štete koja bi mogla nastati 

širenjem povjerljivih informacija na bilo koji način osim preko štampe, da dobije kompenzaciju 

i da otkrije nelojalnog uposlenika ili kolaboratora, bili, čak i kumulativno gledano, dovoljni da 

prevagnu nad vitalnim javnim interesom da se zaštiti podnosiočev novinarski izvor. Sud, shodno 

tome, ne smatra da dalja svrha naloga o objelodanjivanju, kad se mjeri naspram standarda koje 

nameće Konvencija, predstavlja preovladavajući zahtjev interesa javnosti. 

[…] 

Shodno tome, Sud zaključuje da i nalog kojim se od podnosioca traži da otkrije svoj izvor, i novčana 

kazna koja mu je izrečena jer je odbio da to uradi, predstavljaju kršenje njegovog prava na slobodu 

izražavanja po članu 10. 

Što se tiče osude novinara za primanje fotokopija poreskih prijava, pribavljenih, suprotono 

profesionalnoj tajnosti, od neidentificiranog poreskog službenika, i njihovo objavljivanje u 

novinama, može se osvrnuti na presudu Fressoz i Roire protiv Francuske [GC] (21. januar 

1999, No. 29183/95, stav 54, ECHR 1999-I, stavovi 54-56), gdje je Sud kazao: 

Ako je, kako se vlada složila, informacija o godišnjem prihodu gospodina Calveta bila zakonita, a 

292


njeno objelodanjivanje dozvoljeno, onda osuda podnosilaca samo zato što su objavili dokument u 

kojem je sadržana ta informacija, konkretno poreseku prijavu, ne može biti opravdana po članu 

10. U suštini, taj član prepušta novinarima da odluče da li je nepohodno ili nije reproducirati takve 

dokumetne da bi se osigurao kredibilitet. Time se štiti pravo novinara da objavljuju informacije o 

pitanjima od općeg interesa, pod uslovom da djeluju dobronamjerno i uz tačan činjenični osnovi, 

te da pružaju "pouzdane i precizne" informacije u skladu sa novinarskom etikom (vidi, naročito, 

presudu Goodwin citiranu u gornjem tekstu, str. 500, stav 39; presudu Schwabe protiv Austrije od 

28. augusta 1992, Serija A br. 242-B, str. 34, stav 34; i, kao primjer suprotnog zaključka na osnovu 

činjenica, presudu Prager i Oberschlick citiranu u gornjem tekstu, str. 18, stav 37). 

U ovom predmetu, Sud primjećuje da ni izvještaj gospode Fressoza i Roirea o datim događajima, niti 

njihova dobronamjernost, nisu dovedeni u pitanje. Gospodin Roire, koji je potvrdio autentičnost 

poreske prijave, djelovao je u skladu sa standardima njegove profesije novinara. Svrha objavljivanja 

dijelova svakog dokumenta bila je da se potkrijepi ono što je rečeno u samom članku. Objavljivanje 

poreske prijave je, shodno tome, bilo relevantno ne samo za temu, već i za kredibilited datih informacija. 

Ukratko, po mišljenju Suda, nije bilo razumnog odnosa proporcionalnosti između legitimnog cilja 

koji se želio ostvariti osudom novinara i sredstva kojim se taj cilj ostvarivao, obzirom na interes 

demokratskog društva da osigura i čuva slobodu štampe. Stoga se radi o kršenju člana 10 Konvencije. 

293


Član 11 Evropske konvencije – Sloboda okupljanja i udruživanja 



1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, 

uključujući i pravo osnivanja i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih 

interesa. 

Kako je rečeno, ovaj se član bavi i slobodom okupljanja i slobodom udruživanja. 

1. Sloboda okupljanja 

Što se tiče slobode okupljanja, mora se pomenuti određeni broj odluka vezanih za njen temeljni 

karakter, njen sadržaj i određena ograničenja koja se mogu primijeniti. 

Temeljna priroda slobode okupljanja 

U predmetu Rassemblement jurassien protiv Švicarske (Predstavka br. 8191/78, odluka od 10. 

oktobra 1979, Odluke i izvještaji 17, str. 119, stav 3) Komisija je kazala: 

Komisija želi na samom početku reći da je pravo na mirno okupljanje određeno ovim članom 

temeljno pravo u demokratskom društvu i predstavlja, isto kao i pravo na slobodu izražavanja, 

jedan od temelja takvog društva (predmet Handyside, presuda od 7. decembra 1976, Serija A, stav 

49). Kao takvo, ovo pravo pokriva i privatne sastanke i sastanke na javnim mjestima. 

Sadržaj slobode okupljanja 

U svojoj odluci od 16. jula 1980, u predmetu Kršćani protiv rasizma i fašizma protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva (Predstavka br. 8840/78, Odluke i izvještaji 21, str. 148, stav 4) Komisija je kazala 

da: 

[…] sloboda mirnog okupljanja pokriva ne samo statične skupove, već i javne povorke. To je, 

štaviše, sloboda koju mogu uživati ne samo pojedinačni učesnici takvih demonstracija, već i oni 

koji ih organiziraju, uključujući i pravna lica kao što je udruženje podnosilac. 

S druge strane, želja zatvorenika da dijele istu ćeliju nije dio slobode okupljanja (predemt 

McFeeley protivUjedinjenog Kraljevstva, Predstavka br. 8317/78, odluka od 15. maja 1980, 

Odluke i izvještaji 20, str. 98, stavovi 114-115). Komisija je kazala: 

Kako ukazuje sama formulacija člana 11, koncept slobode udruživanja, čiji je posebni aspekt pravo 

osnivanja i pridruživanja sindikatima, tiče se prava da se oformi, ili da se bude povezan sa grupom 

ili organizacijom koja zastupa određene ciljeve. Ne tiče se prava zatvorenika da budu sa drugim 

294


zatvorenicima ili da se u tom smislu "udružuju" sa drugim zatvorenicima. Shodno tome, Komisija 

smatra da se ova pritužba mora odbaciti po članu 27, stav 2, kao ratione materiae nekompatibilna 

sa odredbama Konvencije. 

Restrikcije i ograničenja koja država nameće na slobodu okupljanja 

U ranije pomenutom predmetu Rassemblement jurassien protiv Švicarske (ibid., str. 119, 

stav 3, in fine) Komisija je odlučivala o zakonitosti sistema po kojem demonstracije podliježu 

prethodnom odobrenju: 

Kad se radi o [skupovima na javnim mjestima], podređivanje istih proceduri odobravanja u normalnim 

okolnostima ne ugrožava suštinu ovog prava. Takva procedura je u skladu sa zahtjevima 

člana 11, stav 1, samo zato što su vlasti u poziciji da osiguraju da skup proteče mirno, te, shodno 

tome, ne predstavlja miješanje u uživanje samog prava. 

Predemt Kršćani protiv rasizma i fašizma protiv Ujedinjenog Kraljevstva (pomenut u gornjem 

tekstu, str. 150, stav 5) pokazuje okolnosti pod kojima je opća zabrana demonstracija na 

određeni vremenski period zakonita po članu 11. Komisija je kazala: 

Opća zabrana demonstracija može biti opravdana samo ako postoji realna opasnost od mogućnosti 

da te demonstracije rezultiraju neredima koji se ne mogu spriječiti drugim, manje krutim mjerama. 

U vezi s tim, vlasti moraju uzeti u obzir i efekat zabrane povorki koje same po sebi ne predstavljaju 

opasnost po javni red. Samo ako nad negativnim aspektima takvih procesija na koje se zabrana 

odnosi može prevagnuti pitanje sigurnosti, koje opravdava izdavanje zabrane, i ako ne postoji nikakva 

mogućnost da se takvi neželjeni efekti zabrane izbjegnu preciznim postavljanjem zabrane u 

smislu teritorijalne primjene i trajanja, takva se zabrana može smatrati neophodnom u smislu člana 

11, stav 2, Konvencije. 

Kao protuteža mogućnosti ukidanja ili ograničavanja slobode okupljanja, država ima pozitivnu 

obavezu da dozvoli njeno djelotvorno uživanje. To posebno važi kad demonstratori dođu u 

sukob sa svojim protivnicima. U predmetu Plattform "Ärzte für das Leben" protivAustrije (21. 

juni 1988, Serija A br. 139, str. 12, stavovi 32 and 34), Sud je primijetio da: 

Demonstracije mogu iritirati ili vrijeđati osobe koje su protiv ideja ili tvrdnji koje žele promovirati. 

Učesnici, s druge strane, moraju biti u stanju da održe demonstracije bez straha da će biti izloženi 

fizičkom nasilju svojih protivnika; takav strah mogao bi udruženja ili druge grupe sa zajedničkim 

idejama ili interesima odvratiti od toga da otvoreno iznose svoja mišljenja o izuzetno kontroverznim 

pitanjima koja se tiču cijele zajednice. U demokratiji, pravo na kontra-demonstracije ne može 

se proširiti tako da onemogući uživanje prava na demonstracije. 

Istinska, djelotvorna sloboda mirnog okupljanja ne može, shodno tome, biti svedena na puku obavezu 

države da se ne miješa: čisto negativna koncepcija ne bi bila kompatibilna sa ciljem i svrhom 

člana 11. Kao i član 8, član 11 ponekad traži poduzimanje pozitivnih mjera, čak, ako je potrebno, i 

u sferi odnosa između pojedinaca (vidi, mutatis mutandis, the X. and Y. protiv Holandije, presuda 

od 26. marta 1985, Serija A br. 91, str. 11, stav 23). 

Sud je dalje ukazao: 

295


Kada je dužnost država ugovornica da poduzimaju razumne i primjerene mjere za omogućavanje 

mirnog održavanja zakonitih demonstracija, one to ne mogu apsolutno garantirati i uživaju širok 

stepen diskrecije u izboru sredstava koje će upotrijebiti (vidi, mutatis mutandis, presudu Abdulaziz, 

Cabales i Balkandali od. maja 1985, Serija A br. 94, str. 33-34, stav 67, i presudu Rees od 17. oktobra 

1986, Serija A br. 106, str. 14-15, stavovi 35-37). U ovom polju, obaveza pod kojom se nalaze po 

članu 11 Konvencije je obaveza u smislu mjera koje se poduzimaju, a ne rezultata koji se postižu. 

U ovom slučaju, Sud je zaključio da je austrijska država poduzela "razumne i primjerene mjere" 

(vidi i presudu Stankov i Ujedinjena makedonska organizacija Inlinden protiv Bugarske od 2. 

oktobra 2001, Predstavka br. 29221/95, stavovi 76-112). 

2. Sloboda udruživanja 


Uz slobodu okupljanja, član 11 bavi se i slobodom udruživanja. 

U predmetu Državni sindikat belgijske policije (27. oktobar 1975, Serija A br. 19, str. 17, stav 38), 

Sud je primijetio da je sloboda sindikalnog udruživanja poseban aspekt slobode udruživanja: 

Član 11, stav 1 (čl. 11-1), predstavlja slobodu sindikalnog udruživanja kao jedan oblik ili poseban 

aspekt slobode udruživanja. 

Upravo je iz tog razloga u predmetu Sigurd-ur A. Sigurjónsson protiv Islanda (30. juni 1993, 

Serija A br. 264, str. 14, stav 32) Sud jednostavno zaključio da je data organizacija, o čijoj 

je prirodi trebao odlučivati, bila udruženje, te da nije bilo potrebe da se, u smislu člana 11, 

utvrđuje da li je bila i sindikat. 

Nije neophodno odlučivati da li se Frami može smatrati i sindikatom u smislu člana 11, obzirom 

na to da je u toj odredbi pravo osnivanja i pristupanja sindikatima jedan od aspekata šireg prava na 

slobodu udruživanja, a ne zasebno pravo (vidi, među ostalim izvorima, i presudu Schmidt i Dahlström 

protiv Švedske, presuda od 6. februara 1976, Serija A br. 21, str. 15, stav 34). 

Sud je kazao i da se sloboda udruživanja odnosi i na političke stranke. U presudi Ujedinjena 

komunistička partija Turske i ostali protiv Turske (30. januar 1998, Izvještaji 1998-I, stavovi 

24-25 and 27) je kazao: 

Sud smatra da formulacija člana 11 daje inicijalnu naznaku da li se na tu odredbu mogu oslanjati 

i političke stranke. Primjećuje da, mada član 11 govori o "slobodi udruživanja sa drugima, 

uključujući i pravo osnivanja […] sindikata […]", rečenički veznik "uključujući" jasno pokazuje da 

su sindikati samo jedan od mnogobrojnih primjera oblika kroz koji se može uživati pravo na slobodu 

udruživanja. Upravo zato nije moguće zaključiti, kako vlada jeste učinila, da su pominjanjem 

sindikata – iz razloga prvenstveno vezanih za pitanja koja su u to vrijeme bila relevantna - autori 

Konvencije za cilj imali da političke stranke isključe iz opsega člana 11. 

Međutim, čak je, po mišljenju Suda, uvjerljivije od formulacije člana 11 upravo to da su političke 

stranke oblik udruživanja neophodan za ispravno funkcioniranje demokratije. Obzirom na značaj 

296


demokratije u sistemu Konvencije (vidi stav 45 u daljem tekstu), ne može biti nikakve sumnje da 

političke partije ulaze u opseg člana 11. 

[…] 

Sud primjećuje […] da neko udruženje, uključujući i političku partiju, nije isključeno iz zaštite 

koju daje Konvencija samo zato što domaće vlasti smatraju da njegove aktivnosti potkopavaju 

ustavne strukture države i traže nametanje restrikcija. Kako je sud i ranije Kazao, mada u principu 

jeste domaćim vlastima prepušteno da poduzimaju aktivnosti kakve smatraju neophodnima 

za poštivanje vladavine zakona ili za ostvarivanje ustavnih prava, to moraju činiti na način koji će 

biti kompatibilan sa njihovim obavezama po Konvenciji, koje podliježu reviziji pred institucijama 

Konvencije (vidi Open Door i Dublin Well Woman protiv Irske, presuda od 29. oktobra 1992, Serija 

A br. 246-A, str. 29, stav 69). 

Ovaj odjeljak sadrži, shodno tome, presude o slobodi udruživanja u strogom smislu, te o 

sindikatima, jer daju opće informacije o slobodi udruživanja. Za pitanja vezana isključivo za 

slobodu sindikalnog udruživanja, vidi naredni odjeljak. 

Pojam udruživanja 

U predmetu Chassagnou i ostali protiv Francuske (presuda od 29. aprila 1999, Izvještaji 1999- 

III), Sud je kazao da pojam udruživanja ima autonoman opseg i da ne zavisi od podjele na 

"javno" ili "para-administrativno" na osnovu domaćeg zakona. Ovaj predmet odnosio se na 

status lovačkih udruženja (ACCA) u francuskom zakonu. Sud je rekao (stav 100): 

Međutim, pitanje nije toliko da li su u francuskom zakonu ACCA privatna udruženja, javna ili 

para-javna, ili mješovita udruženja, već da li su to udruženja u smislu člana 11 Konvencije. 

Ako bi države ugovornice, na osnovu svog diskrecionog prava, mogle klasifikacijom udruženja kao 

"privatna" ili "para-administrativna", da ih uklone iz opsega člana 11, to bi im dalo takvu širinu, da 

bi moglo voditi do rezultata nekompatibilnih sa ciljem i svrhom Konvencije, tj. da štiti prava koja 

nisu teoretska i iluzorna, već praktična i djelotvorna (vidi presudu Artico protiv Italije od 13. maja 

1980, Serija A br. 37, str. 15-16, stav 33, i noviju presudu Ujedinjena komunistička partija Turske i 

ostali protiv Turske od 30. januara 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-I, str. 18-19, stav 

33). 

Sloboda misli i mišljenja i sloboda izražavanja, kako ih ganantiraju članovi 9 i 10 Konvencije, bile 

bi vrlo ograničenog opsega da uz njih ne ide i garancija mogućnosti razmjene uvjerenja i ideja u 

zajednici sa drugima, posebno kroz udruženja pojedinaca sa istim ubjeđenjima, idejama ili interesovanjima. 

Termin "udruživanje", shodno tome, ima autonomno značenje; klasifikacija u domaćem zakonu 

ima samo relativnu vrijednost i predstavlja tek polaznu tačku. 

Kriteriji koji omogućavaju grupi da bude "udruženje" razmatrani su u presudi Le Compte, Van 

Leuven i De Meyere protiv Belgije (23. juni 1981, Serija A br. 43, str. 26-27, stavovi 64-65). Pozvan 

da u tom predmetu odredi da li je predmetna organizacija bila po svojoj prirodi udruženje ili 

ne, Sud je koristio tri kriterija: porijeklo, cilj i način na koji je dato tijelo organizirano. U ovom 

slučaju, to je bio Ordre des Médecins: 

Sud, kao prvo, primjećuje da je belgijski Ordre des Médecins javnopravna institucija. Osnovali su 

297


ga ne pojedinci, već zakonodavac; intergiran je u strukture države, i u većinu njegovih organa sudije 

se imenuju kraljevskim ukazom. Radi na ostvarivanju ciljeva od općeg interesa, tj. na zaštiti zdravlja, 

i to tako što, na osnovu važećeg zakona, vrši jednu vrstu kontrole nad medicinskim uslugama. 

U kontekstu ove funkcije, Ordre mora voditi i evidenciju profesionalnih medicinskih radnika. U 

svrhu izvršenja zadatka koji mu je povjerila belgijska država, zakon mu daje administrativne, disciplinske, 

kao i nadležnosti u donošenju pravila, izvan obima običnog zakona (prérogatives exorbitantes 

du droit commun) i on u sklopu te funkcije koristi proces vršenja javnih ovlaštenja (vidi 

stavove 20-34 u gornjem tekstu). 

Obzirom na ove različite faktore, gledane zajedno, Ordre se ne može smatrati udruženjem u smislu 

člana 11. 

Sve je, s druge strane, pitanje stepena. U jednom novijem predmetu (ranije pomenuti predmet 

Sigurd-ur A. Sigurjónsson protiv Islanda, 30. juni 1993, str. 13-14, stavovi 30-31), islandska 

vlada je tvrdila da Frami – udruženje taksista – nije "sindikat", niti čak udruženje u smislu člana 

11, već profesionalna organizacija javnopravnog karaktera. Ovaj argument je vlada podržala 

tvrdnjom da Frami nije organizacija zaposlenih koja svoje članove zastupa u sporovima sa 

poslodavcima ili u čestvuje u kolektivnom pregovaraju. Nadalje, Frami je obavljao određene 

funkcije koje su ili predviđene zakonom, ili su proizašle iz prakse, i bile u javnom intersu ništa 

manje nego u interesu samih članova. Sud je smatrao da ranije pomenuti elementi nisu dovoljni 

da se Frami smatra javnopravnim udruženjem izvan opsega člana 11. Jeste tačno da je Frami 

obavljao određene fukncije koje su, u određenoj mjeri, bile predviđene važećim zakonodavstvom 

i koje su bile od koristi ne samo za članove, već i za javnost u cjelin (vidi stavove 22-23 u 

gornjem tekstu). Međutim, uloga nadzora nad provedbom relevantnih pravila primarno je 

povjerena drugoj instituciji, tj. komitetu, koji je imao i dodatna ovlaštenja da izdaje licence i 

odlučuje o suspenziji i opozivu (vidi stavove 20 i 25 u gornjem tekstu). Frami je privatnopravno 

ustanovljen i uživa punu autonomiju u određivanju sopstvenih ciljeva, organizacije i procedure. 

Prema njegovom statutu, evidentno starom i trenutno pod revizijom, cilj Framija je da štiti 

profesionalne interese svojih članova i promovira solidarnost među profesionalnim vozačima 

taksija; da određuje, pregovara i predstavlja zahtjeve vezane za radno vrijeme, plate i tarife 

svojih članova; da traži i održava ograničenja na broj taksi vozila i da svoje članove predstavlja 

pred javnim ogranima (vidi stav 21 u gornjem tekstu). Frami je, shodno tome, prvenstveno 

privatnopravna organizacija i mora se smatrati "udruženjem" u smislu člana 11. 

(vidi i u gornjem tekstu pomenutu presudu Chassagnou i ostali protiv Francuske od 29. aprila 

1999, Izvještaji 1999-III, stav 101: član 11 primjenjiv). 

Sadržaj slobode udruživanja 

Sloboda udruživanja ima dva aspekta: prvi, negativni, je pravo da se ne udružuje: tiče se pitanja 

obaveznog članstva u nekom udruženju. Drugi, pozitivni aspekt, je pravo da se udružuje ili da 

se pripada udruženju. Postoji i pitanje formiranja i rasformiranja udruženja. 

Formiranje i rasformiranje udruženja 

U presudi Ujedinjena komunistička partija Turske i ostali protiv Turske (30. januar 1998, Izvještaji 

1998-I, stavovi 32-34, 46 and 61), u vezi sa rasformiranjem političke stranke, Sud je kazao: 

298


Ne proizilazi, s druge strane, da vlasti države u kojoj neko udruženje svojim aktivnostima ugrožava 

njene institucije, nema prava da te institucije zaštiti. U vezi s tim, Sud naglašava da je već zaključio 

da je u sistemu Konvencije sadržan i određeni kompromis između obaveze zaštite demokratskog 

društva i pojedinačnih prava (vidi, mutatis mutandis, Klass i ostali protiv Njemačke, presuda od 

6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 28, stav 59). Da bi takav kompromis postojao, bilo kakva 

intervencija vlasti mora biti u skladu sa stavom 2 člana 11, koji Sud razmatra u daljem tekstu (vidi 

stavove 37 et seq.). Sud će, tek kad takva analiza bude gotova, biti u poziciji da, u svjetlu svih okolnosti 

predmeta, odlučuje da li treba da se primjenjuje član 17 Konvencije. 

Pred Komisijom je, pak, vlada izjavila da, mada član 11 garantira slobodu formiranja udruženja, 

time se ne sprječava njegovo rasformiranje. 

Komisija je zauzela stav da se sloboda udruživanja ne tiče samo prava da se formira politička 

stranka, već i da garantira pravo da kad se formira, takva stranka može slobodno da obavlja svoje 

aktivnosti. 

Sud naglašava da Konvencija za cilj ima da garantira prava koja nisu teoretska i iluzorna, već 

praktična i djelotvorna (vidi, između ostalih izvora, i presudu Artico protiv Italije, od 13. maja 

1980, Serija A br. 37, str. 16, stav 33, i presudu Loizidou citiranu u gornjem tekstu, str. 27, stav 72). 

Pravo garantirano članom 11 bilo bi u velikoj mjeri teoretsko i iluzorno, kad bi bilo ograničeno 

samo na osnivanje udruženja, obzirom na to da bi domaće vlasti mogle takvo udruženje odmah 

rasformirati, bez obaveze da ispoštuju Konvenciju. Iz toga proizilazi da zaštita koju daje član 11 

traje cijeli životni vijek jednog udruženja, te da, shodno tome, ako državne vlasti rasformiraju takvo 

udruženje, i to mora zadovoljiti stav 2 ove odredbe (vidi stavove 35-47 u daljem tekstu). 

Zaključak je da je član 11 primjenjiv na činjenice ovog predmeta. 

[…] 

[…] izuzeci postavljeni u članu 11 se, kad se radi o političkim strankama, trebaju strogo interpretirati; 

samo uvjerljivi i jaki razlozi mogu opravdati ograničenje slobode udruživanja menetnuto 

takvim strankama. Pri određivanju da li postoji neophodnosti u smislu člana 11, stav 2, države 

ugovornice imaju samo ograničen stepen slobodne procjene, koji ide ruku pod ruku sa strogim 

evropskim nadzorom, koji pokriva i zakon i odluke kojima se on primjenjuje, uključujući i odluke 

koje donose nezavisni sudovi. Sud je već kazao da je takva analiza neophodna u slučaju koji se ticao 

člana parlamenta osuđenog za iznošenje uvreda (vidi presudu Castells citiranu u gornjem tekstu, 

str. 22-23, stav 42); takva analiza je još neophodnija kad se rasformira cijela politička stranka i kad 

se njenim liderima zabrane bilo kakve slične aktivnosti u budućnosti. 

[…] 

[…] tako drastična mjera kao što je trenutno i trajno rasformiranje TBKP, naloženo prije nego 

što su njene aktivnosti i započele, i dato zajedno sa zabranom njenim liderima da nose bilo kakvu 

drugu političku odgovornost, neproporcionalna je cilju koji se želi ostvariti i, shodno tome, nije 

neophodna u demokratskom društvu. Iz ovoga slijedi da je ta mjera predstavljala kršenje člana 11 

Konvencije. 

(Vidi i Stranka slobode i demokratije (Özdep) protiv Turske, presuda od 8. decembra 1999, 

Izvještaji 1999-VIII, stavovi 37-48; Socijalistička partija i ostali protiv Turske, presuda od 25. 

maja 1998, Izvještaji 1998-III, stavovi 41-54; za predmet u kojem se rasformiranje političke 

stranke nije smatralo suprotnim članu 11, vidi Refah Partisi (Stranka prosperiteta) i ostali 

protiv Turske, presuda od 31. jula 2001, Predstavka br. 41340/98, stavovi 43-53 i 64-84, gdje 

299


su viši stranački zvaničnici iznijeli namjeru da formiraju višestrani pravni sistem zasnovan na 

diskriminaciji po osnovu vjerovanja i uvođenja islamskog prava.) 

Sloboda neudruživanja 

Ključna kontroverza je na slobodi neudruživanja. U tom smislu se uspostavlja distinkcija na 

osnovu toga da li tijelo u kojem je članstvo obavezno jeste ili nije udruženje u smislu Konvencije. 

Tamo gdje nije udruženje u smislu Konvencije, zakon može predvidjeti obavezno članstvo, ali 

pod uslovom da to ne sprječava slobodu formiranja udruženja koje bi koegzistiralo sa takvom 

organizacijom. Shodno tome, u gore pomenutoj presudu Le Compte, Van Leuven i de Meyere 

protiv Belgije (str. 27, stav 65), Sud je, nakon zaključka da belgijski Ordre des Médecins nije 

udruženje i da obavezno članstvo ne krši član 11, stav 2, koji se odnosi isključivo na udruženja, 

primijetio: 

[…] da ne bude kršenja, belgijska država mora uspostaviti Ordre tako da ne sprječava pripadnike 

date struke da formiraju ili ulaze u druga profesionalna udruženja. Totalitarni režimi su pribjegavali 

– i još uvijek pribjegavaju – obaveznom strukovnom organiziranju u smislu zatvorenih i ekskluzivnih 

organizacija umjesto profesionalnig udruženja i tradicionalnih strukovnih sindikata. Autori 

Konvencije željeli su spriječiti takve zloupotrebe (vidi objedinjeno izdanje "Travaux Préparatoires" 

Evropske konvencije o ljudskim pravima, sv. II, str. 116-118). 

Sud primjećuje da u Belgiji postoji nekoliko udruženja za zaštitu profesionalnih interesa zdravstvenih 

radnika, u koje oni imaju slobodu da se uključe ili ne uključe (vidi stav 22 u gornjem tekstu). 

U takvim okolnostima, postojanje institucije kao što je Ordre i posljedice koje iz toga proizilaze 

– tj. obaveza pripadnika struke da budu u evidenciji koju ima Ordre i da podliježu autoritetu njegovih 

organa – jasno nema niti cilj, niti efekat ograničavanja, a svakako ne ugrožavanja, prava koja 

garantira član 11, stav 1. 

Kad je predmetna organizacija udurženje, pitanje obaveznog članstva je delikatnije. Sud je 

inicijalno usvojio mudar stav. U presudi Young, James i Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

(13. august 1981, Serija A br. 44, str. 21-23, stavovi 52-55), kazao je da sistem koji nekoga 

prisiljava da bude član sindikata ne mora uvijek biti suprotan članu 11; i, mada je u ovom 

slučaju zaključio da je obaveza članstva u određenom sindikatu bila suprotna toj odredbi, 

naglasio je da je odbijanje članstva imalo vrlo ozbiljne posljedice: podnosioci su otpušteni. Sud 

je primijetio: 

Pretpostavljajući, u svrhu ove rasprave, da je […] opće pravilo poput onoga iz člana 20, stav 2, Univerzalne 

deklaracije o ljudskim pravima, namjerno izostavljeno iz Konvencije i ne može se smatrati 

sadržanim u njoj, iz toga ne proizilazi da je negativni aspekt slobode pojedinca da se udružuje u 

potpunosti izvan opsega člana 11, te da svaka obaveza da se priključi nekom sindikatu jeste kompatibilna 

sa namjerom te odrebde. Shvatati član 11 tako da dozvoljava svaku vrstu prisile u polju 

sindikalnog članstva išlo bi protiv same suštine slobode koju treba da garantira (vidi, mutatis mutandis, 

presudu od 23. jula 1968. godine, o meritumu takozvanog "Belgijskog jezičkog" predmeta, 

Serija A br. 6, str. 32, stav 5, presudu Golder od 21. februara 1975, Serija A br. 18, str. 19, stav 38, i 

presudu Winterwerp od 23. oktobra 1979, Serija A br. 33, str. 24, stav 60). 

300


Sud još jednom naglašava da u postupcima koji proizilaze iz predstavke pojedinca, ne gubeći iz vida 

opći kontekst, svoju pažnju mora što je moguće više ograničiti na pitanja koja otvara konkretan 

slučaj pred njim (vidi, inter alia, presudu Guzzardi od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, str. 31-32, 

stav 88). Shodno tome, u ovom predmetu se od Suda ne traži da razmatra slučaj potpuno fiksnog 

sistema u odnosu na Konvenciju, ili da iznosi mišljenje u vezi sa svakom posljedicom koju neki 

oblik prislie može izazvati; svoje će razmatranje ograničiti na efekte tog sistema na podnosioce. 

[…] 

Pod pretpostavkom da član 11 ne garantira negativne aspekte te slobode na isti način kao i pozitivne, 

obaveza priključivanja određenom sindikatu ne mora uvijek biti suprotna Konvenciji. 

Međutim, prijetnja otpuštanjem, koja podrazumijeva i gubitak prihoda, najozbiljniji je oblik prisile 

i u ovom je predmetu bila usmejrena protiv osoba zaposlenih u Britanskim željeznicama prije 

uvođenja bilo kakve obaveze učlanjenja u neki konkretan sindikat. 

Po mišljenju Suda, ovakav oblik prisile, u okolnostima datog predmeta, zadire u samu suštinu slobode 

koju garantira član 11. 

Sud je sasvim čvršći stav zauzeo u presudi Sigurd-ur A. Sigurjónsson protiv Islanda (citirana 

u gornjem tekstu, str. 16, stav 35). Prije nego što kaže da je došlo do kršenja člana 11, Sud 

primjećuje: 

[…] treba se podsjetiti na to da je Konvencija živi instrument koji treba tumačiti u svjetlu današnjih 

uslova življenja (vidi, između ostalih izvora, i presudu Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 

7. jula 1989, Serija A br. 161, str. 40, stav 102). Shodno tome, član 11 mora se posmatrati tako da 

uključuje i negativno pravo udruživanja. U ovom slučaju nije neophodno da Sud određuje da li to 

pravo treba smatrati jednakim pozitivnom pravu. 

U skorije vrijeme je, u predemtu Chassagnou i ostali protiv Francuske (29. april 1999, Izvještaji 

1999-III, stav 101), zakon predviđao da vlasnici zemlje manje od određene površine, koja je 

varirala od jednog organa do drugog, imaju obavezu da postanu članovi Udruženja lovaca i da 

svoju zemlju stave na raspolaganje lokalnoj zajednici u svrhu stvaranja lovačkih terena. Sud je 

zaključio da se radilo o kršenju člana 11. 

Pravo na pristupanje 

Uz pitanje obaveznog članstva, pravo da se pripada nekom udruženju bilo je predmet dosta 

razmatranja. U predmetu Cheall protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Predstavka br. 10550/83, 

odluka od 13. maja 1985, Odluke i izvještaji 42, str. 185), Komisija je odlučivala o internim 

propisima i odlukama udruženja o primanju i isključivanju članova: 

Po mišljenju Komisije, pravo formiranja sindikata podrazumijeva, recimo, pravo sindikata da usvajaju 

svoja pravila, da vode svoje poslove i da osnivaju i pridružuju se savezima sindikata. Ova 

sindikalna prava eksplicitno priznaju članovi 3 i 5 ILO Konvencije br. 87, koja se u ovom kontekstu 

mora uzeti u obzir […]. 

Shodno tome, odluke sindikata u tim domenima ne smiju biti predmet ograničenja ili kontrole 

države, osim na osnovu člana 11, stav 2. U isto vrijeme, takve se odluke moraju smatrati privatnom 

301


aktivnošu za koju, u principu, država ne može biti odgovorna po Konvenciji. 

Pravo da se pristupi sindikatu "za zaštitu svojih interesa" ne može se tumačiti tako da daje opće pravo 

pristupanja sindikatu po sopstvenom izboru, neovisno o pravilima samog sindikata. U uživanju 

prava po članu 11, stav 2, sindikati moraju imati slobodu da odlučuju, na osnovu sopstvenih sindikalnih 

pravila, o pitanjima vezanim za primanje i isključivanje iz sindikata. Zaštita koju daje ova 

odredba prvenstveno je zaštita od miješanja države. 

Pravo na pristupanje se tiče i prava da se ne izjavi da li je neko već član neke organizacije. U 

presudi Grande Oriente d’Italia di Palazzo Giustiniani protiv Italije (2. august 2001, Predstavka 

br. 35972/97), udruženje podnosilac žalilo se na zakon koji je regija Marches usvojila, po kojem 

se od kandidata za javne funkcije traži da izjave da ne pripadaju društvu Slobodnih masona. 

Prije nego što je izjavio da takva mjera nije neophodna u demokratskom društvu, Sud je kazao 

(stavovi 15-16): 

Sud naglašava da se član 11 primjenjuje na udruženja, kao što su političke stranke (vidi presudu 

Ujedinjena komunistička partija Turske i ostali protiv Turske od 30. januara 1998, Izvještaji o presudama 

i odlukama 1998-I, and Socijalistička paritja i ostali protiv Turske, presuda od 25. maja 1998, 

Izvještaji 1998-III). Generalno je već ukazao na to da "udruženje, uključujući i političke stranke, 

nije isključeno iz zaštite koju daje Konvencija samo zato što vlasti smatraju da njegove aktivnosti 

potkopavaju ustavne strukture države i traži nametanje restrikcija" (vidi u gornjem tekstu citiriranu 

presudu Ujedinjena komunistička partija Turske i ostali, str. 17, stav 27). Sud je mišljenja da 

se ovakvo razmišljanje i više odnosi na udruženje za koje se, kao u slučaju udruženja podnosioca, 

ne sumnja da potkopava ustavne strukture. Uz to, i prije svega, Sud prihvata da date mjere mogu 

nanijeti štetu udruženju podnosiocu – kako ono i tvrdi – u smislu gubitka članstva i prestiža. 

Sud, shodno tome, zaključuje da je došlo do miješanja. Iz toga slijedi da udruženje podnosilac može 

tvrditi da je žrtva navedenog kršenja i da, shodno tome, prigovori vlade moraju biti odbačeni. 

Sud je dalje kazao (stavovi 25-26): 

Princip proporcionalnosti traži da se uspostavi ravnoteža između zahtjeva ciljeva navedenih u članu 

11, stav 2 Konvencije, i zahthjeva slobodnog uživanja slobode udruživanja. Uspostava pravične 

ravnoteže ne smije rezultirati time što će pojedinac biti, na osnovu odbijanja za datu funkciju, biti 

obeshrabren u uživanju prava na udruživanje u takvim prilikama. 

[…] Sud smatra da je […] sloboda udruživanja od takvog značaja da ne može ni na koji način biti 

ograničena, čak ni u pogledu kandidata za javnu funkciju, sve dok data osoba, na osnvu članstva u 

nekom udruženju, ne izvrši neko neprihvatljivo djelo. Jasno je i da će udruženje snositi posljedice 

odluka svojih članova. Ukratko, zabrana koja je predmet pritužbe, ma kako minimalna bila za 

udruženje podnosioca, ne djeluje "neophodno u demokratskom društvu." 

3. Pitanja posebno primjenjiva na sindikate 

Sud je razmatrao dosta aspekata vezanih prvenstveno za sindikalne slobode. 

302


Šta ne pokriva sindikalna sloboda 

U predmetu Državni sindikat belgijske policije, Sud je primijetio (str. 17, stav 38) da: 

[…] mada član 11, stav 1, predstavlja sindikalnu slobodu kao poseban aspekt slobode udruživanja, 

ovaj član ne garantuje bilo kakav poseban državni tretman ni sindikata, ni njihovih članova. 

Onda je (ista presuda, str. 18, stav 38) Sud dalje kazao da član 11 ne uspostavlja: 

[…] pravo da ga [država] konsultira. Ne samo da ovo pravilo nije pomenuto u članu 11, stav 1, već 

se i ne može reći da države ugovornice to generalno ugrađuju u svoje zakone ili praksu, ili da je 

neizostavno za djelotvorno uživanje sindikalne slobode. Shodno ovome i ne predstavlja element 

koji mora biti inherentan u pravu koje garantira Konvencija. 

Iz istog ugla je (predmet Schmidt and Dahlström protiv Švedske, 6. februar 1975, Serija A br. 

21, str. 15-16, stavovi 34 i 36) Sud ustanovio još dvije stvari: 

Član 11 ne osigurava [...] članovima sindikata […] pravo na retroaktivne beneficije, recimo, 

povećanje plate, koje proizilaze iz novih kolektivnih ugovora. Ovakvo pravo, koje nije navedeno 

u članu 11, stav 1, niti je pomenuto u Socijalnoj povelji od 18. oktobra 1961, nije neophodno za 

djelotvorno uživanje sindikalne slobode i ni na koji način ne predstavlja element koji mora biti 

inherentan u pravu garantiranom Konvencijom. 

[…] 

[Pravo na štrajk] koje nije eksplicitno navedeno u članu 11, može biti predmet reguliranja domaćim 

zakonom, koji ga može u određenim situacijama ograničiti. 

Šta znači sindikalna sloboda 

Sud sindikalnu slobodu ne lišava sadržaja; u predmetu Državni sindikat belgijske policije 

(presuda citirana u gornjem tekstu, str. 18, stav 39) Sud je, u vezi sa pravom da bude konsultiran, 

primijetio: 

[…] Konvencija štiti zaštitu slobode da se pruža zaštita strukovnih interesa članova sindikata putem 

sindikalnih aktivnosti čije vođenje i razvoj države ugovornice moraju i dozvoljavati i omogućavati. 

Po mišljenju Suda, iz ovoga slijedi da članovi sindikata, da bi štitili svoje interese, imaju pravo da se 

čuje glas sindikata. Član 11, stav 1, u svakom slučaju svakoj državi ostavlja slobodu izbora sredstava 

koja će se u tom smislu koristiti. Jedno od tih sredstava su konsultacije, ali ima i drugih. Ono što 

traži Konvencija je da, na osnovu domaćih zakona, u uslovima koji ne odstupaju od člana 11, sindikati 

mogu da djeluju na zaštiti interesa svojih članova. 

Ovim se pravi distinkcija između prava da se bude saslušan i moguće provedbe tog prava kroz 

konsultacije. Može se reći da država može odabrati ono sredstvo koje smatra najprikladnijim. 

Shodno tome, sindikalna sloboda posmatrana je u svjetlu sindikalnog organiziranja. Što se 

tiče sindikalne slobode iz ugla pojedinca, potrebno je osvrunuti se na gore pomenuti predmet 

303


Cheall protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gdje je Komisija primijetila (Odluke i izvještaji 42, str. 

186): 

[…] da bi pravo pristupanja sindikatu bilo djelotvorno, država mora zaštititi pojedinca od bilo 

kakve zloupotrebe dominantnog položaja sindikata (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda 

Young, James i Webster od 13. avgusta 1981, Serija A br. 44, str. 25, stav 63). Do takve zloupotrebe 

može doći, recimo, kad isključenje ili izbacivanje nije bilo u skladu sa sindikalnim pravilima, ili 

gdje su ta pravila bila potpuno nerazumna ili proizvoljna, ili gdje su posljedice isključivanja ili 

izbacivanja rezultirala izuzetnim problemima, kao što je gubitak radnog mjesta na osnovu strogih 

sindikalnih pravila. 



2. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je 

neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne 

sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala, ili 

zaštite prava i sloboda drugih. Ovim članom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih 

ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili 

državne administracije. 

Član 11, stav 2, daje dvije vrste ograničenja: ograničenja koja se odnose na sve, odnosno obična 

ograničenja, i ona koja se posebno odnose na upravu. 

1. Član 11, stav 2, prva rečenica: obična ograničenja 

Što se tiče prve kategorije restriktivnih odredbi, mora se reći da ograničenje slobode udruživanja 

mora biti "propisano zakonom", mora biti "u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja" i mora biti 

"neophodno". 

Što se tiče zahtjeva zakonitosti (i predvidivosti, na osnovu uobičajene sudske prakse Suda), može 

se pomenuti presuda N.F. protiv Italije od 2. augusta 2001, Predstavka br. 37119/97, stavovi 24- 

34, u vezi sa disciplinskim mjerama protiv sudija koji su bili članovi Društva slobodnih masona 

(kršenje člana 11, odsustvo predvidivosti). 

Što se tiče kriterija neophodnosti, treba pomenuti presudu Ezelin protiv Francuske od 26. aprila 

1991. (Serija A br. 202, stav 53). U tom predmetu, jedan advokat je ukoren što je učestvovao u 

demonstracijama protiv usvajanja zakona o "sigurnosti i slobodi". Sud je primijetio: 

Očigledno je da je kazna izrečena gospodinu Ezelinu bila na dnu skale disciplinskih težina koje predviđa 

član 107 Ukaza od 9. juna 1972. (vidi stav 25 u gornjem tekstu); snaga joj je uglavnom moralna, jer nije 

podrazumijevala nikakvu, pa čak ni privremenu zabranu bavljenja sturkom ili članstva u Vijeću Komore. 

Sud, međutim, smatra, da je sloboda učešća u mirnom skupu – u ovom slučaju demonstracijama 

koje nisu bile zabranjene – toliko značajna, da se ne može ograničiti na bilo koji način, čak ni jednom 

advokatu, sve dok sama ta osoba tom prilikom nije izvršila neko kažnjivo djelo. 

304


Ukratko, ne može se reći da je sankcija koja je predmet pritužbe, ma kako minimalna, bila "neophodna 

u demokratskom društvu". Shodno tome, predstavlja kršenje člana 11. 

2. Član 11, stav 2, druga rečenica: legitimne restrikcije koje se tiču 

administracije 

U vezi s ovim, treba pomenuti odluku Komisije u predmetu Vijeće Sindikata državnih službenika 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Predstavka br. 11603/85, odluka od 20. januara 1987, Odluke 

i izvještaji 50, str. 239, stav 1, and str. 241, stav 1, in fine). U ovom predmetu, podnosioci su se 

žalili da je vlada ukinula pravo uposlenika GCHQ (Sjedište Vladine službe za komunikacije, 

zaduženo za praćenje vojnih i zvaničnih komunikacija) da pripadaju sindikatu. Komisija je 

navela nekoliko tačaka u vezi sa primjenjivošću i opsegom druge rečenice člana 11, stav 2: 

Komisija razmatra da li osoblje u službi GCHQ spada pod termin "pripadnici […] državne administracije". 

U određenoj mjeri su značenje i opseg tog termina nejasni, a Komisija neće pokušati dati 

njegovu detaljnu defniniciju. Komisija, ipak, primjećuje da se ti termini spominju u istoj rečenici 

člana 11, stav 2, zajedno sa "pripadnicima oružanih snaga [i] policije". U ovom predmetu se Komisija 

suočava sa jednom posebnom institucijom, GCHQ, čija svrha u velikoj mjeri podsjeća na oružane 

snage i policiju, u smislu da osoblje GCHQa, bilo direktno ili indirektno, kroz osiguravanje vojnih i 

zvaničnih komunikacija odgovorne vlade, vrši vitalne funkcije zaštite državne sigurnosti. 

Stoga je Komisija uvjerena da se osoblje na službi u GCHQ-u može smatrati "pripadnicima […] 

državne administracije" u smislu druge rečenice člana 11, stav 2, Konvencije. Stoga je potrebno 

razmotriti da li su zadovoljeni ostali uslovi druge rečenice člana 11, stav 2, posebno po pitanju da li 

su data ograničenja "zakonita" u smisli te odredbe. 

[…] 

Komisija je prvo razmotrila tvrdnju podnosilaca da termin "ograničenja" u drugoj rečenici člana 

11, stav 2, ne može implicirati ukidanje uživanja prava iz člana 11. Međutim, Komisija podsjeća da 

je isti termin upotrijebljen i u prvoj rečenici člana 11, stav 2. Komsija ovu odredbu tumači tako da 

pokriva potpunu zabranu uživanja prava iz člana 11 (vidi, naprimjer, Predstavku br. 8191/78, Rassemblement 

jurassien i Unité jurassienne protiv Švicarske, odluka od 10. oktobra 1979, Odluke i 

izvještaji 17, str. 93). Shodno tome, termin "ograničenja" u drugoj rečenici člana 11, stav 2, dovoljno 

je širok da pokrije i predmetnu mjeru. 

[…] Komisija ovdje pominje i tvrdnju podnosilaca da termin "zakonit" u drugoj rečenici člana 11, 

stav 2, uključuje princip proporcionalnosti. U tom smislu, Komisija smatra da čak termin "zakonit" 

("légitime") traži nešto više od samog utemeljenja u domaćem zakonu, naročito zabranu proizvoljnosti, 

ne može biti nikakve sumnje da je ovaj uslov, svakako, ispoštovan i u ovom predmetu. 

Komisija podsjeća na svoju sudsku praksu, u kojoj se državama mora dati širok stepen slobodne 

procjene pri osiguranju zaštite svoje državne sigurnosti (vidi Leander protiv Švedske, izvještaj 

Komisije od 1. maja 1985, stav 68, Serija A br. 116, str. 43). 

Predmet Grande Oriente d’Italia di Palazzo Giustiniani protiv Italije (2. august 2001, Predstavka 

br. 35972/97, stavovi 30-33), citiran u gornjem tekstu, daje ilustraciju primjene druge rečenice 

člana 11, stav 2: 

Sud naglašava da termin "zakonit" u ovoj rečenici aludira na isti koncept zakonitosti na koji se Kon- 

305


vencija poziva kada na drugim mjestima koristi isti ili sličan izraz, prvenstveno izraz "propisano 

zakonom", koji se nalazi u drugom stavu članova 9 do 11. Koncept zakonitosti koji se koristi u Konvenciji, 

uz zahtjev za saglasnošću sa domaćim pravom, implicira i kvalitativni zahtjev u odonsu na 

domaći zakon, kao što je, recimo, predvidivost, odnosno, uopćeno rečeno, odsustvo proizvoljnosti 

(vidi Rekvényi protiv Mađarske [GC], No. 25390/94, stav 59, ECHR 1999-III). 

[…] 

Št se tiče pitanja da li službe obuhvaćene Odjeljkom 5 zakona iz 1996. godine spadaju unutar 

"državne adminsitracije", Sud primjećuje da službe navedene u listama A i B zakona iz 1995. nisu 

dio organizirane strukture regije, već spadaju u druge dvije kategorije: regionalne ogranizacije i 

nominacije i naimenovanja za koja je zaduženo Regionalno vijeće. Prema sudskoj praksi ovog Suda, 

"koncept državne uprave treba tumačiti usko, u svjetlu mjesta na kojem se dati zvaničnik nalazi " 

(vidi Vogt protiv Njemačke, presuda od 26. septembra 1995, Izvještaji o presudama i odlukama 

1995-II, str. 31, stav 67). Sud ponovo naglašava da u predmetu Vogt nije smatrao da je neophodno 

odlučivati da li je nastavnik – stalno zaposlen državni službenik – bio dio državne adminstracije 

(ibid., stav 68). U ovom predmetu, na osnovu dokaza pred njim, Sud primjećuje da je veza između 

funkcija spomenutih u listama A i B zakona iz 1995. i regije Marches nesumnjivo slabija od veze 

koja je postojala između gospođe Vogt, stalno zaposlene nastavnice, i njenog poslodavca. 

Shodno tome, dato miješanje ne može se opravdati ni drugom rečenicom člana 11, stav 2. 

U zaključku, radi se o kršenju člana 11 Konvencije. 

306


Član 12 Evropske konvencije – Pravo na sklapanje braka 

Član 12 Konvencije kaže: 

Od trenutka kad postanu sposobni za brak, muškarac i žena imaju pravo da 

stupe u brak i zasnuju porodicu prema nacionalnim zakonima kojima se regulira 

ostvarivanje ovog prava. 

1. Osobe kojih se tiče prav na sklapanje braka 

U predmetu Rees protiv Ujedinjenog Kraljevstva (17 . oktobar 1986, Serija A br. 

106, str. 19, stavovi 49-51) Sud je smatrao da se član 12 može primjenjivati samo na 

osobe suprotnog pola. U ovom predmetu se, kod odbacivanja mogućnosti braka sa 

transseksualcem, nije radilo o kršenju člana 12. Vidjet će se da je Sud svoju odluku 

utemeljio na konceptu biološkog pola, a ne vidljivog pola: 

Po mišljenju Suda, pravo na sklapanje braka koje garantira član 12 odnosi se na tradicionalni brak 

između osoba suprotnog biološkog pola. Ovo je vidljivo iz formulacije samog člana, koja jasno kaže 

da se član 12 bavi prvenstveno zaštitom braka kao osnova porodice. 

Nadalje, član 12 određuje da uživanje ovog prava podliježe nacionalnim zakonima država ugovornica. 

Ograničenja koja se njima uvode ne smiju ograničiti ili smanjiti pravo na takav način da se 

ugrozi sama suština ovog prava. Međutim, rečeno je da zakonska nemogućnost sklapanja braka u 

Velikoj Britaniji između osoba koje nisu suprotnog biološkog pola, ima isti efekat. 

Shodno tome, u ovom predmetu nema kršenja člana 12 Konvencije. 

Vidi, kao još jedan primjer, Cossey protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. 

septembra 1990, Serija A br. 184, str. 17-18, stavovi 43-46, ili Sheffield i Horsham protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. jula 1998, Izvještaji 1998-V, stavovi 62-70. 

2. Snaga prava na sklapanje braka 

U predmetu F. protiv Švicarske (18. decembar 1987, Serija A br. 128, str. 16, stavovi 

32-33) Sud je smatrao da je privremena zabrana ponovnog stupanja u brak, nametnuta 

osobi nakon trećeg razvoda, predstavljala kršenje člana 12. Sud se pozvano na svoju 

odluku u predmetu Rees i primijetio: 

Član 12 osigurava temeljno pravo muškarca i žene da stupe u brak i zasnuju porodicu. Uživanje 

ovog prava stvara lične, socijalne i pravne posljedice. Podliježe "nacionalnim zakonima država 

ugovornica" ali "ograničenja koja se njima uvode ne smiju smanjiti ili ograničiti ovo pravo na takav 

način da se ugrozi njegova suština" (vidi presudu Rees od 17. oktobra 1986, Serija A br. 106, str. 19, 

stav 50). U svim državama članicama Vijeća Evrope, takva se "ograničenja" pojavljuju kao uslovi i 

otjelotvornea su u procesnim i materijalnim propisima. Procesni se uglavnom odnose na javnost i 

307


svetost braka, a materijalna na sposobnost, saglasnost i određene smetnje. 

Zabrana koja je nametnuta osobi F. primijenjena je na osnovu propisa koji reguliraju uživanje prava 

na sklapanje braka, jer član 12 ne pravi razliku između prvog i ponovnog stupanja u brak. 

Nakon razmatranja vladine argumentacije u vezi sa zaštitom stabilnosti braka, interesa 

djece, itd., Sud je došao do zaključka (str. 19, stav 40) da: 

Osporena mjera, koja je pogodila samu suštinu prava na sklapanje braka, bila je neproporcionalna 

legitimnom cilju koji se želio ostvariti. Shodno tome, radi se o kršenju člana 12. 

3. Pravo na sklapanje braka i pravo na razvod 

U predmetu Johnston i drugi protiv Irske (18. decembar 1986, Serija A br. 112, str. 24, 

stavovi 52 i 54) Sud je zauzeo stav da član 12 ne sadrži pravo na razvod. Sud je kazao 

da: 

[…] obično značenje riječi "pravo na sklapanje braka" sasvim je jasno, u smislu da pokriva formiranje 

bračnog odnosa, ali ne i njegovo rasformiranje. Nadalje, ove se riječi nalaze u kontekstu koji 

uključuje i jasno pozivanje na "nacionalne zakone"; čak i kad se, kako to tvrde podnosioci, zabrana 

razvoda smatra ograničenjem sposobnosti za sklapanje braka, Sud ne smatra da se, u društvu koje 

poštuje princip monogamije, takva ograničenja mogu smatrati povredom suštine prava koje garantira 

član 12. 

[…] 

[…] podnosioci iz člana 12 ne mogu izvesti pravo na razvod. 

308


Član 13 Evropske konvencije – Pravo na djelotvoran lijek 


Svako čija su prava i slobode priznata ovom Konvencijom narušena, ima pravo 

na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih 

prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti. 

1. Opći principi koji proizilaze iz člana 13 

Sud je vremenom indentificirao određeni broj općih principa koji proizilaze iz člana 13. 

Generalno kaže da član 13 daje procesnu garanciju. Tako je bilo u presudi Iatridis protiv Grčke 

(25. mart 1999, Izvještaji 1999-II, stav 65), gdje je povučena paralela sa članom 1 Protokola br. 

1: 

Sud primjećuje da pritužba po članu 13 proizilazi iz istih činjenica kao i one koje je razmatrao 

kad se bavio prigovorom o neiscrpljenju pravnih lijekova i pritužbama po članu 1 Protokola br. 1. 

Međutim, postoji razlika u prirodi interesa koje štiti član 13 Konvencije, odnosno član 1 Protokola 

br. 1: prvi daje procesnu garanciju, tj. "pravo na djelotvoran lijek", dok je procesna obaveza inherentna 

u drugom, zapravo, dodatna u odnosu na širu svrhu osiguranja poštivanja prava na mirno 

uživanje posjeda. 

(Idem Aksoy protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996, Izvještaji 1996-VI, str. 2286, stav 

95; Aydin protiv Turske, presuda od 25. septembra 1997, Izvještaji 1997-VI, str. 1895-1896, 

stav 103 ; i Kaya protiv Turske, presuda od 19. februara 1998, Izvještaji 1998-I, str. 329-330, 

stav 106.) 

U presudi Büyükdag protiv Turske, od 21. decembra 2000, Predstavka br. 28340/95, stav 64, 

dostupna samo na francuskom – nezvanični prevod, u vezi sa prazninom u istrazi o zlostavljanju, 

Sud je opisao opseg člana 13: 

Opseg obaveze koja proizilazi iz člana 13 varira u odnosu na prirodu pritužbe koju podnosilac 

temelji na Konvenciji. Međutim, aktivnost koju traži član 13 mora biti "djelotvorna" i u praksi i u 

zakonu, posebno kad uživanje datog prava ne smiju ometati ni djela, ni propuste vlasti odgovorne 

države (u gornjem tekstu pomenuta presuda Aksoy, str. 2286, stav 95, presuda Aydin protiv Turske, 

od 25. septembra 1997, str. 1895-1896, stav 103, i presuda Kaya protiv Turske, od 19. februara 1998, 

Izvještaji 1998-I, str. 329-330, stav 106). 

U predmetu Leander protiv Švedske, Sud je (26. mart 1987, Serija A br. 116, str. 29-30, stav 77) 

primijetio da: 

Za tumačenje člana 13 relevantni su sljedeći opći principi: 

(a) Ako pojedinac daje arugumentiranu tvrdnju da je žrtva kršenja prava određenih Konvencijom, 

onda bi trebo imati na raspolaganju lijekove pred domaćim vlastima, i da se donese odluka po 

njegovoj tvrdnji, i da se, ako je to primjereno, dobije preinaka (vidi, inter alia, u gornjem tekstu 

309


pomenutu presudu Silver i drugi, Serija A br. 61, str. 42, stav 113). 

(b) Vlasti pomenute u članu 13 ne moraju biti pravosudne, i ako to nisu, onda su ovlaštenja i garancije 

koje daju relevantne pri određivanju da li je lijek koji pružaju djelotvoran (ibid.). 

(c) Mada niti jedan lijek ne mora sam u potpunosti zadovoljiti zahtjeve člana 13, to može postići 

spoj lijekova dostupnih po domaćim zakonima (ibid.). 

(d) Član 13 ne garantira lijek koji omogućava da se zakoni odgovorne države, kao takvi, mogu 

osporavati pred domaćim vlastima na osnovu toga što su suprotni Konvenciji ili ekvivalentnim 

domaćim normama (vidi presudu James i drugi, od 21. februara 1986, Serija A br. 98, str. 47, stav 

85). 

Ova posljednja tačka može se objasniti činjenicom da ne postoji "obaveza da se Konvencija 

inkrorporira u domaće pravo" (ibid., vidi i presudu James i drugi). Ovdje se vidi da Sud uzima u 

obzir specifičnosti država u pogledu provedbe međunarodnog prava (što je posebno vidljivo u 

slučaju Ujedinjenog Kraljevstva). Može se primijetiti i želja da se ne povrijedi senzibilitet država 

koje žele zadržati suverenitet u zakonodavnim pitanjima. Dovoljno je da postoji apelacioni 

sistem koji će odlučivati o podnosiočevoj pritužbi, a ne traži se da postoji lijek koji omogućava 

da se zakoni države ugovornice mogu osporavati pred domaćim vlastima na osnovu toga što 

su suprotni Konvenciji. 

Još jedan fundamentalni princip pojavljuje se u presudi Boyle i Rice protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva (27. april 1988, Serija A br. 131, str. 23-24, stavovi 52 i 55). Član 13, čija je svrha da 

osigurava da su lijekovi pred domaćim sudovima dostupni svima čija su prava iz Konvencije 

prekršena, primjenjiv je čak i ako nema kršenja jednog od tih prava. Dovoljno je da se može 

podnijeti argumentirana tvrdnja o kršenju: 

Bez obzira na ono što član 13 bukvalno kaže, postojanje stvarnog kršenja druge odredbe Konvencije 

("materijalna" odredba) nije preduslov za primjenu ovog člana (vidi presudu Klass i drugi, od 

6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 29, stav 64). Član 13 garantira dostupnost lijeka na domaćem 

niovou, da bi se primijenila – a time i da se može žaliti na nepoštivanje – suština prava i sloboda iz 

Konvencije, u ma kom obliku u kojem ih osigurava domaći pravni poredak (vidi presudu Lithgow i 

drugi, od 8. jula 1986, Serija A br. 102, str. 74, stav 205, i tamo citirane pravne izvore). 

Međutim, član 13 se ne može razumno tumačiti tako da traži postojanje lijeka u domaćem pravu 

u vezi sa bilo kojom navodnom pritužbom vezanom za Konvenciju kakvu pojedinac može imati, 

neovisno o tome koliko neosnovana takva pritužba može biti: pritužba mora biti argumentirana u 

smislu Konvencije (vidi, kao najnoviji izvor, presudu Leander od 26. mart 1987, Serija A br. 116, 

str. 29, stav 77, pod-stav a). 

[…] 

Sud ne misli da treba da daje apstraktnu definiciju pojma argumentiranosti. Zapravo se određuje, 

u svjetlu konkretnih činjenica i prirode datog pravnog pitanja, da li postoji argumentacija za svaki 

pojedinačni navod o kršenju koji je osnov za pritužbu po članu 13, i ako postoji, da li su u vezi s 

njim ispunjeni zahtjevi člana 13. 

U presudi Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 12. februara 1990, Serija A br. 

310


172, str. 14-15, stav 33, Sud je dao pojašnjenje u pogledu veze između pojmova "argumentiran" 

(član 13, lijek u domaćem pravu) i "očigledno neutemeljen" (član 27, stav 2, procesno pravo 

Konvencije). Ukazuje na to da se ta dva pojma moraju posmatrati uporedo: 

Kako je Sud kazao u presudi Boyle and Rice, "na osnovu običnog značenja tih riječi, teško je vidjeti 

kako pritužba koja je "očigledno neutemeljena" može biti "arugumentirana" i obratno (loc. cit., str. 

24, stav 54). Nadalje, članovi 13 i 27 bave se, unutar svojih sferea, dostupnošću lijekova za primjenu 

istih prava i sloboda iz Konvencije. Koherentnost ovakvog dvojnog sistema primjene može 

biti potkopana tumačenjem člana 13 tako da on traži da u domaćem pravu postoji "djelotvoran 

lijek" za pritužbu klasificiranu pod članom 27, stav 2, kao isuviše slabu da postoji osnov da se ona 

razmatra na međunarodnom nivou. Ma kakav prag Komisija uspostavila svojom sudskom praksom 

u pogledu proglašavanja pritužbi "očigledno neutemeljenima" po članu 27, stav 2, u principu, treba 

uspostaviti isti prag u pogledu paralelnog pojma "argumentiranosti" po članu 13. 

2. Ograničenja primjene člana 13 

Treba reći da Sud ne smatra primjerenim da razmatra pritužbu zasnovanu na članu 13 ako je 

pitanje lijeka već razmatrao po nekom drugom članu. U predmetu Foti i drugi protiv Italije 

(10. decembar 1982, Serija A br. 56, str. 24, stav 78) Sud je primijetio: 

Kao i Komisija (vidi stav 151 izvještaja), Sud smatra da je u ovom predmetu nepotrebno da odlučuje 

o primjeni člana 13, obzirom na činjenicu da stranke to pitanje nisu postavile same, i obzirom na 

nalaz samog Suda da je došlo do kršenja člana 6, stav 1. 

Kao još jedna primjer, vidi presudu Hentrich protiv Francuske, od 22. septembra 1994 Serija A 

br. 296-A, str. 24, stav 65: 

Obzirom na odluku u pogledu člana 6, stav 1, Sud smatra da nije neophodno ovaj predmet razmatrati 

na osnovu člana 13 Konvencije; zato što su zahtjevi odredbi tog člana manje strogi, a time 

ovdje i pokriveni zahtjevima člana 6, stav 1 (vidi, između ostalih izvora, i presudu Pudas protiv 

Švedske, od 27. oktobra 1987, Serija A br. 125-A, str. 17, stav 43). 

Slično tome, u presudi X. i Y. protiv Holandije (26 . mart 1985, Serija A br. 91, str. 15, stav 36) 

Sud je kazao: 

Sud je već, u kontekstu člana 8, razmatrao da li su gospođici Y. na raspolaganju bila odgovarajuća 

sredstva da dođe do lijeka. Zaključak da takvih sredstava nije bilo jedan je od faktora koji je Sud 

doveo dozaključka da je prekršen član 8. 

Obzirom na tu činjenicu, Sud ne mora isto pitanje razmatrati i po članu 13. 

Međutim, iz presude Kudla protiv Poljske (26. oktobar 2000, Predstavka br. 30210/96, stavovi 

146-149, 152 156) može se vidjeti da se pristup Suda donekle promijenio: 

U mnogim ranijim predmetima u kojima je Sud pronašao kršenje člana 6, stav 1, nije smatramo da 

je neophodno odlučivati i o dodatnoj pritužbi podnesenoj po članu 13. Češće je to bilo zato to što se 

smatralo da u datim okolnostima član 6, stav 1, predstavlja lex specialis u odnosu na član 13. 

311


Prema tome, tamo gdje je pravo pojedinca na osnovu Konvencije priznato kao "građansko pravo" 

u domaćem zakonu – kao što je imovinsko pravo - bit će dostupna i zaštita koju daje član 6, stav 

1 (vidi, npr., presudu Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, 

str. 31-32, stav 88). U takvim okolnostima, garancije koje daje član 6, stav 1, a koje impliciraju cijeli 

spektar pravosudnog postupka, strožije su od člana 13, a time ga i u potpunosti već sadrže (vidi, 

npr., u gornjem tekstu citiranu presudu Brualla Gómez de la Torre, str. 2957, stav 41). 

Sud sličnu logiku primjenjuje u predmetima gdje je podnosiočeva pritužba usmjerena na adekvatnost 

postojeće apelacione ili kasacione strukture unutar područja člana 6, stav 1, pod njegovim 

"krivičnim" odjeljkom, te člana 13 (vidi Kamasinski protiv Austrije, presuda od 19. decembra 1989, 

Serija A br. 168, str. 45-46, stav 110 – u vezi sa postupkom o poništenju pred Vrhovnim sudom). 

U takvim slučajevima, nema pravnog interesa za ponovnim razmatranjem istog predmeta pritužbe 

po manje strogim zahtjevima člana 13. 

Međutim, nema preklapanja, a time ni apsorbiranja, kad, kao u ovom predmetu, navodno kršenje 

Konvencije koje podnosilac želi podnijeti "domaćim vlastima" prestavlja, ustvari, kršenje prava na 

suđenje u razumnom vremenskom roku, suprotno članu 6, stav 1. Pitanje da li je podnosilac u 

datom predmetu ostvario pravo na suđenje u razumnom roku u određivanju građanskih prava i 

obaveza ili u krivičnoj optužbi, zasebno je pravno pitanje od pitanja da li je, po domaćem pravu, 

podnosiocu bio dostupan djelotvoran lijek da iznese pritužbu po tom osnovu. U ovom predmetu, 

pitanje o kojem su trebali odlučiti "tribunali" iz člana 6, stav 1, bilo je krivična optužba protiv podnosioca, 

dok je pritužba koju je on želio da "domaće vlasti" razmatraju u smislu člana 13 bila, zapravo, 

pritužba o nerazumnoj dužini postupka. 

U sličnim predmetima u prošlosti, Sud je ipak odbijao da odlučuje o dodatnoj pritužbi o nepostojanju 

djelotvornog lijeka koji garantira član 13, smatrajući to nepotrebnim u svjetlu ranijeg 

zaključka o kršenju zahtjeva "razumnog vremenskog roka" datog članom 6, stav 1 (vidi, između 

ostalih primjera, i gore citirane presude: Pizzetti, str. 37, stav 21; Bouilly, stav 27; i Giuseppe Tripodi, 

stav 15). 

Po mišljenju Suda, došlo je vrijeme da revidira svoju sudsku praksu u svjetlu stalne akumulacije 

predstavki u kojima je jedini, ili ključni navod, upravo taj da se nije osigurala rasprava u razumnom 

vremenskom roku, suprotno članu 6, stav 1. 

Sve češća pojava ove vrste kršenja u skorije vrijeme navela je Sud da posebnu pažnju skrene na 

"značajnu opasnost" po vladavinu prava u domaćim pravnim porecima kad se pojavljuju "pretjerana 

kašnjenja u provođenju pravde", a "u vezi s njima stranke nemaju nikakav domaći lijek" (vidi, npr., 

Bottazzi protiv Italije [GC], br. 34884/97, stav 22, ECHR 1999¬V; Di Mauro protiv Italije [GC], br. 

34256/96, stav 23, ECHR 1999-V; A.P. protiv Italije [GC], br. 35265/97, stav 18, 28. juli 1999, nije u 

izvještajima; i Ferrari protiv Italije [GC], br. 33440/96, stav 21, 28. juli 1999, nije u izvještajima). 

Na osnovu toga, Sud sad prepoznaje potrebu da pritužbu podnosioca po osnovu člana 13 razmatra 

zasebno, bez obzira na raniji nalaz o kršenju člana 6, stav 1, zato što mu nije suđeno u razumnom 

vremenskom roku. 

[…] 

Svrha člana 13, onako kako je data u "travaux préparatoires" (vidi Collected Edition of the "Travaux 

Préparatoires" of the European Convention on Human Rights, sv. II, str. 485 and 490, and sv. III, 

str. 651), je da pruži sredstva kojima pojedinac može na domaćem nivou dobiti rješenje za krišenje 

312


prava iz Konvencije, prije nego što bude morao pokrenuti međunarodni mehanizam pritužbi pred 

ovim Sudom. Iz tog ugla gledano, pravo pojedinca na suđenje u razumnom roku će biti manje 

djelotvorno ako ne postoji nikakva mogućnost da se takva pritužba na osnovu Konvencije prvo 

podnese nekom domaćem organu; i zahtjeve člana 13 treba posmatrati kao pojačanje zahtjeva člana 

6, stav 1, a ne kao nešto što apsorbira opća obaveza koju taj član nameće, da pojedinci ne budu 

izloženi nepotrebnim kašnjenjima u zakonskom postupku. 

[…] 

U svjetlu gore predočenih razmatranja, Sud smatra da je ispravno tumačenje člana 13 da ta odreba 

garantira djelotvoran lijek pred domaćim vlastima za navodno kršenje zahtjeva iz člana 6, stav 1, da 

se u predmetu obavi rasprava u razumnom vremenskom roku. 

313


Član 14 Evropske konvencije – Zabrana diskriminacije 

Član 14 glasi: 

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom Konvencijom osigurava se bez 

diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, 

vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, 

veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 

Kako je formuliran, član 14 nema autonoman karakter. Sud kaže da nema apsolutan opseg. 

S druge strane, brojni su primjeri njegove primjene. 

1. Karakteristike člana 14 

Neautonomna priroda člana 14 

Kao prvo, primjereno je ukazati na neautonomnu prirodu člana 14: ne može se primijeniti, 

osim ako se ne uzme zajedno sa nekim drugim članom Konvencije. U predmetu Rasmussen 

protiv Danske (28. novembar 1984, Serija A br. 87, str. 12, stav 29) jasno je rečeno da: 

Član 14 predstavlja dodatak drugim materijalnim odredbama Konvencije i njenih Protokola. Ne 

postoji nezavisno, jer je njegovo djelovanje isključivo u vezi sa "uživanjem prava i sloboda" garantiranih 

tim odredbama. […] nema prostora za njegovu primjenu, osim ako predmetne činjenice ne 

ulaze u opseg jednog ili više drugih članova (vidi, između ostalog, presudu Van der Mussele, od 23. 

novembra 1983, Serija A br. 70, str. 22, stav 43). 

Međutim, član 14 postaje bitan kad se na njega poziva zajedno sa drugim članom Konvencije. 

Sud se na to poziva u presudi Petrovic protiv Austrije (27. mart 1998, Predstavka br. 20458/92, 

Izvještaji 1998-I, stav 28): 

Sud je često kazao da član 14 stupa na scenu kadgod "predmetno pitanje […] predstavlja jedan od 

modaliteta uživanja nekog garantiranog prava" (vidi presudu Državni sindikat belgijske policije 

protiv Belgije, od 27. oktobra 1975, Serija A br. 19, str. 20, stav 45), ili kad su mjere koje su predmet 

pritužbe "povezane sa uživanjem garantiranog prava" (vidi presudu Schmidt i Dahlström protiv 

Švedske, od 6. februara 1976, Serija A br. 21, str. 17, stav 39). 

Međutim, mora se kazati i sljedeće: u svrhu oslanjanja na član 14, ne postoji obaveza da 

osporena mjera podnesena Sudu sama od sebe krši neko pravo garantirano Konvencijom. Čak 

i ako je takva mjera konzistentna sa jednim ili drugim članom Konvencije, član 14 može se 

upotrijebiti zajedno sa tim članom, pod uslovom da se može otkriti diskriminacija. Dovoljno 

je da je moguće kršenje člana 14 u vezi sa jednom od tih odredbi. Sud je već u takozvanom 

"belgijskom jezičkom" predmetu ukazao upravo na to. U presudi Državni sindikat belgijske 

policije, ponovio je to malo eksplicitnije (presuda od 27. oktobra 1975, Serija A br. 19, str. 19, 

stav 44): 

314


Mada Sud ne nalazi kršenje člana 11, stav 1, mora se utvrditi da li razlike u postupanju, koje su 

predmet sindikata podnosioca, krše članove 11 i 14 posmatrane zajedno. Mada član 14 ne djeluje 

nezavisno, on je komplementaran sa drugim normativnim odredbama Konvencije i Protokola: on 

pojedince, ili grupe pojedinaca, koji se nalaze u uporedivim situacijama, štiti od svih oblika diskriminacije 

u uživanju prava i sloboda određenih tim odredbama. Mjera koja je sama po sebi u 

skladu sa zahtjevima člana koji predviđa data prava i slobode, može, zapravo, kršiti taj član kad se 

tumači u vezi sa članom 14, iz razloga što je diskriminatorne prirode. To je kao da član 14 predstavlja 

sastavni dio svakog člana koji uspostavlja prava i slobode, ma kakva bila njihova priroda 

(predmet vezan za određene aspekte zakona o korištenju jezika u obrazovanju u Belgiji, presuda od 

23. jula 1968, Serija A br. 6, str. 33-34, stav 9). 

Ovakva razmatranja posebno važe za situacije kad neko pravo predviđeno Konvencijom i 

odgovarajuća obaveza države nisu precizno definirani, te država ima, shodno tome, širok izbor 

sredstava kojima će uživanje tih prava učiniti mogućim i djelotvornim. 

Neapsolutna priroda člana 14 

U ranije pomenutom "belgijskom jezičkom" predmetu, Sud je ukazao na to da član 14 ne 

isključuje sve razlike u postupanju (23. juli 1968, Serija A br. 6, str. 33-34, stav 10 odjeljka pod 

naslovom "Tumačenje koje je Sud usvojio"): 

Uprkos vrlo generalnoj formulaciji francuske verzije ("sans distinction aucune" – fr. bez bilo kakve 

razlike – prim. prev.), član 14 ne zabranjuje svaku razliku u postupanju u uživanju priznatih prava i 

sloboda. Ta verzija se mora čitati u svjetlu restriktivnijeg teksta engleske verzije ("without discrimination" 

– eng. lit. bez diskriminacije – prim. prev.). Uz to, a i naročito, do apsurdnih bi se rezultata 

došlo kad bi se članu 14 dalo tumačenje kakvo se, može se reći, implicira francuska verzija. Zapravo 

bi se dovelo do toga da se kao suprotna Konvenciji tumači svaka od mnogobrojnih pravnih ili 

administrativnih odredbi koje ne osiguravaju za sve potpunu jednakost u postupanju u uživanju 

priznatih prava i sloboda. Nadležene domaće vlasti često se suočavaju sa situacijama i problemima 

koji, na osnovu razlika koje su im prirođene, traže različita zakonska rješenja; uz to, određene 

pravne nejednakosti obično samo ispravljaju činjenične nejednakosti. Shodno tome, ne može se 

prihvatiti široko tumačenje pomenuto u gornjem tekstu. 

U presudi Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (8. juli 1986, Serija A br. 102, str. 66- 

67, stav 177) Sud je podsjetio na kriterije koje koristi i korake koje poduzima kada razmatra da 

li je neka mjera diskriminatorna ili ne: 

[Član 14] štiti osobe (uključujući pravna lica) koje se "nalaze u analognim situacijama" od diskriminatornih 

razlika u postupanju; a, u smislu člana 14, razlika u postupanju je diskriminatorna 

ako "nema objektivnog i razumnog opravdanja", odnosno, kada nije u svrhu ostvarenja "legitimnog 

cilja" ili ako nema "razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijenljenih sredstava i cilja 

koji se želio ostvariti" (vidi, između brojnih drugih izvora, presudu Rasmussen od 28. novembra 

1984, Serija A br. 87, str. 13, stav 35, i str. 14, stav 38). Nadalje, države ugovornice uživaju određeni 

stepen slobodne procjene pri ocjenjivanju da li i u kojoj mjeri razlike u inače sličnim situacijama 

opravdavaju različit tretman u zakonu; opseg te slobodne procjene će varirati, ovisno o okolnostima, 

predmetnom pitanju i okolnostima koje ga okružuju (ibid., str. 15, stav 40). 

315


(Vidi i Cha’are Shalom ve Tsedek protiv Francuske, presuda od 27. juna 2000, Predstavka br. 

27417/95, stavovi 85-88; i Larkos protiv Kipra, presuda od 18. februara 1999, Izvještaji 1999-I, 

stavovi 22-32.) 

Treba pomenuti i predmet Magee protiv Ujedinjenog Kraljevstva (6. juni 2000, Predstavka br. 

28135/95, stav 50), gdje je podnosilac tvrdio da osumnjičeni koji u Engleskoj i Walesu budu 

uhapšeni i pritvoreni na osnovu zakona o borbi protiv terorizma, mogu odmah da se posavjetuju 

sa advokatom, i da advokat može biti prisutan kad ih intervjuiraju. Nadalje, u vrijeme bitno za 

predmet, nikakvi se negativni zaključci nisu mogli izvlačiti iz činjenice da je uhapšena osoba 

odbijala da govori u takvom intervjuu, za razliku od Sjeverne Irske, na osnovu Dekreta iz 1988. 

Sud je kazao: 

Sud podsjeća na to da član 14 Konvencije štiti od diskriminatorne razlike u postupanju sa osobama 

u analognim situacijama, u uživanju prava i sloboda priznatih Konvencijom i njenim Protokolima. 

U vezi s tim primjećuje da u konstitutivnim dijelovima Ujedinjenog Kraljevstva, u nekim oblastima, 

u zakonodavstvu ne postoji uvijek jednoobrazan pristup. Da li pojedinac može da se pozove 

na neka prava na osnovu zakona ili ne, shodno tome, može zavisiti od geografskog dometa datog 

zakona i mjesta gdje se ta osoba nalazi u datom trenutku. Što se tiče Suda, ako postoji razlika u 

postupanju sa uhapšenim osumnjičenima, na osnovu Dekreta iz 1988, odnosno zakona Engleske i 

Walesa, u pitanjima koja navodi podnosilac, ta se razlika ne može objasniti u smislu ličnih karakteristika, 

kao što su nacionalno porijeklo, ili veza sa nekom nacionalnom manjinom, već u smislu 

geografske lokacije gdje je ta osoba uhapšena i pritvorena. To zakonu omogućava da uzme u obzir 

regionalne razlike objektivne i razumne prirode. U ovom predmetu, takve razlike ne predstavljaju 

diskriminatoran tretman u smislu člana 14 Konvencije. 

Član 14 i "pozitivna diskriminacija" 

U predmetu Thlimmenos protiv Grčke (6. april 2000, Predstavka br. 34639/97, stavovi 39, 41- 

42 and 44-49), Sud je odlučivao o odbijanju pristupa zanimanju računovođe osobi koja je ranije 

bila osuđivana zbog odbijanja da služi vojni rok na osnovu ličnih vjerskih ubjeđenja. Sud je ovo 

pitanje razmatrao po članu 9, zajedno sa članom 14, te kazao: 

Sud primjećuje da podnosilac nije dobio imenovanje kao računovođa na osnovu toga što je ranije 

bio kažnjavan za neposluh, koji se sastojao u tome da je odbijao da nosi vojnu uniformu. S njim se 

postupalo drugačije od drugih osoba koje su se prijavile za isto mjesti, na osnovu statusa krivično 

kažnjavane osobe. Sud smatra da takva razlika u postupanju generalno ne ulazi u opseg člana 14, 

obzirom da se tiče pristupa određenoj struci, a pravo na slobodu izbora struke nije pravo koje 

garantira Konvencija. 

Međutim, podnosilac se ne žali na razliku koju pravila pristupa struci postavljaju između krivično 

kažnjavanih osoba i drugih. Njegova se pritužba, ustvari, bavi činjenicom da u primjeni datog zakona 

nema nikakve distinkcije između osoba osuđenih za djela počinjena isključivo iz vjerskih 

ubjeđenja, i osoba osuđenih za druga djela. U ovom kontekstu, Sud primjećuje da je podnosilac 

pripadnik Jehovinih svjedoka, vjerske grupe posvećene pacifizmu, te da u spisu ne postoji ništa što 

bi opovrglo podnosiočevu tvrdnju da je odbijao da nosi uniformu samo zato što je smatrao da ga 

u tome sprječava njegova vjera. U suštini, podnosiočev argument, zapravo, kaže da je on izložen 

diskriminaciji u pogledu slobode vjeroispovijesti, koju garantira član 9 Konvencije, na osnovu 

toga što je tretiran kao i bilo koja druga osoba osuđena za teško krivično djelo, mada je njegova 

kazna proizašla upravo iz uživanja date slobode. Gledano iz ove perspektive, Sud prihvata da "set 

316


činjenica" na koje se žali podnosilac – to što se s njim postupa kao sa osobom osuđenom za teško 

krivično djelo u svrhe imenovanja na mjesto računovođe, uprkos činjenici da su djela za koja je 

osuđen bila vezana za njegova vjerska ubjeđenja – "ulazi u opseg odredbe Konvencije", tj. člana 9. 

Do sada je Sud smatrao da pravo iz člana 14, da se ne bude izložen diskriminaciji u uživanju prava 

garantiranih Konvencijom, biva povrijeđeno kad država osobu u analognoj situaciji tretira različito, 

a da pri tome ne daje objektivno i razumno opravdanje (vidi gore citiranu presudu Inze, str. 18, 

stav 41). Međutim, Sud smatra da to nije jedini aspekt zabrane diskriminacije u članu 14. Pravo 

da se ne bude izložen diskriminaciji u uživanju prava garantiranih Konvencijom prekršeno je i 

kad države, bez objektivnog i razumnog opravdanja, ne tretiraju različito osobe čije se okolnosti 

značajno razlikuju. 

Iz toga proizilazi da je član 14 Konvencije značajan u pritužbi ovog podnosioca, te da se primjenjuje 

na okolnosti ovog slučaja, zajedno sa članom 9 Konvencije. 

Sljedeće pitanje koje se mora razmotriti je da li je ispoštovan član 14 Konvencije. Prema sudskoj 

praksi, Sud će morati razmatrati da li je to što se s podnosiocem nije postupalo drugačije od drugih 

osoba osuđenih za teška krivična djela, bilo u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja. Ako jeste. Sud 

će morati razmatrati da li je postojao razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih 

sredstava i cilja koji se želio ostvariti (vidi gore citiranu presudu Inze, ibid.). 

Sud […] primjećuje da je, zbog svog odbijanja da nosi vojnu uniformu, podnosilac odslužio zatvorsku 

kaznu. U tim okolnostima, Sud smatrada je nametanje daljnjih sankcija podnosiocu bilo 

neproporcionalno. Iz toga proizilazi da to što je podnosilac isključen iz računovodstvene struke 

nije bilo u svruhu ostvarenja legitimnog cilja. Rezultat je da Sud smatra da nije postojalo nikakvo 

objektivno i razumno opravdanje da se sa podnosiocem ne postupa drugačije od drugih osoba 

osuđenih za teška krivična djela. 

[…] Sud nikad nije isključivao mogućnost da zaključi da neki zakon direktno krši Konvenciju (vidi, 

inter alia, Chassagnou i drugi protiv Francuske [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, ECHR 

1999-III). U ovom predmetu, Sud smatra da je država, time što je usvojila dati zakon, ta koja je 

prekršila pravo podnosioca da ne bude izložen diskriminaciji u uživanju prava po članu 9 Konvencije. 

Sud, shodno tome, zaključuje da se radi o kršenju člana 14 Konvencije u vezi sa članom 9. 

2. Primjeri primjene člana 14 

Postoje slučajevi gdje Sud, nakon što zaključi da je došlo do kršenja neke odredbe Konvencije, 

ne smatra primjerenim da razmatra isti problem iz ugla člana 14. Uz takve predmete, mogu 

se prepoznati dvije zasebne kategorije odluka: one gdje se razlika u postupanju smatra 

diskriminatornom, i one gdje je diskriminacija prihvatljiva. 

Diskriminatorne razlike u postupanju 

U porodičnim stvarima 

U presudi Hoffmann protiv Austrije (23. juni 1993, Serija A br. 255-C, str. 59-60, stavovi 33 i 

36) Sud je zaključio da je došlo do kršenja člana 14 u obliku odluke Vrhovnog suda Austrije 

317


da odbije da roditeljska prava dodijeli majci, u suštini, na osnovu činjenice da je bila Jehovin 

svjedok. Sud je primijetio: 

[…] postoji razlika u postupanju i […] ta razlika bila je na osnovu vjere; ovakav zaključak podržavaju 

ton i formulacija razmatranja Vrhovnog suda u vezi sa praktičnim posljedicama vjeroispovijesti 

podnosioca. 

[…] 

U ovom kontekstu se može pozvati na član 5 Protokola br. 7, koji je u Austriji stupio na snagu 

1. novembra 1988; mada nije upotrijebljen u datom postupku, on predviđa temeljnu jednakost 

supružnika, između ostalog, u roditeljskim pravima, i jasno kaže da je u slučajevima te vrste od 

prvenstvenog značaja interes djece. 

Tamo gdje Vrhgovni sud Austrije nije koristio savezni Zakon o vjerskom obrazovanju djece, 

činjenice je odvagivao na drugačiji način nego sudovi ispod njega, čije je razmišljanje, uz to, bilo 

i podržano mišljenjem vještaka psihologa. Bez obzira na moguće suprtone argumente, razlika 

suštinski zasnovana samo na razlici u vjeroispovijesti nije prihvatljiva. 

Shodno tome, Sud ne može zaključiti da je postojao razuman odnos proporcionalnosti između 

upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti; prema tome, radi se o kršenju člana 8 u vezi 

sa članom 14. 

U predmetu Salgueiro Da Silva Mouta protiv Portugala (21. decembar 1999, Predstavka 

br. 33290/96, stavovi 34-36), podnosilac je tvrdio da je, kad je sud odlučivao o roditeljskim 

pravima, bio izložen diskriminaciji na osnovu svoje seksualne orijentacije. Sud je kazao: 

[…] Žalbeni sud […] uzeo je u obzir činjenicu da je podnosilac homoseksualac i da živi sa drugim 

muškarcem, kad je kazao da "dijete treba da živi u […] tradicionalnoj portugalskoj porodici" i 

da "nije naš zadatak da određujemo da li je homoseksualnost bolest ili ne, ili da li je to seksulana 

orijentacija ka osobama istog pola. U oba slučaja se radi o abnormalnosti, i dijete ne bi trebalo 

odrastati u sjeni abnormalne situacije" (ibid.). 

Mišljenje je ovog Suda da gore citirani odlomci date presude, koji su daleko od samo nespretnih 

i loše formuliranih, kako je vlada tvrdila, ili samo obiter dicta, zapravo, ukazuju na sasvim suprotno, 

da je homoseksualnost podnosioca bila ključni faktor u u konačnoj odluci. U prilog takvom 

zaključku ide i činjenica da je Žalbeni sud, kad je odlučivao o pravu podnosioca na kontakte, upozorio 

podnosioca da ne usvaja ponašanje koje bi djevojčicu moglo dovesti do toga da zaključi da 

njen otac živi sa drugim muškarcem "u uslovimas koji liče odnosu muškarca i žene" (ibid.). 

Sud je, shodno tome, prisiljen da, u svjetlu gore navedenog, zaključi da je Žalbeni sud napravio 

razliku na osnovu razmatranja seksualne orijentacije podnosioca, a takva razlika po Konvenciji nije 

prihvatljiva (vidi, mutatis mutandis, presudu Hoffmann citiranu u gornjem tekstu, str. 60, stav 36). 

Sud, shodno tome, ne može zaključiti da je postojao razuman odnos proporcionalnosti između 

upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti; prema tome, došlo je do kršenja člana 8 

u vezi sa članom 14. 

U vezi s razlikom u postupanju između bioloških očeva i razvedenih očeva u vezi sa pravom 

318


pristupa, vidi presudi Sommerfeld protiv Njemačke, od 11. oktobra 2001, Predstavka br. 

31871/96. 

U predmetu Burghartz protiv Švicarske (22. februar 1994, Serija A br. 280-B, str. 29-30, stavovi 

27-29, čije su činjenice opisane u gornjem tekstu o članu 8), Sud je osudio razliku koja se pravi 

između muževa i žena u vezi sa mogućnošću kombiniranja svoga prezimena sa odabranim 

prezimenom porodice: 

[…] danas je u državama članicama Vijeća Evrope jedan od najznačajnijih ciljeva unaprjeđenje 

jednakosti među polovima; to znači da se moraju dati vrlo čvrsti razloz i da se razlika u postupanju 

zasnovana samo na osnovu pola smatra kompatibilnom sa Konvencijom (vidi, kao najsvježiji izvor, 

presudu Schuler-Zgraggen protiv Švicarske, od 24. juna 1993, Serija A br. 263, str. 21-22, stav 67). 

Za podršku sistemu koji je predmet pritužbe, vlada se prvenstveno oslanjala na mišljenje švicarskog 

zakonodavca da jedinstvo porodice treba da bude odraženo u jedinstvenom prezimenu. Sud nije 

uvjeren ovakvim argumentom, jer jednistvo porodice nije ništa manje odraženo ako suprug svoje 

prezime doda prezimenu supruge i usvoji ga kao zajedničko porodično prezime, što je, suprotnim 

argumentom, dozvoljeno Građanskim zakonikom. 

Kao drugo, ne može se reći da je ovdje u pitanju istinska tradicija. Udate žene pravo koje podnosilac 

želi iskoristiti uživaju teko od 1984. godine. U svakom slučaju, Konvencija se mora tumačiti u 

svjetlu sadašnjih uslova, naročito u smislu značaja principa nediskriminacije. 

Nema ni bilo kakve distinkcije koja se može izvući iz izbora supružnika da kao porodično koriste 

jedno od svojih prezimena, a ne drugo. Suprotno onome što vlada tvrdi, ne može se reći da to 

predstavlja jaču namjeru muža, u odnosu na suprugu. Shodno tome, nije opravdano u od slučaja 

do slučaja davati različite posljedice. 

Što se tiče vrste prezimena, kao što su dvokomponentna prezimena, ili nekog drugog neformalnog 

načina upotrebe, sam Savezni sud pravi razliku između takvih prezimena i zaknoskog prezimena, 

koje je jedino koje se pojavljuje na zvaničnim ispravama date osobe. Prema tome, ne mogu se smatrati 

jednakima. 

U zaključku, u razlici koja je predmet pritužbe nema objektivnog i razumnog opravdanja, te ona 

krši član 14 u vezi sa članom 8. 

Što se tiče pitanja nasljeđivanja, treba pomenuti sljedeće presude: Marckx protiv Belgije, 

presuda od 13. juna 1979, Serija A br. 31, str. 24, stav 54; Vermeire protiv Belgije, presuda 

od 29. novembra 1991, Serija A br. 214-C, str. 83, stav 28; Camp i Bourimi protiv Holandije, 

presuda od 3. oktobra 2000, Predstavka br. 28369/95, stavovi 30-39. U vezi s predmetima koji 

se tiču različitog tretmana dvoje djece, jednog rođenog u vanbračnoj vezi, i jednog rođenog 

u preljubničkoj vezi, vidi presudu Mazurek protiv Francuske (1. februar 2000, Predstavka br. 

34406/97, stavovi 54-55): 

Jedino pitanje podneseno Sudu tiče se prava nasljeđivanja od majke, za dva djeteta, jednog rođenog 

u vanbračnoj, a jednog u preljubničkoj vezi. Sud u ovom slučaju ne vidi nikakav osnov da se opravda 

diskriminacija na osnovu rođenja u vanbračnoj zajednici. U svakom slučaju, dijete rođeno u 

preljubničkoj vezi ne može se kriviti za okolnosti za koje ono nije odgovorno. Neprihvatljivo je da 

podnosilac, zato što je rođen u preljubničkoj vezi, bude kažnjen pri podjeli naslijeđene imovine. 

319


Obzirom na gore navedeno, Sud zaključuje da nema razumnog odnosa proporcionalnosti između 

upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti. 

Shodno tome, došlo je do kršenja člana 1 Protokola br. 1, u vezi sa članom 14 Konvencije. 

U vezi s institutom roditeljske saglasnosti, vidi presudu Petrovic protiv Austrije (27. mart 1998, 

Predstavka br. 20458/92, Izvještaji 1998-I, stavovi 30-43). 

Druga pitanja 

U predmetu Karlheinz-Schmidt protiv Njemačke (18. juli 1994, Serija A br. 291-B, str. 33, stav 

28) u vezi sa obavezom koja se nameće samo muškarcima, da služe u vatrogasnoj brigadi ili, 

umjesto toga, da daju novčani doprinos, Sud smatra: 

Neovisno o tome da li danas postoji, ili ne postoji, bilo kakvo opravdanje da se muškarci i žene 

tretiraju različito u pogledu obavezne službe u vatrogasnoj brigadi, ono što je u ovom predmetu 

odlučujuće je da je obaveza takve službe isključivo zakonska i teoretska. Obzirom na kontinuirano 

postojanje dovoljnog broja volonteran, u praksi nijedan muškarac nema obavezu da služi u vatrogasnoj 

brigadi. Novčani doprinos je – ne zakonski, već činjenično – izgubio svoj kompenzacijski 

karakter i postao jedina djelotvorna dužnost. U nametanju ovakve financijske obaveze, teško da se 

može opravdati razlika u postupanju na osnovu pola. 

U predmetu Gaygusuz protiv Austrije (16. septembar 1996, Izvještaji o presudama i odlukama 

1996-IV, str. 1142-1143, stavovi 42 i 46-50), podnosiocu nije pružena hitna socijalna pomoć 

na osnovu Zakona o osiguranju nezaposlenih, na osnovu državljanstva. Sud je prvo podsjetio 

na to da bi "vrlo ozbiljni razlozi morali biti predočeni ovom Sudu da razliku u postupanju 

zasnovanu samo na državljanstvu smatra kompatibilnom sa Konvencijom": 

Sud, kao prvo, primjećuje da je gospodin Gaygusuz bio zakonito stalno nastanjen u Austriji, tamo 

u određenim periodima radio (vidi stav 10 u gornjem tekstu), i plaćao doprinose za fond za osiguranje 

nezaposlenih na isti način i po istom osnovu kao i austrijski državljani. 

Sud primjećuje da su vlasti odbile da mu dodijele hitnu socijalnu pomoć samo na osnovu činjenice 

da nije imao austrijsko državljanstvo, kako to traži član 33, stav 2.a, Zakona o osiguranju nezaposlenih 

iz 1977. (vidi stav 20 u gornjem tekstu). 

Uz to, nije ponuđen argument da podnosilac nije zadovoljio druge zakonom propisane uslove za 

dodjelu predmetne socijalne pomoći. Shodno tome, u vezi s onim na šta ima pravo, bio je u istoj 

situaciji kao i austrijski državljani. 

Članovi 33 i 34 Zakona o osiguranju nezaposlenih iz 1977. (vidi stav 20 u gornjem tekstu) sasvim 

očigledno predviđaju određene izuzetke u vezi sa uslovom državljanstva, ali podnosilac nije spadao 

niti u jednu od relevantnih kategorija. 

Shodno tome, Sud smatra da argumenti koje je austrijska vlada ponudila nisu uvjerljivi. Kao i 

Komisija, i Sud smatra da razlika u postupanju prema Austrijancima i onima koji to nisu u vezi sa 

pravom na hitnu socijalnu pomoć, a žrtva koje je bio gospodin Gaygusuz, nije zasnovana na bilo 

kakvom "objektivnom i razumnom opravdanju". 

320


Austrijska vlada je tvrdila da je "razlika u postupanju bila zasnovana na ideji da država ima 

posebnu odgovornost prema svojim državaljanima, te da se mora brinuti za njih i osigurati 

njihove osnovne potrebe". Nadalje, vlada je tvdila da "Zakon o osiguranju nezaposlenih 

postavlja određene izuzetke u vezi sa uslovom državljanstva, te da Austrija nije imala bilo kakve 

ugovorne obaveze da hitnu socijalnu pomoć pruža turskim državljanima". 

Na kraju, u predmetu Darby protiv Švedske, Sud je osudio činjenicu da je podnosiocu bilo 

nemoguće da dobije smanjenje posebne takse za švedsku crkvu, koja se naplaćuje osobama 

koje toj crkvi ne pripadaju, samo na osnovu toga što nije zvanično bio registriran kao stalno 

nastanjen (predmet Darby, 23. oktobar 1990, Serija A br. 187, str. 13, stavovi 32-34): 

Čini se da gospodin Darby može tvrditi da je, u vezi sa pravom na izuzeće po Zakonu o taksi za 

nepripadanje crkvi, u situaciji sličnoj onoj u kojoj su druge osobe koje nisu pripadnici crkve, a koje 

su formalno registrirane kao stalno nastanjene u Švedskoj. 

Što se tiče ove razlike u postupanju sa stalno nastanjenima i onima koji to nisu, treba primijetiti 

sljedeće. Prema Vladinom ukazu (1951, član175) koji je omogućio usvajanje Zakona o taksi za 

nepripadanje crkvi, ralog što je izuzeće rezervirano samo za osobe koje su registrirane kao stalno 

nastanjene bio je taj da smanjenje nije moglo da se argumentira istom snagom u vezi sa osobama 

koje nisu registrirane kao takve u odnosu na one koje jesu, i da bi procedura bila dosta kompliciranija 

ako bi se smanjenje primjenjivalo na osobe koje nisu stalno nastanjene (vidi stav 22 u gornjem 

tekstu). Vladin ukaz (1978/79, član 58) koji sadrži amandmane na datu taksu, i koji je osnov ove 

pritužbe, ne pominje nikakve posebne situacije koje bi amandmani stvorili u vezi sa osobama koje 

nisu stalno nastanjene u odnosu na Zakon o taksi za nepripadanje crkvi (vidi stav 20 u gornjem 

tekstu). Zapravo, vlada je kazala da na raspravi pred Sudom nije tvrdila da je razlika u postupanju 

imala legitiman cilj. 

U svjetlu svega navedenog u gornjem tekstu, ne može se smatrati da mjera koja je predmet pritužbe 

ima bilo kakav legitiman cilj u smislu Konvencije. Shodno tome, došlo je do kršenja člana 14 Konvencije. 

Razlike u postupanju koje nisu diskriminacija 

U predmetu Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. maj 1985, 

Serija A br. 94, str. 39-40, stavovi 84-85) Sud je odlučivao o politici useljavanja u Ujedinjenom 

Kraljevstvu. Sljedeći odlomak odnosi se na zaključke Komisije: 

Većina u Komisiji zaključila je da nije došlo do kršenja član 14 u ovom segmentu. Većina politika 

useljavanja – koje, prirodno, ograničavanju slobodu ulaska u zemlju – prave razliku na osnovu 

državljanstva ljudi, a indirektno i njihove rase, etničkog porijekla, a nekad i boje kože. Mada države 

članice ne mogu primjenjivati "politike čisto rasističke prirode", davanje preferencijalnog tretmana 

svojim državljanima ili osobama iz zemalja sa kojima imaju najbliže veze ne predstavlja "rasnu 

diskriminaciju". Praktični efekat pravila Ujedinjenog Kraljevstva ne znači nikakvo osude vrjedno 

ponašanje na osnovu rasne diskriminacije, jer nema nikakvih dokaza za stvarnu razliku u postupanju 

na osnovu rase. 

Manjina u Komisiji je, s druge strane, primijetila da je ključni efekat pravila da spriječi useljavanje 

iz Novog Commonwealtha i Pakistana. To nije slučajnost: zakondavna historija pokazuje da 

je namjera bila da se "smanji broj useljenika druge boje kože". Svojom svrhom i djelovanjem, ova su 

321


pravila bila indirektno rasisitička, te se, shodno tome, radi o kršenju člana 14 u ovom segmentu u 

slučaju gospođe Abdulaziz i gospođe Cabales. 

Sud se u tom smislu slaže sa većinom u Komisiji. 

U predmetu Rasmussen, podnosilac se žalio da mu je danski zakon nametnuo vremenski rok 

na pravo da se odrekne djeteta rođenog u braku, mada je dozvolio njegovoj bivšoj supruzi da u 

bilo koje vrijeme ospori očinstvo. Sud je kazao (Rasmussen protiv Danske, 28. novembar 1984, 

Serija A br. 87, str. 15-16, stavovi 41-42) da: 

Sud je pažljivo razmotrio okolnosti i opće aspekte, i imao je na umu stepen slobodne procjene koji 

se vlastima mora dozvoliti u ovakvim pitanjima. Po njegovom mišljenju, imale su pravo da misle 

da je uvođenje vremenskog roka na pokretanje postupka očinstva opravdano željom da se osigural 

pravna sigurnosti i da se zaštite interesi djeteta. U tom smislu, zakon koji je predmet pritužbe nije 

se suštinski razlikovao od takvih zakona u većini drugih država članica, ili od onoga koji je trenutno 

na snazi u Danskoj. Razlika u postupanju ustanovljena, u vezi s ovim, između supruga i supruge, na 

osnovu shvatanja da je takvo vremensko ograničenje manje potrebno za suprugu, nego za supruga, 

jer se interesi majke obično poklapaju sa interesima djeteta, pošto se u većini slučajeva razvoda ili 

rastave, djeca njoj dodjeljuju na staranje. 

[…] 

Sud zaključuje da osporena razlika u postupanju nije predstavljala diskriminaciju u smislu člana 

14. 

U presudi u predmetu Državni sindikat belgijske policije (27. oktobar 1975, Serija A br. 19, 

str. 21-22, stav 49), Sud je primijetio da to što određeni sindikati nisu konsultirani po uredbi 

usvojenoj u svrhu ograničenja broja organizacija koje se konsultiraju, nije predstavljalo kršenje 

člana 14 (u gornjem tekstu pomenuti predmet, stav 49): 

Sud je mišljenja da jednoobrazna priroda [kriterija upotrijebljenog u Uredbi] ne opravdava 

zaključak da je vlada izašla izvan granica svoje slobode da propisuje mjere koje smatra primjerenima 

u svojim odnosima sa sindikatima. Sud smatra da nije jasno ustanovljeno da je šteta koju je 

podnosilac pretrpio pretjerana u odnosu na legitimni cilj koji je vlada željela ostvariti. Princip proporcionalnosti, 

prema tome, nije povrijeđen. 

U "belgijskom jezičkom" predmetu, pojavilo se pitanje da li se vlada, u jednojezičkim regijama, 

može suprotstaviti uspostavljanju i državnim subvencijama za škole koje nisu poštovale opće 

jezičke uslove. Sud je kazao ("belgijski jezički" predmet, 23. juli 1968, Serija A br. 6, str. 44, stav 

7, prvo pitanje, in fine): 

U vezi s ovim, Sud primjećuje da se osporene odredbe tiču samo zvaničnog, odnosno subvencioniranog 

obrazovanja. One ni na koji način ne sprječavaju da se u holandskoj jednojezičkoj regiji 

organizira samostalno obrazovanje na francuskom jeziku, koje tamo ionako, u određenoj mjeri, već 

postoji. Sud, prema tome, ne smatra da su mjere koje je u vezi s ovim belgijski zakonodavac usvojio 

toliko disproporcionalne [u poređenju sa] zahtjevom javnog interesa koji se želi ostvariti, da predstavljaju 

diskriminaciju suprotnu članu 14, u vezi sa (drugim članovima Konvencije). 

322


Član 15 Evropske konvencije – Opća odredba o derogaciji 


1. U doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije, svaka visoka 

strana ugovornica može preduzeti mjere koje odstupaju od njenih obaveza 

po ovoj Konvenciji, i to u najnužnijoj mjeri koju zahtijeva hitnost situacije, s 

tim da takve mjere ne budu u neskladu sa njenim drugim obavezama prema 

međunarodnom pravu. 

2. Prethodna odredba ne dopušta odstupanje od člana 2, osim u pogledu smrti 

prouzrokovane zakonitim ratnim postupcima, ili člana 3 i 4 (stav 1) i člana 7. 

3. Svaka visoka strana ugovornica koja koristi svoje pravo da odstupi od odredbi 

Konvencije, obavještava u potpunosti Generalnog sekretara Vijeća Evrope 

o mjerama koje preduzima i razlozima za njih. Ona, također, obavještava 

Generalnog sekretara Vijeća Evrope kada takve mjere prestaju djelovati i kada 

se odredbe Konvencije ponovo počinju u potpunosti primjenjivati. 

1. Uslovi za primjenu člana 15 

Osnovni uslovi 

Tri su osnovna uslova. 

"Rat" ili "javna opasnost koja prijeti opstanku nacije" 

Sud je kvalificirao ulogu države u određenju "javne opasnosti" (Aksoy protiv Turske, presuda 

od 18. decembra 1996, Izvještaji 1996-VI, stav 68-70): 

Sud podsjeća da je je na svakoj državi ugovornici, unutar njene odgovornosti za "opstanak [njene] 

nacije", da odredi da li je opstanak ugrožen "javnom opasnošću" i, ako jeste, koliko daleko je neophodno 

otići u nastojanju da se ta opasnost prevaziđe. Na osnovu njenog direktnog i kontinuiranog 

kontakta sa hitnim potrebama datog trenutka, domaće vlasti su, u principu, u boljoj poziciji od 

međunarodnih sudija da odlučuju i o prisustvu takve opasnosti, i o prirodi i opsegu odstupanja 

neophodnih da se ona ukloni. Shodno tome, u ovom se pitanju domaćim vlastima mora ostaviti 

širi stepen slobodne procjene. 

Države ugovornice ipak ne uživaju neograničena diskreciona prava. Na ovom je Sudu da odluči 

da li su, između ostalog, države otišle izvan "najuže mjere koju traži hitnost" date krize. Domaći 

stepen slobodne procjene, prema tome, ide uz evropski nadzor. U vršenju tog nadzora, Sud mora 

odgovarajuću težinu dati relevantnim faktorima, kao što su priroda prava kojeg se odstupanje tiče 

i okolnosti koje su do njega dovele, kao i trajanje same hitne situacije (vidi Brannigan i McBride 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. maja 1993, Serija A br. 258-B, str. 49-50, stav 43). 

Sud je, dakle, pokušao definirati koncept "javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije". 

U presudi Lawless protiv Irske (1. juli 1961, Serija A br. 3, str. 56, stav 28), koja se bavila 

specijalnim zakonima o terorizmu u vezi sa Sjevernom Irskom, Sud je primijetio da: 

323


U općem konceptu člana 15 Konvencije, prirodno i uobičajeno značenje riječi "druga javna opasnost 

koja prijeti opstanku nacije" dovoljno je jasno; ove riječi odnose se na izuzetne situacije krize 

ili opasnosti koja utječe na cijelo stanovništvo, i koja predstavlja prijetnju po organizirani život zajednice 

koja čini državu. Nakon što je na ovaj način ustanovio prirodno i uobičajeno značenje ovog 

koncepta, Sud mora odrediti da li činjenice i okolnosti koje su dovele irsku vladu do toga da usvoji 

svoj Proglas od 5. jula 1957. [u vezi sa specijalnim zakonom o administrativnom pritvoru] ulaze u 

ovaj koncept. Nakon razmatranja, Sud zaključuje da jeste tako; irska vlada razumno je ustanovila, 

u datom trenutku, postojanje "javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije" na osnovu kombinacije 

nekoliko faktora, tj. prvenstveno postojanja tajne vojske, na teritoriji Republike Irske, koja se bavi 

neustavnim aktivnostima i koja u te svrhe koristi nasilje; drugo, činjenice da je ta vojska djelovala 

i izvan teritorija države, na taj način opasno ugrožavanjući odnose Republike Irske sa svojim susjedom; 

treće, stalni i alarmantan porast terorističkih aktivnosti od jeseni 1956. godine, pa sve do 

prve polovine 1957. 

Konkretnije, da bi postojala "javna opasnost" unutar značenja člana 15, moraju biti prisutni 

sljedeći kriteriji (takozvani "grčki predmet", Yearbook of the European Convention on Human 

Rights, 1969, str. 72): 

1. [opasnost] mora biti stvarna ili neposredna; 

2. njeni efekti moraju se odnositi na cijelu naciju; 

3. kontinuitet organiziranog života zajednice mora biti pod prijetnjom; 

4. kriza ili opasnost mora biti izuzetna, u smislu da su normalne mjere ili ograničenja koja Konvencija 

dozvoljava u svrhu održavanja javne sigurnosti, zdravlja ili reda, očigledno nedovoljne. 

Zahtjev da mjere budu primjerene situaciji 

Ako se situacija okarakterizira kao "javna opasnost", sve mjere koje odstupaju od Konvencije 

moraju se poduzeti samo "u najnužnijoj mjeri koju traži hitnost situacije". U presudi Irska 

protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je (18. januar 1978, Serija A br. 25, str. 78-79, stav 207) 

ukazao na prirodu svoje ovlasti da u tom smislu vrši reviziju: 

Prvenstveno je na svakoj državi ugovornici, unutar njene odgovornosti za "opstanak [njene] nacije", 

da odredi da li je opstanak ugrožen "javnom opasnošću" i, kao jeste, koliko daleko je neophodno 

otići u nastojanju da se ta opasnost prevaziđe. Na osnovu njenog direktnog i kontinuiranog 

kontakta sa hitnim potrebama datog trenutka, domaće vlasti su, u principu, u boljoj poziciji od 

međunarodnih sudija da odlučuju i o prisustvu takve opasnosti, i o prirodi i opsegu odstupanja 

neophodnih da se ona ukloni. Shodno tome, u ovom se pitanju domaćim vlastima mora ostaviti 

širi stepen slobodne procjene. U tom smislu, član 15, stav 1, vlastima ostavlja širok stepen slobodne 

procjene. 

Ipak, države ne uživaju neograničena ovlaštenja u tom smislu. Sud, koji je, zajedno sa Komisijom, 

zadužen da osigura da države poštuju svoje obaveze (član 19), jeste ovlašten da odlulčuje o tome 

da li je država izašla izvan granica onoga što je "u najnužnijoj mjeri koju traži hitnost" date krize 

(predmet Lawless, presuda od 1. jula 1961, Serija A br. 3, str. 55, stav 22, i str. 57-59, stavovi 36-38). 

Domaći stepen slobodne procjene ide uz evropski nadzor. 

U ranije pomenutom predmetu Lawless, Sud je izvršio takav nadzor. U vezi sa posebnim 

zakonom o administrativnom pritvoru koji predstavlja odstupanje od člana 15 Konvencije, Sud 

je primijetio (str. 57-58, stav 36): 

324


Međutim, po mišljenju Suda se 1957. godine pokazalo da je primjena redovnog zakona nedovoljna 

da se suprotstavi sve većoj opasnosti koja je prijetila Republici Irskoj. Redovni krivični sudovi, pa 

čak i specijalizirani krivični sudovi ili vojni sudovi, nisu bilo dovoljni da se uspostavi red i mir; 

naročito se prikupljanje dokaza neophodnih da se osude osobe uključene u aktivnosti IRA-e i njenih 

frakcija, suočavalo sa sve većim teškoćama izazvanim vojnim, tajnim i terorističkim karakterom tih 

grupa, i strahom koji su stvarali među stanovništvom. Činjenica da su te grupe djelovale prvenstveno 

u Sjevernoj Irskoj, a njihove aktivnosti u Republici Irskoj bile bukvalno ograničene na pripremu 

oružanih upada preko granice, predstavljala je dodatnu smetnju prikupljanju zadovoljavajućih dokaza. 

Zatvaranje granice bilo bi izuzetno teška smetnja za cijelo stanovništvo, kakva bi prevazišla 

najnužniju mjeru koju traži hitnost situacije. 

Iz ovoga slijedi da ništa od gore navedenih sredstava ne bi omogućilo rješavanje situacije koja je 

postojala u Irskoj 1957. godine. Shodno tome, administrativni pritvor – uveden (amandmanskim) 

zakonom iz 1940. – za pojednince za koje se sumnja da su namjeravali učestvovati u terorističkim 

aktivnostima, uprkos svojoj težini, djeluje kao mjera koju su tražile okolnosti. 

U predmetu Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva (26. maj 1993, Serija A br. 

258-B, str. 51-52 i 56, stavovi 49, 51-54 i 66) podnosioci su tvrdili da osporeno odstupanje, koje 

je vladi davalo šira ovlaštenja u vezi sa opasnošću od terorizma, nije predstavljalo neophodni 

odgovor na bilo kakvo novo ili promijenjeno stanje, već se radilo o reakciji vlade na odluku u 

predmetu Brogan i drugi (presuda od 29. novembra 1988, Serija A br. 145) koja je donsesna 

jednostavno da se izbjegnu posljedice ove presude. 

Prvo što Sud primjećuje je da od 1974. godine, vlada smatra da je, kao odgovor na prijetnju terorizma, 

neophodno ovlaštenje za hapšenje i duži pritvor. Nakon presude u predmetu Brogan i drugi, 

vlada se suočila sa opcijom ili da uvede sudsku kontrolu nad odlukama o pritvoru po članu 12 

Zakona iz 1984, ili da u vezi s tim odstupi od svojih obaveza po Konvenciji. Stav vlade da pravosudna 

kontrola kompatibilna sa članom 5, stav 3, nije izvodiva, obzirom na posebne teškoće vezane 

za istragu i gonjenje djela terorizma, odstupanje je učinio neizbježnim. Shodno tome, obzirom na 

jasnu vezu između ovlaštenja za duži pritvor bez takve pravosudne kontrole i derogacije od 23. decembra 

1988. godine sa postojanjem javne opasnosti, nema nikakve naznake da je derogacija bila 

nešto drugo, osim istinski odgovor. 

Podnosioci su citirali izjavu vlade da će se u budućnosti strožije pridržavati Konvencije, i tvrdili 

da je derogacija bila privremena mjera koja nije bila predviđena članom 15, koja je, shodno 

tome, bila preuranjena. 

Sud ne prihvata argumentaciju podnosioca da je derogacija bila preuranjenja. Mada jeste tačno da 

član 15 ne predviđa privremenu suspenziju garancija koje daje Konvencija, dok se ne razmotri sve 

što je vezano za derogaciju, iz obavještenja o derogaciji sasvim je jasno da "u svjetlu terorističke 

kampanje, i jasno izražene potrebe da se teroristi dovedu pred lice pravde, vlada ne smatra da 

maksimalno trajanje pritvora treba da se smanji". Međutim, i dalje je želja vlade da se "nađe pravosudni 

postupak kroz koji bi produženi pritvor mogao biti preispitan i, gdje je to primjereno, 

odobren os strane sudije ili nekog drugog sudskog organa" (vidi stav 31 u gornjem tekstu). 

Važenje derogacije ne može se dovesti u pitanje samo zato što je vlada odlučila razmotriti da li bi 

se u budućnosti mogao pronaći način da se osigura veća saglasnost sa obavezama iz Konvencije. 

Zapravo, ovakav proces kontinuiranog razmatranja ne samo da je u skladu sa članom 15, stav 3, 

koji traži stalno revidiranje potrebe za hitnim mjerama, već je implicitan i u samom pojmu proporcionalnosti. 

325


Sud je zaključio: 

Obzirom na prirodu terorističke prijetnje u Sjevernoj Irskoj, ograničen opseg derogacije, te razloge 

koji su dati njoj u prilog, kao i postojanje osnovnih garancija zaštite od zloupotrebe, Sud je mišljenja 

da vlada nije prekoračila svoj stepen slobodne procjene kad je smatrala da je derogacija najmanja 

mjera koju je tražila hitnost situacije. 

U presudi Aksoy protiv Turske, od 18. decembra 1996, Izvještaji 1996-VI, stavovi 77-84, Sud je 

došao do drugačijeg zaključka: 

U presudi Brannigan i McBride (citiranoj u stavu 68 u gornjem tekstu), Sud je smatrao da vlada 

Ujedinjenog Kraljevstva nije izašla izvan svoje slobodne procjene kad je odstupila od svojih 

obaveza po članu 5 Konvencije (čl. 5) u smislu da je dozvoljeno da se, bez sudske kontrole, osobe 

osumnjičene za krivična djela terorizma mogu držati u pritvoru do sedam dana. 

Sud uzima u obzir nesumnjivo ozbiljan problem terorizma u jugoistočnoj Turskoj, i teškoće sa 

kojima se država suočava pri poduzimanju djelotvornih mjera protiv njega. Međutim, Sud nije 

uvjeren u to da je hitnost situacije zahtijevala da se podnosilac, pod sumnjom učešća u krivčnom 

djelu terorizma, drži u pritvoru četrnaest dana, bez mogućnosti komunikacije sa bilo kim, i bez 

pristupa sudiji ili drugom sudskom organu. 

Nedostatak konzistentnosti sa drugim obavezama po međunarodnom 

pravu 

Posljednji osnovni uslov je da mjera kojom se odstupa od Konvencije ne smije biti "nekonzistentna 

sa drugom obavezama [države] po međunarodnom pravu. Ne može se reći da je ovo ikad 

stvaralo probleme. Sud obično primijeti sljedeće (u gornjem tekstu pomenuta presuda Lawless, 

str. 60, stav 41): 

Sudu nisu predočene bilo kakve činjenice koje bi ga navele da smatra da su mjere koje je poduzela 

irska vlada, a koje odstupaju od Konvencije, mogle biti u sukobu sa drugim obavezama koje vlada 

ima po međunarodnom pravu. 

U vezi sa "drugim obavezama po međunarodnom pravu", neki podnosioci se pozivaju na 

Međunarodni pakt Ujedinjenih nacija o građanskim i političkim pravima iz 1966. U ranije 

pomenutoj presudi Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva, podnosioci su tvrdili 

da javna opasnost nije bila "zvanično proglašena", kako to traži član 4 tog Pakta (str. 56-57, 

stavovi 68 i 72-73). Sud je kazao: 

Sud primjećuje da nije na njemu da pokuša dati konačnu definiciju značenja termina "zvanično 

proglašeno" u članu 4 Pakta. Ipak, mora ispitati da li postoji bilo kakav čvrst odnos za podnosiočev 

argument u tom smislu. 

U svojoj izjavi Donjem domu Parlamenta od 22. decembra 1988, Državni sekretar za unutrašnje 

poslove detaljno je objasnio razloge na osnovu kojih se vlada odlučila na derogaciu, te da se poduzimaju 

koraci da se podnese obavještenje o derogaciji i na osnovu člana 15 Evropske konvencije, i na 

osnovu člana 4 Pakta. Dodao je da postoji "javna opasnost u Ujedinjenom Kraljevstvu, u smislu tih 

326


odredbi u u vezi sa terorizmom u pogledu situacije u Sjevernoj Irskoj […]" (vidi stav 30 u gornjem 

tekstu). 

Po mišljenju Suda, gore citirana izjava, koja je po karakteru bila formalna i javno obznanila namjere 

vlade u vezi sa derogacijim, bila svakako u skladu sa pojmom zvaničnog proglašenja. Stoga smatra 

da nema osnova za argumentaciju podnosica u tom smislu. 

Ovo vodi ka razmatranju formalnih uslova koje traži član 15. 

Formalni uslovi za odstupanje od člana 15 

Član 15, stav 3, tiče se formalnih uslova potrebnih za provedbu mjera kojima se odstupa od 

Konvencije. U predmetu Lawless, Sud je razmatrao da li su ti uslovi ispunjeni. Dao je i neke 

informacije o njihovom sadržaju (1. juli 1961, Serija A br. 3, str. 61-62, stav 47): 

Sud je pozvan da, kao prvo, ispita da li je, u skladu sa stavom 3 člana 15 Konvencije, Generalni 

sekretar Vijeća Evrope obaviješten i o poduzetim mjerama, i o razlozima za njih. Sud primjećuje 

da su primjerak (amandmanskog) Zakona o djelima protiv države iz 1940. godine, te primjerak 

Proglasa od 5. jula, objavljenog 8. jula 1957, kojim na snagu stupa II dio ranije pomenutog zakona, 

bili priloženi pismu od 20. jula; da je u pismu od 20. jula objašnjeno da su mjere poduzete da bi se 

"spriječilo izvršenje djela protiv javnog reda i mira, i da bi se spriječilo postojanje drugih vojnih ili 

oružanih snaga, osim onih koje su propisane Ustavom"; da je irska vlada time Generalnom sekretaru 

dala dovoljno informacija o poduzetim mjerama i razlozima za njih; da je, kao drugo, irska 

vlada Generalnom sekretaru tu informaciju proslijedila samo dvanaest dana nakon što su na snagu 

stupile mjere kojima ona odstupa od svojih obaveza po Konvenciji; te da je takvo obavještenje 

dostavljeno bez odlaganja. U zaključku se može reći da Konvencija ne sadrži nikakvu posebnu 

odredbu u smislu da dotična država ugovornica mora na svojoj teritoriji obznaniti obavještenje o 

derogaciji upućeno Generalnom sekretaru Vijeća Evrope. 

Shodno tome, Sud zaključuje da je u ovom slučaju irska vlada ispunila svoje obaveze potpisnice 

Konvencije po članu 15, stav 3. 

Formalnosti koje traži član 15 su stroge. U presudi Sakik i drugi protiv Turske, od 26. novembra 

1997, Izvještaji 1997-VII, Sud je primijetio: 

Sud primjećuje da su Uredbe sa zakonskom snagom br. 424, 425 i 430, koje se pominju u derogaciji 

od 6. augusta 1990. i u pismu od 3. januara 1991, primjenjuju, shodno kratkom opisnom pregledu 

sadržaja, samo na regiju gdje je proglašeno vanredno stanje, koja, prema derogaciji, ne uključuje 

grad Ankaru (vidi stavove 25 i 28 u gornjem tekstu). Međutim, podnosioci su uhapšeni i pritvoreni 

u Ankari, po nalogu Javnog tužioca i Suda za nacionalnu sigurnost u Ankari, a kasnije na osnovu 

naloga sudija tog suda (vidi stavove 7-14 u gornjem tekstu). 

Vlada tvrdi da ovo ne predstavlja ograničenje važenja derogacije. Činjenice u predmetu pokazuju 

samo prolongiranje terorističke kampanje koja se vodila iz područja u kojem je proglašeno vanredno 

stanje, tj. sa jugoistoka Turske. 

[…] 

Međutim, treba naglasiti da član 15 omogućava derogaciju obaveza po Konvenciji samo "u najužoj 

327


mjeri koju traži hitnost situacije". 

U ovom predmetu bi Sud djelovao suprotno cilju i svrsi te odredbe kad bi, pri ocjeni teritorijalnog 

opsega date derogacije, proširio njeno djelovanje na onaj dio turske teritorije koji nije eksplicitno 

pomenut u obavještenju o derogaciji. Iz toga proizilazi da je data derogacija ratione loci neprimjenjiva 

na činjenice ovog predmeta. 

Shodno tome, nije bilo neophodno odlučivati da li ispunjava uslove iz člana 15. 

2. Opseg člana 15 

Kako je rečeno u stavu 1 člana 15, tačke kojima se odstupa od Konvencije mogu se ticati "obaveza 

[države] po ovoj Konvenciji". Međutim, ova opća izjava ograničena je stavom 2. Shodno tome, 

ne može biti nikakvog odstupanja od članova 3, 4, stav 1, ili 7. Isto važi i za član 2, osim u 

slučaju smrti kao posljedice "zakonitog" ratnog postupka. Vidi se, s druge strane, da sve zavisi 

od definicije "zakonitog ". 

328


Član 16 Evropske konvencije – Ograničenja političke aktivnosti 

stranaca 


Nijedna od odredbi iz članova 10, 11 i 14 neće se tumačiti tako da sprječava 

visoke strane ugovornice da ograničavaju političku djelatnost stranaca. 

Sud nije često u prilici da odlučuje o primjeni ove odredbe. 

Ipak, u presudi Piermont protiv Francuske, od 27. aprila 1995, Serija A br. 314, stavovi 62- 

64, nalog o protjerivanju iz Francuske Polinezije i nalog o udaljavanju iz Nove Kaledonije 

izdan je za jednu njemačku državljanku koja je bila član Evropskog parlamenta i koja je na 

polinezijskoj teritoriji učestvovala u demonstracijama protiv nuklearnih proba i francuskog 

prisustva u pacifičkom području. Podnositeljica je tvrdila da se radilo o kršenju člana 10, dok 

je vlada dala opravdanje po članu 16. U sljedećem odlomku, Sud razmatra kontraarugument 

podnositeljice: 

Podnositeljica je odgovorila da ograničenja iz člana u njenom slučaju ne važe, obzirom na njen dvojni 

status evropske državljanke i člana Evropskog parlamenta. Po njoj je bilo besmisleno tvrditi da 

je ona stranac, kad je priroda njene funkcije podrazumijevala da se ona zanima za cijelu teritoriju 

Zajednice. 

[…] 

Komisija je prihvatila suštinu tvrdnje podnositeljice. 

Sud ne može prihvatiti argument zasnovan na evropskom državljanstvu, pošto ugovori Zajednice 

u to vrijeme nisu priznavali takvo državljanstvo. Ipak, smatra da to što je gospođa Piermont 

državljanka zemlje članice Evropske unije, a uz to i članica Evropskog parlamenta, nije dozvoljavalo 

da se član 16 Konvencije upotrijebi protiv nje, posebno što stanovništvo oblasti Ots učestvuje u 

izborima za Evropski parlament. 

U zaključku, ova odredba nije državu ovlastila da ograniči podnositeljicu u uživanju prava 

garantiranih članom 10. 

329


Član 17 Evropske konvencije – Zabrana zloupotrebe prava 


Ništa u ovoj Konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo 

koje države, grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je 

usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo 

ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom. 

Član 17 zabranjuje upotrebu bilo koje odredbe Konvencije u svrhu potkopavanja prava koja 

ona uspostavlja. Na isti način se njene odredbe ne mogu koristiti da se ta prava ograniče u mjeri 

većoj od one koju dozvoljava sama Konvencija. 

1. Opseg člana 17 u vezi sa aktivnostima usmjerenim ka ukidanju prava 

priznatih Konvencijom 

Član 17 zabranjuje da se iz Konvencije izvede pravo da se ona upotrijebi protiv sebe same. 

Naprimjer, u slučaju Glimmerveen i Hagenbeek protiv Holandije, podnosioci su osuđeni za 

posjedovanje sa ciljem distribucije letaka za koje se smatralo da potiču na rasnu diskriminaciju. 

Bilo im je i onemogućeno da učestvuju u općinskim izborima. Njihova kandidatura na tim 

izborima mogla se razumno smatrati prikrivenim ućešćem zabranjene rasističke političke 

stranke. Podnosioci su se pozvali na član 10 Konvencije. U svojoj odluci (11. oktobar 1979, 

Odluke i izvještaji 18, str. 196) Komisija je smatrala: 

[…] Vlada je Komisiji posebno skrenula pažnju, u smislu člana 60 Konvencije, na međunarodne 

obaveze Holandije prema Međunarodnoj konvenciji o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 

1965. godine, kojoj je Holandija pristupila 1971. 

Vlasti Holandije bi, da su podnosiocima omogućili da slobodno i nekažnjeno proglašavaju svoje 

ideje, svakako potakla diskriminaciju koju zabranjuju i ranije pomenuta Evropska konvencija o 

ljudskim pravima, i ranije pomenuta Konvencija iz New Yorka iz 1965. 

Komisija smatra da izražavanje političkih ideja podnosilaca jasno predstavlja aktivnost u smislu 

člana 17 Konvencije. 

Podnosioci u suštini žele upotrijebiti član 10 kao osnov u Konvenciji za pravo da se uključe u aktivnosti 

koje su, kako je pokazano u gornjem tekstu, suprotne slovu i duhu Konvencije, a to pravo 

bi, kad bi se dalo, doprinijelo ukidanju prava i sloboda pomenutih u gornjem tekstu. 

Shodno tome, Komisija smatra da podnosioci, na osnovu odredbi člana 17 Konvencije, ne mogu da 

se pozovu na član 10 Konvencije. 

Komisija nije smatrala da je neophodno da odlučuje o pitanjima vezanim za kršenje člana 3 

Protokola br. 1: 

[…] jer smatra da su podnosioci imali namjeru da učestvuju u izborima i koriste gore pomenuto 

pravo u svrhe za koje je Komisija upravo zaključila da su neprihvatljive po članu 17 u vezi sa 

330


pritužbom po članu 10 Konvencije. 

Član 17, isto tako, zabranjuje lišenje prava garantiranih članovima 5 i 6. 

U predmetu Lawless protiv Irske (1. juli 1961, Serija A br. 3, str. 44-45, stavovi 5-7), irska 

vlada je podržavala vrlo široko tumačenje člana 17, što Sud nije prihvatio. Kazao je da član 

17 zabranjuje samo da se iz Konvencije izvede pravo da se vrše djela usmjerena ka uništavanju 

prava i sloboda koje Konvencija štiti. I kazao je da se ta odredba ne može tumačiti a contrario 

kao lišenje fizičkog lica njegovih temeljnih prava pojedinca, koja garantiraju članovi 5 i 6 

Konvencije. Sud je kazao: 

Irska vlada je Komisiji iznijela, a pred Sudom potvrdila (i) da je G.R. Lawless, u vrijeme kad je 

uhapšen, u julu 1957, bio uključen u aktivnosti IRA-e; (ii) da je Komisija, u stavu 138 svog izvještaja, 

već kazala da je njegovo postupanje bilo "takvo da je izazvalo tešku sumnju u to da li je podnosilac, 

bilo da je još uvijek bio član ili ne, bio vezan za aktivnosti IRA-e u vrijeme hapšenja u julu 1957. 

godine"; (iii) da je IRA bila zabranjena na osnovu aktivnosti usmjerenih ka uništenju prava i sloboda 

određenih ovom Konvencijom; da je, u julu 1957, G.R. Lawless bio uključen u aktivnosti koje 

spadaju pod odredbe člana 17 Konvencije; te da on, shodno tome, više nije imao pravo da se poziva 

na članove 5, 6 ili 7, ili bilo koji drugi član Konvencije; da nijedna država, grupa ili osoba uključena 

u aktivnosti koje spadaju pod član 17 Konvencije ne može da se poziva na odredbe Konvencije; te 

da ovakvo zaključivanje podržava i odluka Komisije o prihvatljivosti predstavke koju joj je 1957. 

godine podnijela Komunistička partija Njemačke; 

[…] 

Po mišljenju Suda, svrha člana 17 je da, u mjeri u kojoj se odnosi na grupe ili pojedince, onemogući 

da oni iz Konvencije izvode pravo da se uključe ili da vrše bilo kakva djelas usmjerena ka uništenju, 

bilo kakvom aktivnošću, prava i sloboda određenih Konvencijom. Upravo zato, niko ne može biti 

u mogućnosti da koristi odredbe Konvencije da vrši djela koja uništavaju gore pomenuta prava i 

slobode. Ova odredba, koja je u svom opsegu negativna, ne može se tumačiti a contrario tako da 

fizičko lice lišava temeljnih pojedinačnih prava koja garantiraju članovi 5 i 6 Konvencije. U ovom 

slučaju, G.R. Lawless nije se pozvao na Konvenciju da bi opravdao ili izvršio djela suprotna pravima 

i slobodama priznatim u njoj, ali se žalio na to da je lišen garancija koje daju članovi 5 i 6 Konvencije. 

Shodo tome, po tom osnovu, Sud prihvata tvrdnje irske vlade. 

Predmet Lehideux i Isorni protiv Francuske (presuda od 23. septembra 1998, Izvještaji 1998- 

VII), bavio se jednom publikacijom o Pétainu. Odgovorna vlada tvrdila je da je nekrolog za koji 

su podnosioci bili odgovorni u svojoj publikaciji, bio rezultat korištenja dvije različite tehnike: 

autori su pokušavali opravdati odluke Philippea Pétaina tako što su im pokušavali dati drugačije 

značenje, a u drugim prilikama su jednostavno izostavljali pominjanje historijskih činjenica 

koje su općepoznata stvar, i koje su neizbježne i neophodne za bilo kakvu objektivnu analizu 

te politike. Prva tehnika upotrijebljena je kad se predstavljala politika Philippea Pétaina u 

Montoireu. Opisujući u tekstu tu politiku kao "vrhunsku vještinu", podnosioci daju kredibilitet 

teoriji "dvostruke igre", mada su znali da su do 1984. godine svi historičari, i francuski i drugi, 

tu teoriju opovrgavali. Sud je kazao (stav 47): 

Sud smatra da nije na njemu da rješava ovo pitanje, koje je dio stalne debate među historičarima, 

o predmetnim događajima i njihovom tumačenju. Kao takvo, ono ne spada u kategoriju jasno 

ustanovljenih historijskih činjenica – kao što je Holokaust – čije bi bi negiranje ili revizija bili iz- 

331


van zaštite člana 10 po članu 17. U ovom predmetu se ne može reći da su podnosioci pokušali 

negirati ili revidirati ono što su i sami u svojoj publikaciji nazvali "nacistička zvjerstva i progoni" 

ili "njemačka svemoć i barbarizam". Opisujući politiku Philippea Pétaina kao "vrhunsku vještinu", 

autori teksta su, zapravo, podržali jednu od suprotstavljenih teorija u debati o ulozi šefa Vlade iz 

Vichyja, odnosno tzv. teoriju "dvostruke igre". 

2. Zabrana ograničenja prava i sloboda u mjeri većoj nego što je 

predviđeno Konvencijom 

Malo je primjera o tome kako Sud tretira ovu odredbu. 

U predmetu Engel i drugi protiv Holandije (8. juni 1976, Serija A br. 22, str. 42-43, stav 104), 

Sud je kazao da, ako su ta ograničenja opravdana u svjetlu derogirajućih odredbi specifičnih za 

neke članove, onda nema potrebe razmatrati da li je bilo kršenja člana 17. Sud je kazao: 

Gospodin Dona i gospodin Schul nadalje tvrde da je, suprotno članovima 17 i 18, njihovo uživanje 

slobode izražavanja bilo izloženo "ograničenju većem od onog što predviđa" član 10 i u "svrhu" koja 

u njemu nije pomenuta. 

Pritužba ne traži razmatranje, pošto je Sud već zaključio da je predmetno ograničenje bilo opravdano 

po stavu 2 člana 10 (vidi stavove 96-101 u gornjem tekstu). 

U predmetu Sporrong i Lönnroth protiv Švedske (23. septembar 1982, Serija A br. 52, str. 28, stav 

76), Sud je također smatrao da nema potrebe da razmatra da li je došlo do kršenja člana 17, jer je 

već zaključio da je došlo do kršenja drugog člana: 

Podnosioci se pozivaju i na članove 17 i 18 Konvencije. Tvrde da je uživanje prava na mirno uživanje 

imovine bilo izloženo "ograničenjima koja su bila itekako dalekosežnija od onih koja predviđa" član 

1 Protokola br. 1, i da su imali "svrhu" koja u tom članu nije pomenuta. 

Komisija je jednoglasno zaključila da nije bilo kršenja. 

Pošto je zaključio da se radilo o kršenju člana 1 Protokola br. 1, Sud ne smatra da je neophodno 

razmatrati ovaj predmet i u smislu članova 17 i 18 Konvencije 

332


Član 18 Evropske konvencije – Granice korištenja ograničenja 

prava 


Ograničenja za navedena prava i slobode, dozvoljena prema ovoj Konvenciji, 

neće se primjenjivati u bilo koje druge svrhe osim onih za koje su predviđena. 

Što se tiče ovog člana, bitna su dva posljednja odlomka citirana u vezi sa članom 17. 

333

Dodatni protokoli 

2. dio – Dodatni protokoli 

Dodatni protokoli sadrže brojne odredbe, ali se stranke pozivaju samo na neke od njih. Mi 

ćemo se zato baviti samo onima koje su od općeg interesa. 

Protokol br. 1 

Član 1 Protokola br. 1 

Član 1 Protokola br. 1 kaže: 

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. 

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima 

predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. 

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da 

primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje 

imovine u skladu sa opčim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili 

drugih doprinosa ili kazni. 

Presuda Sporrong i Lönnroth (23. septembar 1982, Serija A br. 52) daje analizu ovog člana. U 

predmetu James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (21. februar 1986, Serija A br. 98, str. 

29-30, stav 37), Sud je dao sažetak osnovnih crta svoje ranije analize: 

U suštini, član 1 garantira pravo na imovinu (vidi presudu Marckx od 13. juna 1979, Serija A br. 

31, str. 27-28, stav 63). U svojoj presudi od 23. septembra 1982. godine, u predmetu Sporrong i 

Lönnroth, Sud je analizirao član 1 u smislu toga da sadrži "tri zasebna pravila": prvo pravilo, dato 

u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode, i predstavlja princip mirnog uživanja imovine; drugo 

pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stava, pokriva lišenje imovine i podliježe određenim uslovima; 

treće pravilo, dato u drugom stavu, potvrđuje da države ugovornice imaju, između ostalog, 

pravo da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom (Serija A br. 52, str. 24, stav 

61). Sud dalje primjećuje da, prije razmatranja da li je prvo pravilo ispoštovano, mora odrediti da 

li su druga dva primjenjiva (ibid.). Međutim, ova tri pravila nisu "zasebna" u smislu nepovezanosti. 

Drugo i treće pravilo tiču se konkretnih situacija miješanja u mirno uživanje imovine, te ih treba 

tumačiti u svjetlu općih principa datih u prvom pravilu. 

Kako se može vidjeti, član 1 daje tri jasne garancije, predočene u tri rečenice. Prvo ćemo 

razmotriti druge dvije, a nakon toga i prvu, koja ima supsidijarnu ulogu. Međutim, prije 

toga moramo razmotriti opseg primjene člana 1 i značenje termina "imovina", kao i omjer 

garantirane pravne zaštite. 

1. Opseg člana 1 Protokola br. 1 

Kako kaže prva rečenica, član 1 štiti "imovinu". Koncept "imovine" je definiran, tako da je 

moguće razmatrati primjenu ovog člana. 

334


U predmetu Gasus Dosier - i Födertechnik GmbH protiv Holandije, podnosilac je prodao 

miješalicu za beton, sa ugovornom odredbom o zadržavanju vlasništva. Sud je smatrao da 

je pravo zadržavanja vlasništva predstavljalo imovinu u smislu ovog člana (23. februar 1995, 

Serija A br. 306-B, str. 46, stav 53). Tu daje i određene opće principe u vezi sa prirodom imovine 

na koju se odnosi član 1: 

Sud podsjeća da pojam "imovina" ( na francuskom "biens" – lit. dobra, prim. prev.) u članu 1 Protokola 

br. 1 ima autonomno značenje, koje svakako nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim dobrima: 

određena druga prava i interesi koji predstavljaju svojinu također se mogu smatrati "imovinskom 

pravima", a time i "imovinom" u smislu ove odredbe. U ovom kontekstu je, shodno tome, 

nebitno da li se Gasusovo pravo vezano za miješalicu za beton ima smatrati pravom vlasništva 

ili pravom na vrijednost in rem. U svakom slučaju, pljenidba i prodaja miješalice za beton predstavljala 

je "miješanje" u pravo firme podnosioca na "mirno uživanje" "imovine" u smislu člana 1 

Protokola br. 1. 

U predmetu Van Marle i drugi protiv Holandije, Sud je klijente tretirao kao "imovinu " (26. juni 

1986, Serija A br. 101, str. 13, stavovi 41-42): 

Sud se slaže s Komisijom da se pravo na koje se pozivaju podnosioci može smatrati sličnim pravom 

na imovinu datom u članu 1: prirodom posla, podnosioci su izgradili klijentelu; to je, u određenom 

smislu, po svojoj prirodi, privatno pravo, i predstavlja svojinu, a time i imovinu u smislu prve 

rečenice člana 1. Ova je odredba, shodno tome, primjenjiva na ovaj slučaj. 

U presudi Van der Mussele protiv Belgije, s druge strane, Sud je smatrao da obaveza nametnuta 

advokatu koji je zvanično imenovan da pruži usluge bez naknade, nije tog advokata lišila 

"imovine" u smislu člana 1. Sud je smatrao i da su troškovi koje je imao u izvršenju te obaveze 

izvan opsega člana 1 (23. novembar 1983, Serija A br. 70, str. 23-24, stavovi 47-49): 

Gospodin Van der Mussele se na kraju poziva na član 1 Protokola br. 1. 

[…] 

Njegova argumentacija ne traži razmatranje u pogledu odsustva naknade. Tekst dat u gornjem dijelu 

ograničen je na otjelotvorenje prava svakoga na mirno uživanje "svoje imovine"; shodno tome, 

odnsoi se samo na postojeću imovinu (vidi, mutatis mutandis, u gornjem tekstu pomenutu presudu 

Marckx, Serija A br. 31, str. 23, stav 50). Međutim, u ovom slučaju, Ured za pravne savjete i zastupanje 

Advokatske komore Antwerpena odlučio je 18. decembra 1979. godine da neće biti naknada 

za takvo zastupanje, jer gospodin Ebrima za to nema sredstava (vidi stav 12 u gornjem tekstu). Iz 

toga proizilazi, kako je Komisija jednoglasno izvela zaključak, da u tom smislu nema nikakvog duga 

u korist podnosioca. 

Shodno tome, po ovom tekstu, nema mjesta za primjenu člana 1 Protokola br. 1, bilo da se posmatra 

sam ili zajedno sa članom 14 Konvencije; uz to, gospodin Van der Mussele na član 14 poziva se 

samo u vezi sa članom 4. 

Ovo se pitanje ne može posmatrati na isti način u vezi s tim što nije bilo naknade troškova, jer je 

gospodin Van der Mussele morao određene sume u vezi s tim plaćati iz svog džepa (vidi stav 12 u 

gornjem tekstu). 

335


To, s druge strane, nije dovoljno da se dođe do zaključka da je član 1 Protokola br. 1 primjenjiv. U 

mnogim slučajevima, ovakva zakonom propisana obaveza podrazumijeva određene izdatke za osobu 

koja je obavezna izvršiti. Smatrati nametanje takve dužnosti, samo po sebi, miješanjem u imovinu 

u smislu člana 1 Protokola br. 1 značilo bi da se tom članu daje jedno dalekosežno tumačenje, 

koje ide daleko izvan njegovog cilja i svrhe. 

Sud ne vidi nikakav valjan razlog da drugačije misli u ovom slučaju. 

Gospodin Van der Mussele je date troškove imao u radu za svoje pro deo klijente. Mada nisu potpuno 

beznačajni (kako ih je vlada nazvala), ti troškovi su bili relativno mali, i rezultat su obaveze da 

se obave dužnosti kompatibilne sa članom 4 Konvencije. Član 1 Protokola br. 1, bilo da se posmatra 

sam ili u vezi sa članom 14 Konvencije, shodno svemu ovome, nije primjenjiv na ovu situaciju. 

Ovaj se predmet može povezati sa prirodom pomenute imovine. 

Pitanje vezano za gore pomenut presudu Van der Mussele: dabi postojala "imovina" u smislu 

člana 1, takva svojina mora biti prisutna, odnosno mora postojati u datom trenutku. 

Isto je rečeno u presudi Marckx protiv Belgije (13. juni 1979, Serija A br. 31, str. 23, stav 50). U 

tom predmetu se podnositeljica žalila da joj belgijski zakon nije dozvoljavao da stiče dobra kroz 

nasljeđivanje, i tvrdila je da se radi o kršenju člana 1 Protokola br. 1. Sud je kazao: 

Što se tiče drugog podnosioca, Sud je svoj stav zauzeo isključivo na osnovu člana 8 Konvencije, i 

samog i u vezi sa članom 14. Sud, zapravo, isključuje član 1 Protokola br. 1: kao i Komisija i vlada, 

Sud primjećuje da ovaj član samo daje otjelotvorenje pravu svakoga na mirno uživanje "svoje" 

imovine, bilo kao direktni nasljednik, ili kroz dobrovoljno raspolaganje. Uz to, ne čini se da su se 

podnosioci pozvali na ovu odredbu u vezi sa Alexandrinim potraživanjima. Pošto se pokazalo da 

se član 1 Protokola br. 1 ne može primjeniti, član 14 Konvencije ne može se s njim kombinirati u 

vezi s ovim predmetom razmatranja. 

U presudi Grčke rafinerije Stran i Stratis Andreadis protiv Grčke (9. decembar 1994, Serija 

A br. 301-B, str. 84-85, stavovi 58-62), Sud je smatrao da je postojanje potraživanja dovoljno 

jasno ustanovljeno kroz različite sudske i arbitražne postupke koji su ga tretirali. Stoga je odbio 

tvrdnju grčke vlade da "ni presuda […] ni odluka arbitraže nisu bile dovoljne da se uspostavi 

postojanje "potraživanja", a time i postojanje imovine. Sud, shodno tome, potvrđuje klasifikaciju 

potraživanja kao "imovine" u smislu člana 1, i kaže: 

Osnovni element argumentacije vlade je da nikakva "imovina" podnosilaca u smislu člana 1 Protokola 

br. 1 nije bila predmet miješanja na osnovu primjene Zakona br. 1701/1987. 

Po njihovom mišljenju, ni presuda br. 13910/79, ni odluka arbitraže nisu bile dovoljne da se uspostavi 

postojanje potraživanja protiv države. Sudska odluka koja još nije postala konačna, ili odluka 

arbitraže, ne mogu se izjednačiti sa pravom koje bi moglo biti priznato takvom odlukom ili 

presudom. 

Da bi odlučio da li su podnosioci imali "imovinu" u smislu člana 1 Protokola 1, Sud mora utvrditi 

da li su presuda br. 13910/79 atenskog prvostepenog suda i arbitražna odluka definirale dug u njihovu 

korist, koji je bio dovoljno jasno ustanovljen da bude izvršiv. 

Po prirodi stvari, preliminarna odluka nalogom istražne prirode prejudicira meritum spora. Mada 

bi se moglo reći da je atenski prvostepeni sud prihvatio princip da država ima dug prema podno- 

336


siocima – kako je i Komisija kazala – ipak je naložio da se saslušaju svjedoci (vidi stav 11 u gornjem 

tekstu) prije nego što odluči o postojanu i omjeru navodne štete. Efekat takve odluke bio je samo da 

se podnosiocima da nada da će se potvriditi njihovo potraživanje. Da li će dug po tom osnovu biti 

izvršiv, ovisit će o odluci dva suda više instance. 

Ovo nije pitanje vezano za arbitražnu odluku, koja je jasno potvrdila obavezu države do maksimalnog 

navedenog iznosa u tri različite valute (vidi stav 13 u gornjem tekstu). 

Sud se slaže s vladom da nije na njemu da odobrava ili ne odobrava suštinu takve odluke. Jeste, 

međutim, dužan da uzme u obzir pravni status koji je u vezi sa strankama ustanovila takva odluka. 

Prema toj formulaciji, odluka je konačna i obavezujuća; nije tražila nikakve dodatne mjere izvršenja, 

niti je protiv nje postojala žalba po redovnom ili vanrednom lijeku (vidi stav 10 u gornjem tekstu). 

Po grčkim zakonima, arbitražne odluke imaju snagu konačnih odluka i smatraju se izvršnim. Osnov 

za žalbu protiv njih detaljno je naveden u članu 897 Zakona o parničnom postupku (vidi stav 

25 u gornjem tekstu); ništa nije predviđeno za žalbu po meritumu. 

U trenutku kad je usvojen Zakon br. 1701/1987, arbitražna odluka od 27. februara 1984. je, shodno 

tome, podnosiocima davala pravo na dodijeljene sume. Jasno je da je to pravo moglo biti opozvano, 

jer je odluka još uvijek mogla biti poništena, ali redovni sudovi su već dva puta bili potvrdili - u 

prvostepenom i u žalbenom postupku – da za takvo poništenje nije bilo osnova. Shodno tome, po 

mišljenju Suda, ovo pravo jeste predstavljalo "imovinu" u smislu člana 1 Protokola br. 1. 

U predmetu Matos e Silva, Lda i drugi protiv Portugala (16. septembar 1996, Zbirka presuda i 

odluka 1996-IV, str. 1111, stav 75) Sud je morao razmatrati da li su podnosioci imali "imovinu" 

u smislu člana 1 Protokola br. 1. Matos e Silva je privatna firma koja se bavi obrađivanjem 

zemlje, uzgojem ribe i vađenjem soli. Od zemlje na kojoj radi, nešto je u vlasništvu kompanije, 

a ostatak je pod koncesijom. Sud je kazao: 

Kao i Komisija, Sud primjećuje da vlasništvo nad dijelom zemlje nije sporno. 

Što se tiče drugog dijela […] Sud se slaže s vladom da nije na njemu da odlučuje da li pravo 

vlasništva postoji ili ne po domaćem zakonu. Međutim, podsjeća da pojam "imovina" (na francuskom 

"biens") u članu 1 Protokola br. 1 ima autonomno značenje (vidi presudu Gasus Dosier- und 

Fördertechnik GmbH protiv Holandije od 23. februara 1995, Serija A br. 306-B, str. 46, stav 53). 

U ovom predmetu, neosporeno pravo podnosilaca nad predmetnom zemljom već više od jednog 

vijeka, i prihodi koje iz nje crpe, mogu se smatrati "imovinom" u smislu člana 1. 

2. Opseg pravne garancije koja pokriva imovinu ustanovljenu članom 1 

U presudi Marckx protiv Belgije (13. juni 1979, Serija A br. 31, str. 27, stav 63) Sud je jasno 

kazao da član 1 Protokola br. 1 štiti pravo na imovinu. Sljedeći odlomak je iz te presude: 

Sud ima isti stav kao i Komisija. Potvrđujući da svako ima pravo na mirno uživanje svoje imovine, 

član 1, u suštini, garantira pravo na imovinu. To je jasan dojam koji stvaraju termini "imovina" 

i "korištenje imovine" (na francuskom "biens", "propriété", "usage des biens" – dobra, imovina, 

korištenje dobara – prim. prev); sa svoje strane, "travaux préparatoires" ovo nedvosmisleno 

potvrđuje: autori teksta konvencije stalno govore o "imovinskom pravu" ili "pravu na imovinu" da 

337


opišu dati institut u nekoliko nacrta koji će, u konačnom obliku, biti trenutna formulacija člana 1. 

Presuda Marckx kaže (ibid., str. 27, stav 63) i da je pravo pojedinca da raspolaže imovinom 

zaštićeno članom 1, u svjetlu činjenice da: 

Pravo pojedinca da raspolaže svojom imovinom zaista predstavlja tradicionalni i temeljni aspekt 

imovinskog prava (vidi presudu Handyside od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 29, stav 62). 

Iz ove presude, stoga, proizilazi da član 1 daje zaštitu ne samo od miješanja u imovinsko pravo 

u cjelini (recimo, eksproprijacija), već i od miješanja u različite sastavne elemente tog prava, 

posmatrane pojedinačno. 

U drugom predmetu (Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982, Serija 

A br. 52, str. 23-24, stav 60) je Sud potvrdio ovaj princip. U tom slučaju je gradu Stockholmu 

izdata dozvola da izvrši eksproprijaciju određenih posjeda na nekoliko godina. Uz ovu dozvolu 

izdata je zabrana gradnje za vlasnike. Sud je kazao: 

Mada je eksproprijacija ostavila zakonski netaknuto pravo vlasnika da koriste i raspolažu svojom 

svojinom, ipak je raspolaganje imovinom u praksi značajno smanjeno. Dotiče se i same suštine 

vlasništva, u smislu da prije samog događaja, potvrđuje da će eksproprijacija biti zakonita i ovlašćuje 

grad Stockholm da izvrši eksproprijaciju kad god to nađe za shodno. Time je pravo podnosilaca na 

imovinu postalo ugroženo i postalo osnov za odbranu njihove imovine. 

Zabrana gradnje, sa svoje strane, nesumnjivo ograničava pravo podnosilaca na korištenje svojine. 

Shodno tome, došlo je do miješanja u imovinsko pravo podnosilaca i, kako je Komisija ispravno 

primijetila, posljedice tog miješanja nesumnjivo su postale ozbiljnije kombiniranom upotrebom 

dozvole za eksproprijaciju i zabrane izgradnje kroz duži vremenski period. 

U toj presudi, Sud je primijenio treću rečenicu člana 1. To nas direktno vodi razmatranju uslova 

datih u članu 1 za bilo kakvo miješanje u imovinu i svojinu. 

3. Član 1 Protokola br. 1, druga rečenica: lišenje imovine 

Druga rečenica člana 1 glasi: 

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima 

predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. 

Prije razmatranja uslova koje daje druga rečenica člana 1 u vezi sa "lišenjem imovine", 

primjereno je definirati šta ti termini znače. Druga rečenica člana 1 govori o "lišenju imovine" 

u odnosu na isključenje drugih miješanja u svojinu, koje pokriva treća rečenica. 

338


Koncept "lišenja imovine" 

Eksproprijacija je po svojoj prirodi "lišenje imovine", ali je to samo jedan od načina da se 

pojedinac liši imovine. 

Eksproprijacija 

Nema eksproprijacije, ako su sačuvani prerogativi koji proizilaze iz imovinskog prava. Tako je 

u predmetu Sporrong i Lönnroth (čije su činjenice predočene u gornjem tekstu) Sud primijetio 

(str. 24, stav 62): 

Prvo treba podsjetiti na to da švedske vlasti nisu izvršile eksproprijaciju imovine podnosilaca. Podnosioci, 

shodno tome, nisu bili ni u jednom trenutku formalno "lišeni" imovine: imali su pravo da 

je koriste, prodaju, mijenjaju, doniraju ili stave pod hipoteku. 

Međutim, još uvijek je bitno da ti prerogativi zaista budu sačuvani. U istom predmetu je Sud 

dalje kazao (str. 24-25, stav 63): 

U odsustvu formalne eksproprijacije, odnosno prenosa vlasništva, Sud smatra da mora gledati dalje 

od površine, i istražiti pravu stvarnost predmetne situacije (vidi, mutatis mutandis, presudu Van 

Droogen¬broeck, 24. juni 1982, Serija A br. 50, str. 20, stav 38). Pošto je svrha Konvencije da garantira 

prava koja su "praktična i djelotvorna" (presuda Airey od 9. oktobra 1979, Serija A br. 32, str. 

12, stav 24), mora se utvrditi da li je situacija predstavljala de facto eksproprijaciju, kako to tvrde 

podnosioci. 

Po mišljenju Suda, sve posljedice na koje se podnosioci žale (vidi stav 58 u gornjem tekstu) proizilaze 

iz smanjenja mogućnosti raspolaganja tom imovinom. Te su posljedice izazvane ograničenjima 

nametnutim u pogledu imovinskog prava, koje je time postalo ugroženo, te iz posljedica koje su ta 

ograničenja imala na vrijednost imovine. Međutim, mada su data prava izgubila dio svoje suštine, 

nisu nestala. Efekti datih mjera nisu takvi da se mogu podvesti pod lišenje imovine. Sud u vezi s 

tim primjećuje da su podnosioci mogli nastaviti koristiti svoju imovinu, te da je, mada jest postalo 

teže prodati imovinu u Stockholmu koja je pod dozvolom eksproprijacije i zabranom izgradnje, 

mogućnost prodaje ipak postojala; prema informacijama koje je vlada predočila, obavljeno je nekoliko 

desetina prodaja (vidi stav 30 u gornjem tekstu). 

Stoga je druga rečenica prvog stava bila primjenjiva na ovaj predmet. 

Međutim, Sud je potvrdio postojanje de facto eksproprijacije u presudi Papamichalopoulos i 

drugi protiv Grčke (24. juni 1993, Serija A br. 260-B, str. 69-70, stavovi 41-46). U tom predmetu 

je, na osnovu Zakona br. 109/1967, vojska zauzela određenu zemlju. Sud je primijetio: 

To što je Mornarički fond zauzeo predmetnu zemlju, predstavljalo je jasno miješanje u pravo podnosioca 

na mirno uživanje imovine. Miješanje nije bilo u svrhu kontrole korištenja imovine u 

smislu drugog stava člana 1 Protokola br. 1. Uz to, nad podnosiocima nikad nije izvršena formalna 

eksproprijacija: Zakon br. 109/67 nije prenio vlasništvo nad predmetnom zemljom na Mornarički 

fond. 

339


Pošto je svrha Konvencije da štiti prava koja su "praktična i djelotvorna", mora se utvrditi da li je 

predmetna situacija ipak predstavljala de facto eksproprijaciju, kako to tvde podnosioci (vidi, među 

drugim izvorima, i presudu Sporrong i Lönnroth protiv Švedske od 23. septembra 1982, Serija A 

br. 52, stav 63). 

Mora se imati na umu da 1967. godine, po zakonu koji je usvojila vojna vlada tada na vlasti, 

Mornarnički fond jeste zauzeo velike površine zemlje, u kojoj je bila i zemlja podnosilaca; tu je 

ustanovljena mornarička baza, kao i odmaralište za oficire i njihove porodice. 

Od tog vremena, podnosioci nisu u mogućnosti svoju imovinu niti koristiti, niti prodati, zavještati, 

založiti ili pokloniti; gospodin Petros Papamichalopoulos, jedini od njih koji je dobio konačnu sudsku 

odluku kojom se mornarici nalaže da mu vrati imovinu, čak mu je bio uskraćen pristup imovini 

(vidi stavove 11-12 u gornjem tekstu). 

[…] 

Sud smatra da je gubitak bilo kakve mogućnosti raspolaganja datom zemljom, posmatrano zajedno 

sa neuspjehom dosadašnjih pokušaja da se predmetna situacija preinači, izazvao dovoljno ozbiljne 

posljedice da se smatra da je protiv podnosilaca izvršena de facto eksproprijacija na način koji je 

nekompatibilan sa njihovim pravom na mirno uživanje imovine. 

Stoga je postojalo i još uvijek postoji kršenje člana 1 Protokola br. 1. 

Uz predmete eksproprijacije poput ovih koji su ilustrirani gornjim odlomcima, postoje i druge 

vrste lišenja imovine u smislu druge rečenice člana 1. 

Drugi slučajevi lišenja imovine 

Tamo gdje nad imovinom postoji prav preče kupnje, postoji lišenje imovine. Primjer je predmet 

Hentrich protiv Francuske (22. septembar 1994, Serija A br. 296-A, str. 18, stav 35), gdje su 

poreske vlasti iskoristile zakonsko pravo preče kupnje tamo gdje je cijena plaćena za prodaju 

nekretnina između dva privatna lica nedovoljna. Sud je primijetio: 

Pošto je primjenjeno pravo preče kupnje, gospođa Hentrich je bila lišena svoje imovine u smislu 

druge rečenice prvog podstava člana; vlada ovo nije osporila. 

Lišenje može postojati i kad je imovina konfiskovana, kao u predmetu Handyside (presuda 

Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 30, stav 

63). 

Oduzimanje i uništenje Knjižice, s druge strane, podnosioca je trajno lišilo vlasništva nad 

određenom svojinom. Međutim, ove su mjere dozvoljene drugim stavom člana 1 Protokola br. 

1, tumačenim u svjetlu principa zakona, koji postoji u svim državama ugovornicama, po kojem 

se predmeti čija je upotreba zakonitom presudom proglašena nedozvoljenom i opasnom po javni 

interes, oduzima sa ciljem da se uništi. 

Presuda Agosi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 24. oktobra 1986, Serija A br. 108, u vezi sa 

pljenidbom i konfiskacijom krijumčarenih zlatnika krugerrand, daje novi primjer. 

340


Međutim, u predmetu Raimondo protiv Italije, Sud je primijetio (22. februar 1994, Serija A br. 

281-A, str. 16, stav 29) da konfiskacija ne mora ulaziti u opseg druge rečenice. Sud je kazao: 

Mada podrazumijeva lišenje svojine, konfiskacija imovine ne mora biti unutar opsega druge 

rečenice prvog stava člana 1 Protokola br. 1 (vidi presudu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 30, stav 63, i Agosi protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 

24. oktobra 1986, Serija A br. 108, str. 17, stav 51). 

To nas direktno vodi ka definitivnom karakteru lišenja imovine. 

Zahtjevi da lišenje bude definitivno 

Da bi druga rečenica člana 1 ušla u razmatranje, nije dovoljno samo da postoji lišenje: 

neophodno je i da to lišenje bude definitivno. Ako nije, u razmatranje ulazi treća rečenica, kao 

u slučaju Raimondo protiv Italije, u vezi s konfiskacijom (ibid., str. 16-17, stav 29): 

Prema italijanskoj sudskoj praksi, konfiskacija ovakve vrste ne bi morala imati efekat prenosa 

vlasništva na državu sve dok se ne donese neopoziva odluka (vidi stav 20 u gornjem tekstu). U 

ovom slučaju nije bilo takve odluke, jer je gospodin Raimondo osporio nalog Okružnog suda Catanzaro 

od 16. oktobr 1985 (vidi stav 13 u gornjem tekstu). I ovdje je, iz tog razloga, primjenjiv drugi 

stav člana 1. 

Sud je ovaj princip primijenio i u vezi s eksproprijacijom. Tako se, u predmetu Poiss protiv 

Austrije (23. april 1987, Serija A br. 117) može pročitati sljedeće (str. 108, stav 64): 

Sud, kao prvo, primjećuje da austrijske vlasti nisu provele ni formalnu, ni de facto eksproprijaciju 

(vidi presudu Sporrong i Lönnroth od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 24, stavovi 62-63). 

Prenos izvršen u aprilu 1963. bio je privremen; tek će ga stupanje na snagu plana konsolidacije 

učiniti neopozivim (vidi stav 32 u gornjem tekstu). Stoga podnosioci mogu vratiti svoju zemlju, 

ako konačni plan ne potvrdi raspodjelu donesenu u ranijoj fazi postupka. Shodno tome, ne može 

se reći da su podnosioci bili "definitivno lišeni svoje imovine" u smislu druge rečenice prvog stava 

člana 1. 

Uslovi za primjenu člana 1, druga rečenica 

Tri su uslova koje lišenje imovine mora zadovoljiti: lišenje mora biti "u javnom interesu", uslovi 

propisani zakonom moraju biti ispoštovani, i moraju se slijediti "opći principi međunarodnog 

prava". 

Zahtjev da lišenje bude "u javnom interesu" 

U predmetu James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (22. februar 1986, Serija A br. 98, str. 

32, stav 46), Sud je opisao svoj pristup kad razmatra uslov "javnog interesa": 

Obzirom na njihovo direktno poznavanje društva i njegovih potreba, domaće vlasti su u boljoj 

poziciji od međunarodnih sudija da cijene šta je "u javnom interesu". Po sistemu zaštite koji je 

341


Konvencija ustanovila, na domaćim je vlastima da izvrše inicijalnu ocjenu i postojanja problema 

od javnog značaja koji traži mjere lišenja imovine, i korektivne aktivnosti koje treba poduzeti (vidi, 

mutatis mutandis, presudu Handyside od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 22, stav 48). I ovdje, 

kao i u drugim područjima na koja se odnose garancije koje daje Konvencija, domaće vlasti uživaju 

određeni stepen slobodne procjene. 

Nadalje, pojam "javnog interesa" mora biti širok. Naročito će, kako je Komisija primijetila, odluke 

o usvajanju zakona kojim se vrši eksproprijacija imovine, obično podrazumijevati razmatranje 

političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja, o kojima se u demokratskom društvu mišljenja mogu 

u velikoj mjeri razlikovati. Smatrajući prirodinim da stepen slobodne procjene koji se zakonodavcu 

ostavlja u provedbi socijalnih i ekonomskih politika treba da bude širok, Sud će poštovati 

sud zakonodavca o tome šta je "u javnom interesu", osim ako takav sud očigledno ne bude bez 

razumnog osnova. Drugim riječima, mada Sud ne može svoju ocjenu zamijeniti ocjenom domaćih 

vlasti, obavezan je osporenu mjeru razmotriti u odnosu na član 1 Protokola br. 1 i, pri tome, ispitati 

činjenice u vezi sa kojima su domaće vlasti djelovale. 

Sud je, shodno tome, jednostavno utvrdio da li su navedeni ciljevi "javnog interesa" zakoniti, 

odnosno, da nisu "očigledno nerazumni". U ovom slučaju je kazao (ibid., str. 34, stav 49): 

Sud se, shodno tome, slaže sa zaključkom Komisije: mišljenje Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva 

da postoji [razlog od javnog interesa] nije bio takav da se može okarakterizirati kao očigledno 

nerazuman. 

Međutim, uslov "javnog interesa" traži više od zakonitog cilja, odnosno cilja koji nije nerazuman. 

Javni interes implicira pravičnu ravnotežu između cilja za koji se navodi da je u javnom interesu, 

i upotrijebljenog sredstva (lišenje imovine), kako je Sud dalje i kazao (ibid., str. 34, stav 50): 

Međutim, ovim se ovo pitanje ne rješava. Ne samo da mjera kojom se neko lišava imovine mora, 

činjenično i principijelno, slijediti legitiman cilj "u javnom interesu", već mora postojati i razuman 

odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, između 

ostalog i, mutatis mutandis, u gornjem tekstu pomenutu presudu Ashingdane, Serija A br. 93, str. 

24-25, stav 57). Ovaj drugi zahtjev izražen je na drugi način u presudi Sporrong i Lönnroth, kroz 

pojam "pravične ravnoteže", koja se mora uspostaviti između zahtjeva od općeg interesa zajednice, i 

zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (Serija A br. 52, str. 26, stav 69). Potrebna ravnoteža neće 

postojati ako data osoba mora da snosi "pojedinačan i pretjeran teret" (ibid., str. 28, stav 73). Mada 

je u toj presudi Sud govorio u kontekstu općeg pravila mirnog uživanja imovine iz prve rečenice 

prvog stava, ukazao je na to da je "traganje za ovakvnom ravnotežom […] odraženo u strukturi 

člana 1" u cjelni (ibid., str. 26, stav 69). 

U istom tonu, Sud je ustanovio implicitno pravo na kompenzaciju (Sveti manastiri protiv 

Grčke, 9. decembar 1994, Serija A br. 301-A, str. 35, stav 71): 

Uslovi kompenzacije po važećim zakonima od materijalnog su značaja za pitanje da li osporena 

mjera poštuje potrebnu pravičnu ravnotežu, a naročito da li ne nameće neproporcionalan teret na 

podnosioca. U vezi s tim, oduzimanje imovine bez plaćanja sume koja je u relativnom odnosu sa 

njenom vrijednošću će uglavnom predstavljati neproporcionalno miješanje, a potpuno odsustvo 

naknade može se smatrati opravdanim po članu 1 samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, član 1 

ne garantira pravo na punu kompenzaciju u svim okolnostima, jer legitimni ciljevi "javnog interesa" 

mogu tražiti naknadu nižu od pune tržišne vrijednosti (vidi Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog 

342


Kraljevstva, presuda od 8. jula 1986, Serija A br. 102, str. 50-51, stav 121). 

Na kraju, Sud je, u presudi James i ostali, imao priliku da odredi sljedeće: činjenica da je 

miješanje u vlasništvo nad imovinom od koristi samo nekim osobama ne mora obavezno 

značiti da lišenje nije "u javnom interesu (u gornjem tekstu pomenuta presuda James i drugi, 

str. 31-32, stavovi 41 and 45). 

Ne može se u engleskom izrazu "u javnom intersu" pronaći značenje da prenesena imovina treba da 

se da na korištenje široj javnosti ili zajednici u cjelini, niti da njen veliki dio treba od takvog oduzimanja 

ima direktne koristi. Oduzimanje imovine u izvršenju politike čiji je cilj socijalna pravda 

u zajednici može se ispravno opisati kao nešto što je "u javnom interesu". Posebno je pravičnost 

sistema zakona koji uređuju ugovorna i imovinska prava privatnih lica pitanje od javnog značaja, 

pa zakonske mjere koje za cilj imaju da ostvare takvu pravičnost mogu biti "u javnom interesu", čak 

i ako podrazumijevaju obavezni prenos imovine sa jednog pojedinca na drugog. 

Iz tih razloga, Sud je došao do istog zaključka kao i Komisija: oduzimanje imovine u ostvarenju 

legitimne socijalne, ekonomske ili neke druge politike može biti "u javnom interesu", čak i ako 

zajednica u cjelini ne uživa direktno u oduzetoj imovini. Zakoni o reformi dugoročnih zakupa, 

shodno tome, nije ipso facto kršenje člana 1 (P1-1) po tom osnovu. Shodno tome, neophodno je 

ispitati da li u drugim aspektima zakon zadovoljava test "javnog interesa" i ostale zahtjeve date u 

drugoj rečenici člana 1 (P1-1). 

Zahtjev da miješanje bude zakonito 

Postojanje razloga javnog interesa nije dovoljno. Član 1 traži i da lišenje ima zakonski osnov. 

U tom smislu, Sud traži dvije stvari: zakon ne smije biti primijenjen nepravično, i mora biti 

dovoljno jasan da pojedinci mogu biti svjesni mogućnosti miješanja u imovinu. U presudi 

Hentrich protiv Francuske (22. septembar 1994, Serija A br. 296-A, str. 19, stav 42), Sud je, u 

vezi sa mjerom prvenstva, primijetio: 

U ovom slučaju je pravo preče kupnje djelovalo proizvoljno i selektivno i jedva da je bilo predvidivo, 

i nije sadržavalo osnovne procesne garancije. Posebno član 668 Zakona o porezu, kako ga 

je u to vrijeme tumačio i na podnosica primijenio Kasacioni sud, nije dovoljno zadovoljio zahtjeve 

preciznosti i predvidivosti koje implicira koncept zakona u smislu Konvencije. 

Potreba da se ispoštuju opći prinicipi međunarodnog prava 

U pogledu ovog, trećeg i posljednjeg uslova, Sud je imao priliku da kaže (u gornjem tekstu 

pomenuta presuda James i drugi, str. 40, stav 66): 

Iz svih ovih razloga, Sud zaključuje da opći principi međunarodnog prava nisu primjenjivi kad 

država oduzima imovinu svojih državljana. 

343


4. Član 1 Protokola br. 1, treća rečenica (drugi stav) 

Treća rečenica člana 1 predstavlja drugi stav. Glasi ovako: 

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da 

primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje 

imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih 

doprinosa ili kazni. 

Uslovi za primjenu člana 1, treća rečenica (drugi stav) 

U presudi Handyside (7. decembar 1976, Serija A br. 24, str. 29, stav 62, in fine), Sud je kazao: 

Za razliku od člana 10, stav 2 Konvencije, [drugi] stav postavlja države ugovornice kao jedine koje 

sude o "neophodnosti" miješanja. Shodno tome, Sud se mora ograničiti na nadzor zakonitosti i 

svrhe datog ograničenja. 

Čak i tako, iz toga ne proizilazi da je svako miješanje zakonito. Generalno, Sud je, u predmetu 

Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH protiv Holandije (22. februar 1995, Serija A br. 306- 

B, str. 49, stav 62), kazao da: 

Prema jasno ustanovljenoj sudskoj praksi Suda, drugi stav člana 1 Protokola br. 1 mora se tumačiti 

u svjetlu principa datog u prvoj rečenici tog člana (vidi, među ostalimi izvorima, i presudi Agosi, 

ibid.). Shodno tome, miješanje mora ostvariti "pravičnu ravnotežu" između zahtjeva općeg intersa 

zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. Pitanje postizanja ove ravnoteže odražava se 

u strukturi člana 1 u cjelini, uključujući drugi stav: mora, shodno tome, postojati razuman odnos 

proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. 

Završni dio prethodnog odlomka znači i da će Sud potvrditi cilj i proporcionalnost miješanja. 

Primjeri primjene člana 1, treća rečenica (drugi stav) 

Mjere poduzete u društvenom interesu 

Treća rečenica primjenjuje se, recimo, na slučajeve kontrole visine najamnina. U tom smislu, 

Sud je u presudi Mellacher i drugi (19. decembar 1989, Serija A br. 169, str. 25, stav 44) kazao: 

Sud smatra da poduzete mjere ne predstavljaju ni formalnu, ni de facto eksproprijaciju. Nije bilo 

prenosa imovine podnosilaca, niti su oni bili lišeni prava da je koriste, daju u najam ili prodaju. Osporene 

mjere, koje ih jesu lišile dijela prihoda od imovine, u ovim okolnostima predstavljaju samo 

kontrolu korištenja imovine. Shodno tome, na ovaj član je primjenijv drugi stav člana 1. 

Sud je zaključio (ibid., str. 30, stav 57): 

Sud donosi zaključak da je, kad je donosio Zakon o kontroli najamnina iz 1981. godine, austsrijski 

zakonodavac, uzimajući u obzir potrebu da uspostavi pravičnu ravnotežu između općeg inte- 

344


resa zajednice i prava na imovinu vlasnika stambenog prostora generalno, a posebno podnosilaca, 

mogao razumno smatrati da su odabrane mjere primjerene postizanju legitimnog cijla. Sud smatra 

da je zadovoljen zahtjev iz drugog stava člana 1 Protokola br. 1, u vezi sa smanjenjem najamnina, 

koje je podnosiocima nametnuto na osnovu Zakona o kontroli najamnina iz 1981. 

U vezi s mjerama kontrole korištenja zemljišta, vidi Coster protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda 

od 18. januara 2001, Predstavka br. 24876/94, stavovi 130-133. 

Kaznene i preventivne mjere 

Treća rečenica (drugi stav) odnosi se i na sekvestraciju. U vezi s tim, Sud je primijetio (predmet 

Vendittelli protiv Italije, 18. juli 1994, Serija A br. 293-A, str. 12, stav 38): 

Kao i Komisija, i Sud smatra da su osporene mjere bile predviđene zakonom i za cilj imale ne da 

podnosioca liše imovine, već da ga spriječe da je koristi. Shodno tome, u ovom slučaju drugi član 

stava 1 Protokola br. 1 jeste primjenjiv. 

Sud treću rečenicu (drugi stav) primjenjuje i na pljenidbu. U predmetu Raimondo protiv Italije 

(22. februar 1994, Serija A br. 281-A, str. 16, stav 27), Sud je primijetio: 

Kao i Komisija, i Sud smatra da je pljenidba bila predviđena članom 2 ter Zakona iz 1965. (vidi 

stav 18 u gornjem tekstu) i nije za cilj imala da podnosioca liši imovine, već samo da spriječi da je 

koristi. Shodno tome, ovdje je relevantan drugi stav člana 1 Protokola br.1. 

Što se tiče konfiskacije, treba se osvrnuti na član 1, druga rečenica. 

Drugi slučajevi 

Treća rečenica primjenjiva je i na zabrane izgradnje (Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, 23. 

septembar 1982, Serija A br. 52, str. 25, stav 64). 

Zapravo, treća rečenica primjenjuje se na sve vrste regulative koju zakon predviđa. 

5. Član 1 Protokola br. 1, prva rečenica 

Prva rečenica člana 1 glasi: 

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. 

Supsidijarna priroda prve rečenice 

Prva rečenica igra supsidijarnu ulogu i određuje da li je došlo do miješanja države tamo gdje, 

strogo govoreći, nije bilo lišenja imovine (druga rečenica) ili kontroke korištenja imovine (treća 

rečenica). Tako je, u presudi Sporrong i Lönnroth protiv Švedske (23. septembar 1982, Serija A 

br. 152, str. 25, stav 65), Sud u vezi sa dozvolom za eksproprijaciju primijetio: 

345


[…] dozvole za eksproprijaciju nemaju za cilj da ograniče ili kontroliraju [korištenje imovine]. 

Pošto su one inicijalni korak u proceduri koja vodi do lišenja imovine, ne ulaze u opseg primjene 

drugog stava. Moraju se razmatrati po prvoj rečenici prvog stava. 

Tako je, u predmetu Poiss protiv Austrije (23. april 1987, Serija A br. 117, str. 107-108, stavovi 

62 i 64), u vezi sa privremenim prenosom zemljišta, Sud kazao: 

Neosporno jeste došlo do miješanja u pravo podnosilaca na imovinu, garantirano članom 1 Protokola 

br. 1 (vidi presudu Marckx od 13. juna 1979, Serija A br. 31, str. 27, stav 63): 22. aprila 1963. 

njihova zemlja je dodijeljena drugim vlasnicima, koji su učestvovali u šemi konsolidacije, ili je 

korištena za komunalne mjere ili objekte, a oni do sada nisu kroz konačnu odluku dobili kompenzaciju 

kakva je propisana zakonima pokrajine. 

[…] 

Sud, kao prvo, primjećuje da austrijske vlasti nisu provele ni formalnu, ni de facto eksproprijaciju 

(vidi presudu Sporrong i Lönnroth, presuda od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 24, 

stav 62-63). Prenos izvršen u aprilu 1963. bio je privremen: samo će ga stupanje na snagu plana 

konsolidacije učiniti nepovratnim (vidi stav 32 u gornjem tekstu). Prema tome, podnosioci svoju 

zemlju mogu vratiti, ako konačni plan ne potvrdi distibuciju donsenu u ranijoj fazi postupka. Shodno 

tome, ne može se reći da su podnosioci bili definitivno "lišeni svoje imovine" u smislu druge 

rečenice prvog stava člana 1. 

Privremeni transfer, u suštini, i nije za cilj imao da ograniči ili kontrolira "korištenje" zemljišta (drugi 

stav člana 1), već da ostvari rano restruktiruranje područja konsolidacije sa ciljem da "privremeni 

vlasnici" zemlju obrađuju bolje i racionalnije (vidi stav 32 u gornjem tekstu). Stoga se ovaj transfer 

mora razmatrati na osnovu prve rečenice prvog stava člana 1 (predmet Poiss, Serija A br. 117, stav 

64). 

Sud je ovaj princip ponovo iznio u presudi Grčke rafinerije Stran i Stratis Andreadis protiv 

Grčke (9. decembar 1994, Serija A br. 301-B, str. 86, stavovi 67-68): 

[…] nemoguće je bilo da podnosioci osiguraju izvršenje konačne arbitražne odluke, po kojoj im je 

država morala platiti određene sume u smislu troškova koje su imali u nastojanju da ispune svoje 

ugovorne obaveze, ili čak da pokrenu daljnje aktivnosti da putem suda dobiju date sume. 

U zaključku, došlo je do kršenja imovinskih prava podnosilaca. 

Dato miješanje nije bilo ni eksproprijacija, ni mjera kontrole upotrebe imovine; ima se razmatrati u 

odnosu na prvu rečenicu prvog stava člana 1. 

Provedba člana 1 

Odnos između poštivanja druge i treće rečenice i poštivanja prve 

rečenice 

Presuda James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (21. februar 1986, Serija A br. 98, str. 43, 

346


stav 71) bavi se ovim pitanjem. 

Alternativno i dodatno, podnosioci su se pozvali na kršenje njihovog prava na mirno uživanje 

imovnine, kako ga garantira prva rečenica člana 1. 

Pravilo (u drugoj rečenici) koje lišenje imovine stavlja pod određene uslove u vezi sa određenom 

kategorijom, zapravo sa najradikalnijom vrstom, miješanja u pravo na mirno uživanje imovine 

(vidi stav 37, in fine, u gornjem tekstu); druga rečenica je dodatak i kvalifikacija općeg principa 

izraženog u prvoj rečenici. Dakle, nezamislivo je da primjena tog općeg principa na ovaj predmet 

treba da dovede do bilo kakvog drugog zaključka, osim onog do kojeg je Sud već došao u primjeni 

druge rečenice. 

Primjena prve rečenice 

U predmetu Sporrong i Lönnroth protiv Švedske (23. septembar 1982, Serija A br. 52, str. 26, 

stav 69) Sud je primijetio: 

Činjenica da dozvole ne ulaze u opseg ni prve rečenice prvog stava, ni u drugi stav, ne znači da 

miješanje u dato pravo krši pravilo sadržano u prvoj rečenici prvog stava. 

U smislu ove druge odredbe, Sud mora odrediti da li je uspostavljena pravična ravnoteža između 

zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (vidi, mutatis mutandis, 

presudu od 23. jula 1968, u takozvanom "belgijskom jezičkom" predmetu, Serija A br. 6, str. 32, 

stav 5). Traganje za takvom ravnotežom inherentno je u cijeloj Konvenciji, i odraženo u strukturi 

člana 1. 

Član 2 Protokola br. 1 – Pravo na obrazovanje 

Član 2 Protokola br. 1 glasi: 

Niko ne može biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svojih funkcija u 

oblasti obrazovanja i nastave, država poštuje pravo roditelja da osiguraju 

takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i 

filozofskim uvjerenjima. 

Presuda Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske (2. decembar 1976, Serija A br. 23, 

str. 25-26, stavovi 51-52) sadrži analizu ovog člana: 

Kako se vidi iz same strukture, član 2 predstavlja cjelinu kojom dominira prva rečenica. Obavezujući 

se da nikog neće "lišiti prava na obrazovanje", države ugovornice svima pod svojom jurisdikcijom 

garantiraju "pravo pristupa obrazovnim ustanovama koje u datom trenutku postoje" i "mogućnost 

da", "putem zvaničnog priznanja obrazovanja koje je završio", "svako ima koristi od školovanja koje 

je završio" ( presuda od 23. jula 1968, o meritumu u tzv. "belgijskom jezičkom" predmetu, Serija A 

br. 6, str. 30-32, stavovi 3-5). 

Pravo određeno drugom rečenicom člana 2 predstavlja dodatak na temeljno pravo na obrazovanje 

(stav 50 u gornjem tekstu). Radi se o izvršenju prirodne obaveze prema djeci – jer su prvenstveno 

347


roditelji odgovorni za "obrazovanje i nastavu" svoje djece – da roditelji mogu od države tražiti da 

poštuje njihova vjerska i filozofska ubjeđenja. Njihovo pravo time korespondira sa odgovornošću 

usko povezanom sa uživanjem i korštenjem prava na obrazovanje. 

S druge strane, "odredbe Konvencije i protokola moraju se čitati u cjelini " (u gornjem tekstu pomenuta 

presuda od 23. jula 1968, ibid., str. 30, stav 1). Shodno tome, obje rečenice člana 2 moraju 

se čitati ne samo u svjetlu odnosa jedne sa drugom, već i naročito u vezi sa članovima 8, 9 i 10 

Konvencije […]. 

Nakon ovakvog uvoda u temu, primjereno je razmotriti obje rečenice koje čine član 2. 

1. Član 2 Protokola br. 1, prva rečenica – Pravo na obrazovanje 

Prva rečenica člana 2 glasi: 

Niko ne može biti lišen prava na obrazovanje. 

"Belgijski jezički" predmet bio je prva naznaka značenja ove rečenice (presuda od 23. jula 1968, 

Serija A br. 6, str. 31-32, stavovi 3-5): 

Prva rečenica člana 1 Protokola […] garantira, na prvom mjestu, pravo pristupa obrazovnim 

ustanovama koje postoje u datom trenutku, ali takav pristup predstavlja samo dio prava na obrazovanje. 

Da bi "pravo na obrazovanje" bilo djelotvorno, dalje je potrebno da, između ostalog, 

pojedinac koji ga koristi treba da ima mogućnost da ima korist od obrazovanja koje je završio, tj. 

pravo da dobije, u skladu sa propisima svake zemlje i u odgovarajućem obliku, zvanično priznanje 

školovanja koje je završio. 

U istom predmetu, Sud je kazao (str. 42-43, stav 7) : 

[Ovaj problem] se principijelno tiče odbijanja države da u jeziku koji je jednojezički, holandski, 

subvencionira podružnice osnovnog obrazovanja (koje je u Belgiji obavezno) na francuskom jeziku, 

koji se koristi kao jezik nastave. 

Takvo odbijanje nije kompatibilno sa zahtjevima prve rečenice člana 2 Protokola. Tumačeći ovu 

odredbu, Sud je već smatrao da se time ne određuje pravo uspostave ili subvencioniranja škola 

u kojima se nastava drži na određenom jeziku. Prva rečenica člana 2 sama po sebi ne sadrži bilo 

kakav jezički zahtjev. Garantira pravo pristupa obrazovnim ustanovama koje postoje u datom trenutku, 

i pravo da se, u skladu sa propisima svake zemlje i u odgovarajućem obliku, dobije zvanično 

priznanje završenog školovanja, s tim što ovo posljednje pravo nije relevantno za problem kojim se 

ovdje bavimo. U jednojezičkim regijama, i djeca koja govore francuski i djeca koja govore holandski 

imaju pristup javnom ili subvencioiniranom školovanju, tj. školovanju koje se izvodi na jeziku date 

regije. 

U predmetu Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je smatrao da je suspenzija djece iz škole 

predstavljala kršenje "prava na obrazovanje" (presuda od 25. februara 1982, Serija A br. 48, str. 19, stav 41). Dijete 

je bilo suspendirano iz škole jer su i ono, dječak, i roditelji bili protiv fizičkog kažnjavanja. Sud je zauzeo stav da je 

takvo kažnjavanje bilo suprotno drugoj rečenici člana 2 Protokola. Odlučio je da takav osnov ne može opravdati 

suspenziju, te da, shodno tome, "pravo na obrazovanje" nije bilo ispoštovano: 

348


Pravo na obrazovanje koje garantira prva rečenica člana 2, po svojoj prirodi, traži da država usvoji 

propise, ali takvi propisi nikad ne smiju biti na štetu ili u sukobu sa drugim pravima određenim 

Konvencijom ili protokolima (vidi presudu od 23. jula 1968, o meritumu u "belgijskom jezičkom" 

predmetu, Serija A br. 6, str. 32, stav 5). 

Suspenzija Jeffreyja Cosansa – koja je bila na snazi skoro cijelu školsku godinu – bila je motivirana 

time što su on i njegovi roditelji bili protiv njegovog fizičkog kažnjavanja, i prihvatanja fizičkog 

kažnjavanja kao disciplinske mjere (vidi stavove 10-11 u gornjem tekstu). Njegov povratak u školu 

mogao se osigurati samo ako roditelji djeluju suprotno svojim ubjeđenjima, odnosno objeđenjima 

koje je Ujedinjeno Kraljevstvo obavezno poštovati u skladu sa drugom rečenicom člana 2 (vidi 

stavove 35-36 u gornjem tekstu). Uslov pristupa obrazovnoj ustanovi koji se na ovaj način sukobljava 

sa nekim drugim pravom određenim Protokolom br. 1 ne može se opisati kao razuman i u 

svakom je slučaju izvan regulatornih ovlaštenja države po članu 2. 

Shodno tome je, u odnosu na Jeffreyja Cosansa, došlo do kršenja prve rečenice tog člana. 

Treba naglasiti da je osnov za suspenziju smatran najznačajnijim aspektom ovog predmeta. 

2. Član 2 Protokola br. 1, druga rečenica – Poštivanje vjerskih i filozofskih 

uvjerenja roditelja 

Druga rečenica člana 2 glasi: 

U vršenju svojih funkcija u oblasti obrazovanja i nastave, država poštuje pravo 

roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim 

vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. 

Značenje "vjerskih i filozofskih uvjerenja" 

U predmetu Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. februar 1982, Serija A br. 

48, str. 16, stav 36), Sud je dao obrazloženje riječi "filozofska ubjeđenja" unutar značenja druge 

rečenice člana 2: 

U svom uobičanjenom značenju, riječ "ubjeđenja", posmatrana sama, nije sinonim za riječi 

"mišljenja" i "ideje", onako kako ih upotrebljava član 10 Konvencije, koji garantira slobodu 

izražavanja. Više je vezna za termin "vjerovanje" (u francuskom tekstu "convictions" – ubjeđenja, 

prim. prev.) koji se pojavljuje u članu 9 – koji garantira slobodu mislu, savjesti i vjeroispovijesti – i 

označava stavove koji podrazumijevaju određeni nivo svijesti, ozbiljnosti, kohezije i značaja. 

Što se tiče pridjeva "filozofski", ne može mu se dati konačna definicija, i malo šta se može, u smislu 

značaja, izvesti iz travaux préparatoires. Komisija je ukazala na to da riječ "filozofija" ima brojna 

značenja: koristi se da se aludira na cjelovit sistem misli, a i na, slobodnije rečeno, na stavove o 

manje ili više trivijalnim stvarima. Sud se slaže s Komisijom da se niti jedna od ovih krajnosti ne 

može usvojiti u smislu tumačenja člana 2: prvo tumačenje bilo bi isuviše strogo i ograničilo bi prava 

koja se garantiraju svim roditeljima, a drugo bi moglo rezultirati isključenjem pitanja koja nisu 

dovoljne težine ili sadržaja. 

Obzirom na Konvenciju u cjelini, uključujući član 17, izraz "filozofska uvjerenja" u ovom kontekstu, 

349


po mišljenju suda, označava uvjerenja vrijedna poštivanja u "demokratskom društvu" (vidi, kao 

noviji primjer, presudu Young, James i Webster, od 13. augusta 1981, Serija A br. 44, str. 25, stav 63) 

i nisu nekompatibilna sa ljudskim dostojanstvo. Uz to, ne smiju biti u sukobu sa temeljnim pravom 

djeteta na obrazovanje, jer je cijeli član 2 pod dominacijom prve rečenice (vidi Kjeldsen, Busk Madsen 

i Pedersen, presuda od 7. decembra 1976, Serija A br. 23, str. 25-26, stav 52). 

U presudi u "belgijskom jezičkom" predmetu, Sud je kazao (str. 32, stav 6) da se jezičke 

preferencije roditelja ne mogu smatrati uvjerenjima filozofske ili vjerske prirode, ali ulaze u 

opseg sadržaja obrazovanja, koji druga rečenica ne garantira: 

Druga rečenica člana 2 Protokola ne garantira pravo na obrazovanje; to je jasno iz formulacije: 

[…] Ova odredba ne traži od države da, u sferi obrazovanja ili nastave, poštuje jezičke preferencije 

roditelja, već samo vjerska i filozofska ubjeđenja. Tumačiti termine "vjerski" i "filozofski" tako da 

pokrivaju jezičke preferencije značiko bi da se iskrivi njihovo obično i uobičajeno značenje, i da se 

u Konvenciju učita nešto što nije tu. 

Opseg i posljedice druge rečenice člana 2 

Opseg druge rečenice iz ugla države 

Presuda Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske (2. decembar 1976, Serija A br. 23, 

str. 25-26, stavovi 51-52) ukazuje pristup koji država mora usvojiti u tumačenju člana 2, da bi 

ispoštovala "uvjerenja" roditelja: 

[…] "odredbe Konvencije i protokola moraju se čitati kao cjelina" (gornjem tekstu pomenuta presuda 

od 23. jula 1968, ibid., str. 30, stav 1). Shodno tome, obje rečenice člana 2 moraju se čitati ne 

samo jedna u svjetlu druge, već naročito u svjetlu članova 8, 9 i 10 Konvencije, koji određuju pravo 

svakog lica, uključujuću i roditelje i djecu, "da se poštuje njihov privatni i porodični život", "slobodu 

misli, savjesti i vjeroispovijesti", i "slobodu […] da primaju i daju informacije i ideje ". 

Preciznije rečeno, ovo ukazuje da se član 2 odnosi na sva obrazovna područja (ibid.): 

Član 2, koji se odnosi na svaku funkciju države u vezi sa obrazovanjem i nastavom, ne dozvoljava 

uvođenje bilo kakve distinkcije između vjeronauka i drugih predmeta. Država poštuje uvjerenja 

roditelja, bilo da su vjerska ili filozofska, kroz cijeli državni obrazovni program. 

Ulazeći u detalje, predmet Kjeldsen omogućava i da se rasvijetli uloga države u definiranju 

školskih programa (ibid., str. 26-27, stav 53). Sud je primijetio da: 

[…] uspostava i planiranje školskih programa u principu spada u nadležnost država ugovornica. 

To uglavnom podrazumijeva pitanje efikasnosti, gdje nije na Sudu da odlučuje, i gdje se situacija 

legitimno može razlikovati od zemlje do zemlje, i od vremena do vremena. Posebno druga rečenica 

člana 2 Protokola ne sprječava države da kroz nastavni ili obrazovni sistem daje informacije ili 

znanje koji su indirektno vjerskog ili filozofskog karaktera. Time se čak ni roditeljima ne dozvoljava 

da prigovore integraciji takve nastave i obrazovanja u školski program, jer bi se, u suprotnom, 

pojavio rizik da bi sva institucionalizirana nastava postala neizvodiva. Zapravo, vrlo je teško da 

mnogi predmeti u školi nemaju, manje ili više, nešto od filozofskih implikacija ili koncepcija. Isto 

350


važi i za vjerske afinitete, ako se prisjetimo toga vjersko obrazovanje predstavlja široko dogmatsko i 

moralno tijelo, koje jeste, ili može, dati odgovore na pitanja filozofskog, kozmološkog ili moralnog 

karaktera. 

Druga rečenica člana 2 implicira, s druge strane, da u ispunjenju funkcija koje je preuzela u pogledu 

obrazovanja i nastave, država mora da se pobrine za to da informacije i znanje sadržani u planu i 

programu budu prenošeni na objektivan, kritički i pluralistički način. Državi je zabranjeno da se 

bavi indoktrinacijom koja bi se mogla tumačiti kao nepoštivanje vjerskih i filozofskih uvjerenja 

roditelja. To je granica koja se ne smije prekoračiti. 

Takvo tumačenje je konzistentno, u isto vrijeme, i sa prvom rečenicom člana 2 Protokola, a i sa 

članovima 8 do 10 Konvencije, kao i sa općim duhom Konvencije, koja je instrument zamišljen da 

održava i promovira ideje i vrijednosti demokratskog društva. 

U ovom slučaju, podnosioci su tvrdili da je seksualno obrazovanje suprotno njihovim 

uvjerenjima. Sud je kazao (str. 28, stav 54): 

[…] sam osporeni propis ni na koji način ne vrijeđa vjersta i filozofska uvjerenja roditelja u omjeru 

koji zabranjuje druga rečenica člana 2 Protokola, tumačena u svjetlu prve rečenice, a i cijele 

Konvencije. 

Na kraju, u predmetu Kjeldsen (ibid., str. 24, stav 50) se definira uloga države u organizaciji 

obrazovanja. Sud je kazao: 

Druga rečenica člana 2 obavezujuća je po države ugovornice u izvršenju svake funkcije – govori o 

"svim funkcijama" – koju poduzmu u polju obrazovanja i nastave, uključujući i one koje se sastoje 

od odrganizacije i financiranja javnog obrazovanja. 

Upravo u primjeni ovog principa, Sud je smatrao da disciplinska pitanja ulaze u opseg člana 

2, druga rečenica, i učinio je državu odgovornom za njih (gore pomenuti predmet Campbell 

Cosans, str. 15-16, stav 35): 

Funckije koje na sebe preuzme odgovorna država [u] područjua [obrazovanja] uključuju i nadzornu 

ulogu […] u obrazovnom sistemu uopće, koja mora uključivati pitanja discipline (vidi stav 


U predmetu Cambell i Cosans, Sud je, prema tome, zaključio da je vlada prekršila član 2 time 

što nije ispoštovala uvjerenja roditelja u pogledu korištenja fizičke kazne (str. 18, stav 38): 

Shodno tome, gospođe Campbell i Cosans su žrtve kršenja druge rečenice člana 2 Protokola br. 1. 

Opseg druge rečenice člana 2 iz ugla roditelja 

U svjetlu obaveza koje snosi država, Sud naglašava da prava roditelja u pogledu njihovih 

uvjerenja, podrazumijevaju i određene dužnosti (ibid., str. 25-26, stavovi 51-52): 

U izvršenju svojih prirodnih obaveza prema djeci – pošto su roditelji primarno odgovorni za "obra- 

351


zovanje i nastavu" svoje djece – roditelji mogu od države tražiti da poštuje njihova vjerska i filozofska 

ubjeđenja. Njihovo pravo tako korespondira sa odgovornošću blisko povezanom sa uživanjem 

i korištenjem prava na obrazovanje. 

U predmetu Olsson protiv Švedske, smatralo se da roditelji ne gube svoja prava po članu 2 kad 

su im djeca pod staranjem javnog organa. Sljedeći pasus to objašnjava (predmet Olsson, 24. 

mart 1988, Serija A br. 130, str. 40, stavovi 95-96) : 

Sud se slaže s Komisijom da činjenica da su djeca na staranju javnog organa ne dovodi podnosioce 

do toga da gube sva svoja prava po članu 2 Protokola br. 1. 

U ovom slučaju je, pak, Sud smatrao da nije došlo do kršenja člana 2 : 

Sud, ipak, primjećuje, kao i Komisija, da gospodin i gospođa Olsson, mada se jesu opisali kao 

ateisti, nisu napustili švedsku crkvu (vidi stav 8 u gornjem tekstu) i nema nikakve ozbiljne naznake 

da njih posebno zanima, osim u dosta kasnoj fazi, da djeca ne budu vjeski odgojena. 

Gospodin i gospođa Olsson nisu pokazali da u praksi, generalno, obrazovanje djece pod staranjem 

javnog organa odstupa od onoga što su oni željeli. 

U takvim okolnostima, nije ustanovljeno kršenje člana 2 Protokola br. 1. 

Na kraju, Sud naglašava da druga rečenica člana 2 garantira pravo samo roditeljima, a ne 

maloljetnoj djeci. U predmetu Eriksson protiv Švedske (22. juni 1989, Serija A br. 156, str. 31, 

stav 93), kćerka gospođe Eriksson, Lisa, stavljena je pod staranje javnog organa. Po mišljenju 

Suda: 

Pritužba po članu 2 Protokola br. 1 zasnovana je samo na drugoj rečenici, koja garantira prava 

roditelja, a ne na prvoj, koja kaže da "niko neće biti lišen prava na obrazovanje". Lisa, shodno tome, 

ne može tvrditi da je bila žrtva navodnog kršenja člana 2, razmatranog samog ili zajedno sa članom 

13 Konvencije. 

Član 3 Protokola br. 1 – Pravo na izbore 


Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima 

održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uvjetima koji osiguravaju 

slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnog tijela. 

U predmetu Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije (2. mart 1987, Serija A br. 113, str. 22-24, 

stavovi 48-54), Sud je dao tumačenje ove odredbe: 

Dok skoro sve materijalne odredbe Konvencije i Protokola br. 1, 4, 6 i 7 koriste riječi "svako ima 

pravo" i "niko neće", član 3 koristi frazu "visoke strane ugovornice se obavezuju". Nekad se iz 

ovog člana izvlači zaključak da ovaj član ne podrazumijeva pojedinačna prava i slobode "direktno 

352


osigurana svakome" unutar jurisdikcije strana ugovornica (vidi presudu Irska protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 91, stav 239), već samo pravo između država. 

[…] 

Takvo restriktivno tumačenje ne zadovoljava detaljnu analizu. 

[…] 

Shodno tome – a stranke pred ovim Sudom se slažu –međudržavni ton formulacije člana 3 ne 

odražava bilo kakvu suštinsku razliku u odnosu na druge materijalne odredbe Konvencije i protokola. 

Razlozi za to, može se reći, leže u želji da se veći značaj da preuzetim obavezama, kao i u 

činjenici da primarna obaveza u datom polju nije pitanje uzdržavanja i nemiješanja, što je slučaj sa 

većinom građanskih i političkih prava, već da država mora usvojiti pozitivne mjere da "održava" 

slobodne izbore. 

Mora se reći da je ovaj član jedna od rijetkih odredbi koja državi nameće pozitivne obaveze. 

Mada štiti jedno temeljno pravo, ne podliježe nekom posebnom sudu. Sud jednostavno kaže da 

se državi ostavlja širok stepen slobodne procjene pri odabiru izbornog sistema koji će usvojiti 

(ista presuda): 

Data prava nisu apsolutna. Pošto ih član 3 priznaje bez da ih eksplicitno određuje, a kamoli definira, 

postoji prostor za implicitna ograničenja (vidi, mutatis mutandis, presudu Golder od 21. februar 

1975, Serija A br. 18, str. 18-19, stav 38). 

[…] 

Član 3 odnosi se samo na izbor "zakonodavnog tijela" ili barem jednog doma, ako ima dva i više 

(Collected Edition of the "Travaux Préparatoires" of the European Convention on Human Rights, 

[Zbirka "Travaux Préparatoires" Evropske konvencije o ljudskim pravima], sv. VIII, str. 46, 50 i 

52). Riječi "zakonodavno tijelo" ne moraju značiti državni parlament; ovo treba tumačiti u svjetlu 

ustavne strukture date države. 

[…] 

Što se tiče metoda imenovanja "zakonodavnog tijela", član 3 predviđa samo "slobodne" izbore 

u "primjerenim intervalima", "tajnim glasanjem" i "pod uslovima koji će osigurati slobodno 

izražavanje volje naroda". U tom smislu se ne stvara nikakva "obaveza da se uvede neki poseban 

sistem " (Collected Edition of the "Travaux Préparatoires" of the European Convention on Human 

Rights, [Zbirka "Travaux Préparatoires" Evropske konvencije o ljudskim pravima], sv. VII, str. 130, 

202 i 210, i sv. VIII, str. 14) kao što su proporcionalna zastupljenost ili većinsko glasanje sa jednim 

ili dva kruga. 

I ovdje Sud potvrđuje da države ugovrnice imaju širok stepen slobodne procjene, obzirom da njihovi 

zakoni o ovom pitanju variraju od mjesta do mjesta, i od vremena do vremena. 

Izborni sistemi teže tome da ispune ciljeve koji nekad jedva da su kompatibilini jedni s drugima: 

s jedne strane, dosta vjerno odražavaju mišljenja naroda, a s druge strane, usmjeravaju trendove u 

smislu pojave dovoljno jasne i koherentne političke volje. U takvim okolnostima, fraza "uslovi koji 

će osigurati slobodno izražavanje volje naroda u izboru zakonodavnog tijela" u suštini implicira 

– uz slobodu izražavanja (koju već štiti član 10 Konvencije) – princip jednakosti u postupanju 

353


prema svim građanima u uživanju prava da glasaju i prava da se kandidiraju na izborima 

Iz toga, doduše, ne proizilazi da svi glasovi moraju imati istu težinu u pogledu ishoda izbora, ili 

da svi kandidati moraju imati istu mogućnost da pobijede. Prema tome, nijedan izborni sistem ne 

može eliminirati "izgubljene glasove". 

U smislu člana 3 Protokola br. 2, svaki se izborni sistem mora ocjenjivati u svjetlu političkog razvoja 

date zemlje; karakteristike koje bi bile neprihvatljive u kontekstu jednog sistema mogu, shodno 

tome, biti opravdane u drugom, barem sve dok odabrani sistem pruža uslove koji će osigurati "slobodno 

izražavanje mišljenja naroda u izboru zakonodavnog tijela". 

Predmet Gitonas i drugi protiv Grčke (1. juli 1997, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-IV, 

str. 1233-1238, stavovi 39-40 and 44) tiče se diskvalifikacije određenih osoba iz kandidature 

za parlament. U ovom slučaju, izbor pet članova parlamenta bio je poništen. Podnosioci su 

diskvalificirani sa kandidature jer su, prema članu 56 Ustava Grčke, bili na javnim funkcijama 

više od tri mjeseca u periodu od tri godine prije izbora: 

Sud ponovo naglašava da član 3 Protokola br. 1 implicira subjektivno pravo glasanja i kandidature. 

Mada su ova prava bitna, ona nisu apsolutna. Pošto ih član 3 priznaje bez eksplicitnog izražavanja, 

a svakako ih ne definira, ima prostora za "implicitna ograničenja" (vidi Mathieu-Mohin i Clerfayt 

protiv Belgije, presuda od 2. marta 1987, Serija A br. 113, str. 23, stav 52). U svojim pravnim 

sistemima, države ugovornice mogu pravo da se glasa i kandidira podrediti uslovima koji, u principu, 

nisu zabranjeni članom 3. Države imaju širok stepen slobodne procjene u ovoj sferi, ali je na 

Sudu da, kao krajnja instanca, odredi da li su zahtjevi Protokola br. 1 ispoštovani; mora biti uvjeren 

da takvi uslovi ne ugrožavaju prava u tolikoj mjeri da ugrožavaju samu suštinu i oduzimaju im 

djelotvornost; da su nametnuti u svrhu ostvarenja legitimnog cilja; i da upotrijebljena sredstva nisu 

neproporcionalna (ibid., str. 23, stav 52). 

Preciznije rečeno, države uživaju veliku širinu u uspostavi svojih ustavnih pravila koja reguliraju 

status parlamentaraca, uključujući i kriterije za diskvalifikaciju. Mada proizilaze iz zajedničkog 

cilja – da se osigura nezavisnost članova parlamenta, ali i sloboda izbora glasačkog tijela – kriteriji 

mogu varirati ovisno o historijskim i političkim faktorima karakterističnim za svaku datu državu. 

Određene situacije predviđene ustavom i izbornim zakonima u državama članicama Vijeća Evrope 

pokazuju raznovrsnost mogućih izbora u ovom polju. Nijedan od tih kriterija se, s druge strane, ne 

može smatrati validnijim od drugog, pod uslovom da garantira izraz volje naroda kroz slobodne, 

pravične i redovne izbore. 

Sud primjećuje da stav 3 člana 56 Ustava, koji je primijenjen na podnosioce, ustanovljava osnov 

za diskvalifkiaciju koji je i relativan i konačan, u smislu da određene kategorije nosilaca javnih 

funkcija – uključujući i državne službenike koji primaju platu, i članove osoblja javnih preduzeća 

i pravnih lica u javnom vlasništvu – ne mogu biti kandidati na izborima i biti izabrani u bilo kojoj 

izbornoj jedinici gdje su te dužnosti vršili više od tri mjeseca u periodu od tri godine prije izbora; uz 

to, diskvalifikacija će stajati bez obzira na eventualni prethodni otkaz takvog kandidata, za razliku 

od određenih kategorija državnih službenika po stavu 1 tog člana (vidi stav 29 u gornjem tekstu). 

Ovakva diskvalifikacija, za koju ekvivalentne odredbe postoje u nekoliko država članica Vijeća 

Evrope, služi dvojnoj namjeni koja je neophodna za ispravno funkcioniranje i poštivanje demokratskih 

režima: naime, time se osigurava da kandidati različitih političkih usmjerenja imaju 

isti utjecaj (pošto nekad nocioci javnih funkcija mogu imati nepravednu prednost u odnosu na 

druge kandidate) i štiti izborno tijelo od takvih zvaničnika koji su, obzirom na funkciju, u prilici da 

donose mnoge – a nekad i bitne – odluke, i uživaju značajan prestiž u očima običnog građanina, čiji 

354


izbor kandidata može biti pod utjecajem toga. 

[…] 

Sud ukazuje na to da je prvenstveno na domaćim vlastima, a posebno na prvostepenim i žalbenim 

sudovima, koji su posebno kvalificirani za taj zadatak, da tumače i primjenjuju domaće zakone. 

Primjećuje da položaj podnosilaca nije bio onakav kakav se pominje u članu 56, stav 3. Međutim, 

to im ne garantira pravo da budu biranu. Po članu 58 Ustava, Vrhovni sud ima (vidi stav 29 u gornjem 

tekstu) isključivu nadležnost da odlučuje o diskvalifikaciji i, kao i u bilo kojem pravosudnom 

poretku, ako takav sistem postoji, svako ko bude izabran suprotno primjeni važećih pravila, mora 

se povući sa mjesta člana parlamenta. 

U ovom slučaju, Vrhovni sud je, nakon analize prirode mjesta na kojem su bili podnosioci, kao i 

važećeg zakona, smatrao da su ta mjesta slična onima koja su opisana u stavu 3 člana 56; nadalje 

je zaključio da su uslovi vezani za mjesta, trajanje i obim dužnosti, zadovoljeni u slučaju svakog od 

podnosilaca. Na razumnom osnovu je smatrao da je njihov izbor neophodno poništiti (vidi stavove 

10, 14, 18, 22 i 27 u gornjem tekstu). 

Sud ne može donijeti bilo kakav drugačiji zaključak: nema ništa u presudu Vrhovnog suda što ukazuje 

da je poništenje izbora bilo suprotno grčkim zakonima, proizvoljno ili neproporcionalno, ili 

da je ugrozilo "slobodno izražavanje mišljenja naroda u izboru zakonodavnog tijela" (vidi, mutatis 

mutandis, ranije pomenutu presudu Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, str. 25, stav 57). 

Shodno tome, nije bilo kršenja člana 3 Protokola br. 1. 

Što se tiče uklanjanja osobe iz izbornog spiska, vidi presudu Labita protiv Italije (6. april 2000, 

Predstavka br. 26772/95, stavovi 201-203), gdje je Sud smatrao: 

Sud ukazuje na to da su u članu 3 Protokola br. 1, koji predviđa "slobodne" izbore u "razumnim 

intervalima", "tajnim glasanjem" i "pod uslovima koji osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja 

naroda", implicitna i subjektivna prava da se glasa i kandidira na izborima. Mada su ova prava 

bitna, ona nisu apsloutna. Pošto ih član 3 priznaje, a ne izražava eksplicitno, niti definira, ima 

prostora za implicitna ograničenja (vidi Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, presuda od 2. 

marta 1987, Serija A br. 113, str. 23, stav 52). U svojim domaćim pravnim porecima, države ugovornice 

mogu pravo da se glasa i kandidira na izborima podrediti uslovima koje član 3 u principu 

ne zabranjuje. One imaju širok stepen slobodne procjene u ovoj sferi, ali je na Sudu da u krajnjoj 

instanci odluči da li su ispoštovani zahthjevi Protokola br. 1; mora biti siguran da takvi uvjeti ne 

ugrožavaju data prava u takvoj mjeri da bi mogla ugroziti samu suštinu i lišiti ih djelotvornosti; da 

se nameću u svrhu ostvarenja legitimnog cilja; te da upotrijebljena sredstva nisu neproporcionalna 

(vidi presudu Gitonas i drugi protvi Grčke, od 1. jula 1997, Izvještaji 1997-IV, str. 1233-1234, stav 

39, Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], No. 24833/94, stav 63, ECHR 1999-I). 

Sud primjećuje da su osobe koje su izložene posebnom policijskom nadzoru automatski skinute sa 

glasačkog spiska, jer se odruču svojih građanskih prava zato što predstavljaju "opasnost po društvo" 

ili, kao u ovom slučaju, zato što se sumnja da su pripadnici mafije (vidi stavove 107 i 110 u gornjem 

tekstu). Vlada je ukazala na rizk da osobe "za koje se sumnja da su pripadnici mafije" mogu iskoristiti 

svoje pravo da glasaju u korist drugih pripadnika mafije. 

Sud nema nikave sumjnje da privremena suspenzija glasačkog prava osoba protiv kojih postoje 

dokazi da su pripadnici mafije, služi ostvarenju legitimnog cilja. Primjećuje, pak, da mada mjere 

355


specijalnog policijskog nadzora protiv podnosilaca u ovom slučaju jesu nametnute u toku suđenja, 

nisu bile izvršene dok suđenje nije završeno, kad je podnosilac bio oslobođen na temelju toga što 

"nije izvršio krivično djelo". Sud ne prihvata stav koji je vlada izrazila, da ozbiljni dokazi o krivici 

podnosioca nisu pobijeni u toku suđenja. Takva tvrdnja suprotna je tonu presude Okružnog suda 

Trapani (vidi stav 23 u gornjem tekstu) i Žalbenog suda u Palermu (vidi stav 26 u gornjem tekstu). 

Shodno tome, kad mu je ime uklonjeno sa glasačkog spiska, nije bilo nikakvih dokaza na kojima 

bi se mogla temeljiti "sumnja" da je podnosilac bio pripadnik mafije (vidi, mutatis mutandis, stav 


U takvim okolnostima, Sud ne može datu mjeru smatrati proporcionalnom. 

Shodno tome, radi se o kršenju člana 3 Protokola br. 1. 

356





Niko se ne može lišiti slobode samo zato što nije u stanju da ispuni ugovornu 

obavezu. 

Ovaj član komplementaran je članom 5 Konvencije. Odnosi se na pojam "lišenja slobode" koji 

je razmatran u dijelu teksta o članu 5. Sadrži i termin "ugovorna obaveza" koji, kao i većina 

koncepata u Konvenciji, ima autonomno značenje. 

Članovi 2, 3 i 4 Protokola br. 4 tiču se slobode kretanja. 



1. Svako ko se zakonito nalazi na teritriji jedne države ima, na toj teritoriji, 

pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta. 

2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu. 

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih 

prava, osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom 

društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja 

javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite 

prava i sloboda drugih. 

4. Prava iz stava 1 mogu se, također, u posebnim oblastima organičiti u skladu 

sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu. 

1. Član 2, stav 1, Protokola br. 4 

Član 2, stav 1 Protokola 4 odnosi se, prije svega, na sve strance koji se zakonito nalaze na 

teritoriji neke države, mada je formulacija data uopćeno. U slučaju A. protiv San Marina (9 . juli 

1993, Odluke i izvještaji 75, str. 249, stav 1), Komisija primjećuje da ova odredba: 

[…] ne može da se tumači tako da priznaje pravo stranca da boravi ili nastavi da boravi u zemlji u 

kojoj nije državljanin. Jedina mu je svrha da onima koji zakonito borave na teritoriji države, bilo da 

su državljani ili ne, garantira slobodu da dolaze i odlaze sa te teritorije i da slobodno biraju svoje 

mjesto broavka, bez miješanja. 

357


Komisija je, naravno, imala priliku da odlučuje o pojmu "zakonito" prisustvo na teritoriji 

države, u predmetu Paramanathan protiv Savezne Republike Njemačke (Predstavka br. 12068/ 

86, odluka od 1. decembra 1986, Odluke i izvještaji 51, str. 240, stav 1). 

Komisija primjećuje da član 2, stav 1 Protokola br. 4 osigurava slobodu kretanja osobama koje su 

"zakonito na teritoriji države". Ovaj uslov odnosi se na domaće zakone date države. Na domaćim 

je zakonima i organima da odrede uslove koje osoba mora ispuniti da bi se njeno pristustvo na 

teritoriji smatralo "zakonitim". Komisija se, u tom smislu, poziva na konstantnu sudsku praksu, 

prema kojoj nema prava stanca da uđe, boravi ili se nastani u određenoj zemlji, koje, kao takvo, 

garantira Konvencija (vidi Predstavke br. 9214/80, 9473/81 i 9474/81, odluku od 11. maja 1982, 

Odluke i izvještaji 29, str. 176). Komisija je mišljenja da stranci koji su privremeno primljeni na 

teritoriju neke države, do donošenja odluke o tome da li imaju pravo na boravišnu dozvolu u skladu 

sa domaćim zakonom, mogu da se smatraju "zakonito" prisutnim na teritoriji države samo dok 

poštuju uslove pod kojima su prmljeni i pod kojima borave. 

Zanimljiva presuda Raimondo protiv Italije (22. februar 1994, Serija A br. 281-A, str. 19, stavovi 

39-40) daje primjer primjene člana 2, stav 1, na jednog italijanskog državljanina čije je kretanje u 

sopstvenoj zemlji bilo ograničeno mjerom nadzora (bio je osumnjičen za pripadnost mafijaškom 

kriminalnom udruženju). U ovom slučaju je Sud smatrao da postoji kršenje člana 2. 

Sud smatra da, kao prvo, bez obzira na podnosiočevu suprotnu tvrdnju, data mjera ne predstavlja 

lišenje slobode u smislu člana 5, stav 1, Konvencije. Samo ograničenje slobode kretanja koje je rezultat 

specijalnog nadzora, mora se razmatrati po članu 2 Protokola br. 2 (vidi presudu Guzzardi 

citiranu u gornjem tekstu, str. 33, stav 92). 

U pogledu prijetnje koju mafija predstavlja "demokratskom društvu", mjera je, uz to, bila i neophodna 

za "održavanje javnog reda" i "sprječavanje zločina". Posebno je bila proporcionalna cilju 

koji se želio ostvariti, dok Žalbeni sud u Catanzaro nije 4. jula 1986. godine odlučio da je opozove 


Ostaje da se razmatra period između 4. jula i 20. decembra 1986, kad je podnosilac obaviješten 

o toj odluci (vidi isti stav). Čak i ako se prihvati da ova odluka, donesena na zatvorenoj sjednici, 

nije mogla dobiti pravnu snagu dok ne bude podnesena registraru, Sudu je teško da shvati zašto je 

postojalo kašnjenje od pet mjeseci u izradi osnova za odluku koja je bila odmah izvršiva i koja se 

ticala jednog temeljnog prava, tj. prava podnosioca da se kreće kako želi; podnosilac čak osamnaest 

dana nije bio obaviješten o njenom povlačenju. 

Sud zaključuje da najmanje od 2. do 20. decembra 1986. godine, miješanje nije bilo ni predviđeno 

zakonom, ni neophodno. Shodno tome, radi se o kršenju člana 2 Protokola br. 4. 

Idem u predmetu Labita protiv Italije (presuda od 6. aprila 2000, Predstavka br. 26772/95, 

stavovi 189-197), gdje je podnosilac stavljen pod specijalni policijski nadzor uprkos tome što 

je bio oslobođen optužbi. 

U slučaju Denizci i drugi protiv Kipra (23. maj 2001, Predstavka br. 25316/94, stavovi 404-406), 

kiparske vlasti detaljno su nadgledale kretanje podnosilaca između sjevernog i južnog dijela, i 

unutar južnog dijela. Podnosioci se nisu mogli slobodno kretati na južnom dijelu, i morali su 

obavještavati policiju kadgod su željeli ići na sjever u posjetu rodbini i prijateljima, i isto činiti 

pri povratku na jug. Sud je kazao: 

Sud podsjeća da sama ograničenja kretanja vezana za posebni nazdor ulaze u razmatranje po 2 

358


Protokola br. 4 (vidi Raimondo protiv Italije, presuda od 22. februara 1994, Serija A br. 281, str. 19, 

stav 39, i presuda Labita protiv Italije [GC] br. 26772/95, ECHR 2000). 

U ovom slučaju, Sud smatra da ograničenje kretanja podnosilaca opisano u gornjem tekstu ulazi i 

u odredbe člana 2 Protokola br. 4 i predstavlja miješanje u njihovu slobodu kretanja, zaštićenu tom 

odredbom. 

Takvo miješanje predstavlja kršenje člana 2 Protokola br. 4 osim ako nije "u skladu sa zakonom", 

ako nije u svrhu jednog od legitimnih ciljeva datih u članu 2, stavovi 3 i 4, Protokola br .4 i ako je, 

uz to, neophodno u demokratskom društvu, u svrhu ostvarenja datog cilja ili ciljeva. 

Sud primjećuje da odgovorna vlada nije ponudila nikakav zakonski osnov za ograničenje kretanja 

podnosilaca. Uz to, odgovorna vlada nije tvrdila da je data mjera bila neophodna u demokratskom 

društvu, u svrhu ostvarenja nekog od legitimnih ciljeva datih u stavovima 3 i 4 člana 2 Protokola 

br. 4. 

Sud zaključuje da ograničenje slobode kretanja podnosilaca nije bilo ni predviđeno zakonom, ni 

neophodno. Shodno tome, radi se o kršenju člana 2 Protokola br. 4. 

U slučaju Piermont protiv Francuske (27. april 1995, Serija A br. 314) podnosilac, njemačka 

državljanka koja je u predmetnom periodu bila član Evropskog parlamenta, tvrdila je da 

je, nakon što je na teritoriju Francuske Polinezije ušla zakonito, imala pravo na slobodu 

kretanja. Podnosilac je bila dio jednog javnog skupa, priključila se demonstracijama i u toku 

demonstracija osudila nastavak nuklearnih proba i francuskog prisustva u Polineziji, na šta 

je Visoki komesar Republike Francuske u Francuskoj Polineziji tražio da pokaže diskreciju 

u komentarima koje je davala u vezi sa unutrašnjim pitanjima Francuske, i da će, ako to ne 

učini, biti protjerana. Dan nakon demonstracija, tj. 2. marta 1986. godine, Visoki komesar dao 

je nalog da se podnosilac protjera i da joj se zabrani ponovni ulazak na tu teritoriju. U svojoj 

presudi (stav 44), Sud kaže: 

Sud primjećuje da je nalog za protjerivanje od 2. marta 1986. uručen gospođi Piermont narodnog 

dana, kad je već bila u avionu (vidi stav 13 u gornjem tekstu). Podnosilac, koja nije putovala poslovno 

u ime Evroskog parlamenta, bila je u mogućnosti da se slobodno kreće po Polineziji od 24. 

februara do 3. marta 1986. godine, i u tom periodu nije bilo nikavog miješanja u njeno pravo na 

slobodu kretanja u smislu člana 2 Protokola br. 4. 

[…] 

Član 5, stav 4, Protokola¹ (vidi stav 28 u gornjem tekstu) traži da se Polinezija tretira kao zaseban 

teritorij u svrhu pozivanja člana 2 na teritoriju države. U svakom slučaju , Nalog o strancima (o 

uslovima ulaska i boravka) iz 1945. godine tamo nije bio proglašen (vidi stav 29 u gornjem tekstu). 

Rezultat toga je da kad joj je uručen nalog, podnosilac više nije zakonito bila na teritoriji Polinezije 

i u takvim okolnostima nije ni tada bila izložena miješanju u pravo na slobodu kretanja, kao to daje 

ova odredba. 

¹Član 5, stav 4 Protokola br. 4 glasi: "Teritorija svake države na koju se primjenjuje ovaj protokol na osnovu ratifikacije 

ili prihvatanja, i svaka teritorija na kojoj se ovaj protokol primjenjuje na snovu izjave te države date na osnvu ovog 

člana, smatraju se odvojenim teritorijama u svuge člana 2 i 3." 

Član 5, stav 1 Protokola br. 4 glasi: "Svaka visoka strana ugovornica može prilikom potpisivanja ili ratifikacije ovog 

protokola, ili u svako doba poslije toga, dostaviti Generalnom sekretaru Vijeća Evrope izjavu o tome u kom obimu 

prihvata da se odredbe ovog protokola primjenjuju na teritorijama za čije je međunarodne odnose odgovorna, a koje je 

navela u izjavi." 

359


Nakon posjete Francuskoj Polineziji, podnosilac je otišla u Novu Kaledoniju. Tvrdila je da pošto 

je u Novu Kaledoniju ušla zakonito, trebala se moći slobodno kretati. Po njoj, mjera protjerivanja 

donesena protiv nje pogrešno je opisana kao udaljavanje. Državni savjet je nalog opisao kao odluku 

"kojom se gospođa Piermont udaljava sa teritorije Nove Kaledonije" (stav 49). 

U ovom slučaju, Sud smatra da je argument podnosioca, da sama činjenica prolaska kroz imigracionu 

kontrolu regulira položaj osobe na nekoj teritoriji, isuviše formalistički. Na aerodromu 

kakav je i onaj u Nouméi, putnik podliježe pregledu sve dok boravi unutar kruga objekta. U ovom 

slučaju, gospođa Piermont zaustavljena je nakon što joj je stavljen pečat u pasoš, i osporeni nalog 

joj je uručen prije nego što je napustila aerodrom, jer je još uvijek bila u uredu, pod policijskom 

stražom. 

Nalog koji je dao Visoki komesar Francuske nosi naslov "Nalog kojim se strancu zabranjuje ulazak 

na teritoriju" i njegov član 1 je, zapravo, zabrana. U svojoj odluci od 12. maja 1989. godine, Državno 

vijeće nije dovelo u pitanje prirodu naloga. Prema tome, podnosilac nije ni u jednom trenutku zakonito 

boravila na teritoriji, što je zahtjev da bi član 2 Protokola br. 4 bio primjenjiv. Prema tome, 

nema kršenja te odredbe. 

2. Član 2, stav 2 Protokola br. 4 

U slučaju Peltonen protiv Finske (20. februar 1995, Odluke i izvještaji 80-A, str. 43, stav 1) 

Komisija je dala tumačenje odredbe člana 2, stav 2, Protokola br. 4. U ovom slulaju, podnosilac 

je bio stalno nastanjen u Švedskoj od decembra 1986. Odgovor na njegov zahtjev za dobivanje 

pasoša sa rokom važenja od dvadeset godina predan Ambasadi Finske u Stockholmu, ambasada 

ga je obavijestila da ne može dobiti pasoš, jer nije odgovorio na poziv za služenje vojnog roka. 

Komisija primjećuje da odbijanje da se podnosiocu izda finski pasoš nije podnosioca spriječilo 

da ode iz zemlje, niti ga to sprječava da ide iz jedne skandinavske zemlje u drugu. Član 2, stav 2, 

Protokola br. 4, međutim, predviđa da svako ima slobodu da ode iz "bilo koje zemlje", što implicira 

da se ode u zemlju po izboru date osobe, u koju može biti primljen. Stoga Komisija smatra da je 

odbijanje izdavanja pasoša predstavljalo miješanje u njegovu slobodu. Sad treba razmotriti da li je 

to miješanje bilo opravdano po stavu 3 člana 2. 

Komisija je odlučila da je odbijanje da se izda pasoš na period od deset godina nešto što se može 

smatrati neophodnim u demokratskom društvu, u svrhu ostvarenja legitimnog cilja održavanja 

javnog reda o osiguranja nacionalne sigurnosti. 

3. Član 2, stavovi 3 i 4, Protokola br. 4 

Član 2, stav 3, omogućava derogaciju prava predviđenih stavovima 1 i 2 tog člana. 

Treba imati na umu da se prava određena stavom 1 ovog člana mogu ograničiti i po članu 2, 

stav 4. 

360


Članovi 3 i 4 Protokola br. 4 

Članovi 3 i 4 Protokola br. 4 glase: 

Član 3 

1. Niko ne može biti protjeran, bilo pojedinačnom ili kolektivnom mjerom, s 

teritorije države čiji je državljanin. 

2. Niko ne može biti lišen prava da uđe na teritoriju države čiji je državljanin. 

Član 4 

Zabranjeno je kolektivno protjerivanje stranaca. 

Član 3 Protokola br. 4 osigurava da osobi bude dozvoljeno da boravi u zemlji čiji je državljanin. 

Član 4 zabranjuje kolektivno protjerivanje stranaca. U vezi s pojmom kolektivnog protjerivanja 

stranaca, mora se pomenuti predmet A. i drugi protiv Holandije (Predstavka br. 14209/88, 

odluka od 16. decembra 1988, Odluke i izvještaji 59, str. 277), gdje je Komisija kazala: 

Komisija se poziva na svoju odluku u Predstavci br. 7011/75 ( odluka od 3. decembra 1975, 

Godišnjak Evropske konvencije o ljudskim pravima 19, str. 416 i 454) u kojoj je kolektivno protjerivanje 

definirano ovako: 

"[…] svaka mjera nadležnih vlasti kojima se stranci kao grupa prisiljavaju da napuste zemlju, osim 

kad se takva mjera puduzme nakon i na osnovu razumnog i objektivnog razmatranja zasebnih 

slučajeva svakog pojedinog stranca u takvoj grupi." 

Vidi Protokol br. 7. 

361


Protokol br. 6 – Ukidanje smrtne kazne 

Članovi 1 do 4 Protokola br.6 

Članovi 1 do 4 glase: 

Član 1 

Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na smrtnu kaznu ili pogubiti. 

Član 2 

Država može u svom zakonodavstvu predvidjeti smrtnu kaznu za djela izvršena 

u doba rata ili neposredne ratne opasnosti; takva kazna primijenit će se samo u 

slučajevima predviđenim zakonom ili u skladu sa njegovim odredbama. Država 

obavještava Generalnog sekretara Vijeća Evrope o relevantnim odredbama tog 

zakona. 

Član 3 

Nijedna odredba ovog protokola ne može se ukinuti na osnovu člana 15. 

Konvencije. 

Član 4 

Na odredbe ovog protokola ne mogu se stavljati rezerve na osnovu člana 64 

Konvencije. 

U nedostatku relevantne sudske prakse, mora biti dovoljno samo uputiti na analizu člana 2 

Konvencije (Prvi dio). 

362





1. Stranac koji zakonito boravi na teritoriji jedne države ne može se iz nje 

protjerati, osim na osnovu odluke donijete u skladu sa zakonom, i ima pravo: 

a. da podnese razloge protiv svog protjerivanja; 

b. da se njegov predmet preispita; i 

c. da u te svrhe bude zastupan pred nadležnim organom ili licem ili licima koja 

taj organ odredi. 

2. Stranac se može protjerati i prije nego što iskoristi svoje pravo na osnovu 

stava 1 a, b i c ovog člana, ako je protjerivanje nužno u interesu javnog poretka 

ili se zasniva na razlozima nacionalne sigurnosti. 

U predmetu Voulfovitch i Oulianova protiv Švedske (13. januar 1993, Odluke i izvještaji 74, str. 

209, stav 3) Komisija je tumačila termin "zakonit boravak". 

U kontekstu instrumenta koji, kao i Konvencija, ne garantira pravo na azil ili drugu dozvolu boravka, 

termin "zakonit boravak" korišten u članu 1 Protokola br. 7 mora se tumačiti tako da se, u 

suštini, odnosi na zakonitost pristustva prema domaćem zakonu. Prema tome, strnac čija je viza, 

ili boravišna dozvola, istekla, ne može se, u normalnim okolnostima, smatrati osobom koja u toj 

zemlji "zakonito boravi". 

Ma kakav bio opseg termina "zakonit boravak", sasvim je jasno da se ne odnosi na strance u situaciji 

u kojoj je podnosilac. Podnosilac je imao samo tranzitnu vizu za jednodnevnu posjetu Švedskoj, 

a nakon isteka te vize je ostao u zemlji, prvo da bi sačekao odluku o zahtjevu za politički azil ili 

boravišnu dozvolu, a kasnije da bi sačekao izvršenje naloga o protjerivanju. 

Članovi 2, 3 i 4 Protokola br. 7 

Članovi 2, 3 i 4 Protokola br. 7 sadrže procesne odredbe koje se tiču kriminalnih stvari, koje 

su komplementarne sa odredbama člana 6 Konvencije. One su odraz principa žalbe, principa 

kompenzacije u slučaju greške suda, i principa ne bis in idem. 

363




1. Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu 

osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove 

za njegovo korištenje, uređuje se zakonom. 

2. Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja 

su određena zakonom, ili u slučajevima kad je licu u pitanju u prvom stepenu 

sudio najviši sud, ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu. 

1.Član 2, stav 1, Protokola br. 7 

Prvo treba odlučiti da li je podnosilac "osuđen za krivično djelo". U slučaju Borrelli protiv 

Švicarske (2. septembar 1993, Odluke i izvještaji 75, str. 165, stav 3), Komisija je kazala: 

Komisija je upravo zaključila da postupak pokrenut protiv podnosioca nije predstavljao "odluku o 

[… ] krivičnoj optužbi protiv njega" u smislu člana 6, stav 1, Konvencije. Komisija smatra da iz istog 

razloga ne može reći da je podnosilac bio "osuđen za krivično djelo" u smislu člana 2 Protokola br. 

7. Ova odredba nije primjenjiva na postupak pokrenut protiv podnosioca. 

Kad je podnosilac zaista "osuđen za krivično djelo", država zadržava određeni stepen slobodne 

procjene u vezi sa detaljnom provedbom člana 2 Protokola br. 7. U predmetu Krombach 

protiv Francuske (13. februar 2001, Predstavka br. 29731/96, stav 96), Sud je izjavio, u vezi sa 

činjenicom da podnosiocu nije bilo dozvoljeno da po pravnom osnovu žali na presudu koja je 

protiv njega donesena u odsustvu: 

Sud naglašava da, u principu, države ugovornice imaju širok stepen slobodne procjene pri 

određivanju kako će se uživat prava koja osigurava član 2 Protokola br. 7 uz Konvenciju. Revizija 

osuđujuće presude ili izrečene kazne pred višim sudom može se odnositi i na pravni i na činjenični 

osnovi, ili samo na pravni. Nadalje, u nekim zemljama, optućeni koji želi uložiti žalbu može ponekad 

morati tražiti dozvolu da to uradi. Međutim, svako ograničenje predviđeno domaćim zakonom 

u vezi sa pravom na ovakvu reviziju mora, po analogiji sa pravom pristupa na sud predviđenim 

članom 6, stav 1, Konvencije, biti u svrhu ostvarenja legitimnog cilja i ne ugrožavati samu suštinu 

tog prava (vidi Haser protiv Švicarske [II dio] odluka br. 33050/96, 27. april 2000). Samo po sebi, 

ovo pravilo je konzistentno sa izuzetkom koji predviđa stav 2 člana 2, i podržano francuskom izjavom 

u vezi sa tumačenjem tog člana, koja kaže: "[…] u skladu sa značenjem člana 2, stav 1, revizija 

pred višim sudom može se ograničiti na kontrolu primjene zakona, što je slučaj sa žalbama pred 

Vrhovnim sudom". 

U vezi s ovim, Sud je dalje kazao (stav 100): 

U ovom predmetu, podnosilac je želio i da se brani od optužbi u meritumu, i da podnese prigovor 

na prethodni postupak. Sud pridaje značaj činjenici da podnosilac nije bio u mogućnosti doći do 

revizije, barem ne pred Kasacionim sudom, u vezi sa zakonitošću odbijanja suda u Assizeu da 

omogući advokatu odbrane da da izjašnjenje (vidi, mutatis mutandis, presudu Poitrimol citiranu 

364


u gornjem tekstu, stav 38, in fine ; presudu Van Geyseghem citiranu u gornjem tekstu, stav 35; i, a 

contrario, odluku Haser citiranu u gornjem tekstu). 

Prirodom članova 630 i 639 Zakona o krivičnom postupku, posmatranih zajedno (vidi stav 59 

u gornjem tekstu) podnosioca, s jedne strane, pred sudom u Assizeu nije mogao zastupati, i nije 

zastupao advokat (vidi stav 46 u gornjem tekstu), a sa druge strane, nije se mogao žaliti pred Kasacionim 

sudom, jer je bio optuženik in absentia. Stoga on i nije imao nikakvu stvarnu mogućnost da 

u prvostepenom postupku bude branjen, ili da mu osuđujuću presudu preispita viši sud. 

Shodno tome, došlo je do kršenja člana 2 Protokola br. 7 uz Konvenciju. 

Međutim, u predmetu Näss protiv Švedske (6. april 1994, Odluke i izvještaji 77-A, str. 40, stav 

2), gdje se podnosilac žalio da je bio lišen prava da osuđujuću presudu Žalbenog suda revidira 

viši tribunal, jer mu je molba da podnese žalbu Vrhovnom sudu odbijena, Komisija je kazala: 

Komisija primjećuje da u različitim zemljama članicama Vijeća Evrope postoje različita pravila 

vezana za reviziju pred višim sudom. U nekim državama članicama, kao, recimo, u Švedskoj, osoba 

koja se želi žaliti pred višim sudom prvo mora podnijeti molbu da podnese žalbu. Komisija smatra 

da se ovakva procedura u vezi sa pravom na žalnu pred Vrhovnim sudom, u ovom slučaju, sama po 

sebi smatra revizijom u smislu člana 2 Protokola br. 7. 

Na kraju, u predemtu Ekbatani protiv Švedkse (26. maj 1988, Serija A br. 134, str. 13, stav 26), 

Sud je smatrao: 

Uzimajući u obzir oba člana – tj. član 7 Protokola br. 7 i član 60 Konvencije – Sud ne nalazi ništa što 

vodi stavu da je dodavanje ovog Protokola za cilj imalo da, na nivou žalbe, ograniči opseg garancija 

sadržanih u članu 6 Konvencije. 

2. Član 2, stav 2, Protokola br. 7 

U predmetu Putz protiv Austrije (3. decembar 1993, Odluke i izvještaji 76-A, str. 61, stav 2) 

kazna od 5.000 austrijskih šilinga izrečena je podnosiocu na osnovu "narušavanje reda u sudu", 

u vezi sa uvredljivim primjedbama koje je u svojim podnescima uputio sudu. 

Pod pretpostavkom da je gore pomenuta sudska odluka u vezi sa novčanom kaznom izrečenom 

podnosiocu za "djelo protiv reda u sudu" u vezi sa krivičnom djelom u smislu člana 2 Protokola br.7, 

Komisija uzima u obzir stav 2 ove odredbe, koja pravo na reviziju pred višim sudom podređuje 

"izuzecima u vezi sa djelima manjeg značaja, koje predviđa zakon". 

[…] 

Komisija smatra da "djelo protiv reda u sudu" u smislu Zakona o organizaciji sudova u Austrijji, u 

vezi sa Zakonom o parničnom postupku, odnosno sa Zakonom o krivičnom postupku, predstavlja 

djelo manjeg značaja i u smislu prirode, i u smislu zaprijećene kazne. Komisija, shodno tome, smatra 

da je "djelo protiv reda u sudu" djelo manjeg značaja. Izuzetak od prava na reviziju pred višim 

sudom, u skladu sa članom 2, stav 2, Protokola br. 7 se, shodno tome, primjenjuje. 

Što se tiče pojma "krivično djelo", teba pomenuti presudu Ravnsborg protiv Švedske (23. mart 

365


1994, Serija A br. 283-B, pomenutu u gornjem tekstu o članu 6, stav 1, u vezi s pojmom "krivična 

optužba"). 

Član 3 Protokola br.7 


Ako je neko lice bilo pravosnažnom presudom osuđeno zbog krivičnog djela i 

ako je kasnije njegova presuda bila ukinuta, ili je bio pomilovan zbog toga što 

neka nova ili novootkrivena činjeniica neosporno ukazuje da se radilo o sudskoj 

grešci, lice koje je pretrpjelo kaznu kao posljedicu takve osude dobit će naknadu 

u skladu sa zakonom ili praksom dotične države, osim ako se ne dokaže da je 

ono u potpunosti ili djelimično odgovorno za to što nepoznata činjenica nije 

blagovremeno otkrivena. 

Još nije objavljena nikakva sudska praksa u vezi sa članom 3 Protokola br. 7. 



1. Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku 

u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen 

ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države. 

2. Odredbe prethodnog stava ne sprječavaju obnovu postupka u skladu sa 

zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili 

novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne 

povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod. 

3. Ovaj se član ne može staviti van snage na osnovu člana 15 Konvencije 

1. Opseg člana 4 

U slučaju Baragiola protiv Švicarske (21. oktobar 1993, Odluke i izvještaji 75, str. 127, stav 3), 

Komisija je kazala: 

[…] eksplicitno je iz formulacije ove odredbe jasno da princip ne bis in idem poštuje samo u odnosu 

na predmete gdje je osobi suđeno ili izrečena kazna dva puta, za isto djelo, i pred sudovima jedne 

te iste države. Međutim, ovog podnosioca prvi put je osudio sud u Italiji, dok je drugu osuđujuću 

presudu, u vezi sa istim djelom, donio sud u Švicarskoj. 

366


2. Primjena člana 4 ratione temporis 

U predmetu Gradinger protiv Austrije (23. oktobar 1995, Serija A br. 328-C, stav 53), Sud 

je donio odluku o primjeni ove odredbe ratione temporis. Ukazao je na to da član 4 jeste 

primjenjiv ako je novi postupak zaključen nakon stupanja tog člana na snagu. Datum kad je 

postupak otpočeo nije relevantan. 

Kao i Komisija, i Sud smatra da je cilj člana 4 Protokola br. 7 da zabrani ponavljanje krivičnog 

postupka koji se već završio konačnom odlukom. Upravo zato se ta odredba ne primjenjuje prije 

nego što se otvori novi postupak. U ovom slučaju. u mjeri u kojoj je novi postupak zaključen odlukom 

koja nosi datum koji je nakon datuma stupanja Protokola br. 7 na snagu, tj. presuda Upravnog 

suda od 29. marta 1989. godine, uslovi za primjenjivost ratione temporis su zadovoljeni. 

3. Saglasnost sa članom 4 

U tom slučaju, podnosilac je, dok je upravljao automobilom, izazvao saobraćajnu nezgodu koja 

je izazvala smrt bicikliste. Podnosioca je sudija u krivičnom postupku osudio na dan 15. maja 

1987, zato što je izazvao smrt iz nehata, i izrekao mu 200 jednodnevnih kazni od 160 austrijskih 

šilinga, sa 100 dana zatvora umjesto plaćanja, u skladu sa Krivičnim zakonom. Oslobođen je 

optužbne za upravljanje vozilom pod dejstvom alkohola iznad dozvoljene ghranice. Okružene 

vlasti su za isto ponašanje 16. jula 1987. izrekle kaznu od 12.000 šilinga za vožnju pod utjecajem 

alkohola, sa dvije sedmice zatvora umjesto novčane kazne, na osnovu Zakona o cestovnom 

saobraćaju. Za razliku od krivičnog sudije, okružne vlasti su smatrale da je količina alkohola 

u krivi bila iznad dozvoljene granice. Tako se – upravni - postupak završio presudom pred 

Upravnom sudom na dan 29. marta 1989. 

Sud primjećuje da, prema mišljenju Okružnog suda St Pölten, otežavajuća okolnost pomenuta u 

članu 81¸ stav 2, Krivičnog zakona, tj. nivo alkohola u krvi od 0,8 grama po litru ili više, nije bila izvedena 

u odnosu na podnosioca. S druge strane, upravni organ je zaključio da je, da bi podnosiočev 

predmet bio unutar opsega člana 5 Zakona o cestovnom saobraćaju, nivo alkohola postignut. Sud 

je u potpunosti svjestan toga da se date odredbe razlikuju ne samo u definiciji djela, već i u, što je 

mnogo važnije, u prirodi i svrsi. Nadalje primjećuje da djelo predviđeno članom 5 Zakona o cestovnom 

saobraćaju predstavlja samo jedan aspekt djela kažnjivog po članu 81, stav 2, Krivičnog zakona. 

Ipak su obje osporene odluke zasnovane na istom ponašanju. Shodno tome, radi se o kršenju 

člana 4 Protokola br.7 (ibid., stav 55). 

Vidi i Franz Fischer protivAustrije, presuda od 29. maja 2001, Predstavka br. 37950/97, stavovi 

20-32. 

367


Član 5 Protokola br.7 


Supružnici imaju jednaka prava i odgovornosti u pogledu privatnopravnog 

karaktera međusobno i u svom odnosu prema djeci, pri sklapanju braka, za 

vrijeme braka i u slučaju raskida. Ovim članom države se ne sprječavaju u 

poduzimanju takvih mjera koje su neophodne u interesu djece. 

Što se tiče ove odredbe, mora se osvrnuiti na članove 8 i 14 Konvencije, koji su razmatrani u 

Prvom dijelu. U presudi Burghartz protiv Švicarske, od 22. februara 1994, Serija A br. 280-B, 

str. 28, stav 23, Sud naglašava: 

[…] prema članu 7 Protokola br. 7, član 5 mora se smatrati dodatkom Konvenciji, uključujući 

članove 8 i 60. Shodno tome, on ne može zamijeniti član 8, ili mu smanjiti opseg (vidi, mutatis mutandis, 

presudu Ekbatani protiv Švedske, od 26. maja 1988, Serija A br. 134, str. 12-13, stav 26). 

368

Indeks ključnih predmeta i država 

A 

A. i ostali protiv Holandije, 360 

A. protiv San Marina, 356 

Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva, 22, 67, 235, 280, 295, 

320-321 

Adolf protivAustrije, 187, 188-189 

AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 160, 

339, 340 

Ahmed protiv Austrije, 68-70 

Airey protiv Irske, 159, 162-167, 203, 212, 

218, 338 

Aksoy protiv Turske, 55, 117, 308, 322, 325 

Albert i Le Compte protiv Belgije, 58, 53, 164, 

173 

Allenet de Ribemont protiv Francuske, 189- 

190 

Amuur protiv Francuske, 81, 86 

Arrowsmith protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

262, 275 

Artico protivItaly, 138, 195, 197, 199, 201, 

196, 198 

Ashingdane protivUjedinjenog Kraljevstva, 

88, 141, 166, 341 

Austrija, 36, 48, 65-66, 68, 70, 121-124, 126, 

131, 143, 146-147, 154-155, 159, 165, 170- 

171, 174, 180, 186-188, 190, 193-194, 196, 

198-199, 201, 216-217, 241, 261, 273, 276- 

278, 281-283, 288-290, 292, 294, 311, 313, 

316-320, 340, 345 

Autronic AG protiv Švicarske, 272, 275 

B 

B. protiv Francuske, 53, 179, 216, 223-224 

Baragiola protiv Švicarske, 365 

Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, 

174, 176, 191, 200 

Barfod protiv Danske, 276, 289 

Barthold protiv Njemačke, 313-314 

Beaumartin protiv Francuske, 176 

“Belgijski jezički” predmet, 185, 188-189, 342, 

358, 366-367, 396-399 

Belgija, 25, 58, 70, 72-73, 82, 84-88, 92-93, 100, 

115-116, 121-123, 149-152, 160-162, 165, 171, 

177, 180-181, 186, 192-193, 196, 199-201, 203, 

209, 213, 221, 225, 227-228, 230-231, 236-237, 

268-269, 280, 284, 329, 332, 339, 342, 357-358, 

363, 382-383, 385, 397, 402, 404-405 

Belilos protiv Švicarske, 192 

Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 93- 

94, 104 

Benthem protiv Holandije, 169-170, 174-175, 

179, 196 

Berrehab protiv Holandije, 269-270, 277 

Bönisch protiv Austrije, 198 

Borrelli protiv Švicarske, 415 

Bouamar protiv Belgije, 93, 96, 115-116 

Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

353-354 

Bozano protiv Francuske, 94, 97-99, 127 

Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, 368, 370-372 

Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

105, 112, 127-129, 131, 159-160, 167, 205, 

370 

Brüggemann i Scheuten protiv Savezne 

Republike Njemačke, 39 

Buchholz protiv Njemačke, 209-210 

Buckley protivUjedinjenog Kraljevstva, 

257,285 

Burghartz protiv Švicarske, 246, 249-¬251, 

362-363, 419 

C 

Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 56, 

288-290, 292 

Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva 66, 398-399, 401 

Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

82, 193-194, 223, 290, 292 

Casado Coca protiv Španije, 314 

Castells protiv Španije, 316-317, 324, 341 

Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 75, 

122-123 

Chappell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 243- 

244 

Cheall protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 343- 

344, 346 

Christians against Racism and Fascism protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva, 335-336 

369

Ciulla protiv Italije, 96, 103-104, 111 

Cossey protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 254- 

255, 350 

Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

66, 267 

Council of Civil Service Unions protiv 

Ujedinjenog Kraljevstva, 348 

Cruz Varas i ostali protiv Švedske, 23, 74-75, 

79 

Kipar, 23-24, 36, 42, 47-49, 82-83, 132, 159, 

196, 252, 257-258, 284, 313, 359, 409 

D 

D. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 39-40, 75, 

77 

Darby protiv Švedske, 365 

de Jong, Baljet i Van den Brink protiv 

Holandije, 104, 127-129, 132, 135, 153, 156- 

157 

De Wilde, Ooms and Versyp protiv Belgije, 

87-88, 92, 117, 120-121, 149, 152-153, 160- 

161, 229 

Delcourt protiv Belgije, 184-186, 194, 198 

Danska, 92, 122, 162, 193, 316, 329, 331-332, 

257, 366, 396-397, 399-401 

Deweer protiv Belgije, 180-181, 210, 221 

Di Pede protiv Italije, 191 

Doorson protiv Holandije, 199-¬200 

Drozd i Janousek protiv Francuske i Španije, 

24 

Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 66, 

246, 251-253, 256-257, 265 

Duinhof i Duijf protiv Holandije, 135, 230 

E 

Eckle protiv Njemačke, 181, 197, 210-211 

Editions Périscope protiv Francuske, 173, 

176, 178 

Ekbatani protiv Švedske, 203, 416, 419 

Engel i ostali protiv Holandije, 90, 92, 127, 

182, 216-217, 228, 231, 253, 302, 377 

Englert protiv Njemačke, 219 

Eriksson protiv Švedske, 402 

Erkner i Hofauer protiv Austrije, 211 

Ezelin protiv Francuske, 347 

F 

F. protiv Švicarske, 350-351 

Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 171- 

172, 189 

Fey protiv Austrije, 193 

Finska, 58, 64, 66, 171, 188, 201, 212, 248, 

250-251, 264, 266-268, 271-275, 287, 410-411 

Foti i ostali protiv Italije, 181, 354 

Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, 104-109, 125-126, 142, 291 

Francuska, 24, 34, 52-53, 56-61, 63-65, 75, 90- 

99, 114, 121, 123, 137-145, 151, 153-155, 157, 

171, 173-181, 184-187, 194, 199, 201-205, 207, 

209-213, 215-218, 220-222, 225, 229-231, 234, 

237-238, 243-244, 246, 251, 254-255, 261-262, 

270, 276-277, 279-282, 287, 300, 306, 315, 

327-328, 330, 332, 334, 338-340, 343, 347, 

354-355, 359, 361, 363-364, 374, 377, 388, 

392, 409-410, 415-416 

Funke protiv Francuske, 206-207, 287 

G 

Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 273 

Gasus Dosier und Fördertechnik GmbH 

protiv Holandije, 158, 334, 336, 343 

Gaygusuz protiv Austrije, 319 

Njemačka, 25-26, 36, 59, 79, 85, 98-99, 122- 

123, 128-129, 140, 144, 146, 153, 157-159, 

161, 165-167, 173, 210-211, 214, 219, 228, 

231, 238-239, 244-246, 248, 250, 253, 259, 

267, 271-272, 275, 284-285, 291-292, 296, 

298, 313-314, 320-322, 332, 357-358 

Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 285 

Gitonas i ostali protiv Grčke, 25, 403-405 

Glasenapp protiv Njemačke, 320-321 

Glimmerveen and Hagenbeek protiv 

Holandije, 332, 375-376 

Golder protivUjedinjenog Kraljevstva, 164, 

183-185, 188-191, 196, 212, 260, 270-271, 

296, 342, 403 

Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

330, 333-334 

Gradinger protiv Austrije, 418-419 

Grandrath protiv Savezne Republike 

Njemačke, 298 

Grčka, 24, 34, 53, 64-65, 74, 86, 146, 162, 168, 

370

176, 193, 199, 204, 206, 209, 226, 232, 256, 

260-261, 263-265, 267-271, 308, 315, 323, 

335-336, 338, 341, 345, 353-354 

Groppera Radio AG i ostali protiv Švicarske, 

206, 269, 272, 274, 281 

Guillot protiv Francuske, 220 

Guzzardi protiv Italije, 76, 80-81, 92, 98, 106, 

203, 300, 357 

H 

H. protiv Belgije, 188, 170 

H. protiv Norveške, 37 

Håkansson i Sturesson protiv Švedske, 188 

Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

343, 341-339, 337, 293, 285-283, 276, 272, 

259-285 

Hentrich protiv Francuske, 310, 339, 342 

Herczegfalvy protiv Austrije, 65, 67 

Hiro Balani protiv Španije, 173 

Hoffmann protivAustrije, 316-317 

Hornsby protiv Grčke, 168 

Huber protiv Austrije, 159 

Huvig protiv Francuske, 148, 215, 229 

I 

Island, 283, 289, 295, 297, 300 

Imbrioscia protiv Švicarske, 169, 183, 196 

Informationsverein Lentia i ostali protiv 

Austrije, 281-282 

Irska, 24, 32, 36, 42, 48, 50, 53-55, 58, 69, 93- 

94, 96, 114, 118, 135, 147, 152, 157, 162, 167, 

181, 190, 197, 202-203, 212-213, 218, 221, 226, 

244, 247, 262-263, 296, 307, 315, 322-326 

Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24, 32, 

48, 54, 53-55, 58, 69, 114, 118, 135, 323, 352 

Italija, 37, 39, 49, 80-81, 86, 88, 92-93, 98, 101 

106, 119, 122-123, 125-127, 129, 138, 140, 

155-156, 158-159, 168, 171, 176, 178, 182, 

186-187, 195, 199-201, 203, 215, 217-218, 

234, 238, 240-241, 246-247, 253-254, 256, 

289, 296, 298, 301, 303, 304, 310-311, 340, 

344, 354, 357-358 

J 

James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva 

151, 213, 342 

Jamil protiv Francuske, 136, 203-204, 211 

Jersild protiv Danske, 276, 278, 288, 290 

Johansen protiv Norveške, 232, 238, 240 

Johnston i ostali protiv Irske, 157, 213, 224, 

307 

K 

Kamasinski protiv Austrije, 194, 198, 201, 

311 

Karlheinz-Schmidt protiv Njemačke, 79, 319 

Keegan protiv Irske, 213, 224, 237 

Kemmache protiv Francuske, 87 

Kerojärvi protiv Finske, 150, 165, 177 

Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv 

Danske, 346, 349 

Klaas protiv Njemačke, 50, 59 

Klass i ostali protiv Njemačke, 114, 167, 255, 

298 

Kokkinakis protiv Grčke, 204, 206, 209, 260, 

263-264, 267-271 

König protiv Njemačke, 153-154, 157, 159, 

173, 185-186 

Kosiek protiv Njemačke, 281 

Kostovski protiv Holandije, 174 

Krzycki protiv Njemačke, 85 

Künen protiv Savezne Republike Njemačke, 

290 

L 

Lala protiv Holandije, 198 

Lamy protiv Belgije, 146 

Laskey, Jaggard i Brown protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva 216, 224 

Lawless protiv Irske, 92, 99, 162, 187, 202, 

322-323, 325-326, 330 

Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv 

Belgije, 149, 150-151, 165, 170-171, 188, 196, 

299 

Leander protiv Švedske, 215, 230-232, 273, 

304, 308-309 

Letellier protiv Francuske, 139 

Lingens protiv Austrije, 312, 316-318, 324 

Lithgow i ostali protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, 21, 309, 314, 341 

Lobo Machado protiv Portugala, 177 

Loizidou protiv Turske, 17, 23, 28, 56, 249, 

371

298 

Luedicke, Belkacem i Koç protiv Njemačke, 

163, 201 

Lutz protiv Njemačke, 189 

Luksemburg, 155, 171 

M 

Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 228- 

230, 258 

Manoussakis i ostali protiv Grčke, 232, 267 

Mantovanelli protiv Francuske, 177 

Marckx protiv Belgije, 163, 212-213, 224, 235, 

214, 249, 318, 333-337, 345 

Markt Intern Verlag GmbH i Klaus Beermann 

protiv Njemačke, 272, 274, 287 

Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, 24, 

351, 353-354 

Matos e Silva, Lda., i ostali protiv Portugala, 

336 

Matznetter protiv Austrije, 135 

McCann i ostali protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, 28, 30, 34-35, 39, 42, 49 

McFeeley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 293 

McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

236, 238, 240 

Mellacher i ostali protiv Austrije, 343 

Miloslavsky (Tolstoy) protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, 165, 167, 205, 207 

Minelli protiv Švicarske, 189-190 

Modinos protiv Kipra, 221, 226 

Müller i ostali protiv Švicarske, 274, 283 

Murray (John) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

95-96, 110, 116, 182-183, 191, 196 

N 

Näss protiv Švedske, 364 

Nizozemska/Holandija, 51, 72, 82-84, 86, 103, 

108, 110, 113, 119, 133, 135, 144-145, 147- 

149, 151, 153, 157-158, 160, 164-165, 170, 

173, 175-176, 178, 190, 198, 200, 203-204, 

217-218, 220, 234, 236, 241, 243-244, 264, 

279, 290, 294, 310, 318, 321, 329, 331, 334, 

336, 343, 347, 360 

Neumeister protiv Austrije, 118, 121, 124, 

126, 130, 135, 142, 159 

Nielsen protiv Danske, 82 

Niemietz protiv Njemačke, 214-216, 218-219, 

227, 234, 249 

Norris protiv Irske, 163, 206, 221-222, 226 

Norveška, 36-37, 86, 89-90, 97, 165, 232, 238, 

240, 288 

O 

O. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 237 

Oberschlick protiv Austrije, 171, 278, 288- 

290, 292 

Observer i Guardian protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, 282, 284, 286-287, 290 

Olsson protiv Švedske, 225, 239, 351 

Open Door i Dublin Well Woman protiv 

Irske, 36, 296 

Öztürk protiv Njemačke, 160-161, 204, 276, 

286 

P 

Papamichalopoulos i ostali protiv Grčke, 338- 

339 

Paramanathan protiv Savezne Republike 

Njemačke, 357 

Philis protiv Grčke, 168 

Piermont protiv Francuske, 328, 358-359 

Piersack protiv Belgije, 143, 171-172 

Plattform “Ärzte für das Leben” protiv 

Austrije, 295 

Poiss protiv Austrije, 340, 345 

Poitrimol protiv Francuske, 198, 363 

Portugal, 134, 157, 161, 168-170, 177, 186, 

277, 317, 336 

Powell i Rayner protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, 213, 234, 309 

Prager i Oberschlick protiv Austrije, 278, 288- 

290, 292 

Procola protiv Luksemburga, 155, 171 

Pudas protiv Švedske, 152, 154, 310 

Putz protiv Austrije, 364 

Q 

Quaranta protiv Švicarske, 199 

Quinn protiv Francuske, 83, 85, 87, 101, 107, 109 

R 

Raimondo protiv Italije, 34, 344, 357-358 

Rasmussen protiv Danske, 313-314, 321 

Rassemblement jurassien i Unité jurassienne 

372

protiv Švicarske, 293-294, 304 

Ravnsborg protiv Švedske, 161, 364 

Rees protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 213, 

223-224, 295, 306 

Ribitsch protiv Austrije, 48-49, 55, 60, 66 

Ringeisen protiv Austrije, 150, 154, 157, 171- 

173 

S 

S. protiv Švicarske, 197, 254 

S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva,86, 204, 

206-208, 210 

Salabiaku protiv Francuske, 191 

Sanchez-Reisse protiv Švicarske, 132, 145-146 

San Marino, 188, 263, 356 

Saraiva de Carvalho protiv Portugaal, 170 

Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 174, 

181 

Schenk protiv Švicarske, 176 

Schiesser protiv Švicarske, 118-119, 145 

Schmidt i Dahlström protiv Švedske, 295, 

302, 313 

Schuler-Zgraggen protiv Švicarske, 155, 219, 

318 

Sekanina protiv Austrije, 190, 193 

Sigurd-ur A. Sigurjónsson protiv Islanda, 295, 

297, 300 

Silva Pontes protiv Portugal, 186 

Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

228, 253-254, 256-259, 309 

Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 17, 

21, 23, 28, 52-53, 56, 61, 64, 67, 69, 300 

Španija, 23, 136, 143, 162, 173, 176, 185, 191, 

200, 218, 274, 277, 283 

Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, 150, 157, 

213, 311, 331, 333, 337-341, 344-346 

Sramek protiv Austrije, 171-173 

Stewart protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 43 

Stjerna protiv Finske, 218-220 

Stögmüller protivAustrije, 104, 123 

Stran grčka rafinerija i Stratis Andreadis 

protiv Grčke, 176, 335, 345 

Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

86, 192, 228, 254, 257, 269, 272, 279, 287 

Sutter protiv Švicarske, 164, 188 

Švedska, 23, 68-69, 72, 150, 152-154, 157, 161, 

165, 179, 188, 213, 215, 220, 225, 230-233, 

239, 241, 273-274, 295, 302, 304, 308, 310- 

311, 313, 320, 331, 337-339, 344, 346, 351, 

359, 362, 364, 367 

Švicarska, 65, 88, 150, 155, 161, 169, 171, 176- 

177, 182-184, 188-190, 192-193, 196-197, 199, 

207, 216-217, 219-220, 227, 229, 236, 244-246, 

251-252, 254, 269, 272, 274-275, 277, 281, 283, 

293-294, 304, 306, 318, 363, 365, 367 

T 

Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, 283, 289 

Tomasi protiv Francuske, 48, 55, 58-59, 69, 

124, 129 

Turska, 17, 23-25, 28, 31-36, 39-42, 45-46, 49- 

51, 54-58, 65-66, 73-75, 91, 96, 115-117, 137, 

172-173, 194, 196, 200, 205, 208-209, 226, 

244, 249, 250-251, 255-256, 264-265, 270, 

274, 276, 286-287, 295-298, 301, 308, 320, 

322, 325-327 

Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 17, 53, 

56, 60, 64 

U 

Ujedinjeno Kraljevstvo, 17, 21-29, 31-32, 35- 

39, 41-43, 48-56, 58, 60-72, 75, 83-84, 86-87, 

89, 91-193, 95, 97, 99, 104, 108, 110-114, 116, 

118, 120, 125, 133-135, 140-141, 146-147, 

151-152, 156, 159-162, 164-174, 176, 181- 

183, 188, 190-191, 196-198, 202-208, 210, 

213, 215-217, 221-225, 227-230, 232-238, 240, 

247-248, 250-251, 253-257, 259, 262, 269-273, 

275-276, 279, 281-288, 290-291, 293-297, 299- 

301, 303-304, 306, 309, 314-315, 320, 322-325, 

333, 339-341, 344-345, 347-348, 350, 354 

Unterpertinger protiv Austrije, 174-175 

V 

Vallée protiv Francuske, 185 

Van de Hurk protiv Holandije,155, 173 

Van der Mussele protiv Belgije, 75-77, 313, 

334-335 

Van Droogenbroeck protiv Belgije, 74, 78, 89- 

90, 133, 135, 137, 203 

Van Marle i ostali protiv Holandije, 334 

373

Van Mechelen i ostali protiv Holandije, 175- 

176, 200 

Vendittelli protiv Italije, 344 

Vereniging Weekblad Bluf ! protiv Holandije, 

279 

Vermeulen protiv Belgije, 177 

Vilvarajah i ostali protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, 23, 68-69 

Vogt protiv Njemačke, 222, 239, 280-281, 305 

Voulfovitch and Oulianova protiv Švedske, 

362 

W 

W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 86, 240 

W. protiv Švicarske, 123, 129 

Wassink protiv Holandije, 83-84, 145, 147- 

148 

Weber protiv Austrije, 320 

Weber protiv Švicarske, 183 

Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 202- 

203 

Wemhoff protiv Njemačke, 98, 122-1123, 162 

Wingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 

271, 283 

Winterwerp protiv Holandije, 86, 103-104, 

118, 133, 135, 145, 166, 299 

X 

X. protiv Austrije, 36 

X. protiv Norveške, 36 

X. protiv Savezne Republike Njemačke, 261 

X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 36, 104,110, 

112, 133-135, 141, 170, 247 

X. i Y. protiv Holandije, 217-218, 220, 234, 

310 

X., Y. i Z. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 61, 

224 

Y 

Young, James i Webster protiv Ujedinjenog 

Kraljevstva, 299, 303, 349 

Z 

Z. protiv Finske, 231,0251 

Zappia protiv Italije, 168 

Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, 184 

374

Australija 

Hunter Publications, 58A, Gipps Street 

AUS-3066 COLLINGWOOD, Victoria 

Tel.: (61) 3 9417 5361 

Fax: (61) 3 9419 7154 E-mail: 

Sales@hunter-pubs.com.au http://www. 

hunter-pubs.com.au 

Belgija 

La Librairie européenne SA 50, avenue 

A. Jonnart B-1200 BRUXELLES 20 

Tel.: (32) 2 734 0281 

Fax: (32) 2 735 0860 

E-mail: info@libeurop.be http://www. 

libeurop.be 

Jean de Lannoy 202, avenue du Roi 

B-1190 BRUXELLES 

Tel.: (32) 2 538 4308 

Fax: (32) 2 538 0841 

E-mail: ean.de.lannoy@euronet.be 

http://www.jean-de-lannoy.be 

Kanada 

Renouf Publishing Company Limited 

5369 Chemin Canotek Road CDN- 

OTTAWA, Ontario, K1J 9J3 

Tel.: (1) 613 745 2665 

Fax: (1) 613 745 7660 

E-mail: order.dept@renoufbooks.com 

http://www.renoufbooks.com 

Češka 

Suweco Cz Dovoz Tisku Praha 

Ceskomoravska 21 CZ-18021 PRAHA 9 

Tel.: (420) 2 660 35 364 

Fax: (420) 2 683 30 42 

E-mail: import@suweco.cz 

Danska 

GAD Direct Fiolstaede 31-33 DK-1171 

COPENHAGEN K 

Tel.: (45) 33 13 72 33 

Fax: (45) 33 12 54 94 

E-mail: info@gaddirect.dk 

Finska 

Akateeminen Kirjakauppa Keskuskatu 

1, PO Box 218 FIN-00381 HELSINKI 

Tel.: (358) 9 121 41 

Fax: (358) 9 121 4450 

E-mail: akatilaus@stockmann.fi http:// 

www.akatilaus.akateeminen.com 

Francuska 

La Documentation française (Diffusion/ 

Vente Francuske entière) 124, rue H. 

Barbusse F-93308 AUBERVILLIERS 

Zastupnici za prodaju publikacija Vijeća Evorpe 

Cedex 

Tel.: (33) 01 40 15 70 00 

Fax: (33) 01 40 15 68 00 

E-mail: commandes. 

vel@ladocfrancaise.gouv.fr http://www. 

ladocfrancaise.gouv.fr 

Librairie Kléber (Vente Strasbourg) 

Palais de l’Europe F-67075 

STRASBOURG Cedex 

Fax: (33) 03 88 52 91 21 

E-mail: librairie.kleber@coe.int 

Njemačka/Austrija 

UNO Verlag Am Hofgarten 10 D-53113 

BONN 

Tel.: (49) 2 28 94 90 20 

Fax: (49) 2 28 94 90 222 

E-mail: bestellung@uno-verlag.de 

http://www.uno-verlag.de 

Grčka 

Librairie Kauffmann 28, rue Stadiou 

GR-ATHINAI 10564 

Tel.: (30) 1 32 22 160 

Fax: (30) 1 32 30 320 

E-mail: ord@otenet.gr 

Mađarska 

Euro Info Service Hungexpo Europa 

Kozpont ter 1 H-1101 BUDAPEST 

Tel.: (361) 264 8270 

Fax: (361) 264 8271 

E-mail: euroinfo@euroinfo.hu http:// 

www.euroinfo.hu 

Italija 

Libreria Commissionaria Sansoni Via 

Duca di Calabria 1/1, CP 552 I-50125 

FIRENZE 

Tel.: (39) 556 4831 

Fax: (39) 556 41257 

E-mail: licosa@licosa.com http://www. 

licosa.com 

Holandija 

De Lindeboom Internationale 

Publikaties PO Box 202, MA de 

Ruyterstraat 20 A NL-7480 AE 

HAAKSBERGEN 

Tel.: (31) 53 574 0004 

Fax: (31) 53 572 9296 

E-mail: books@delindeboom.com 

http://home-1-worldonline.nl/~lindeboo/ 

Norveška 

Akademika, A/S Universitetsbokhandel 

PO Box 84, Blindern N-0314 OSLO 

Tel.: (47) 22 85 30 30 

Fax: (47) 23 12 24 20 

Poljska 

G/lowna Ksiegarnia Naukowa im. B. 

Prusa Krakowskie Przedmiescie 7 

PL-00-068 WARSZAWA 

Tel.: (48) 29 22 66 

Fax: (48) 22 26 64 49 

E-mail: inter@internews.com.pl http:// 

www.internews.com.pl 

Portugal 

Livraria Portugal Rua do Carmo, 70 

P-1200 LISBOA 

Tel.: (351) 13 47 49 82 

Fax: (351) 13 47 02 64 

E-mail: liv.portugal@mail.telepac.pt 

Španija 

Mundi-Prensa Libros SA Castelló 37 

E-28001 MADRID 

Tel.: (34) 914 36 37 00 

Fax: (34) 915 75 39 98 

E-mail: libreria@mundiprensa.es http:// 

www.mundiprensa.com 

Švicarska 

BERSY Route de Monteiller CH-1965 

SAVIESE 

Tel.: (41) 27 395 53 33 

Fax: (41) 27 395 53 34 

E-mail: bersy@bluewin.ch 

Adeco – Van Diermen Chemin du 

Lacuez 41 CH-1807 BLONAY 

Tel.: (41) 21 943 26 73 

Fax: (41) 21 943 36 05 

E-mail: info@adeco.org 

Ujedinjeno Kraljevstvo 

TSO (formerly HMSO) 51 Nine Elms 

Lane GB-LONDON SW8 5DR 

Tel.: (44) 207 873 8372 

Fax: (44) 207 873 8200 

E-mail: customer.services@theso.co.uk 

http://www.the-stationery-office.co.uk 

http://www.itsofficial.net 

Sjedinjene Američke Države i Kanada 

Manhattan Publishing Company 

468 Albany Post Road, PO Box 850 

CROTON-ON-HUDSON, NY 10520, 

USA 

Tel.: (1) 914 271 5194 

Fax: (1) 914 271 5856 

E-mail: Info@manhattanpublishing.com 

http://www.manhattanpublishing.com 

Council of Europe Publishing/Editions du Conseil de l’Europe 

F-67075 Strasbourg Cedex Tel.: (33) 03 88 41 25 81 – Fax: (33) 03 88 41 39 10 – E-mail: 

publishing@coe.int – Website: http://book.coe.int

Izvodi iz sudske prakse

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?