Untitled - Ministarstvo zdravlja

Implikacije pristupanja RH u EU na hrvatski zdravstveni sustav | 353
a uređeno je Uredbom (EZ-a) br. 883/2004 Europskog Parlamenta i Vijeća od 29. travnja
2004. o koordinaciji sustava socijalnog osiguranja (dalje: Uredba 883/2004) i provedbenom
Uredbom 987/2009 o uspostavi postupka za provedbu Uredbe 883/2004. Uredba 883/2004
stupila je na snagu 1.5.2010. godine te je zamijenila dosadašnje Uredbe 1408/71 i 574/72.
Koordinacija prava unutar Uredbe 883/2004 temelji se na pet načela, a to su: (1)
zabrana diskriminacije temeljem nacionalnosti, (2) određivanje samo jednog nadležnog
zakonodavstva, (3) zbrajanje razdoblja osiguranja, (4) garancija prava iz socijalne sigurnosti
za vrijeme njihovog stjecanja te (5) dobra suradnja između administracija država članica.
Uredbe se primjenjuju na državljane države članice, osobe bez državljanstva i izbjeglice
s prebivalištem u državi članici, kao i na članove i nadživjele članove njihovih obitelji,
u slučajevima boravka na području dvije ili više država članica. Novom Uredbom 1231/10
o proširenju primjene Uredbe 883/2004 na državljane trećih zemalja koji tim Uredbama
još nisu obuhvaćeni isključivo temeljem svog državljanstva, krug osoba na koje se Uredba
883/2004 primjenjuje se dodatno proširio.
Prvo poglavlje Uredbe 883/2004 uređuje područje zdravstvenog osiguranja. Odredba
Uredbe 883/2004 kojom se najviše koriste državljani EU regulira pravo na korištenje
neodgodivih zdravstvenih usluga osigurane osobe koja se privremeno nalazi na području
druge države članice EU-a pod istim uvjetima kao i državljani te države.
Definicija neodgodivih zdravstvenih usluga dana posebnom Odlukom S3 Administrativne
komisije od 12. lipnja 2009. godine vrlo je široka i ovisi o predviđenom trajanju
boravka osiguranika u drugoj državi članici. Tako su primjerice uključena i davanja za
porod, kronične bolesti i davanja za koja je potreban prethodni dogovor sa zdravstvenom
ustanovom (dijaliza, terapija kisikom, kemoterapija, specijalan tretman za astmu,
ultrazvuk srca za autoimune bolesti).
Kako bi osigurane osobe ostvarile ovo pravo, prije odlaska na područje druge države
članice EU-a izdaje im se Europska kartica zdravstvenog osiguranja (EKZO). Osigurana
osoba zdravstvenu zaštitu koristi uz predočenje EKZO kartice kod ugovornih zdravstvenih
ustanova i liječnika u drugoj državi članici i pri tome je dužna snositi isključivo
troškove doplate (participacije). Pravo na EKZO karticu imaju sve osigurane osobe, a
izdavanje same kartice ne smije se naplaćivati. Troškove zdravstvene zaštite u krajnosti
uvijek snosi nadležni nositelj države osiguranja koji je EKZO i izdao, ukoliko se radi o
valjanoj kartici.
Ugovorne zdravstvene ustanove i ugovorni liječnici za državljane EU-a ne smiju
ispostavljati račune po cijenama višim od onih za domaće osiguranike.
Uredba 883/2004 također uređuje slučajeve planiranog liječenja već postojeće bolesti
u drugoj državi članici EU-a. U ovom slučaju osigurana osoba dužna je prethodno pribaviti
odobrenje (autorizaciju) nadležnog nositelja zdravstvenog osiguranja. No, nadležni
nositelj dužan je odobriti zahtjev za liječenjem u drugoj državi članici EU-a, ukoliko se
radi o usluzi iz obveznog osiguranja te traženo liječenje nije moguće provesti u roku koji
je medicinski opravdan, uzimajući u obzir trenutno zdravstveno stanje osigurane osobe
i predviđen tijek njene bolesti.
Medicinski opravdan rok nije dopušteno vezati isključivo uz nacionalne liste čekanja,
već se svaki slučaj mora zasebno procjenjivati uzimajući u obzir i sam stupanj boli,
kvalitetu života pojedine osobe, njezinu sposobnost za rad i drugo.