5 4. S T E R I J I N O P O Z O R J E

Utisak praznog hoda koji stvara ovakva scenska igra teško može da se pravda činjenicom da se i Volterovo
delo svodi na nizanje apsurdnih i komičnih etapa junakovog putovanja svetom u potrazi za idealom
izgubljenog Raja, oličenog u njegovoj Kunigundi. Tako se, zapravo, otkriva ključni problem: zašto Aleksandar
Popovski i Miloš Krečković, koji su adaptirali dramatizaciju troje čeških autora (!), nisu slobodnije tretirali
Volterovu građu, a u skladu sa željenim konceptom koji se, ovako, jedva naslućuje.
Ivan MEDENICA, Vreme, 20. novembar 2008.
Pitanje i dogovori
Ta gorka istina je lepo spakovana, prvo u dekor Svena Jonkea. Od palisada malo nakriva kocka, koja liči na
one tvrđave iz vesterna, s tim što svako malo po neka daska otpadne stvarajući ulaze i izlaze. A tako je
valjda slično i u životu – previše čvrsto ozidani svetovi koji liče na zatvore, a pucaju odbrambene kad su
najpotrebnije i kad se najmanje nadaš. Sledeći sloj pakovanja je glumačka igra. Superiorno, šarmantno
poigravanje persiflažom. U stilu – znam da sam crtić, ali znam da sam neodoljiv, i baš uživam u ovoj igri…
Može da bude zanosno u svom bezobrazluku, ko ume, kao kad Gordana Đurđević, vođena rediteljem
naravno, zaustavi čitavu radnju da bi u monologu od petnaestak minuta ispričala dogodovštine svoga života,
i kao iz „hiljadu i jedne noći“. I dobila aplauz za to…
Aleksandra GLOVACKI, Večernje novosti
Povratak vere
Kao veoma uspela, nameće se igra Nataše Tapušković u ulogama Kandidove drage Kunigunde i Markize,
zatim nadahnuta i slojevita igra Gordane Đurđević u ulogama Starice i Gospođe, i glumačka bravura Dragana
Jovanovića u ulozi Doktora. Veoma je bila zanimljiva igra Bogdana Diklića u ulozi učitelja Panglosa, u koju je
ovaj glumac, čini se, uneo puno simpatija prema tom čudaku. Pored niza drugih uspelih nastupa (Nikola
Simić i Mihailo Janketić), kao neobična izdvaja se igra Nikole Đurička, tumača naslovne uloge koji je ponudio
više tačno nego nadahnuto rešenje.
Bez obzira na to, ovom predstavom na određeni način se vraća vera u značaj pozorišta, ma koliko ono bilo
malih moći.
Željko JOVANOVIĆ, Blic
Današnji Kandid, s pričom o bezazlenosti u Voltaireovo doba najstrašnijih ratova i moralne iskvarenosti,
pokušava aktualno gledano biti pozitivna predstava u negativnom vremenu a Voltaireove opservacije o lošem
stanju «najboljeg od svih svijetova» služe redatelju Popovskom za potpirivanje optimizma kojeg u okolici
nema ni u tragovima. Sam Popovski je u tom smislu nakon premijere bio više nego jasan: «U današnjem
pragmatičnom svijetu mašta je ukinuta kao neproduktivna kategorija i moja tiha revolucija je pokušaj da se
ljudi vrate na teren emotivnosti koju će prepoznati u mojoj predstavi i potražiti je u vlastitom životu». Za
ovakvu ideju Kandid je bogomdani tekst o bizarnoj prirodi ljudskog posrtanja, pitanje je samo da li današnji
ljudi koji imaju svijest o dosadašnjoj povijesti besmisla, pronalaze snagu za – novo maštanje. U tom smislu
gluma JDP-ovog ansambla svedena je, grotesknim minimalizmom, na inventuru povijesne štete, dok glavni
junak – slikovito rečeno – drži nogu u vratima opće kataklizme. Scena (Sven Jonke) izgleda kao kakav
rasklimani svjetski toranj od dasaka koji se urušava sam u sebe a Nikola Đuričko (Kandid) kao dječko iz
susjedstva pokušava uz pomoć učitelja Panglosa (Bogdan Diklić) i uz šarenu menažeriju sumnjivih prijatelja:
starac iz Eldorada (Miša Janketić), propovjednik (Goran Šušljik), guverner (Nikola Simić) i drugi, putovati
kroz svijet zla tražeći – ljubav. Što je suvremeno u svemu tome U svijetu koji danas ne izgleda nimalo
dobro... redatelj Popovski nam preko Kandida nudi nadu koja na ovim prostorima djeluje ljekovito, ako ništa
drugo već zbog činjenice da – jedan čovjek u nju vjeruje.
Bojan MUNjIN
U potrazi za najboljim od svih svjetova
GDK Gavella, Zagreb: gostovanje Jugoslavenskog dramskog pozorišta, Beograd, Francois-Marie Arouet
Voltaire, Kandid ili Optimizam (Candide), red. Aleksandar Popovski
Nakon dojmljivog Sna ivanjske noći kojeg je postavio na scenu Gavelle, Aleksandar Popovski istoj se publici
predstavio komadom slične poetike, u izvođenju Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda. Nakon
Shakespearea, Popovski u kazališno pismo pretače razigranu prozu Voltaireovog romana Candide ili
Optimizam, nimalo slučajno odabravši upravo to kanonsko djelo francuskog prosvjetiteljstva. Voltaire je
naime sa svojom satiričnom potragom za najboljim od svih svjetova idealna popudbina srčanim teatarskim
revitalizacijama emocije i iluzije Popovskog, a na mladost njegovog beogradskog Candidea, iz kojeg
optimizam polako silom izbijaju udarci sudbine, bešavno se nadovezuje bezgranično iskustvo zagrebačkog
Pucka iz spomenutog Sna. Puck Pere Kvrgića i Candide Nikole Đurička tako čine moćan dvojac superheroja u
borbi za teatarsku iluziju, u kojoj se stvarnost ne prikazuje bolja no što jest, ali se u njoj grozničavo traže i
najmanji proplamsjaji ljudskog duha.
Aleksandar Popovski u nekoliko zadnjih režija umnogome je sličan Voltaireovom naslovnom junaku, jer poput
PRESS - 54. Sterijino pozorje 2009. 80