5 4. S T E R I J I N O P O Z O R J E
5 4. S T E R I J I N O P O Z O R J E 5 4. S T E R I J I N O P O Z O R J E
građanska i birokratska. Iako je porodica centar zbivanja, ona nije toliko okrenuta prošlosti, ona se bavi sadašnjošću i praktičnim pitanjima. Dve centalne teme, sile koje pokreću njegove likove su vlast i novac. "Narodni poslanik", "Sumnjivo lice", "Pokojnik", "Ožalošćena porodica", "Gospođa ministarka"... i danas se nalaze na redovnom repertoaru pozorišta. Iako se trudio da postane ozbiljni dramski pisac, baveći se tragičnim i velikim temama, njegov genije se krio na drugoj strani. Verovatno otuda što je komedije pisao brzo i lako, nije ih dovoljno cenio. I na njegovom primeru još jednom vidimo kako se životni i lični smisao ne moraju poklapati. Preminuo je 19. januara 1938, a tog dana fasada zgrade beogradskog Narodnog pozorišta bila je uvijena u crno platno. R E Č P I S C A (...) Danas je odista vrlo teško razlikovati ministra od glumca i lirskog pesnika od kožarskog trgovca, pa je stoga vrlo teško pogoditi: ko je glumac, a ko nije. A ta teškoća dolazi samo stoga što je ceo svet danas glumac (...) Glumi se u politici i u umetnosti, glumi s ei u religiji i u trgovini, glumi se i u braku i u ljubavi, glumi se i u radosti i u žalosti, glumi se i u prijateljstvu i u dobročinstvu, glumi se i u plemenitosti i u rodoljublju. Svi glume, svi glumimo! (...) Zar niste i vi zapazili sa koliko glumačke veštine ministri, našmikani autoritetom, čine obećanja koja neće ispuniti; i zar niste videli, kako našminkani brigom za narodno dobro, narodni poslanici izlaze pred svoje birače, tražeći im poverenje Branislav NUŠIĆ, O glumi K R I T I K A Razoružavajuća snaga smijeha Da je teatar zaista "vragometni misterij" u kom se "glumci kreću ko lutke, viču i plaču" (M. Krleža) nije se bilo teško uvjeriti gledajući "Narodnog poslanika" Branislava Nušića u režiji Nikole Pejakovića i izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banja Luke,odigranog treće takmičarske večeri brčanskih pozorišnih susreta. Sve je u tom projektu na svom mjestu, ništa nije prepušteno slučaju, ideja redatelja, dramaturga, glumačkog ansambla vidljiva je u svakom segmentu, svakom momentu ove inscenacije, ona se iščitava na plakatu, programskoj obavijesti o predstavi,u svakoj replici glumca, njom odiše svaki zahvat u tkivo Nušićevog teksta, svaki prizor u njenoj je službi, njom je prožeto scenografsko rješenje, kostim, maska,muzička pratnja. Nušić s kraja XIX stoljeća-komad je napisan 1883, autoru je tek 19 godinaprogovara jednako tako živo, svježe, suvremeno na početku XXI vijeka, predstava teatra iz Banja Luke na tragu je one poznate uzrečice velikog njemačkog teoretičara i povjesničara književnosti M. Reicha-Ranickog: " Nije nešto dobro zato što je moderno, već je moderno zato što je dobro". Branislavu Nušiću (1864-1938) "Narodni poslanik prvi je pozorišni komad, a njegova postavka u NPRS u Banja Luci Nikoli Pejakoviću (1966) prva je predstava u statusu kućnog redatelja ovog teatra. Nušić, kako povodom sedamdesete godišnjice smrti piše Predrag Nešović: "je uzdigao smeh na viši nivo, dao mu našu, domaću specifičnu boju, doveo našeg čoveka na pozornicu i time istisnuo inostranu lakrdiju u vreme kada se u našim teatrima, smeha radi, obilato prikazivala. Ni danas njegove komedije, koje plastično i duhovito slikaju moralne probleme svoga vremena, više kroz duh nego kozmopolitski, nisu izgubile svoju aktuelnost. Fiksirao je tako karakteristike svog vremena da u njima i danas otkrivamo moguće asocijacije. To ne govori o njegovoj pronicljivosti,već o njegovom umeću da zapazi i istakne one društvene činioce koji nisu efemerni problem i događaj dana. Naprotiv, svevremeni i sveži i danas." Pejaković, rođen 102 godine nakon slavnog "čarobnjaka smeha", uz svesrdnu pomoć dramaturginje Radmile Smiljanić, nepogrešivo "hvata" te zvuke, signale iz prošlosti da bi te odjeke jednog davno prohujalog vremena transponirao u eho vremena u kojem živi, dekodirao ih u znake doba u kojemu jesmo. Paradoksalno,upravo to insistiranje na svevremenosti Nušićevog dramskog pisma, univerzalnosti poruka koje odašilje, dovelo je toga da protagoniste ove izuzetno duhovite, tragikomične,pa i na momente groteskne, urnebesne komedije doživimo kao naše suvremenike, susjede, lica sa ulice i naslovnih stranica novina, televizijskih ekrana, kao naše sugrađane koje je, odjednom, nešto promijenilo, preokrenulo, pretvorilo u neprepoznatljive spodobe, karikature njih samih. U "Narodnom poslaniku" Nušić ismijava jedan društveni događaj koji periodično, poput neke vremenske nepogode, naleti niotkuda i unese nemir među stanovnike pogođenog područja. Izbori, jer o njima je riječ, negdje po toj matrici odvijaju se i dan danas na ovim prostorima, no ludosti koja ih obavija i prati nisu pošteđene ni mnogo sređenije sredine. Upravo u toj ludosti, "otkačenosti" koja zavlada među ljudima na pragu očekivanja da će se dokopati vlasti, da će postati netko drugi, da mogu, bez obzira što za to nemaju baš nikakvih predispozicija, i oni postati "mjera svih stvari", poštovani i ugledni narodni prvaci koje će isti taj zaluđeni narod slijediti, upravo dakle u tom spletu iščašenih i izglobljenih situacija i Nušić i Pejaković pronalaze neiscrpno vrelo apsurdnih i komičnih situacija."Ja mislim", kaže Pejaković," da je ovo što smo mi napravili logičan način i postupak kako se danas može čitati i igrati Nušića". A taj postupak podrazumjeva da se Nušić u pristupi uz dužno poštovanje ali slijedeći vlastiti instinkt i osjećaj za komiku. Dijete modernog doba, odgajan na najboljim tradicijama PRESS - 54. Sterijino pozorje 2009. 66
montipajtonovske komike, humoru Alana Forda i gegu nedostižnih muppetovaca, Pejaković, uz potpunu predanost glumačkog ansambla koji ga u stopu prati, suvereno smješta i promišlja "Narodnog poslanika" kao našeg suvremenika, čovjeka koji će se bezrezervno i lakomisleno odreći svega što mu je u životu do tada bilo važno – obitelji, posla, ljubavi, prijatelja - kako bi, barem na trenutak bio među onima "gore", žrtvujući tom "zlatnom teletu" i dušu i tijelo. Nikolina Đorđević, Anja Stanić, Nataša Ivančević i Đurđa Vukašinović u ženskom, a Željko Stjepanović, Boris Šavija, Ljubiša Savanović, Željko Erkić, Aleksandar Stojković i Zlatan Vidović u muškom dijelu glumačkog ansambla oni su koje ćemo pamtiti, čija je igra, osjećaj za komiku, prostor i geg, u izvanredno nijansiranim i isprofiliranim rolama temelj na kome se gradi predstava. A iza njih, iza salvi smijeha u gledalištu, ostaće mjesta i za blagi osjećaj nelagode, neku nejasnu gorčinu i trpkost kojima Nušić obavija ovaj svoj komad a Pejakoviću to ne promiče, dapače povremeno im dopušta da izrone na pozornicu, poput bezličnog otiska nekog demona što prolazi kroz sve nas i čini nas drugačijima nego što jesmo ili bismo željeli biti. O velikom piscu i komediografu Isidora Sekulić će zabilježiti: "Nušić je bio beskrajno čovečan i zato beskrajno zemaljski stvor."Scenski ga uprizoriti, na način kako su to uradili Nikola Pejaković i umjetnički kolektiv NPRS u Banja Luci i ne znači ništa drugo do vratiti ga u zemlju i među ljude gdje se najbolje osjećao - u pozorište,mjesto kome je oduvijek pripadao. Mladen BIĆANIĆ, Bilten 25. Susreta pozorišta/kazališta BiH Brčko Distrikt, novembar 2008. Stvaralački usklik Željka Stjepanovića Vidjeti čovjeka u obrnutoj perspektivi, u ozračju smiješnog, to je jedna od zadatosti teatra, od samog početka njegova nastanka. Jedna od mogućnosti da nađemo takovog čovjeka pruža se teatru kada u čovjeku prepozna težnju da iskorači iz svoga prirodnog stanja, i pokuša da bude neko drugi. Nušićev dramski kozmos je krcat takvim ljudima. Paradigmična ličnost je njegova Gospođa Ministarka, takav je i Jevrem Prokić iz prve njegove drame, "Narodnog Poslanika”. Zapravo, po posljedicama koje prate njihovu težnju da budu neko drugi takvi su da oni iskoračuju iz ozračja smiješnog i postaju tragični! Obje ove drame smo vidjeli na sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske u posljednje dvije – tri sezone, pa se sama od sebe, nameće pomisao o izvjesnoj uslovnosti, skrivenoj težnji da se repertoar ovog teatra koncipira na propitivanju ovakve čovjekove slike, u akcentiranju onih spoznajnih silnica do kojih dolazimo kada o takvim ljudima sudimo. Ali ima još jedna činjenica koja proniče u naše vidno polje izborom ovih Nušićevih drama i njihovim postavljanjem na scenu: ove likove je Nušić iz sirovog života prevodio na scenu, bez vidljivih stilizacija, prilagođavanja njihovog scenskim prizorima. Oni su, dakle, mjera stanja čovjekovog duha u vremenu i prostoru iz kojeg su izglobljeni i prevedeni na scenu. Vrijeme i prostor postaju ram za njihovu sliku. Međutim, ono što ove likove čini savremenim i što u njima prepoznajemo i sebe, što mogu biti i ogledalo za nas, jeste univerzalna konstanta nezadovoljstva čovjekova da se prepoznaje po sebi, po sopstvenom biću, zapravo, to je gubljenje svijesti o sebi, gubljenje životnih orjentira koji proistječu iz općeg stanja duha jedne društvene zajednice. U tome bismo faktoru mogli prepoznati onaj poticaj iz kojeg proistječu ovakve repertoarske orjenatcije ovog teatra. I malo se šta u svemu ovome mijenja ako imamo u vidu da su, možda sami reditelji, koji su postavljali ova djela na scenu, dolazili s ovim idejama. Izvorište im je zajedničko, duh vremena i prostora je podudaran. Razlika je, dakako, u samom rediteljskom postupku. Nikola Pejaković, reditelj "Narodnog Poslanika” je krenuo putem travestiranja Nušićeva svijeta i, začudo, upravo takav postupak je reditelju omogućio da stavi znakove jednakosti između duha Nušićeva vremena i vremena u kojem mi obitavamo. Istovremeno, tim travestiranjem je izoštravana ironijska komponenta koja se ugrađivala u travestirani obrat Nušićeva govora, dobivao se potresniji vid te čovjekove težnje da se oslobodi svog sopstva. Dakako, ne vjerujemo da je iz tog ugla reditelj ove prdstave krenuo u svoju rediteljsku postavku, ali se sve to samo od sebe nametnulo, kontekstuiziralo sami protok zbivanja na sceni, i davalo neko više važenje cjelovitom činu. Ali se, uz to širilo i samo polje scenskog razigravanja ponuđene materije. To je bio zvjezdani trenutak koji je Željko Stjepanović iskoristio da, tumačeći Jevrema Prokića, pokaže virtuoznu snagu svoga stvaralačkog bića, da sve unutarnje stvaralačke silnice šiknu poput gejzira iz njega i da, gotovo nezaustavljivo, traje na sceni u svom zamamnom stvaralačkom uzbuđenju. Da rastvara likovni oklop svoga lika i da sve njegove značenjske potencije uzdiže do uzvrelosti, do magičkog. Govor i pokret su se slijevali u jedinstvo, jedna komponenta je bila u službi druge, jedna drugu su posticali i nisu davali ovom umjetniku da zastane, da se u svom stvaralačkom agonu zaboravi, predahne, ustavi. On se pretvarao u grč, njegov govor je katkad postajao vrisak čovjekove nemoći da se domogne druge obale, njegov izraz lica se mijenao, njegove akcenatske partiture prelazile su u metaforu uzbuđenja, tonska skala njegova govora prerastala je u muzički slap. Jevrem Prokić je gubio bilo kakvu folklornu dimenziju sebe i postojao moderni sugovornik suvremenog teatra. Čak smo zaboravljali da ga je reditelj, iz samo njemu razumljivih razloga, skinuo u gaće preko kojih je privezao svoju mesarsku kecelju. Gledao sam ovog glumca prije petnaestak godina u vodvilju Reja Kunija "Kidaj od svoje žene” u sarajevskom Narodnom pozorištu u kojoj je dao briljantno rješenje londonskog taksiste koji je u različitim dijelovima ovoga grada imao dvije žene i pokušavaoda između njih uskladi svoj raspamećeni život. Sada ga vidim u ponovnom takvom stanju, samo znatno dograđenijem, u kojem, u svojoj zaošijanosti radnje, nije ostavljao ni trenutak praznog hoda svijesti, načinio mozaik u kojem je svaki kamenčić imao svoje posebno zračenje. Nažalost, ostali akteri ove predstave nisu ga mogli u punijoj mjeri slijediti. Razlog je dvostruk: u pitanju su PRESS - 54. Sterijino pozorje 2009. 67
- Page 15 and 16: PONEDELjAK, 25. maj 21.00 čas / Po
- Page 17 and 18: smo. Odrpane i namučene, ali ne ma
- Page 19 and 20: sceni istog ovg Jugoslovenskg Drams
- Page 21 and 22: UTORAK, 26. maj 19.00 časova / SNP
- Page 23 and 24: života-kao-računice, Srećko, pob
- Page 25 and 26: R E Č P I S C A (...) Jeste, moje
- Page 27 and 28: UTORAK, 26. maj 22.00 časa / SNP,
- Page 29 and 30: pozorištu, Lažljivci u Gradskom p
- Page 31 and 32: dramskih tekstova Povratak Don Žua
- Page 33 and 34: Otac jedne ubijene devojke Samoubic
- Page 35 and 36: služi za razmišljanje, tek možda
- Page 37 and 38: "Nevinost" Dee Loer (1964), u znala
- Page 39 and 40: SREDA, 27. maj 20.00 časova / Posl
- Page 41 and 42: stalne borbe, ideološki razdori, n
- Page 43 and 44: Matici srpskoj 1967. predaje Za i p
- Page 45 and 46: istina, uverenje, sloboda, izbor; k
- Page 47 and 48: SREDA, 27. maj 22.00 časa / SNP, S
- Page 49 and 50: profesiju da bismo komentarisali, o
- Page 51 and 52: PETAK, 29. maj 19.00 časova / SNP,
- Page 53 and 54: Stele Fihili (Narodno pozorište So
- Page 55 and 56: pad i, konačno, smrt, u želji da
- Page 57 and 58: PETAK, 29. maj 21.00 čas / SNP, Sc
- Page 59 and 60: naizgled smisaono provokativne akci
- Page 61 and 62: dosada - jer je strašno mučno dug
- Page 63 and 64: nepunih pedeset dana. Osnovano kao
- Page 65: Nušićevo stvaralaštvo neki dele
- Page 69 and 70: koji prate ovako zadate koordinate
- Page 71 and 72: Grof od Kenta JOSIP PEJAKOVIĆ Grof
- Page 73 and 74: V R E M E P L O V - NOVI SAD, RADE
- Page 75 and 76: P O Z O R I Š T E - JUGOSLOVENSKO
- Page 77 and 78: erze i potrebu da vidi nekog poznat
- Page 79 and 80: „Filozofskog rečnika”, razmiš
- Page 81 and 82: njega tvrdoglavo juriša na uvrije
- Page 83 and 84: predanog rada na promovisanju inter
- Page 85 and 86: P I S A C - Tom STOPARD (Tom Stoppa
- Page 87 and 88: Tamora, MARIJA OPSENICA Žena i Rim
- Page 89 and 90: tako zdušno i tako masdovno, da je
- Page 91 and 92: PONEDELjAK, 1. jun 19.00 časova /
- Page 93 and 94: korektan. Turbofolk je gay friendly
- Page 95 and 96: Sezona 2007. produkcijski je najbog
- Page 97 and 98: UTORAK, 2. jun 19.00 časova / SNP,
- Page 99 and 100: pokušaja hrvanja sa samim tekstom.
- Page 101 and 102: prilično umrtvljenog pozorišnog
- Page 103 and 104: P O Z O R I Š T E - NARODNO POZORI
- Page 105 and 106: The Secret Sunshine Schedule, Bunke
- Page 107 and 108: P I S A C - Miroslav KRLEŽA Mirosl
- Page 109 and 110: nemam, Gospođa ministarka, Mrtve u
- Page 111 and 112: prstena oko kojeg ratuju trolovi, p
- Page 113 and 114: SREDA, 3. jun 21.00 čas / Poslovni
- Page 115 and 116: R E D I T E L j - Ljuboslav MAJERA
montipajtonovske komike, humoru Alana Forda i gegu nedostižnih muppetovaca, Pejaković, uz potpunu<br />
predanost glumačkog ansambla koji ga u stopu prati, suvereno smješta i promišlja "Narodnog poslanika" kao<br />
našeg suvremenika, čovjeka koji će se bezrezervno i lakomisleno odreći svega što mu je u životu do tada bilo<br />
važno – obitelji, posla, ljubavi, prijatelja - kako bi, barem na trenutak bio među onima "gore", žrtvujući tom<br />
"zlatnom teletu" i dušu i tijelo. Nikolina Đorđević, Anja Stanić, Nataša Ivančević i Đurđa Vukašinović u<br />
ženskom, a Željko Stjepanović, Boris Šavija, Ljubiša Savanović, Željko Erkić, Aleksandar Stojković i Zlatan<br />
Vidović u muškom dijelu glumačkog ansambla oni su koje ćemo pamtiti, čija je igra, osjećaj za komiku,<br />
prostor i geg, u izvanredno nijansiranim i isprofiliranim rolama temelj na kome se gradi predstava. A iza njih,<br />
iza salvi smijeha u gledalištu, ostaće mjesta i za blagi osjećaj nelagode, neku nejasnu gorčinu i trpkost<br />
kojima Nušić obavija ovaj svoj komad a Pejakoviću to ne promiče, dapače povremeno im dopušta da izrone<br />
na pozornicu, poput bezličnog otiska nekog demona što prolazi kroz sve nas i čini nas drugačijima nego što<br />
jesmo ili bismo željeli biti. O velikom piscu i komediografu Isidora Sekulić će zabilježiti: "Nušić je bio<br />
beskrajno čovečan i zato beskrajno zemaljski stvor."Scenski ga uprizoriti, na način kako su to uradili Nikola<br />
Pejaković i umjetnički kolektiv NPRS u Banja Luci i ne znači ništa drugo do vratiti ga u zemlju i među ljude<br />
gdje se najbolje osjećao - u pozorište,mjesto kome je oduvijek pripadao.<br />
Mladen BIĆANIĆ, Bilten 25. Susreta pozorišta/kazališta BiH Brčko Distrikt, novembar 2008.<br />
Stvaralački usklik Željka Stjepanovića<br />
Vidjeti čovjeka u obrnutoj perspektivi, u ozračju smiješnog, to je jedna od zadatosti teatra, od samog<br />
početka njegova nastanka. Jedna od mogućnosti da nađemo takovog čovjeka pruža se teatru kada u čovjeku<br />
prepozna težnju da iskorači iz svoga prirodnog stanja, i pokuša da bude neko drugi. Nušićev dramski kozmos<br />
je krcat takvim ljudima. Paradigmična ličnost je njegova Gospođa Ministarka, takav je i Jevrem Prokić iz prve<br />
njegove drame, "Narodnog Poslanika”. Zapravo, po posljedicama koje prate njihovu težnju da budu neko<br />
drugi takvi su da oni iskoračuju iz ozračja smiješnog i postaju tragični!<br />
Obje ove drame smo vidjeli na sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske u posljednje dvije – tri sezone, pa<br />
se sama od sebe, nameće pomisao o izvjesnoj uslovnosti, skrivenoj težnji da se repertoar ovog teatra<br />
koncipira na propitivanju ovakve čovjekove slike, u akcentiranju onih spoznajnih silnica do kojih dolazimo<br />
kada o takvim ljudima sudimo. Ali ima još jedna činjenica koja proniče u naše vidno polje izborom ovih<br />
Nušićevih drama i njihovim postavljanjem na scenu: ove likove je Nušić iz sirovog života prevodio na scenu,<br />
bez vidljivih stilizacija, prilagođavanja njihovog scenskim prizorima. Oni su, dakle, mjera stanja čovjekovog<br />
duha u vremenu i prostoru iz kojeg su izglobljeni i prevedeni na scenu. Vrijeme i prostor postaju ram za<br />
njihovu sliku. Međutim, ono što ove likove čini savremenim i što u njima prepoznajemo i sebe, što mogu biti<br />
i ogledalo za nas, jeste univerzalna konstanta nezadovoljstva čovjekova da se prepoznaje po sebi, po<br />
sopstvenom biću, zapravo, to je gubljenje svijesti o sebi, gubljenje životnih orjentira koji proistječu iz općeg<br />
stanja duha jedne društvene zajednice. U tome bismo faktoru mogli prepoznati onaj poticaj iz kojeg<br />
proistječu ovakve repertoarske orjenatcije ovog teatra. I malo se šta u svemu ovome mijenja ako imamo u<br />
vidu da su, možda sami reditelji, koji su postavljali ova djela na scenu, dolazili s ovim idejama. Izvorište im je<br />
zajedničko, duh vremena i prostora je podudaran. Razlika je, dakako, u samom rediteljskom postupku.<br />
Nikola Pejaković, reditelj "Narodnog Poslanika” je krenuo putem travestiranja Nušićeva svijeta i, začudo,<br />
upravo takav postupak je reditelju omogućio da stavi znakove jednakosti između duha Nušićeva vremena i<br />
vremena u kojem mi obitavamo. Istovremeno, tim travestiranjem je izoštravana ironijska komponenta koja<br />
se ugrađivala u travestirani obrat Nušićeva govora, dobivao se potresniji vid te čovjekove težnje da se<br />
oslobodi svog sopstva. Dakako, ne vjerujemo da je iz tog ugla reditelj ove prdstave krenuo u svoju<br />
rediteljsku postavku, ali se sve to samo od sebe nametnulo, kontekstuiziralo sami protok zbivanja na sceni, i<br />
davalo neko više važenje cjelovitom činu. Ali se, uz to širilo i samo polje scenskog razigravanja ponuđene<br />
materije. To je bio zvjezdani trenutak koji je Željko Stjepanović iskoristio da, tumačeći Jevrema Prokića,<br />
pokaže virtuoznu snagu svoga stvaralačkog bića, da sve unutarnje stvaralačke silnice šiknu poput gejzira iz<br />
njega i da, gotovo nezaustavljivo, traje na sceni u svom zamamnom stvaralačkom uzbuđenju. Da rastvara<br />
likovni oklop svoga lika i da sve njegove značenjske potencije uzdiže do uzvrelosti, do magičkog. Govor i<br />
pokret su se slijevali u jedinstvo, jedna komponenta je bila u službi druge, jedna drugu su posticali i nisu<br />
davali ovom umjetniku da zastane, da se u svom stvaralačkom agonu zaboravi, predahne, ustavi. On se<br />
pretvarao u grč, njegov govor je katkad postajao vrisak čovjekove nemoći da se domogne druge obale,<br />
njegov izraz lica se mijenao, njegove akcenatske partiture prelazile su u metaforu uzbuđenja, tonska skala<br />
njegova govora prerastala je u muzički slap. Jevrem Prokić je gubio bilo kakvu folklornu dimenziju sebe i<br />
postojao moderni sugovornik suvremenog teatra. Čak smo zaboravljali da ga je reditelj, iz samo njemu<br />
razumljivih razloga, skinuo u gaće preko kojih je privezao svoju mesarsku kecelju. Gledao sam ovog glumca<br />
prije petnaestak godina u vodvilju Reja Kunija "Kidaj od svoje žene” u sarajevskom Narodnom pozorištu u<br />
kojoj je dao briljantno rješenje londonskog taksiste koji je u različitim dijelovima ovoga grada imao dvije<br />
žene i pokušavaoda između njih uskladi svoj raspamećeni život. Sada ga vidim u ponovnom takvom stanju,<br />
samo znatno dograđenijem, u kojem, u svojoj zaošijanosti radnje, nije ostavljao ni trenutak praznog hoda<br />
svijesti, načinio mozaik u kojem je svaki kamenčić imao svoje posebno zračenje.<br />
Nažalost, ostali akteri ove predstave nisu ga mogli u punijoj mjeri slijediti. Razlog je dvostruk: u pitanju su<br />
PRESS - 5<strong>4.</strong> Sterijino pozorje 2009. 67
Change language