5 4. S T E R I J I N O P O Z O R J E

maju 1943. prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, a potom
politički komesar Tuzlanskog odreda. U partizanima se oženio Desom Đorđić. Brat Šefkija mu je streljan
1944, posle čega je Meša premešten u Beograd, kao načelnik Odeljenja za publikacije komisije za
utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Juna 1945. rodila mu se ćerka Slobodanka. Leta te
godine upoznaje Dragoslavu Darku Božić, kćerku Živorada Božića, divizijskog generala bivše jugoslovenske
vojske, zbog koje napušta ženu.
"Kažnjen sam isključenjem iz Partije 16. avgusta 1947, radi toga što sam, iako oženjen, održavao vezu sa
svojom sadašnjom drugaricom, a krio sam to od Partije. Sa svojom prvom ženom nisam živio dobro, nismo
se uopšte slagali, a svoju sadašnju drugaricu sam zavolio tako, da je bilo potpuno normalno da priznam tu
vezu i da tražim razvod. Ali plašeći se naglosti i neumjerenosti svoje prve žene, plašeći se scena, puštao sam
da se stvar razvija, nadajući se da će se nekako naći rešenje. Time sam, naravno, sve komplikovalo, a prema
Partiji sam se ponio nepošteno, nanoseći joj štetu tim nedostojnim držanjem. Partijska jedinica Komiteta za
kulturu, nakon ispitivanja cijelog slučaja predložila je da budem kažnjen strogim ukorom. Međutim, Komitet
saveznih ministarstava kaznio me isključenjem – ’zbog neiskrenosti prema Partiji i zbog povrede proleterskog
morala’, kako mi je saopštio sekretar moje jedinice Boro Perković. Ta pravedna ali teška kazna mnogo me je
pogodila ali mi je i pomogla da se rešim mnogih nedostataka koje sam imao... "
Po rešenju vlade Federativne narodne republike Jugoslavije, 1947. je premešten iz Beograda u Sarajevo
(potpisao potpredsednik E. Kardelj) i radi kao profesor Više pedagoške škole po rešenju ministra u vladi BiH,
Cvijetina Mijatovića. Izdavačka kuća "Svjetlost" mu izdaje prvu knjigu, Uvrijeđeni čovjek. Darkom se ženi
1948. i dobijaju kćerku Mašu. U udruženje književnika BiH je primljen 1949. Iste godine dobija treću kćerku,
Jesenku, i ponovo je primljen u Partiju.
"Smatram da sam za nepune dvije godine koliko je prošlo od mog isključenja do ponovnog primanja u
Partiju imao stav i držanje komuniste, iako mi je ponekad bilo vrlo teško, jer mi se činilo da sam zaboravljen
i odbačen. Ponovo sam primljen u Partiju 16. juna 1949. u osnovnoj partijskoj jedinici Državnog izdavačkog
preduzeća ’Svijetlost’ u Sarajevu. Sa svojom drugaricom (sa kojom imam dvoje djece) živim vrlo dobro,
slažemo se i volimo. Ona je vrlo dobra po duši i djetinjski naivna. Kći je generala b. jugoslovenske vojske; on
ju je, dok je bila sasvim mlada, udao za b. jugoslovenskog kapetana, koji je kao ratni zarobljenik ostao u
Njemačkoj, ali od tog buržujskog porijekla i života danas u njoj nema mnogo tragova. Član je N.F.
Od moje porodice članovi partije su braća Muhamed, šef željezničke stanice u Tuzli i Teufik, pomoćnik
ministra unutrašnjih poslova u Sarajevu, te sestra Safija Ramadanović, službenik u Tuzli..."
Postavljen je za docenta na tek osnovanom Filozofskom fakultetu u Sarajevu, međutim u reizboru 1953. nije
prošao.
"Bosna-film" snima filmove po njegovim scenarijima: Kuća na obali (režiser B. Kosanović), Palma u snijegu
(režiser R. Novaković). Na scenariju Palma u snijegu piše:
"Ovaj film je posvećen bosanskim pjesnicima prošlih vijekova koji su ubijani, u tvrđave zatvarani, odvođeni
na daleka bojišta da ginu, kao Hasan Kaimija, Ilhamija Žepča, Muhamed Nerkezi i drugi o kojima malo
znamo. Ako u tami svoga vremena nisu mogli da naslute svijetlo naših dana, oni su bili iznad svojih
savremenika po tome što su vjerovali u čovjeka i u pobjedu pravde."
Na festivalu u Puli dobija specijalnu diplomu za humanističku sadržinu scenarija za film Tuđa zemlja, koji je
po njegovoj pripoveci režirao slovenački režiser Jože Gale.
Bio je umetnički direktor "Bosna-filma" i direktor Drame sarajevskog Narodnog pozorišta. Početkom 1959,
zajedno sa Vladom Jablanom režira Tolstojev Rat i mir (dramatizacija Piskatora, Nojmana i Prifera).
Predstava je pobudila veliko interesovanje, a igrali su najistaknutiji glumci: Boris Smoje, Milorad Margetić,
Vladimir Jokanović, Safet Pašalić, Ljiljana Šljapić, Olga Babić, Esad Kazazović, Reihan Demirđić. Iste godine
dobija Orden rada II reda.
Svoj prvi roman, Tišine, objavljuje 1961. Ovom knjigom konačno skreće pažnju jugoslovenske književne
javnosti. U jesen iste godine je postavljen za glavnog urednika IP "Svjetlost", vodeće izdavačke kuće u BiH.
Početkom sledeće godine, izabran je za predsednika Udruženja književnika BiH.
Već dve decenije okupiran temom izgubljenog i streljanog brata Šefkije, započinje pisanje romana Derviš i
smrt.
"Šta sam ja sad Zakržljali brat ili nesigurni derviš Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu
vjere, izgubivši tako sve... Jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru Ili oboje"
U prvomajskom broju sarajevskog "Oslobođenja", objavljuje prvi put odlomak iz budućeg romana Derviš i
smrt.
Ima intenzivnu prepisku sa Andrićem. To je vreme žučnih rasprava o nacionalnom pitanju kao i o formiranju
muslimanske nacije u BiH. Na Sedmom kongresu Saveza književnika Jugoslavije, 1964. u Titogradu, izabran
je za predsednika. Zbližava se sa Dobricom Ćosićem. "Prosveta" 1965. objavljuje prvu knjigu Meše
Selimovića u Beogradu: drugo izdanje romana Tišine. U "Odjeku" najavljuje da će uskoro predati izdavaču
novi roman – Četiri zlatne ptice (prvobitni naslov romana, koji je po nagovoru Riste Trifkovića promenio u
Derviš i smrt). U septembru 1966, u izdanju "Svjetlosti", u biblioteci "Savremenici", Derviš i smrt izlazi iz
štampe.
"Dugo vodim neprirodan život književnog derviša-lutalice, nikome na korist a sebi na štetu..."
PRESS - 54. Sterijino pozorje 2009. 42