5 4. S T E R I J I N O P O Z O R J E

naglo preokrenu i, izbegavajući katastrofu, uvedu pravednu kaznu koja demonski svet rasprši kao ružan san.
Sterija u finalu Rodoljubaca ne uvodi kaznu, ne uspostavlja narušeni sklad, ne pruža nadu, već komediju
završava melanholičnim komentarom nemoćnog i rezigniranog Gavrilovića...
Sterija nije verovao da je trijumf nad humornim društvom moguć, kao što nije verovao ni u slobodu,
jednakost, bratstvo i pravdu.
Sterija je imao još samo toliko snage da groteskno razobliči "privatnu povesnicu srpskog pokreta", i to
snagom "Daumierove karikature", a kako nije verovao u mogućnost kazne, niti u trijumf pravde, niti je
iščekivao promene postojećeg stanja, nije želeo ni da se obmanjuje raznim manipulacijama, kraljevim
glasnicima, prerušenim vojvodama i moralnim deus ex machina.
Iz ovako pesimističkog osećanja sveta proizišao je i lik Gavrilovića, nekako sterijanski tih i melanholičan,
pasivan i umoran, (Gavrilović/Sterija se zatvorio u ćutanje i usamljenost, u potrazi za Horacijevim otiumom,
što ga je on nazivao pokoj). Mada se po indikacijama u drami radi o "najbogatijem" građaninu u varoši,
Gavrilović nekako ne liči mnogo na čoveka od trgovine i špekulacije. U njegovom ponašanju, mudrosti i
rezonovanju, u načinu ophođenja, oseća se rezignacija umornog intelektualca – svesnog bede na zemlji,
razočaranog i usamljenog. Likom Gavrilovića kao da je Sterija u srpskoj komediografiji anticipirao lik
rezonera, koji će se šezdesetih godina XIX veka javiti u francuskoj idejnoj drami (A. Dima-sin, Ožije), u
takozvanim komadima s tezom (pieces a these ili problem plays), sa zadatkom da "moralizuje" u ime pisca,
kao neka vrsta lika-hora.
Gavrilović samo posmatra događanja, ali u njima aktivno ne učestvuje. Sve vreme stoji po strani i nije "do
grla" u radnji komedije, već deluje nekako kao njena fusnota koja pomaže da se ljudi i događaji podrobnije
osvetle, ali koja nema pokretačku ulogu. Nasuprot aktivnom «humornom društvu» koje, zahvaćeno
koristoljubljem i zaslepljeno sebičnošću, neprestano pokazuje groteskno naličje svog rodoljubija, Gavrilović je
samo pasivni komentator zbivanja. I kako ne pokreće komičku radnju, logično je da na kraju nije u
mogućnosti ni da je razreši. Ili, tačnije, i on kao i pisac ne veruje da je moguć i ostvariv onaj, u svakoj
komediji tako neophodan završni obrt, ona nagla (često i neočekivana) komična metamorfoza demonskog
sveta i katastrofe u srećan ishod. Svet se u komediji ne može izmeniti, on se samo može ismejati i razobličiti.
Zato kod Sterije i ne postoji klasično arhetipsko komično prepoznavanje, ne postoji anagnorisis, onaj
isceliteljski trenutak (preokret) u razrešenju komične radnje nakon koga se "iskristalizuje novo društvo".
Sterija Rodoljupce ne završava kao što je to za komediju, pogotovo za veselo pozorje uobičajeno, radosno i
sa smehom, već molski, "disonantnim tonom", s gorčinom i pesimizmom, u uverenju da će beda (u ovom
slučaju lažnog rodoljublja) i dalje živeti i trajati na zemlji.
Preuzeto iz: Josip LEŠIĆ, Sterija, dramski pisac, Sterijino pozorje, Prometej, Novi Sad, 1998.
R E D I T E L j – Lari ZAPIA
Lari Zapia (Lary Zappia) – Diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, magistrirao na
Univerzitetu u Kalgariju u Kanadi, pozorišni reditelj – slobodnjak; radi profesionalno od 1989. Do sad je
postavio preko 35 različitih projekata (od opera i mjuzikla, do drama, komedija i vodvilja) u Hrvatskoj,
Sloveniji, Srbiji, Litvaniji, Italiji i Kanadi u velikim, nacionalnim pozorišnim, ali i u izvaninstitucionalnim
grupama. Uz glumca Nenada Šegvića, suosnivač je riječkog HKD Teatra. Dobitnik je više profesionalnih i
univerzitetskih nagrada i stipendija. Osim pozorišom režijom, bavi se naučnim i pedagoškim radom, i
prevođenjem. Trenutno dovršava svoj doktorat u Kanadi, pri "Graduate Centre for Study of Drama" na
Univerzitetu u Torontu, gde priprema disertaciju na temu režije kao autorstva, pod mentorstvom prof. Linda
Hatčon (Linde Hutcheon).
R E Č R E D I T E L j A
Želim vjerovati da nije slučajno režija srpskog klasika povjerena jednom «strancu»; želim vjerovati da je ta
odluka slika vremena o kojemu naša predstava govori – vremena koje je, makar na trenutak, pogubilo svoju
«ključnost». Rodoljupci su se ciklički pojavljivali u vidu ključnih uprizorenja koja su mjerila važne trenutke
novije srpske povijesti kada je pitanje rodoljubija i rodoljubaca bilo od presudnog značaja za moralnu
vertikalu naroda: doba Informbiroa, doba prvih kosovski nemira, doba svođenja računa s posljednjim ratom
... Za stoljeće i po Sterijinih Rodoljubaca u Srbiji su se vrtoglavom brzinom smjenjivali različiti jezici: jezik
ulice, jezik medija, jezik oružja... Da me neko pita koji jezik sada vlada, ne znam što bih odgovorio. Jezik
lagane apatije Jezik urbanog egoizma Jezik tišine Osluškujem nastalu tišinu i gledam tko li će sada pod
svjetla pozornice I kojim će jezikom govoriti Možda se nitko neće pojaviti Možda su se svi rodoljupci već
izredali Dok tako čekam, iz mraka hinterbine pojavljuju se žene. Ženama ne treba bidermajer salon –
dovoljna im je histrionska pustoš prazne scene u kojoj strašću i maštom grade svoje papirnato, pomalo
mračno carstvo. Gledam ih i vidim kako su se sada (...) boje na barjacima isprale, kako su se himne toliko
puta promijenile da više ni stihova nemaju, i kako je od rituala (...) ostala samo forma, dok se sadržaj
PRESS - 54. Sterijino pozorje 2009. 12