S4XDMG

Žene imaju veće privatno kolektivno samopoštovanje tj. više osjećaju da je grupa kojoj
pripadaju vrijedna truda i manje od muškaraca žale što pripadaju grupi ljudi svoje
seksualne orijentacije.
5.8. Odnos nasilja doživljenog od 2002. do kraja 2005. godine s
indikatorima psihološke dobrobiti
Žrtve nasilja pokazuju specifične reakcije na doživljeno nasilje koje mogu biti
neposredne, kratkoročne ili dugoročne. Različiti oblici nasilja kao što su silovanje, fizički
napad ili vandalizam rezultiraju vrlo sličnim posljedicama (Wirtz i Harrell, 1987). Te
reakcije na doživljenu viktimizaciju mogu varirati od nevjerice i poricanja, usamljenosti,
ranjivosti i samosažaljenja (Bard i Sangrey, 1986, prema Frieze i sur., 1987), preko
gubitka identiteta i samopoštovanja do straha, anksioznosti i depresije (Nortman i
Nadelson, 1976; Frank, Turner i Duffy, 1979; Ellis, Atkeson i Calhoun, 1981, prema
Frieze i sur., 1987). Smatramo da nasilje zbog seksualne orijentacije ostavlja traga u
načinu na koji se osobe ponašaju te na njihove osjećaje i uvjerenja. Žrtve nasilja su
sklonije uvjerenju da svijet nije sigurno mjesto, da su ljudi zlonamjerni (Garnets i sur.,
1990) te da im je potrebno biti na oprezu i skrivati vlastitu seksualnu orijentaciju od
okoline.
Nalazi ovog istraživanja ukazuju da su osobe, koje su od 2002. do kraja 2005. godine
doživjele napade i ograničavanje slobode zbog svoje seksualne orijentacije, anksioznije,
depresivnije i nižeg samopoštovanja od osoba koje nisu doživjele nasilje i onih koje su
doživjele samo verbalno nasilje (Tablica 27, prilog 1). Osim na ukupnom rezultatu
anksioznosti, osobe koje su doživjele te teže oblike nasilja, anksioznije su i u situacijama
u kojima ih drugi procjenjuju te u svakodnevnim i uobičajenim aktivnostima, npr. kada
čitaju novine ili ručaju. Takvi rezultati nisu iznenađujući budući da su slične studije na
homoseksualnoj populaciji pokazale da mladi, koji su doživjeli težu viktimizaciju, imaju
izraženije probleme u mentalnom zdravlju (D'Augelli, 2002), a žrtve fizičkog nasilja
imaju niže samopoštovanje od osoba koje nisu doživjele nasilje ili su doživjele samo
verbalno nasilje (D'Augelli i Grossman, 2001).
Osim ovih statistički značajnih razlika, moramo istaknuti da se osobe koje nisu doživjele
nasilje, osobe koje su doživjele verbalno nasilje i one koje su doživjele napade ne
razlikuju u zadovoljstvu životom. Općenito se pokazalo da su sudionici i sudionice
istraživanja uglavnom zadovoljni svojim životom.
Osim gore navedenih pokazatelja psihološke dobrobiti, željele smo ispitati i prisutnost
suicidalnih misli i pokušaja, te traženja psihološke pomoći zbog depresivnih smetnji i
korištenja antidepresiva u dotadašnjem životu. Te indikatore prvo navodimo za cijeli
uzorak, a zatim dajemo usporedbu između skupina s različitim iskustvom doživljenog
nasilja u posljednje 4 godine.
44