Preuzmite peti broj (sic!)

sve oblike herojskih društava i u drugim kulturama.
Svaki pojedinac ima datu ulogu i status unutar
dobro definisanog i veoma precizno određenog
sistema uloga i statusa. Ključne strukture su srodstvo
i domaćinstvo, no nije riječ o tome da je svaki
status neupitno propisan skup dužnosti i privilegija.
Tu također postoji jasno razumijevanje postupaka
neophodnih da bi se one izvršile i postupaka
koji ne izvršavaju ono što se od njih zahtijeva. Jer
ono što se traži kao krajnji proizvod društvenog
statusa su postupci. Čovjek, pojedinac u herojskom
društvu je ono što čini. Herman Frankel je pišući o
homerovskom čovjeku izrekao sljedeću definiciju:
Čovjek i njegovi postupci postaju identični i on se u
potpunosti i adekvatno može razumjeti samo kroz
njih; on nema skrivene dubine. Kada ovaj stav
pogledamo kroz aktuelnu prizmu možemo doći do
zaključka: u aktuelnom društveno sociološkom
okviru čovjek (pojedinac) i njegovo amblematsko
određenje pripadnosti određenom taboru (naciji,
političkoj organizaciji, esnafsko-umjetničkom -
medijskom, samoproklamovanom disidentskom ili
slobodnomislećem taboru, spolnom, seksualnom,
tradicionalnom i sl.) postaju identični i on se u potpunosti
tek kao takav može razumjeti. U ovom,
mitološkom poimanju “čovjek” nije ono što čini već
je ono čemu pripada. Prema tome se tačno zna šta
da se očekuje i tome shodno se do nevjerovatno
preciznih detalja može “predvidjeti” svaka buduća
reakcija, sklonost, stav, tako konstituisane jedinke.
U drevnom mitskom svijetu biti hrabar (u tom
homerovskom kontekstu), znači biti neko u koga
se, bez imalo sumnje, možemo pouzdati. Otuda je,
tako pojmljena hrabrost značajan segment prijateljstva.
Prijateljske spone u herojskim društvima
su oblikovane po uzoru na srodstvo (braća). Društvo
pravovjerne i bezbožničke braće ili sestrinstva.
Druga sastavnica prijateljstva u mitskim-herojskim
društvima je vjernost. Hrabrost mog prijatelja
uvjerava me u njegovu moć da pomogne meni i
mom domaćinstvu; vjerost mog prijatelja me uvjerava
u njegovu volju. Vjernost moga domaćinstva
je osnovna garancija njegovog jedinstva. U herojskim
društvima je kod žena koje konstituišu fundamentalne
odnose unutar domaćinstva, vjernost
ključna vrlina. Andromaha i Hektor, Penelopa i Odisej
su prijatelji isto onoliko koliko su to Ahil i Petroklo.
“Ono što je ovakav prikaz donekle razjasnio je
da je adekvatno pojašnjenje morala u herojskim
društvima bilo nemoguće ako bi se on razdvojio od
društvenog konteksta takvog svijeta. Ali ovakva
struktura umanjuje ključnu poentu: moral i društvena
struktura su jedno te isto u mitskim, herojskim
društvima. Postoji samo jedan, jednobrazni
skup društvenih veza. Moral kao nešto posebno
još uvijek ne postoji.” Postoji, dakle kolektivitet koji
neutaživo guta sve pred sobom i tu uviđamo najoštriji
kontrast između modernog sopstva i sopstva
iz herojskog doba. Sopstvu iz herojskog doba
upravo nedostaje ona karakteristika koju, kao što
smo već vidjeli, neki moderni filozofi morala, smatraju
suštinskom karakteristikom ljudskog sopstva:
sposobnost da se odvojimo od bilo kog određenog
stanovišta ili tačke gledišta, da se povučemo
unazad i da sagledamo i procjenimo to stanovište
ili tačku gledišta spolja. U herojskom društvu ne
postoji tačka gledišta “spolja”, osim u pogledu
stranca. “Čovjek koji bi se upustio u to da se distancira
od svog datog položaja u herojskom društvu,
upustio bi se u poduhvat da nestane kao čovjek”,
navodi Makentajer. Ne čini li nam se da se aktuelna
stvarnost u kojoj obitavamo umnogome naslanja
na ovakav koncept odnosa, da živimo u društvu
retrogradne mitomanije i da to nekako svjesno
previđamo! Drugim riječima: pojedinac koji bi se
odvojio od bilo kojeg vida kolektiviteta, nacije, vjerske
zajednice, i svih drugih tabora i klanova, upušta
se u poduhvat da doživi izopćenje i presudu i prije
kraja suđenja, kao tako bliski nam poznanik, gospodin
Merso. Sagledavajući pomenutu epsku upriličenu
stvarnost koja je zarobljena u svjesti iz perioda
usnulosti, ili obratno, može nam donekle biti
jasnije otkuda u svakodnevnoj komunikaciji tolika
površnost u promišljanjima, tolika nadmenost,
sujeta karikaturalnih duhova na šahovskoj ploči
slobodarskog, duhom toliko željene demokratije
prožetog, tranzicijskog, močvarnog kraljevstva
dijaloga. Kužnog, destruktivnog monologa preobučenog
u svjetlucavu odoru uzvišenog kvazi-dijaloga.
Obrazovanost, količina apsorbovanih informacija,
vrijednost naučenog, analitički upliv u
društvene procese, nezaslužena prometejska vatra
u rukama nedostojnih, tako očito nesvjesnih da
sami sagorijevaju u vlastitom usudu slijepih i hromih
lučonoša. Nismo li odviše često svjedoci Njegovog
Veličanstva Laveža, kao krunisanog, uzvišenog
vladara koji vješto, moramo to priznati,
posreduje u vrijedno zasluženom ambijentu društvenog
beznađa. Čineći zabavnom crnu pjenu novina.
Jedinog načina koji na trenutak, no uvijek lažno,
može popuniti prazninu vlastitog odbijanja da se
pogleda u oči aveti vlastite izgubljenosti, i da se
nakon tog pogleda načini prvi, presudni iskorak.
Vrijeme usnulosti se okončava ili se na jedini adekvatan
način može okončati naizgled kobnim distanciranjem
i uspostavljanjem gledišta “izvan
uspostavljene kolotečine”.
Ovakvo dvostruko sagledavanje, o usnulim i budnim,
ne nudi ključ, možda tek slutnju o izbavljenju,
ali barem pri ovom koraku Sizif treba da postane
svjestan da ga kod uspinjanja s teretom očekuje,
već viđeni, ponovni sunovrat. Onaj trenutak o
kojem Kami govori kao o trenutku kada apsurdni
junak postane tragičar.
Ako zadrži taj trenutak možda i uspije nazrijeti
obrise svoje šanse pri svjesnom upuštanju u opasni
poduhvat: da pogleda i drugu stranu medalje i
konačno sebe učini budnim.
94
(sic!)