Preuzmite peti broj (sic!)

Njime govore, samo kao maternjim jezikom, oko 20 miliona ljudi. Skoro još polovina od toga broja govore
ga kao drugi jezik, zbog njegova socioekonomskog značaja na prostoru bivše Jugoslavije. Naime, ovaj je
jezik bio jednim od službenih jezika Jugoslavije, ali je pri tome bio i najrasprostranjeniji u upotrebi i u naddijalekatskoj
i međujezičkoj komunikaciji širom ove multietničke zemlje. Standardizovao se pluricentrično
počev od 19. vijeka, iz sviju akademskih centara Jugoslavije, od kojih su najznačajniji bili Zagreb, Novi Sad
i Beograd, i nosio je ime srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Imao je više varijanata (najmanje dvije), imao
je dva pisma, dva standardna izgovora (ijekavski i ekavski), mnogo rječničkih dubleta, dosta pravopisne
slobode. S vremenom, moglo se očekivati, i to naročito u Bosni i Hercegovini, da taj jezik dođe u onu fazu
u koju je došao i antički grčki u Aleksandrovom carstvu, dakle u fazu koine.
Koina je dijalektalna mješavina, koja nastaje u dodirima različitih dijalekata i varijanata jednoga jezika, u
jednoj državi. Po tome je koina naddijalekatski idiom, i idiom nastao iz praktičnih potreba jedne zajednice.
Stvaranje helenističke imperije zateklo je antički grčki raslojen na više dijelakata, više regionalnih varijanata.
Da bi taj jezik mogao valjano obavljati svoju funkciju službenoga jezika na tolikom prostoru koliki je
zauzimalo Aleksandrovo carstvo, došlo je do koineizacije tih varijanata, do njihovog stapanja i miješanja u
jedan opšti i zajednički, naddijalekatski izraz. Tako su se ljudi iz različitih dijelova carstva mogli neometani
jezičkim razlikama sporazumijevati jedni s drugima u koji god kraj Grčke otišli. Da nije došlo do raspada
Jugoslavije, slično bi se dogodilo i sa srpskohrvatskim. Kulturnom, i ne samo kulturnom, razmjenom između
različitih regionalnih centara, stvorila bi se jedna opšta, naddijalektalna i nadvarijantna jugoslavenska
koina, što se i jeste donekle bilo ostvarilo upravo u Bosni i Hercegovini. Tako je srpskohrvatski odnosno
hrvatskosrpski sasvim lasno mogao postati kao antički grčki. Umjesto toga, postao je kao hindustanski.
Nijedan od tih 20 miliona govornika ovoga jezika danas neće nijednim objedinjenim imenom nazvati svoj
jezik. Naprotiv, jedan dio njih tvrde kako govore hrvatski, drugi dio insistira na tome kako govore srpski, treći
pak dio tvrdi da govori bosanski, dok četvrti dio svoj jezik naziva crnogorskim. I premda su većina svjesni
jedinstva svojih idioma, svi vas opet kategorički ubjeđuju u to kako hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski
ipak ne mogu biti isto. I navode vam neoborive dokaze - razlikuju se po vjeri, po tradicionalnom pismu,
po dijelovima rječnika... Normiraju se u različitim akademskim centrima, u različitim državama. Džaba je
našem lingvistu na ulicama Sarajeva to što se svi međusobno apsolutno razumiju, što se ni po čemu ne
vidi koje su vjere i nacionalnosti, što svi dijele jednaku gramatiku, jednak rječnik u živome svakodnevnom
govoru, i što sve te razlike, čim se iz normativnih gramatika i rječnika tih četiriju jezika izađe na ulice Sarajeva,
Zagreba, Beograda ili Podgorice, i zađe među živi govor, naprasno nestaju; te se srećemo s jednom
zajedničkom koinom, bogatom dubletnim mogućnostima i raznim stilskim slobodama, ali ipak koinom.
Zašto onda hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski lingvisti, polazeći od jedne svima zajedničke i jedinstvene
žive govorne baze, normiraju odjelite standardne jezike, pokušavajući ih udaljiti jedne od drugih
Zato što je standardizacija svih četiriju suvremenih postsrpskohrvatskih standardnih jezika nacionalistička.
Zato što se jezik ne posmatra kao čovjeku urođena, prirodna biološka sposobnost da simbolički
komunicira, koja se usvaja kulturnim putem i služi za ostvarivanje svih kognitivnih funkcija ljudske jedinke,
već se posmatra kao vlasništvo pojedinih nacija, kao izraz etničkog identiteta (odnosno “izraz nacionalnog
bića”, što god to značilo), kao sredstvo za nacionalno deklarisanje. Jednom riječju, jugoslavenskom
lingvistikom, na svim njenim stranama, vlada ideologija “krvi i jezika”.
Iako dijele isti jezički kôd, isti prostor, istu kulturu i jezičku tradiciju, i iako bi neometano mogli razmjenjivati
ideje i dostignuća, hinduisti i muslimani na sjeverozapadu indijskoga potkontinenta danas su razjedinjeni
zidovima nacionalizma. New Delhi je samo naoko jedinstven grad.
Tako je i u Jugoslaviji danas. Svaki od četiriju nacionalnih i nacionalizovanih tabora, ograđeni u sebe, bave
se standardizacijama četiriju odjelitih jezika, na način koji svaku od tih četiriju standardizacija zapravo
pretvara u politizaciju jezika. Umjesto da se okoriste izvanrednim kulturnim prednostima koje im zajednički
jezički kôd nudi, Jugoslaveni se ograđuju i udaljuju, insistirajući na sitnim razlikama, a zanemarujući
krupne sličnosti (što je Freud nazvao “narcizmom malih razlika” u Das Unbehagen in der Kultur). Sarajevo
je samo naoko jedinstven grad.
Pitanje za razmišljanje, stoga, jeste - šta činiti kada standardizacija jezika, umjesto opštem razumijevanju,
vodi ka udaljavanju i nerazumijevanju I kada prestabilirano razumijevanje jezičkim inženjeringom
na sve četiri strane, i politizacijom svojih “malih razlika”, pretvara u sve veće nerazumijevanje Koji
standardni jezik predavati u školama, u mješovitim razredima Ako je do jučer bio jedan jezik, a danas su
četiri, kad su prije svi postali poligloti Šta činiti kada lingvističke knjižurine - lažu I kad su lingvisti odlučili
postati agitatori dnevne politike Ja jedan odgovor na to pitanje i te kako imam.
(sic!)
89