Preuzmite peti broj (sic!)
Share Embed Flag
Download ePaper

Preuzmite peti broj (sic!)

Preuzmite peti broj (sic!) Preuzmite peti broj (sic!)

sic.ba
25.12.2014 Views

Edin Salčinović Utopija, Grad Sunca Slutnja o našem vlastitom položaju i onom ograničenom, dapače iskrivljujućem vidiku koji se s njega pruža dolazi kasno. Slutnja još ni izdaleka nije izvršila svoju dužnost, ni kod onih koji se rugaju svojim lancima. Ernst Bloch Znanje Rajmunda Lula Načelo koje uči da su oči zrcalo duše primorava nas da sebe spazimo u duši drugog. Prepoznati sebe otuda postaje hermeneutička vještina tumačenja duše raspršene u semiotičkoj igri prozračne zjenice. Signifikacija duše zauvijek je ostala robinjom ljudskog poriva za lirskom izvještačenošću, prosipajući tajnovite i požudne signale pogleda pred svinje filistarskog uma, osuđene na vječnost krivog rasuđivanja. Nemir što titra u oku znak je vrline koju, bez spomena filozofa, ljudi na čudan način dvojako valorizuju; jednom su kadri prepoznati hrabrost, viteštvo, samožrtvovanje i odricanje, a tada govore o prošlosti; drugi put opet razabiru neposluh, rebelstvo, inaćenje i malignitet, a to se odnosi na sadašnjost. Ljeta Gospodnjega 1580. negdje oko mjeseca jula Kamapnijom potekoše glasine o nekom lutajućem rabinu, navodnom poznavaocu vještina Rajmunda Lula. Niti priče zaplitale su se oko mističnog lika utopljenog u habitus proročanskog štiva, i vodile u fantazmagorične sfere gdje se stapaju himere profetskog zanata s realijama sofističke prakse. Istinitost glasina ostade zauvijek nerazriješena, jer njihov mitološki glas spriječi razlučivanje fantastike i zbilje. Nezatomljiva navika pozitivista da tajne demistificiraju objektivnom analizom činjenica i njihovim uvrštavanjem u lanac uzroka i posljedica u ovom slučaju nije mogla biti zadovoljena, jer determinističke sile povijesti nisu uspjele sačuvati ništa od artefakta koji bi posvjedočili da je išta od onog u glasinama doista postojalo. Na koncu, narodu Kampanije ostala je legenda na kojoj se ispredao mit slobode u gorkim vremenima krvave vladavine tirana. Ništa ne može posvjedočiti da je lutajući rabin ikada ušao u Partenopin grad. Pod okriljem noći, dok su talasi zapljuskivali visoke hridi i prijeteći oblaci plazili niz Vezuv, suhonjava prilika u ritama od kostrijeti i zarasla u rijetke metiljave dlake nečujno se uvukla u odaje dominikanskog samostana. Fantastički pathos u koji je utopljena slika dolaska, kod čitaoca sviklog etiološkim zapletima, neminovno provocira nekoliko pitanja: Da li se to neko proroštvo ozbiljilo; I da li je profetski lik dočekao gojazni svećenik s apokrifnim pismenima uškripljenim zadriglim prstima; I da li je iz Vezuva pokuljala lava i isplivao Nečastivi prezren u vjeri Gospodinovoj; I da li je profet u ruke Odabranog donio Sveti Gral i Odabrani pomašten krvlju Sina Božjeg zanavijek savladao Satanu; I da li je na Zemlji zavladalo Kraljevstvo Božje. Odgovor na sva pitanja je jednak: Ne! Neugledna prilika predstavljala je lik siromašnog naučitelja čovječnosti iscrpljenog dugim putovanjem od Kastilje do Kampanije, posvećenog samoodricanju i dragovoljnoj žrtvi, zarad čega je svo svoje znanje stavio na slobodno raspolaganje upravitelju samostana ocu Ivanu Savonaroli, blaženom u Milosrđu Božjem, a ovaj ga inaugurisao Voljom Gospodinovom u samostanskog učitelja filozofije. S tim se njegova participacija u priči okončava i čitalac je slobodan istisnuti ga u zaborav. Za daljnji tok priče bitno je još napomenuti da se među samostanskim đacima oštroumnošću isticao dječak vodnjikavih očiju i odsutna pogleda, što je mudrost učitelja apsorbirao kao prijaznu tekućinu od koje organizam podiđu slast i okrepljenje. Krivovjerstvo Govorilo se da je neki lutajući rabin došao u grad i poučio Tomaza Kampanelu vještinama Rajmunda Lula, ali tragova koji bi to posvjedočili nije bilo. Sem toga, istražiteljima je taj podatak bio beznačajan koliko i naklapanja dokonih mudrijaša o istovjetnosti vjerske istine i istine razuma, istodobno i ostali kojima su raspolagali. Reći da je neko za samo dvije sedmice proniknuo u tajnu svih nauka nije dovoljno 74 (sic!)

kako bi mu se dokazalo opsjenarstvo. Naravno, situacija se vratolomno okreće u vašu korist ukoliko optužbene teze potkrijepite rukopisom izvjesnog denunciranog autora. Potkazivači što su u sobu padali s prvim večernjim sjenama i šapatom referirali klevete i opscene - pri tome su im se oči zavlačile u kutove - nisu zadovoljavali denuncijacijsko sladostrašće istražitelja Njegovog Visočanstva. Njihov jezik zvučao mu je kao udvorničko mondensko brbljanje, od njega je osjećao grižu jedi u utrobi i žmarce pod kožom, vjerovao je da mu guši razum i lomi karakter. Prije nego bi počinjali govoriti znao je kako njihove zlohotne misli trebaju bit artikulisane, predmnijevao je da potkazivački jezik treba biti utopljen u veličanstvene melodije epskog zanosa, on mora zvučati uzvišeno kao kosmičke epopeje horova heruvima - dok mašta o takvim estetskim opijatima oči kraljevskog istražitelja se sužavaju, a zjenice boje đavolske iskre - no, dodvarački štakori nikada neće govoriti takvim tonom. E pa, šta se tu može, konačno neko mora povući konce kako bi se marionete razdrmale. Kasno jedne večeri vojnici su provalili u kuću Tomaza Kampanele, zaplijenili rukopise, a njega sproveli u ruke inkviziciji. Za priču bi bilo dobro reći da je noć bila tamna kao bezdan pri stvaranju svijeta, da su u daljini tiho ječale orgulje, da su kapci na prozorima bili čvrsto zaptiveni, da su psi-lutalice preplavili ulicu, lajali, zavijali, podozrivo režali na stražare, i branili prilaz do Kampaneline kuće, da su izgovorene riječi teške kletve, da je sijevnula munja, da je udario grom, da su odnekuda pale kockice i tri puta se pokazao broj šest, i da je nedugo zatim svaki od vojnika ugledao podrugljivo lice smrti. Daleko bitniji od takvih besmislica za priču su držanje i osjećaji samog Kampanele. Tomazo Kampanela se nije opirao pri hapšenju, dostojanstveno se prepustio u ruke vojnicima, stoički podnoseći njihove uvredljive poruge i podbadanja stražarskim kopljima. Kroz pustu, mjesečinom osjenčanu ulicu, praćen grandioznom zvonjavom koraka niz popločani drum išao je smjerno ničim ne odavajući nezadovoljstvo ili bojazan, graciozno je ušao u tamničarska kola, ostavši leđima okrenut vratima zabravljenim uz britku lupu zahrđalog mehanizma. Konglomerat misli u njegovom umu neusporedivo je složeniji od tako prostog držanja. Proturječna sprega bijesa i rezignacije, čudnovata podijeljenost između pomirenosti i revolta, suparništvo flegmatične nezainteresiranosti i rasijanog angažovanja, činili su kakofonični orkestar u njegovoj glavi. Ipak, agens mouvens njegove inhibicije bila je prirodna uzdržanost, nesvakidašnja potreba da se distancira od uplitanja u odluke drugih. Njegovo dostojanstvo nije bilo čin oholosti ili fanatizma, već otuđene želje za izoliranom voljom. Optužnica koju je protiv Tomaza Kampanele sačinila inkvizicija teretila ga je krivovjerstvom. Breme krivovjerja uz vrat optuženika pristajalo je kao sječivo smrti, što je unaprijed ostavljalo dovoljno vremena čovjekoljubivim dušobrižnicima da se na miru pobrinu oko dostojanstvenosti procedure, jer red je da čovjek na lomači ili vješalima skonča dostojanstveno, kako mu i priliči. Kako se Kampanela izvukao iz ruku smrti ostalo je vječnom tajnom. Iz prepiske istražitelja Njegovog Visočanstva i vlasti španjolskog dvora povodom ovog slučaja bitna je tek jedna, uopće beznačajna ali u kontekstu priče zanimljiva, rečenica: Uspio se izvući. Dozvolivši uobrazilji slobodnu rekonstrukciju suđenja, već zamišljamo briljantnu apologetsku retoriku upriličenu u umirujući tembr koji spira pompeznost optužnice, dok ironičan pogled kroz vodnjikave oči strijelja lica sudaca. Također, moguća je i naklonost izvjesnih crkvenih krugova dospjelih u nemilost dvora ili pak u koliziju sa voljom Visočanstva. No, sam misterij oslobađanja potisnut je drugim detaljem koji je nesumnjivo prouzročilo suđenje, jer nemoguće je pronaći da je nešto drugo iniciralo radikalnu preobrazbu Kampaneline ćudi. Iako događanja tokom procesa ostaju zasjenjena nepoznatošću, činjenično je da se Tomazo Kampanela po oslobađajućoj presudi u Napulj vraća kao drugi čovjek, vatreno gorljiv, razdražen, osvetoljubiv, ambiciozan i sklon radikalnom činu rebelije. Predstave konspiracije neizostavno se pojavljuju u svakom trenutku historije čovječanstva, a samim tim i književnosti, od njegovog nastanka. Ceremonijal zavjere, determiniran fetišima ezoterije, upisuje se u velike povijesne priče, kako kod učitelja teorije zavjere tako i kod ortodoksnih interpretatora. Ove premise ne vode nas ka zaključku o bulažnjenjina prvih i drugih, već u tamnu odaju uvučenu u dubine hodnika lavirinta napuljskog dominikanskog samostana. Tu je upriličena ceremonija formiranja bratstva nezadovoljnih svećenika, kaluđera i razbojnika sa cjelokupnog teritorija koji je bio pod suverenitetom vlasti španjolskog dvora. Melanž ekscentrika, samozvanih profeta, gulanfera, probisvijeta, ubica, krijumčara, gorljivih filozofa i pobunjenika povezivala je jedinstvena zajednička želja; svrgnuti vladara!. U blijedu svjetlost rijetkih svijeća iz susjedne niše graciozno je ušetao čovjek vodnjikavih očiju i oštra fanatična pogleda. Proslov kojim je auditorij uveo u ritualni trans rezultirao je samoproglašenim stavljanjem (bez aklamacije) na čelo urote. Kadenca kojom je označen grande finale vatrene proklamacije pozvala je na masakr svih Španjolaca u Napulju. (sic!) 75

Edin Salčinović<br />

Utopija, Grad Sunca<br />

Slutnja o našem vlastitom položaju i onom ograničenom, dapače iskrivljujućem vidiku koji se s njega<br />

pruža dolazi kasno. Slutnja još ni izdaleka nije izvršila svoju dužnost, ni kod onih koji se rugaju svojim<br />

lancima.<br />

Ernst Bloch<br />

Znanje Rajmunda Lula<br />

Načelo koje uči da su oči zrcalo duše primorava nas da sebe spazimo u duši drugog. Prepoznati sebe<br />

otuda postaje hermeneutička vještina tumačenja duše raspršene u semiotičkoj igri prozračne zjenice.<br />

Signifikacija duše zauvijek je ostala robinjom ljudskog poriva za lirskom izvještačenošću, prosipajući tajnovite<br />

i požudne signale pogleda pred svinje filistarskog uma, osuđene na vječnost krivog rasuđivanja.<br />

Nemir što titra u oku znak je vrline koju, bez spomena filozofa, ljudi na čudan način dvojako valorizuju;<br />

jednom su kadri prepoznati hrabrost, viteštvo, samožrtvovanje i odricanje, a tada govore o prošlosti;<br />

drugi put opet razabiru neposluh, rebelstvo, inaćenje i malignitet, a to se odnosi na sadašnjost.<br />

Ljeta Gospodnjega 1580. negdje oko mjeseca jula Kamapnijom potekoše glasine o nekom lutajućem<br />

rabinu, navodnom poznavaocu vještina Rajmunda Lula. Niti priče zaplitale su se oko mističnog lika<br />

utopljenog u habitus proročanskog štiva, i vodile u fantazmagorične sfere gdje se stapaju himere profetskog<br />

zanata s realijama sofističke prakse. Istinitost glasina ostade zauvijek nerazriješena, jer njihov<br />

mitološki glas spriječi razlučivanje fantastike i zbilje. Nezatomljiva navika pozitivista da tajne demistificiraju<br />

objektivnom analizom činjenica i njihovim uvrštavanjem u lanac uzroka i posljedica u ovom slučaju<br />

nije mogla biti zadovoljena, jer determinističke sile povijesti nisu uspjele sačuvati ništa od artefakta<br />

koji bi posvjedočili da je išta od onog u glasinama doista postojalo. Na koncu, narodu Kampanije ostala<br />

je legenda na kojoj se ispredao mit slobode u gorkim vremenima krvave vladavine tirana.<br />

Ništa ne može posvjedočiti da je lutajući rabin ikada ušao u Partenopin grad. Pod okriljem noći, dok su<br />

talasi zapljuskivali visoke hridi i prijeteći oblaci plazili niz Vezuv, suhonjava prilika u ritama od kostrijeti<br />

i zarasla u rijetke metiljave dlake nečujno se uvukla u odaje dominikanskog samostana. Fantastički<br />

pathos u koji je utopljena slika dolaska, kod čitaoca sviklog etiološkim zapletima, neminovno provocira<br />

nekoliko pitanja: Da li se to neko proroštvo ozbiljilo; I da li je profetski lik dočekao gojazni svećenik s apokrifnim<br />

pismenima uškripljenim zadriglim prstima; I da li je iz Vezuva pokuljala lava i isplivao Nečastivi<br />

prezren u vjeri Gospodinovoj; I da li je profet u ruke Odabranog donio Sveti Gral i Odabrani pomašten<br />

krvlju Sina Božjeg zanavijek savladao Satanu; I da li je na Zemlji zavladalo Kraljevstvo Božje. Odgovor<br />

na sva pitanja je jednak: Ne! Neugledna prilika predstavljala je lik siromašnog naučitelja čovječnosti<br />

iscrpljenog dugim putovanjem od Kastilje do Kampanije, posvećenog samoodricanju i dragovoljnoj žrtvi,<br />

zarad čega je svo svoje znanje stavio na slobodno raspolaganje upravitelju samostana ocu Ivanu Savonaroli,<br />

blaženom u Milosrđu Božjem, a ovaj ga inaugurisao Voljom Gospodinovom u samostanskog učitelja<br />

filozofije. S tim se njegova participacija u priči okončava i čitalac je slobodan istisnuti ga u zaborav.<br />

Za daljnji tok priče bitno je još napomenuti da se među samostanskim đacima oštroumnošću isticao<br />

dječak vodnjikavih očiju i odsutna pogleda, što je mudrost učitelja apsorbirao kao prijaznu tekućinu od<br />

koje organizam podiđu slast i okrepljenje.<br />

Krivovjerstvo<br />

Govorilo se da je neki lutajući rabin došao u grad i poučio Tomaza Kampanelu vještinama Rajmunda<br />

Lula, ali tragova koji bi to posvjedočili nije bilo. Sem toga, istražiteljima je taj podatak bio beznačajan<br />

koliko i naklapanja dokonih mudrijaša o istovjetnosti vjerske istine i istine razuma, istodobno i ostali<br />

kojima su raspolagali. Reći da je neko za samo dvije sedmice proniknuo u tajnu svih nauka nije dovoljno<br />

74<br />

(<strong>sic</strong>!)

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!