Preuzmite peti broj (sic!)

potpuno pomiren. Sam od sebe nije očekivao ništa.Razmišljao sam da li bi naš susret bio drugačiji da
Harun nije sa mnom krenuo da i razgovor nije išao u tom smjeru. Harun je uvijek nametao neku tenziju,
prodirao je u ljude, a time bi se mnogo toga oslobađalo, dolazilo do izražaja.
Smajo je još neko vrijeme sjedio sa nama, pa je prešao na drugu klupu. Harun i ja smo se zadržali još
malo, pa smo krenuli nazad preko livade.
Već mi je u glavi bilo poprilično mutno, pa nisam mislio o tome kojim putem idemo nazad. Presjekli smo
između nekih zgrada, držeći se pravca u kojem bi trebala biti trolejbuska okretaljka. Bilo mi je žao da
ostavljam polupraznu flašu piva, pa sam je nosio sa sobom i pio usput, dok cestom nije naišao policijski
automobil. Tada sam je bacio u bašticu ispred jedne zgrade.
“Čini mi se da su se oni uvrijedili zbog tvojih pitanja.”
“Ne razmišljam o tome, svakako je ovo bio usputni izlet.”
Na okretaljci je stajao posljednji trolejbus za grad. Već su svi ušli. Pošto nismo imali kartu, radi reda je
Harun upitao vozača kad kreće trolejbus, pa smo potom prošli. Nije ništa odgovorio. Odmah kraj ulaza,
na sjedištima koji su bili okrenuti jedni drugima, sjedili su Andrej, Srđan i još dva starca. Između njih je
tekao živ razgovor. Harun i ja smo sjeli odmah iza njih. Trolejbus mi je sada bio mnogo čudniji neko kad
smo dolazili, par sati ranije. Nismo razgovarali, već smo obojica sjedili i pokušavali se povezati sa onim
što se dešava oko nas. Revizori su ušli i razgovarali neko vrijeme sa vozačem, ali mi je to bilo potpuno
svejedno. Harun je potapšao Andreja po ramenu i nešto ga upitao. Andrej je odgovorio na brzinu, pa se
okrenuo i nastavio razgovor sa starcem do njega. Sve ono što nam je u parku bilo zajedničko, sada je
nestalo. Andreju je čak i neugodno bilo što ga pozdravljamo u trolejbusu. Možda smo tim ljudima bili
čudni baš onoliko koliko je nama bio čudan taj trolejbus. Uspio sam upratiti dijelove razgovora između
Andreja i starca. Vidjelo se da prisno razgovaraju, kao da je to ko zna koji put. Moralo je biti tako, jer su
govorili o nekom čovjeku kojeg obojica poznaju. Zatim su spominjali rezultate nekih utakmica. To je bio
jedan rutinski razgovor, kojim se ispunjavalo vrijeme putovanja. Tu nema, naravno, ništa neobično, ali je
to za mene jedna nova i vrlo važna strana Andrejeve ličnosti, koju do tada nisam znao. Harun i ja sve to
još uvijek nismo prihvatali; i dalje smo se opirali onome što sačinjava jedan uobičajeni život odgovornog
čovjeka.
Harun se prvi počeo smijati. A onda sam i ja prihvatio. Uskoro su uslijedili valovi tihog smijeha, a sve je to
preraslo u čitav napad smijeha, koji je trajao nekoliko minuta. Smijali smo se dok smo mogli, a na kraju
smo jednostavno prestali i otpočeli slijediti vlastite misli.
Niko od putnika nije na nas obraćao pažnju, ali to nam i nije bilo važno. Čini mi se da se takav smijeh
morao pojaviti, jer nije bilo drugog načina da se artikulira sve ono što smo te večeri vidjeli i čuli. Polako
sam klizio u sebe, u neka teško odrediva stanja.
Na jednoj stanici je u trolejbus ušao hodža. Dok je prolazio, mnogi putnici su ga glasno pozdravljali
vjerskim pozdravima. Pitao sam se da li mu ukazuju čast zato što su vjernici, zato što to nalažu vjerska
pravila ili zato što je hodža sada važan ideološki nosilac društva. Bez obzira na zaključke, takvi događaji
čovjeka navedu na razmišljanje. Sve to manje govori o ljudima u trolejbusu, a više o samome gradu, o
ideološkim odnosima, koji su uspostavljeni.
Približavali smo se centru grada; saobraćaj je sve gušći, a svjetla intenzivnija. U meni se ponovo uspostavljaju
uobičajene stege i pogled na stvarnost. To je bila uloga, maska koja je za mene oblikovana
godinama. Prema njoj uvijek osjećam gađenje, ali se preko nje mogu odrediti, a čak i kad je odbacim,
uvijek se mogu u nju vratiti. Park u kojem smo bili sada mi je maglovit i fluidan. Njega ne obasjava svjetlost
grada; njegova je tama okupila ljude koji ne pripadaju nigdje i koji su baš tu nakratko osjetili neku
pripadnost.
Niz stakla su počele kliziti kapljice kiše. Posmatrao sam kako krivudaju i probijaju put na prašnjavom
prozoru, a zatim se grupišu u potočiće. Zatim je otpočeo ljetni pljusak; sve se u trenutku izmijenilo. Grad
je postao mutan i tečan. Posmatrao sam smjenjivanje boja na semaforu. Razlivale su se i curile, a takvi
su bili i izlozi i ljudi koji su trčali po trotoarima, tražeći najbliži zaklon. Posmatrajući sve to, osjetio sam
zadovoljstvo. Grad se rastakao u fluidnost i sada mi je bio blizak.
Izašli smo na Skenderiji. Kiša je i dalje padala, ali je pljusak prestao. Iz ulica je isparavala vlaga i toplina,
pomiješana sa mirisima prašine.
72
(sic!)