Preuzmite peti broj (sic!)

Već sam postajao nestrpljiv. Nije mi se tu dugo ostajalo.
“Svi smo mi ovdje rane koje šetaju.”, kazao sam u šali.
Muzika se još uvijek čula. Pitao sam se zašto smo u tome trenutku tu, kad je sasvim jednostavno otići
do Kule na koncert. Međutim, možda je baš ovaj park prostor za ljude koji ne pripadaju nigdje, pa niko
čak i ne iskazuje želju da ode na taj koncert. Meni je pomalo žao što nismo prošetali do tamo, ali kako
volim puštati da stvari teku kroz mene, nisam naročito na tome insistirao. Svi koji smo se u tome trenutku
tu nalazili na čudne smo načine vrlo različiti, ali kao da nas je upravo osjećaj marginaliziranosti
zbližavao. U nekim drugim okolnostima nas ništa ne bi moglo navesti na razgovor niti bismo osjetili
želju da to barem pokušamo. Ali u ovom parku je, ipak, sasvim drugačije. Mi ni sada nismo mogli znati
šta je to što nam je zajedničko, ali smo znali da to postoji i na osnovu toga smo razgovarali, a da se
niko niti u jednom trenutku nije osjetio kao višak, kao neko ko tu ne pripada. Čak su sve priče kojima se
neko od nas predstavlja vrlo nedefinisane u uobičajenom, društvenom smislu. Sve su bile vrlo mutne,
ali niko u taj osobni mulj nije imao namjeru dublje zalaziti. Tek se znalo da postoji, ali da se baš negdje
u svemu tome uspostavlja ono što nam je u tome trenutku bilo zajedničko. Pitao sam se koliko li ljudi u
ovoj zemlji provodi život spavajući u tom mulju, u sjećanjima koja su ispunjena traumama i procijepima.
O svemu tome sam razmišljao sjedeći na toj klupi, dok sam se u Harunov razgovor sa ostalima tek
povremeno uključivao. Sada je intenzivnije razgovarao sa Smajom.
“A čime se ti baviš”, upitao ga je.
“Radio sam kao konobar, ovdje u jednom kafiću. Sad sam bez posla. Ali nije mi loše, ne žalim se. Svaki
dan odem gore do grada. Na Baščaršiji kad god želim mogu besplatno pojesti paču u jednom uglednom
restoranu. A to ne može svako.”
“Da, da... Pa što dolaziš ovdje sam...”
Ubrzo je Harun počeo da raspravlja o Andreju i Maji, budući da su se oni već približavali tridesetim, a nisu
imali niti stana, ni posla... Andrej je svako jutro sa Hrasnog dolazio na Dobrinju, u stan Majinih roditelja,
a vraćao bi se nazad zadnjim trolejbusom.
“Vidiš, kako te život slomi. Sad je čitav Andrejev život položen između dvije trolejbuske stanice, preko
dana televizija u Majinoj sobi, a navečer, kad se vrati kući, malo po facebooku i video igrama. Ali to je
tako, to je život. Samo bih ja na vašem mjestu drugačije razmišljao. Ako ovdje nema perspektive, nekih
mogućnosti, treba ići dalje. Idite, ode vam život.”
Maja i Andrej su se malo zbunili. Nije im bilo ugodno da o tome razgovaraju, ali Harun je uvijek u tim
stvarima bio direktan.
“Ne znate vi kako je čudno ovdje živjeti. Gdje god da odem moram nekome objašnjavati ko sam. Svakom
sam sumnjiva. Kad god odem na razgovor za neki posao, to je prvo o čemu se razgovara. Ranije sam
se više trudila da nešto uradim, ali u zadnje vrijeme sam izgubila volju. Više i ne očekujem da ću uspjeti
da sredim svoj život.” Na Maji se možda i najviše zamjećivalo to mrtvilo u kojem živimo, ali ona je uvijek
pristajala o tome otvoreno govoriti. Srđan je, recimo, uvijek izbjegavao, uvijek bi pronalazio neke pogrešne
razloge i opravdanja.
“Ne može se ništa bez veza, a nas nema ko podržati. Samo oni koji su ideološki podobni, mogu živjeti
ovdje. Ostali se potiskuju, onemogućavaju im se sredstva za život. A tada nastaju krize identiteta i sve
ostalo.”
Njima je očigledno upropaštena mladost. Samim time i ne mogu vjerovati da će se nešto promijeniti.
Ako se odrasta u uvjerenjima da se ništa ne može mijenjati, ako ne postoji neko od koga bi se moglo
naučiti da to nije istina, onda to i ostane tako.
Ubrzo iza toga su otišli. Andrej je htio ispratiti Maju do zgrade, ali će nas sačekati na trolejbuskoj okretaljci.
Srđan je, također, otišao sa njima.
“Maja je bila strašna cura, znam je sigurno petnaest godina. Ali je uzimala droge dok je bila mlađa, pa ju
je to skroz poremetilo.”, pričao je Smajo, nakon što su otišli.
“Pa što to njoj ne kažeš”
Smajo je, očigledno, bio od onih koji žive toliku depresiju i mrtvilo, da im svaki pokušaj razgovora o tome
smeta. O sebi ne želi na taj način govoriti, ali na drugima to primjećuje. Samo što je on bio sa svim tim
(sic!)
71