Preuzmite peti broj (sic!)

“Već smo odrasli ljudi. Mnoge se stvari više ne mogu raditi, na način na koji se to radilo do sada. Treba
živjeti, a mi još uvijek ne znamo šta je to život.”
Složio sam se s Harunom, ali i dodao da mi ipak nešto pripremamo, a ne trošimo vrijeme potpuno uzalud.
Kao što u igri šaha naprije na polje postavimo pijune, pa onda u igru uvodimo snažnije figure. A to,
valjda, nije izgovor.
Ušli smo u trolejbus. Nisam imao kartu, ali mi je to sada potpuno svejedno. Neko vrijeme nismo ništa
govorili, jer je svaki novi prostor poput novog svijeta, nove stvarnosti. Kroz sumrak sam posmatrao
zgrade i prolaznike. Činilo mi se da se vani pojavljuje magla. Zadnjih je dana kišovito i svježe, premda
je ljeto. I Harun je zapazio maglu. Volio sam maglovito vrijeme. Nekoliko jutara prije sam šetao rano po
gustoj magli, a padala je i rosa. Za Haruna je čitav njegov život posljednjih godina potpuna magla, pa mu,
svakako, maglovito vrijeme nije drago.
“Pogledaj ove ljude ispred nas. Zar nije ovaj trolejbus poput teatarske pozornice. Možda smo često i mi
sami dio tog teatra, koji nam ne djeluje u tom trenutku tako. Ali mi se sada čini da u pitanju pozornica.”,
govorio sam, posmatrajući ljude koji ulaze, kupuju karte i traže slobodan prostor. “Obično je to samo
sredstvo putem kojega se može doći na željeni cilj. Međutim, mnogi su ljudi u trolejbusu izgradili dijelove
svog života. Kada uđu u njega, oni nastavljaju neke priče.”
Harun se složio da su sarajevski trolejbusi mahale, čak mnogo više nego što su to tramvaji. Brdski autobusi
su u tolikoj mjeri mahale, da je vrlo neugodno voziti se njima. Iz toga razloga trolejbus u kojem se
nalazimo zaista podsjeća na palanačku teatarsku pozornicu.
Kazao sam Harunu da su u Mostaru ljudi odaljeni između sebe pola metra, u Sarajevu jedan metar, a u
Zagrebu dva metra.
Ubrzo smo stigli na posljednju trolejbusku stanicu, pa smo se našli u blizini našeg odredišta. U pitanju
je jedan čudni park, iza posljednjih zgrada u gradu.
U daljini se čula muzika. Vjerovatno je u pitanju koncert na otvorenom, u Istočnom Sarajevu. Baš smo
se u tome trenutku nalazili na toj psihološkoj pukotini, crti razdvajanja, prema kojoj se svako postavljao
na svoj način, jer je u nju, pored općih i kolektivnih, projektovao i svoju individualnu priču. Napomenuo
sam Harunu nešto o tome, ali nismo nastavili razgovarati, pošto sam imao problema s orijentacijom
po malim ulicama u mraku i magli. Na kraju sam prepoznao posljednju zgradu u nizu. Iza nje je polje.
Ponovo sam se izgubio, jer je park koji smo tražili negdje u tom dugačkom polju iza dobrinjskih zgrada,
ali sada nisam mogao odrediti na kojem je tačno mjestu. Krenuli smo preko polja nasumice, nadajući se
da ćemo tako naići na park.
Nevjerovatno je koliko na ovom malom prostoru postoji granica. Činilo mi se je sve okolo jedan vrlo
čudan prostor, u kojemu se mnoge stvari pokazuju u svojoj biti. Sve to nužno mora biti odraženo na
ljudima koji ovdje žive. Za svakog od nas je obično grad jedna cjelina. O njemu mislimo kao o jednoj
posebnoj stvarnosti. Unutar njega zaboravljamo da postoji prostor gdje ta stvarnost počinje da se urušava,
miješa sa nekom drugom. Najprije je ovdje granica između gradskog betona i prirodnih polja. Onaj
ko živi na toj granici ima poseban odnos i prema jednome i prema drugom. Ako svako uvijek teži nekom
centru, pa tako, recimo, centru jednog grada, on vremenom gubi osjećaj za tačku kojoj teži, budući da
zaboravlja kakav je pogled sa periferije. U tome je smislu taj dio Dobrinje vrlo poseban, a park u koji smo
se zaputili kao da je koncentracija svih tih odnosa. Dolazili smo na rub jedne stvarnosti, a na dohvat
ruke nam je bio i početak druge.
O svemu tome sam razmišljao dok smo hodali preko polja. Harun je već počeo sumnjati da ćemo naći
park, a i ja sam se zbunio nakon što smo došli do dijela koji me je podsjećao na taj park, ali nikoga u
njemu nije bilo. Primijetili smo na kraju da neko stoji kraj klupe, ali se zbog mraka nije moglo vidjeti o
kome je riječ. Stajali smo na tome mjestu neko vrijeme.
“Majo!”, pokušao je poluglasno Harun.
“Ej, to ste vi Dođite ovamo, Andrej je otišao prema stanici da vas potraži. Dugo je prošlo otkako ste
zvali.”
Kad smo se približili klupi, zapazili smo da još neko stoji kraj Maje.
“Srđan, drago mi je.”
(sic!)
69