Preuzmite peti broj (sic!)

U sebi sam mislio da je Harun imao namjeru to objasniti nekim božanskim znakom, ali je bio previše
ciničan prema samom sebi, da bi u to mogao uistinu vjerovati. Postalo mi je tegobno u tom stanu, pa
sam često gledao na sat. Kao da je taj stan bio sastavljen od dvije zatvorenosti, dvije suprotstavljene
krajnosti. S jedne strane je u tom prostoru sraslo patrijarhalno, religijsko pa čak i provincijsko, a s druge
strane su tu neko marginalno, urbano “podzemlje”. A ono je ovdje teško odredivo, pa čak i nepoznato,
jer je na mnogo čudnih načina nastajalo.
Mnogi ljudi neke Harunove komentare nisu prihvatali, čak bi govorili da je nacionalista, vjerski fanatik
i radikal... Tada bih nastojao objasniti da je Harun čovjek iz podzemlja, da se u njemu svašta nakupilo,
pa da tu treba tražiti objašnjenja za kojekakve kontradiktorne izjave. Bez obzira na to što sam mogao
shvatiti, razložiti slojeve njegove ličnosti, nije mi bilo ugodno boraviti u prostoru nečijih unutrašnjih
procijepa i tenzija. Ali baš zato što su one postojale mogli smo se družiti i razumjeti, jer jedino oni ljudi
koji u sebi te procijepe nose, mogu prema samima sebi uspostaviti odnos. Čak smatram da jedino oni
nisu radikalni, premda se ono što govore uvijek sastoji od krajnosti, tvrdih stavova, koji su često između
sebe suprotstavljeni.
Harun se počeo spremati za polazak, dok sam ja slušao muziku i pokušavao sam sebi objasniti prostor u
kojem se nalazim. Harun je stajao na sredini sobe i počeo pričati neku situaciju s fakulteta. Povremeno
je češao spolni organ. Neko vrijeme sam nastojao ne obraćati pažnju na taj smiješni detalj i slušati šta
priča, a onda sam opet počeo razmišljati o Harunovom karakteru. Tako ispijen i blijed, sa bradom, nevjerovatno
je podsjećao na Isusa Krista.
“Hej, znaš li da skroz ličiš na Isusa Krista”, rekao sam Harunu. On je raširio ruke i pokušao oponašati
raspetog Isusa.
“Ma da, čak su mi i dlanovi savršeni za eksere.”
“Ali ličiš na Isusa Krista koji se češe za muda”, dodao sam još. Harun se počeo smijati i u zraku se osjećalo
da je njegova religiozna strana uzdrmana, a da ova koja sve ironizira i ismijava isplivava u prvi plan.
Dogovorili smo se da na polasku pokušamo ponoviti situaciju s početka, kada je Harun otvorio vrata
stana u potpunom mraku. Zanimalo ga je kako on sam izgleda iz nečije druge perspektive. Onda smo
neko vrijeme razgovarali kako nam navike i prostor u kojemu dugo boravimo sužavaju vidike, kako ono
što u stvari jesmo sve manje i manje ponekad ima veze s onim što o sebi mislimo. Harun je zatvorio
predamnom vrata stana i popeo se uz stepenice, kako bi se izvana vratio nazad. Neko vrijeme sam
ostao sam u potpuno mračnom stanu. Nisam se uspio zamisliti u tom prostoru, premda sam pokušao,
a kada je Harun otvorio vrata, nije se nasmijao na način na koji sam to ja učinio. Svejedno, sve to nas nije
u tolikoj mjeri zamislilo, koliko je u nama napravilo neku prazninu.
“Shvatam kako ti razmišljaš”, kazao je Harun. “Ti posjeduješ neke sisteme, pa te sisteme pokušavaš
okolo pronalaziti. Meni se čini da je to idealan način da se otuđiš od samoga sebe.”
Počeo sam Harunu govoriti o tome da namjeravam početi s pisanjem nekih priča, da polako osmišljavam
kako bi sve to trebalo izgledati.
“Pa jesi li počeo išta raditi, uvoditi neke likove”
“Trenutno osmišljavam nešto. Pravim neke konstrukcije, odnose. Ne znam kako će sve to izgledati.”
“I šta kažeš, kakvi su likovi”, insistirao je Harun.
Nastojao sam izbjeći odgovor na to pitanje. Možda i zato što mu ne bi odgovarali, a možda i zato što je
uvijek između nas postojala neka književno-religiozna tenzija. Moja objašnjenja su uvijek bila snažnija,
argumentovanija od Harunovih, ali Harun je u svoja, ma koliko nekad banalna bila, vjerovao više nego ja
u svoja - tako je svako imao neku superiornost, koja je pravila balans.
“Selam alejkum”, zaustavio je Haruna neki prolaznik. Sačekao sam koji trenutak, ali pošto je njihova
priča krenula u smjeru u koji se nisam želio uključivati, produžio sam ka semaforu. U neku ruku su takvi
susreti za mene neugodni, premda se to obično ne ispostavi takvim.
Harun je ubrzo stigao, pa smo nastavili hodati prema trolejbuskoj stanici. Kako bismo prije stigli, Harun
se zaputio nekim stazicama i stepenicama, koje meni nisu bile poznate. Negdje napola uzvišenja smo
izgubili pojam o prostoru u kojem se nalazimo. Harunovo snalaženje u prostoru je oslabilo, a i sam sam
bio takav. Često bi mi se snažno aktivirala podsvijest, koja je razvijala vlastitu priču, paralelnu onoj koju
sam gradio s nekim drugim.
68
(sic!)