Preuzmite peti broj (sic!)

Marko Raguž
! pROZa
Spavači dobrinjskog Getta
Harunov je stan u podrumu jedne zgrade na Otoci. Silazim niz mračno stubište, jer svjetla nema, pa
zatim pokušavam pronaći zvonce kraj vrata. Nekoliko sam puta snažnije pokucao i osluškivao da li se
unutra išta čuje. Onda se začulo okretanje ključa u bravi. Kada su se vrata otvorila nisam mogao ništa
vidjeti. I u stubištu i u stanu je bio potpuni mrak.
“Ej, jesi ti”, čulo se iz mraka.
Počeo sam se smijati, a onda je Harun upalio svjetlo u hodniku stana.
“Bujrum, upadaj.” I dalje sam se smijao svemu tome. Harun se malo uvrijedio zato što se pri pozdravu
smijem, a onda sam mu to pokušao objasniti.
“To što ja često govorim o Svjetlosti, ne znači da je ona posvuda oko mene”, kazao je Harun.
Ušao sam u dnevnu sobu i sjeo na sećiju, a Harun me je ponudio kafom i rahatlokumom. Čitav stan je
bio uređen u tradicionalnom duhu, ali na najsiromašniji način.
“Kad si mislio da idemo na Dobrinju Znaju li ostali da i ja dolazim”, pitao je Harun.
Nešto ranije toga dana smo se dogovorili da odemo na Dobrinju, u jedan park koji se nalazi na samom
rubu grada. Iza su livade, aerodromska pista i Igman na kraju. Vikendom svako ide u centar grada, dok
smo Harun i ja odlučili da idemo na krajnji rub. Harun je sklonio skripte sa stola i pustio psihodeličnu,
elektronsku muziku.
Zapalili smo, a ja sam pio voćni sok, pošto mi je za kafu već bilo kasno.
“Imam djevojku.” Harun je to naglasio, kao da je u pitanju baš nešto što je važno, kao da je u pitanju neki
važan životni događaj. Spremio sam se da saslušam priču o tome.
“Dogovorili smo se da se nalazimo tri dana zaredom, u isto vrijeme i na istom mjestu. Prvog dana je bilo
odlično, razgovarali smo o stvarima koje nas povezuju. Bio sam sretan tada. Kao da sam osjetio šta je
to život, ulaganje u odnos s drugim bićem. Postao sam svjestan da jedino na taj način mogu odrasti,
postati odgovoran. Sljedećeg dana sam došao na zakazano mjesto, ali ona nije došla. Nije mi teško
palo. Ostao sam tu onoliko vremena koliko sam namjeravao provesti sa njom. Bio sam tada intiman
sa sobom, a to je rijetko. Sljedećeg dana je došla i tada smo odlučili da uđemo u vezu. Otada nisam isti
čovjek.”
Slušao sam Haruna pažljivo, a na kraju njegove priče sam kazao da je to dobro i da mi je drago što, ipak,
nešto ide naprijed.
“Želim još nešto s tobom podijeliti, nešto što mi je zadalo mnogo briga”, nastavio je ubrzo Harun. “Prije
par noći sam sjedio ovdje pred kompjuterom i slušao ovu stvar.” Harun je potražio na playlisti i pustio
da čujem.
“To se dogodilo kasno u noći. Sjedio sam tu i preslušavao neku novu muziku. Na jednom mjestu mi se
posebno dopala prerada klasične muzike. Nakon što sam preslušao pjesmu, vratio sam je na početak.
Međutim, taj dio nisam uspio naći. Sigurno sam iza toga pet, šest puta pažljivo preslušavao tu stvar,
razmišljao o brojnim mogućim razlozima, ali tog dijela nije bilo. Zabrinuo sam se zbog toga, jer ne znam
kako to sebi da objasnim.”
I ja sam se poprilično zainteresovao za taj problem. Mogao sam razumjeti da čovjeka koji je sam u stanu,
u noći i čudnim stanjima, može tako nešto veoma uznemiriti.
“Moglo bi biti da si u jednom trenutku odlutao, imao asocijaciju na neku drugu pjesmu... A isto tako ova
muzika može jednostavno zavrnuti mozak, pa ja ne bih toliko o svemu tome razmišljao. U slučaju da se
nekad nešto slično ponovi, možeš upoređivati i donositi zaključke.”
(sic!)
67