Preuzmite peti broj (sic!)

“Zavisi od osjećanja”, pružila mu je ruku, “Orme je nepredvidljiva, zaista.”
“Čekaj, da li to mi ovdje govorimo o orme, starom neotkrivenom oruđu Egipćana.”
“Tako nekako, oni su je koristili da bi stvorili i podarili besmrtnost svojim presvetim gospodarima. Ima
je u slojevima i slojevima naše zemlje, mi ovdje dole je koristimo da bi prenijeli energiju jezgra do kore
a potom putem piramida raznijeli jednako na sve tačke zemlje, da uspijemo otopiti ono što se sprema.”
Njena misterioznost u glasu koju je on neizbježno osjetio bila je tu da zagolica njegovu maštu, no ne
poznavajući Sephirota dovoljno, ona je samo dodatno pojačala njegovu privlačnost ka misterijama. Ako
bi nastavila tim taktom, za njega bi postala samo amblem za simbol i zagonetke. No to nije bilo u njenoj
prirodi, nažalost svaki ishod je neizvjestan.
Izišli su, a odmah je nestalo mirisa mahagonije i dodira pamuka. Jedino što ga je okruživalo bile su gomile
cijevi koje su ga podsjetile na podzemne kada se morao spustiti ispod šahta da odvrne neke cijevi da bi
cijela ulica i komšiluk imali normalan protok vode, na čemu su mu poslije bile zahvalne sve bakice i deke
u okruženju. Jedna stvar je povlačila drugu, ali koji vrag je koordinisao sve ove strojeve koji su gravitirali
oko središta formirajući neku vrstu sfere oko svjetlosti dole. Ona se činila kao izvor, zaštićena staklom,
prozirnim pleksiglasom, vjerovatno trista puta jačim. Shvatio je po prirodnom poretku stvari da uvijek
postoji majka i njeno dijete: za njega je taj izvor svjetlosti bio poput majke dijelovima skele. To zračenje
je zagrijavalo cijelu prostoriju, na spratu ali i na ostalima, a svi potprogrami su radili i djelovali sinhrono,
što je mogao vrlo rano da uoči. Njegovo pitanje je bilo jasno, koncizno a ipak prijekopotrebno da bi došao
deduktivnim putem do istine: Ko je pokretao sve ove strojeve, da li je mlada žena do njega bila jedan od
pokretača. Plazmeni izboji su mu davali neku vrstu misaone snage, tako da je vrlo brzo zaboravljao sva
prekopotrebna egzistencijalna pitanja i okretao se onim principijalnim, no ubrzo je pronašao odgovor na
svoje zahtjeve. Na svakoj od strana postojale su neke vrste smjernica u vidu znakova šifrovanog pisma, a
kad se magla od plazmenih gasova smakla ubrzo je uvidio da je pismo postojalo svuda oko njega, debelo
pokreta oblih vjerovatno u vidu znakova, a svaki od njih je sam posebno za sebe bio jedna riječ.
“Ti znaš da čitaš ovo”
“ Još ga dešifrujemo, stari je to jezik Maja, originalan, ili možda ostavljen njima u nasljeđe od njihovih
predaka davno umrlih čije su se kosti vjetrom razvejale poput praha na planine. Neke od stvari koje ćeš
saznati ovdje mogu u potpunosti promijeniti tvoju percepciju o svijetu i životu uopšte. Da li si spreman
da to prihvatiš”
To je bio momenat kada je Sephirot postao svjestan svoje pozicije i vremena koje mu je preostalo do
odluke. Za njega je sve još bio san, ali u njegovom životu sve je bilo moguće, pa je uzimao i u mogućnost
da će morati da bira svoj ostanak na Sferi ili da ode zauvijek, zaboravi ženu i sunce koje ga je misteriozno
mamilo. Ali naravno kao i uvijek u njegovom vijeku trajanja, on je tu odluku donio samo je trebao da je
prihvati. Posmatrajući je, postao je svjestan da svi na palubama nose lagane poveze preko tijela zbog
temperature koje je znala dostići svoju najveću veličinu. Svi su bili razvijeni, snažni poput ratnika, kao
da je njihova misaona snaga razvijala tijelo. U potpunom usponu snage djelovali su dominantno, pa se
pomalo naspram njih osjetio potčinjeno, amaterski. Zemljotresi su narušavali mirnoću konstrukcije, stalna
pomjeranja izvan Sklopova bi mijenjala položaj sfere i trebalo bi je ponovo vraćati na isto mjesto, jer bi
se ona pomjerala privučena gravitacijom izvora.Ljudi su polazili da se užurbano pokreću poput ubrzanog
filma. U vazduhu mogla se osjetiti doza panike, ali je djelovala za njega sasvim primjetno dok je za druge
to bila samo svakodnevnica.
Jedan pod njih poput nje dotrčao je: “ Soren, tektonika, kvant 4... Hitno je.”
“Dolazim odmah...”, odgovorila je.
Obratila se Sephirotu: “Na Sferi si; poslije ćemo o tvojim mogućnostima.”
Ostao je sam dok su ljudi oko njega žurno hitali ka svojim pozicijama u komorama. Dugo je posmatrao
usijanu kuglu kao srce planete kako pravi svoje usijane otkucaje, hipnotišući, gubili su se u tami. Mogao je
da osjeti puteve misli u vazduhu, gotovo dodirljive, kako vrše kompleksne matematičke kalkulacije savremene
kvantne tektonike. Želja da im se pridruži i bude dio njih nije se još nazirala, ali strah je uzimao svoje
mjesto, isti onaj u momentu njegovog početka postojanja ovdje. Ta toplina kao da je skidala skepsu sa
njega. Mislio je da će se vratiti u svoju ruševinu sve dok je i dalje stajao na svom mjestu.
Misterija o dolasku na kompleks polako je isparila sa toplinom tog za njega noćnog sunca...
66
(sic!)