Preuzmite peti broj (sic!)

Adnan Žetica
Ljudi poslovice
Majstor
Tresla se zemlja.
Radnici poskakaše na ledinu.
Stadoh u okvir štoka vrata kao slika
u ram, zna se da su oni najtvrđi i najčvršći.
Tresla se i tresla, nije bilo moje da se
pravim pametan te i ja sletjeh za njima.
Znam da pričaju meni iza
leđa da sam sačuvao živu glavu
u zadnji tren jer u svoj štok
nisam vjerovao, iako se nije srušio,
veliko sam govno pojeo.
Ateista
Posađena tik do ulice
preblizu asfaltiranom putu,
ili kažu nekada na mjestu septičke jame
bili su neki od mogućih razloga
što nije rađala kruška petrovka.
Ali početkom rata kako kažemo mi što vjerujemo
ako bog nešto oduzme na neki način i vrati.
Ne bi brašna, ali petrovača bi
ne bi soli jer petrovače ne treba soliti
ne bi šećera jer su petrovače dovoljno slatke,
ne bi ni pitke vode,
petrovače jedosmo neoprane
jer prali smo jedino mrtve.
Patriota
Gazdarica, supruga vojnog lica,
u žurbi ga je zaboravila,
ali je svoje dijete naučila
jesti samo hljeb iz pekare, salamu i meso.
Ubrzo nas je zavolio
jer ko će u ratu crnog mačka usvojiti.
Prilagodio se meniju
ponedeljkom hljeb od pivskog ječma
utorkom podimljena,
ali dobro isprana riža,
srijedom svježe zelje,
četvrtkom svježe zelje,
petkom ništa nismo jeli i Petko smo ga nazvali,
subotom hljeb od pivskog ječma
nedeljom ništa masno, to jest uvijek svježe zelje.
Zdravo se hranio tih dana
dok u susjedstvo nije doselila vojna kantina
po dužnosti nas je napustio,
svojoj zemlji na raspologanje je stavio
jedan od brojnih mačijih života.
! poezija
Kontekst i tekst
Kontekst:
za njeg kažu da je tri puta išao na hadž
i da pantalone kupuje jedino onda kada se stare
poderu na koljenima.
Onaj drugi nikada nije bio na hadžu, ali je išao u Banju Vrućicu,
ima bolesna koljena.
Kažu, drugi za njega, da je sa pola para učestovao u izgradnji
naše bogomolje, a da nikad nije rekao da jest.
Tekst:
Rekoše da su ukradene pare za izgradnuju puta.
Šta te čudi za vrijeme rata prodavali su humanitarnu pomoć.
Kako se Boga ne boje
Bojali bi ga se da je Tito živ.
Majstor za smrt
Kiša je padala kao kao iz kabla
i mnogo puta do tada jest, ništa novo,
šuteći sam osjećao vrijeme, dok
je pravilno zagrtao zemlju,
Majstor Za Smrt.
Hodža ga požuri:
Blato, mokro, ne misli prestajat
danas ko u inat može li to malo brže!
da uradimo kako Bog zapovijeda hodža.
Čovjek možda ima dva života je li tako
Jest!
Vidiš,
ali jednom umire.
Smrt
Dok budu tekli zadnji dani
kasnog ljeta
komšije će na popodnevoj kahvi
halapljivim pogledima
gledati prema bašči i mom šipku sladuncu,
a ja ću naizmjenice lagati da
nisu takvi kakvi izgledaju,
da ih je većina polutruhla,
ili da ne valja mješati kafu i slad šipaka,
proćera čovjeka.
Njih željno jedem, da mi ne ispane
koje zrno pojedem i dobar dio gorke kore,
ali ipak kap slatke crvene tekućine
pobjegne kroz usne, niz bradu,
e baš poput tačkaste mrlje
soka od šipka na vratu
desila se smrt ocu tvom.
(odabir pjesama: Dinko Kreho)
62
(sic!)