Preuzmite peti broj (sic!)

! boldirano
Tačka druga: Kič.
Festivalsko obilježje godinama unazad jeste afterparty u Domu mladih Skenderija, koji je, pored svih
nekvaliteta koje nudi, svojevrstan akšamluk, odnosno, koliko god to zvučalo otrcano, parada kiča i šunda.
Jedan od ovoljetnih afterpartya je, kao trijumf nad kulturnim (kako se neprestano u očima javnosti
predstavlja Sarajevo film festival), ugostio hrvatsku pop divu Severinu Vučković. Njenim dolaskom, te
pozerstvom na crvenom tepihu ispred Narodnog pozorišta, festival je (iako su naznake postojale mnogo
ranije) i (sic!) zvanično potpisao pad iz vrijednosnog u tržišno, odnosno iz prakse kulture u prakse
turbo-folka.
Nadalje, kič je, valjalo bi priznati, i sam festival. Barem u onim granicama u kojima se predstavlja javnosti,
domaćoj ili stranoj, dok filmski program još čuva posljednje konce kvaliteta. Omasovljenjem događaja,
njegovom publikacijom, dodvoravanjem društvenim elitama, te gramzivošću, rukovodioci Sarajevo
film festivala su od istog načinili manifestaciju kiča.
Tačka treća: Dodvoravanje.
Festival je, kao i ljudi koji stoje iza njega, od svog osnivanja baštinio tradiciju po kojoj je sedam dana u
drugoj polovini avgusta svake godine bilo rezervisano za film i sarajevski filmski događaj. Tako je ista
manifestacija ispratila svojih četrnaest organizacija, da bi, petnaestu obljetnicu obilježila, pomalo neočekivana
promjena termina. Festival je, zbog ramazanskih blagdana pomjeren desetak dana unaprijed
(a isto će se ponoviti godinu dana kasnije, te je planirano i naredne godine), a zadržao iste sponzore, što
je prvostepeni čin dodovaravanja postratnoj sarajevskoj publici, koja je, uglavnom, pozdravila odluku
organizatora.
Time su rukovodioci sarajevskog festivala, otprilike, priznali sljedeće: Da, mi priznajemo Sarajevo kao
muslimanski grad; Da, mi se, dodvoravajući se takvoj publici prilagođavamo njihovim običajima; Da,
nama nisu važne vrijednosti festivala, nego činjenica kako će isti biti prihvaćen u očima publike, etc.
Tako obični posmatrač i neveliki filmofil, iz jednog tehničkog pitanja, može izvući veliki broj odgovora, a
da svaki od njih bude slijed logičnih promišljanja, s preciznim argumentima.
Isti problem i ne bi bio tako veliki da su se upravitelji odrekli sponzorskih sredstava od strane poznatih
proizvođača alkoholnih pića (Heineken, Johnny Walker, itd.), te tako svoju odluku predstavili kao iskren
izraz poštovanja (bez obzira na sve što iz toga proizilazi), uz malu dozu licemjerstva.
Tačka četvrta: Monopol.
Festival je za svoje posljednje izdanje iz budžeta Grada Sarajevo izmuzao 200.000 KM, što je svojevrstan
presedan kada je u pitanju ovaj nivo vlasti i jedan kulturni događaj u BiH. U prvi mah, čini se da
pomenuta cifra i nije toliko velika, ali ako se uzmu u obzir izdvajanja novčanih sredstava za druge slične
događaje, onda se potez gradskih vlasti otkriva kao sraman. Primjerice, Zemaljski muzej BiH je dugo
godina bio zatvoren za posjetioce zbog neplaćanja računa za grijanje, te grcao u dugovima. Nadalje,
mnoge kulturne manifestacije u BiH na koljenima mole sredstva za organizaciju, a nadležne institucije
ostaju nijeme na njihove glasove. Grad Sarajevo godinama nije u stanju da počisti plastične boce koje
plutaju Miljackom, etc.
Ali, sve to u sedam dana filmovanja, poziranja i intervjua neće primijetiti inostrane zvanice i klijentela
sarajevskog Festivala. Ili se, barem, tješimo. Tako se sarajevski filmski Festival, uz teatarski MESS, u
očima običnog posmatrača i nevelikog filmofila nameće kao vlasnik sredstava za kulturna dobra, a ne
kao proizvod s ambicijama da postane događaj iz kojeg će energiju crpiti druge kulturne organizacije
širom države.
Tačka peta: Gramzivost.
Festivalsko rukovodstvo se, baš kao i domaće političke, religijske i kulturne elite, ponaša gramzivo, što
je jedna od odlika tranzicijske bh. svakodnevnice. Ljudi koji uređuju sarajevsku sedmicu filma se, iz
godine u godinu, ponašaju slično pomenutim elitama, a svoju prosječnost kriju iza blještavila kamera,
svoj proizvod nude kao dobro po kojem se prepoznaje grad, a zapravo skrivaju njegovo ruglo kako bi
(sic!)
5