Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
subjekta činom nasilja. Ono što nudi djelo Jenny<br />
Holzer nije simbolički iskaz o traumi tijela, ali nije<br />
to više ni realno; on je jedan imaginarij raskomadanog<br />
tijela, uništenje tjelesnog koje svjedoči i o<br />
poljuljanosti simboličkih pozicija. Lustmord ne<br />
govori toliko o nemogućnosti svjedočenja, koliko<br />
o oprezu pri uzimanju pozicije onoga preko<br />
koga se svjedoči. Filter kroz koji prolazi realna<br />
trauma pojavljuje se kao nositelj simbolizacije,<br />
a oprez koji postulira Lustmord tiče se odabira<br />
označitelja koji će pokriti područje realnog. Ono<br />
što radi Jenny Holzer jeste da izbjegava kastraciju<br />
realnog simboličkim tako što njeno djelo ne<br />
reprezentira nego prezentira iskustvo traume u<br />
fragmentima tijela i jezika koji su prividno jedno,<br />
ali ipak ostaju nepovratno odvojeni. Postulira li<br />
na ovaj način Lustmord stav da tijelo ne može<br />
govoriti; pisanje po tijelu je nasilje, tijelo koje piše<br />
je nemoguće Odnos jezika i tijela u ovom radu<br />
se realizira u dvostrukom smjeru; s jedne strane<br />
ukazuje se na tradicionalno nasilničku prirodu<br />
jeziku koja proizlazi iz njegovog procesa imenovanja,<br />
prisvajanja, kodiranja, teritorijaliziranja.. S<br />
druge strane, jezik je ovdje prikazan i kao mjesto<br />
neuspjeha, iskliznuća; nemogućnosti apsolutnog<br />
teritorijaliziranja čime se demistificira njegova<br />
transparentnost. Posljedica koju proizvodi jedan<br />
ovakav čin, koji paradoksalno kroz blizinu jezika<br />
i tijela, realnog i simboličkog, naglašava rascjep<br />
i nepodudaranje između njih, pojavljuje se<br />
i kao kritika mimetičkog načela umjetnosti koje<br />
može legitimirati određene ideologijske intencije.<br />
Salecl ističe kako u tjelopisima Jenny Holzer<br />
čitamo nepovjerenje u postojanje velikog Drugog,<br />
ali ono što nju razlikuje od praksi klasičnog body<br />
arta jeste to što ona tu činjenicu ne pokušava<br />
sakriti. 30 Prazno mjesto simboličkog u ovom slučaju<br />
nije nešto što obeshrabruje, jer upravo krah<br />
Drugog koji je omogućio iskustvo raskomadanog<br />
tijela, ogoljenosti do kože i kostiju, otvara mogućnost<br />
umjetnosti da ipak nekako predoči iskustvo<br />
nasilja. Poruke koje su ispisane na tijelima neće<br />
nam reći ništa nepoznato, ništa novo, ali će nam<br />
onemogućiti jednostranu i jednostavnu recepciju<br />
onoga što je rečeno. Radikalna suspenzija kako<br />
pozicije umjetnice koja ne otkriva svoje mjesto<br />
govorenja, tako i suspenzija homogenog subjekta<br />
o kojem se govori, otvara nekodirani i neteritorijalizirani<br />
prostor za tijelo da ‘’se kaže’’. Fragmenti<br />
kože i kostiju, jezika i tijela ne nude definitorne<br />
veze, nego ostavljaju prostor za novo, za iskaze<br />
koji nemaju očinsku figuru.<br />
IV.<br />
Činjenica kolektivnog silovanja u proteklom ratu<br />
u Bosni i Hercegovini je nešto što ne podliježe i<br />
ne može biti podložno reviziji, međutim, pristupi<br />
u interpretacijama seksualnog nasilja uglavnom<br />
su definirani postojanjem nacionalnog metanarativa<br />
koji diktira moduse interpretacije. Ovakav<br />
pristup ponovo vrši nasilje nad tijelom žene, tako<br />
što uspostavlja matricu pomoću koje je moguća<br />
konstitucija spolno/rodnog identiteta žene.<br />
Iako je nasilje nad ženama vršeno u cilju njihovog<br />
nacionalnog i vjerskog ponižavanja, osim ovoga,<br />
poniženo je i nešto mnogo važnije nego što je<br />
nacija, a to je žena kao individualno biće koje jeste<br />
nacionalno, može biti i vjersko, ali je prvenstveno<br />
individualno. Interpretacija silovanja u proteklom<br />
ratu podrazumijeva nedvosmislenu odgovornost<br />
interpretatora/interpretatorice jer svojom analizom<br />
saučestvuje u socijalizaciji žena koje su doživjele<br />
nasilje, kao i stvaranju okvira unutar kojih je<br />
moguće (ako je i moguće) svjedočenje traumatiziranih<br />
žrtava. Na ovom mjestu, postavlja se i pitanje<br />
alternativnih modusa artikulacije svjedočenja,<br />
gdje se kao primjeren model svjedočenja i pričanja<br />
priče o silovanju, pojavljuje umjetnost. U ovom<br />
tekstu ja sam, potaknuta analizom Renate Salecl,<br />
izdvojila djelo Lustmord američke konceptualne<br />
umjetnice Jenny Holzer, kao primjeren model<br />
umjetničkog tematiziranja traume koje izbjegava<br />
nametanje matrice koja definira način svjedočenje,<br />
i koji omogućava prostoru tijela da ukaže na<br />
tjelopis, kao praksu nasilja, ali i kao alternativnu<br />
praksu otpora. Ono što nudi umjetnost, kao što je<br />
to slučaj sa djelom Jenny Holzer, jeste da otvara<br />
mogućnost onoga što se u učenju Deleuze/Guattarija<br />
označava pojmom ‘’deteritorijalizacije’’, ali i<br />
mogućnost otvaranja neteritorijaliziranih flukseva,<br />
iskaza koji se neće temeljiti na očinskom autoritetu<br />
i majčinskom zagrljaju praštanja. Renata<br />
Salecl ističe da Lustmord Jenny Holzer ne skriva<br />
svoje nepovjerenje u velikog Drugog, čija je, podsjetimo,<br />
jedna od lacanovskih definicija, i pozicija<br />
kastratora. Iskustvo silovanja je iskustvo pisanja<br />
po tijelu, kako realnog, tako i simboličkog; ono što<br />
Lustmord nudi nije boja tinte niti namjera onoga<br />
ko piše, bitno je samo pisanje koje boli, znaci<br />
koji ostaju i raskomadano tijelo koje ne može da<br />
se homogenizira. Da li nasilje čine i oni koji biraju<br />
boju tinte kojom će povrijeđeno tijelo pokušati da<br />
piše<br />
30<br />
Renata Salecl, Protiv ravnodušnosti (Zagreb: Arkzin, 2002), 165.<br />
48<br />
(<strong>sic</strong>!)
Change language