Preuzmite peti broj (sic!)

poziciju iz političkog diskursa: Sasvim je jasno da su i žene u BiH snažnih etničkih identiteta, što je pokazatelj
da je opšta etnizacija u Bosni i Hercegovini izuzetno iskomplikovala pitanje ženskog neetničkog
identiteta. 19 (Autorica se bavi pitanjem medijske reprezentacije ženskog govorećeg subjekta i načina na
koji medijski glas kreira sopstvo i društvena očekivanja, o čemu će naknadno biti riječi).
U svijetlu sveprisutnog etničkog identiteta, čiji je direktni baštinik bh. muškarac, nesumnjivo je da i bh.
žena (ukoliko se govori o figuri koja je reprezentant datih političkih opcija) preuzima, nadograđuje i upotpunjava
taj identitet potvrđujući uzuse na kojima se gradi kolektivna politička opcija, samo se prividno
postavljajući kao oličenje aktivne političarke (banalno rečeno). O mnogostrukim načinima pasiviziranja
svjedoče i izjave nekih od istaknutih figura bh. ženske političke scene (kada se kaže: “istaknuta figura”,
prvenstveno se misli na broj istupa u medijima, ali ne i konkretnog političkog rada, iako se ne smije
izostaviti utjecaj na kreiranje javnog mnijenja, prvenstveno ženskog biračkog tijela); tako je već poznat
istup Amile Alikadić-Husović, zastupnice SBIH u Parlamentu Federacije:
U prošlom sazivu Parlamenta bila sam predložena da budem u Komisiji za jednakopravnost
spolova. Izašla sam pred govornicom i rekla da tamo neću da budem, te da mi nismo
ni biološki, ni fizički, ni pred Allahom dž.š. isti. Obaveze su naše različite. Muž je obavezan
da vodi računa o ženi, a žena o kući i najčešće o odgoju djece. Tu se treba samo vratiti
korijenima islama. Tu je osnov, fundament. Niko mi ne može zabraniti da se vratim svojim
temeljnim vrijednostima. Doduše, ja sam, el-hamdu lillah uvijek držala se toga. No, pozivam
žene da se vrate tim temeljima. A, to je da se udaju za muslimane, da žive islamski
brak, da odgajaju svoju djecu. To je to. Emancipacija ne treba Bošnjakinjama, emancipacija
treba zapadnjacima. 20
Kako se, pri političkim istupima raznih vrsta, u potpunosti zanemaruju sekularni principi ustavotvorne
državne jedinice, tako i kontekst date izjave i nije iznenađujući. Također, činjenica da spomenuta
zastupnica, kao individua sa vlastitim stavovima, ima pravo na svoje privatno opredjeljenje, nije sporna.
Međutim, sporno je da zastupnica svoje privatne stavove promovira kao vrhovne moralne vrednote, te
da se istim izjavama barata u kontekstu javnog govora o (ne)opravdanosti pokreta ženske emancipacije
- potpuno neutemeljeno. Također, potrebno je sagledati još jednu dimenziju; kako su u većini slučajeva
javni istupi političkih figura programatsko promoviranje stranačkog opredjeljenja, data se izjava može
promatrati u kontekstu sveukupne stranačke politike i poziva na poistovjećenje govornog objekta (u
ovom slučaju, ženskog govornog objekta). Treća dimenzija ovog političkog govora mogla bi se sagledati
iz rakursa vječno prisutnog etničkog identiteta: poziv na odvajanje i formiranje bošnjačkog mikrokolektiviteta
(kada zastupnica govori o (bes)potrebnoj emancipaciji, jasno polarizira “zapadnjake” i “Bošnjake”
- ne Bosance i Hercegovce - već Bošnjake, aludirajući pritom na vječno podjeljeno bh. postratno društvo,
time jasno dajući do znanja da do mogućeg mirnog koegzistiranja ne može doći). Na isti se način može
posmatrati vrlo jednostrana i konkretna izjava Lidije Korać, vijećnica SDP-a:
Žena ne može biti kompletna ukoliko nije stvorila obitelj - to je neuspjeh.
Upravo su paradoksalni primjeri koji živopisno svjedoče o načinima na koji žene kao politički subjekti
koji imaju mogućnost javnog govora i dostupnost šireg javnog prostora, temeljito njeguju koncept
savremenog patrijarhata i ideje savremene patrijarhalne Žene, pojavljujući se time kao pouzdane vodilje
i odagajteljice novih patrijarhalnih generacija, a bazirajući svoju pojavu - političku, sociološku itd. - na
binarnoj opoziciji aktivnosti i pasivnosti, razuma i emocije, umne jačine i fizičke slabosti itd.
Opet, skučeni javni prostor otvara mogućnost drugačijeg govora i svjedoči o svojevrsnoj radikalizaciji
“ženske” strane; tako je Dušanka Majkić, zastupnica SNSD-a u Domu naroda Parlamentarne skupštine
BiH, prema recentnom monitoringu CCI, aktivnija od ostalih trinaest muških članova Doma (pritom se
misli na delegatske aktivnosti i izlaganja). Majkićeva svjesno ostvaruje dvostruku poziciju; kako je u
Parlamentu ultimativna manjina (u Parlamentu se, pored nje, pojavljuje još samo jedna zastupnica),
njen se visok stepen aktivnosti može afirmativno sagledati kao konačni čin jedinstvenog ženskog političkog
glasa; međutim, činjenica da zastupa radikalnu političku opciju koja stalno radi na nacionalnom
homogenizovanju već podjeljenih etničkih cjelina u BiH, njen se glas može gledati iz rakursa totalitarne
persprektive, te je još jedan prilog ostvarenju entitetskih podjela i ucrtavanja jakih imaginarnih granica.
19
Majstorović, Danijela: Između patrijarhata i emancipacije: Ka manifestu feminističkih istraživanja i politika na razmeđima
postsocijalizma, poslijeraća i “tranzicije”, preuzeto sa: http://www.pulsdemokratije.net/index.phpid=1153&l=bs
20
Preuzeto sa: http://www.bih-rss.net/article_slu%E8aj_gra%F0anke_amile_alikadi%E6-husovi%E6__2084715.htm
26
(sic!)