Preuzmite peti broj (sic!)

Ljudska se patnja ovom medijskom praksom pretvara u goli konstrukcijski simulakrum, u popodnevni
ili večernji digitalni happening koji se da lako pratiti kako samostalno tako i u paru ili, još bolje, zbog
prisutne djece, u jednoj opuštenoj porodičnoj atmosferi.
S druge strane - tipični tranzicijski jadnici i siromasi: radnici koji rade na crno i padaju sa skela bez ovjerene
zdravstvene knjižice; mladići kojima vlastita država nije u stanju osigurati ni najgluplji posao pa
odlaze put Hrvatske i Slovenije, u prostor već uhodanog zapadnog kapitalizma, skrivajući svoju radnu
odjeću od graničara, radeći po dvanaest sati na jadranskoj, zagrebačkoj ili ljubljanskoj baušteli, vraćajući
se potom u svoje prljave skučene stanove-ćumeze, poput kužnih pasa se skrivajući od policije i inspekcije;
penzioneri koji šute i preživljavaju i zbog minimuma ljudske časti bježe od Pejakovićeve kamere;
mlade žene koje neće postati majke ne što ne žele nego zato što bi izgubile posao kada bi zatrudnile;
visokoobrazovani mladi ljudi koji nakon što potpišu partijsku pristupnicu moraju podmićivati na sve
strane kako bi dobili posao vrijedan prezira; ostarjeli radnici koji u bijedi čekaju uvezivanje staža; djevojke
i djevojčice koje postaju sponzoruše, suptilne prostitutke političkih, poslovnih i podzemnih moćnika;
stotine hiljada onih koji rade za minimum a daju maksimum i zadovoljno trljaju ruke jer barem im se
ukazala mogućnost da budu izrabljeni… cijeli taj suvremeni neoproletarijat, ma koliko nesubjektiviziran
bio, nikada u bosanskohercegovačkim medijima nije dobio prostor. Jer, taj neoproletarijat je najgrozniji
proizvod ove države, ove vladajuće klase, a mediji su njihovi ideološki aparati i jedino što mogu činiti
jeste skrivati ih ispod malog procenta onih radikalno bijednih i siromašnih, čija pojava na televizijskom
ekranu prosječno samozadovoljnog pojedinca tek natjera da zadovoljno i spokojno uzdahne što sam
nije u tolikom jadu.
Očekivati od medija da otvore prostor artikuliranju glasova tranzicijskih bijednika je isto što i očekivati
od pljačkaša da vrati opljačkano ili od investitora da vrati ono lopovski privatizirano.
Očekivati od ulaska u Evropsku uniju da sve ove strahote učini dijelom živopisne povijesti isto je što i
očekivati od svakih novih demokratskih izbora da provedu sveopštu revoluciju. Ulaskom u Evropsku
uniju dobit ćemo sve isto, samo dosta više i malo ljepše, za šta će se zdušno pobrinuti mediji.
22
(sic!)