Preuzmite peti broj (sic!)

stantno u posljednjih godinu dana hvali državničku politiku Harisa Silajdžića, ja, opet, radije gledam na
resor energetike u Federaciji BiH u vlasništvu ove stranke i slične tričarije, kroz koji se iskri jedina ideologija
savremene Bosne i Hercegovine - ideologija etnokapitalizma.
Hvaleći državničku politiku Harisa Silajdžića, Senad Pećanin, i vlasnik i glavni urednik Dana, morao je
posegnuti, jasna stvar, za najprljavijim metodama diskreditiranja njegovih najjačih konkurenata, u prvom
redu Sulejmana Tihića. Tako Pećanin piše i o tome kako je Tihić utrošio državne pare za vlastito liječenje,
preuzimajući time najbanalniji obrazac lokalnog tabloidnog novinarstva, avazovštinu, koju je, da ironija
bude potpuna, upravo imenovao jedan od članova redakcijskog kolegija Dana, Ivan Lovrenović.
“Kad je onomad Sulejman Tihić imao zdravstvenih problema, to je bila stvar ne samo od stranačke, nego
i državne brige. Kompletna zdravstvena infrastruktura u Bosni i Hercegovini nije zadovoljavala važnog
pacijenta, pa je liječenje i operaciju organizirao u Ljubljani. Tim povodom nije bilo viđenijeg bošnjačkog
tajkuna zabrinutog za stanje Tihićevog debelog crijeva [sic!] koji nije keširao po koju desetinu hiljada
eura [!] (“da se nađe”) za troškove njegovog liječenja u Sloveniji. Skupila se fina svota novca, tolika da je
čak i preteklo para nakon medicinskog tretmana: no, preostalom novcu se izgubio svaki trag u džepovima
Tihićevog bolničkog ogrtača.” (Podvlačenje moje) Tako glavni i odgovorni urednik piše u uvodniku BH
Dana od 04. 6. 2010., broj 677., u tekstu pod naslovom Interesantni Tihić, u kontekstu Tihićeve opaske o
finansijskom aspektu ne slučaja nego “etnoparanoje Ganić”.
Zašto je potrebno naglašavati “Tihićevo debelo crijevo” Zato da se morbidno ismije političar koji je zbog
fizičkog izgleda ionako na meti rasističkih medijskih napisa i aluzija. Je li potrebno spominjati konkretne
detalje bolesti Nije, može se reći teška bolest ili slično, ali je potrebno apsolutno obezvrijediti protivnika
preciznim opisom bolesti. Ako su tajkuni plaćali Tihiću liječenje, kako je to onda “državna briga” Možda
tako što su Pećaninu tajkuni i država isto. Je li mjesto liječenja lični izbor pacijenta Jeste, ali ako ste
politički neprijatelj onda i vaš karcinom postaje predmet medijsko-uredničkog sataniziranja i ponižavanja.
Koliko je visoka “fina svota novca” Ne znamo, jer Urednik ne daje informacije o tome. Valjda je bitno
samo reći da je nekoliko desetina hiljada - eura. Koliko desetina, dvije ili devet Koliko je para “preteklo”
Ne znamo, opet Urednik šuti. I sve začini jednom naizgled bezazlenom metaforom, koja, ipak, predočava
sliku jadnog, bolesnog i totalno privatiziranog i intimiziranog čovjeka. Zašto Urednik koristi žargonski
glagol “kešira” i razgovornu frazu “da se nađe” Zato da istovremeno bude prijemčiv svojoj publici (vidi:
populizam) i da, opet, jezikom ulice, totalno unizi cijelu situaciju i neprijatelja To je isto kao kad Fatmir
Alispahić koristi glagole “metnuti”, “okeriti”, “omaciti”, imenice “hajvan”, “stoka” i slično. Razlika je u
tome što Alispahić populistički podilazi seljacima a Pećanin finoj gradskoj raji. Udžbenički primjer avazovštine.
Odličan, pet.
Svakako, Tihićeva i Silajdžićeva politika imaju više dodirnih tačaka nego li momenata razilaženja. Zapravo
i ne postoji moment suštinskog razilaženja između ove dvije političke partije, razlike se očituju samo
na nivou retorike i simbolike svakodnevnih političkih poteza. Jasno je onda da se radi ne o borbi klasa,
ili barem ideologija, u javnom prostoru, nego se radi o klasičnoj borbi elita za uzdrmani tron vladajuće
klase, pa tako medij bira onu elitu s kojom je lakše i unosnije surađivati.
Istovjetnost diskursa medija rezultat je istovjetnosti diskursa političkih partija i elita koje ratuju za primat
u izrabljivanju i uzurpaciji, što se na nivou pojavnosti, odnosno u sferi konstrukcije (tradicionalisti
bi kazali: reprezentacije), očituje kroz nekoliko temeljnih metonimija koje objedinjuju javni prostor u
monolitnu cjelinu, svjedoče o nepostojanju bilo kakve naznake radikalne ideološke alternative (jer samo
takva je djelatna) i prokazuju ipak postojanje stabilne i djelatne države u njenom marx-althusserovskom
značenju.
Metonimija ugrožene etnije (etnonacionalizam) i metonimija ugroženih pozitivnih odnosa etnija (multikulturalizam)
temeljne su metonimije kojima operiraju svi medijski diskursi u Bosni i Hercegovini, ali
i skoro sve kulturne prakse, što dovodi da zaključka da je u BiH ne samo “politika u raljama kulture”
(Dinko Kreho 5 ) nego je, ustvari, cijelo društvo u raljama kulture, dok se, zadržimo se na nivou metafore,
kroz ralje kulture puni nezajažljivi etnokapitalistički stomak.
Potrebno je, međutim, ukazati i na dubinsku strukturu ovih dviju metonimija, a to je struktura retorike o
ugroženosti ili marginaliziranosti, pa je tako u medijskim konstrukcijama bosanskohercegovačke stvarnosti
ugroženo mnogo šta: etnije i njihov, uglavnom vitalni interes, država, entitet koji na simboličkom
5
Kreho, Dinko, Politika u raljama kulture. Kultura ili progres, u: (sic!), 4. broj, mart-april 2010., Interkultura, Sarajevo, 62 - 64.
18
(sic!)