Preuzmite peti broj (sic!)

Odmah valja reći da su mediji u Bosni i Hercegovini u konstantnim sukobima, koje često nazivamo ratovima,
a sada ih valja imenovati pravim riječima: to su borbe elita za mjesto i privilegije vladajuće klase, a
nikako borbe klasa u javnom prostoru. Borbe klasa, po svemu sudeći, odavno su iza nas kako u praksi,
tako i u javnosti, ali i teoriji, ma koliko Althusserova opaska zvučala proročki, utješiteljski ili otkrivalački.
Klase više, kao subjekti, ne postoje, o čemu će biti govora u analizama medijskih metonimija u Bosni i
Hercegovini.
Ratovi medija često se, iz suprotstavljenih tabora ali i kroz nezavisne analize, hoće suprotstaviti kao
borbe suprotstavljenih ideoloških sistema, konkretno kao sukob nacionalističkih medija i građanskih
medija. Bez obzira koliko imenovanja frontova bila uslovna, pa čak i netačna i nespretna (građanski),
ona nam ipak govore o tome kako mediji sami žele prikazati svoju ulogu u borbi elita za položaj vladajuće
klase. Mediji, naime, nastoje sebe prikazati kao diskurse suprotstavljenih i oprečnih ideologija,
prikrivajući zapravo svoju ideološku istovjetnost, koja je očita ne samo na nivou ideoloških poruka nego
i kroz samu strukturu diskurzivne prakse, odnosno na nivou tipologije retoričkih figura kojima se obilato
koriste.
Čak i ako se prihvati činjenica da postoje nacionalistički i nenacionalistički mediji, što je odista jako teško
prihvatiti, opet i jednima i drugima diskurs odiše dominantnom ideologijom - ideologijom etnokapitalizma
koji se pojavljuje kao panetnizam. I etnička mržnja i multikulturalistički pluralizam dvije su strane
jedne ideologije, naizgled suprotstavljeno artikulirane i predočene, pri čemu obje kategoriju etničkog,
odnosno kolektivni identitet utemeljen na kulturi, slave kao vrhovno načelo identifikacije i subjektivizacije
kako kolektiva tako i pojedinca.
Uobičajeno je da sarajevske dnevne listove Dnevni avaz i Oslobođenje gledamo kao dva suprotstavljena
medija, koji vode odista ljutu svakodnevnu borbu tražeći za sebe prvo mjesto na listi čitanosti dnevnika,
ali i tražeći za sebe ekskluzivnost u interpretiranju društvenih procesa i političkih kretanja. Pri tome
cjelokupna javnost stalno insistira na tajkunskom vlasništvu nad Dnevnim avazom ne obazirući se na
činjenicu da je Oslobođenje u apsolutno istom tipu vlasništva, gdje se čak može govoriti i o radikalnijem
obliku korporacijskog medija, jer otac i sin Hilmo i Mujo Selimović odista posjeduju korporaciju/grupaciju
čije interese štite putem Oslobođenja, isto što i Fahrudin Radončić štite interese svojih poslova i investicija
putem Dnevnog avaza, Globala i TV Alfe i nekih drugih glasila, kakvi su Azra (magazin za žene),
Expres (estradni tabloid), pa čak i magazin Sport.
Istina, Radončić je istovremeno vlasnik medijskog lanca i vlasnik jedne političke partije koja bi mogla
biti neugodno i bolno iznenađenje na oktobarskim opštim izborima. Forsiranje nacional-socijalističkog
Saveza za bolju budućnost (SBB) na stranicama Radončićevog dnevnika i sedmičnika ogoljeno je u
potpunosti, lišeno svake lažne učtivosti, apsolutno denotativno i napadno. S druge strane, Oslobođenje
nikome ne daje takav vid apsolutne i direktne medijske podrške, ali je bjelodano da na stranicama
ovog dnevnika povlašten status imaju neke političke partije. Dugo vremena je etno-socijaldemokratski
SDP Zlatka Lagumdžije imao povlašten status u Oslobođenju, no takvo što više nema, jer je i Stranka
demokratske akcije (SDA) sve pozitivnija i jača glede autora i urednika Oslobođenja. Može se govoriti i
o promjeni kursa SDA nakon pobjede Sulejmana Tihića na stranačkom Kongresu kao uzroku promjene
stranačkih preferencija Oslobođenja, ali, hronično sklon računovodstvenim banalnostima etnokapitalista,
radije mislim o interesnom približavanju Selimovića i Tihića.
Istina, Oslobođenju ne možemo zamjerati krajnju tabloidnost avazovskog tipa, medijski reket privrednika
i političara, proizvodnju nacionalne histerije, ur-fašistički i šovinistički registar, apsolutni populizam
tipa slika dede-i-nane-kako-čitaju-avaz, klerikaliziranost navodno sekularnog diskursa i slično.
Slična struktura odnosa je i između sedmičnika Slobodna Bosna - Dani - Global, pri čemu čak Slobodna
Bosna, premda često neprofesionalna, tabloidna i senzacionalistička, pokazuje više znakova političke/
stranačke neovisnosti nego li je to slučaj sa nekad slobodarskim BH Danima. Ista je stvar i u sukobu
Federalne televizije i Radiotelevizije Republike Srpske, pri čemu apsolutno istovjetna struktura vlasništva
samo upotpunjuje sliku jednoobraznosti.
Sedmični magazin BH Dani, koji bilježi neke od najčasnijih poteza u bosanskohercegovačkom poratnom
novinarstvu, kao što je izvještavanje o zločinima Armije BiH, primjerice, i koji je bilježio najviši stupanj
odgovornog intelektualnog, esejističkog pristupa društvenim temama, spustio se na totalno denotativni,
plošni vid medijske podrške jednoj posrnuloj i manifestacionoideološki dezorijentiranoj političkoj
partiji, Stranci za Bosnu i Hercegovinu Harisa Silajdžića. Premda glavni i odgovorni urednik Dana kon-
(sic!)
17