Preuzmite peti broj (sic!)

Estetsic!a
Amenofisa III na Nubiju i Prvi pisar peharničkog stola. On je više od dvije hiljade godina živio u staroj
egipatskoj državi već je živio među ljudima, gdje je i stekao besmrtnost, kako reče jednom pedagoški
grdeći Aideneja: Ta besmrtnost za kojom žudiš nije ovdje u ovoj podzemnoj palati, nego tamo napolju
među ljudima gdje smrtni život vri. (151) Živeći dvije hiljade i više godina u starom Egiptu, nerijetko i
kao visoki državni činovnik, Neferti je uspio da se sačuva od grijeha 41 tamo gdje smrtni život vri: on sam
bilježi, ‘’hladnim tonom mirnog i mudrog hroničara’’, stanje staroegipatskog svijeta u kojem smrt vri:
npr. faraonsku drskost 42 ili socijalni poredak staroegipatske države. 43
Shvaćanje grijeha isključivo kao rezultata neposrednog čina neposredni je proizvod Ibrišimovićevog
pojma bića: Ibrišimović, isuviše naivno rekli bismo, shvata čovjeka kao ničim ograničnog slobodnodjelatnika,
bez i najmanje slutnje da je možda ljudski bitak ustrojen kao Dasein, da je vlasitito biće ipak
uslovljeno Ja. Sukladno našim osnovnim načelima poimanja umjetnosti, kazat ćemo kako Ibrišimović
ima pravo i na taj način shvatati biće i grijeh, s tim što mora prihvatiti umjetničku odgovornost za značenja
proizvedena tim izborom: Misri je godinama saučestvovao u sustavnom iskorištavanju i teglenju
robova, pljačakaškim pohodima i ostalim zločinačkim poduhvatima straoegipatske države, a autor ga
lišava bilo kakve kirivice zato što - nije izravno učestvovao u zločinu. Prema tome: faraon, robovlasnička
aristokratija, pisari, ubirači poreza i (svi) ostali službenici staroegipatske robovlasničke države koji su
neizravno učestvovali u zločinu robovlasništva nisu ni za što krivi. Niko nije kriv za te zločine. Zapravo,
Misri je bezgriješan: podržavanje ozakonjenog zločina nije zlo-čin, nije čak niti grijeh, to je put ka duhovnoj
čistoti i ovozemaljskoj sreći. Navedeni moral je poglavito sumnjiv osmotrimo li ga kroz sablasnost
savremene nam duhovno-povijesne situacije: stvarnost kojom stupaju čitave barbarske legije koje s
budalastokratkovidnim pogledom na svijet ostaju nesvjesne zla koje pripremaju ili već čine, dok im
misrijevski moral omogućava duhovnu satisfakciju, pa čak i moralnu superiornost.
Okrunjivanje ozakonjenog zločina odrednicama nevinosti i pravednosti, proizvedeno čudnim obrtom
koji je u našem svijetu izgubio i najmanju dozu začudnosti, u stanovitom smislu onesposobljuje moć
rasuđivanja. Praspoznaja da šutnja ipak znači - a znači uvijek u prilog zlu - prisiljava nas da promišljamo
navedeno i da se pobunimo protiv istog, primijetio je jedan. Svjesni činjenice da se moralni sud
može normativno kritizirati samo drugim moralnim sudom, ali i duboko uvjereni da postoji hijerarhija
moralnih sudova izvedena prema načelnom uzdržavanju od žrtvovanja drugih, kazat ćemo sljedeće:
Misri svojim lažnopravednim, nadmenim i kratkovidnoglupim moralom prikriva - težak zločin. Ako se
slažemo da je zatajivanje isto što i izvršenje zločina, nudi nam se vrlo jednostavan zaključak: Misri je
zločinitelj, a njegov moralitet je lažan i nemoralan.
41
U popisu grijeha koje nije počinio on, između ostalog, kaže kako nije obmanjivao, nikome ništa otimao, krao, silom tuđa dobra
prisvajao, nikome hranu uzimao, ničiju među pomjerao, dopuštao da oranice opuste, ni u čemu štetu pravio, bio gluh na riječi
pravde i istine, nikog u plač natjerivao, nije netere psovao, faraona psovao, nije govorio više nego što je bilo potrebno, prevare činio
i bogatio se na tuđi račun. (isp. Vječnik, str. 58 i 59)
42
Darmolatov u Egiptu: ‘’Četrnaest dana sam gledao dvije stotine i pedeset hiljada ljudi kako kopaju jamu za jezero. Sada po nasipima
sade drveće doneseno iz zemlje Retenu. A znam, jer sam čuo. Kada se Velika kraljevska supruga požalila faraonu -život,
snaga, zdravlje -da su joj Amonovi svećenici uskratili ulogu Mut u Amonovom čamcu.(...) A faraon je rekao: ‘Ja hoću jezero odmah,
jer su Amonovi svećenici uvrijedili moju suprugu i ona je plakala.’ To je bio faraonov odgovor Amonovim svećenicima i znak faraonove
moći. Tako je kraljica Teje dostojno sprala uvredu.’’ (97)
43
Ko ne vjeruje G. Novaku neka izvoli pročitati opis staroegipatske države od jedinog živog svjedoka toga doba: ‘’...Egipćani su
snažni, činovnici i nadziratelji su revnosni ; one koji pogriješe tuku; ima mnogo Egipćana i vide se oni koji nose batine; silna je
snaga faraonova; svuda je zapt; tako rade; kopaju kanale za navodnjavanje, siju i oru svoje njive, žanju žito, ubiru plodove, podižu
raznobojne palate od drveta, trske i opeke i hramove od kamena, grade gradove za mrtve i gradove za žive, ne žale truda, a sve
pomno pamte i bilježe...’’ (99)
(sic!)
117