Preuzmite peti broj (sic!)

Posve je začuđujuće je, ali i iritantno nerazumljivo, kako navedena situacija nije iznjedrila tumačenja
koja bi svoje vrednosne sudove i zaključke izvodila apodiktički i oslanjajući se na samu empričku građu
romana: većinom smo mogli čitati osvrte na roman iz filozofskog, teološkog, književnohistorijskog,
kulturološkog i sličnih (paraesteskih) uglova gledanja, bez mogućnosti da u nekoj iscrpnoj (tekstološkoj)
analizi nađemo konkretne i uvjerljive razloge koji će nas uvjeriti da je ovaj roman dobar ili loš umjetnički
proizvod. Time dolazimo do svrhe i cilja ovoga rada. I još nešto: vrednovanje Vječnika kao najpopularnijeg
čitalačkog štiva od izuzetnog je značaja i kao čin koji će upotpuniti naše pokušaje da pravilno
razumijemo duh vremena u kojem živimo.
Prilog stilističkoj analizi
Asmir Kujović, naš perspektivni mladi pjesnik, ističe da ono što u svakom od poglavlja Vječnika ‘’daje
izvanrednu literarnu upečatljivost jeste brižljiva i sabrana vjerodostojnost u iznošenju istorijskih, kulturnih
i civilizacijskih činjenica vezanih za različita podneblja, zadivljujuće prodorna uvjerljivost i stilski
rafinman u prikazivanju i opisima vremenski i prostorno udaljenih kultura, zrelost duha i istančana
preciznost u izražavanju najfinijih tonova misli i osjećanja...’’ 20
Dio prvi: Zrelost duha i istančana preciznost u izražavanju najfinijih tonova misli i osjećanja
Počnimo sa razumijevanjem Ibrišimovićevog pozicioniranja pripovjedača. Jasno je da se kroz izmjenu
pripovjedačke tačke gledišta ostvaruju posebne, za pripovijedanje karakteristične, semantičke izmjene
koje sugestivno kanališu autorovu umjetničku namjeru: npr., Er-forma nikako ne bi uspjela tako uvjerljivo
oblikovati Mersaultovu indiferentnost spram svijeta kako to čini Ich-forma. Naše temeljno pitanje
u vezi s pripovjedanjem u Vječniku je: zašto autor postavlja glavnog junaka kao pripovjedača Imajući
u vidu autorov odnos prema glavnom junaku: odnos u kojemu je junakova emocionalno-voljna orijentacija
etički i religiozni ideal za autora (o čemu ćemo iscrpnije govoriti u narednim poglavljima), kazat
ćemo kako postavljanje Misrija za pripovjedača u konačnici biva estetskom greškom. Odnos herojizacije
glavnog junaka, karakterističan za usmenu epiku, sam po sebi ne mora biti estetski neproduktivan, ali u
ovom slučaju on to jeste. Jer: neosporna je činjenica da smo, shodno autorovom odnosu divljenja prema
vrlinama glavnog junaka, dobili pripovjedača koji treba govoriti o svojoj pravednosti i dobroćudnosti, a
priznat ćemo da je takvo što neukusno čak i u tekstu koji ne teži da bude umjetnički. Drugi razlog: takvo
postavljanje pripovjedača rezultirat će stilski i kompoziciono ubogaljenom pričom, o čemu, u autorefencijalnom
maniru, govori i sam pripovjedač na samom početku: ...iako, evo , ovo pišem, nisam, da kažem,
ni neki poeta, pišem što mi naumpadne i kako mi što naumpadne, sad ovako - sad onako, a i kako se
kad čega sjetim. (str.6) 21 Iako, evo, ovo je da kažemo možda i pošteno od njega, ipak je nevelika utjeha za
nas, čitaoce. Bilo bi mnogo bolje da je autor normalno postupio i postavio pripovjedača u 3. licu: bilo bi
to sukladno i njegovom odnosu (herojizacije) prema glavnom junaku, a pripovjedač bi možda bio poeta,
i možda ne bi pisao sad ovako - sad onako i kako se kad čega sjeti. 22
Stilska ekonomija, interpunkcija, ritam, određenost, jasnost, preciznost - šta je to!
I obojica, Psusenes i Džed, ostanu u Gradu Graditelja Piramide tu noć i sutra do podne svojim poslom; a
onda pođu; a pođu s njima još neki ljudi, neki nadglednici i pisari i njihova pratnja; pođu pješke do lađe i,
lađom uz Nil; i mada su znali jedan drugoga, Psusenes Džeda, a Džed Psusenesa i svi drugi njih, a i oni
te druge, svi su se držali tako kao i da ne znaju jedan drugoga onoliko koliko su znali; a i ljudi iz pratnje
nastojali su da budu samo pratnja; i to su i bili; i kada su ušli u Psusenesovu kuću tako su ušli, nisu ušli
kao gosti, ili nekako drugačije, nego tako.(71)
a) obojica, Psusenes i Džed
Zašto pisati i obojica i Psusenes i Džed (ukoliko iz konteksta jasno prepoznajemo da su obojica Psusenes
i Džed)
20
Asmir Kujović: Dugovjeki, nesmrtni i besmrtni, u: Specijalni prilog..., str. 18
21
Vječnik, Svjetlostkomerc d.d., Sarajevo, 2005. Do kraja ovog rada koristit ćemo navedeno izdanje, a iza svakog citata u zagradi
ćemo naznačiti broj stranice.
22
Ne zaboravimo kako je to isti onaj pripovjedač koji je ‘’pročitao skoro sve knjige obiju aleksandrijskih biblioteka i one Velike Ptolomejeve,
koju je spalio Julije Cezar četrdeset i osam godina prije rođenja Isaa a.s., a i one koju su zvali Biblioteka kćerka, a koju je
opet spalio car Teodosije tri stotine i osamdeset godina poslije rođenja Isaa a.s.; i još kojekakve biblioteke’’.(7)
(sic!)
107