Preuzmite peti broj (sic!)

Haris Imamović
Uzorna priča
Problemi poetike Ibrišimovićevog Vječnika
Pristup
Nedžad Ibrišimović, akademik, slikar, skulptor, dramatičar, pripovjedač, pisac romana Ugursuz i Karabeg,
jedan od najznačajnijih živućih pisaca kod nas, prije ravno pet godina objavio je svoj posljednji roman
- Vječnik. Dugo najavljivan, počesto i od samog autora, kao najznačajniji Ibrišimovićev književni poduhvat,
roman je svojom pojavom na obzorju naše poprilično dosadne književne scene pobudio naročit
interes publike - pet izdanja u prve dvije godine nakon izlaska je tako reći čudesan podatak imamo li
u vidu uslove tekuće bh. književnoizdavačke produkcije. Nesvakidašnji tržišni uspjeh može biti vjeran
pokazatelj i za ustvrditi kako je Vječnik u najvećoj mjeri zadovoljio ukus našeg čitalaštva.
Nesukladno tom ujednačenom prihvatu publike, toj ‘’najvažnijoj stvari za jednog spisatelja’’, književnokritičku
recepciju obilježilo je nemalo razmimoilaženje tumača u pitanjima vrijednosti i značaja ovog
romana, u okviru Ibrišimovićevog opusa, ali i u širim horizontima naše literature. Tako je Vječnik kod
većeg dijela naših akademičara i (ostalih) žreca , te kod cjelokupne ‘’narodne kritike’’, pokupio pregršt
zdušnih i izdašnih pohvala:proglašavan je ‘’konačnim odvajanjem od selimovićevske literarne galaksije’’
(N. Agić), ‘’izrazom autorove sjenovite ontologije’’ (S. Musabegović), ‘’izrazom one divovske borhesovske
težnje da se cjelokupna kulturna baština svjetske istorije sveobuhvatno sažme i objedini u jednoj knjizi’’
(A. Kujović), ‘’neodoljivo ‘drskim romanom’ ‘’ (Dž. Latić), romanom ‘’koji na jedan radikalan način stupa u
dijalog s mitološkim diskursom, na našim prostorima proskribiranim iz poznatih razloga’’ (V.Preljević),
‘’istinskim svjedočanstvom postojanja ‘romaneskne Bosne’ ‘’ (M. Džanko), itd., itd. 18 Najveće priznanje i
najsvesrdniju pohvalu Ibrišimović je ipak dobio od svojih kolega: Vječnik je, u jednoj evrovizijskoj atmosferi,
izabran od Društva pisaca BiH kao bosanskohercegovački kandidat za Nobelovu nagradu. Nasuprot
tom književnokritičkom epoletiranju posljednjeg Ibrišimovićevog romana, stajat će dio onih koji su
pohvalno ocjenjivali dotadašnji Ibrišimovićev rad, ali kod kojih se ovoga puta mogao primijetiti osjećaj
iznevjernog očekivanja. Osnovne zamjerke kritičara-nezadovoljnika upućene Ibrišimovićevom romanu
(bile) su: odsustvo polifonije i autorova pretenzija na istinitost iznesenog saznanja. 19 Ergo: Vječnik nije
dobar kao neki prethodni autorovi romani koji su imali pobrojane kvalitete.
U konačnici takvo radikalno različito vrednovanje dovest će našu književnu scenu u stanje kontinuirane
napetosti, stanje koja će svoj zenit dosegnuti za vrijeme jedne (novinske) polemike zbog nedodjeljivanja
književne nagrade Meša Selimović Ibrišimovićevom romanu. Vječnik nije dobio ni Mešinu ni Nobelovu
nagradu, ali mora mu se priznati da je svojom pojavom uspio uzbuditi naše književne duhove (cinik bi
kazao: književne sablasti).
Estetsic!a
18
Isp. Specijalni prilog. Izlaganja sa Naučnog skupa Vječnik: književni likovi besmrtnika, Odjek, proljeće 2007.
19
Isp. Enver Kazaz: Roman izvan romaneskne tradicije i Davor Beganović: Anđeo i mistik. Linearna i prostorna koncepcija vječnosti
u dva romana Nedžada Ibrišimovića, Specijalni prilog...
Podsjetimo da je polifonija jedno načelo građenja koje je invencija Dostojevskoga, a nipošto fundamentalni princip romanesknog
žanra pomoću kojeg bismo kroz logiku prisustva/odsustva vrednovali svaki pojedinačni roman. To što Ibrišimović nema u vidu
(ne želi da ima) ‘’derridaovsko shvaćanje identiteta kao procesa diferencijacije utemeljene na razlici, pomaku i odgodi’’, ili što ‘’ide
nasuprot bahtinovski shvaćenoj dijalogičnosti romaneskne tradicije od Dostojevskog na ovamo razvijajući se kao monologični
roman’’ i ‘’materijalističkom antropocentričnom konceptu kulture suprotstavlja teocentrični kulturalni sistem’’, ne mora značiti i
da je Vječnik (estetski) bezvrijedan roman: sam Dostojevski je svojedobno raskinuo sa jednom romaneksnom tradicijom i, u dobu
najvećeg uspona materijalističkih učenja, formirao jedan svjetonazor uveliko prožet religijom, a nije čak imao u vidu ni derridaovsko
shvaćanje identiteta. Spočitavati Ibrišimoviću da nema ovaj-ili-onaj filozofski koncept ili princip građenja, na takav način,
osim što je besmisleno i neukusno može biti i opasno, ukoliko pređe u (lukačevsko) insistiranje na precizno definisanom idejnom
i formalnostrukturalnom načelu građenja romana. Svako ko pretendira da bude književnik, pa i Ibrišimović, ima punu slobodu
koju može ograničiti samo njegov duh, dar i rad, a koju ne smije ograničavati nikakva književna kritika (moramo li to ponavljati!).
O postmodernizaciji polifonije i postmodernističkoj paljbi po (svakom) autoru koji pretenduje na istinitost iznesenog saznanja,
neki drugi put.
106
(sic!)