Preuzmite peti broj (sic!)

Estetsic!a
tekstove kao bosanske tekstove, konačno ih određujući. Čini se bespotrebnim naglašavati nepreciznost
ovakve metodologije, nevjerovatni eklekticizam koji bi mogao obuhvatiti dosta toga (Vojislav Lubarda),
na kojem autorica želi razriješiti ozbiljan problem kvalifikacije književnosti u postjugoslovenskom
kontekstu. Osim toga, u pitanju je radikalna depolitizacija društvenog problema, jer se u suštini tekstualnim
konceptom pripovjedačke/književne Bosne rješava i legitimizira problem - katedri za proučavanje
književnosti na središnjem južnoslavenskom jeziku (sugeriranjem bosnistike), ili postojanje čitave
jedne države ili kulture. Nadalje, utemeljujući geopetičku koncepciju na djelima Andrića, Karahasana,
Selimovića - autorica konstatuje: “postoje brojni tekstovi o njoj i iz nje, čija je središnja tema (upravo
stoga) Bosna.” Ovdje se čini suvišnim naglašavati ili na licu mjesta interpretirati djela pobrojanih
autora, dokazujući da središnja tema tih djela nije Bosna - jer nisu u pitanju nikakve kulturnoistorijske
analize ili putopisi; nego, u slučaju citiranog iskaza u pitanju je metodologija prema kojoj se strategijama
dedukcione analize mogu preuzeti kvalificiranja hronotopa kao temeljna stavke ukupne književne
strukture: “Riječnim tokovima i imenima rijeka, opisivanjima, između ostalog i imenovanjima planina,
opisani se bosanski grad može identificirati.” Budući da je hronotop bosansko-osmanlijski, možemo li
reći da je središnja tema Selimovićevog Derviša i smrti - Bosna I da li bi to bio dovoljan dokaz uopšte da
se taj tekst okvalificira kao bosanski Da li je središnja tema u Andrićevoj Ćupriji također Bosna Da li
tu postoji neki likovi, ili je u strukturi jedino prisutno svejednako razglabanje o toposima Da li slučajeve
Andrićevih likova presudno određuje to što se odmotavaju na bosanskom prostoru No, čini se da prema
uzusima Jakišine metodologije, iako je to prethodno naročito naglašeno, u jednom trenutku prestaje
biti važno da se radnja događa u Bosni -”Budući da brojna takva povezivanja importiraju Selimovićeve i
Andrićeve bosanske tekstove u Karahasanove, njegov tekst gotovo i da ne mora reći ništa više o Bosni,
romani su već smješteni u lokalnome prostoru ukazivanjem na druge bosanske tekstove. U Istočnom
diwanu, koji se odvija na Bliskom Istoku, topička participacija kao kulturalna pozadina funkcionira tako
dobro da se Bosna ne spominje niti jednom riječju a unatoč je tomu sveprisutna u tekstu.” Dakle, krenimo
redom: tekstovi su bosanski zato što se pominju bosanski toposi a radnja odigrava na bosanskom
prostoru. Uredu! Međutim, i u tekstovima u kojima se Bosna ne spominje niti jednom riječju, u kojima
se radnja odvija, naprimjer, na Bliskom Istoku, jesu bosanski. Zašto Zato što se Bosna sveprisutna u
tekstu. Uredu.
“Tako u prikazivanju Bosne u svim bosanskim tekstovima...sudjeluju kontekstualizirani sljedeći topoi:
snijeg, tišina, smrt, ravnodušnost i nužni odlazak iz Bosne... Osim toga su topični “svjetlo” i “nevidljivost”
kao i arhitektonske metafore, s osobitim značajem “mosta”, “puta” i slika arhitektonskih slojeva
koji se mogu pronaći ispod bosanske zemlje. Dodatni je topos Bosne... rascijepljenost krajolika i surova
meteorološka situacija.” 12
Zadatak: sljedeće topose potražiti u svjetskoj književnosti: snijeg, tišina, smrt, ravnodušnost, nužni
odlazak, “svjetlo”, “nevidljivost”, arhitektonske metafore “mosta” i “puta”, arhitektonske slojeve, rascijepljenost
krajolika, surovu meteorološku situaciju. To jest, potražiti i interpretirati i izlučiti Bosnu u
svjetskoj književnosti.
4. Mala tranzicijska škola pisanja
1. Književno postignuće Damira Avdića Grahe 13
“I woke up this morning. Al u kurcu. Podne je davno prošlo. I gipsy woman neće meni srat o životu.
Ja sam nova raja. Ja sam DJ. Technomachine. Prije neki dan sam se uselio ovdje. Mati mi je jedva dala
12
Isto.
13
“Niko tako tačno, fotografski precizno ne opisuje kancerogenost etnokulturnih identiteta i niko tako precizno ne demaskira
ovdašnji tranzicijski neofašizam i mikrofašističke prakse, socijalnu bijedu, užas siromaštva. Ali, Graha to može, jer unaprijed
prihvata losseersku poziciju urbanog marginalaca, kulturnog i intelektualnog nomada u ruraliziranoj, arhaiziranoj, klerikaliziranoj
kulturi koja i nije ništa drugo do pokorna sluškinja etnokapitalističkih moćnika.” (Enver Kazaz, Tranzicijska etnokulturna pustinja,
Sarajevske sveske br. 27-28) 13
“Nakon što je izdao knjigu Enter Džehennem, i time potvrdio da njegove spisateljske sposobnosti sežu mnogo više od genijalnih
minimalističkih tekstova koje piše za svoje pjesme, Avdić je novim albumom Život je raj na svoj specifični način, derući gitaru i
vrišteći u mikrofon vrlo jednostavne, ali upečatljive poruke, još jednom “povalio” mnogo toga na šta se u društvu oči zatvaraju.”
(M. Durkalić. Raj bosanskog psiha, Dani br. 678., 11/06/2010)
“Zato što, da se poslužimo njegovom leksikom, kad Graha kaže “jeb’o mater!”, on ne psuje, on samo tako priča. Drugo, uši nenavikle
na Grahinu brutalnu gitaru i želuci nenaučeni na Grahine distorzirane stihove, skoro sigurno neće naći utjehu u trpkim
pitanjima” (E. Hadžović. Jebo mater nije psovka. Dani, br. 676., 28/05/2010)
(sic!)
101