TAMNA STRANA DUBAI-A - Arhitektonski fakultet

TAMNA STRANA DUBAI-A

Sveučilište u Zagrebu
Arhitektonski fakultet
Suvremeno stanovanje
Akad. god. 2009. / 2010.
Tamna strana Dubai-a
Prof / dr.sc. Alenka Delić, dipl.ing. arhitekture
Studenti / Sara Šegedin, Marko Žunić

Nastanak Dubai-a
Prije trideset godina, gotovo cijeli suvremeni Dubai je bio pustinja, naseljena samo sa
kaktusima i škorpionima. No, u centru grada postoje tragovi nekadašnjeg Dubai-a,
zakopani usred metala i stakla. Sredinom 18. stoljeća ovdje je bilo sagrađeno malo
selo, u donjem dijelu Perzijskog zaljeva. Stanovništvo je živjelo od ribolova i lova na
školjkaše. Situacija se drastično promijenila pronalaskom nafte, a cijela regija veoma
je bogata istom. Od kada su 1971. godine Dubai i ostalih šest emirata oformili
Ujedinjene Arapske Emirate, ova država je u vrhu svjetskih proizvođača. To je dalo
mogućnosti i ovom gradu kao i cijelom emiratu da brzo napreduje. Znajući da rezerve
nafte neće trajati vječno Rašid bin Saed Al Maktum, emir (šeik) Dubaia od 1958.-
1990., je imao ideju kako da Dubai učini bogatim i poslije nestanka naftnih rezervi.
Počeo je sa detaljnim planovima za razvoj najvećeg svjetskog turističkog mjesta.
Ogroman novac dobijen od nafte potrošen je na naglu izgradnju ovog grada. U samo
30 godina je izgrađen, kao da je pao sa neba. Od grada 18. stoljeća do grada 21.
stoljeća u samo jednoj generaciji. Dubai je izgradio šeik Rašid bin Saed Al Maktum.
Ali to zapravo nije istina. Dubai su izgradili robovi i oni ga još uvijek grade. Veliki broj
Indijaca i Pakistanaca je došao u ovaj grad, da rade kao fizički radnici na ogromnim
građevinskim radovima. Broj stanovnika od 1968. do 1975. povećao se 4 puta.
Dubai – idealan grad za studente i mlade ljude
Vlada financira cjelokupno školovanje do doktorskog stupnja. Kada se ljudi vjenčaju
dobe besplatnu kuću. Telefonski pozivi su besplatni. Skoro svi imaju služavku, dadilju
i osobnog vozača. I nikada ne plaćaju porez. Za emirate je skoro sve besplatno u
njihovoj državi dok za strance nije. Posao za emirate je siguran, a otkaz se može
dobiti jedino ako se napravi vrlo velika greška. Čak se rade i zakoni prema kojima je
skoro ne moguće otpustit emirata. BDP po glavi stanovnika iznosi $120 000 po
godini.
Položaj stranih radnika
Postoje 3 različita stanovnika Dubai-a i sva 3 su međusobno povezana. Prvi su
imigranti koji dolaze iz svih strana svijeta kao obrazovana radna snaga da rade u

Dubaiju, drugi su domaće stanovništvo na čelu sa šeikom Mohhamedom, a treći su
strani radnici - „najniža kasta“ koji su izgradili Dubai i koji su zarobljeni u njemu. Njih
možete vidjeti bilo gdje, u prljavim plavim uniformama kako se šefovi gradilišta deru
na njih, ali većina dobro stojeće populacije Dubai-a se uopće ne obazire na njih. Ako
se nekoga pita tko je izgradio grad, svi govore šeik je izgradio grad.
Svake večeri stotine tisuća mladih ljudi koji grade Dubai su odvezeni od gradilišta do
njihovih privremenih „domova“ sat vremena od grada gdje žive kao u nekoj karanteni.
Prije nekoliko godina oni su prevoženi na kamionima koji inače prevoze stoku, ali su
se bogati imigranti pobunili da to neizgleda lijepo, pa se sada voze malim metalnim
autobusima u kojima je isto tako vruće, ali „ljepše“ izgleda.
Sonapur je dio pustinje sa mnoštvom identičnih betonskih zgrada. Otprilike 300 000
ljudi živi ovdje u naseljima koje na Hindu jeziku znače: Grad zlata itd. Radnici koji
dolaze raditi ovdje su većinom iz zemalja trećeg svijeta. Njih regrutiraju građevinske
firme obečavajući ima plače od 40000 takka na mjesec što je oko 450 € za rad od 9
do 17 sati na različitim građevinskim projektima. Obečaju ima odličan smještaj, hranu
i dobar odnos prema njima. Sve što moraju napraviti da bi dobili takav posao je platiti
unaprijed 2600€ za radnu vizu koju bi pod takvim uvijetima mogli otplatiti u roku od 6
mjeseci. Većina radnika da bi mogla platiti ovu svotu mora prodati svoje zemljište,
stoku i kuće, te još uz to posuditi novac od lokalnog kamatara kako bi dobili
mogučnost da rade u Dubai – u.
Čim uspiju doći u Dubai radnicima oduzmu putovnice građevinske tvrtke koje ih
zapošljavaju i više ih nikada ne vide. Tada im kažu da će raditi 14 sati dnevno na
pustinjskoj vručini – gdje se zapadnim turistima ne preporuča da stoje duže od 5 min
ljeti kada temperatura skoči na na 55 ˚C. Nakon toga saznaju da će im plaća iznositi
100€ što je manje od četvrtine onog što im je bilo obečano. Ako se slučajno
usprotive, građevinska firma im kaže da se vrate kući što je u startu nemoguće jer su
im oduzeli putovnice, te su primorani ostati i raditi kao robovi. Njihove obitelji koje
očekuju da im pošalju novac neće dobiti ništa najmanje 2 godine koliko im je
potrebno da otplate prvo sav novac koji su potrošili da bi došli u Dubai, te uz sve to
zarađuju manje nego što bi zarađivali u svojoj zemlji.
Nastambe u kojima žive ne bi se mogle opisati ni kao minimun životnog standarda.
Sitne betonske čelije sa krevetom na kat, pa na još jedan kat u kojima živi po 11 ljudi
odjednom. Sobe zaudaraju zbog toga što „sanitarije“ koje izgledaju kao rupe u zemlji
i se nalaze izvan nastambi, su neodržavane. Nemaju klima uređaje niti ventilatore i
zbog toga je vručina u sobi nesnošljiva. U sredini ljeta radnici spavaju na podovima,
krovovima bilo gdje mogu osjetiti makar malo hladnoće.
Voda koja im se dostavlja u velikim bijelim bačvama nije propisno desalinizirana i
osjeti se sol. Od toga oboljevaju, ali nemaju druge opcije.
Radni uvijeti ovdje su skoro najgori na svijetu. Radnici nose 50kg teške blokove
cementa na ogromnoj vrućini. Toliko se znoje da ne mogu mokriti nekoliko dana pa

čak i tjedana. Kao da im je sva tekučina izašla kroz kožu i zbog toga užasno smrde.
Od toga oboljevaju i dobijaju vrtoglavice, nije im dozvoljeno da stanu osim jednog
sata popodne. Znaju da ako im što ispadne ili ako se poskliznu mogu doživjeti
nesreću, pa čak i umrijeti. Ako pokušaju uzeti bolovanje ono im nije plačeno, i onda
moraju ostati i još duže u Dubai-u.
Ovi radnici rade na zgradama i neboderima za koje neznaju ni kao se zovu ni koja je
njihova funkcija. Oni nikad ne vide Dubai kao turističku atrakciju već kao građevinu
koju dižu kat po kat.
Radnici se radi takvih uvijeta ne bune, oni koji se bune ili koji štrajkaju bivaju na
nasilan način ušutkani. Primjer jedne takve pobune gdje radnici nisu dobivali plaču 4
mjeseca i radi toga su se pobunili, završio je tako da je dio naselja u kojem su bili
opkoljen sa strane policije, a štrajk je uz upotrebu sile priveden kraju i svi vođe
pobune su uhićeni i zatvoreni. Kada je došla ova gospodarska kriza i recesija u
mnogim radničkim naseljima su isključili struju. Građevinske tvrtke koje su ih
upošljavale nestale su zajedno sa njihovim putovnicama i plačama. Sve se ovo
smatra ilegalnim. Poslodavci bi trebali plačati svoje zaposlenike, ne bi im trebali
uzimati putovnice, omogučavati ljudske radne uvijete. Radnici su na prijevaru
dovedeni u Dubai, prisiljeni su ostati i raditi, i sve to uz prešutni blagoslov vlasti
Ujedninjenih Arapskih Emirata.
Udruge za ljudska prava bilježe veliki broj samoubojstava koji se događaju u
radničkim naseljima i gradilištima. Ova samoubojstva nisu prijavljena već se vode
kao nesreće na radu. Ni tada obitelji žrtava ne izlaze iz dužničkog ropstva njenog
člana već jednostavno nasljeđuju taj dug. Indijsko veleposlanstvo je zabilježilo 2005.
godine 971 smrt uzrokovan iscrpljenošću prekomjernim radom na velikoj vručini i
samoubojstava. Nakon što je ovaj podatak procurio, konzulat je zamoljen da
prestane brojiti.
Disidentski pokret
Nisu svi domači stanovnici Dubai oni koji okreću glavu u drugu stranu na probleme
ropstva radnika koji podižu ovaj grad. Postoji manjina onih, koja pokušava prokazati
na probleme ropstva i šeike koji to potiču. No ni njima nakon što istupe u javnost nije
lako. Čim se oglase i počnu govoriti o problemima u svojoj zemlji, bivaju uhićeni od
strane tajne policije i zaprijete im da će izgubiti posao oni i njhova djeca. Takoder im
oduzmu putovnice. Tada se nađu u vrlo sličnoj situaciji kao isti ti radnici kojima su
pokušavali pomoći samo što oni postaju robovi u svojoj vlastitoj zemlji.

Opčenito gledano šeici koji upravljau Dubai-om tiho podržavaju ovakvo stanje zbog
toga što večina građevinskih firmi je u vlasništvu države, te stoga ropstvo kao takvo
im odgovara. Kada plačaju radnike najmanje moguće svoj profit time povećavaju što
više mogu. Cijeli današnji Dubai je napravljen na kredit. Zovu ga Creditopolis. Dubai
duguje 107% ukupnog BDP-a. Nedavno su im pomogli njihovi naftom bogati susjedi
iz Abu Dhabi-a koji su im dali određenu svotu novca da održe svoje gospodarstvo i
nastave sa gradnjom. Ovo če i dalje smanjiti ljudska prava i slobode u Dubai-u zbog
toga što če se sada mnoge odluke donositi iz susjednog emirata Abu Dhabi-a koji je
konzervativnije i zatvorenije društvo od Dubai-a.
Dubai na rubu bankrota
Godinama je Emirat Dubai bio najbolja adresa za investitore iz čitavog svijeta. Zemlja
je slijedila svoj ambiciozan plan da s vremenom bude sve manje ovisna o prihodima
od nafte i da ce sve više novca zarađivati kao središte uslužnih djelatnosti čitave
regije Perzijskog zaljeva. Ali Dubai je pretjerao. Pod svaku cijenu je želio velike i
prestižne objekte. Tamo se još uvijek nalazi najveća zračna luka u regiji. Prednjačiti
se željelo i na području sporta, kulture i stanovanju. Državnom fondu iz Dubai World
više se ne vjeruje bez rezervi. On više ne može računati na automatsku financijsku
pomoć drugih bratskih emirata što je u prošlosti često bio slučaj. Dubai je član
Ujedinjenih Arapskih Emirata, UAE, i njihova središnja banka je još tijekom ljeta
2009. investirala više milijardi dolara u državne vrijednosne papire kako bi stabilizirao
situaciju. A nedavno je Dubai dobio još jedan kredit iz Abu Dabija, glavnog grada
UAE-a. I sada Dubai World mora pregovarati sa svojim vjerovnicima kako bi
reprogramirali dug i produžili rokove otplate. Ali bitna stvar je da Dubai ne smije
izgubiti dobar glas. A još bitnija stvar je što će se dogoditi sa građevinskim radnicima
ako Dubai stvarno bankrotira. Oni nemaju ništa sada kada kao zarađuju i zaposleni
su, a što će imati kada ostanu i bez tog jednog posla i bez ikakvog tračka nade.
Kraj svijeta
Otok u obliku svijeta je napušten. Nije ni dovršen. Na obali Dubai-a investitori su
pokušali obnoviti svijet. Pokušali su napraviti umjetne otoke koji izgledaju kao
kontinenti i pokušavaju ih prodati onom koji ponudi najviše novaca. Postoje glasine

da će Beckham kupiti umjetni otok Velike Britanije. Ljudi koji rade na obližnoj obali
kažu da nisu vidjeli na umjetnim otocima nikog već nekoliko mjeseci.
Svugdje u Dubai-u mnogi „ludi“ projekti koji su se počeli graditi sada samo stoje.
Projekti koji su završeni prije globalne krize sada zjape prazni. Hotel Atlantis je
otvoren u zimu 2008 godine u preskupom party/otvorenju na kojem su bili Robert De
Niro, Lindsay Lohan i Lily Alen. On se nalazi na svom vlastitom umjetnom otoku.
Nedavno je padala kiša, krov je prokišnjavao, pločiče sa zidova su opadale. Dubai
pomalo sustiže njihova arogancija i nepravednost prema onima koji su ga izgradili.