Sic ci tat 1

Sic ci tat 1 Sic ci tat 1

24.12.2014 Views

EstetSic!a 99 slobodnom stihu do navijačke crne žući u kako slobodnom tako i vezanom stihu (“Trava ti je rosna, sudbina pakosna, ne daj se Bosno, prkosna i ponosna”), od pomužjačenog i psovačkog jezika feminizma naštiklovanih i prefarbanih nekakvih ženica do postmodernih ilahija i kasida literarnih fakina i barutovačkih tvrdoglavica pod kineskosintetičkom francuzicom, naša savremena poezija naprije nam liči na pomahnitalog cirkuskog majmuna koji više ne zna treba li imperijalnoukočeno jahati na slonu ili luđački skakutati po krokodilovom nosu, pa, majmunski mudar, on za svaki slučaj radi i jedno i drugo! Ona nije više autonomna, nije samosvrhovita, ona nije slobodna, ona je demokratski slobodna, ona je pluralistička, ona je dužna, njoj je naređeno šta će raditi, ona je sama sebi naredila da bude korisna! Ona je harlekin, ona je svećenik, ona je prostitutka. Ona je majmun. Ona je šizofrena. Ona je roba i reklama. Ona je šizofreni majmun. Ona je zabava koja misli da je i pouka; ona misli da je pouka koja je zabavna; ona je sve to tek da bi mogla biti roba ili reklama. Ona je čak “engagement”, samo zato da bi mogla biti roba i reklama! Ona je protiv roba i reklama: da bi i sama mogla biti roba i reklama! Ona je sirovina akademijske industrije i televizijske industrije. Ona je predmet disertacija i studija; ona je po mjeri svih tih disertacija i studija. Ona je rubrika u televizijskim emisijama o građanskoj kulturi. Ona je po mjeri novinara. Novinari uvijek žele da prave nekakav festival od literature. Profesori uvijek žele neki izam od toga. Njezinu ogoljenost jezika, taj ogoljenizam, to zloćudno utjecanje poljskih i loših nekakvih pjesnika, to obožavaju građani i građanski književni kritičari, novinari ponajviše. Zato što građani obožavaju kada čitaju post-modernu (dakle, bolju od moderne!) poeziju radi opuštanja, i još sve razumiju! Građani tada sami sebe obožavaju. O, kako građani obožavaju sebe obožavati! Građani su naravno budale, i sve te novinske članke koje im za pet para podvaljuju svi ti njihovi čanko-lisci, mogu naći za paru, u dnevnim novinama. Građani misle da su estete, jer vole lijepu obrubu. Građani plaćaju samo korice svim tim izdavačkim lisicama. Kako smo rekli: sve je roba. Sve može biti roba i sve može biti poezija! To je formula našeg vremena. Čak i robni izmet! Sačuvajte, na primjer, svoje račune iz trgovine, precrtajte svaki hemijskom, zaheftajte to, ukoričite, i napišite na koricama da je to autentičan i neoavangardni poetski protest protiv savremene potrošačke

100 EstetSic!a kulture, odnesite to izdavaču, gostujte u sedmičnoj emisiji o kulturi krovne bosanskohercegovačke televizije, odnesite to na akademiju, profesorima, da analiziraju, štampajte u časopisima, otvorite račun, dobijte za to Soroševu stipendiju, aplauz, stisak ruke, osmijeh ponosnog oca, dobijte nagradu Njemačke ambasade za to, ili Slovenačke ambasade, dobijte nagradu talijanske banke, švedske fondacije; brzo, dok je vrelo, nosite to uglednim pjesnicima, neka vas promovišu, neka vas lansiraju, neka vas tapšu po vašim poetskim ramenima, čitajte to u parku, čitajte u gradskoj galeriji, u gradskoj biblioteci; boga nam građanskog, ako hoćete biti pjesnik – bit ćete pjesnik! Pjesme naših pjesnika su bakalinske, dosadne i bezlične, izvještačene, proste, i štancaju ih po hiljadu na mjesec, i kod svih su iste, kao roba u seriji, i duboko su vezane za proizvodnju, za robu, za kasu, i po njima pišu reklame; pjesme naših savremenih pjesnika su kao bakalinski računi. Čak najpotrošenije stvari mogu biti – poezija. Vrhunska. Antologijska. O, demokratijo! O, slobodo volje! O, sveta Deklaracijo o ljudskim pravima, dokle smo to doveslali! Ta naša savremena poezija, ona je samo izmet sveopće pojmovne zbrke. Samo ako jasno odredimo pojmove s kojim operišemo nastupit će smak “našeg savremenog poetskog svijeta”, i naša savremena poezija, to će biti samo prazni papiri! Tek mogućnost. Lirika je izgubila razliku spram proze. Zapravo naša savremena lirika izgubila je razliku spram novinskog članka ili vica! Ona više nije postizala jedinstvena dejstva. Pripuzala je građanskom jeziku i malograđanskoj osjećajnosti. To više i nije mogla biti lirika. Niti književnost. Svaka nova pjesma mora se razlikovati od svega što ja napisano u književnosti, u potrebnoj dozi, da bi i sama mogla biti književnost: inače može biti uvrštena u neku buduću Quorumovu antologiju. Naši tranzicijski skribenti pisali su pjesme koje se ne razlikuju niti od najobičnijeg razgovornog jezika. Ta njihova lirika, ona više ne može da ima pravo na postojanje. Ona nema samosvojnog obilježja i smrtno je bolesna. Ona će zasigurno nestati s vremenom, ali bilo bi plemenito usmrtiti je što prije, jer je nakazna i štetna kao tumor. Ona je parazit, baš kao što je i građanska klasa parazit. Ona se prilagodila građanskom ukusu. Ona parazitari na parazitu! Govorili smo o strukturi duše današnjih građana. Ubrzana doživljajnost, tj. potreba da se svi utisci svedu na minimalno trajanje, koristohlepni i

100<br />

Estet<strong>Sic</strong>!a<br />

kulture, odnesite to izdavaču, gostujte u sedmičnoj emisiji o<br />

kulturi krovne bosanskohercegovačke televizije, odnesite to<br />

na akademiju, profesorima, da analiziraju, štampajte u<br />

časopisima, otvorite račun, dobijte za to Soroševu stipendiju,<br />

aplauz, stisak ruke, osmijeh ponosnog oca, dobijte nagradu<br />

Njemačke ambasade za to, ili Slovenačke ambasade, dobijte<br />

nagradu talijanske banke, švedske fonda<strong>ci</strong>je; brzo, dok je<br />

vrelo, nosite to uglednim pjesni<strong>ci</strong>ma, neka vas promovišu,<br />

neka vas lansiraju, neka vas tapšu po vašim poetskim<br />

ramenima, čitajte to u parku, čitajte u gradskoj galeriji, u<br />

gradskoj bibliote<strong>ci</strong>; boga nam građanskog, ako hoćete biti<br />

pjesnik – bit ćete pjesnik! Pjesme naših pjesnika su bakalinske,<br />

dosadne i bezlične, izvještačene, proste, i štancaju ih po<br />

hiljadu na mjesec, i kod svih su iste, kao roba u seriji, i duboko<br />

su vezane za proizvodnju, za robu, za kasu, i po njima pišu<br />

reklame; pjesme naših savremenih pjesnika su kao bakalinski<br />

računi. Čak najpotrošenije stvari mogu biti – poezija.<br />

Vrhunska. Antologijska. O, demokratijo! O, slobodo volje! O,<br />

sveta Deklara<strong>ci</strong>jo o ljudskim pravima, dokle smo to doveslali!<br />

Ta naša savremena poezija, ona je samo izmet sveopće<br />

pojmovne zbrke. Samo ako jasno odredimo pojmove s kojim<br />

operišemo nastupit će smak “našeg savremenog poetskog<br />

svijeta”, i naša savremena poezija, to će biti samo prazni papiri!<br />

Tek mogućnost.<br />

Lirika je izgubila razliku spram proze. Zapravo naša<br />

savremena lirika izgubila je razliku spram novinskog članka<br />

ili vica! Ona više nije postizala jedinstvena dejstva. Pripuzala<br />

je građanskom jeziku i malograđanskoj osjećajnosti. To više i<br />

nije mogla biti lirika. Niti književnost. Svaka nova pjesma<br />

mora se razlikovati od svega što ja napisano u književnosti, u<br />

potrebnoj dozi, da bi i sama mogla biti književnost: inače<br />

može biti uvrštena u neku buduću Quorumovu antologiju.<br />

Naši tranzi<strong>ci</strong>jski skribenti pisali su pjesme koje se ne razlikuju<br />

niti od najobičnijeg razgovornog jezika. Ta njihova lirika, ona<br />

više ne može da ima pravo na postojanje. Ona nema<br />

samosvojnog obilježja i smrtno je bolesna. Ona će zasigurno<br />

nes<strong>tat</strong>i s vremenom, ali bilo bi plemenito usmrtiti je što prije,<br />

jer je nakazna i štetna kao tumor. Ona je parazit, baš kao što<br />

je i građanska klasa parazit. Ona se prilagodila građanskom<br />

ukusu. Ona parazitari na parazitu! Govorili smo o strukturi<br />

duše današnjih građana. Ubrzana doživljajnost, tj. potreba da<br />

se svi utis<strong>ci</strong> svedu na minimalno trajanje, koristohlepni i

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!