Sic ci tat 1

94
EstetSic!a
zabavlja i podučava ljude, to je jedna lešina, kadaver. Ta
književnost je osuđena na smrt baš kao i božićna jelka. O
tome ćete naći već kod Lecontea de Lislea i Baudelairea. Kada
je Sully-Prudhomme pokušavao da pretoči cijele naučne
udžbenike u stihove, de Lisle je napisao: “Sve te didaktičke
perifraze, koje nemaju ništa zajednikog s umjetnošću, prije bi
mi dokazivale da pjesnici u modernom društvu postaju iz
sata u sat suvišni.” A Baudelaire ponavljajući de Lislea i
Gautiera piše sljedeću rečenicu: “Poezija ne može, osim po
cijenu smrti ili propasti, da se poveže s naukom ili moralom.”
To važi i danas. Svedemo li književnost na nešto što ona nije,
to ujedno znači njezinu smrt. Svejedno da li je to nešto:
glupava zabava ili najozbiljnija socijalna etika. Teorija o
samosvrhovitosti književnosti nije nimalo naivna kao što neki
naivni i napadni mozgovi misle. Čak i u smislu engagementa;
danas, u vremenu kada proizvodnja od svega želi načiniti
samo robu ili bar reklamu za svoju robu, kada je revolucija
samo halucinacija nekih intelektualnih gitarista, a kada su
građanski intelektualci traže za se uhljebije po svaku cijenu,
angažman mora biti pisan radi angažmana! Parnas, ta
najnapadanija teorija u našem vremenu, to je možda i
najvažnija teorija moderne literature! Mi ne mislimo da je to
samo pledoaje za opisivanje grčkih vaza u aleksandrincu. Ne.
To kultno izdavajanje valja razumjeti, prije svega kako su ga
razumjevali sami Leconte de Lisle i Charles Baudelaire, tj. kao
nastojanje da se u rijeci banalnosti očuva ostrvo duhovne
čistote lišeno bilo kakave građanskibanalno i koristohlepno
pojmljene svrhe. Osim tog patetičnog smisla, za nas,
današnjane, na tom ostrvu ima i mnogo više sakrivenog blaga
nego što se mislilo.
Da li će književnost imati čitaoce, djetinjasto je o tome
brinuti. A glupavo je zbog takvih briga devastirati samu
njezinu prirodu. Postojanost književnosti ne ogleda se u
broju njeznih čitalaca, već u načinu njezinog djelovanja na
čitaoce koje uvijek ima; i u tom smislu, književnost će
postojati čak i onda kada bude imala samo jednog čitaoca.
Nije važno je li ona pristupačna, već – je li važna čitaocu; to je
causa sine qua non njezine životnosti. Jer ona nije život, i ne
nalazi opravdanje u sebi samoj; ona tek postoji za život, i
opravdanje može naći tek u tome da bude važna za život, tek
za onaj svjesni, život čovjekov. Naš svijet je pun pojava kao
što je pustinja puna, to jest krcat je nevažnim, a pažnja je naša