Sic ci tat 1
Share Embed Flag
Download ePaper

Sic ci tat 1

Sic ci tat 1 Sic ci tat 1

sic.ba
24.12.2014 Views

EstetSic!a 91 “Bijes, to može biti dobro za pobjedu, ukoliko ga pravilno kanališete”, čujemo kako trener viče fudbalerima. Ili strah. Prokuranti vrlo dobro znaju koliko je strah od otkaza koristan za uspješno privređivanje... Ništa nije vrijedno, nije ozbiljno ukoliko nije sredstvo, ukoliko nije korisno. “Svako ko ne koristi sistemu, košta sistem”, objašnjava ekonomski analitičar u večernjim vijestima, dok mi klimamo glavom. Koristan sam, dakle, imam pravo da postojim. To je metafizika našega doba. A sve svrhe, kako vrlo dobro znamo, sve korisnosti, samo su znakovi da je nečija volja za moć zagospodarila nečim manje moćnim i nametnula mu prirodu funkcije. Dakle, osim što je naše Sve posve besmisleno, ono je i neslobodno. Čuli smo, na primjer, da je smisao rada u zadovoljenju potreba. Ta fraza jednostavno je prestala biti istinitom. Naš svijet je svijet koji industrira sve, pa čak i ljudske potrebe. Da! Ta industrija ljudskih potreba, svima nam je vrlo dobro poznata – to je reklama. To je i moda. I baš kako mi – radnici proizvodimo robe, tako i robe proizvode nas – potrošače. A kada zbog potreba profita proizvedemo više robe negoli što nam treba, onda moramo proizvesti i više potrebe; to radi reklama. To radi moda, to danas zapravo radi jedna cijela popularna kultura. Čovjekove emocije i potrebe podešene su prema potrebama proizvodnje. I više ne može biti govora o nekakvoj ravnoteži između proizvodnje i potreba, već samo povećanje naših potrošačkih potreba zbog povećanja proizvodnje, tj. još veća brzina proizvodnje i potrošnje. Današnji čovjek više nije ni sopstvenik vlastitih nagona! On je proizveden proizvodnjom. Njegovi nagoni, njegovi doživljaji i njegovi osjećaju su podešeni robama serijske proizvodnje. Milioni primjeraka u seriji neke robe, dat će i milione jednakih jedninki, što će reći, individua ponestaje, jer nestaje individualiziranih proizvoda. To je logika našega vremena i prostora. Ko bi danas pravio proizvod kojega može samo jednom prodati! Ili koji se ne može potrošiti! To bi bilo besmisleno sa stanovišta našega društvenog razuma. Besmisleno bi bilo i svim tim bezličnim potrošačima, današnjim ljudima, ljudima serija i roba, običnim građanima, demokratima, glasačima, radnicima, potrošačima, pripisivati nekakvu ličnost, nekakvo intelektualno-emocionalno Ja, bilo kakav autonoman duševni život. Apsurdno bi bilo smatrati ih nezavisnointelektualnim subjektima, “demokratskim birači-

92 EstetSic!a ma”, kao što to rade ustavi i centralne izborne komisije. Izvjesno je, demokratska epoha i popularna kultura, a koja je samo produžena reklama, dovest će ljude do jednakosti koju Karl Marx nije mogao vidjeti ni u najluđim svojim snovima dijalektičkim. Pravi nacrt današnjega čovjeka, to je Paracelzijev model homunkulusa. To je bio pravi futurizam. A od demokratske nauke i od demokratskih univerzalnih deklaracija o univerzalnim ljudskih prava očekivati boljega čovjeka, to je građanski pedagogizam, tj. najobičnija baljezgarija, koještarija. Rekli smo: književnost. Ali kakvo rješenje može biti ona Kad je upitno može li uopće preživjeti, to jest može li biti korisna. Da bude pristupačna običnom čovjeku Vidjeli smo na primjeru najnovije verzije “Imena ruže” kolika je to ludost, koliko smiješno. “Moj san bio je da knjigu naslovim Adso da Melk. Ovaj naslov bio bi sasvim neutralan, jer je ipak Adso glas koji pripovjeda. Međutim, naši izdavači ne vole vlastite imenice; bili su preoblikovani čak i Fermo e Lucia, dok su, inače, rijetki primjeri kao što je Lemmonio Boreo, Rubé, Metello... “ Šta ovo uopće i dovraga znači! Da izdavači posjeduju i snove u glavi g. Eca! Da ako naši izdavači npr. odjednom odluče da ne vole imenice da pišemo samo s glagolima Ili ako zavole pisanje samo sa glagolima u infinitivu, jer to je najjednostavnije, da pišemo samo u infinitivu. Zamislimo onda jednu infinitivnu verziju “Imena ruže”, tj. verziju za polupismene čitaoce, tj. skraćenu verziju romana na tri lista i to, naravno, sa očuvanom radnjom i strukturom romana. “Početi, pisati, skratiti, imenovati ružu, saopćiti, prodati...” Tiraž od – 500 miliona primjeraka! Sunca nam ekološkog, neće ostati nijedno drvo na planeti dok se odštampaju sva ta izdanja! – Tendencije g. Eco su poprilično besmislene i sa stanovišta običnih čitalaca i sa književnog stanovišta. G. Eco može skratiti koliko hoće svoj roman i čak sačuvati radnju i strukturu do kraja, opet će “obični čitaoci” prije pogledati film sa Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi, jer ti “obični čitaoci” neobično ne vole čitati književnost. A veresija Umberta Eca u književnosti je veća od njegovih tiraža. U literarnom smislu, za g. Eca možda bi bolje bilo da nikada više ne piše postile za svoje romane; zapravo bolje bi bilo da nikada više ne piše, ni romane niti postile za bilo šta. Svrha literature je duboko povezana sa pretpostavljenim čitaocem. Pretpostavljati običnog čitaoca i pisati, to znači

Estet<strong>Sic</strong>!a<br />

91<br />

“Bijes, to može biti dobro za pobjedu, ukoliko ga pravilno<br />

kanališete”, čujemo kako trener viče fudbalerima. Ili strah.<br />

Prokuranti vrlo dobro znaju koliko je strah od otkaza koristan<br />

za uspješno privređivanje... Ništa nije vrijedno, nije ozbiljno<br />

ukoliko nije sredstvo, ukoliko nije korisno. “Svako ko ne<br />

koristi sistemu, košta sistem”, objašnjava ekonomski<br />

analitičar u večernjim vijestima, dok mi klimamo glavom.<br />

Koristan sam, dakle, imam pravo da postojim. To je metafizika<br />

našega doba. A sve svrhe, kako vrlo dobro znamo, sve<br />

korisnosti, samo su znakovi da je nečija volja za moć<br />

zagospodarila nečim manje moćnim i nametnula mu prirodu<br />

funk<strong>ci</strong>je. Dakle, osim što je naše Sve posve besmisleno, ono je<br />

i neslobodno.<br />

Čuli smo, na primjer, da je smisao rada u zadovoljenju<br />

potreba. Ta fraza jednostavno je prestala biti istinitom. Naš<br />

svijet je svijet koji industrira sve, pa čak i ljudske potrebe. Da!<br />

Ta industrija ljudskih potreba, svima nam je vrlo dobro<br />

poznata – to je reklama. To je i moda. I baš kako mi – radni<strong>ci</strong><br />

proizvodimo robe, tako i robe proizvode nas – potrošače. A<br />

kada zbog potreba profita proizvedemo više robe negoli što<br />

nam treba, onda moramo proizvesti i više potrebe; to radi<br />

reklama. To radi moda, to danas zapravo radi jedna <strong>ci</strong>jela<br />

popularna kultura. Čovjekove emo<strong>ci</strong>je i potrebe podešene su<br />

prema potrebama proizvodnje. I više ne može biti govora o<br />

nekakvoj ravnoteži između proizvodnje i potreba, već samo<br />

povećanje naših potrošačkih potreba zbog povećanja<br />

proizvodnje, tj. još veća brzina proizvodnje i potrošnje.<br />

Današnji čovjek više nije ni sopstvenik vlastitih nagona! On<br />

je proizveden proizvodnjom. Njegovi nagoni, njegovi<br />

doživljaji i njegovi osjećaju su podešeni robama serijske<br />

proizvodnje. Milioni primjeraka u seriji neke robe, dat će i<br />

milione jednakih jedninki, što će reći, individua ponestaje, jer<br />

nestaje individualiziranih proizvoda. To je logika našega<br />

vremena i prostora. Ko bi danas pravio proizvod kojega može<br />

samo jednom prodati! Ili koji se ne može potrošiti! To bi bilo<br />

besmisleno sa stanovišta našega društvenog razuma.<br />

Besmisleno bi bilo i svim tim bezličnim potrošačima,<br />

današnjim ljudima, ljudima serija i roba, običnim građanima,<br />

demokratima, glasačima, radni<strong>ci</strong>ma, potrošačima, pripisivati<br />

nekakvu ličnost, nekakvo intelektualno-emo<strong>ci</strong>onalno Ja, bilo<br />

kakav autonoman duševni život. Apsurdno bi bilo smatrati ih<br />

nezavisnointelektualnim subjektima, “demokratskim birači-

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!