Sic ci tat 1

EstetSic!a
87
bi nam književnost trebala postati oblikom igre. Igrom je ona
bila u junačkim vremenima. Jesu li ovo junačka vremena Ako
je patetično dodijeliti književnosti ulogu organona istine, šta
onda znači odrediti joj ulogu “više ili manje suptilnih oblika
igre” Je li to ironijski ili svinjogojski pogled na stvari Je li to
opravdano ili je po miloj voljici Igrati se u literaturi, je li to
znači da naš svijet nije satkan od očaja i besmisla, od haosa i
zločina Od duboke psiho-fiziološke nelagode. Da li to živimo
u nekim idealnim društvenim porecima Jesmo li to
razriješene sve protivurječnosti historijskog kretanja Jesmo li
na kraju povijesti Na kraju vremena i prostora Ne postoje
više ni metafizičke smetnje, je li Da se konačno možemo na
miru igrati... Zašto onda čitati one koji nisu pisali literarne
igrice I oni će nastaviti da postoje kao književnost i u našem
vremenu. Kako ćemo čitati sve koji su smatrali “da uobličuju
iskustvo i govore o zbilji” Hoćemo li ih onda smatrati
dvopapkarima Magarcima koji ne žele da se igraju s nama,
već magarče tamo nešto svoje... Evo šta na primjer, onaj
maloprije citirani profesorski profet, u istoj knjizi, kaže za
Kafku: “Što vrijedi za odnose unutar književnosti, vrijedi i za
doživljavanje zbilje očima čitalaca. Kafka nije stvorio samo
svoje preteče i svoje sljedbenike u književnosti nego i u
realnosti. Otkad postoje njegova djela, svijet je u opažanjima
senzibilnih ljudi dobio nove karakteristike.” Kafka je u očima
svojih čitalaca promijenio izgled svijeta. Pretpostavljamo da
čitaoci Kafke imaju bolji uvid u stvarnosti Svejedno, na kraju.
Kafka nije nikakav realist, ne mora čak ni oponašati stvarnost,
a ta njegova opet književnost ipak ima duboke veze sa
stvarnošću, sa njezinim izgledom u očima čitalaca, tj. sa
istinom i laži o njoj. Riječi jesu izgubile vezu sa stvarima:
teorijske riječi. One su se osamostalile; taj prazni jezik koji više
ne govori ni o čemu osim o sebi samome. Izvjesne lingvističke
teorije nemaju nikakve veze sa iskustvom, a očekuju da ih se
uzima za ozbiljno. Taj teorijski Pariz! I te njegove vražje teorije!
Nakon svega toga trebat će nam nekoliko dobrih ćuški od
strane zdravog razuma da dođemo sebi. Zamislimo da je
Rimbaud u tome smislu postupao par ordre Karl Marx: zaboga,
on nikada ne bi napisao ni retka! Savremena književnosti
upregnuta u nepokretna kola silnih tih nesavremenih teorijica
liči nam na nekakvog sipljivoga magarca koji ne može više ni
makac, i zato nam je i smiješna, prilično beznačajna. Ili smo mi
zapravo smiješni i mazgovi, a svi oni za koje se po sebi